Edin Avdic blog

[Vasili Zaitsev]

Wunder Dirk
Autor: Edin Avdić

Radio je sklekove na vrhovima prstiju da pojača snagu izbačaja. Driblao je loptu i šutirao uz zvuk saksofona i morao sve da radi u ritmu muzike, prošao je vojni rok...da bi postao ono što je danas - Dirk Novicki.

Foto: Guliver/Getty Images/BongartsDirk kao Pancer

Običan čovjek u tijelu vanserijskog košarkaša. Evropljanin sa najviše poena u istoriji NBA lige. Kada se sve završi možda i najbolji evropski igrač svih vremena mada će nama sa ovih prostora uvijek biti teško da takvo nešto prevalimo preko usta. Centar sa igrom beka i rijetko viđenom lakoćom postizanja koševa. Najbolji šuter od 213cm. Ikada.

Šampion.

Foto: Guliver/Getty Images/Ronald Martinez


"Ako želiš da budeš najbolji igrač u Njemačkoj možemo odmah sada da prestanemo sa treninzima. Tu neće biti problema. Ali ako želiš da budeš jedan od najboljih na svijetu i da igraš sa najboljima onda moramo da treniramo svaki dan. Odluku želim da čujem od tebe, a ne od tvojih roditelja"



Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.

Ovo je Dirkov lični trener, guru, mentor, drugi tata, bivši košarkaš i kapiten njemačke reprezentacije na OI 1972 Holger Geschwinder rekao Dirku Nowitzkom i njegovim roditeljima kada je ovaj imao 16 godina.


Ništa nije bilo obično u košarkaškom razvoju momka iz Wurzburga. Kako bi i bilo kada je rastao i košarku učio od "šarlatana" kako su svi koji su vidjeli proces individualnog rada opisali Geschwindera.

"Kada vidite šta radi, prosto ne možete da vjerujete da to funkcioniše...ali on je bio tako uspješan sa svojim metodama da to više ne možete da zovete ludošću", svojevremeno je izjavio jedan od čelnih ljudi njemačke košarke Christoph Bueker. Holgerova škola košarke u Wurzburgu nosi naziv "Institut za primjenjene budalaštine". Zahvalnica onima koji su vjerovvali u njegov rad.

Košarka je igra za žene, barem je tako mislio Dirkov otac, izvrstan rukometaš u svoje vrijeme.

Ko bi mogao da ga krivi kada je basket igrao isključivo ženski dio njegove porodice, preciznije supruga i kćerka. Tata je napravio rukometni tim i zamišljao ga kao mjesto gdje će njegov sin da briljira i poslije da nosi njemački rukomet. Tata je nekako preživio Dirkovu privremenu ljubav prema tenisu. Tih godina najpopularniji njemački sportista je bio Boris Becker i njegova bacanja na mreži. Većina djece u Njemačkoj je mahala reketima, ali Nowitzki je bio previše stidljiv za dugo bavljenje individualnim sportom. Tražio je neku timsku igru, rukomet je bio na pladnju a zbog mame je pomalo igrao i košarku. Dok ga nije uočio ludi profesor Holger...

"Igrao sam treću ligu iz zabave. Imao sam 51 godinu. Naša utakmica je kasnila zbog produžetka koju su igrali mladi uzrasti i tu sam ga prvi put vidio. Bio je visok i mršav ali mi je pažnju privukao zato što nije trčao za loptom nego je imao osjećaj da stane na vrlo dobra mjesta na terenu. Tehniku nije imao. Kada sam ga pitao sa kim radi, odgovorio je da nema nikoga."

Tri sedmice kasnije Holger je sa svojim timom gostovao u Wurzburgu i nakon te utakmice počela je saradnja koja traje i danas.

Treninzi su bili...pa čudni, ali je u tom ludilu bilo neke metode, koju je doduše vidio samo Holger. Nowitzki je šutirao iz punog čučnja, iz totalnog raskoraka, sa lijeve noge uz podignutu desnu pa obrnuto. Šutirao je slobodna bacanja desnom pa lijevom rukom, isto tako i trojke. Šutirao je od tablu sa tri metra pa se pomjerao gotovo do linije za tri poena, opet i desnom i lijevom rukom. Učio je da svira gitaru kako bi uhvatio ritam prstiju. Učio je da pleše valcer kako bi uhvatio ritam koraka.

Radio je baletske vježbe zbog iste stvari. Radio je sklekove na vrhovima prstiju da pojača snagu izbačaja. Driblao je loptu i šutirao dok je Holgerov prijatelj svirao saksofon i morao sve da radi u ritmu muzike, zatim je i Dirk učio da svira saksofon kako bi pojačao osjećaj za improvizaciju. Veslao je. Morao je da gleda opere. Učio da recituje poeziju. Odslužio je osnovnu vojnu obuku uz obavezna dva treninga dnevno jer je Holger tako naredio. Geschwinder je studirao matematiku i fiziku.

Čovjek je sjeo i uz pomoć fizike napravio formulu za idealan skok-šut Dirka Nowitzkog koristeći kao parametre visinu igrača, dužinu šuterske ruke, tačku sa koje igrač izbacuje loptu...

"To su zakoni fizike. Nema to nikakve veze sa talentom određenog igrača. Nijedan igrač ili način rada ne može da pobjedi zakone fizike. Ukoliko to usvojiš značajno skraćuješ trening."

U sred sezone Holger je Dirka odveo u San Antonio na utakmicu najboljih mladih igrača Sjedinjenih država i ostatka svijeta - Nike Hoop Summit, tada u svom tek četvrtom izdanju. Dirk je sasuo 33 poena uz 14 skokova i predvodio internacionalce do pobjede 104:99. Pored Nowitzkog za taj tim su još igrali i Luis Scola, Matt Nielsen, Darius Songaila, Antonis Fotsis i Dan Gadzuric.

Amerikanci su pali u trans.

Foto: Guliver/Getty Images/Sam Greenwood


Momak od 213cm koji se kreće kao bek, šutira trojke i ne promašuje slobodna bacanja. Nijemci baš i nisu bili impresionirani tim potezom i štampa je razapela Nowitzkog i njegovog mentora. Tim se ne ostavlja u sred sezone.


Ni Dirk ni Holger nisu gledali draft 1998 godine. Tek jedan prijatelj je Holgeru javio u tri sata ujutro da je Dirk biran od Milwaukeea pa zatim proslijeđen Dallas Mavericksima. Don Nelson je u NBA uvijek smatran kraljem nekonvencionalnosti i uvijek je volio da krstari neistraženim terenima. Playmakeri od 205cm, krilni centri od 193cm. Petorke bez centra ili centri od 230. Ko bi drugi žudio za šuterom od 213cm nego Don Nelson.

Problem je bio što Nowitzki nije želio u NBA prije 2000 godine. Mavse je uhvatila blaga panika. Ekipa je ionako besciljno lutala godinama, a upravo su potrošili top 10 izbor drafta na igrača koji ne želi da dođe odmah u ligu. Tročlana delegacija, otac I sin Nelson te tadašnji vlasnik Ross Perot su doputovali u Wurzburg I uspjeli da nagovore mladog Dirka, njegove roditelje I Geschwindera da bi trebali odmah put NBA.

Prva Dirkova NBA sezona je bila čisto preživljavanje. Nosio je torbe i kupovao burgere saigračima. Imao je skromno znanje engleskog jezika i tek 19 godina. Stan, auto.. ništa nije mogao da iznajmi na svoje ime. Na terenu je bilo velikih uspona i padova. Nelson je ga je stavljao u petorku, uvodio kao rezervu, držao na klupi. Dirk je u jednom trenutku želio da se vrati kući, ali je izdržao.

U timu je formirao prijateljstvo sa još jednim strancem Steveom Nashom. Barem jedan igrač u timu je shvatao kroz šta je prolazio Dirk Nowitzki. Prijateljstvo koje traje sve ove godine.

2000 godine za košarku potpuno nezainteresovani Ross Perot je prodao tim internet milijarderu Marku Cubanu i od tada kreće uspon tima koji je imao igrače ali nikada pravi rezultat. Cuban je Mavsima stvorio možda i najbolje uslove za rad u NBA. Visio je na utakmicama, galamio na sudije, provocirao protivničke igrače i trenere ali je barem pokazivao da mu je istinski stalo da ekipa igra dobro. Mavsi su postali tim koji je bio u oku većine slobodnih igrača. Trening centar iz 22. Vijeka, najbolji avion za igrače u ligi. Cuban nije žailo novca ni u jednom segment.

Velika trojka. Fraza koju često čujete u NBA. I Mavsi su tih godina imali svoju.

Nowitzki, Nash, Finley.

Foto: Guliver/Getty Images/Jed JacobsohnNezaboravna ekipa Dalas Meveriksa.


Kasnije je pridodan i Nick Van Exel koji je neke od najboljih utakmica svoje karijere odigrao upravo kao clan Dallasa. Ipak sve to nije bilo dovoljno. Mavsi su konstatno udarali u zid. San Antonio, Sacramento, Phoenix. Uvijek je neko imao kvalitet vise, bolju odbranu, bolje centre, raspoloženije šutere.


Ubrzo je počelo osipanje ove zabavne ekipa Mavsa. Otišao je Nick Van Exel, otpušten je Michael Finley. Cuban nije želio da ponudi vise od 9 miliona dolara po sezoni za Stevea Nasha koji je vratio u Phoenix. Ostavku je podnio dugogodišnji trener Don Nelson koji je u jednom trenutku stavljao Nowitzkog na poziciju centra kako bi napravio prostor za Antoine Walkera I Antawna Jamsiona.

Na klupu je sjeo Avery Johnson. Od velike trojke ostao je samo Dirk.

Izgledalo je da Mavericksi nikada neće proći zapadnu konferenciju.

Ipak Avery Johnson je donio veliki napredak u odbrani posebno od pick n rolla, a Dirk je preuzeo odgovornost i postao apsolutni vođa tima. Podigao je prosjek poena na 27 po meču i odjednom Mavsi su pravo niotkuda napravili sezonu sa 60 pobjeda. Usput je Nowitzki postao i najviši igrač u istoriji NBA koji je pobjedio u šutiranju trojki na All Staru. Čovjek od 213cm. Playoff je donio njegovu dominaciju. Mavsi su konačno riješili misteriju San Antonija pobjedivši u sedmoj utakmici u San Antoniu nakon što su prokockali 20 poena prednosti. Dirk je iz teške situacije, pod faulom Ginobilija pogodio za produžetak i meč okončao sa 37 poena i 15 skokova. U Finalu konferencije novi duel protiv Nasha i njegovih Sunsa koji su godinu dana ranije zaustavili Dallas. Jednu od svojih najboljih utakmica u karijeri Dirk je odigrao u petom meču te serije. Ubacio je 50 poena. Dallas se plasirao u finale nakon šest mečeva.

Mavsi su te godine bili na milimetar od titule. Vodstvo od 2:0 u seriji i prednost od 15 razlike sredinom četvrte četvrtine trećeg meča. Nisu izdržali. Riley je do kraja serije rotirao Poseya i Haslema na Nowitzkom, a Dirk nije imao pravi odgovor na njihovu agresivnost.

Nakon što su namirisali titulu, Mavsi su se naredne godine vratili gladni trofeja.

Čak 67 pobjeda u regularnoj sezoni I Dirk Nowitzki koji je pogađao gotovo sve što je šutirao. 50% iz igre, 40% za tri poena, 90% slobodna bacanja i prva nagrada MVP sezone za jednog evropskog igrača. Izgledalo je da će Dallas pregaziti sve na putu do titule. Zapeli su u prvom kolu. Golden State predovđen bivšim trenerom Mavsa Don Nelsonom je slavio sa 4:2 što je jedno od najvećih iznenađenja u istoriji NBA playoffa. Stephen Jackson uz podršku Matta Barnesa je odbranom "u dres" potpuno izbacio iz igre Dirka I sveo ga na 38% šuta iz igre. Kraj.

Nowitzki je nagradu za MVP igrača primio u kancelariji umjesto na terenu. Podsmijevanje je počelo, a dobri dečko iz Wurzburga je tonuo u depresiju.

Pomoć je stigla u vidu Holgera Geschwindera. Pet sedmica je ovaj čudni dvojac proveo u Australiji I na Novom Zelandu. Spavali su u najgorim hostelima, u šatorima, kampovali pored logorske vatre, spavali sedam dana u iznajmljenom autu, jeli sardine u konzervi. Bez brijanja, sa neredovnim tuširanjem...

"Ovo je stvarni život. Ne postoji mentalni pritisak u prirodi. To je kategorija koju je izmislio čovjek. Možeš da brines samo o nekim stvarima u životu. Samo o stvarima koje možeš da kontrolišeš."

U narednim godinama Dirk nije uspjevao da kontroliše puno toga. Mavsi su uglavnom ispadali u prvom krugu playoffa, ceh je platio Avery Johnson a umjesto njega je stigao Rick Carlisle sa ožiljcima iz Indiane i Detroita. Izgledalo je da će Dirk biti još jedan veliki koji će otići sa scene bez NBA titule. Odjednom kockice su se posložile. Nowitzki je dodao novo oružje u svoj napad. Šut iz okreta u padu sa jedne noge. Nezaustavljiv potez.

Tyson Chandler je držao odbranu, Jason Kidd distribuirao loptu, Jason Terry pogađao otvorene šuteve, a Dirk je završavao utakmice. U playoffu je nije mogao da promaši kada je bilo gusto. Dallas je slomio Blazerse, počistio Lakerse, zatim je Dirk održao pet časova košarke Oklahoma Cityu i konačno osveta Miami Heatu za poraz u finalu 2006. Za razliku od tadašnjeg finala kada niko nije davao puno šansi Heatu, novi njihov susret je donio Miami kao velikog favorita sa Jamesom, Wadeom i Boshom.

Ipak Dirk je na kraju stajao sa trofejom šampiona i kao MVP finala. Ubacio je 62 poena u šest četvrtih četvrtina te serije. Ukupno u tom playoffu Nowitzki je imao 28 poena po utakmici uz 46% šuta za tri I pomalo nevjerovatnih 175 od 186 pogođenih slobodnih bacanja(šutirati 94% slobodna bacanja na 9 pokušaja po utakmici zaista ne može svako).

Konačno titula!

Foto: Guliver/Getty Images/Ronald MartinezKonačno!


Reprezentaciju sam namjerno ostavio za kraj. Razlog zbog kojeg Dirk zaslužuje najdublje poštovanje osim zbog činjenice da je čudo od igrača jeste njegov odonos prema reprezentaciji i saigračima u njoj. Sve ove godine Nowitzki je bez ikakve pompe nosio tim sastavljen uglavnom od igrača skromnog kvaliteta do rezultata koje realno bez njega ne bi mogli ni da sanjaju.

Sve to bez ikakve galame, bez trunke arogancije, bez "Niko me nije zvao", bez "ja ovdje ginem, a vi nemate pojma", bez posebnih zahtjeva.

Bio je najbolji strijelac EP u Turskoj, medalja je zamalo izmakla. Bio je najbolji strijelac SP u Indianapolisu, Njemačka je uzela bronzu. Bio je i na EP 2005...svi se sjećamo 2005 godine u Beogradu, zar ne?

Kako je Dirk poentirao i asisitrao za trojke Pascala Rollera u četvrtfinalnoj pobjedi nad Slovenijom, kako je sam dobio Španiju i šutirao preko Garbajose kao da neko drži stolicu pred njega. Finale nije mogao da isčupa ali bio sam jedan od 20 hiljada ljudi koji su se digli na noge i aplaudirali dok je izlazio.

Zavijek ostaju ovacije kompletne Arene. Majstori ih zaslužuju i kada nije idiličan kraj.

Foto: Guliver/Getty Images/BongartsOvacije u beogradskoj areni 2005.godine


Što ga duže gledate postaje vam jasno da kao i njegov mentor može da igra do kada poželi jer nikada ne mora da priđe na manje od 5 metara kako bi ubacio 20 poena. Danas je blizu 26 hiljada poena u karijeri.

Nedavno je ubacio 40 New Orleansu samo trzajem zgloba. Postao je otac, nešto što je dugo želio. Postao je igrač za sva vremena. Sve ono što je Holger Geschwinder zamišljao. Možda i vise. Neka Holger poentira za kraj....

"Košarka je visoka umjetnost. Kao i svaka umjetnost ona ima striktna pravila. Košarka je sport sa tri dimenzije. Košarka je kao ples. Nisam želio da stvorim šablonskog igrača. Želio sam da stvorim umjetnika, napadača. Dirk nije neko ko će držati velike govore ili skakati preko automobila. To je što je. Naporno trenira svaki dan, igra košarku na svoj način i igra je zaista dobro...."

 

[Vasili Zaitsev]

SAKRAMENTO KINGSI - Zamalo kraljevi
Autor: Edin Avdić

Na vaš zahtev! Ovo je priča o timu zbog kojeg se nije spavalo godinama. Priča o tome kako je Geoff Petrie naglavačke okrenuo jednu od najlošijih NBA franšiza svih vremena.

Foto:
Danas ispunjavamo muzičke želje... U glasanju na Facebooku za novu temu ove kolumne, voljom većine pobedila je priča o Sacramento Kingsima iz perioda 1998-2004. Dakle, u nastavku - Arco Arena, Webber, Divac, Bibby, Stojaković, Bijela Čokolada, Petrie, Bobby Jax, Turkoglu, Carril, Adelman i njihova atraktivna košarka iz tog perioda.

Jedna od najlošijih ekipa u istoriji NBA lige su bez dileme Sacramento Kingsi. Imaju jednu titulu iz 1951. godine, kada košarka baš i nije bila ovo što danas gledamo i kada su bili smješteni u Rochesteru.

Godine prelazaka iz grada u grad nisu puno značile timu kojeg danas poznajemo kao Sacramento Kings. Bilo da su igrali u Cinncinatiju, Kansas Cityu ili Sacramentu, bili su uglavnom podrum lige.

