Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Blogovi velikog coveka i velikog poznavaoca, "wiki kosarke"
Edin Avdic blog
- Začetnik teme Vasili Zaitsev
- Datum pokretanja
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Od sirotišta do Kuće slavnih
Autor: Edin Avdić
Jedan od mojih prvih tekstova o košarci je bio o Alonzo Mourningu, čovjeku čiju sam karijeru ispratio čitavim tokom od koledža pa evo do Kuće slavnih gdje je primljen u ponedeljak.
Foto: Getty Images
Tekst je napisan prije nekih pet godina godina kada je ovaj neprikosnoveni borac bez mane okončao svoju karijeru. Mimo svih očekivanja i statistika za djecu koja odrastaju bez roditeljaZo je postao vrhunski košarkaš i još bolji čovjek.
Neko ko je uspio da pronađe pravi put tokom mladosti i kasnije svojim angažovanjem i finansijama pomogne hiljadama siromašnih i bolesnih.
Još jednom Alonzu u čast....
Foto: Guliver/Getty Images/
"Iznad ovoga postoji samo raj", rekao je legendarni trener Nolan Richardson nakon što su on i Alonzo Mourning u ponedeljak primljeni u Kuću slavnih. Nolan je u proteklih par godina doživio najveću roditeljsku bol, umrli su mu sin i kćerka.
Nije mogao sa njima da podijeli čast koja se u svijetu košarke ukazuje rijetkima. Radosti nije ni bilo na njegovom licu. Alonzo je roditeljski dom zamijenio sirotištem od svoje 10 godine. Prije nekih 11 godina zamalo je umro.
Danas je član upravnog odbora Georgetown univerziteta, tamo gdje nikada ne bi kročio da nije bilo sportske stipendije. Danas je član Kuće slavnih i kako sam kaže neko ko je tokom života "više napredovao kao čovjek nego li kao košarkaš, a pod obručima nisam bio loš..."
Nikada nisam previše uživao gledajući centre. Shvatao sam važnost kvalitetnog centra za svaku ekipu koja želi dobar rezultat, ali njihovu igru nisam simpatisao. Kao neko ko je igrao beka i ko je imao dobar šut, uvijek sam pratio i obožavao dobre šutere i uglavnom vanjske igrače.Izuzetno sam poštovao Jabbara, Parisha, Olajuwona, Ewinga, Robinsona, O' Neala i ostale.
Volio sam samo jednog - Alonzo Mourninga.
Srce nije statistička kategorija. Ne možeš izmjeriti količinu srca i hrabrosti u jednoj osobi. Ako bi kojim slučajem postojao takav aparat mislim da bi pukao na mjerenju Alonzo Mourninga. Gledam košarku dugo i još uvijek nisam vidio igrača za kojeg mogu reći da ima više srca od Zoa.
Foto: Guliver/Getty Images/
Ako igrate protiv ekipe za koju nastupa Zo i ako se nekako dokopate reketa možete biti sigurni da će Alonzo biti u reketu spreman da izblokira vaš šut ili da vas natjera da pokušate nešto što se viđa samo na rekreacijama programera. Vjerovatno nema centra preko kojeg je zakucano više puta. Isto tako nema centra koji je izblokirao protivničke igrače na zakucavanju više puta. Zašto?
Zato što u odnosu na neke druge centre Mourning nikada nije birao situacije. Izlazio je na svaki prodor. Nije bilo bitno. Finesa ili snaga. Zakucavanje ili polaganje. Alonzo je uvijek, ali uvijek pokušavao da zatvori reket. Tako je naučen.
Prvi put sam ga gledao dok je nastupao zauniverzitet Georgetown 1990. godine. Georgetown mi je bio simpatičan zbog tamnih dresova i onih ogromnih znojnica koje je prvi u modu uveo Patrick Ewing. Utakmica je bila protiv neke grupe trapavih bijelaca (iz ove perspektive to je vjerovatno bila neka od Ivy League škola), a u reketu G'towna su stajali Dikembe Mutombo i Alonzo Mourning te doslovno brisali šuteve protivničkih igrača. Šok bilo koje ekipe koja protiv sebe u reketu ima Mutomba i Mourninga je normalna stvar.
(Kasnije sam čitao kako su navijači Georgetowna osnovali sekciju "Rejection Row" te na stolice ispod koša ostavljali crtež ispružene ruke za svaku blokadu).
Dvije su osobe obilježile Alonzov život. Fannie Threet i John Thompson. Zamislite dječaka koji ima 10 godina i koji nakon što sazna da se njegovi roditelji razvode odluči da želi biti usvojen. Alonzo Sr. i njegova supruga Julia su se neprekidno svađali. Pažnja prema sinu je bila uvijek prisutna, ali je razvod bio neizbježan. Dječak, bijesan zbog toga što se njegovi roditelji razvode je odlučio da ne živi s njima, jer nije mogao da živi samo s mamom ili s tatom. Na sudu je svjedočio da želi biti usvojen.
"Morao sam proći kompletan sudski process," Mourning je izjavio 20 godina kasnije. "Nisam želio da favorizujem ni mamu ni tatu. Jednostavno sam sudu rekao svoju želju i oni su dalje postupali u skladu sa zakonom.Radije bih napustio naš dom nego nastavio takav život."
Prvih godinu dana Alonzo je živio u sirotištu. Sud se obavezao da će mu naći porodicu koja će ga primiti. Nekoliko parova je dolazilo na intervjue prije nego se pojavila Fannie Threet. Bivša profesorica engleskog jezika i matetmatike je tokom svog života usvojila i odgojila preko 40 djece. Alonzo je bio jedan od njih.
"Zauvijek ću pamtiti kuću od crvene cigle i školsku tablu u dnevnom boravku," kaže Zo. "Ona je žena koju i danas zovem Mama". U školi su se redovno rugali Alonzu zbog kratke odjeće jer novca za nove stvari u njegovoj novoj porodici nije bilo. Imao je 13 godina i bio je visok 192 cm. Do 15. godine je narastao do 204 cm. Dugi rukavi su mu sezali do pola podlaktica, a nogavice su bile kao podrezana trenerka.
Djeca, zlobna kao i uvijek su mu govorila da je "prljav", "čudak" i "Frankenštajn".On se nekoliko puta potukao, ali je uglavnom šutio i trpio. Alonzova velika želja je bila da igra američki fudbal. Kako nije imao odgovarajuću obuću za to, igrao je u dubokim patikama. Kombinacija visine i dubokih patika je dovodila do toga da je Zo padao prilikom svake kretnje. Saigrači su se smijali. Uplakan je došao kući, I poželio da se, kako kaže prvi put u životu nekome povjeri Fannie ga je saslušala i rekla nešto što je zauvijek ostalo u Mourningovoj glavi:
"Bog te je obdario visinom. Uvijek hodaj uspravno, visoko podignutog čela. Budi vrijedan i desiće ti se divne stvari u životu." Dan kada je fudbal zamjenio košarkom je bila jedna od tih divnih stvari.
John Thompson je uvijek bio impozantna i kontroverzna figura američke košarke. Kada John sa svojih 208 cm uđe u bilo koju prostoriju ljudi ga primjete. Ja sam Thompsona zapamtio po bijelom peškiru koji je za sreću nosio preko ramena tokom svake utakmice. Thompson, govorili su stručnjaci, nije pravio samo košarkaše, trudio se I da gradi karakter prije svega.
Foto: Guliver/Getty Images/
U njegovom vrijeme Afroamerikanac trener je bio prava rijetkost. Thompson je sve te uvrede, potcjenjivanja i omalovažavanja koristio kao prednost za sebe i svoju ekipu. Zvali su ih "12 ljutih crnaca". Mentalitet Thompsona je uvijek bio "Mi protiv ostatka svijeta", odnosno "Ovi tamo misle da smo mi glupi I lijeni, da nemamo pojma. Smiju nam se. Hajde da im pokažemo.". Idealno utočište za nekoga kakav je bio Alonzo.
Mourning je od početka obožavao da trenira. Želio je da pokaže da postoji barem jedna stvar u kojoj momak poput njega može biti dobar. Zbog radnih navika su ga svi treneri od Thompsona do Rileya obožavali. Kada su ostali odmarali Zo je trenirao. Kada je padala kiša Zo je trčao. Kada je padao snijeg Zo je kao u inat igrao košarku na vanjskom terenu. Njegova volja je bila nesalomljiva. Zato je valjda i toliko puta testiran u životu.
Na Georgetownu je u Mourningov život nakratko ušao Rayful Edmond III. Ova priča ne bi značila ništa da Edmond III nije bio najveći diler drogom na širem prostoru Washingtona te čovjek čija je banda prema nekim informacijama bila odgovorna za ubistva preko 40 ljudi. Edmond nije želio Alonzu prodati drogu, niti ga uvući u bilo kakav kriminal. Edmond je bio jedan od najvećih navijača Georgetown Hoyasa. Toliko je obožavao G'town da je poginule članove svoje bande sahranjivao u dresovima Hoyasa. Ubrzo su počele priče kako je Zo upao u loše društvu, kako konzumira drogu.
Thompsonu nije više trebalo. Pozvao je Edmonda telefonom. Legenda kaže da je John Thompson rekao: "Ostavi Alonza na miru. Priđeš li još jednom mojim momcima, ja ću te ubiti." Edmond se navodno samo nasmijao na ove prijetnje, ali više nikada nije prišao igračima Georgetowna. Nije se plašio Thompsona, previše je volio tim...
Foto: Guliver/Getty Images/
Alonzo Mourning je bio drugi izbor NBA drafta 1992. godine. Prvi pick je bio Shaquille O'Neal. Njihove borbe tokom narednih osam godina su postale jedan od najvećih rivaliteta u ligi. Tokom priprema za SP 1994. godine u Torontu treninzi Dream Teama II su postali poligon za igru 1 na 1 O'Neala i Mourninga gdje se redovno išlo do granice fizičkog obračuna. Priča kaže da je Don Nelson uglavnom zijevao dok je na jednom košu trojke šutirao Joe Dumars. Na drugom košu ostatak ekipe je svako malo gledao međusobni duel Zoa i Shaqa. Alonzo ima proporcije krilnog centra 207 cm 118 kg. Shaq je bio I ostao pokretna zgrada sa 216 cm 142 kg. Opet Zo nije uzmicao ni centimetra. Mnogi će reći da je bio jedini centar koji je Shaqa u naponu snage mogao čuvati bez pomaganja.
(Anegdota koju pamtim sa tog prvenstva koje sam gledao uz pomoć akumulatora je koškanje između Mourninga i Fasoulasa nakon čega je Zo zamahnuo prema grčkom centru. Iako kontakta nije ni bilo, Fasoulas se pokrio sa obje ruke po glavi I gotovo pao na parket. Zbunjeni Alonzo se osvrtao oko sebe, dok se američka klupa bukvalno gušila od smijeha.)
Klubovi su se mijenjali. Charlotte, Miami, New Jersey, Toronto pa opet Miami . Alonzo je svuda donosio čvrstinu i beskompromisnost. Srce je uvijek nosio na rukavu. Isprovocirati Alonza? Nikakav problem. Tehničke greške, obračuni sa protivničkim igračima, trenerima, publlikom. Nakon eliminacije u play offu od Chicaga, Zo je plakao u kancelariji Pata Rileya i proglasio sebe za glavnog krivca.Nikada mu nije bilo svejedno. Smijao sam se kada je Alonzo pogodio trojku u play offu '97 koja je izbacila Knickse iz play offa. Zatim je napregao bicepse, a kamera nacionalnog kanala NBC ga je zumirala dok je urlao na publiku u MSG-u "Yeah, motherfuckers!!".
(Grant Hill je jednom spektakularno zakucao preko Zoa koji je usput pao na parket. Hill je stao iznad njega I odmjerio ga. Alonzo se odmah ustao u namjeri da udari Hilla, ali je uskočio veteran Joe Dumars. Mourning se sjeća: "Dumars mi je rekao, to je Grant Hill, čovječe! Nećeš valjda udariti Hilla? Ma daj....")
Nakon olimpijskih igara u Sydneyu, počeli su prvi znaci Mourningove bolesti. Obezbijeđen mu je privatni avion kako bi prisustvovao rođenju djeteta. U povratku su mu otekle noge. Pripisao je to dugom letu i nastavio igrati pomogavši selekciji SAD-a da osvoji zlatnu olimpijsku medalju. Oticanje se nastavilo i u Miamiju i tada je Alonzo odlučio potražiti ljekarsku pomoć. Nakon serije testova, Alonzo je sjedio na rubu kreveta kada je stigao poziv doktora Geralda Appela. "Alonzo, ozbiljno si bolestan. Imaš nešto što se zove focal glomerulosclerosis. To je bolest koja napada i razara bubrege."
