Lako je kad te pobijedi momčad, ali kako se opravdati kad te pobijedi samo jedan igrač
Bilo je igrača u nogometnoj prošlosti koji su dali četiri zgoditka u najcjenjenijem nogometnom natjecanju na svijetu i vjerojatno će ih još biti u nekim budućim vremenima, međutim nikada do sada nije postojao igrač koji zabije četiri gola u četvrtfinalnoj utakmici Lige prvaka pa u 90. minuti šprinta 50 metara samo kako bi napravio presing na protivničkog vratara. Takav mentalni sklop teško je uopće zamisliti. Ej! U trenutku kada je simultankom srušio Arsenal naočigled sto tisuća razdraganih duša Nou Campa, Messi se nije šepurio travnjakom i slavio pobjedu, uspjeh, sebe... On je i dalje šprintao kao da je utakmica tek počela i to je razlog zbog kojeg Lionela Andresa Messija slavimo danas kao najboljeg igrača na planeti.
Sasvim druga stvar je to što će Ronaldinho, Adriano i drugi slični nogometni velikani, koji su se nažalost zagledali u neke druge, doli nogometne izloge, reći Messiju kako On jest najveći i kako svaka njemu čast, međutim kako ne zna uživati u životu, u postignutome te kako svoju veličinu jednostavno mora proslaviti na tulumu, u bazenu šampanjca s lakom damom jer će mu poslije biti kasno, jer i njemu vrijeme ide. Gdje je istina? Uvijek negdje između...
Možda je sinoć na Nou Campu najteže bilo treneru Arsenala Arsenu Wengeru. On je taj koji je morao doći pred svoje igrače i objasniti im da badava njihovog talenta, odricanja, truda i treninga, kada se nisu rodili s ovakvim sposobnostima. Lako je kada te pobijedi momčad, tada su uvijek možeš predbaciti manjak treninga, zalaganja, koncentracije. Međutim, kada te pobijedi samo jedan igrač, onda je to udarac od kojeg se jedan teško oporavi. Tada neki shvate da možda nije ni pošteno da budu nogometaši.
(Tomislav Buble)