Era nekoliko vanserijskih igrača je bilo. U NBA čistilištu svoju statistiku su nabijali Oscar Robertson, Nate "Tiny" Archibald i Mitch Richmond. Upravo ovaj posljednji je i doživio najveći šok, kada je u naponu snage i forme mijenjan iz jednog od najatraktivnijih timova lige Golden Statea u Sacramento za Billy Owensa, tokom evidentnog pomračenja uma Dona Nelsona.

Godinama smo tako i poznavali Sacramento. Tim u kojem razbija Mitch Richmond, po Jordanovom priznanju jedan od njegovih najtežih protivinika i tim koji uglavnom ne pobjeđuje nikoga. NBA action se gledao između ostalog i zbog rubrike "On fire", gdje je svako malo Richmond cijepao mrežice sa svih pozicija. Sve je naglavačke okrenuo jedan čovjek - Geoff Petrie.

Da li je Geoff bio pijani kockar kojeg je služila kuglica i karta u ludoj seriji, teško je i danas reći. Ali, kako god bilo, ovaj bivši student Princetona u periodu 1995-2004. gotovo da nije mogao promašiti ili povući loš potez.

Petrie je radio sve da učini Kingse relevantnima. To je uključivalo i obilaske evropskog tržišta, gdje je našao tinejdžera od 206 cm sa nevjerovatnim skok šutem. On se zvao Predrag Stojaković i u tom trenutku bio je igrač Paoka. Petrie ga je kaparisao već 1996. godine (godinu ranije je draftovao Dejana Bodirogu, ali Deki nikada nije otišao u NBA).

Iste godine na klupu Sacramenta je sjeo u ulozi pomoćnika "košarkaški Yoda", bivši trener Princeton univerziteta i čovjek koji je u modernoj košarci proslavio "Princeton napad" - Pete Carril. Carril je bio jedini trener koji je ostvario preko 500 pobjeda u koledž košarci, a da nije mogao davati sportske stipendije (Princeton je škola iz Ivy lige, a tamo se isključivo gleda kakav si đak. Nečiji sportski talenat je apsolutno nebitan). Sa takvom kompozicijom igrača Carril je imao samo jednu negativnu sezonu u 29 godina, koliko je sjedio na klupi Princetona. Primoran da cijedi zlato iz kamena, Carril je razvio napadačke akcije u kojima je svih pet igrača imalo jednaku mogućnost da se proslavi, gdje je bilo potrebno da svi na terenu budu solidni šuteri i dodavači i da se, što je najvažnije, kreću bez lopte, a ne stoje u mjestu. Zaštitni znak Princetona kroz godine je postalo utrčavanje iza leđa odbrane, pas od parket i polaganje dok protivinik zbunjeno gleda.

Umoran od borbe sa vjetrenjačama i pronalaženja igrača koji su fenomenalni učenici, a istovremeno znaju da driblaju loptu, Carril je rekao 'zbogom' i odlučio da ostavi NCAA, ne želeći da na tom nivou radi igdje osim Princetona. Ubrzo je stigao poziv njegovog bivšeg igrača Geoffa Petriea i Carril se sa svojim akcijama zaputio u NBA, u namjeri da dokaže kako njegov stil košarke itekako može da funkcioniše i među superzvijezdama koje vole da dominiraju loptu (Spone koje se naprave na koledžu u vidu odnosa trener - igrač, cimeri ili drugovi, u Americi se uglavnom ne zaboravljaju. Nebrojeno puta su izuzetno plaćene ili uticajne funkcije ljudi dobijali samo zato što su sobu dijelili sa osobom X).

Carril je uticao vrlo malo na Garry St Jeana, mnogo više na njegovog nasljednika Eddie Jordana, ali Kingsi jednostavno nisu imali materijal na terenu koji bi garantovao neki bitan napredak. Onda se Petrie ponovo razmahao. Pred početak štrajkom skraćene sezone 1998/99 poptisan je Rick Adelman, koji je bio u svojevrsnoj krizi trenerske filozofije.

Petrie je radio u Portlandu gotovo čitavo vrijeme Adelmanovog mandata tamo. Rick je sjeo na mjesto glavnog trenera Blazersa sa etiketom privremeni, ali je uslijedila serija odličnih rezultata, koja je uključivala i dva plasmana u NBA finale. Nakon otkaza u Portlandu Rick je doživio mali fijasko u Golden State Warriorsima i počeo da sumnja u svoje metode, zbog čega je i uzeo godinu dana pauze. Petrie je spojio Adelmana sa Carrilom i usmjerio ga da više vjeruje evropskim igračima nego što je to bio slučaj u Portlandu. Adelman je bio sve samo ne budala koja neće prihvatiti dobar savjet.

Foto: Guliver/Getty Images/


Na draftu 1998. godine Petrie je birao virtuoza sa loptom Jasona Williamsa. Potpisan je stub Princeton napada, centar koji je dobar dodavač sa visokog posta, a malo ih je bilo boljih od Vlade Divca. Iz Grčke je došao Predrag Stojaković, a Petrie je poslao Mitcha Richmonda i Othis Thorpea u Washington za Chrisa Webbera, koj je u prvi mah odbio da igra za tim koji "nikada nikoga nije pobjedio".

Nakon što su uspjeli da ubijede Webbera u dolazak, Kingsi su u štrajkom skraćenoj sezoni tek treći put otkada igraju u Sacramentu uspjeli da uđu u playoff. Tamo ih je čekala Utah Jazz. Kingsi su imali vodstvo od 2:1 i četvrtu utakmicu u bučnoj Arco Areni za prolazak dalje. Ipak, u posljednjim sekundama meča John Stockton je utišao dvoranu šutem za pobjedu, a Jazz je u Salt Lake Cityju osigurao prolaz.

Najbolji strijelac Kingsa je bio Chris Webber sa 20 poena po tekmi uz 13 skokova u prosjeku, čime je prekinuo dominaciju Dennisa Rodmana na prvom mjestu najboljih skakača lige. Vlade Divac je također imao double-double u prosjeku (14 i 10), dok je rookie sa Floride Jason Williams ubavicao gotovo 13 poena po utakmici, uz nestvarna dodavanja laktom, grudima, zubima (šest asistencija po utakmici).

Naredne sezone tim je pojačan Nickom Andersonom i Tony Delkom. Više prostora u igri je dobio mladi centar Scott Pollard. Kingsi su u NBA sezoni normalnog trajanja bili najefikasnija ekipa u ligi sa 105 poena po tekmi i čitavom serijom maestralnih driblinga i dodavanja Jasona Williamsa, koji je broj asistencija podigao na preko sedam po utakmici. Chris Webber je odigrao monstruoznu sezonu sa 24,5 poena, 10,5 skokova, 4,6 asistencija, 1,7 blokada i 1,7 ukradenih lopti.

Minutaža Peđe Stojakovića se popravila za tri minuta u odnosu na debitantsku sezonu, a on je došao do 12 poena u prosjeku uz gotovo 40% šuta za tri poena i gotovo 90% realizacije slobodnih bacanja.

Ipak i pored sjajnih rješenja u napadu i odličnog protoka lopte, Kingsi su bili tanki kao papir u odbrani, što ih je ponovo koštalo u prvom krugu playoffa. Opet serija od pet utakmica i eliminacija. Protivnik je bio najveći rival iz tog perioda, Los Angeles Lakersi na putu ka prvoj od tri uzastopne titule prvaka. Shaq i Kobe su u pet utakmica kombinovano ubacivali 57 poena u prosjeku, s tim da je Dizel imao i 17 skokova i tri blokade. Iako je bilo maksimalnih pet mečeva, nijedan nije bio neizvjestan, a niko od nosilaca igre Kingsa nije šutirao blizu 50% iz igre.

Kingsi su u narednu sezonu ponovo ušli jači. Petrie nije mirovao. Problem odbrane na vanjskim pozicijama je riješen dovođenjem Douga Christiea i njegove često pomahnitale supruge Jackie, u zamjenu za Corlissa Williamsona. Draftovan je još jedan igrač iz Evrope, tačnije Efes Pilsena. Novi član Kingsa je postao najtalentovaniji turski igrač Hido Turkoglu. U startnu petorku na poziciju niskog krila Adelman je stavio Stojakovića, klupu je dodatno ojačao Bobby Jackson i šou je mogao da počne.

Uigranost nukleusa ekipe u napadu je bila fascinantna.

Mogli su da igraju zatvorenih očiju.

Foto: Guliver/Getty Images/


Utrčavanja iza leđa odbrane, pasovi bez gledanja, alley-oopovi, trojke iz kontre, lopta je letila s jedne na drugu stranu, ponekada i bez spuštanja. Divac je razigravao Stojakovića i Christiea sa visokog posta za lake poene, isto su radili Webber i Williams, koji je pravio spektakl često i na uštrb supstance tj. rezultata. Kingsi su ponovo bili najefikasnija ekipa u ligi, a odbrana se zahvaljujući Christijevoj solidnoj imitaciji Pippena popela među 10 najboljih. Sezonu su završili sa 55 pobjeda, najviše u istoriji tima u tom trenutku.

Chris Webber je odigrao sezonu za pamćenje... 27 poena, 11 skokova, četiri asistencije, dve blokade i jedna ukradena lopta u prosjeku. Predrag Stojaković je postao igrač za 20 poena po utakmici u NBA uz sjajne procente šuta. Sacramento je sa 3:1 protiv Phoenixa dobio svoju prvu playoff seriju nakon 20 godina ali... Opet su se pojavili Lakersi.

Jedna od najjačih ekipa u novijoj istoriji lige pomela je Kingse sa parketa sa 4:0. Lakersi su te godine ukupno izgubili jednu playoff utakmicu na putu do druge uzastopne titule. Dovoljno je reći da je Kobe u četiri utakmice protiv Sacramenta imao prosjek od 35 poena, dok je Shaq ubacivao 33 uz 60% posto šuta iz igre. Pomoći nije bilo.

Geoff Petrie je shvatio da sa Jasonom Williamsom neće moći do titule i da je potrebna stabilnost i pouzdan šut na toj poziciji. Atrakcije je bilo i dovoljno u ostatku ekipe. Opet, kako mijenjati najpopularnijeg igrača u timu, kojeg su imitirala djeca širom SAD i koji je dovodio navijače u dvoranu?

Rekao sam da je Petrie uvijek bio kockar u duši, zar ne?. U julu 2001. godine Williams je poslat u Vancouver za Mikea Bibbya. Webber je za svoje odlične partije dobio 127 miliona dolara na sedam godina i odmah odigrao samo 54 utakmice. Ljutnje je itekako bilo, ali je Petrie vjerovao u hladnokrvnost koju su Mike Bibby i njegova grickalica za nokte ispoljavali u bitnim trenucima utakmica.

Bibby je kao igrač prve godine vodio Arizonu do NCAA titule i bez obzira na mladost bio najbolji kada je to bilo najpotrebnije. Umjesto u Clippersima, kojima ga je nudio njegov agent, nekada supermoćni David Falk, Bibby je na draftu završio u timu koji je bio dobar za Eurokup, Vancouver Grizzliesima, što Falk Clipsima nikada nije oprostio (Vidjeti slučaj kada im je Brand zabio nož u leđa i potpisao za 76erse. To je bilo Falkovo djelo).

Navijači nisu bili presretni dolaskom Bibbya, ali su ih igre čitavog tima ubrzo natjerale da zaborave Bijelu Čokoladu. Nisu smetale ni povrede Chrisa Webbera. Sacramento je ostvario najviše pobjeda u svojoj istoriji, 61. Imali su drugi najbolji napad i čak šestu najbolju odbranu. Stojaković je prvi put izabran za All Star utakmicu sa 21 poenom u prosjeku te 42% šuta za tri poena. Na All Star je ponovo izabran i Chris Webber, koji je sa 25 poena u sezoni i dalje bio najbolji strijelac tima. Bibby se savršeno uklopio - 14 poena, pet asistencija, odlični procenti šuta i racionalne odluke na terenu. Uopšte, Kingsi su te sezone imali pomalo nevjerovatnih sedam(!) igrača koji su ubacivali 10 ili više poena po utakmici!

U playoffu Kingsi su u četiri neizvjesne utakmice prvo izbacili Utah sa 3:1, gdje su Webber i Stojaković vodili glavnu riječ. U pet utakmica Kingsi su savladali Dallas, ali su zbog povrede izgubili Stojakovića već u trećoj utakmici serije. Njegov izostanak je potpuno nadomjestio Mike Bibby, koji je tom playoffu igrao košarku života. U direktnom duelu nadigrao je Stevea Nasha te u seriji prosječno ubacivao 22 poena uz sedam asistencija i 55% šuta za tri poena. Sve je bilo spremo za konačni obračun sa najvećim rivalom, koji ih je peckao na svakom koraku - LA Lakersima. Ovaj put, Kingsi su imali prednost domaćeg terena.

Po mišljenju mnogih stručnjaka Lakersi i Kingsi su odigrali jednu od najboljih playoff serija u proteklih 30 godina.

Foto: Guliver/Getty Images/


Počelo je neočekivano lakom pobjedom Lakersa u prvom meču, gdje su Kobe, Shaq i Horry ubacili 74 od timskih 106 poena. Sacramento se vratio u drugoj utakmici pobjedom u kojoj su Bibby i Webber predvodili domaćina. Serija se preselila u Staples Centar, gdje je Sacramento uzvratio sigurnom pobjedom, u kojoj su vodili gotovo čitavim tokom meča. Šest dvocifrenih u Sacramentu je predvodio Webber. Navijači Lakersa su bili šokirani.

Četvrta utakmica je bila nešto posebno čak i po standardima ove serije. Rasterećeni Kingsi iako i dalje bez Stojakovića, izašli su riješeni da zadaju završni udarac. Vodili su 24 razilike u prvom dijelu, 14 na poluvremenu. Lakersi su teturali i trpili udarce, ali nokaut Kingsi nisu mogli da plasiraju. Posljednje sekunde te utakmice pamte svi. Kingsi su imali dva razilike. Nakon time outa Jacksona, prvo je promašio Kobe, pa zatim Shaq. Divac je odlučio da izbije loptu što dalje od obruča, ali je poslao pravo u ruke Roberta Horrya, koji je bacio Staples Centar u totalni delirijum trojkom sa zvukom sirene za pobjedu Lakersa. Nakon meča Horry je u silnom metežu kratko izjavio kako ima bolesno dijete u bolnici i kako razmišlja o bitnijim stvarima od košarke.

Bez obzira što je izgledalo da je Horry uzeo dušu Kingsima svojim potezom, Sacramento je uzvratio na isti način u petoj tekmi. Junak je bio Mike Bibby, koji je čitav playoff igrao hladan kao led. Skok šut sa poludistance za pobjedu 92:91 i vodstvo 3:2.

Šesta utakmica je ušla u istoriju kao jedna od tri najkontroverznijie od 1998. naovamo. Zanimljivo, u dva slučaja su Lakersi bili u pitanju. U četvrtu četvrtinu se išlo sa izjednačenim rezultatom, da bi Lakersi do kraja šutnuli 27 slobodnih bacanja i pobjedili sa 106:102. Vrhunac je bio kada je Kobe laktom raskrvario nos Mikea Bibbya, a beku Kingsa svirana lična greška. Lakersi su šutirali 18 slobodnih bacanja više u odnosu na Kingse u četvrtom periodu. Slična priča je viđena i sedmoj utakmici finala 2010. protiv Bostona, kada je omjer bacanja u četvrtoj četvrtini tog meča u jednom trenutku bio 21:6 u korist Lakersa.

U sedmoj utakmici Kingsi su se uplašili pobjede. Viđeno je 16 izjednačenja i 19 promjena vodstva, ali izuzev Mikea Bibbya niko od igrača Sacramenta nije imao hrabrosti da pogleda koš u završnici i produžetku. Kingsi su trojke šutirali 2-20 te promašili 14 slobodnih bacanja. Na drugoj strani, Lakersi su imali kompletnu petorku sa 10 ili više ubačenih poena, te veliko samopouzdanje Shaqa i Kobea koji su ukupno dali 65 poena.

Ovaj poraz je na neki način zatvrio prozor ka NBA finalu i eventalnoj tituli za Sacramento Kingse. Još jednom su igrali dobro i u sezoni 2002-03 ostvarili 59 pobjeda, uz novu odličnu sezonu Stojakovića. U playoffu su izbacili Utah, ali se u drugoj utakmici polufinala Zapada protiv Mavsa teško povrijedio Webber i Kingsi nisu imali odgovor za baražnu paljbu Nicka Van Exela.

Ta povreda koljena je potpuno uništila karijeru Webbera, koji se vratio za posljednjih 25 utakmica naredne sezone, ali je bio sjenka nekada atletski savršenog igrača. Nisu pomogle ni najbolje sezone u karijerama Peđe Stojakovića i Mikea Bibbya. Minnesota je zaustavila Kingse u sedam utakmica.

Ubrzo je Geoff Petrie počeo sa rastavljanjem tima koji je došao na jednu utakmicu od plasmana u NBA finale, vjerovatno i osvajanja NBA titule, jer su na drugoj strani čekali skromni Netsi. Divac je otišao u Lakerse da završi karijeru, Webber je mijenjan u 76erse, Turkoglu je još godinu ranije otišao u Spurse... To je označilo i kraj ere Sacramenta. Najduže se zadržao omiljeni Petriev igrač Peđa Stojaković koji je 2006. godine poslat u Indianu za Rona Artesta.

U periodu od 1995. do 2006, Petrievi Kingsi su igrali playoff devet puta, od čega osam puta zaredom od '98 do 2006. Nakon toga kockarska sreća je napustila Geoffa Petria. I dalje je pogađao na draftu - Demarcus Cousins, Kevin Martin, Isiah Thomas... I dalje je dovodio dobre igrače za gotovo ništa zauzvrat, ali njegovi timovi više nisu igrali playoff, dok trenera nije mogao da pogodi ni pod razno. Promjenio ih je pet u šest godina.

Nakon što je franšiza zamalo otišla put Seattlea i nakon što je samo velikim zalaganjem Kevina Johnsona tim ostao u glavnom gradu Californije, otišao je i posljednji symbol uspona Kingsa, njihov arhitekta Geoff Petrie.

Tako blizu, a tako daleko...