U najtežem danu svog života Alonzo je imao samo tri pitanja za doktora. Ovim redoslijedom. Hoću li umrijeti? Ima li lijeka? Hoću li moći ponovo igrati košarku?
Kada je dobio odgovore počeo se mentalno pripremati. Iako su mu noge oticale tako da je pritisak prstom na butni mišić stvarao udubljenje koje se zadržavalo i po minut. Iako je uzimao 14 raziličitih vrsta lijekova dnevno, Zo se vratio na teren. Doktori su vjerovali da transplantacija neće biti potrebna. Na žalost nisu bili u pravu.
Preko 600 ljudi se prijavilo za doniranje bubrega. Prvi je testiranja za kompatibilnost krvne grupe i bubrega prošao Alonzov košarkaški idol, Patrick Ewing. Veza Georgetowna je bila tako jaka. Ewing je bio spreman da se odrekne dijela svog tijela kako bi pomogao život momka kojem je bio životni uzor. Jedan čovjek je uzeo godišnji odmor u San Franciscu kako bi otišao na testiranje. Mourninga nikada nije sreo u životu. Košarku nije volio. Izbor je na kraju pao na Alonzovog dalekog rođaka, bivšeg marinca Jasona Coopera. Operacija je trajala tri sata. Nakon što se probudio Alonzo je plakao.
"To je bio prvi put da sam plakao od kada mi je otkrivena bolest. Nakon tri godine tenzija, nesigurnosti, muke.. sve je izašlo na površinu.".
Tokom tri godine Zo je uporno čitao samo dvije knjige. Bibliju i životnu priču Lancea Armstronga. Lance mu je tokom čitavog liječenja pružao podršku. Armstrongova priča je dotakla milione ljudi. Njegov povratak je bio nada i inspriracija za većinu kako sportista tako i običnih ljudi. Alonzo nije bio izuzetak. "Bože, ako me ikada podigneš na noge i daš mi snage da nastavim da treniram... Uvijek ću raditi sve u mojoj moći da se čuvam."
Vratio se. Ja sam bio van sebe od radosti.
Foto: Guliver/Getty Images/
Tri godine sam gotovo svaki dan otvarao internet izdanje Miami Heralda u potrazi za informacijama koje su bilo vrlo šture. Čovjek koji po vlastitom priznanju nije mogao da prvih mjesec dana treninga podigne teg od pet kilograma (ruke su mu drhtale), se vratio sa transplantiranim bubregom. Isti onaj ljutiti pogled. Gotovo ista muskulatura. Jedina razlika je bila žuta gumena narukvica na desnoj ruci. Narukvica na kojoj piše "Livestrong" je simbol Lance Armstronga. (Kasnije smo saznali da je čika Lance u svoj organizam unosio najširu moguću paletu dopinga i da je sva njegova priča o mentalnoj snazi i čeličnoj volji bila čista laž.) Tržišna vrijednost joj je jedan dolar. Psihička? Mourningu je značila sve.
Miami sa Shaqom, Wadeom i Mourningom se dokopao NBA finala. Sa druge strane je stajao Dallas sa Dirkom Nowitzkim. Svi su vidjeli Mavse kao favorite ali " kako Dallas da poentira iz reketa u kojem su Shaq I Zo? Nema šanse." U šestoj odlučujućoj utakmici Mourning je podijelio pet blokada za 14 minuta na parketu. Konfeti, šampanjac(kojeg je izbjegao. Zo pije samo sok od brusnice) I šampionska titula.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Sve vrijeme borbe sa bolešću, Mourning nije prekidao humanitarni rad. Raznim akcijama je do sada prikupio preko 15 miliona dolara u humanitarne svrhe. Kenny Smith je to sjajno opisao "koliko god da je bio dobar košarkaš, toliko je bolji kao čovjek. Pomoć drugima je njegov životni poziv." Kao da transplantacija nije bila dovoljna. Protiv Atlante od svih ekipa, Alonzo je povrijedio koljeno. Ušlo je medicinsko osoblje sa nosilima, ali ih je Mourning nakon nekoliko minuta previjanja jednostavno otjerao. Nije bilo govora o tome da ga iznesu sa terena. Uz pomoć saigrača se pridigao i odšepao sa terena. Još jedna teška operacija. Još jedan dug oporavak.
Ovaj put povratka nije bilo. Alonzo je na pres konferenciji saopštio da završava svoju košarkašku karijeru. "Mislim da ima million ljudi koji bi voljeli proći putem kojim sam ja prošao".
Da li biste se zaista mijenjali sa Mourningom? Bez obzira na novac i slavu.
Opet sama činjenica da on vjeruje u to dovoljno govori o kakvom se čovjeku radi. Mourning jednostavno ne vidi izazove, samo ciljeve. Ne osjeća bol, samo zadovoljstvo zbog nečega što je obavio do kraja.
Nije bilo suza na oproštaju. Samo jedan uzdah olaškanja. Nijedna ga prepreka nije zaustavila. Nijedna ga poteškoća nije slomila. Mourning odlazi na svoj način. Drugačije se i nije moglo završiti.
Autor: Edin Avdić
Jedan od mojih prvih tekstova o košarci je bio o Alonzo Mourningu, čovjeku čiju sam karijeru ispratio čitavim tokom od koledža pa evo do Kuće slavnih gdje je primljen u ponedeljak.
Tekst je napisan prije nekih pet godina godina kada je ovaj neprikosnoveni borac bez mane okončao svoju karijeru. Mimo svih očekivanja i statistika za djecu koja odrastaju bez roditeljaZo je postao vrhunski košarkaš i još bolji čovjek.
Neko ko je uspio da pronađe pravi put tokom mladosti i kasnije svojim angažovanjem i finansijama pomogne hiljadama siromašnih i bolesnih.
Još jednom Alonzu u čast....
"Iznad ovoga postoji samo raj", rekao je legendarni trener Nolan Richardson nakon što su on i Alonzo Mourning u ponedeljak primljeni u Kuću slavnih. Nolan je u proteklih par godina doživio najveću roditeljsku bol, umrli su mu sin i kćerka.
Nije mogao sa njima da podijeli čast koja se u svijetu košarke ukazuje rijetkima. Radosti nije ni bilo na njegovom licu. Alonzo je roditeljski dom zamijenio sirotištem od svoje 10 godine. Prije nekih 11 godina zamalo je umro.
Danas je član upravnog odbora Georgetown univerziteta, tamo gdje nikada ne bi kročio da nije bilo sportske stipendije. Danas je član Kuće slavnih i kako sam kaže neko ko je tokom života "više napredovao kao čovjek nego li kao košarkaš, a pod obručima nisam bio loš..."
Nikada nisam previše uživao gledajući centre. Shvatao sam važnost kvalitetnog centra za svaku ekipu koja želi dobar rezultat, ali njihovu igru nisam simpatisao. Kao neko ko je igrao beka i ko je imao dobar šut, uvijek sam pratio i obožavao dobre šutere i uglavnom vanjske igrače.Izuzetno sam poštovao Jabbara, Parisha, Olajuwona, Ewinga, Robinsona, O' Neala i ostale.
Volio sam samo jednog - Alonzo Mourninga.
Srce nije statistička kategorija. Ne možeš izmjeriti količinu srca i hrabrosti u jednoj osobi. Ako bi kojim slučajem postojao takav aparat mislim da bi pukao na mjerenju Alonzo Mourninga. Gledam košarku dugo i još uvijek nisam vidio igrača za kojeg mogu reći da ima više srca od Zoa.
Ako igrate protiv ekipe za koju nastupa Zo i ako se nekako dokopate reketa možete biti sigurni da će Alonzo biti u reketu spreman da izblokira vaš šut ili da vas natjera da pokušate nešto što se viđa samo na rekreacijama programera. Vjerovatno nema centra preko kojeg je zakucano više puta. Isto tako nema centra koji je izblokirao protivničke igrače na zakucavanju više puta. Zašto?
Zato što u odnosu na neke druge centre Mourning nikada nije birao situacije. Izlazio je na svaki prodor. Nije bilo bitno. Finesa ili snaga. Zakucavanje ili polaganje. Alonzo je uvijek, ali uvijek pokušavao da zatvori reket. Tako je naučen.
Prvi put sam ga gledao dok je nastupao zauniverzitet Georgetown 1990. godine. Georgetown mi je bio simpatičan zbog tamnih dresova i onih ogromnih znojnica koje je prvi u modu uveo Patrick Ewing. Utakmica je bila protiv neke grupe trapavih bijelaca (iz ove perspektive to je vjerovatno bila neka od Ivy League škola), a u reketu G'towna su stajali Dikembe Mutombo i Alonzo Mourning te doslovno brisali šuteve protivničkih igrača. Šok bilo koje ekipe koja protiv sebe u reketu ima Mutomba i Mourninga je normalna stvar.
(Kasnije sam čitao kako su navijači Georgetowna osnovali sekciju "Rejection Row" te na stolice ispod koša ostavljali crtež ispružene ruke za svaku blokadu).
Dvije su osobe obilježile Alonzov život. Fannie Threet i John Thompson. Zamislite dječaka koji ima 10 godina i koji nakon što sazna da se njegovi roditelji razvode odluči da želi biti usvojen. Alonzo Sr. i njegova supruga Julia su se neprekidno svađali. Pažnja prema sinu je bila uvijek prisutna, ali je razvod bio neizbježan. Dječak, bijesan zbog toga što se njegovi roditelji razvode je odlučio da ne živi s njima, jer nije mogao da živi samo s mamom ili s tatom. Na sudu je svjedočio da želi biti usvojen.
"Morao sam proći kompletan sudski process," Mourning je izjavio 20 godina kasnije. "Nisam želio da favorizujem ni mamu ni tatu. Jednostavno sam sudu rekao svoju želju i oni su dalje postupali u skladu sa zakonom.Radije bih napustio naš dom nego nastavio takav život."
Prvih godinu dana Alonzo je živio u sirotištu. Sud se obavezao da će mu naći porodicu koja će ga primiti. Nekoliko parova je dolazilo na intervjue prije nego se pojavila Fannie Threet. Bivša profesorica engleskog jezika i matetmatike je tokom svog života usvojila i odgojila preko 40 djece. Alonzo je bio jedan od njih.
"Zauvijek ću pamtiti kuću od crvene cigle i školsku tablu u dnevnom boravku," kaže Zo. "Ona je žena koju i danas zovem Mama". U školi su se redovno rugali Alonzu zbog kratke odjeće jer novca za nove stvari u njegovoj novoj porodici nije bilo. Imao je 13 godina i bio je visok 192 cm. Do 15. godine je narastao do 204 cm. Dugi rukavi su mu sezali do pola podlaktica, a nogavice su bile kao podrezana trenerka.
Djeca, zlobna kao i uvijek su mu govorila da je "prljav", "čudak" i "Frankenštajn".On se nekoliko puta potukao, ali je uglavnom šutio i trpio. Alonzova velika želja je bila da igra američki fudbal. Kako nije imao odgovarajuću obuću za to, igrao je u dubokim patikama. Kombinacija visine i dubokih patika je dovodila do toga da je Zo padao prilikom svake kretnje. Saigrači su se smijali. Uplakan je došao kući, I poželio da se, kako kaže prvi put u životu nekome povjeri Fannie ga je saslušala i rekla nešto što je zauvijek ostalo u Mourningovoj glavi:
"Bog te je obdario visinom. Uvijek hodaj uspravno, visoko podignutog čela. Budi vrijedan i desiće ti se divne stvari u životu." Dan kada je fudbal zamjenio košarkom je bila jedna od tih divnih stvari.
John Thompson je uvijek bio impozantna i kontroverzna figura američke košarke. Kada John sa svojih 208 cm uđe u bilo koju prostoriju ljudi ga primjete. Ja sam Thompsona zapamtio po bijelom peškiru koji je za sreću nosio preko ramena tokom svake utakmice. Thompson, govorili su stručnjaci, nije pravio samo košarkaše, trudio se I da gradi karakter prije svega.
U njegovom vrijeme Afroamerikanac trener je bio prava rijetkost. Thompson je sve te uvrede, potcjenjivanja i omalovažavanja koristio kao prednost za sebe i svoju ekipu. Zvali su ih "12 ljutih crnaca". Mentalitet Thompsona je uvijek bio "Mi protiv ostatka svijeta", odnosno "Ovi tamo misle da smo mi glupi I lijeni, da nemamo pojma. Smiju nam se. Hajde da im pokažemo.". Idealno utočište za nekoga kakav je bio Alonzo.
Mourning je od početka obožavao da trenira. Želio je da pokaže da postoji barem jedna stvar u kojoj momak poput njega može biti dobar. Zbog radnih navika su ga svi treneri od Thompsona do Rileya obožavali. Kada su ostali odmarali Zo je trenirao. Kada je padala kiša Zo je trčao. Kada je padao snijeg Zo je kao u inat igrao košarku na vanjskom terenu. Njegova volja je bila nesalomljiva. Zato je valjda i toliko puta testiran u životu.
