- Učlanjen(a)
- 22.08.2009
- Poruka
- 4.109
Glavu gore, budimo ponosni!
Neću pisati o utakmici. Šta je bilo, bilo je. Sada je sve suvišno, možda čak i ovaj tekst. Ali, ispričat ću vam jednu priču, zbog koje ja, evo već trinaestu godinu vjerujem u Barcelonu. Dakle, bilo je to 1997. godine. Više se ne sjećam ni koji sam razred bio, mislim sedmi. Tada sam sa još mnogo djece, zahvaljujući ocjenama, otišao put Španije. Mogli smo birati između Valencije i Logroña, gradića udaljenog oko 450 kilometara od glavnog katalonskog grada. Zašto sam odabrao taj grad, ne znam. Mislim da su roditelji "umiješali" svoje prste u ovu odluku.
Kada smo stigli u taj grad koji otprilike ima oko 150 hiljada stanovnika, dočekale su nas porodice kod kojih ćemo živjeti. Bilo je tri ujutro kad sam ušao u "svoju" sobu u kojoj ću provesti narednih mjesec dana, na zidu me dočekao poster Barcelone.
Dakle, taj poster bio je prvi korak ka onom što danas jesam, šta živim i za koga navijam. Zamislite da me na zidu dočekao Hierro, Redondo ili Seedorf. Danas vas sve, dobre ljude, ne bih poznavao. Možda bi vas mrzio zbog kluba za koji navijate, možda bi večeras bio sretan ko malo dijete, možda... Hvala Bogu što je to ipak bila Barcelona, hvala Bogu što su moji roditelji odabrali Logroño, hvala Bogu pa sam večeras tužan! Ne sjećam se kada je bilo ovako teško.
U tom gradu upoznao sam Antonia. Bio je to jedan stariji prosjedi brko koji mi je, nakon što smo se upoznali, pokazao nešto čega se i danas vrlo rado sjetim. Tu sliku nikada neću zaboraviti. Dok smo sjedili za stolom, očekujući ručak, oni su razgovarali o tek završenoj nogometnoj sezoni. Tema je bila Barca i trofeji koje je Blaugrana osvojila te sezone. Antonio je, tek ću poslije saznati, jedan od izuzetno poštovanih članova Blaugrane. Na unutrašnjem dijelu zgloba, odmah iznad šake, imao je istetoviran broj "1956". Rekao mi je kako ga je te godine, kao 10-godišnjaka otac Martin zajedno sa još dvije sestre, odveo na otvaranje Nou Campa, na utakmicu između Blaugrane i selekcije Varšave.
Od tada, kaže, nije propustio niti jednu utakmicu svog tima, bilo da igraju kući ili na strani. Zajedno sa svojim starim išao je od grada do grada, od države do države, zavisno u kojem takmičenju Barcelona igra. Bilo je to teško vrijeme za Katalonce. Bile su to godine vladavine diktatora Franca, tako da su nekad morali i laganti odakle su, gdje idu i s kojim razlogom. Antonio je postao jedan od onih navijača čija krv nije bila samo crvena. Ja sam još bio dijete, nisam razumio kada mi je govorio kako on nema crvenu krv, već crvenoplavu. Pomislio sam da je neki luđak koji ne zna šta govori.
Gledao je on i Orizaolu, i Bračića, i Kubalu, i Romera dok su vodili Barcelonu. Sjeća se i finala Španskog kupa i bacanja flaša u teren kad je Barcelona pobijedila Real sa 1:0. Dakle, živio je i uživao u igrama Barcelone. Volio je reči "kad ostarim, želim da umrem na stadionu dok gledam Barcu".
Nažalost, ova želja mu se nije ostvarila. Teško je obolio te je svoje zadnje dane proveo u bolničkoj sobi sa čijih zidova su se smješili crnobijeli igrači Barcelone. Bilo je to u Rijkaardovoj eri, one godine kad je Barca poharala Španiju i Evropu. Na bolničkom TV-u pregledao je finale iz Pariza. Dvije sedmice nakon toga, došlo je vrijeme da kroz njegove vene prestane teči "crvenoplava"krv. Antonio je umro u društvu Cruyffa, Romaria, Stoickova... NJegove sestre, Laura i Miranda kažu da je umro vrlo sretan i zadovoljan. S njim u grob otišla je katalonska zastava i crvenoplavi dres.
Čemu ova priča? Antonio je kroz svoj život kao navijača FC Barcelone prolazio kroz sretne i tužne trenutke. Govorio je kako rezultat nije bitan, već igra u kojoj i publika i igrači uživaju. Znao je Antonio da nakon svake tuge mora doći i sreća. Vjerovao je kako je Barcelona "odabran" tim, te samo odabrani mogu navijati za njega. Mislim da je u pravu, mislim da je uvijek bio u pravu. Njegovim proširenim venama uvijek je tekla crvenoplava krv.