 

[Vasili Zaitsev]

Balada o Ray Allenu
Morao sam. Imati svoju kolumnu, a ne pisati o jednom od najdražih igrača jednostavno nije realna opcija. Najbolji šuter kojeg je NBA liga ikada vidjela i u 37-oj godini i dalje ide punom snagom i lovi svoju drugu titulu šampiona, ovaj put u dresu Miami Heata.

Prvi susret sa Ray Allenom imao sam na All-Staru 2008 u New Orleansu. Radili smo jedan duži intervju za OBN i već tu se vidjelo da sva ona priča o Rayu kao "neprikosnovenom profesionalcu" - apsolutno stoji. Allen nakon svakog pitanja sagovornika gleda u oči i odgovara, ne kaže previše ali i ne nudi tupe i besmislene odgovore (najtužnije intervjue je davao Amare Stoudamire koji se borio da dovrši svaku rečenicu.Nakon nekog vremena svi su navijali samo da privede odgovor kraju.

Mada, svako ko prati intenzivno NBA zna kroz kakvu je muku Amare prošao u djetinjstvu, tako da je njegov problem sa javnim govorom možda i razumljiv). U poplavi tetoviranih nosača NFL dresova, čovjek bez ijedne tetovaže i koji na utakmicu nije nikada došao u farmerkama(Allen na sve, ali baš sve utakmice nosi samo odjela) odudara u potpunosti.

Nešto kasnije na treningu istočne konferencije Ray Allen se odvojio od ostatka tima koji su izvodili gomilu egzibicija za predstavnike medija, i šutirao na pomoćni koš dok mu je lopte vraćao pomoćni trener Celticsa. To je od svih novinara pratio samo jedan tip iz redakcije Boston Globea i vaš dežmekasti kolumnista. Allen za sat i nekih 10-15 minuta intenzivnog šutiranja nije prmašio NIJEDNU loptu!?

Dok su Lebron, Howard i društvo zavrtali horoge sa pola terena Allen je metodično pogađao koš iz svih pozicija...serija slobodnih bacanja, šutevi sa pet metara, trojke iz kornera i sa krila...ponoviću... bez ijednog promašaja. Na kraju treninga Kevin Eastman(pomoćnik Doca Riversa) se nasmijao i pružio ruku Allenu. Uostalom šta reći za čovjeka koji kada promaši šut uvijek zna zbog čega je promašio:" Kada pogodim prvi obruč to je zato što se nisam dovoljno odrazio, kada pogodim drugi obruč to je zato što guram loptu umjesto da je izbacim. Kada izlazim iz bloka sa desne strane dovoljno mi je da krajičkom oka vidim obruč, ništa više, uopšte ne moram da okrećem stopala ka košu, znam da ću pogoditi...."

Ray Allen je inače vlasnik najbržeg šuta u NBA već godinama unazad. Njemu je u prosjeku dovoljno 0,7 sekundi za prijem lopte, skok i izbačaj. Uzmite u obzir koliko se Allen odrazi prilikom svakog šuta i da nikada ne šutira zemlje i tek onda možete da shvatite kakva je to brzina. U 90% slučajeva odbrambeni igrač nema nikakvu šansu.
ROB NAVIKE

Čudnu stvar sam primjetio tokom finala protiv Lakersa. Pri dnu Allenovog dresa okačenog u svlačionici je uvijek bila linija povučena flomasterom. Malo sam se raspitao i odgovor je bio da Ray uvijek označi na dresu dokle će da ga upaše u šorc. Linija je uvijek na istom mjestu i šorc i dres moraju da izgledaju tačno onako kako je on zamislio, do tada ne izlazi na teren. Ista je stvar i sa čarapama. Moraju da budu jednako podignute u odnosu na patike, Allen i to mjeri dok se veterani PJ Brown i James Posey gurkaju laktovima i kroz osmijeh odmahuju glavama.

"Još u mladosti sam znao da imam neki promećaj, mada nisam bio siguran šta je u pitanju. Kada bih nogom zakoračio na neparnu stepenicu vraćao sam se kući i čekao da se obruši nebo."

Allenu je tokom srednje škole dijagnostikovan blaži oblik Opsesivno-kompulsivnog poremećaja. Rayova rutina pred svaku utakmica je ista već 20 godina. Spavanje od 11:30 do 13:00h, piletina i riža u 14:30h, dolazak u dvoranu u 15:45 i onda istezanje. Nakon toga Allen ritualno brije glavu, zatim izlazi na teren i šutira tri sata(tačno tri sata). Tek nakon toga slijedi tuširanje i oblačenje dresa i konačno izlazak na teren i utakmica.

Allen se ovoga pridržava bez obzira da li je kući ili na gostovanju. Legendarna je priča kako Ray koji ne pije alkohol na gostovanjima nikada nije izašao u noćni život, prije ili poslije utakmice.

"Na gostovanja ne nosim puno stvari jer odjeću za noćne izlaske ostavljam kući. Ko želi u noćni provod može to da radi tokom čitavog ljeta. Previše sam uložio u košarku da bih to pokvario izlascima u klubove."


OD UCONNA DO MIAMIJA

Još na koledžu UConn Ray je bio noćna mora ne samo za protivnike nego i za saigrače koji nisu vodili računa gdje ostavljaju stvari, koliko se puta tuširaju i koji su neobrijani. Jim Calhoun, sada već bivši trener UConna(Calhoun je regrutovao Allena iz srednje škole u South Carolini gdje je ovaj većinu vremena igrao centra. Najveća Calhounova zamjerka je bila Allenov šut!?) je za cimere stavio Raya i Travisa Knighta (bivšeg igrača Lakersa) kojem lična higijena nije bila jača strana. Knight je nekako preživio sa rasporedom stvari u sobi ali kada je istisnuo zubnu pastu sa sredine tube - tu je bio njegov kraj. Allen ga je promptno izbacio iz sobe.

U Millwaukee je stigao u jednoj od najboljih draft generacija ikada, onoj iz '96-te, samo što su navijači Bucksa tražili Stephona Marburya koji je mijenjan u Wolvese, a za nagradu je Allen izviždan tokom drafta(Igrom sudbine tri godine kasnije Ray Allen je dobio glavnu ulogu u filmu "He got game" Spikea Leea koji govori upravo o životu Stephona Marburya. Marbury je odbio da glumi u tom filmu sa Denzelom Wasgingtonom, a Ray se herojski držao tokom scene grupnog seksa sa stvarnim porno glumicama, pardon zvijezdama Jill Kelly i Chasey Lain).

Allen je svoj prvi NBA ugovor ispregovarao sam i tako zadobio doživotno povjerenje vlasnika Bucksa, američkog senatora Herba Kohla( Kohl je poznat i po izjavi nakon što mu je Glenn Big Dog Robinson tražio 100 miliona dolara za prvi ugovor:"Sine evo tebi Millwaukee Bucksi, a ti meni daj 100 miliona").

Odlazak iz Bucksa je uslijedio nakon brojnih svađa sa trenerom Georgeom Karlom koji je Raya i njegovu suprugu Shannon zvao "Ken i Barbi". Godine u Seattlu su bile čudne. Ray je trpao kao u transu ali nekih velikih rezultata nije bilo. Mlada ekipa, vrlo dobar trener - Nate McMillan, ali ipak nedovoljno kvaliteta da na jakom Zapadu naprave nešto više od druge runde play-offa.

Ipak Ray je svojim trosatnim šutiranjem prije svake tekme i tamo zarazio većinu tima i tako usadio pozitivne navike mladim igračima prije svih Rashardu Lewisu(ponovo su saigrači, ovaj put u Miamiju) te stigao i da zamalo premlati Antonio Danielsa koji mu je uzeo standardno parking mjesto(Nekome ko je rob navike to jednostavno ne radite) prije utakmice sa Knicksima. Allen je ubacio 40 poena tu noć i kada je Daniels pokušao da se našali u finišu utakmice riječima:"Trebao bih češće da ti uzmem parking mjesto", Ray je nakon pogođenog slobodonog bacanja odbrusio:" Nikada više u životu"

U Bostonu je Ray došao do titule šampiona i postao igrač sa najviše ubačenih trojki u istoriji NBA. Žrtvovao je broj šuteva, minutažu i uopšte kontakt sa loptom ali je na kraju dana zgrabio trofej ( Vaš kolumnista je imao sreću da iz Bostona i Los Angelesa prenosi svih šest utakmica NBA finala 2008 u kojem je Ray Allen doslovno spržio Lakerse. Odlučujući koš u četvrtoj utakmici i onda baražna paljba sa sedam trojki u šestom meču koji je Boston dobio sa gotovo 40 razlike. Allen je postavio rekord sa 22 pogođene trojke u jednom NBA finalu).

Ipak stvari u Celticsima nisu išle glatko. Danny Ainge je pokušao da ga trejduje u tri navrata, igrač koji je u njemu na početku vidio idola je postao najveći neprijatelj - Rajon Rondo, sa Kevinom Garnettom je naučio da koegzistira(Ray na nekih sat vremena do tekme uvijek završi svoju pripremu i onda priča i šali se sa saigračima. U tom periodu KG ne komunicira ni sa rođenom majkom.), dok Paul Pierce nikada do kraja nije mogao da razumije Allenovu metodičnost:

"Ray je potpuno lud. Jednom sam promašio zakucavanje na zagrijavanju pred meč i on je od mene tražio da na svakom sledećem zagrijavanju promašim kucanje na takav isti način. Drugi put je tražio da sjednem na svoje mjesto u avionu jer promjenom mjesta narušavam harmoniju. Da svaki dan radim iste stvari kao on - ja bih se ubio".

Duboko nesretan zbog tretmana u Bostonu i to nakon osvojene titule, Allen je odlučio da za manje novca ode u redove najvećeg rivala. Teško da u NBA postoji igrač koji više cijeni Rayov šut od Lebrona Jamesa i teško da u NBA postoji tim kojem će taj šut više da znači s obzirom na stil igre od Miami Heata. Allen je prošle sezone sa 36 godina imao najbolji procenat šuta za tri poena u svojoj karijeri(45%), a iz lijevog kornera Ray Ray trojke šutira 58%(što je najbolji omjer igrač - pozicija u čitavoj ligi).

Činjenica da u Miamiju ne mora da trči kroz blokove koliko je to radio u Bostonu i može da čeka povratne lopte Jamesa, Wadea i Bosha znači da bi Allen bez problema mogao da igra do svoje 40 godine. To bi značilo još barem dvije sezone gledanja najljepšeg šuta koji se pojavio u NBA, a koji sa bogomdanim talentom nema puno veze, samo pitajte vlasnika...

"Svaki put kada mi kažu da je moj šut božiji dar ja se naljutim. Znam koliko treniram svaki dan, a siguran sam da Bog ima pametnija posla od zanimacije mojim skok-šutom."

 

[Vasili Zaitsev]

Brojke ne lažu
Upoznajte igrača kojeg broj postignutih poena ne zanima. Sve što radi na terenu, radi za dobrobit tima.

Jedan od najboljih igrača univerziteta Duke svih vremena. Prvi koji je efikasno upotrebljavao naprednu statistiku u igri. Ono što su Paxson ili Kerr bili za Bullse, ono što je Horry bio za Rocketse, Lakerse i Spurse, to je Shane Battier za igru Miami Heata.

"Ne gledam utakmice koje odigram. Pamtim gotovo svaki detalj koji se desio tokom meča, tako da ne volim da gledam sebe kako igram. Stvari koje radim nisu obuhvaćene običnom statistikom, tako da se moj učinak uglavnom ne vidi u zapisniku. Dobru odbranu igram već 10 godina, ali tek nakon duela sa Kobeom Bryantom ljudi su počeli pričati o tome. U svojoj glavi ja sam svaku odigranu utakmicu odgledao nekoliko puta po njenom završetku i tačno znam šta sam uradio dobro, a šta loše" - Shane Battier

Synergy skauting je program koji je potpuno promjenio način pripreme utakmica za trenere, prvo u NBA i NCAA košarci, a zatim i u ostatku svijeta. U neka sada već davna vremena, većina ozbiljnih timova je pravila svoje ogromne video arhive, gdje su pohranjivali snimke protivničkih timova, igrača i mladih igrača koji bi mogli biti zanimljivi u budućnosti. Mnogi kažu da je najveću "video sobu" u košarci dugo vremena imao Michigan State, čiji su treneri predvođeni Tomom Izzom prikupljali podatke o gotovo svim igračima i timovima do kojih su mogli da dođu, po sistemu "možda nekada zatreba".

Synergy je učinio da vam je za sve akcije, pozive akcija, kretnje igrača, njihova omiljena mjesta sa kojih šutiraju, te procente realizacije iz svih pozicija i situacija potreban samo laptop i brz internet (vaš kolumnista ima tu sreću da Synergy skauting koristi već četiri godine). Program koji je u početku pravljen samo za NBA i NCAA, danas koriste svi relevantni timovi u svijetu košarke. U ABA ligu je stigao 2009. godine i maksimalno olakšao pripremu i skautiranje protivnika pomoćnim trenerima.

Iz Synergya možete da izvučete svaki koš svakog igrača u kompletnoj sezoni. Svaki igrač i tim su raščlanjeni po dijelovima terena i pozicijama. Koliko puta neki tim odigra pick'n'roll na određenoj utakmici, koliko puta po utakmici u sezoni. Koliko puta se igra jedan na jedan, koliko napada po utakmici ima određeni tim, koliko trče tranziciju, kakav im je ofanzivni skok. Kako određeni igrač šutira iz mjesta, kako iz driblinga. U koliko posto slučajeva ide u desnu, odnosno u lijevu stranu prilikom prodora, kakav je dodavač iz udvajanja, kako šutira kada izlazi bloka. Kako centar završava akcije kada je na lijevom niskom postu, kako na desnom. Kakav mu je procenat šuta kada se okrene ka srednini, kakav ka čeonoj liniji.

Jesam li nešto izostavio? Vjerovatno jesam ali možete i iz ovoga da shvatite kako je obiman program u pitanju i koliko pomaže timovima da se na najbolji mogući način pripreme za određenog protivnika. Moljakanje kolega iz drugih ekipa, šunjanje oko reportažnih kola u potrazi za snimkom meča je uz ovaj program svedeno na najmanju moguću mjeru.

Bez obzira na sve moguće pripreme, potrebno vam je osoblje koje će zamisli sa treninga i iz skauting izvještaja pretočiti na teren. Nema puno igrača koji su u stanju da procesuiraju sve što pročitaju ili što im se kaže, tako da treneri vrlo često moraju da vode računa o obimu informacija koje se prezentuju igračima, odnosno da saopšte ono što je bitno na najrazumljiviji mogući način. Većina kaže da je opasno pretrpati igrače informacijama, jer onda previše razmišljaju umjesto da instinktivno djeluju na terenu.

Jedan od rijetkih igrača koji prima enorman broj informacija pred svaku utakmicu i onda sve to sprovodi na terenu je Shane Battier.

Battierov put nije priča o teškom djetinjstvu, odrastanju u neimaštini, bandama, krađama, bježanju od policije. Priča je potpuno drugačija. Kada je prije par godina među NBA igračima rađena anketa ko bi od njih mogao biti Predsjednik SAD-a, 80% je odgovorilo - Shane Battier. Za raliku od većine koja danas čini NBA ligu, Battier je odrastao u mirnom kraju Birminghama u saveznoj državi Michigan, sa oba roditelja, okružen "problemima" koje ima većina tinejdžera: ocjene, pubertet, sport i djevojke.

Srednja škola mu se zvala Detroit Country Day. Zašto je bitno ime? Jer je Battier u tu srednju školu stigao kao nasljednik velikog Chrisa Webbera. Jedan od najboljih srednjoškolskih igrača koje je Amerika vidjela, pohađao je školu za bogatu djecu i ostavio neizbrisiv trag. Ipak, jedina sličnost između Battiera i Webbera je bila nemogućnost uklapanja, bilo u školu gdje su većinu činila bogata bijela djeca, bilo sa afroameričkom djecom sa ulice, koja su igrala košarku na turnirima širom Detroita tokom ljeta.

Battier je u srednjoj školi bio jedino dijete iz mješovitog braka (otac afroamerikanac, majka bijelkinja) i to je činilo da se okrene sebi: "Nisam odmah znao ko je Chris Webber i nisam imao predstavu zašto se svaki moj potez gleda kroz prizmu onoga što je on uradio. Kada je bio Dan Martina Lutera Kinga, u razredu su svi odmah gledali u mene, kao da bih ja zbog boje kože trebalo da znam ko je bio on i zbog čega je bio važan. Uglavnom sam ručao sam i učio sam."

Njegov srednjoškolski trener Kurt Keener je prepoznao jednu izuzetnu košarkašku osobinu: "Shane ima nevjerovatnu sposobnost da saigrače na terenu čini boljima. Toliko je pametan. Jednostavno je tako. Kada je on u igri i preostala četvorica igraju bolje. Njegov problem je pretjerana nesebičnost. U debitantskoj sezoni s njim imali smo samo jedan poraz i to zato što nije želio da se nameće i šutira više od starijih igrača."

Srednju školu je Shane Battier završio sa tri titule državnog prvaka i priznanjem za najboljeg igrača i učenika: "Chris Webber je osvojio tri titule državnog prvaka i bio proglašen za najboljeg srednjoškolskog igrača. Isto sam uradio i ja, mada su u prvom srednje doslovno svi pričali kako nisam ni blizu njega."

Na završnoj godini Battier je dobio ponude najvećih programa u koledž košarci. Njegove ocjene su ga učinile jednim od učenika generacije i mogao je upisati bilo koji fakultet. Listu je suzio na Duke, Kentucky, Kansas, North Carolina, Michigan i Michigan State, dakle najbolji od najboljih. U cilju vrbovanja treneri često telefonom pozivaju mlade igrače. Shane je svakom od trenera odredio po jedan telefonski poziv u rasponu od sedam dana i to u trajanju od 15 minuta. Jednostavno je želio da se koncentriše na učenje i što bolje ocjene na završnoj godini. Kada je Rick Pitino, tada trener šampiona Kentuckya, pokušao da razgovora sa Battierom van dogovorenog termina, 17-godišnji Shane je odmah precrtao Kentucky sa liste!?