Na Georgetownu je u Mourningov život nakratko ušao Rayful Edmond III. Ova priča ne bi značila ništa da Edmond III nije bio najveći diler drogom na širem prostoru Washingtona te čovjek čija je banda prema nekim informacijama bila odgovorna za ubistva preko 40 ljudi. Edmond nije želio Alonzu prodati drogu, niti ga uvući u bilo kakav kriminal. Edmond je bio jedan od najvećih navijača Georgetown Hoyasa. Toliko je obožavao G'town da je poginule članove svoje bande sahranjivao u dresovima Hoyasa. Ubrzo su počele priče kako je Zo upao u loše društvu, kako konzumira drogu.
Thompsonu nije više trebalo. Pozvao je Edmonda telefonom. Legenda kaže da je John Thompson rekao: "Ostavi Alonza na miru. Priđeš li još jednom mojim momcima, ja ću te ubiti." Edmond se navodno samo nasmijao na ove prijetnje, ali više nikada nije prišao igračima Georgetowna. Nije se plašio Thompsona, previše je volio tim...
Alonzo Mourning je bio drugi izbor NBA drafta 1992. godine. Prvi pick je bio Shaquille O'Neal. Njihove borbe tokom narednih osam godina su postale jedan od najvećih rivaliteta u ligi. Tokom priprema za SP 1994. godine u Torontu treninzi Dream Teama II su postali poligon za igru 1 na 1 O'Neala i Mourninga gdje se redovno išlo do granice fizičkog obračuna. Priča kaže da je Don Nelson uglavnom zijevao dok je na jednom košu trojke šutirao Joe Dumars. Na drugom košu ostatak ekipe je svako malo gledao međusobni duel Zoa i Shaqa. Alonzo ima proporcije krilnog centra 207 cm 118 kg. Shaq je bio I ostao pokretna zgrada sa 216 cm 142 kg. Opet Zo nije uzmicao ni centimetra. Mnogi će reći da je bio jedini centar koji je Shaqa u naponu snage mogao čuvati bez pomaganja.
(Anegdota koju pamtim sa tog prvenstva koje sam gledao uz pomoć akumulatora je koškanje između Mourninga i Fasoulasa nakon čega je Zo zamahnuo prema grčkom centru. Iako kontakta nije ni bilo, Fasoulas se pokrio sa obje ruke po glavi I gotovo pao na parket. Zbunjeni Alonzo se osvrtao oko sebe, dok se američka klupa bukvalno gušila od smijeha.)
Klubovi su se mijenjali. Charlotte, Miami, New Jersey, Toronto pa opet Miami . Alonzo je svuda donosio čvrstinu i beskompromisnost. Srce je uvijek nosio na rukavu. Isprovocirati Alonza? Nikakav problem. Tehničke greške, obračuni sa protivničkim igračima, trenerima, publlikom. Nakon eliminacije u play offu od Chicaga, Zo je plakao u kancelariji Pata Rileya i proglasio sebe za glavnog krivca.Nikada mu nije bilo svejedno. Smijao sam se kada je Alonzo pogodio trojku u play offu '97 koja je izbacila Knickse iz play offa. Zatim je napregao bicepse, a kamera nacionalnog kanala NBC ga je zumirala dok je urlao na publiku u MSG-u "Yeah, motherfuckers!!".
(Grant Hill je jednom spektakularno zakucao preko Zoa koji je usput pao na parket. Hill je stao iznad njega I odmjerio ga. Alonzo se odmah ustao u namjeri da udari Hilla, ali je uskočio veteran Joe Dumars. Mourning se sjeća: "Dumars mi je rekao, to je Grant Hill, čovječe! Nećeš valjda udariti Hilla? Ma daj....")
Nakon olimpijskih igara u Sydneyu, počeli su prvi znaci Mourningove bolesti. Obezbijeđen mu je privatni avion kako bi prisustvovao rođenju djeteta. U povratku su mu otekle noge. Pripisao je to dugom letu i nastavio igrati pomogavši selekciji SAD-a da osvoji zlatnu olimpijsku medalju. Oticanje se nastavilo i u Miamiju i tada je Alonzo odlučio potražiti ljekarsku pomoć. Nakon serije testova, Alonzo je sjedio na rubu kreveta kada je stigao poziv doktora Geralda Appela. "Alonzo, ozbiljno si bolestan. Imaš nešto što se zove focal glomerulosclerosis. To je bolest koja napada i razara bubrege."
U najtežem danu svog života Alonzo je imao samo tri pitanja za doktora. Ovim redoslijedom. Hoću li umrijeti? Ima li lijeka? Hoću li moći ponovo igrati košarku?
Kada je dobio odgovore počeo se mentalno pripremati. Iako su mu noge oticale tako da je pritisak prstom na butni mišić stvarao udubljenje koje se zadržavalo i po minut. Iako je uzimao 14 raziličitih vrsta lijekova dnevno, Zo se vratio na teren. Doktori su vjerovali da transplantacija neće biti potrebna. Na žalost nisu bili u pravu.
Preko 600 ljudi se prijavilo za doniranje bubrega. Prvi je testiranja za kompatibilnost krvne grupe i bubrega prošao Alonzov košarkaški idol, Patrick Ewing. Veza Georgetowna je bila tako jaka. Ewing je bio spreman da se odrekne dijela svog tijela kako bi pomogao život momka kojem je bio životni uzor. Jedan čovjek je uzeo godišnji odmor u San Franciscu kako bi otišao na testiranje. Mourninga nikada nije sreo u životu. Košarku nije volio. Izbor je na kraju pao na Alonzovog dalekog rođaka, bivšeg marinca Jasona Coopera. Operacija je trajala tri sata. Nakon što se probudio Alonzo je plakao.
"To je bio prvi put da sam plakao od kada mi je otkrivena bolest. Nakon tri godine tenzija, nesigurnosti, muke.. sve je izašlo na površinu.".
Tokom tri godine Zo je uporno čitao samo dvije knjige. Bibliju i životnu priču Lancea Armstronga. Lance mu je tokom čitavog liječenja pružao podršku. Armstrongova priča je dotakla milione ljudi. Njegov povratak je bio nada i inspriracija za većinu kako sportista tako i običnih ljudi. Alonzo nije bio izuzetak. "Bože, ako me ikada podigneš na noge i daš mi snage da nastavim da treniram... Uvijek ću raditi sve u mojoj moći da se čuvam."
Vratio se. Ja sam bio van sebe od radosti.
Tri godine sam gotovo svaki dan otvarao internet izdanje Miami Heralda u potrazi za informacijama koje su bilo vrlo šture. Čovjek koji po vlastitom priznanju nije mogao da prvih mjesec dana treninga podigne teg od pet kilograma (ruke su mu drhtale), se vratio sa transplantiranim bubregom. Isti onaj ljutiti pogled. Gotovo ista muskulatura. Jedina razlika je bila žuta gumena narukvica na desnoj ruci. Narukvica na kojoj piše "Livestrong" je simbol Lance Armstronga. (Kasnije smo saznali da je čika Lance u svoj organizam unosio najširu moguću paletu dopinga i da je sva njegova priča o mentalnoj snazi i čeličnoj volji bila čista laž.) Tržišna vrijednost joj je jedan dolar. Psihička? Mourningu je značila sve.
Miami sa Shaqom, Wadeom i Mourningom se dokopao NBA finala. Sa druge strane je stajao Dallas sa Dirkom Nowitzkim. Svi su vidjeli Mavse kao favorite ali " kako Dallas da poentira iz reketa u kojem su Shaq I Zo? Nema šanse." U šestoj odlučujućoj utakmici Mourning je podijelio pet blokada za 14 minuta na parketu. Konfeti, šampanjac(kojeg je izbjegao. Zo pije samo sok od brusnice) I šampionska titula.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Sve vrijeme borbe sa bolešću, Mourning nije prekidao humanitarni rad. Raznim akcijama je do sada prikupio preko 15 miliona dolara u humanitarne svrhe. Kenny Smith je to sjajno opisao "koliko god da je bio dobar košarkaš, toliko je bolji kao čovjek. Pomoć drugima je njegov životni poziv." Kao da transplantacija nije bila dovoljna. Protiv Atlante od svih ekipa, Alonzo je povrijedio koljeno. Ušlo je medicinsko osoblje sa nosilima, ali ih je Mourning nakon nekoliko minuta previjanja jednostavno otjerao. Nije bilo govora o tome da ga iznesu sa terena. Uz pomoć saigrača se pridigao i odšepao sa terena. Još jedna teška operacija. Još jedan dug oporavak.
Ovaj put povratka nije bilo. Alonzo je na pres konferenciji saopštio da završava svoju košarkašku karijeru. "Mislim da ima million ljudi koji bi voljeli proći putem kojim sam ja prošao".
Da li biste se zaista mijenjali sa Mourningom? Bez obzira na novac i slavu.
Opet sama činjenica da on vjeruje u to dovoljno govori o kakvom se čovjeku radi. Mourning jednostavno ne vidi izazove, samo ciljeve. Ne osjeća bol, samo zadovoljstvo zbog nečega što je obavio do kraja.
Nije bilo suza na oproštaju. Samo jedan uzdah olaškanja. Nijedna ga prepreka nije zaustavila. Nijedna ga poteškoća nije slomila. Mourning odlazi na svoj način. Drugačije se i nije moglo završiti.
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Kako Phil kaže
Autor: Edin Avdić
Najtrofejniji i jedan od najboljih trenera u istoriji košarke se vraća u New York, na mjesto gdje je počeo kao NBA igrač. Metode koje je Jackson koristio često nisu bile jasne nikome osim njemu ali su iz godine u godinu donosile rezultat
Foto: Guliver/Getty Images/
Philov život je čudesna priča o sudbini u koju ovaj duboko spritualni čovjek vjeruje do kraja.
"Odakle si?"
"Iz Evrope..."
"To mi je jasno. Gdje u Evropi?"
"Sarajevo, Bosna...ako ste ikada čuli"
"Sarajevo?? Naravno da sam čuo. Vrlo interesantan grad. Čitao sam nešto o istoriji Sarajeva. Tamo su počela dva rata. zar ne?"
Tako je otprilike teklo moje upoznavanje sa Philom Jacksonom.
Ja sam želio da pričamo o košarci. On je pričao o svemu osim o košarci. Na kraju smo većinu vremena pričali o Sarajevu....
Košarka nikada nije okupirala život Phila Jacksona. Možda je i zbog toga bio tako uspješan. Razmišljao je o svojim igračima, o timovima, o treninzima, o načinima kako da ih ubijedi da vjeruju u koncept tima, ali na kraju dana neke druge stvari su bile proritet.
"Da ste me pitali ko će od nas biti trener i to vrhunski trener, izdvojio bih svakoga osim Phila Jacksona. On je vozio biciklo, imao kosu do ramena, konzumirao sve i svašta. Bio je pravi buntovnik. Nikada nisam vjerovao da može biti bilo šta što liči na trenera."
Ovako je Phila iz igračkih dana opisala legenda Knicksa Walt Frazier. Phil je odrastao kao smjerno dijete u porodici vjernika. Otac je bio pentekostalski(vjerska grupa u hrišćanstvu) svešetnik. U Philovoj kući nije bilo TV-a, a porodica nije vjerovala u standardnu medicinu. Mama je stalno pripremala porodicu za smak svijeta. Sklonište je bilo očišćeno, zalihe konzervi su bile popunjene. Djeca Jacksonovih nisu vrijeme provodila na ulici sa drugom djecom. Za zabavu su se koristile društvene igre jednom sedmično kako bi se naveli da razmišljaju od malih nogu.
Sportom je Phil počeo da se bavi u srednjoj školi. Pokušavao je sve ali je najbolji bio u bejzbolu i košarci. Stipendiju je dobio od univerziteta North Dakota na kojem je tada trener bio legendarni Bill Fitch. Možete li da zamislite da trener poput Fitcha u današnje vrijeme radi na mjestu kao što je North Dakota?
Uglavnom Jackson je pomalo poentirao, ali je postao poznat po igri u odbrani. Bill Fitch je zainteresovanim NBA skautima prodavao istu foru. Phil Jackson bi sjeo na sredinu zadnjeg sjedišta automobila i zatim svojim izuzetno dugim rukama istovremeno otvarao prednja vrata sa obje strane bez pomjerenja(Tako se to radilo nekada).