Dakle, drugovi moji, i još mnogi drugi, vi i ja imamo privilegiju navijati za Barcelonu. Ne dogodi se to svakome. Rijetki su sretnici kao što smo mi. Izgubili smo i znam da je teško, Biće teško i sutra, i naredne sedmice, i narednog mjeseca... Ali, doći će sreća, isto kao i što je večeras otišla. Jer ona zna ko je bio Antonio, zna ko smo mi i koji je naš tim. Zato glavu gore, ako vas neko počne zezati na račun večerasnjeg ispadanja, nasmješite se, sjetite se prošlosti a gledajte u budućnost. Imamo mlad, talentovan tim. Vrijedam svake suze koju pustimo, nosila ona tugu ili sreću...
fan club Barcelona
Neću pisati o utakmici. Šta je bilo, bilo je. Sada je sve suvišno, možda čak i ovaj tekst. Ali, ispričat ću vam jednu priču, zbog koje ja, evo već trinaestu godinu vjerujem u Barcelonu. Dakle, bilo je to 1997. godine. Više se ne sjećam ni koji sam razred bio, mislim sedmi. Tada sam sa još mnogo djece, zahvaljujući ocjenama, otišao put Španije. Mogli smo birati između Valencije i Logroña, gradića udaljenog oko 450 kilometara od glavnog katalonskog grada. Zašto sam odabrao taj grad, ne znam. Mislim da su roditelji "umiješali" svoje prste u ovu odluku.
Kada smo stigli u taj grad koji otprilike ima oko 150 hiljada stanovnika, dočekale su nas porodice kod kojih ćemo živjeti. Bilo je tri ujutro kad sam ušao u "svoju" sobu u kojoj ću provesti narednih mjesec dana, na zidu me dočekao poster Barcelone.
Dakle, taj poster bio je prvi korak ka onom što danas jesam, šta živim i za koga navijam. Zamislite da me na zidu dočekao Hierro, Redondo ili Seedorf. Danas vas sve, dobre ljude, ne bih poznavao. Možda bi vas mrzio zbog kluba za koji navijate, možda bi večeras bio sretan ko malo dijete, možda... Hvala Bogu što je to ipak bila Barcelona, hvala Bogu što su moji roditelji odabrali Logroño, hvala Bogu pa sam večeras tužan! Ne sjećam se kada je bilo ovako teško.
U tom gradu upoznao sam Antonia. Bio je to jedan stariji prosjedi brko koji mi je, nakon što smo se upoznali, pokazao nešto čega se i danas vrlo rado sjetim. Tu sliku nikada neću zaboraviti. Dok smo sjedili za stolom, očekujući ručak, oni su razgovarali o tek završenoj nogometnoj sezoni. Tema je bila Barca i trofeji koje je Blaugrana osvojila te sezone. Antonio je, tek ću poslije saznati, jedan od izuzetno poštovanih članova Blaugrane. Na unutrašnjem dijelu zgloba, odmah iznad šake, imao je istetoviran broj "1956". Rekao mi je kako ga je te godine, kao 10-godišnjaka otac Martin zajedno sa još dvije sestre, odveo na otvaranje Nou Campa, na utakmicu između Blaugrane i selekcije Varšave.
Od tada, kaže, nije propustio niti jednu utakmicu svog tima, bilo da igraju kući ili na strani. Zajedno sa svojim starim išao je od grada do grada, od države do države, zavisno u kojem takmičenju Barcelona igra. Bilo je to teško vrijeme za Katalonce. Bile su to godine vladavine diktatora Franca, tako da su nekad morali i laganti odakle su, gdje idu i s kojim razlogom. Antonio je postao jedan od onih navijača čija krv nije bila samo crvena. Ja sam još bio dijete, nisam razumio kada mi je govorio kako on nema crvenu krv, već crvenoplavu. Pomislio sam da je neki luđak koji ne zna šta govori.
Gledao je on i Orizaolu, i Bračića, i Kubalu, i Romera dok su vodili Barcelonu. Sjeća se i finala Španskog kupa i bacanja flaša u teren kad je Barcelona pobijedila Real sa 1:0. Dakle, živio je i uživao u igrama Barcelone. Volio je reči "kad ostarim, želim da umrem na stadionu dok gledam Barcu".
Nažalost, ova želja mu se nije ostvarila. Teško je obolio te je svoje zadnje dane proveo u bolničkoj sobi sa čijih zidova su se smješili crnobijeli igrači Barcelone. Bilo je to u Rijkaardovoj eri, one godine kad je Barca poharala Španiju i Evropu. Na bolničkom TV-u pregledao je finale iz Pariza. Dvije sedmice nakon toga, došlo je vrijeme da kroz njegove vene prestane teči "crvenoplava"krv. Antonio je umro u društvu Cruyffa, Romaria, Stoickova... NJegove sestre, Laura i Miranda kažu da je umro vrlo sretan i zadovoljan. S njim u grob otišla je katalonska zastava i crvenoplavi dres.Čemu ova priča? Antonio je kroz svoj život kao navijača FC Barcelone prolazio kroz sretne i tužne trenutke. Govorio je kako rezultat nije bitan, već igra u kojoj i publika i igrači uživaju. Znao je Antonio da nakon svake tuge mora doći i sreća. Vjerovao je kako je Barcelona "odabran" tim, te samo odabrani mogu navijati za njega. Mislim da je u pravu, mislim da je uvijek bio u pravu. Njegovim proširenim venama uvijek je tekla crvenoplava krv.
Dakle, drugovi moji, i još mnogi drugi, vi i ja imamo privilegiju navijati za Barcelonu. Ne dogodi se to svakome. Rijetki su sretnici kao što smo mi. Izgubili smo i znam da je teško, Biće teško i sutra, i naredne sedmice, i narednog mjeseca... Ali, doći će sreća, isto kao i što je večeras otišla. Jer ona zna ko je bio Antonio, zna ko smo mi i koji je naš tim. Zato glavu gore, ako vas neko počne zezati na račun večerasnjeg ispadanja, nasmješite se, sjetite se prošlosti a gledajte u budućnost. Imamo mlad, talentovan tim. Vrijedam svake suze koju pustimo, nosila ona tugu ili sreću...
fan club Barcelona