Na Duke je Battier sa sobom u paketu doveo i kasnijeg All Star igrača Eltona Branda, kojeg je nagovorio da zajedno igraju kako bi lakše osvojili titulu. Kod Mike Krzyzewskog Battier je postao poznat kao odličan defanzivac. Iznudio je najviše faulova u napadu u istoriji Dukea i tokom četiri godine univerzitetu donio 131 pobjedu, dva F4 i NCAA titulu 2001. godine pobjedom protiv Arizone (Duke je u prvoj Shaneovoj godini prokockao 17 razlike na turniru protiv kasnijeg šampiona Kentuckya. U finalu 1999. tim sa Brandom, Maggetteom, Langdonom, Aweryjem i Battierom je poražen od UCONN-a). Proglašen je za najboljeg koledž igrača 2001. godine, a njegov dres sa brojem 31 je stavljen van upotrebe.

Kako to obično bude, dobre NCAA igrače biraju loši NBA timovi. Battier je došao u jednu od najgorih franšiza ikada, Vancouver Grizzliese, koji su se u tom periodu selili u Memphis. Battier se nije snalazio u igri Memphisa prepunoj sebičnih igrača. Imao je malu minutažu i djelovalo je da će biti još jedan od igrača Dukea koji nije opravdao očekivanja u NBA. Međutim i tu je do izražaja došla njegova nestvarna sposobnost da saigrače čini boljima.

Memphis je u njegovoj prvoj sezoni imao omjer 23-59. U trećoj 50-32 i plasman u plej-of. U plej-of Memphis se plasirao i naredne dvije godine sa Battierom, iako je Jerry West, tadašnji generalni menadžer Grizzliesa pokušavao na sve načine da ga se riješi.

Onda se pojavio Daryl Morey, pionir korištenja napredne statistike u NBA. Štreber je prepoznao štrebera.

Moreya je na mjesto generalnog menadžera Houston Rocketsa doveo vlasnik tima Leslie Alexander u želji da se promjeni kultura rada u ekipi koja se još uvijek tražila nakon zlatnih godina Hakeema Olajuwona. Alexander je želio da isproba novi način za vrednovanje igrača. Moreyeva pozadina je bila sve samo ne košarkaška. Njegovo obrazovanje je bilo izuzetno (Northwestern, MIT), a košarka velika ljubav. Morey je po dolasku u Houston shvatio da nema novca za dovođenje još jednog vrhunskog igrača jer je većina Salary Capa bila usmjerena na zadržavanje Tracya McGradya i Yao Minga. Potrebni su bili prije svega jeftini, komplementarni igrači, koji će donijeti poboljšanje u igri.

Moreyev tim statističara je koristeći Synergy skauting te naprednu plus-minus statistiku (dugo vremena u NBA samo su statističari Houstona imali adekvatnu formulu za računanje ove statistike koja vrlo često može da zavara. Stavite nekog igrača iz Solnoka u petorku sa Jordanom, Pippenom i Rodmanom pa će da ima +20 na parketu svaki put.) Na vrhu liste je bilo ime Shane Battier, koji u karijeri ima plus-minus statistiku +6 što više odgovara višestrukom All Star igraču nego nekome ko u karijeri ima 9 poena po utakmici.

"Kada su mi saopštili njegovu statistiku iz prethodnih sezona to nije bilo ništa posebno, ustvari bilo je loše. Daryl je morao da me nagovara neko vrijeme jer zaista nisam vidio zbog čega bi Shane bio tako važan", prisjeća se vlasnik Rocketsa Leslie Alexander.

Konvencionalne Battierove statistike su zaista bile skromne. Poeni, skokovi, asistencije, blokade, ukradene lopte. Sve je bilo ispodprosječno. Poentirao je uglavnom šutem za tri poena i to iz mjesta, kada dobije povratnu loptu ili ostane sam u korneru. Kako sam Morey kaže: "Ne zna da dribla, spor je i nema posebno dobru ravnotežu tijela".

Svojevremeno je veliki Michael Lewis za Battiera napisao: "Njegova igra je čudna kombinacija očiglednih slabosti i gotovo nevidljivih kvaliteta".

Kada je Shane na terenu njegovi saigrači igraju bolje, često puno bolje, a njegovi protivnici igraju lošije, vrlo često - puno lošije. Battier nema neki prosjek skokova, ali kada je na terenu raste broj skokova njegove ekipe. Ne šutira puno, ali šutira uvijek iz pozicija iz kojih su po statistici njegovi procenti šuta najbolji. Ne gubi lopte, ne pravi glupe faulove i uvijek, ali uvijek prosljeđuje loptu bolje postavljenom saigraču. U odbrani čini da protivničkim najboljim strijelcima pada procenat šuta, mada niko od njih ne želi da prizna da je to zbog Shaneove odbrane: "Uglavnom kažu da su imali loše veče. Misle da sam ja metla od igrača i da ne mogu da ih čuvam."

Morey se naravno ne slaže sa ovakvim ocjenama: "Ja ga zovem Lego, jer kada je on na terenu sve se uklopi na svoje mjesto. Sve što ima veze sa pobjedom ekipe u jednoj utakmici i šta treba uraditi za tu pobjedu, e, tu je Shane nenadmašan."

Jednostavno, Battier je nenormalno nesebičan igrač. Legendarna je anegdota kako je prije utakmice sa Spursima tražio od trenera Ricka Adelmana da ga izbaci iz petorke i stavi na klupu kako bi ulazio u igru kada i Manu Ginobili ulazi u igru za Spurse i tako ga konstantno čuvao u odbrani. Nakon šuta, ako čuva igrača koji nije posebno dobar skakač, Battier će uvijek pomoći u građenju protivničkog najboljeg skakača. Do savršenstva je doveo izbijanje lopte do saigrača kada je nekoliko igrača u skoku. Sve su to stvari koje se ne vide na prvo gledanje ili u statistici ali koje itekako prave razliku između pobjede i poraza.

U svakoj utakmici nakon što "proguta" skauting izvještaj i nauči tendencije igrača kojeg će da čuva, Battier se trudi da ga usmjeri na pozicije iz kojih je njegov procenat šuta najslabiji. Battier ne pokušava da limitira broj poena svog protivnika nego da ga natjera da za taj broj poena potroši što više lopti i tako naruši ritam napada svoje ekipe.

Battierov specijalitet u odbrani i to je nešto što veliki broj igrača kopira u posljednje vrijeme je dlan na nekoliko centimetara od očiju napadača. Shane nikada ne ide da izblokira šut nego da svojom rukom zakloni pogled igraču koji se podigao na šut i na taj način ga natjera na promašaj. Taktika je izuzetno dobra jer nakon par ponavljanja iznervira napadača, koji počinje da gleda ka sudiji iako kontakta između njega i Battiera - nema. Drugi veliki kvalitet Battiera u odbrani je to što uvijek vodi računa da protivniku dopusti što manje slobodnih bacanja. Treći - sposobnost da iznudi faul u napadu.

Shane Battier je svoju magiju odradio i u Houstonu. Tim je prije njegovog dolaska imao omjer 34-48. Sa njim naredne godine 50-32. Rocketsi su imali i drugu najdužu seriju pobjeda u istoriji lige - 22 i sve sa stalnim povredama Yao Minga i T-Maca. Samo je jedan igrač konstantno bio tu.

Daryl Morey je ipak nakon dramatičnog pada T-Maca i prijevremene penzije Yao Minga morao da pronađe način da dovede jednu superzvijezdu, te je Houston konstantno bio uključen u razmjene igrača. U jednoj takvoj otpremljen je i Shane Battier. Miami je brzo reagovao i potpisao ugovor sa njim. Skeptika je bilo mnogo više nego onih koje je radovao njegov dolazak. Krilnih igrača Miami ima puno, moglo se čuti, umjesto koga će igrati Battier? Kako će on da pomogne nakon raspada u finalu protiv Dallasa?

Na početku je izgledalo da su kritičari u pravu. Skraćena sezona nakon štrajka je bila prilično loša za Battiera. Samo 5 poena po meču, loš procenat šuta, ali Miami je pobjeđivao. Onda je Lego krenuo u plej-ofu. Miami je zaigrao sa niskom petorkom najvećim dijelom zbog siline i moći Lebrona Jamesa, ali i zbog čuvenog žrtvovanja za tim Shanea Battiera. Igrajući kompletan plej-of van svoje prirodne pozicije, čuvao je Davida Westa, Stoudamirea, Hansbrougha, Garnetta, Bassa, Ibaku, pa kada treba Anthonya, Piercea, Duranta i koga sve ne.

U NBA finalu je ubacivao 12 poena po meču i pogodio 15 trojki iz 26 pokušaja u pet utakmica, te pomogao Lebronu Jamesu da osvoji prvu titulu šampiona. Inače, 57% šuta za tri poena je najbolji procenat realizacije ikada u NBA finalu za nekoga ko je ubacio barem 15 trojki.

Slučajnost? Brojevi ne lažu.

 

[Vasili Zaitsev]

Neka se zna Istina!
Jedan od najvećih majstora košarkaške igre u protekloj deceniji. Mučio se sa viškom kilograma, bio kritikovan zbog noćnih izlazaka, trpio gubitničke sezone...

...nekoliko puta je za dlaku otpremljen u druge timove, jedva je preživio obračun u noćnom klubu, a ući će u istoriju kao jedan od najboljih igrača Boston Celticsa svih vremena.

Nije bez razloga Shaquille O'Neal rekao da je Paul Pierce "#*% istina!"

Ko je imao priliku da izbliza gleda Paula Piercea kako igra košarku, ostao je zapanjen njegovom - sporošću. Prvo što se zapitate je "kako ovaj tip igra ovako dobro sa ovako sporim nogama?". U nekim trenucima izgleda kao da Pierce šeta od tačke A do tačke B i zatim se bez nekog vidnog napora diže na onaj svoj karakteristični šut sa visine penala i naravno pogađa.

Kada smo svojevremeno pitali pomoćnog trenera Celticsa Kevina Eastmana šta čini da Pierce uvijek pronađe prostor za šut, bez obzira na činjenicu da ga redovno čuvaju brži i eksplozivniji igrači, odgovor je glasio "Ramena. Paul ima vjerovatno najjača ramena u ligi!".

Bili smo začuđeni, otkud sad da Pierce ima takva ramena, ali je potvrda stigla i od jednog trenera sa ovih prostora, koji je u Los Angelesu individualno radio sa njim: "Kada Pierce krene u dribling uglavnom stigneš da ga zatvoriš nogama, ali onda slijedi kontakt ramenom kojim te potpuno razbije, kao da te udari kamion. To mu ostavlja dovoljno prostora za šut."

Na ovo se nadovezuju i izuzetno brze ruke. Dok Paulov prodor pod koš često djeluje kao da voziš Golf dizel planinskim putem, njegove finte i posebno driblinzi su u odnosu na ostatak kretnji nestvarno brzi i uvjerljivi. Kada gledate odbrambene igrače, Pierce uvijek pronalazi način da ih izbaci iz ravnoteže, s druge strane uvijek ima dovoljno snage da zadrži minimum sopstvenog balansa, bez obzira koliko težak bio šut koji pokušava. Ruke mu pomažu i u odbrani, jer je Paul Pierce bez obzira na svoje trome noge odličan defanzivac, uostalom sjetite se onog čuvenog povratka Celticsa iz 24 poena "minusa" u četvrtoj utakmici finala 2008, kada je Pierce tražio od Doca Riversa da on čuva Bryanta: "Treneru stavi mene na Kobea. Ja ću da ga zaustavim!"

U drugom poluvremenu Kobe je protiv Piercea šutirao 6-15 iz igre, a Paul mu je u direktnom duelu i izblokirao jedan šut.

Od djetinjstva Piercea je pratio problem težine. Možda i zbog dežmekaste građe nije tako često pominjan kao neki talentovani igrač u Los Angelesu sve do trećeg razreda srednje škole. Na pitanje nastavnika šta će biti kada poraste Paul je svojeremeno rekao: "Planiram da budem smetlar!", "To je prilično dobar posao", uzvratio je nastavnik. Jednostavno malo afroameričke djece koja odrasta u Inglewoodu, dijelu L.A. najpoznatijem po kriminalu i bivšoj dvorani Lakersa, sanjaju neke velike snove.

Paul je kao i svi dječaci njegovih godina u komšiluku gledao Magica, Kareema, Worthya i Scotta i zatim imitirao njihove poteze na terenu. On i njegova dva najbolja druga su se budili u pola šest i zatim vježbali šut i driblinge dok ih je nadgledao pomoćni trener Scott Collins, inače lokalni policajac koji je tako vodio računa da djeca ne provode puno vremena na ulici i da im usadi radne navike.

Pierce je svako jutro dolazio znojav u školu: "Izgledali smo katastrofalno. Znojavi i prljavi smo dolazili na časove, ali opet, napredovali smo kao igrači, a najveći plus je bio što nećete baš sresti kriminalca na ulici u šest ujutro."

Stipendiju je dobio od Kansasa i čuvenog Roya Williamsa. Kako urbanom momku iz LA prodati priču da dodje u ruralni Lawrence? "Sine, ti si dio koji nedostaje da budemo šampioni", rekao je Roy Williams, a Pierce spakovao kofere i krenuo tamo gdje je košarka izmišljena.

Williams je od početka znao kakvog igrača ima, ali Pierceova volja često nije pratila njegov talenat. "Obožavam Paula", kaže Williams, "ali je on istovremeno osoba koja me je izluđivala!".

Nekoliko puta Pierce se na treninizima pojavljivao sa odsutnim izrazom lica i svaki put Roy Williams bi ga izbacio uz povik "Sa takvom facom na mom treningu nemaš šta da tražiš". Piercovi saigrači na koledžu bili su Jacque Vaughn, Raef LaFrentz, Scott Pollard, Billy Thomas, Jarod Hasse. U dvije godine su ostvarili omjer 69-6 ali titulu nisu osvojili.

Na draftu '98 je prije Piercea birano devet igrača. Ideja Celticsa je bila da uzmu Dirka Nowitzkog, ali je njega zgrabio Dallas, odnosno Don Nelson. Slijedeći je birao Boston, "Pierce uopšte nije bio u našim planovima. Kada je došao red da biramo, morali smo brzo da reagujemo...", prisjeća se tadašnji GM Chris Wallace. Paul nije odradio nijedan trening za Boston prije drafta, a na trening kamp je došao potpuno zapušten. "Uvijek smo kao djeca pričali da želimo da igramo za Lakerse, a tim za koji nikada ne želimo da igramo? Boston."

Tokom trening kampa Pierce je držao u svojoj svlačionici listu imena svih igrača biranih prije njega na draftu. Nakon treninga je ostajao da dodatno šutira i nakon svakog pogotka urlao "Nowitzki", "Olowokandi", "Bibby", "Carter", "Jamison". Celticsi su ubrzo otkrili da se Pierce na terenu ne plaši doslovno nikoga, ali i da utakmice protiv slabih protivnika igra slabo. Protiv dobrih? "Uvijek sam igrao bolje pod pritiskom. Što je protivnik bolji, bolja je i moja igra."

Boston pod vodstvom Ricka Pitina nije uspijevao da pronađe pravi put. "Na koledžu sam u dvije godine izgubio šest tekmi. U Bostonu smo u prve dvije sedmice sezone imali seriju od devet poraza", prisjeća se Pierce.

Osim ljubavi prema košarci, Pierce je još od koledža iskazivao i ljubav prema noćnim izlascima. Njegov najbolji prijatelj Jason Crowe često pominje period kada su poslije zabave po klubovima on i Paul pripiti odlazili da nešto pojedu, a zatim trčali serije sprinteva na plaži od četiri do šest ujutro. "Igrali smo košarku, jurili djevojke i izlazili po klubovima. Sve to smo radili istim intenzitetom.", kaže Crowe.

U Celticsima partner za stalne noćne izlaske je bio Tony Battie. "U Bostonu su naši provodi po klubovima bili baš žestoki, ali bez obzira na to, Paul je uvijek bio prvi u dvorani. On je veliki takmičar u svemu. Ja bih došao u dvoranu oko 9 ujutro i pomislio 'e, sada sam stigao prvi', ali PP je u dvorani bio još od pola osam i tako svaki put."

Noćni izlazak 25. septembra 2000. godine je zamalo koštao života Paula Piercea. I danas je nejasno šta se tačno dogodilo u bostonskom klubu po imenu Buzz. U klub su kročili Tony Battie, njegov brat i Paul Pierce. Braća Battie su otišla do wc-a, a Pierce je započeo razgovor sa dvije djevojke. Verzija koja se najčešće može čuti je da je Pierceu prišao tip i rekao da se odmakne od njegove sestre. U roku od pola minute na igrača Bostona su skočile najmanje tri osobe. S leđa je dobio udarac bocom šampanjca u glavu, neko od njih je potegao nož i zadao Pierceu čak 11 uboda u leđa i vrat od kojih se jedan zaustavio na tri milimetra od srca!

Kada je Battie izašao iz wc-a njegov saigrač je ležao u lokvi krvi, iako i dalje pri svijesti. Uslijedila je ludačka vožnja do bolnice. Dok su ga vodili u operacionu salu Pierce je pitao ono što se pita u tim situacijama: "Doktore, hoću li ostati živ?"

Battie je plakao u čekaonici i narednih godinu dana krivio sebe. "Osjećao sam da sam ga ostavio na cjedilu. Da mu se nešto desilo ko zna šta bih uradio". Navijače Celticsa je uhvatila panika. Len Bias se predozirao kokainom, Reggie Lewisa je izdalo srce na terenu, a sada je i treća nada Bostona u povratak stare slave završila u bolnici.

Oporavak je bio čudesan. Paul je imao više sreće nego pameti. Nakon deset dana je izašao iz bolnice. Doktori su rekli da ne smije dizati ruke iznad glave još neko vrijeme, a dok je to saopštavano treneru Jimu O'Brienu, Pierce je već bio u dvorani i šutirao trojke. "Iz ove perspektive djeluje mi da sam se prebrzo vratio i pokušavao da sve to potisnem na silu. Razgovarao sam sa nekim psihijatrima ali to je bilo kratkog daha. Zatvorio sam se. Nisam se javljao nikome osim majci. Očekivao sam da će se moj otac javiti makar kada čuje šta mi se desilo, ali nije. To me je zabolilo više od svega."