Foto: Getty Images
Knicksi su draftovali Jacksona 1967 godine, a on je malo po dolasku saopštio čuvenom Redu Holzmanu da želi biti sveštenik i zatim se rastrčao po terenu. Phil je na svakom treningu davao sve od sebe, od čega su najviše strahovali saigrači. Jacksonov lakat je bio ubojito oružje pa je ostatak tima morao da ga smiruje i pravilno usmjerava tu njegovu borbenost. Phil se još u to vrijeme zaljubio u način igre Reda Holzmana i ostao vjerni poštovalac tog stila do kraja.
Proveo je 11 godina u NBA kao solidan igrač i osvojio dvije titule sa Knicksima, mada je možda i više ostao upomaćen po svojim potezima van terena. Pustio je bradu i postao vegetarijanac, išao je redovno na antiratne demonstracije. U knjizi koju je napisao sa Charley Rosenom pod nazivom "Maverick" je detaljno opisao svoje konzumiranje marihunane i LSD-a te naširoko diskutovao o sudbini i karmi. Eskperimentisao je sa misticizmom i spiritualizmom. Jednostavno probao je sve što je nosilo to doba.
Zbog takve reputacije Phil Jackson dugo nije mogao da dobije posao u NBA. Bio je trener u CBA ligi gdje je osvojio titulu šampiona. Bio je i trener u Portoriku. U NBA je nailazio na zatvorena vrata. Jedan od rijetkih koji je bio spreman da mu pruži šansu je bio Jerry Crause. Bullsi su imali upražnjeno mjesto pomoćnog trenera u vrijeme dok je glavni bio Stan Albeck.
Crause je Albecka nagovorio da održi sastanak sa Jacksonom. Nakon njegovog pristanka Phil se pojavio sa dugom bradom, lica opaljenog portorikanskim suncem, dugom kosom i velikim ekvadorskim šeširom sa čijeg je oboda štrčalo pero. Phil je sastanak počeo pričom o tropskoj ptici sa koje je uzeto pero nakon čega se Albeck ustao i otišao.
Phil Jackson je u ljeto 1987 godine bio spreman da ostavi košarku i nađe neki standardni posao. Djeca su se polako pripremala da krenu na koledž a porodici je bio potreban redovan izvor finansiranja koji košarka u tom trenutku nije donosila. Svi philovi prijatelji iz 60-tih i 70-tih su davno postali dio establišmenta. Poslovi u bankama, advokature, nešto od 9 do 5 kako bi se zaradio novac. Phil je odolijevao zbog košarke. Odjednom više nije imao kud.
Foto: Guliver/Getty Images/
Sudbina je tu umiješala svoje prste. Sudbina u koju Phil Jackson duboko vjeruje. U oktobru 1987 godine pomoćni trener Bullsa Gene Littles je dobio poziciju direktora za razvoj igrača u tada novoj NBA ekipi Charlotte Hornetsa. Bullsi su ponovo ostali sa upražnjenim mjestom pomoćnog trenera i to pred početak sezone. Niko se nije sjetio Jacksona...
Ustvari sjetio ga se jedan prijatelj koji je izgubio njego broj telefona i koji je pokušavao da stupi u kontatkt s njim. Probao je par adresa bez rezultata, a zatim se sjetio da je Jackson dolazio na intervju u Bullse pa pozvao njih kako bi evntualno dobio neki kontakt. Taj poziv je ponovo upalio lampicu generalnog menadžera Jerry Crausea.
Jackson je bio svjestan da mu je ta ponuda Bullsa vjerovatno posljednja šansa da uđe u NBA. Obrijao je bradu do brkova i obukao svoje bolje od dva odijela koja je posjedovao. Doug Collins je bio spreman da primi u svoj stručni štab.
Jackson je od početka svoje trenerske karijere imao jedan kvalitet koji imaju samo vrhunski. Znao je s ljudima tj. znao je kako da pridobije igrače. Možete biti vrhunski taktičar, možete biti šta god ali ako niste fleksibilni ako ne znate da doprete do svojih igrača, da shvatite kakvi su ljudi i šta ih pokreće, ne možete biti vrhunski trener. Phil je tu osobinu imao od početka.
Izborni predmet na faksu mu je bila psihologija, u porodici je uvijek bio učen skromnosti. Njegov otac je čitav život na radnom stolu držao figuru od kartona sa malim stopalima i velikom glavom. Poruka je bila:" Ne daj da ti slava ikada udari u glavu jer onda nećeš moći da hodaš u svojim cipelama". Jackson nikada nije pokušavao da bude veći od svojih igrača, da daje više izjava, da ima više slika u novinama. Uvijek je znao gdje mu je mjesto i uvijek je znao da procijeni igrača.
Michaela Jordana je pročitao odmah. Shvatio je da Jordanu uvijek treba očinska figura. Neko ko će mu reći dokle smije i ko će ga kazniti kada pretjera. Opet sve to uraditi na način da ne bude poniženje niti da se najveća zvijezda otuđi. Phil je za sedam dana shvatio ono što Doug Collins ili treneri prije njega nisu nikada.
Jackson je uvijek pažljivo razmišljao o svojim potezima. Malo toga je radio spontano. Brižljivo je isplanirao kako Jordanu saopštiti da ne mora biti prvi strijelac lige. Da mora više uključiti saigrače tokom svake utakmice jer u suprotnom oni neće biti u stanju da pomognu kada dođu odlučujuće utakmice. Da mu minutaža mora biti manja. Da Bullsi nikada neće biti šampioni ukoliko se sve svede na njegovu igru jedan na jedan dok ostali gledaju.
Kada je postao glavni trener Phil je uz pomoć svog asistenta Texa Wintera instalirao trugao napad ili "napad jedankih mogućnosti za sve". Kako je Phil došao na ideju? Lijepo. Pročitao je tokom ljeta knjigu svog pomoćnika Wintera napisanu krajem 50-tih o trougao napadu koji je ovaj izmislio na Kansas Stateu i odlučio da je to sistem koji će od Bullsa napraviti kompaktan tim.
"Ovaj sistem naglašava dodavanje, šutiranje i brzo oslobađanje lopte. Ono što zovemo čistom košarkom. Osnova je da i glavna zvijezda i ostatak ekipe nauče raspored i kretnje te da počnu da vjeruju u to što radimo. Onda će svi biti u stanju da doprinesu u važnim utakmicama jer će znati gdje treba da se pozicioniraju kako bi bili upotrebljivi"
Trougao napad naravno nije bio "napad jednakih mogućnosti za sve", ni blizu, ali je učinio da se svi koji igraju osjećaju djelom tima i da zaista vjeruju da će dobiti loptu kada se odbrana skupi oko najboljeg igrača.
Phil je tražio od svojih igrača da čitaju odbranu i da slijede kretanje igrača koji spusti loptu pod koš. To i jesu bili osnovni principi kretanja unutar trougla. Znalo se gdje ko treba da stoji ali isto tako igrači su trebali da gledaju šta radi protivnička odbrana i da se ponašaju u skladu s tim.
Jackson je od početka svoje karijere glavnog trenera bilježio odlične rezultate i uvodio metode koje nisu bile uobičajne za bilo koji nivo košarke. Skauting za utakmice je često bio ispresijecan insertima iz filmova naročito nakon poraza. Dva omiljena filma su bila "Čarobnjak iz Oza" u vrijeme Bullsa i "Šrek" u vrijeme Lakersa. Svlačionice su bile čišćene od negativne energije, a Phil koji je puno izučavao indijanske i istočne kulture je stvarao auru dobrih vibracija na sastancima uz pomoć mirišljavih štapića i soli, začina i ostalih stvari koje je nabavljao iz raznih dijelova svijeta(Jednom su se Lakersi zamalo pogušili od dima tokom stvaranja pozitivne energije na Havajima).
Foto: Guliver/Getty Images/
Jackson je bio prvi trener u NBA koji je odbijao da pozove time-out u kriznim momentima za svoju ekipu u pripremnom periodu i na početku sezone kako bi vidio reakcije igrača na terenu i njihove sposobnosti u stresnim trenucima. Volio je da svaki igrač u timu pronađe svoj kutak na terenu i svoju ulogu u kojoj se dobro osjeća.
"Svlačionica je laboratorija ljudskog ponašanja. Ali ovdje ne pričamo o kunićima i eksperimentima. Ideje su dovele ljude do izgradnje mostova i zgrada. Ja volim da razmišljam o svojim igračima. Volim da zamišljam kako postaju bolji kroz naše akcije. Volim da pronalazim načine kako da ih ohrabrim i motivišem. Ako stalno razmišljaš o tome kako bi bilo bolje da imaš neke druge igrače, ako praviš kombinacije da ih otjeraš i ako nisi lojalan ili ćeš ti da zamrziš njih ili će oni da zamrze tebe, a to ne može biti produktivno..."
Ako ćemo da pričamo o taktici Phil Jackson je bio prvi trener u NBA koji je počeo pick 'n' roll na krilu da usmjerava ka čeonoj liniji. Taj potez je promjenio seriju protiv New Yorka 1993 godine i promjenio odbranu od PNR-a u NBA i kasnije u svijetu košarke.
Phil je stalo pokušavao da pokrene svakog svog igrača, da ga natjera na razmišljanje. Dijelio je knjige većini. Will Perdue je dobio "Velikog Santinija", Michael Jordan je pročitao "Solomonovu pjesmu". Horace Grant je ofanzivni skok popravio čitajući "Dine". Shaq je Philove preporuke uglavnom odlagao u mračne dijelove svoje vile. Phil je tokom avionskih letova i vožnji autobusom igračima davao da popune psihološke testove.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Upravo zbog toga većina Philovih ekipa je sporo ulazila u sezone. Tražila se najbolja uloga za svakoga. Igrači su griješili, promašivali, gubili lopte ali Jackson je uvijek imao plan i bio svjestan da će to donijeti potrebne rezultate kasnije. Zbog toga su u Jacksonovim timovima važne koševe redovno ubacivali John Paxson, Judd Buchler, Steve Kerr, Brian Shaw, Derek Fisher, Saša Vujačić, Lamar Odom, zbog toga je lopte odluke dobijao Toni Kukoč umjesto Scottie Pippena. Jackson gotovo ništa nije radio slučajno.
Phil je bio jedan od rijetkih trenera, tj ljudi iz svijeta sporta uopšte kojeg apsolutno nisu zanimala tuđa mišljenja. Nije čitao sportske strane novina. Nije pratio tv ni radio analize o svojim ekipama, o svom radu, nije koristio internet. Van terena ga je zanimala politika, psihologija, filozofija. Košarkom nije preopterećivao ni sebe ni svoju porodicu. Taj na prvi pogled čudan spoj je donio vrhunske rezultate....
Reći da je Jackson pobjeđivao zato što je imao najbolje igrače jednostavno ne stoji. Biti u stanju da se nosiš sa takvim ličnostima, sa snagom karaktera Jordana, Kobea, sa konstantnim kukanjem Pippena, sa ludilom Dennisa Rodmana, sa osjetljivošću i egom Shaqa, to zaista ne može bilo ko. I drugi treneri su imali Michaela Jordana, Kobea i Shaqa pa sa njima nisu napravili ništa ili gotovo ništa. Jordan je bio šampion samo sa Philom, isto kao i Kobe. Shaq je osvojio jednu titulu mimo Jacksona za 18 godina u ligi. Phi Jackson je od svakog svog igrača uspijevao da izvuče nešto u datom trenutku.
Foto: Guliver/Getty Images/
Rezervna petorka ga je vraćala iz dvocifrenog zaostatka u finalu protiv Portlanda. Tyrone Lue je igrao odbranu života u finalu protiv Allena Iversona. Andrew Bynum je izgledao kao najbolji centar lige pod njegovim vodstvom. Phil je napisao knjigu gotovo u potpunosti posvećenu kritici Kobea Bryanta, zatim se opet vratio i vodio ga do još dva naslova prvaka. Phil Jackson je od svog omiljenog trenera Reda Holzmana naučio jednu stvar o košarci i ponašanju trenera u njoj koju je ponavljao gdje god da je radio...
"Košarka je vrlo krhka stvar. Mi kao treneri možemo uraditi sve i pripremiti svakog igrača i psihički i fizički i opet...ako nema tog grupnog refleksa i reakcije u pravom trenutku, ako nema tog jedinstva grupe, to će biti samo pet igrača na terenu. Ta veza, to jedinstvo je vrlo krhka stvar. To je gotovo nešto sveto. To je ono gdje riječ SVE dobija svoje pravo značenje...."
Phil Jackson je nakon osvojenih 13 titula kao igrač i trener, nakon vođenja najboljih igrača na svijetu, nakon svih priznanja napravio puni krug i postao predsjednik Knicksa. Vraća se na mjesto gdje ga je pokojni Holzman naučio da bude šampion, da svaki igrač na terenu treba biti opasan po koš, da košarka mora biti nesebična do bola. Da najbolji igrač jeste najbolji zato što se žrtvuje za saigrača i njemu omogućava da bude. Da lopta uvijek ide onome ko je u najboljoj poziciji da poentira i da titula može da se osvoji samo timski.