Ožiljke od uboda je prekrio velikom tetovažom. Bijes je iskaljivao na terenu. I prije incidenta poznat kao brbljiv, Pierce se pretvorio u gotovo bezobraznog provokatora. Michaelu Jordanu je pogodio dvije trojke u lice, pa zatim i izblokirao njegov šut i rekao "Starče, idi u penziju, ovo više nije tvoja liga!".



Tokom ljeta je u Los Angelesu u jednoj utakmici toliko provocirao Magica Johnsona, da je inače uvijek mirni i nasmijani Magic krenuo na njega. Dok su ih bivši i sadašnji NBA igrači razdvajali Magic je urlao: "Ti si nula. Mala budala koja nije osvojila ništa. Ja imam pet titula, ti nikada ništa nisi osvojio!!" (Jedna veselija sekvenca. Tokom takmičenja u trojkama u Dallasu, PP je tako ušao u glavu mladom Stephu Curryu da ovaj u finalu nije mogao da pogodi gotovo ništa.)

Pierce tokom utakmica doslovno nije zatvarao usta. Provocirao je protivničke igrače, trenere, navijače. Igrao je sa mržnjom u očima i uspio da okrene i navijače Bostona protiv sebe. Svađa sa Georgeom Karlom tokom SP 2002. u Indijanapolisu nije pomogla. Karl je smatrao da Pierce gleda samo koš i da je sebičan. Paul je smatrao da je Karl loš trener.

Riječ sebičan se sve češće mogla čuti uz njegovo ime. Iz Bostona je otišao Jim O'Brien, došli su Doc Rivers i Danny Ainge, legenda tima na mjesto GM-a. Ainge je odmah otjerao Antoinea Walkera, Pierce je samo čekao poziv: "Osjećao sam da sam ja slijedeći. Iako nismo pričali bilo mi je jasno da mu se ne sviđa način na koji igram." Iako je nuđen na sve strane, spletom okolnosti ostao je u Bostonu. U playoffu 2005. protiv Indijane je zaradio isključenje zbog udaranja protivnika laktom. Dok je izlazio sa terena, Pierce je skinuo dres i vitlao njime iznad glave. Tvorac Celticsa Red Auerbach je kratko izjavio "Ovo je sramota".

Rivers je pokušavao od početka da ubijedi Piercea da vjeruje mladim saigračima Jeffersonu, Westu i Tony Allenu. Naišao je na zid. Pierce je igrao 1 na 5 razočaran u trenerske kvalitete Riversa i nesposobnost Aingea da dovede prava pojačanja. Kada je propala i posljednja šansa za razmjenu igrača (Pierce za prava na Chrisa Paula), Boston se našao u najgoroj mogućoj poziciji. Bez potrebnih elemenata za kvalitetnu razmjenu igrača, bez kvalitetnog nukleusa mladih igrača i sa glavnom zvijezdom koja je naizgled digla ruke od tima.

"Nije nas išlo. Stalno smo gubili utakmice i bilo je jasno da mu to strašno smeta, ali nijednog trenutka nije otkazao poslušnost. Radio je sve što mu se kaže. Tako se ne ponaša sebičan igrač.", izjavio je Doc Rivers.

Promjenu u njegov život u tim, po klub očajnim sezonama, donijela je današnja suruga Julie Landrum. Pierce je ponovo vratio dio svog starog optimizma kojeg je imao prije napada u klubu. Boston je u jednom trenutku izgubio 18 utakmica zaredom. Juile je svog tadašnjeg dečka ubjedila da ne ide u medije sa pričom kako želi napolje, da bude strpljiv.



Isplatilo se. Vlasnici Bostona su Piercu obećali da će odriješiti kesu za pojačanja, a Danny Ainge je povukao dva vanserijska poteza. Dolaskom Kevina Garnetta i Ray Allena, Pierce je opet mogao da bude onaj univerzalac kakav je bio na univerzitetu Kansas. O šampionskoj sezoni Bostona 2007-08 se manje-više sve zna.

Ja ću zauvijek pamtiti da je u finalu protiv Lakersa najbolji igrač na terenu u oba tima bio Paul Pierce. Kobe Bryant, Kevin Garnett, Ray Allen, Pau Gasol, svi su bili dvije stepenice ispod. PP se poigravao sa svojim čuvarima, pogađao kada treba, igrao odbranu, asistirao. Izgledalo je da sve radi kada poželi. Njegov čuveni šut za tri poena koji uvijek djeluje kao da neće dobaciti do koša je funkcionisao besprijekorno.

Trebao bi nam poseban tekst da pobrojimo sve Paulove bitne koševe za Boston tokom karijere. Kako zaboraviti play off seriju sa Chicago Bullsima 2009, u kojoj su i jedan i drugi tim igrali na gornjoj granici svojih mogućnosti. Pierce je sporo udriblavao na svoju poziciju oko slobodnog bacanja, dizao se na šut i pogađao. Svi u Bullsima su znali šta slijedi ali niko svih ovih godina ne može da zaustavi taj potez.

Nakon što je preživio još jedan prelazni rok u kojem se pominjalo njegovo ime, postaje jasno da će Paul Pierce kraj karijere dočekati kao član Bostona. Njegove suze nakon što je primio šampionski trofej i zagrljaj sa legendom Johnom Havlicekom ostaju vjerovatno segment za dokumentarac o trofejnim godinama Celticsa.

Pierce je među pet najboljih u većini statističkih kategorija najtrofejnijeg tima u NBA, a do penzije vjerovatno može da postane najbolji strijelac Bostona svih vremena. Nije loše za nekoga kome je Kevin McHale rekao da "Ne može nositi torbu Larry Birdu".

Zašto je Paul Pierce tako važan? Ne samo zbog poena, skokova, asistencija, važnih šuteva kada je gusto, mada je i toga bilo napretek. Ne. Pierce je važan zato što se periodično pojavi neko poput njega, ko je živi dokaz da košarka nisu samo brzina, odraz, snaga. Da neko prosječnih fizičkih predispozicija može da dominira u igri gdje naizgled svi lete i pucaju od snage. Zato je Paul Pierce istina. Košarkaška istina.

 

[Vasili Zaitsev]

All Star za početnike
Bez obzira na manjkavosti, boljeg provoda, druženja i zabava u košarkaškom svijetu van ta tri dana u februaru jednostavno nema.

NBA All Star vikend je uz Super Bowl najorganizovaniji sportski događaj koji možete da posjetite. Raj za sportske novinare koji prate košarku. Sve vam je nadohvat ruke. Najbolji košarkaši na svijetu, koncerti, partiji koje organizuju neki od par hiljada repera koji posjete grad u kojem se igra. Tu su NBA legende, treneri, supruge, majke, ljubavnice, glumci, glumice, manekenke, pjevači, pratnje od po 30 "prijatelja iz djetinjstva" sa čudno zakrvavljenim očima, sponzoruše, ma sve što možete da zamislite...

Danas na prostorima bivše Jugoslavije redakcije vrlo rijetko šalju novinare da sa lica mjesta prenose neke velike sportske događaje. Još kada se pomene Amerika, urednik odmah zakoluta očima i naglasi neisplativost takvog putovanja, te malu gledanost utakmica koje se emituju iza ponoći (radim 10 godina komentatorski posao, poznajem barem par hiljada ljudi i još uvijek nisam upoznao nikoga ko ima "piplmetar" tj. uređaj koji mjeri gledanost programa u svom domaćinstvu. Uopšte mjerenja gledanosti kod nas su vrlo rastegljiv pojam).

NBA liga je po mom mišljenju najorganizovanija liga na svijetu u bilo kojem sportu. Uzmimo Ligu prvaka kao poređenje. Od prije dvije sezone, u Ligi prvaka akreditaciju za TV možete da dobijete samo ako vaša kuća prenosi ovo takmičenje i to tako što za dati meč mora da kupi komentatorsku poziciju i da dobije maksimalno dvije akreditacije. Pisani mediji van zemalja čiji klubovi igraju utakmicu uglavnom dobijaju odbijenice, osim ako nisu u pitanju giganti kao "L'Equipe" ili "Gazzeta Dello Sport". UEFA se trudi da vam proda mjesto i u WC-u, ako je to moguće. Ako recimo kupite VIP kartu za neki meč, UEFA vam bez grča na licu naknadno zaračuna i famozni "hospitaliti" tj. hranu i piće na poluvremenu, koji bi trebalo da budu uračunati u cijenu karte, a koju recimo uopšte niste konzumirali.

U NBA toga jednostavno nema. Akreditaciju dobijate bez obzira za koju kuću radili. Potrebno je aplicirati na vrijeme i imati malo sreće. Za All Star u Los Angelesu, koji smo pohodili prije dvije godine, nije bila nijedna odbijenica za novinare, iako je kapacitet bio vrlo ograničen (Staples prima 19.000 gledalaca, a interesovanje publike je bilo barem pet puta veće).

Otići na recimo NBA finale, zaista nije lak poduhvat. TV kuća mora da istrese ozbiljnu svotu novca za takvo putovanje. Povratne avionske karte za Evropu, povratne karte za let sa istočne na zapadnu obalu ili obrnuto, jer se obično igra šest utakmica, komentatorska pozicija za minimalno četiri utakmice, dvominutno javljanje sa parketa pred početak svakog meča, dva hotela, te nekih 20 dana boravka u SAD, bez dileme košta puno novca.

NBA All Star je neka druga priča. Sve se dešava u jednom gradu u tri dana. Hotel za novinare je uvijek prekoputa hotela u kojem odsjedaju svi igrači i treneri. Imate kontakt osobu koja vam je stalno dostupna. Odmah po slijetanju dobijete tonu magazina i vodiča sa svim mogućim statistikama, te raspored dešavanja za sva tri dana takmičenja u tančine. Press centar radi 24 sata. Doručak i ručak je u press centru svaki dan. Večera se u drugom dijelu hotela. Jela i pića imate u izobilju u dvorani od 15h pa do ponoći. Od hotela do dvorane i nazad imate prevoz na svakih sat vremena.

Nije bitno odakle ste, Burkina Faso, Madagaskar, Nagorno Karabah, imate iste uslove za rad i isti pristup svemu kao i američki mediji (iz ex-yu mislim da je All Star utakmicu najviše puta pohodio kolega iz Hrvatske Dražen Brajdić koji radi za "Večernji list". On od 1994. godine i Minneapolisa redovno prati događaj sa lica mjesta, dakle 19 nastupa zaredom).

Naravno, da biste uradili najvažniji posao, tj. intervjue sa najvećim zvijezdama, potrebno je i malo novinarske drskosti, jer recimo oko Bryantovog stola sam u jednom trenutku izbrojao 87 novinara (oko stola Davida Westa tokom All Stara 2008. bilo ih je pet), tako da postaviti i jedno pitanje nije lako.

Svuda oko vas prolazi bivši i sadašnji majstori košarke. David Robinson, Robert Horry i Sam Perkins rade za NBA, tako da su na raspolaganju novinarima čitavo vrijeme (Admiral i sada djeluje kao da može da igra, dok su Perkins i posebno Horry, na pojačanoj ishrani). Paul Pierce je izdominirao u Dallasu 2010. sa kelnerskim odijelom bordo boje i nogavicama dužim jedno 30 cm, iz kojih vire cipele kidnapovane sa koncerta Princea. Pierce obožava da nosi sunčane naočale u zatvorenom prostoru, što je po Sternovom pravilniku zabranjeno.

Tim Duncan je osoba koju na ovim manifestacijama uvijek možete da izdvojite kao pojam skromnosti. Ruksak preko jednog ramena, polo majica i rukovanje sa svim ljudima na putu do njegovog medijskog stola. Uopšte, Tim na svakom All Staru izgleda kao učenik koji je pobjegao sa šestog časa, a ne četverostruki NBA šampion. Jednostavno sva ta halabuka mu nije posebno bitna, a opet je prijatan prema svim sagovornicima.

U poplavi bizarno odjevenih likova koji zarađuju 10 miliona dolara u prosjeku, po eleganciji, a bio sam na ukupno pet All Star utakmica, vode Dwyane Wade, Lebron James, Kobe Bryant i Kevin Garnett. Chris Paul je uvijek pristojno odjeven. Ray Allen nosi isključivo odjela, dok Rondo pod uticajem KG-a nosi džemper i košulju. Kevin Durant je tako građen da mu gotovo nijedno odjelo ne stoji, dok Carmelo Anthony ili potpuno pogodi ili potpuno promaši. Krupan korak u sparivanju nesparivog je napravio Russ Westbrook kojeg svi, ali apsolutno svi kritikuju zbog toga, ali on uopšte ne mari. U posljednjih šest godina na All Star dolaze i novinari Entertainment Channela, koji prave priloge o stilu odjevanja igrača i njihovih supruga.

Svaki od igrača koji se ne stavi medijima na raspolaganje tokom petka i subote plaća veliku novčanu kaznu. Šampion takvih kazni je bio najbolji igrač svih vremena Michael Jordan, koji je redovno plaćao šest cifara kako bi igrao golf. Šampion odazivanja je bez premca Dwight Howard. Njega su u New Orleansu neki tipovi iz Kolumbije napalili da skine košulju i pokaže muskulaturu (kakva se zaista rijetko viđa) pred svim okupljenim novinarima. Howardova ramena uživo su tako široka da djeluje kao da nosi one NFL štitnike (on je jedini čovjek kod kojeg sam vidio da se rameni mišići račvaju u dva pravca. Nešto što je nemoguće opisati riječima).

Dok je trajala karijera Yao Minga ovakve utakmice je pohodio ogroman broj kineskih novinara, koji jednostavno metu sve pred sobom. Fascinantno je gledati Kineze kako motaju u papir ananas, omlet i kobasice i zatim to guraju u torbe za kasnije, ili kako efikasnošću pirana razore sve mafine koje pronađu. Digestivni trakt im je fantastičan, jer gledate čovjeka koji jede jabuku i pire krompir, a sve to gasi voćnim jogurtom bez ikakvih problema. Znate kako se kod nas ljudi uvijek iščuđavaju kojom brzinom nestanu kanapei, kolačići i generalno hrana na svim koktelima i prijemima, e pa - sve je to prolazno vrijeme puža za zapadnjačku elitu. Uvijek je komično gledati gužvu oko stolova sa hranom na kulturnom i ulickanom zapadu, dok gospodi sa platama od par miliona na godišnjem nivou sa prepunih tanjira ispadaju šnicle.

Najbolji All Star koji sam pratio sa lica mjesta je onaj u Dallasu 2010, kada je i postavljen rekord po broju gledalaca na jednoj košarkaškoj utakmici, čak 108 hiljada. Amerikanci kažu da je sve veće u Texasu, a kada se u priču upetljaju kontroverzni vlasnici Jerry Jones i Mark Cuban onda je jasno da takav događaj mora da bude grandiozan.

Video displej iznad terena na stadionu Cowboysa je najveći HD video displej na svijetu u dvoranama ili stadionima dužine 48 metara, visine 21 metar. Dakle mnogo veći od košarkaškog terena. Jerry Jones, vlasnik NFL tima Dallas Cowboys, čovjek poznat po brzopoteznom otpuštanju trenera i nošenju vatrenog oružja, ima običaj da svoje unuke dovede na stadion, smjesti ih u ložu, zatim osoblje priključi "playstation" na ovaj ogromni video displej i dječaci se igraju dok igrači Cowboysa treniraju ispod.

Invazija sponzoruša, "grupi" djevojaka i ostalih žena sumnjivog morala na jedan grad kao na Dallas prije tri godine je nešto što nikada do tada nisam vidio. Kako je rekao moj drug u hotelu "lift ne može da krene od težine silikona".

Koliko NBA igrači moraju da vode računa, možda najbolje govori ova priča. Jedan igrač (da ne pominjemo ime) je tokom All Star vikenda par spratova ispod svoje sobe imao "bliski susret" sa jednom divnom djevojkom. Sedam mjeseci kasnije kontaktirao ga je njegov menadžer sa pričom da advokat dotične traži razgovor oko plaćanja života za bebu koja dolazi na svijet. Kada je saznao ko je djevojka, igrač se samo nasmijao i rekao da je to nemoguće jer je koristio zaštitu. Još nekoliko mjeseci kasnije, DNK analizom je ustanovljeno da je dijete zaista njegovo i morao je da plati ozbiljnu sumu za izdržavanje majke i djeteta. Šta se desilo? Igrač je iskorištenu zaštitu bacio u korpu za otpatke. Gospođica je nakon što je on napustio sobu otišla do korpe i... ostalo možete da povežete...

Na spektakularnoj zabavi koju su zajedno organizovali Lebron i Jay-Z u Ghostbaru bilo je takvih ženskih šakala i predatora da smo čitavo vrijeme navijali za obračun između žena igrača koje su se tu pojavile i mladih aspirantica na njihovo mjesto (Na svakom All staru na koji idemo iz zezanja rangiramo NBA igrače po ljepoti njihovih žena ili djevojaka. Kod mene i dalje vodi supruga Kevina Garnetta, u koju sam u Dallasu toliko buljio da joj se u jednom trenutku zapalila obrva).

Zahvaljujući prijateljima iz NBA i TNT televizije za takmičenje u zakucavanju sam imao mjesto odmah ispod koša i gledao iz neposredne blizine najgori nastup ikada, onaj Geralda Wallacea koji je krvavih očiju hvatao zalet sa pola terena da bi zakucao sa dvije ruke iz dvokoraka!?

Najspektakularniji igrač uživo je bez premca Lebron James. To trebate vidjeti.

Najbolji nastup jednog igrača meni ostaje šutiranje trojki Jasona Kapona 2008. u New Orleansu, koji je bio u takvom transu da bi vjerovatno i volejom sa pola terena zabio trojku. Svi igrači pored terena su skakali od sreće kada je ušao u seriju (Takav šuter samo kod Pedulakisa može da sjedi na klupi).