Knicksi sa njihovim vlasnikom Jamesom Dolanom već godinama nisu ni sjenka onoga što su bili pod Rileyem, o Holzmanu da ne pričamo. Phil više neće biti trener. Nakon stentova oko srca, raka prostate, vještačkih koljena i kukova fizički više ne može da bude trener. Čak neće puno vremena ni provoditi u New Yorku.
Opet iskustvo nas uči da je Phi Jackson uvijek znao da postavi prave ljude na prava mjesta, da pridobije igrače i da ih ubjedi da vjeruju u ono što on vjeruje. Phil Jackson je još uvijek jedan od rijetkih čije ime garantuje titulu....
Autor: Edin Avdić
Najtrofejniji i jedan od najboljih trenera u istoriji košarke se vraća u New York, na mjesto gdje je počeo kao NBA igrač. Metode koje je Jackson koristio često nisu bile jasne nikome osim njemu ali su iz godine u godinu donosile rezultat
Philov život je čudesna priča o sudbini u koju ovaj duboko spritualni čovjek vjeruje do kraja.
"Odakle si?"
"Iz Evrope..."
"To mi je jasno. Gdje u Evropi?"
"Sarajevo, Bosna...ako ste ikada čuli"
"Sarajevo?? Naravno da sam čuo. Vrlo interesantan grad. Čitao sam nešto o istoriji Sarajeva. Tamo su počela dva rata. zar ne?"
Tako je otprilike teklo moje upoznavanje sa Philom Jacksonom.
Ja sam želio da pričamo o košarci. On je pričao o svemu osim o košarci. Na kraju smo većinu vremena pričali o Sarajevu....
Košarka nikada nije okupirala život Phila Jacksona. Možda je i zbog toga bio tako uspješan. Razmišljao je o svojim igračima, o timovima, o treninzima, o načinima kako da ih ubijedi da vjeruju u koncept tima, ali na kraju dana neke druge stvari su bile proritet.
"Da ste me pitali ko će od nas biti trener i to vrhunski trener, izdvojio bih svakoga osim Phila Jacksona. On je vozio biciklo, imao kosu do ramena, konzumirao sve i svašta. Bio je pravi buntovnik. Nikada nisam vjerovao da može biti bilo šta što liči na trenera."
Ovako je Phila iz igračkih dana opisala legenda Knicksa Walt Frazier. Phil je odrastao kao smjerno dijete u porodici vjernika. Otac je bio pentekostalski(vjerska grupa u hrišćanstvu) svešetnik. U Philovoj kući nije bilo TV-a, a porodica nije vjerovala u standardnu medicinu. Mama je stalno pripremala porodicu za smak svijeta. Sklonište je bilo očišćeno, zalihe konzervi su bile popunjene. Djeca Jacksonovih nisu vrijeme provodila na ulici sa drugom djecom. Za zabavu su se koristile društvene igre jednom sedmično kako bi se naveli da razmišljaju od malih nogu.
Sportom je Phil počeo da se bavi u srednjoj školi. Pokušavao je sve ali je najbolji bio u bejzbolu i košarci. Stipendiju je dobio od univerziteta North Dakota na kojem je tada trener bio legendarni Bill Fitch. Možete li da zamislite da trener poput Fitcha u današnje vrijeme radi na mjestu kao što je North Dakota?
Uglavnom Jackson je pomalo poentirao, ali je postao poznat po igri u odbrani. Bill Fitch je zainteresovanim NBA skautima prodavao istu foru. Phil Jackson bi sjeo na sredinu zadnjeg sjedišta automobila i zatim svojim izuzetno dugim rukama istovremeno otvarao prednja vrata sa obje strane bez pomjerenja(Tako se to radilo nekada).
Knicksi su draftovali Jacksona 1967 godine, a on je malo po dolasku saopštio čuvenom Redu Holzmanu da želi biti sveštenik i zatim se rastrčao po terenu. Phil je na svakom treningu davao sve od sebe, od čega su najviše strahovali saigrači. Jacksonov lakat je bio ubojito oružje pa je ostatak tima morao da ga smiruje i pravilno usmjerava tu njegovu borbenost. Phil se još u to vrijeme zaljubio u način igre Reda Holzmana i ostao vjerni poštovalac tog stila do kraja.
Proveo je 11 godina u NBA kao solidan igrač i osvojio dvije titule sa Knicksima, mada je možda i više ostao upomaćen po svojim potezima van terena. Pustio je bradu i postao vegetarijanac, išao je redovno na antiratne demonstracije. U knjizi koju je napisao sa Charley Rosenom pod nazivom "Maverick" je detaljno opisao svoje konzumiranje marihunane i LSD-a te naširoko diskutovao o sudbini i karmi. Eskperimentisao je sa misticizmom i spiritualizmom. Jednostavno probao je sve što je nosilo to doba.
Zbog takve reputacije Phil Jackson dugo nije mogao da dobije posao u NBA. Bio je trener u CBA ligi gdje je osvojio titulu šampiona. Bio je i trener u Portoriku. U NBA je nailazio na zatvorena vrata. Jedan od rijetkih koji je bio spreman da mu pruži šansu je bio Jerry Crause. Bullsi su imali upražnjeno mjesto pomoćnog trenera u vrijeme dok je glavni bio Stan Albeck.
Crause je Albecka nagovorio da održi sastanak sa Jacksonom. Nakon njegovog pristanka Phil se pojavio sa dugom bradom, lica opaljenog portorikanskim suncem, dugom kosom i velikim ekvadorskim šeširom sa čijeg je oboda štrčalo pero. Phil je sastanak počeo pričom o tropskoj ptici sa koje je uzeto pero nakon čega se Albeck ustao i otišao.
Phil Jackson je u ljeto 1987 godine bio spreman da ostavi košarku i nađe neki standardni posao. Djeca su se polako pripremala da krenu na koledž a porodici je bio potreban redovan izvor finansiranja koji košarka u tom trenutku nije donosila. Svi philovi prijatelji iz 60-tih i 70-tih su davno postali dio establišmenta. Poslovi u bankama, advokature, nešto od 9 do 5 kako bi se zaradio novac. Phil je odolijevao zbog košarke. Odjednom više nije imao kud.
Sudbina je tu umiješala svoje prste. Sudbina u koju Phil Jackson duboko vjeruje. U oktobru 1987 godine pomoćni trener Bullsa Gene Littles je dobio poziciju direktora za razvoj igrača u tada novoj NBA ekipi Charlotte Hornetsa. Bullsi su ponovo ostali sa upražnjenim mjestom pomoćnog trenera i to pred početak sezone. Niko se nije sjetio Jacksona...
Ustvari sjetio ga se jedan prijatelj koji je izgubio njego broj telefona i koji je pokušavao da stupi u kontatkt s njim. Probao je par adresa bez rezultata, a zatim se sjetio da je Jackson dolazio na intervju u Bullse pa pozvao njih kako bi evntualno dobio neki kontakt. Taj poziv je ponovo upalio lampicu generalnog menadžera Jerry Crausea.
Jackson je bio svjestan da mu je ta ponuda Bullsa vjerovatno posljednja šansa da uđe u NBA. Obrijao je bradu do brkova i obukao svoje bolje od dva odijela koja je posjedovao. Doug Collins je bio spreman da primi u svoj stručni štab.
Jackson je od početka svoje trenerske karijere imao jedan kvalitet koji imaju samo vrhunski. Znao je s ljudima tj. znao je kako da pridobije igrače. Možete biti vrhunski taktičar, možete biti šta god ali ako niste fleksibilni ako ne znate da doprete do svojih igrača, da shvatite kakvi su ljudi i šta ih pokreće, ne možete biti vrhunski trener. Phil je tu osobinu imao od početka.
Izborni predmet na faksu mu je bila psihologija, u porodici je uvijek bio učen skromnosti. Njegov otac je čitav život na radnom stolu držao figuru od kartona sa malim stopalima i velikom glavom. Poruka je bila:" Ne daj da ti slava ikada udari u glavu jer onda nećeš moći da hodaš u svojim cipelama". Jackson nikada nije pokušavao da bude veći od svojih igrača, da daje više izjava, da ima više slika u novinama. Uvijek je znao gdje mu je mjesto i uvijek je znao da procijeni igrača.
Michaela Jordana je pročitao odmah. Shvatio je da Jordanu uvijek treba očinska figura. Neko ko će mu reći dokle smije i ko će ga kazniti kada pretjera. Opet sve to uraditi na način da ne bude poniženje niti da se najveća zvijezda otuđi. Phil je za sedam dana shvatio ono što Doug Collins ili treneri prije njega nisu nikada.
Jackson je uvijek pažljivo razmišljao o svojim potezima. Malo toga je radio spontano. Brižljivo je isplanirao kako Jordanu saopštiti da ne mora biti prvi strijelac lige. Da mora više uključiti saigrače tokom svake utakmice jer u suprotnom oni neće biti u stanju da pomognu kada dođu odlučujuće utakmice. Da mu minutaža mora biti manja. Da Bullsi nikada neće biti šampioni ukoliko se sve svede na njegovu igru jedan na jedan dok ostali gledaju.
Kada je postao glavni trener Phil je uz pomoć svog asistenta Texa Wintera instalirao trugao napad ili "napad jedankih mogućnosti za sve". Kako je Phil došao na ideju? Lijepo. Pročitao je tokom ljeta knjigu svog pomoćnika Wintera napisanu krajem 50-tih o trougao napadu koji je ovaj izmislio na Kansas Stateu i odlučio da je to sistem koji će od Bullsa napraviti kompaktan tim.
"Ovaj sistem naglašava dodavanje, šutiranje i brzo oslobađanje lopte. Ono što zovemo čistom košarkom. Osnova je da i glavna zvijezda i ostatak ekipe nauče raspored i kretnje te da počnu da vjeruju u to što radimo. Onda će svi biti u stanju da doprinesu u važnim utakmicama jer će znati gdje treba da se pozicioniraju kako bi bili upotrebljivi"
Trougao napad naravno nije bio "napad jednakih mogućnosti za sve", ni blizu, ali je učinio da se svi koji igraju osjećaju djelom tima i da zaista vjeruju da će dobiti loptu kada se odbrana skupi oko najboljeg igrača.
Phil je tražio od svojih igrača da čitaju odbranu i da slijede kretanje igrača koji spusti loptu pod koš. To i jesu bili osnovni principi kretanja unutar trougla. Znalo se gdje ko treba da stoji ali isto tako igrači su trebali da gledaju šta radi protivnička odbrana i da se ponašaju u skladu s tim.
Jackson je od početka svoje karijere glavnog trenera bilježio odlične rezultate i uvodio metode koje nisu bile uobičajne za bilo koji nivo košarke. Skauting za utakmice je često bio ispresijecan insertima iz filmova naročito nakon poraza. Dva omiljena filma su bila "Čarobnjak iz Oza" u vrijeme Bullsa i "Šrek" u vrijeme Lakersa. Svlačionice su bile čišćene od negativne energije, a Phil koji je puno izučavao indijanske i istočne kulture je stvarao auru dobrih vibracija na sastancima uz pomoć mirišljavih štapića i soli, začina i ostalih stvari koje je nabavljao iz raznih dijelova svijeta(Jednom su se Lakersi zamalo pogušili od dima tokom stvaranja pozitivne energije na Havajima).
Jackson je bio prvi trener u NBA koji je odbijao da pozove time-out u kriznim momentima za svoju ekipu u pripremnom periodu i na početku sezone kako bi vidio reakcije igrača na terenu i njihove sposobnosti u stresnim trenucima. Volio je da svaki igrač u timu pronađe svoj kutak na terenu i svoju ulogu u kojoj se dobro osjeća.
"Svlačionica je laboratorija ljudskog ponašanja. Ali ovdje ne pričamo o kunićima i eksperimentima. Ideje su dovele ljude do izgradnje mostova i zgrada. Ja volim da razmišljam o svojim igračima. Volim da zamišljam kako postaju bolji kroz naše akcije. Volim da pronalazim načine kako da ih ohrabrim i motivišem. Ako stalno razmišljaš o tome kako bi bilo bolje da imaš neke druge igrače, ako praviš kombinacije da ih otjeraš i ako nisi lojalan ili ćeš ti da zamrziš njih ili će oni da zamrze tebe, a to ne može biti produktivno..."
Ako ćemo da pričamo o taktici Phil Jackson je bio prvi trener u NBA koji je počeo pick 'n' roll na krilu da usmjerava ka čeonoj liniji. Taj potez je promjenio seriju protiv New Yorka 1993 godine i promjenio odbranu od PNR-a u NBA i kasnije u svijetu košarke.