All Star je iskreno mnogo više dobar zbog zabava, druženja, slikanja sa omiljenim igračima, aktivnosti oko terena i ostvarivanja kontakta nego same utakmice, koja je na žalost iz godine u godinu sve slabija.

Mnogo više se prate subotnja takmičenja, mada je već neko vrijeme dojam da su sva zakucavanja viđena i da neke specijalne orginalnosti nema. Gledali smo uživo Blakea Griffina u LA 2011. i očekivali da razbije sve, međutim zjevanje je počelo na pola takmičenja, a nakon skoka preko haube automobila prvi komentar je bio "Ovo je Marko Milič bolje odradio prije 15 godina". Jednostavno, Vince Carter je zabio letvicu previsoko i u poređenju sa njegovom dominacijom u Oaklandu sve izgleda blijedo i već viđeno. Trojke su kontinuirano dobre, ali spektakl se ne može graditi oko brzog šutiranja trojki nego oko zakucavanja i utakmice Istok - Zapad. Nekada je zezanje trajalo dvije četvrtine, pa se drugo poluvrijeme igralo za pobjedu. Danas zezanje uglavnom traje čitav meč.

Ipak i bez obzira na te manjkavosti, ukoliko uštedite neki novac, dobijete na kladionici, ako vam se poklope neke stvari, otputujte ako ikako možete na All Star vikend. Boljeg provoda, druženja i zabava u košarkaškom svijetu van ta tri dana u februaru jednostavno nema.

 

[Vasili Zaitsev]

Kobi Nemilosrdni
Jedan od najboljih igrača i strijelaca u istoriji košarke, istovremeno i jedna od najkontroverznijih ličnosti svih vremena u ovom sportu. Čovjek kojeg vjerovatno nikada nećemo shvatiti do kraja.

Pobjednik ili lovac na ličnu statistiku? Igrač koji je isklesao svoj put ili bezočni imitator Michaela Jordana? Vanserijski borac na terenu ili najveći očajnik u porazu koji prebacuje krivicu?

Argumenata za sve ove tvrdnje ima napretek. Nakon 17 godina u ligi, misterija Kobea Bryanta je ove sezone možda veća nego ikada...

Očekivao se juriš na titulu posebno nakon dovođenja Dwighta Howarda i Stevea Nasha. Mnogi su bili skeptični prema trenerskim sposobnostima Mikea Browna i isticali njegove godine u Clevelandu kao primjer da nije osoba za velike rezultate. Ipak i Brown bi trebalo da izvuče barem NBA finale sa nukleusom Bryant, Howard, Nash pa taman da ostatak ekipe sastavljaju svaku noć ispred Staples Centra? Ne.

Brown je otpušten iako je pokušao instaliranjem Princeton napada uz dovođenje jednog od stručnjaka za taj sistem - Eddie Jordana da osvježi svoje napadačke ideje, koje su uglavnom smatrane - rudimentarnim. Tekuća sezona Lakersa prijeti da preraste u najluđu ikada čak i po njihovim standardima. Upućeni kažu da u klubu trenutno tinja barem 15 različitih svađa.

Godinama naučiš da sa Lakersima nikada nije dosadno. Bez obzira da li se, što se uglavnom očekuje, borili za titulu ili tavorili u mediokritetstvu, Lakersi su ponosna franšiza, a zanimanje medija za ovaj tim je toliko da svaka, pa i najmanja sitnica, koja miriše na početak neke kontroverze završi na naslovnim stranama.

Odrastao sam prateći Magica, Kareema, Worthya, Scotta, Perkinsa i drugove. Stariji će se sjetiti kako je u vrh interesovanja odjednom dolutao Sedale Threatt nakon što je Magic zaražen virusom HIV-a i postao jedna od glavnih priča u NBA (Kasnije ćemo saznati da je Threatt imao i 14 djece sa valjda 10 ili 11 različitih žena i da nijednoj nije plaćao alimentaciju). Threattove identične statistike u recimo Millwaukeeu ili Dallasu ne bi značile gotovo ništa ali u LA Timesu su značile dovoljan broj članaka o tome kako "nije lako hodati Magicovim stopama ali momak po imenu Sedale radi sasvim dobar posao".

(Kada sam prvi put vidio Davida Riversa u dresu Olympiacosa danima sam razbijao glavu odakle mi je poznat. Onda sam gledajući na kaseti utakmicu Lakersa iz '89 nakon kontre i asistencije bez gledanja Magica za Byrona Scotta ugledao Riversa kako frenetično vrti peškir na kraju klupe u znak odobravanja. Igrač Riversovog kvaliteta je u Lakersima bio dobar samo za mahanje peškirom).

Kada se pomene ime Kobea Bryanta u posljednje vrijeme uvijek se sjetim njegove rečenice iz knjige "Posljednja sezona", u kojoj je Phil Jackson jednog od najboljih igrača današnjice rastavio na proste faktore, a zatim se vratio i vodio ga do dvije titule NBA prvaka (To valjda samo Philu može da prođe).

Tokom utakmice sa Utahom Bryant je imao velikih problema sa realizacijom. Phil ga je izveo iz igre i pokušao na lijep način da mu skrene pažnju na... "veliki broj nerezonskih šuteva". Bryant je procijedio kroz zube: "Treneru, samo da me krene šut, j..... im mater!!" Ta rečenica i onaj snimak sa utakmice protiv Orlanda kada Matt Barnes pokuša trzajem lopte ka licu da uplaši Bryanta, a ovaj hladan kao led nastavi da ga gleda bez ijednog treptaja su dvije stvari koje mi iz nekog razloga uvijek u posljednje vrijeme prvo idu uz Kobeovo ime.

Kobea sam upoznao tokom finala 2008. godine protiv Celticsa i ostao do kraja pozitivno iznenađen. Nikada nisam sreo veću zvijezdu koja više zna o ostalim igračima od Bryanta. Iako je u toku bilo NBA finale, iako se žestoko mučio protiv odbrane Celticsa, Kobe je već tada pomalo gledao protivnike SAD-a na predstojećim Olimpijskim igrama u Pekingu. Gledao je Špance u nekoj utakmici protiv Portugala i zatim, mrtav-hladan ispalio: "Onaj tip Ehora (čovjek se preziva Evora) je izuzetno snažan. Baš nezgodan igrač".

Sama činjenica da neko poput Bryanta zna startnog centra portugalske reprezentacije govori koliki je Kobe košarkaški štreber i koliko se razlikuje u tom segmentu od ostalih velikih zvjezda u svim sportovima. Vrlo često susreti sa takvim ljudima su razočarenja, jer intervjui budu pojam suhoparnosti i odgovora po koje bolje i da niste dolazili. Sa Bryantom to jednostavno nije slučaj.

Kada se pojavio svi su bili zapanjeni jednom njegovom osobinom - nevjerovatnim samopouzdanjem, koje je vrlo često prelazilo u gotovo bezobraznu aroganciju. Bryant je kao 17-godišnjak imao individualni trening za Lakerse na kojem je igrao protiv Michaela Coopera. Sve to je gledao i Jerry West, koji je već nakon 10 minuta napustio trening i svom asistentu rekao "Dovoljno sam vidio. Bolji je od svakog beka kojeg imamo trenutno u timu". Bryant je na terenu razorio Coopera, koji je u svoje vrijeme važio za jednog od najboljih defanzivaca.

Svi koji prate Kobea pamte ona četiri air-balla koja je ispalio u playoffu protiv Utaha u eliminacionoj utakmici za Lakerse. "Nema puno igrača koji imaju petlju da šutnu te lopte", godinama kasnije priznao je njegov vjerovatno najveći neprijatelj Shaquille O'Neal.

Koji uopšte igrač može sa 18 godina u najvažnijoj utakmici dotadašnje karijere promašiti u prelomnim trenucima utakmice četiri puta i to kompletnu konstrukciju koša i onda se naredne sezone vratiti jači i bez ikakvih psihičkih posljedica. Samo Kobe. Kakva je to mentalna snaga 18 -godišnjeg dječaka koji debelo omane u svom debiju na najvećoj sceni i to ga ne sputa, naprotiv. Kobe je dio objašnjenja dao prošle godine...

"Ne igram da bih se dopao j...... kritičarima. Igram iz svog uživanja i ljubavi prema košarci. Igram za pobjedu. To su stvari za koje živim. Kada je neizvjesna tekma dosta igrača se uplaši pritiska. Plaše se šta će drugi ljudi reći o njima ako pogriješe ili promaše. Ja taj strah nemam. To mi omogućava da brzo zaboravim loše poteze i promašaje te da nastavim da šutiram i igram svoju igru".

(Čovjek zaista puno psuje u svojim izjavama. Šta da se radi.)

Kada Bryant pomene da daje sve za pobjedu odmah se sjetim riječi jednog od najvećih košarkaških umova, legendarnog Texa Wintera... "Kobe zna kako se košarka igra na pravi način, ali često ne želi da tako igra. Za njega pobjeda često nije pobjeda ako nije došla onako kako je on zamislio".

Tu dolazimo do misterije koja traje već 17 godina. Da li Bryant daje sve za pobjedu svoje ekipe pa makar to značilo da radi neke druge stvari osim bjesomučnog šutiranja i pokušaja da uništi direktnog čuvara. Vrlo često odgovor je ne. Uostalom on je bio glavni razlog odlaska O'Neala i Phila Jacksona iz Lakersa koji su vrlo lako mogli vladati ligom prethodnih 10 godina. Bryant je žeilo da bude prva violina, što je uostalom i direktno priznao Philu Jacksonu u njihovom posljednjem razgovoru, na kraju sezone 2003/04. U tom periodu Bryant je započeo svađu sa Ray Allenom koja traje i danas. Razlog je sljedeća Rayova izjava...

"Bryant će ove sezone igrati vrlo sebično (2004/05). Jednostavno osjeća potrebu da pokaže ljudima u ovoj ligi i navijačima da mu bolje ide bez Shaqa. Kobeu sada nije jasno da mu trebaju dva i po dobra igrača uz njega kako bi tim bio dobar u playoffu i eventualno napao titulu šampiona. Za godinu ili dvije kada vidi da ne ide, zvaće Jerry Bussa i tražiti pojačanja ili će tražiti da ga mijenjaju u neki drugi tim".

Ray je ovakvu izjavu dao u oktobru 2004 godine. Ipak Lakersi su uspjeli da za dvije kese slatkiša dovedu Pau Gasola i osvoje dvije titule prvaka pet godina kasnije. U međuvremenu Bryant je bio najbolji strijelac lige, Lakersi su propuštali playoff ili ispadali u prvom krugu. I da, Bryant je u nekoliko navrata tražio trade zbog toga što nije bio okružen "adekvatnim i sposobnim" igračima.

"U ovoj ligi postoje samo dvojica pravih košarkaških ubica."

Kobe je ovo izgovorio prije tačno 11 godina. Mislio je na sebe i tada člana Washington Wizardsa Michaela Jordana. Bryant je bez obzira na svu aroganciju sadržanu u ovoj izjavi, zaista to. Autentični, nemilosrdni košarkaški ubica. Kobe je prvo nemilosrdan prema sebi zatim prema roditeljima, saigračima, trenerima, novinarima i tako redom. Tokom ljeta su poznati Bryantovi treninzi u tri ili pet ujutro. Kako je stariji stalno se trudi da pravilnom ishranom produži svoj igrački vijek (81 poen Torontu je ubacio nakon što je "zgužvao" pepperoni pizzu i popio litar coca cole). Išao je u Njemačku na eksperimentalnu terapiju koljena kako bi riješio hronične bolove koje je trpio iz utakmice u utakmicu. Bryant je igrao u kontinuitetu sa dva polomljena prsta na desnoj, šuterskoj ruci.

Njegova sposobnost da izblokira vanjski uticaj i odigra na vrhunskom nivou u trenucima kada mu se svijet ruši je nešto što samo on posjeduje u novoj generaciji igrača (To ću zauvijek da pamtim. Način na koji je igrao playoff između pojavljivanja u sudnici tokom famozne optužbe za silovanje. Čovjek se na utakmicama protiv San Antonija pojavljivao bukvalno na pola zagrijavanja i zatim uništavao Spurse, kao da na njima liječi sve frustracije. Pogledajte te utakmice. Njegova igra i hladnokrvnost je fascinantna.)

Opet, ta igračka nemilosrdnost se uglavnom manifestovala u najgorem obliku u svim situacijama van terena. Bryant se na ovaj ili onaj način posvađao sa većinom saigrača. Pretukao je Samaki Walkera. O odnosu sa Shaqom znate sve. Svađao se sa Karlom Maloneom, sa Philom Jacksonom. Postao je jedini superstar protiv kojeg je njegov trener napisao čitavu knjigu. Nije pričao sa roditeljima čak tri godine zato što je želio da oženi sadašnju suprugu Vanessu, čemu su se mama i tata usprotivili. Nije ih ni pozvao na vjenčanje. Javno je kritikovao 90% uprave Lakersa te svoje omiljene mete Pau Gasola (uglavnom bez razloga) i Andrew Bynuma (uglavnom opravdano). Iz nekog bizarnog razloga i dalje vodi medijski rat protiv Smusha Parkera!? (Vidjeli ste kako Parker izgleda sa ginekomastijom u dresu Cibone. Zašto ga Bryant dokači svako malo, ostaje nejasno.)

I ova sezona Lakersa izgleda kao katastrofa u najavi. Nakon otkaza Brownu tim je par utakmica vodio Bernie Bickerstaff. Svi su očekivali dolazak Phila Jacksona (kojem je u ponoć saopšteno telefonom da neće biti trener. Navodno je i Kobe favorizovao D'Antonija), ali na klupu je sjeo Mike D'Antoni (Glavna šala među navijačima Lakersa sada je izrada trenerske aplikacije na androidu za Mikea D'Antonija)

Bryant je odmah raspalio po menadžmentu Lakersa na čelu sa potpuno izgubljenim sinom Jerry Bussa. Svoju porciju je dobio i dežurni krivac Mitch Kupchak. Zatim su na red došli saigrači, gdje Kobe ima poseban pik na Dwighta Howarda, kojem je do sada udijelio i kompliment "Nemaš pojma kako se osvajaju titule".

To je vjerovatno najgora moguća kombinacija. Kobe je posebno alergičan na centre kojima košarka baš i nije prva stvar u životu. Howard definitivno nije isti nakon operacije leđa. Napadački je uvijek bio ispodprosječan, svoju igru gotovo da nije unaprijedio od dolaska u ligu, a kada nema dovoljno lopti, onda se kao i svaki centar duri i neće da igra odbranu. Operacija je za sada poništila njegovu eksplozivnost u skoku i Howard odjednom mora više da razmišlja u igri, što ne izgleda posebno dobro.

Uz svu muku Lakersa... sporost, nepostojanje odbrane u tranziciji i užasan protok lopte nadovezala se i tvrdoglavost Mikea D'Antonija, koji očajno rješava situaciju sa Pau Gasolom (Da li je moguće da Earl Clark dobija prednost nad Gasolom u bilo kojem univerzumu i sistemu). Kako sada stvari stoje teško da će Pau dočekati kraj sezone u Los Angelesu jer D'Antoni po svaku cijenu želi krilnog centra sa dobrim šutom za tri poena!? (Kako neko može ne uklopiti Pau Gasola u bilo koji sistem je za plakanje. Govorimo o igraču koji je u sedmoj utakmici finala 2010. bio daleko najbolji igrač Lakersa, koji je totalno izdominirao finale Olimpijade u Londonu protiv SAD-a prije šest mjeseci.)

Uhvatio sam sebe kako u posljednjih par sedmica potajno navijam za Kobea. Jednostavno, playoff bez Lakersa i njega nije isti. Bryant je u posljednja dva meča podijelio 28 asistencija i sada ostaje da vidimo da li su to bile tradicionalne tri utakmice u sezoni gdje se pojavi humanitarni Kobe koji dijeli lopte na sve strane, a zatim se opet vraća svojim provjerenim vrijednostima, odnosno šutiranju 35 lopti po tekmi, ili je u pitanju neki novi stil koji će da potraje.

Lakersi će ove sezone trebati svaku Kobeovu asistenciju i svaki rezonski šut i potez kako bi se dokopali playoffa, o tituli u ovom trenutku malo ko razmišlja. Čovjek koji je osvojio pet titula, pogodio čitavo skladište odlučujućih šuteva, čovjek koji nam je podario 81 poen u jednom meču, koji je iz sudnice rješavao playoff utakmice, koji je vratio svjetski košarkaški poredak maestralnom završnicom protiv Španije u Pekingu dok su većini saigrača klecala koljena, izgleda će košarkašku penziju dočekati loveći rekord Kareema Abdul Jabbara.

Ja i dalje sanjam finale Miami - Lakers i konačni sudar Lebron - Kobe, koji nam je izmakao 2009. godine...pa makar morao da navijam za Bryanta... do NBA finala...

 

[Vasili Zaitsev]

Slomljeno srce
Prva kolumna u kojoj košarka neće biti pominjana. Najveći heroj među sportistima je na kraju postao najveći prevarant svih vremena. Nakon skandaloznog intervjua sa Oprah Winfrey, Lance Armstrong odlazi posramljen sa velike scene, ali ako je suditi po lamentu - ostaje čovjek bez trunke morala i pokajanja.

Biciklizam me nikada nije zanimao. Iskren da budem, prije bih gledao boju kako se suši ili test signal nego ijednu etapu Tour de Francea. Ustvari, što sam stariji, košarka je jedini sport koji mogu da gledam konstantno, ostale dosta teško. Ipak, priča Lancea Armstronga me je natjerala da navijam za njega kao za malo kojeg sportistu u svom životu.

Karcinom. Rak. Tumor. Različiti, užasni nazivi za istu, najogavniju bolest koja postoji. Svi ili gotovo svi smo, nažalost, u porodici imali nekoga koga je uzela ta bolest. Stari ljudi kažu da je, kada te pokosi srce, "fina smrt" i da se taj i taj "nije mučio". Kada neko oboli od raka i umre, onda uglavnom kažu "da se jadan čovjek napatio". Meni je ta bolest odnijela jednog od ljudi koje sam volio najviše na svijetu.