Phil je stalo pokušavao da pokrene svakog svog igrača, da ga natjera na razmišljanje. Dijelio je knjige većini. Will Perdue je dobio "Velikog Santinija", Michael Jordan je pročitao "Solomonovu pjesmu". Horace Grant je ofanzivni skok popravio čitajući "Dine". Shaq je Philove preporuke uglavnom odlagao u mračne dijelove svoje vile. Phil je tokom avionskih letova i vožnji autobusom igračima davao da popune psihološke testove.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Upravo zbog toga većina Philovih ekipa je sporo ulazila u sezone. Tražila se najbolja uloga za svakoga. Igrači su griješili, promašivali, gubili lopte ali Jackson je uvijek imao plan i bio svjestan da će to donijeti potrebne rezultate kasnije. Zbog toga su u Jacksonovim timovima važne koševe redovno ubacivali John Paxson, Judd Buchler, Steve Kerr, Brian Shaw, Derek Fisher, Saša Vujačić, Lamar Odom, zbog toga je lopte odluke dobijao Toni Kukoč umjesto Scottie Pippena. Jackson gotovo ništa nije radio slučajno.
Phil je bio jedan od rijetkih trenera, tj ljudi iz svijeta sporta uopšte kojeg apsolutno nisu zanimala tuđa mišljenja. Nije čitao sportske strane novina. Nije pratio tv ni radio analize o svojim ekipama, o svom radu, nije koristio internet. Van terena ga je zanimala politika, psihologija, filozofija. Košarkom nije preopterećivao ni sebe ni svoju porodicu. Taj na prvi pogled čudan spoj je donio vrhunske rezultate....
Reći da je Jackson pobjeđivao zato što je imao najbolje igrače jednostavno ne stoji. Biti u stanju da se nosiš sa takvim ličnostima, sa snagom karaktera Jordana, Kobea, sa konstantnim kukanjem Pippena, sa ludilom Dennisa Rodmana, sa osjetljivošću i egom Shaqa, to zaista ne može bilo ko. I drugi treneri su imali Michaela Jordana, Kobea i Shaqa pa sa njima nisu napravili ništa ili gotovo ništa. Jordan je bio šampion samo sa Philom, isto kao i Kobe. Shaq je osvojio jednu titulu mimo Jacksona za 18 godina u ligi. Phi Jackson je od svakog svog igrača uspijevao da izvuče nešto u datom trenutku.
Rezervna petorka ga je vraćala iz dvocifrenog zaostatka u finalu protiv Portlanda. Tyrone Lue je igrao odbranu života u finalu protiv Allena Iversona. Andrew Bynum je izgledao kao najbolji centar lige pod njegovim vodstvom. Phil je napisao knjigu gotovo u potpunosti posvećenu kritici Kobea Bryanta, zatim se opet vratio i vodio ga do još dva naslova prvaka. Phil Jackson je od svog omiljenog trenera Reda Holzmana naučio jednu stvar o košarci i ponašanju trenera u njoj koju je ponavljao gdje god da je radio...
"Košarka je vrlo krhka stvar. Mi kao treneri možemo uraditi sve i pripremiti svakog igrača i psihički i fizički i opet...ako nema tog grupnog refleksa i reakcije u pravom trenutku, ako nema tog jedinstva grupe, to će biti samo pet igrača na terenu. Ta veza, to jedinstvo je vrlo krhka stvar. To je gotovo nešto sveto. To je ono gdje riječ SVE dobija svoje pravo značenje...."
Phil Jackson je nakon osvojenih 13 titula kao igrač i trener, nakon vođenja najboljih igrača na svijetu, nakon svih priznanja napravio puni krug i postao predsjednik Knicksa. Vraća se na mjesto gdje ga je pokojni Holzman naučio da bude šampion, da svaki igrač na terenu treba biti opasan po koš, da košarka mora biti nesebična do bola. Da najbolji igrač jeste najbolji zato što se žrtvuje za saigrača i njemu omogućava da bude. Da lopta uvijek ide onome ko je u najboljoj poziciji da poentira i da titula može da se osvoji samo timski.
Knicksi sa njihovim vlasnikom Jamesom Dolanom već godinama nisu ni sjenka onoga što su bili pod Rileyem, o Holzmanu da ne pričamo. Phil više neće biti trener. Nakon stentova oko srca, raka prostate, vještačkih koljena i kukova fizički više ne može da bude trener. Čak neće puno vremena ni provoditi u New Yorku.
Opet iskustvo nas uči da je Phi Jackson uvijek znao da postavi prave ljude na prava mjesta, da pridobije igrače i da ih ubjedi da vjeruju u ono što on vjeruje. Phil Jackson je još uvijek jedan od rijetkih čije ime garantuje titulu....
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Tražili ste, čitajte: March madness 2014!
Autor: Edin Avdić
Ove godine prenos jedne utakmice "martovskog ludila" košta nešto manje od 12 miliona dolara. Final Four se igra na najboljem stadionu, onom Dallas Cowboysa. Titulu brani Louisville i vjerovatno je neće odbraniti...
Foto:
Tu su Parker, Wiggins, Embiid, Smart, McDermott, Gordon, Randle, Young, Hood, Harris, kao ozbiljni NBA igrači, možda i zvijezde. Tu su šutevi u zadnjim sekundama i potpuni anonimusi koji barem na pet minuta postaju glavne teme. "Martovsko ludilo" kreće od četvrtka.
Završena je jedna od kvalitetnijih regularnih sezona u NCAA košarci. Komitet ove bizarne organizacije (malo fleksibilniji od FIBA) je donio neka nova pravila na početku ove godine, kako bi se popravili napadi i broj postignutih poena na utakmicama, jer niko u SAD ne želi da gleda bacanje drvne građe i tekme na 52 poena. Nakon početne kanonade slobodnih bacanja, smirili su se i igrači i sudije i zaista, kako je sezona odmicala, gledali smo sve manje stavljanja ruke na bok napadača nego što je to bio slučaj prethodnih godina.
Koncentracija kvalitetnih individualaca ove sezone je podsjetila na period iz 90-tih, kada je gomila univerziteta imala ozbiljne strijelce u svojim redovima, koji nisu nužno postali All Star igrači ali su zato harali npr. evropskim terenima. Skauti širom SAD su do tančina secirali igruAndrewa Wigginsa, Jabari Parkera, Juliusa Randlea i Joela Embiida tj. kandidata za prvi izbor drafta ovog ljeta. Čas su bili bolji od reklamiranog, čas gori. Sva četvorica su imala poteze od kojih je zastajao dah, ali i prazne minute, kada su izgledali kao ono što jesu - tinejdžeri.
MILIJARDA DOLARA
Američki milijarder Warren Buffett je ponudio nagradu u skladu sa svojom titulom - milijardu dolara, ako tačno pogodite kompletan kostur ovosezonskog završnog NCAA turnira. Šanse da zaista pogodite sve pobjednike svih utakmica? Skoro pa nikakve, ali opet... milijarda dolara...
Njih je sa pozornice ove sezone otjerao momak sa univerziteta Creighton, Doug McDermott, koji će sasvim zasluženo ponijeti nagradu za najboljeg igrača godine. Trenerov sin je pržio odbrane na sve strane i na sve načine. Trojke sa 10 metara, šutevi iz okreta, prodori, igra leđima. Uostalom, dečko je trenutno na 3.105 poena u NCAA karijeri, što je dovoljno za peto mjesto svih vremena. Najbolji je strijelac NCAA ove sezone sa 27 poena po utakmici, a sve ovo radi nakon što se odrekao sportske stipendije za posljednju godinu faksa.
To je učinio kako bi oslobodio prostor za povratak saigrača Granta Gibbsa, kojem je NCAA odobrila i šestu godinu studiranja (Kada već pominjem Creighton, jedan gospodin je sinoć u Las Vegasu uložio 2.000 dolara na njihovo osvajanje titule. Za svaki uloženi dolar na tu opkladu dobijate 40, ako pogodite.)
Ove sezona je donijela i prelaske timova iz konferencija, te gašenje legendarnog Big Easta, institucije koledž košarke, barem u onom obliku u kojem je do sada postojao (Obavezno pogledajte ESPN dokumentarac o stvaranju i gašenju Big East konferencije, pod nazivom 'Rekvijem za Big East', fenomenalno urađena priča).
NCAA završni turnir je i dalje jedan od finansijski najmoćnijih sportskih događaja u SAD. Takmičenje koje koledž organizaciji donosi milijarde dolara svake godine. Proizvođači sportske opreme se žestoko bore da svojim proizvodima pokriju najpopularnije univerzitete, ali za sada Nike drži apsolutni primat. Od 68 timova (računajući i kvalifikacije) koji će se pojaviti na završnom turniru, čak 46 ih ima Nike ili Jordan Brand opremu. Nije ni čudo zašto Nike čak 10% svojih ukupnih prihoda svake godine ulaže u marketing.
Turnir je kao i svake godine podijeljen u četiri regije, a u nastavku teksta predstavljamo glavne favorite za titulu i njihove najbolje igrače...
Foto: Guliver/Getty Images/Kevin C. Cox
REGIJA JUG
F L O R I D A
Prvi favorit za osvajanje NCAA titule. Posao koji je ove sezone napravio Billy Donovan je zaista vrijedan svakog respekta. Jedna su od ukupno dvije ekipe u koledž košarci, koja je među 10 najboljih i u napadu i u odbrani. Slabo mjesto u timu gotovo da nemaju. Iskustvo (četiri seniora u startnoj petorci), visina pod košem, bekovi, šuteri, odbrambeni specijalisti. Sve je tu.
Florida je igrala pravu NBA odbranu tokom sezone. Čvrsto, čovjek na čovjeka, uz kvaltetnu stranu pomoći i kontrolu defanzivnog skoka. Scottie Wilbekin je problematičan dečko van terena, ali na terenu radi sve što jedan vrhunski play treba da radi. Razigrava saigrače, kontroliše tempo, poentira kada niko drugi ne može i preuzima odgovornost kada je gusto. Michael Frazier je jedan od najboljih šutera u NCAA, a u finišu sezone je imao tekmu sa 11 pogođenih trojki. Trenutno je na 46% realizacije uz 107 pogođenih.
Ova sezona je bila prava renesansa Caseya Prathera koji je od pomoćnog osoblja postao najbolji strijelac tima sa oko 14 poena po utakmici. Francuz Will Yeguete radi posao u odbrani i skoku. Reket kontroliše Patric Young, a sa klupe nivo igre podiže možda i najbolji šest čovjek u NCAA Dorian Finney-Smith (devet poena, sedam skokova i dvije asistencije u prosjeku). Dva od 24 najbolja srednjoškolca prošle sezone Chris Walker (bio suspendovan od NCAA za prvi semestar) i Kasey Hill također ulaze sa klupe i ubacuju sedam poena po utakmici kombinovano.
Bez obzira na to Florida, ima samo dva poraza u sezoni. Gube malo lopti, trojke timski šutiraju oko 37%, a protivnike drže na 57 poena po tekmi. Problem bi mogla biti slobodna bacanja, gdje se Gatorsi muče i ove sezone. Billy Donovan je osvojio dvije uzastopne titule 2006. i 2007. sa ovim univerzitetom. Ukoliko osvoji trofej i ove sezone, bez dileme ulazi u društvo najboljih NCAA trenera svih vremena. Florida je u protekle tri godine gubila mečeve na korak do Final Foura, izgleda da je došlo njihovo vrijeme...
K A N S A S
Ukoliko Joel Embiid bude zdrav, onda je ovdje već viđeno regionalno finale Florida - Kansas. Ako ne bude... Jayhawksi su u problemima. Bill Self je sjajan trener i odavno nije imao talentovaniji tim na raspolaganju, ali i Self, kao i njegov prethodnik Roy Willams, znali su da se okliznu protiv mnogo slabijih timova na turniru.
Andrew Wiggins je počeo sezonu skromno, nestala su poređenja sa Lebronom Jamesom, povlačile su se paralele sa Rudy Gayom, međutim kako je sezona odmicala tako je i on igrao sve bolje, pa je u tri posljednja meča na prosjeku od 30 poena po utakmici. Kansas je ove sezone uz sav talenat imao malo utakmica gdje su izgledali kao kompaktan tim. Previše se gube u odbrani i posebno kada nema Joela Embiida pod košem, nema nikoga ko bi ispravljao greške vanjske linije.
Embiid je možda i najtalentovaniji igrač u NCAA. Košarku igra vrlo kratko, ali je za svoju visinu izuzetno pokretljiv, skočan i koordinisan. U nekim trenucima zaista podsjeća na Hakeema (u tu ulogu se i on uživio u jednom trenutku noseći zaštitne naočale). Šta će se dešavati sa Embiidovom povredom leđa, ostaje da se vidi. Posljednje informacije kažu da će propustiti prve dvije utakmice.