Moj dedo je bio čovjek koji me je odgojio. Volio sam ga u nekim trenucima i više od svojih roditelja. Kada se razbolio, doktori su rekli maksimalno tri mjeseca, izdržao je deset. Gledao sam svaki dan njegovo onemoćalo tijelo i nadao se da će nekim čudom da ozdravi. U posljednjim mjesecima snaga ga je toliko napustila da sam ga ja ujutro brijao, jer dedo naviku redovnog brijanja nije želio da prekine čak ni u najtežim trenucima. Iako sam bio tupavi balavac negdje u dubini duše bio sam svjestan situacije. Mama je kriomice plakala, a otac je uglavnom gledao nijemo u tačku na zidu. Ja nisam mogao da plačem, čak ni kada je umro. Okamenio sam. Postavljao sam pitanje koje se valjda postavlja u tim godinama. Kako neko koga voliš može da umire pred tvojim očima, a da ti ne možeš ništa da uradiš? Kasnije shvatiš da rijetki i zaista sretni pobjede tu bolest.

Slučajevi poput Lancea Armstronga se dese valjda jednom u sto miliona. On je bio prvi za kojeg sam čuo da je pobjedio rak i zatim postao vanserijski pobjednik. Što je neuporedivo važnije od sporta i svih priznanja, vratio je nadu, vjeru u život, vjeru da voljom i pozitivnim razmišljanjem možeš da pobjediš sve. Jordan, Schumacher, Maier, Ronaldo, svi su mi izgledali kao patuljci naspram Armstronga.

Priču o Lanceu Armstrongu sam prvi put gledao na CNN-u. Lance se vraćao nakon više od godinu dana borbe sa rakom. Bio je izliječen i trenirao je za povratak na Tour de France. Samo 15-ak mjeseci ranije, Lance je važio za vrlo talentovanog biciklistu koji je morao da odustane sa TDF-a zbog malaksalosti. Doktoru se javio dva mjeseca kasnije, nakon što je počeo da iskašljava krv. Pregled je bio brz, a dijagnoza katastrofalna. Rak testisa koji je metastazirao na stomak, pluća i mozak. Operacija hitna, šanse za preživljavanje - kako to američki doktori vole da formulišu - ispod 40%.

Njegova slika iz bolnice učinila je da se naježim kao malo kada u životu. Obrijana glava, desetine cjevčica priključenih na ruke i usta, ispijeno lice. To ispijeno lice je nešto što uvijek pamtiš kada vidiš oboljelog od raka. Obrazi koji ne postoje, oči koje gube sjaj. To lice je nešto što nikada ne možeš da izbaciš iz glave. Suze nisam mogao da zaustavim. Od tada sam redovno pratio šta se događa sa Lanceom Armstrongom. Podignutih ruku u zrak ponosno gledao kako pobjedonosno završava etape ili vrti pedale kroz Jelisejska žuta polja odjeven u žutu majicu i osvaja jedan, drugi, treći, četvrti, peti, šesti, sedmi...Tour de France. Volja pobjeđuje sve.

Autobiografiju sam pročitao barem deset puta. Uz njegov dokumentarac plakao neprekidno. Uopšte nikada u životu nisam gledao nešto što bolje motiviše od dokumentarnog filma o Lanceu Armstrongu. Scena u kojoj Armstrong nakon operacija, hemoterapija, tone lijekova lomi, ali doslovno lomi Jana Ullricha u brdskoj etapi i zatim se okreće i vrišti ka nemoćnom Janu "Come on!!,Come on!!" učinila je da pomislim kako mogu da pomjerim zid. Odmah sam otrčao da igram basket. Bez obzira na doping, niko nikada nije vozio brdske etape kao Lance Armstrong. Kao da gledate bicikliste među kojima je čovjek na motoru koji se polako udaljava i niko ne može da mu se približi.

Kada sam svojevremeno pisao tekst o jednom od najdražih igrača, Alonzo Mourningu, sjetio sam se njegovih riječi na pitanje šta mu je dalo snage tokom bolesti i transplantacije bubrega. Odgovor je bio: "Lance Armstrong. Njegova knjiga koju nisam ispuštao iz ruku i njegove riječi tokom telefonskih razgovora su mi dale vjeru da mogu da preživim sve ovo".

Lance je svojom životnom pričom i sportskim pobjedama inspirisao milione ljudi. Osnovao je fondaciju LiveStrong koja je za borbu protiv raka prikupila gotovo 350 miliona dolara, a žute narukvice LiveStrong su postale apsolutni hit.

Uvijek odličan pred kamerama, Lance je postao jedan od najtraženijih govornika na svijetu. Posjećivao je naučne tribine, univerzitetete, bolnice, gdje su ga ljudi dodirivali kao da će tako na sebe prenijeti dio njegove aure, kao da će dodirom porasti šanse i za njihovo ozdravljenje. Gledao sam na CBS-u kako su oboljelima od raka u SAD-u tokom mučnih hemoterapija puštani Lanceovi finiši kroz Jelisejska polja. Njegovi trijumfalni ulasci u cilj Tour De Francea su činili da se bolesni grle od radosti kao da se to dešava upravo u tom trenutku, kao da nije snimak trke. Nije ih bilo briga. Nisu znali nijednog biciklistu osim Lancea Armstronga. On je sjedio u toj istoj stolici. On je primao te iste užasne terapije. On je sve to pobjedio. On je taj borac, on je ta nada.

Više se i ne sjećam koliko sam puta opsovao majku Gregu LeMondu. Čovjeku o kojem nisam znao ništa, osim da je par puta pobjedio na Tour de Franceu. Le Mond je prvi otvoreno prozivao Armstronga za doping, a moja reakcija je uvijek bila kako je u pitanju ogorčen čovjek kojem je krivo zbog uspjeha kolege. Pitao sam se zna li LeMond šta Armstrong znači ljudima, ismijavao njegova opažanja. Optužbe su se tokom godina gomilale, ali Lance je bio tako prokleto uvjerljiv u svojim demantima da nije bilo šanse da povjerujem u bilo šta drugo. Uostalom Lance Armstrong je na doping testiran 600 puta u karijeri i nikada nije pao, nijednom.

L' Equipe je objavio priču o njegovim sklonjenim nalazima urina koji su nakon naknadnog i novog načina testiranja potvrdili da je dopingovan. Međutim, nezavisna istraga nakon Lanceove tužbe je potvrdila da nalazi urina nisu testirani na provjeren i pouzdan način. Le Monde je objavio da se nakon operacije, tokom borbe sa rakom, Lance povjerio svojim doktorima kako je koristio doping u velikoj količni, a tome su svjedočili njegovi tadašnji prijatelji, bračni par - kolega biciklista Frankie Andreu i njegova žena Betsy, koju je Armstrong kasnije omalovažavao na svakom koraku. Međutim, kompletan doktorski tim je demantovao te navode.

Knjiga pod nazivom LA Confidentiel je prva publikacija u kojoj se detaljno opisuje Armstrongovo dopingovanje, ali ni ona nije uspjela da sruši mit o "čistom" Lanceu. Čak je i njih tužio i dobio na sudu.

Urušavanje je počelo kada je istupio bivši kolega Tyler Hamilton, te bivši pobjednik Tour de Francea Floyd Landis. I dok je Landis svojim nemuštim iskazima donekle uspio da se kompromituje, protiv Hamiltonovog nastupa odbrane nije bilo. Hamilton je čak izjavio da je Armstrong pao na doping testu 2001. godine tokom Tour de Suisse, ali da je to zataškala Međunarodna unija biciklista, odnosno njeni čelni ljudi. Zauzvrat je Armstrong njima "donirao" 125 hiljada dolara za navodnu borbu protiv dopinga.

Završni udarac Lanceu je zadala njegova "desna ruka", dugogodišnji kolega i saigrač, čovjek koji je učestvovao u svih sedam TDF pobjeda Lancea Armstronga, George Hincapie. Uz Armstronga, Hincapie je zaradio oko 15 miliona dolara. Mudro je sačekao kraj karijere i zatim dotukao svog mentora. Zauzvrat je dobio šest mjeseci suspenzije i brisanje rezultata od 2004. do 2006. godine. Pare mu niko neće tražiti nazad.

Armstrong je u jednom danu izgubio oko 75 miliona dolara. Otkazali su mu svi sponzori. Obrisani su mu svi rezultati, uključujući i sedam pobjeda na Tour de Franceu. Postao je najveći prevarant u sportu. Ne zbog dopinga. Tokom njegove sedmogodišnje dominacije na Tour de Franceu svi su bili dopingovani. To je javna činjenica. Ukoliko bi Međunarodna unija biciklista htjela da nekome drugome dodijeli prvo mjesto iz toga perioda - nema kome. Samo jedan testirani biciklista iz prvih 20 na TDF u periodu 1999-2005 nije pao na doping testu, tako da svi rezultati moraju da se brišu.

Znate već priču kako su oni koji prave doping uvijek tri koraka ispred onih koji se protiv njega bore. Ono što boli je Lanceovo besramno nijekanje i demantovanje optužbi. Kao najbolji glumac Lance je gledao sve u oči i bestidno lagao. Čak je agresivno napadao one koji su govorili istinu. Prijetio je na sve strane. Zavrtao ruke, zastrašivao, vršio pritiske preko uticajnih prijatelja. Na kraju je voda došla do grla.

Moje razočarenje traje još od oktobra, ali čekao sam Lancea da izađe u javnost i da se pokaje. Meni bi to bilo dovoljno. Donio je nadu onima kojima je zaista potrebna i zbog toga sam bio spreman da pređem preko svega. Ali, Lance je tokom intervjua sa Oprah Winfrey izgledao i zvučao kao čovjek bez duše. Čak je i priča o priznanju svom sinu izgledala lažno i namješteno. Zapitao sam da li je moguće da i to laže i u trenutku shvatio da jeste. Nisam imao snage da slušam dalje. Ugasio sam kompjuter.

Čovjek u kojem su milioni ljudi pronašli nadu je na kraju ispao patološki lažov i prevarant. Pljunuo je u lice svima i otišao na svoj ranč. Za njegov život nema brige, ostalo mu je 50-ak miliona dolara.

Kažu da je najveća kazna kada ostaneš sam u mraku sa svojom savjesću... Lanceu to nije problem, on savjesti nema...

 

[Vasili Zaitsev]

Manu Đinobili - košarkaški Maradona
Najtrofejniji neamerikanac svih vremena. Jedan od samo dva igrača u istoriji košarke koji je osvajao Olimpijadu, Euroligu i NBA titulu. Kralj instinkta na terenu. Čovjek koji ni sam ne moze da predvidi svoje poteze u igri. Iz zemlje fudbala dolazi najbolji internacionalni bek u NBA ikada - Manu Ginobili....

"Kada ništa ne pomaže odem i gledam kamenoresca kako udara čekićem po velikom kamenu. Udari i stotinu puta, a na kamenu nema ni pukotine. Ipak, nakon stotinu i prvog udarca kamen pukne na pola...ja znam da nije pukao baš od toga udarca nego od svih prethodnih koji su zadani." - Jacob Riis

Ovo je citat koji već godinama stoji u svlačionici San Antonio Spursa. Kako se uvećavala kolonija stranih igrača tako je Pop naložio da se ovih par rečenice prevede na španski i francuski jezik. Simbolizuje ono što Spursi rade godinama. Budi uporan i istrajan u onome što radiš, stalno pokušavaj, ne iskači iz uloge koju imaš...sve ono što je suština rada ove organizacije, što im je pomoglo da u proteklih 13 godina osvoje četiri titule šampiona.

Jedan je čovjek uvijek iskakao iz uloge i radio stvari na svoj način, ali je vjerovatno bio i odlučujuća prevaga u tri od četiri tiule koje je tim iz male i marketinški nezanimljive sredine osvojio.

"Oduzeo mi je pet godina života. U početku sam mislio da je lud, onda sam shvatio da ga ne mogu promjeniti i jednostavno sam ga pustio da igra na svoj način. Meni je skratio život, a nama kao ekipi donio dozu nepredvidivosti koja nam je tako nedostajala..." - Gregg Popovich

Zaluđenost fudbalom u Argentini je takva da ću vječno pamtiti tekst u novinama nekoliko dana nakon što je Bergkamp onim fantastičnim golom eliminisao gaučose sa SP 98 u Francuskoj. Naslov je išao "Ubio se zbog poraza".

Nije bilo pretjerano čudno jer su se posebno u Južnoj Americi dešavala samoubistva zbog fudbala, osim što je dotični gospodin nakon utakmice zapalio cigaru, pripremio sve i zatim se objesio u dvorištu svoje kuće.

Jedna generacija je natjerala Argentince da makar malo skrenu pažnju sa fudbala.

Predvodnik te generacije je bio Manu Ginobili. Manuova rodna Bahia Blanca je vjerovatno jedino mjesto u Južnoj Americi gdje je fudbal sport broj 2. U gradu od nekih 300 hiljada stanovnika egzistira oko 20 košarkaških klubova i to je jedini mjesto u Argentini sa više košarkaških nego fudbalskih terena. Nekada davno Emanuel Ginobili je bio poznat kao mlađi brat Leandra (koji je igrao sedam godina profesionalno u Argentinskoj prvoj ligi) i Sebastiana (Neko vrijeme nastupao u LEB-u, drugoj španskoj ligi) koji su bili na glasu kao talentovani košarkaši. Iako je Manuov otac Jorge bivši igrač i košarkaški trener, osnove je Ginobili učio uz Oscara Sancheza koji mu je od malih nogu usadio naviku da ne gleda u loptu dok je dribla i da je uvijek štiti slobodnom rukom.

U suštini Manu je u Argentini živio život prosječnog američkog tinejdžera opsjednutog NBA ligom. U Drugoj polovini 80-tih NBA utakmice su se pojavili i na argentinskoj televiziji - Channel 9. Konkretno, fudbalski i košarkaški komentator Adrian Paenza je iz svog džepa platio NBA ligi prava emitovanja utakmica. Cijena je bila 2000 dolara...

Ginobili je upijao svaki potez svog idola - Michaela Jordana, povratka više nije bilo. "Nikada nisam pomislio da bih ja mogao igrati u NBA. gledao sam Jordana i on je izgledao kao biće sa druge planete..."

Tokom tinejdžerskih dana Manu je osim driblanjem i šutiranjem bio i opsjednut visinom..."Moram da narastem, moram...Samo sam o tome razmišljao. Mjerio sam se svakih 15 minuta. Sva vrata u bakinoj kući su iscrtana od flomastera ili izgrebana od raznih predmeta kojima sam označavao svoju visinu."

Pedijatar je Manuovom ocu nekoliko godina ranije rekao da, uzimajući u obzir sve podatke koji su uključivali majčinu i očevu visinu, Manu neće narasti više od 180cm. Pedijatar nije bio u pravu.

Sa 15 godina Manu nije bio dovoljno dobar da bude izabaran među 12 najboljih igrača u njegovom godištu u Bahia Blanci. Mlada košarkaška zvijezda grada i samim tim i države je bio Pepe Sanchez.

"Niko od nas nije vjerovao da će Manu postati ovakv igrač", izjavio je njegov bivši trener Gabriel Colamarino.
U periodu od 15 do 16 godine Ginobili je narastao osam centimetara i odjednom postao eksplozivni bek sa 190cm visine.

Sada je problem bila težina. "Trener mi je u mojoj prvoj profi sezoni rekao..Sine, mršav si kao grana. Nemoj slučajno da ulaziš unutar linije za tri poena."

Nakon što je malo ojačao, njegov otac Jorge je iskoristio svoja poznanstva u Italiji i talijansko porijeklo te poslao sina u Reggio Calabriju(koja je dugo vremena bila utočište i prva stanica argentinskim košarkašima u Evropi. Sconochini, Montecchia, Ginobili, Delfino, Palladino i Sciutto. Svi su igrali za taj tim koji je sada u četvrtoj ligi). Tamo ga je dočekalo poznato lice. Jedan od proizvoda čuvene dvorane u Bahia Blanci - Bahiense del Norte, zdepasti majstor na poziciji playa - Alejandro Montecchia (u dvorani Bahiense del Norte su slike 10 najpoznatijih igrača iz Bahia Blance. Braća Ginobili, Pepe Sanchez i Montecchia su najpoznatiji. Jedino je Manuova slika iz profila i ispod nje je dugo vremena pored imena stajao ispisan i nadimak Narigon tj. Nosonja.

Argentinci su u prozivanju i provociranju na osnovu fizičkog izgleda nemilosrdni. Recimo ako imaš plavu kosu i klempave uši nema šanse da te neko u Argentini zove Žuti ili Švabo, odmah si Klempo.)

Nakon dvije odlične sezone u Calabriji, Manua je Ettore Messina doveo u Kinder kao nasljednika Predraga Danilovića i sa njim pokupio kolekciju trofeja. Euroliga, prvenstvo i kup Italije. Manu je svojim čudnovatim rješenjima izluđivao Messinu koji je prilikom njegovih prodora i dribilinga uglavnom nervozno namještao kravatu(Kao i svaki trener i Messina je razvio nervozni tik tokom godina. Njegov je namještanje kravate iako je s njom sve u redu.), ali je rezultat bila najbolja sezona u karijeri talijanskog trenera (Triplu krunu u Rusiji jednostavno ne računam. Tih godina talijanska liga je bila jedno 700 puta jača od ruske.) Ginobili je u Italiji i Evropi osim svih timskih pokupio i sva individualna priznanja. Bio je MVP finala Eurolige, talijanskog prvenstva i završnice talijanskog kupa.

Pred početak SP 2002 u Indianapolisu Argentinci su okupili svoju najbolju generaciju svih vremena. U prethodnim godinama Argentina je izbacivala pokojeg kvalitetnog igrača. Na Olimpijadi '96 u Atlanti predstavio se šuter Juan Espil, centar Ruben Wolkovyski kojem je zamalo zdrobio koljeno Arvydas Sabonis na tom turniru, Fabricio Oberto koji gotovo nije ni igrao i član Tauguresa Marcelo Nicola. Mjesto selektora je dobio trener jednog od najpoznatijih južnoameričkih klubova svih vremena Atenas de Cordobe, tada još uvijek anonimni Ruben Magnano.

(Digresijaaaaa!!! Sjećate se nastupa Atenas de Cordobe na McDonalds turniru '97 u Parizu kada je Chicago predvođen mr. Jordanom stigao u grad? Atenas je prvom meču izbušio Benetton sa Henry Williamsom i Rebračom gdje je centre Trevisa potpuno izdominirao tada anonimni Fabricio Oberto sa 22 poena i 11 skokova.

Zatim su u polufinalu na jednu loptu izgubili od tadašnjeg evropskog šampiona Olympiacosa uz opet dobru igru Oberta, a za treće mjesto su savladali PSG koji je vodio Božo Maljković. goodinu dana kasnije Oberto je na račun igara u Parizu potpisao za Olympiacos. Bekovski par Atenasa su činila dva stara majstora Marcelo Milanesio i Hector Pichi Campana. Pichi je igrao profesionalno 28 godina, Milanesio nešto manje - 20. Argentinski Stockton i Hornacek. Ruben Magnano je u sedam godina od klupe Atenasa došao do titule olimpijskog prvaka i srebra na SP. Kraj digresije.)

Argentina je periodu 2002-04 igrala nešto što graniči sa košarkaškim savršenstvom. Prva su selekcija koja je savladala američku reprezentaciju sastavljenu od NBA igrača i to bez ikakvog odugovlačenja, sporih napada, glume i foliranja. Možda je i logično da Argentina koju smatraju najbahatijom nacijom u Južnoj Americi (Stara šala: Kako Argentinac izvrši samoubistvo? Skoči sa vrha svog ega.) ostvari prvu pobjedu. Argentinci su parirali u skoku, trčanju, odbrani, a napad uz stalno kretanje igrača i lopte je dovodio do ludila NBA zvijezde.

U Indianapolisu šest igrača je ubacilo između 9 i 15 poena u utakmici u kojoj SAD nije vodio nijednom. U Atini Ginobili je u polufinalu protiv Duncana i drugova odigrao možda i najbolji meč u svojoj karijeri. Čovjek koji ne osjeća strah je selekciji Larry Browna i Gregga Popovicha ubacio 29 nevjerovatno dobro raspoređenih poena. Ubacivao je na početku kada je trebalo probiti led, zatim kada su argentinci preuzimali vodstvo i u zadnjoj četvrtini kada je Argentina ostvarila nedostižnu prednost. Finale protiv Italije je jedan od najgledanijih sportskih događaja u istoriji Argentine.

Zemlja u kojoj košarka ne znači gotovo ništa je preko noći pomahnitala za timom koji je dobio nadimak "La Generacion Dorada" (Zlatna generacija) i njenim predvodnikom Manu Ginobilijem. U poznatom sportskom baru u Buenos Airesu koji nosi ime Locos Por El Futbol(prevod valjda ne treba) preko 400 ljudi se pojavilo da odgleda finale protiv Italije. Nervoza je bila takva da se konobari nisu kretali između stolova, a gosti su nakon svakog koša Argentine skakali na noge i vrištali "Gooooolllll" Prva zlatna olimpijska medalja za Argentinu od 1952 godine.

Manu je u periodu 2001-2004 osvojio Euroligu, NBA titulu i Olimpijadu. Osim njega samo je Senator Bill Bradley uradio isto od svih igrača u istoriji košarke(Bradley je veliki prijatelj Phila Jacksona. Euroligu je osvojio dok je bio na postdiplomskom studiju na Oxfordu pa je svakog vikenda putovao u Milano gdje je sa Olimpijom osvojio tadašnji KEŠ. Trenutno je američki Senator i predstavlja državu New Jersey. Neke ljude baš ide u životu.)

Tokom NBA karijere Manu na svom rezimeu ima tri titule prvaka, protiv Detroita 2005 nagrada MVP je nepravedno otišla u ruke Tima Duncana, proglašen je i za najboljeg šestog igrača. Ono što priznanja i titule ne opisuju je način na koji Ginobili igra. Teško se sjetiti beka koji igra sa više hrabrosti. Ginobili na terenu ne osjeća strah, ne boji se greške, ne boji se neuspjeha. Njegovi driblinzi iz leđa u punoj brzini između tri igrača, provlačenje lopte kroz noge protivnicima u kontri, ukršteni dvokorak kojem se nemoguće postaviti za faul u napadu, trojke preko ruke u ključnim trenucima su nešto što će svaki ljubitelj košarke pamtiti.

Bivši saigrač Brent Barry je Manua prozvao El Contusion zbog načina igre u kojem se ne obazire na posljedice po svoje zdravlje. "Gledao sam ga svaki dan na treningu kako postiže koševe glavom ili nogom. Ne postoji ništa što Ginobili neće probati u igri. On vježba sve te lude šuteve koje pogađa u igri.", kaže Barry(toliko je bio zauzet gledanjem Ginobilija da nije primjetio da ga supruga vara sa Tony Parkerom.)

Svojevremeno je čuveni novinar Jack McCallum o Ginobiliju napisao:"Ginobili nije zaštitno lice Spursa. To je bezizražajni pogled Tima Duncana ili ljutiti iGregga Popovicha ili osmijeh Tony Parkera. Ali Cojonesi(ne smijem da prevodim, počinje sa M...) tima? To je bez sumnje Manu. On uvijek želi loptu kada je gusto."

Danas je na zalasku karijere. Prije par dana je doživio već četvrtu povredu ove sezone, ali Spursi i nakon 10 godina nisu ista ekipa kada njega nema, bez obzira na Duncana, Parkera i čitavu plejadu šutera sa evropskim iskustvom. Ginobili je od finala 2003 protiv Netsa bio ta prevaga Spursa, oružje na koje nijedna odbrana nije imala pravi odgovor.

Greggu Popovichu je trebalo vremena da se navikne na Manuov način, ali njegova izjava govori sve što treba da znate...

"Sve što radi, on radi samo za pobjedu.Ima isti, isti takmičarski duh kao Michael Jordan."

Veći kompliment u košarci ne možete da dobijete.

 

[Vasili Zaitsev]

Huan Karlos, idol rekreativaca
Puši. Povremeno pije. Rijetko se šiša i brije. Za svaki kontakt traži faul. Mišićna definicija je sličnija učesniku matematičke olimpijade nego profesionalnom košarkašu. Ne zna da dribla lijevom rukom. Kada se odrazi ispod njega ne možete da izvučete list papira. U posljednje vrijeme više je povrijeđen nego što igra. Svejedno i dalje je najubojitiji evropski bek.

Navarra sam prvi put gledao u ljeto 1999. godine. Najpoznatija generacija španske košarke je igrala finale juniorskog svjetskog prvenstva u Lisabonu protiv SAD-a. Dvorana puna do vrha, a ja sam golim rukama okretao satelitsku antenu u pokušaju da nađem 30 stepeni zapadno, gdje je bio portugalski kanal Sport koji je prenosio taj meč. Nekoliko mjeseci ranije krenula je priča...

"Ima jedan mali Španac, izgleda kao fudbaler ali je nezadrživ..." i "Tu je još i neki mršavi dugonja, milsim da se preziva Gasol ili tako nešto".

Ovo nam je pričao prijatelj koji je dugo vremena živio u Španiji i koji je tu čudesnu generaciju gledao godinu ranije kada su osvojili evropsko juniorsko prvenstvo. U finalu u Lisabonu Gasol, Navarro, Raul Lopez, German Gabriel, Berni Rodriguez, Felipe Reyes, Carlos Cabezas i Antonio Bueno su sa 94:87 savladali u fantastičnom meču SAD, za koje su nastupali Bobby Simmons (dugo vremena član Clippersa), Keyon Dooling, Casey Jacobsen (Bamberg), Nick Collison (OKC), Michael Wright koji je briljirao na Arizoni i već dugo vremena igra u Evropi, Chris Williams (ex Frankfurt) i bivši član Bosne Lance Williams, koji je u tom periodu važio za sigurnog NBA igrača (što se zbog povreda i nekih 80kg viška kasnije nije ispostavilo tačnim).

Navarro je izludio Amerikance svojim floaterima do te mjere da su zbunjeno gledali ka treneru nakon svakog koša. Juanov čeznutljivi pogled ka sudijama je bio aktuelan i tada i to nakon svakog dodira sa protivničkim igračem. Španija svjetski prvak, Navarro MVP... početak legendarne priče.

Teško je reći ko je prvi počeo da koristi floater u modernoj košarci. Moja memorija kaže Jeff Hornacek. On je šut jednom rukom u visokom luku trenirao sa ocem koji je stajao u sredini reketa i držao podignutu dugačku metlu preko koje je Jeff pogađao sa puno osjećaja. Odmah nakon Hornaceka su tu još dva imena - njegov saigrač iz Utaha - John Stockton i Gary Payton koji je volio da baci i polaganje do krova dvorane i onda gleda kako lopta ulazi kao kap. U sezoni 96/97 svi su pomahnitali za floaterom Milesa Simona koji je donio Arizoni titulu NCAA prvaka razbivši Vincea Cartera u polufinalu i Rona Mercera u finalu (54 poena u dvije utakmice)... Istovremeno, svoje oružje je u mlađim kategorijama Barcelone razvijao tada 16-godišnji Navarro.

"Nisam želio da ga mijenjam..." prisjeća se Augusti Cuesta, trener u mlađim kategorijama Barce. "Izgledao je čudno na terenu. Gotovo nijedan koš nije postizao na uobičajen način, ali sam u njemu prepoznao rođenog strijelca i nisam želio da ga sputavam previše. Nadimak La Bomba sam mu dao ja, jer je pravio rusvaj u protivničkoj odbrani svaki put kada bi ušao u igru. Danas se taj nadimak vezuje uz onaj njegov čuveni šut jednom rukom ali ja sam kod nadimka više mislio na njegovu cjelokupnu igru"

Nakon Navarra, šut jednom rukom sa visokom parabolom "La Bomba" je postao obavezno štivo u svim mlađim kategorijama španske košarke. Seniorski debi je došao pod vodstvom Joana Montesa 23. novembra 1997. godine. Tada 17-godišnji Navarro je Granadi za 10 minuta u igri ubacio 10 poena.

Navarro je sa 23 godine učestvovao u osvajanju prve Eurolige u istoriji Barcelone. Tim koji je krajem 80-tih i tokom 90-tih bio pretplaćen na F4 ali nikada nije uspio da osvoji šampionat se konačno probio na tron 2003, pred domaćim navijačima u vjerovatno najružnijoj dvorani za košarku - Palau Sant Jordi. Ono što nisu uspjeli Epi, Solozabal, Odie Norris, Karnišovas, Montero, Gotfried i mnogi drugi - uradio je Navarro. Glavni igrač je bio Dejan Bodiroga uz podršku Gregora Fučke i Šarunasa Jasikevičiusa, ali je možda i najvažniju trojku u finalu protiv Benettona pogodio Navarro.

Španija je 2003. godine dohvatila i finale Eurobasketa koji je igran u Švedskoj, međutim protiv Litvanije na tom turniru nije mogao niko. Uprkos maestralnoj igri Pau Gasola (36 poena i 12 skokova), Španija je osvojila srebro i nekako od tog meča krenula je i moja iritacija igrom Navarra.

Iz neposredne blizine sam gledao kako pada na svaki dodir, kako i svako spuštanje ruke na bok dovodi da se Navarro uvija kao da mu je kompletan dalekovod pao na glavu. Čak mu je u jednom trenutku utakmice prišao i saigrač iz Barce Jasikevičius, te mu izgovorio svašta zbog simuliranja, ali Navarro je mirno nastavio po svome.

Bez Gasola u reprezentaciji nije išlo. Španija je u Beogradu dogurala do polufinala, ali je na kraju ostala bez medalje. Nakon kontroverzne pobjede protiv Hrvatske u četvrtfinalu (slobodna bacanja 49-12!? u korist Španije), u polufinalu ih je zaustavio Dirk Nowitzki, a u meču za treće mjesto su pregaženi od Francuske.

Prvi veliki trofej za Španiju u košarci je stigao godinu dana kasnije. Japan je bio sretan za Pepua Hernandeza i društvo. Navarro u polufinalu protiv Ginobillija nije mogao (samo 4 poena) ali je sve naplatio sa 20 u finalu protiv ošamućene Grčke i prvom titulom svjetskog prvaka za Španiju.

Na evropski naslov Španija je još morala čekati. Sve su spremili za proslavu u Madridu, ali se ukazao JR Holden, Navarrova crna mačka. Prvo je ostavio Navarra bez poena u finalu, a zatim postigao i najvažniji koš u modernoj istoriji ruske košarke (treba li da napominjem da sam skakao od sreće).

Ako ćemo da tražimo dlaku u jajetu, onda je to činjenica da Navarro u utakmicama gdje sudije dopuštaju više kontakta jednostavno nije efikasan i to narušava njegovu izuzetnost na terenu. Kada se dopusti čvrsta igra, snažni i brzi igrači na vanjskim pozicijama jednostavno slome Navarra (Ginobilli, Holden, Ponkrašov, pa čak i Božić, Kecman i Milosavljević).

Opet, teško je pronaći evropskog beka koji je u kontinuitetu igrao bolje protiv američkih selekcija i timova od Navarra. Čak i na posljednje dvije Olimpijade, gdje Navarro zbog povreda nije bio svoj, najbolje mečeve je odigrao u finalima protiv Dream Teama. Bryantu je u meču Barce i Lakersa u Staples Centru ubacio 34 poena uz osam pogođenih trojki. Sa Barcom je savladao Lakerse, tada NBA šampione, u jednoj utakmici.

U Evropi ne postoji igrač koji je u protekloj deceniji više puta izazvao reakciju "Pa j.... kako ovo!!" od Juana Carlosa Navarra. Čovjek koji je u stanju da sludi sve protivničke navijače, igrače i trenere pa čak i neutralne posmatrače svojim načinom postizanja koševa i stalnim pokušajima da kupi faul. Tri scene ću zavijek da pamtim.

Napaćeni Olympiacos je u finalu Eurolige 2010. u Parizu konačno prišao Barci, napad je isticao, preko šest hiljada navijača crvenih je zagrmilo sa tribina. Navarro je uzeo loptu odigrao jedan na jedan protiv Beverlya i pogodio horog iz pete sa neka četiri metra iz mrtvog ugla. Možete da zamislite scenu kada šest hiljada ljudi gotovo sinhronizovano odmahne rukom i opsuje.

U polufinalu Eurobasketa 2011, Makedonija je ostavila sve na terenu ali sa druge strane je bio Navarro. Makedonci su igrali sa 250% mogućnosti. Uzalud. Nakon dobre odbrane totalnog autsajdera, Špancima je isticao napad. Loptu je uzeo Navarro i pogodio trojku sa jedne noge sa osam metara, preko barem četiri ruke. Marin Dokuzovski je u očaju raširio ruke i opsovao.

Treća situacija su užasnuta lica francuskih navijača među kojima sam sjedio tokom finala Eurobasketa kada je Navarro počeo da ih rešeta. Znali su da pomoći nema.

Danas kada pogledate koliko kukaju i kakve uslove postavljaju razne košarkaške analfabete i diletanti koji treba da se odazovu na reprezentativne pripreme, vrijedi istaći jedan zanimljiv podatak. Juan Carlos Navarro u proteklih 15 godina nijednom nije propustio akcije španske reprezentacije - 15 GODINA! Čovjek od 1997. godine nije imao slobodno ljeto. Serija bi se mogla okončati na Eurobasketu u Sloveniji mada je Navarro i tu ostavio odškrinuta vrata, tako da je moguće da zaigra i tamo.

Navarro ne impresionira svojom pojavom. Na ulici ga je teško prepoznati. Ako izuzmemo brzinu, nema nijedan izuzetan košarkaški kvalitet. Čak ni njegov šut nije posebno konstantan. Protivnik koji ga gleda sa strane uvijek misli da ga je zaustavio i uvijek ostane kratak za centimetar koji u košarci sve znači. Navarro nema silinu nekih drugih, također legendarnih igrača, uvijek djeluje da ga imate u šaci, ali uvijek se ispostavi da niste u pravu.

Sposobnost da pogodi važan šut i da padne od pogleda protivničkog igrača će postati nešto po čemu ćemo pamtiti Navarra. La Bomba na terenu uglavnom priča sa sudijama ili ih značajno pogleda nakon što navodno propuste da sviraju faul. Van terena je izuzetno šutljiv i povučen. Nema ga u medijima, vodi totalni porodični život. Jeste da puši cigare, ali to je tokom karijere radio i Zinedine Zidan, jeste da popije koje pivo ili čašu vina ali opet, to je među sportistima u Španiji sasvim normalna stvar. I dan-danas nakon svih trofeja, Navarro dodatno šutira nakon gotovo svakog treninga.

Svu svoju antipatiju prema njemu sam barem na trenutak pokopao nakon meča protiv Reala. Zadnje dvije sezone su mu uništene povredama. Do tog meča nije odigrao ništa i opet je pokazao kakav takmičar živi u njemu. Zaboravio je bol samo jedan meč i sasuo 33 poena Realu uz samo jedan promašaj iz igre.

Što je najbolje, nije im dao nijedan normalan koš, ako izuzmemo slobodna bacanja. Floateri, trojke sa jedne noge, nešto što izgleda kao polaganje lijevom rukom, onaj njegov čudni dribling iza leđa kada uvijek pogledom traži loptu jer nije siguran gdje je. Čak sam zaboravio i na čuveni sitni trokorak prije šuta, jer je nakon toga pogodio trojku sa devet metara u lice Carrolla. Čak su i njegovi saigrači iz reprezentacije, naviknuti na čitav arsenal bizarnih šuteva, u čudu gledali kako žgoljavi, bradati lik pogađa to što pogađa.

Da li je i dalje jedna od najiritantnijih košarkaških pojava ikada? Što se mene tiče dileme nema. Da li je jedinstven po stilu igre i načinu na koji postiže koševe? Zaista jeste. Da li je legenda i majstor ove igre? Na to pitanje je sa velikim slovima L i M odgovorio protiv Reala.

La Bomba Navarro, dame i gospodo.