Kansas i bez njega ima dobru rotaciju. Osim Wigginsa tu je Wayne Selden Jr (vjerovatno budući izbor prve runde drafta), snalažljivi Perry Ellis, transfer sa Memphisa Tarik Black, play Naadir Tharpe i Frank Mason, ali to nije dovoljno za veliki rezultat ili trofej, čemu su se navijači nadali pred početak sezone. Kansas je skakački izuzetno moćan, ali šuterski prilično sumnjiv (samo pet trojki po tekmi) i gube lopte u serijama. To bi moglo da ih košta...
S Y R A C U S E
U jednom trenutku je izgledalo da ne mogu izgubiti utakmicu. Onda su krajem sezone upali u probleme. Odbrana nije sporna, sporan je napad, gdje se Cuse u nekim utakmicama mučio da prebaci 50 poena.
Tayler Ennis, kanadski play prve godine, pokazao je kvalitet ove sezone. Posebno je dobar bio u neizvjesnim završnicama. CJ Fair, krilo iz Baltimorea je najbolji igrač tima, koji ujedno igra gotovo 38 minuta po utakmici, zbog čega je u posljednje vrijeme na meti kritika bio i legendarni trener Syracusea Jim Boeheim. Povreda Jerami Granta je jedan od razloga loše igre Cusea u završnici regularne sezone. Njegova leđa prema posljednjim informacijama su u redu i trebao bi biti potpuno spreman za turnir. Sin NBA igrača Harvey Granta je izuzetno eksplozivan i ove sezone se nametnuo kao treća napadačka opcija, ali i jedina prava za Orange na niskom postu.
Syracuse živi od ofanzivnog skoka i izgubljenih lopti protivnika. Sezona je bila iznenađujuće dobra, ali teško je očekivati da Syracuse iz ove regije dođe do Final Foura...
Foto: Guliver/Getty Images/Andy Lyons
REGIJA ISTOK
M I C H I G A N S T A T E
Nakon Floride možda i najveći favorit za osvajanje titule. Ekipa koja je čitavu sezonu imala puno problema sa povredama. Spartansi su tradicionalno imali i težak raspored tokom sezone, sa dosta kvalitetnih protivinika. Sada su svi zdravi i spremni za turnir.
Tom Izzo je trener koji već godinama unazad priprema ekipu da uvijek najbolje igra tokom završnog turnira, a ovaj tim zaista ima elemente da ode do kraja. Michigan State je i ove sezone sjajan u defanzivnom skoku i vrlo nesebičan u napadu. Najbolji igrač u ekipi je bek-šuter Gary Harris (17 poena, četiri skoka po tekmi) koji pogađa i trojke i šuteve sa poludistance i poentira iz prodora. Adreian Payne je imao problema sa povredama, ali je bez obzira na sve, drugi strijelac i skakač tima, te još pogađa 42% svojih trojki, iako igra pod košem. Branden Dowson je na 10 poena i osam skokova po utakmici, a kvartet nosilaca igre zatvara play Keith Appling.
Spartansi ove sezone odlično šutiraju za tri poena (timski 39%), a Travis Trice i Kenny Kaminski u svakom trenutku mogu da povežu tri-četiri dalekometna ubačaja.
V I R G I N I A
Jedna od najboljih sezona u istoriji ovog univerziteta bi mogla da bude potpuna, ukoliko uspiju da naprave dobar rezultat na završnom turniru. Virginia je osvojila i regularni dio sezone i play-off ACC konferencije i to pored Dukea, North Caroline, Syracusea, NC Statea i ostalih tradicionalnih favorita u ovoj najboljoj konferenciji u NCAA.
Sin čuvenog defanzivnog gurua Dicka Bennetta, Tony Bennett je stvorio jednu od defanzivno najmoćnijih ekipa u koledž košarci, ali koja također zna šta radi u napadu. Virginia dopušta samo 55 poena po utakmici. U napadu igraju vrlo kontrolisano, rijetko gube lopte i šutiraju redovno u posljednjim sekundama, tako da u svoj stil igre uvuku svakog protivnika.
Za razliku od prethodnih godina, kada je Joe Harris trčao kroz blokove i šutirao preko pet ruku, ove sezone rasterećenje je donio odlični Malcolm Brogdon. Harris je žrtvovao svoj broj ispaljenih šuteva kako bi Brogdon imao prostora i Virginia je odjednom postala ekipa za koju morate da pripremite skauting duži od dvije rečenice. Odbranu drži Akil Mitchell - fenomenalan atleta, bloker i skakač koji je potpuno zaustavio Jabari Parkera u dva duela ove sezone. Virginia brani reket po svaku cijenu a na šuteve za tri poena izlaze sa podignutom rukom, tako da bi neka šuterski raspoložena ekipa mogla da im napravi probleme...
I O W A S T A T E
Luda ekipa, kao stvorena za ovaj sistem takmičenja. Igraju atraktivno, sa puno šuteva za tri poena i trude se da trče kontru. Ekipa koja ima najviše asistencija po utakmici u NCAA i koja na to pravi vrlo malo izgubljenih lopti.
Transfer sa univerziteta Marshall, DeAndre Kane, maksimalno je podigao nivo igre ovog tima. Fenomenalan skakač za svoju visinu, Kane je igrač koji može da ubaci 25+ poena bilo kome. Uostalom, momak koji će ovog ljeta napuniti 25 godina, u NCAA košarci često izgleda kao LeBron James. Njegove statistike ove sezone... 17 poena uz 50% šuta iz igre (40% trojke), sedam skokova, šest asistencija, jedna ukradena lopta. Plus, igra odličnu odbranu. Njegov trener, bivši NBA igrač Fred Hoiberg ga je opisao kao najraznovrsnijeg igrača u NCAA.
Trio nosilaca igre pored Kanea čine Melvin Ejim, koji je imao tekmu sa 48 poena i 18 skokova i koji je jednako opasan u reketu i na liniji za tri poena, te Georges Niang, koji je također solidan u svim segmentima igre. Najbolji šuter u timu je Kanađanin Naz Long, a najbolji skakač Dustin Hogue. Iowa State postiže 38 poena po utakmici iz reketa.
Foto: Guliver/Getty Images/Ethan Miller
REGIJA ZAPAD
A R I Z O N A
Dugo vremena su bili najbolja ekipa u koledž košarci, ali su barem igrom (ne toliko rezultatom) posustali nakon povrede odličnog krila Brandona Ashleya. Da je on zdrav, tim Seana Millera bi bio među prvim favoritima za osvajanje titule, ovako će biti dosta teško.
Niko ove sezone Wildcatsima nije ubacio više od 75 poena u jednom meču. Dopuštaju najmanje poena iz ofanzivnog skoka, tako da ste protiv Arizone uglavnom osuđeni na jedan šut po napadu. Bekovski par Nick Johnson - TJ McConnell je odličan ove sezone. Johnson igra najbolje u karijeri i nametnuo se kao prva napadačka opcija. Svaku utakmicu začini nekim atraktivnom potezom. McConnell je nesebičan plej, koji voli da preuzme odgovornost u neizvjesnim završnicama.
Pod košem su Aaron Gordon (mlađi brat Drew Gordona, bivšeg igrača Partizana) koji je važio za jednog od najboljih srednjoškolaca, ali koji izuzev strašnih fizičkih predispozicija i ne zna puno košarke (43% penali) i Kaleb Tarczewski, koji ubacuje 10 poena uz šest skokova po utakmici.
Arizona šutira odličnih 47% iz igre, a protivnike drže na 38% realizacije. Na turniru bi ih mogle koštati cigle sa linije slobodnih bacanja, te nedostatak čistog šutera u timu...
O K L A H O M A S T A T E
Igraće kao da im je zadnje u životu. Nakon dobrog početka, upali su probleme, koji su kulminirali nakon što je njihova prva zvijezda Marcus Smart fizički nasrnuo na jednog navijača u utakmici protiv Texas Techa. Izgledalo je da se sezona Oklahoma Statea raspada, ali je povratkom svog najboljeg igrača tim dobio oštrinu koja je nedostajala čitave godine. Kao da je bilo potrebno takvo nešto da ih pokrene.
Smart je apsolutni šef u ekipi i radi sve. Poentira, asistira, šutira (ne baš tako uspješno), skače, igra odbranu, plus je građen kao tenk. Pored njega je u bekovskom tandemu Markel Brown, koji ubacuje 17 poena po utakmici uz odlične procente šuta. Za distancu je zadužen Phil Forte, koji je pogodio 98 trojki do sada uz 45% realizacije, te 87% sa linije penala. Čovjek prozaičnog imena Le'Bryan Nash je noćna mora za sve odbrane, jer može da odigra i licem i leđima prema košu.
Kažnjavaju svaku izgubljenu loptu protivnika i trude se da što više igraju u tranziciji. Imaju jednu od najjačih bekovski linija na turniru...
C R E I G H T O N
Najbolji napad u koledž košarci i šuterski daleko najjača ekipa. Već smo opisali šta je radio Doug McDermott ove sezone, a on i saigrači šutiraju trojke kao u transu čitavu godinu.
McDermott čak i nije najbolji trojkaš ekipe. Ta čast pripada "lažnom centru" od 201cm Ethanu Wraggeu, kojeg saigrači zbog brade zovu "pećinski čovjek", a koji je pogodio 104 trojke uz 47% uspješnosti. Podatak koji ne govori dovoljno o paljbi Wraggea, jer je većinu ovih šuteva pogodio sa više od osam metara. McDermott lansira trojke i sa 10 metara i uglavnom cijepa mrežice, a čitav tim je na fantastičnih 42% realizacije uz 10 pogođenih po utakmici.
Creighton ima najboljeg koledž igrača, najbolji šut i puno iskustva. Pod košem nemaju potrebnu čvrstinu, niti posebno kvalitetan skok, ali igraju vrlo pametno i ono što posebno frustrira protivnike jeste činjenica da morate u svakom trenutku da branite pet opasnih šutera.
Foto: Guliver/Getty Images/Eric Francis
REGIJA SREDNJI ZAPAD
W I C H I T A S T A T E
Igrali su Final Four prošle sezone i za dlaku izgubili od kasnijeg šampiona Louisvillea. Jedina neporažena ekipa u NCAA ove sezone, kao nagradu je dobila najtežu regiju i najteži raspored.
Izuzetno kompaktan tim. Ni ove sezone nisu dobili puno respekta, kao ni prošle, ali ne mare puno. Jednostavno izađu na teren i odrade posao dobrom odbranom i racionalnim rješenjima u napadu.
U odnosu na prošlu sezonu nema playa Malcolma Armsteada (Krka Novo Mesto) i Carla Halla (Japan), ali svi ostali nosioci igre su tu. Odlaskom Armsteada prostor je dobio Fred Van Vleet, koji igra maestralno. Play koji ne gubi lopte i koji perfektno kontroliše ritam. Osim toga, Van Vleet ubacuje 12 poena po tekmi, ima 50 šuta iz igre, 45% trojke, 83% penali. Da, ima i četiri skoka u prosjeku. Jednostavno nema slabu tačku u igri.
Prva opcija u napadu je kao i prošle sezone Cleanthony Early (15 poena, šest skokova), a njemu uz rame je bek šuter Ron Baker. Dvocifren broj poena ubacuje i najatraktivniji igrač tima Tekele Cotton.
Wichita State ide kao navijena svaku utakmicu i protiv njih se teško dolazi do dobre pozicije za šut. Igraju sa puno kontakta i odlično grade u reketu. Odbrambeno nemaju igrača kojeg bi se moglo napadati u kontinuitetu. U napadu ne gube lopte i uvijek traže najbolje postavljenog saigrača. Balans između vanjske i unutrašnje igre je izuzetno dobar i ovaj tim ima sve elemente da ponovo dođe do F4.
L O U I S V I L L E
Najbolji odnos igrač - trener za gledanje i dalje živi u Louisvilleu. Tim legende Ricka Pitina je bez Peytona Sive i Dienga, koji se šunjaju po NBA, kašljucao na početku sezone, ali je finiš ligaškog dijela bio odličan.
Russ Smith i Pitino i dalje imaju odnos prepun ljubavi i mržnje u isto vrijeme, mada je Smith napravio džinovski korak ka nečemu što se zove rezonska košarka. Smith je bez obzira na sve nedostatke čisti dinamit na terenu i jednostavno se ne plaši nikoga. Ove sezone je i dalje prvi strijelac tima, ali mnogo više otvara prostor saigračima, te iako je uvijek bio odličan defanzivac, ove godine je možda na vrhuncu i u tom segmentu.
Svoje draft akcije je izuzetno popravio juniorski američki reprezentativac Montrezl Harrell, koji je uz 14 poena po utakmici i najbolji skakač tima.
Pitino je cipelovao svog možda i najtalentovanijeg igrača, Chanea Behanena, zbog nesportskog života. Kevin Ware, kojeg pamtimo po onoj užasnoj povredi protiv Dukea prošle sezone, igrao je malo na početku i onda shvatio da još nije psihički spreman za povratak, pa ove sezone pauzira. Najbolji igrač Final Foura 2013, Luke Hanckok, nikako da uhvati dobru formu, ali sve to ne smeta Pitinu, koji je opet smućkao dobitnu formulu. Louisville igra presing i kombinovane odbrane, stalno grize na linijama dodavanja i naravno, šutira puno trojki. Teško da će odbraniti titulu, ali su vjerovatno najopasniji mogući četvrti nosilac...
D U K E
Drugi najbolji napad i druga najbolja šuterska ekipa nakon Creightona. Imaju fantastičnogJabari Parkera, momka iz Chicaga koji je realno pokazao najviše od svih dugo reklamiranih srednjoškolaca, koji su stigli ove sezone.
Parker, koji ima odlično razumijevanje košarke, bar po nekim pokretima često podsjeća na Carmelo Anthonya. Do sada je na Dukeu demonstrirao izuzetnu raznovrsnost u postizanju poena, uz vrlo dobar procenat šuta. Imao je mali krizni period na početku konferencijskog rasporeda, ali se vratio kvalitetnim igrama u završnici. Kada igra sa pet-šest metara ka reketu, Parkera je izuzetno teško braniti. Kada se previše oslanja na šut za tri poena, Duke obično zapadne u probleme.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Parkeru uz rame je transfer sa MSU-a (tek četvrti u eri Krzyzewski), Rodney Hood, koji igra odbranu i odlično šutira trojke i kojeg skauti sve više pominju kao potencijalno ozbiljnog NBA igrača. Playa Quinna Cooka "Coach K" uglavnom koristi sa klupe u drugom dijelu sezone. Rasheed Sulaimon je u jednom trenutku bio na izlaznim vratima ali se sabrao i zaigrao odlično od utakmice protiv Syracusea.
Najbolji šuter u timu je bez dileme Andre Dawkins, ali on igra samo 14 minuta u prosjeku. Rupe pod košem, koje su velike, donekle krpi Amile Jefferson, a podršku mu pruža treći brat Plumlee, Marshall i to je to od centarske linije, koja je tanka kao papir.
Duke pogađa devet trojki po meču uz gotovo 40% realizacije, sjajno brane protivnički šut sa distance, ali u reketu zna da curi na sve strane. Uz malo sreće mogu dogurati do regionalnog finala. Za nešto više biće potrebno totalno šutersko ludilo...
U ovoj regiji izuzetno opasni su i talentovani Kentucky, sa Juliusom Randleom kao prvom opcijom i igrom tima koja izgleda mnogo bolje nego dobrim dijelom sezone, teprošlosezonski finalista Michigan, koga predvodi iznenađujuće dobri Nik Stauskas. U odnosu na igrača koji je bio isključivo šuter iz mjesta, Stauskas je ove sezone dramatično popravio svoj napadački arsenal.
"Martovsko ludilo" počinje u četvrtak. Stručnjaci kažu da ćemo ove godine vidjeti gomilu neizvjesnih završnica i pobjeda u posljednjim sekundama. Samo poželimo da budu u pravu...
Autor: Edin Avdić
Ove godine prenos jedne utakmice "martovskog ludila" košta nešto manje od 12 miliona dolara. Final Four se igra na najboljem stadionu, onom Dallas Cowboysa. Titulu brani Louisville i vjerovatno je neće odbraniti...
Tu su Parker, Wiggins, Embiid, Smart, McDermott, Gordon, Randle, Young, Hood, Harris, kao ozbiljni NBA igrači, možda i zvijezde. Tu su šutevi u zadnjim sekundama i potpuni anonimusi koji barem na pet minuta postaju glavne teme. "Martovsko ludilo" kreće od četvrtka.
Završena je jedna od kvalitetnijih regularnih sezona u NCAA košarci. Komitet ove bizarne organizacije (malo fleksibilniji od FIBA) je donio neka nova pravila na početku ove godine, kako bi se popravili napadi i broj postignutih poena na utakmicama, jer niko u SAD ne želi da gleda bacanje drvne građe i tekme na 52 poena. Nakon početne kanonade slobodnih bacanja, smirili su se i igrači i sudije i zaista, kako je sezona odmicala, gledali smo sve manje stavljanja ruke na bok napadača nego što je to bio slučaj prethodnih godina.
Koncentracija kvalitetnih individualaca ove sezone je podsjetila na period iz 90-tih, kada je gomila univerziteta imala ozbiljne strijelce u svojim redovima, koji nisu nužno postali All Star igrači ali su zato harali npr. evropskim terenima. Skauti širom SAD su do tančina secirali igruAndrewa Wigginsa, Jabari Parkera, Juliusa Randlea i Joela Embiida tj. kandidata za prvi izbor drafta ovog ljeta. Čas su bili bolji od reklamiranog, čas gori. Sva četvorica su imala poteze od kojih je zastajao dah, ali i prazne minute, kada su izgledali kao ono što jesu - tinejdžeri.
MILIJARDA DOLARA
Američki milijarder Warren Buffett je ponudio nagradu u skladu sa svojom titulom - milijardu dolara, ako tačno pogodite kompletan kostur ovosezonskog završnog NCAA turnira. Šanse da zaista pogodite sve pobjednike svih utakmica? Skoro pa nikakve, ali opet... milijarda dolara...
Njih je sa pozornice ove sezone otjerao momak sa univerziteta Creighton, Doug McDermott, koji će sasvim zasluženo ponijeti nagradu za najboljeg igrača godine. Trenerov sin je pržio odbrane na sve strane i na sve načine. Trojke sa 10 metara, šutevi iz okreta, prodori, igra leđima. Uostalom, dečko je trenutno na 3.105 poena u NCAA karijeri, što je dovoljno za peto mjesto svih vremena. Najbolji je strijelac NCAA ove sezone sa 27 poena po utakmici, a sve ovo radi nakon što se odrekao sportske stipendije za posljednju godinu faksa.
To je učinio kako bi oslobodio prostor za povratak saigrača Granta Gibbsa, kojem je NCAA odobrila i šestu godinu studiranja (Kada već pominjem Creighton, jedan gospodin je sinoć u Las Vegasu uložio 2.000 dolara na njihovo osvajanje titule. Za svaki uloženi dolar na tu opkladu dobijate 40, ako pogodite.)
Ove sezona je donijela i prelaske timova iz konferencija, te gašenje legendarnog Big Easta, institucije koledž košarke, barem u onom obliku u kojem je do sada postojao (Obavezno pogledajte ESPN dokumentarac o stvaranju i gašenju Big East konferencije, pod nazivom 'Rekvijem za Big East', fenomenalno urađena priča).
NCAA završni turnir je i dalje jedan od finansijski najmoćnijih sportskih događaja u SAD. Takmičenje koje koledž organizaciji donosi milijarde dolara svake godine. Proizvođači sportske opreme se žestoko bore da svojim proizvodima pokriju najpopularnije univerzitete, ali za sada Nike drži apsolutni primat. Od 68 timova (računajući i kvalifikacije) koji će se pojaviti na završnom turniru, čak 46 ih ima Nike ili Jordan Brand opremu. Nije ni čudo zašto Nike čak 10% svojih ukupnih prihoda svake godine ulaže u marketing.
Turnir je kao i svake godine podijeljen u četiri regije, a u nastavku teksta predstavljamo glavne favorite za titulu i njihove najbolje igrače...
REGIJA JUG
F L O R I D A
Prvi favorit za osvajanje NCAA titule. Posao koji je ove sezone napravio Billy Donovan je zaista vrijedan svakog respekta. Jedna su od ukupno dvije ekipe u koledž košarci, koja je među 10 najboljih i u napadu i u odbrani. Slabo mjesto u timu gotovo da nemaju. Iskustvo (četiri seniora u startnoj petorci), visina pod košem, bekovi, šuteri, odbrambeni specijalisti. Sve je tu.
Florida je igrala pravu NBA odbranu tokom sezone. Čvrsto, čovjek na čovjeka, uz kvaltetnu stranu pomoći i kontrolu defanzivnog skoka. Scottie Wilbekin je problematičan dečko van terena, ali na terenu radi sve što jedan vrhunski play treba da radi. Razigrava saigrače, kontroliše tempo, poentira kada niko drugi ne može i preuzima odgovornost kada je gusto. Michael Frazier je jedan od najboljih šutera u NCAA, a u finišu sezone je imao tekmu sa 11 pogođenih trojki. Trenutno je na 46% realizacije uz 107 pogođenih.
Ova sezona je bila prava renesansa Caseya Prathera koji je od pomoćnog osoblja postao najbolji strijelac tima sa oko 14 poena po utakmici. Francuz Will Yeguete radi posao u odbrani i skoku. Reket kontroliše Patric Young, a sa klupe nivo igre podiže možda i najbolji šest čovjek u NCAA Dorian Finney-Smith (devet poena, sedam skokova i dvije asistencije u prosjeku). Dva od 24 najbolja srednjoškolca prošle sezone Chris Walker (bio suspendovan od NCAA za prvi semestar) i Kasey Hill također ulaze sa klupe i ubacuju sedam poena po utakmici kombinovano.
Bez obzira na to Florida, ima samo dva poraza u sezoni. Gube malo lopti, trojke timski šutiraju oko 37%, a protivnike drže na 57 poena po tekmi. Problem bi mogla biti slobodna bacanja, gdje se Gatorsi muče i ove sezone. Billy Donovan je osvojio dvije uzastopne titule 2006. i 2007. sa ovim univerzitetom. Ukoliko osvoji trofej i ove sezone, bez dileme ulazi u društvo najboljih NCAA trenera svih vremena. Florida je u protekle tri godine gubila mečeve na korak do Final Foura, izgleda da je došlo njihovo vrijeme...
K A N S A S
Ukoliko Joel Embiid bude zdrav, onda je ovdje već viđeno regionalno finale Florida - Kansas. Ako ne bude... Jayhawksi su u problemima. Bill Self je sjajan trener i odavno nije imao talentovaniji tim na raspolaganju, ali i Self, kao i njegov prethodnik Roy Willams, znali su da se okliznu protiv mnogo slabijih timova na turniru.
Andrew Wiggins je počeo sezonu skromno, nestala su poređenja sa Lebronom Jamesom, povlačile su se paralele sa Rudy Gayom, međutim kako je sezona odmicala tako je i on igrao sve bolje, pa je u tri posljednja meča na prosjeku od 30 poena po utakmici. Kansas je ove sezone uz sav talenat imao malo utakmica gdje su izgledali kao kompaktan tim. Previše se gube u odbrani i posebno kada nema Joela Embiida pod košem, nema nikoga ko bi ispravljao greške vanjske linije.
Embiid je možda i najtalentovaniji igrač u NCAA. Košarku igra vrlo kratko, ali je za svoju visinu izuzetno pokretljiv, skočan i koordinisan. U nekim trenucima zaista podsjeća na Hakeema (u tu ulogu se i on uživio u jednom trenutku noseći zaštitne naočale). Šta će se dešavati sa Embiidovom povredom leđa, ostaje da se vidi. Posljednje informacije kažu da će propustiti prve dvije utakmice.
Kansas i bez njega ima dobru rotaciju. Osim Wigginsa tu je Wayne Selden Jr (vjerovatno budući izbor prve runde drafta), snalažljivi Perry Ellis, transfer sa Memphisa Tarik Black, play Naadir Tharpe i Frank Mason, ali to nije dovoljno za veliki rezultat ili trofej, čemu su se navijači nadali pred početak sezone. Kansas je skakački izuzetno moćan, ali šuterski prilično sumnjiv (samo pet trojki po tekmi) i gube lopte u serijama. To bi moglo da ih košta...
S Y R A C U S E
U jednom trenutku je izgledalo da ne mogu izgubiti utakmicu. Onda su krajem sezone upali u probleme. Odbrana nije sporna, sporan je napad, gdje se Cuse u nekim utakmicama mučio da prebaci 50 poena.
Tayler Ennis, kanadski play prve godine, pokazao je kvalitet ove sezone. Posebno je dobar bio u neizvjesnim završnicama. CJ Fair, krilo iz Baltimorea je najbolji igrač tima, koji ujedno igra gotovo 38 minuta po utakmici, zbog čega je u posljednje vrijeme na meti kritika bio i legendarni trener Syracusea Jim Boeheim. Povreda Jerami Granta je jedan od razloga loše igre Cusea u završnici regularne sezone. Njegova leđa prema posljednjim informacijama su u redu i trebao bi biti potpuno spreman za turnir. Sin NBA igrača Harvey Granta je izuzetno eksplozivan i ove sezone se nametnuo kao treća napadačka opcija, ali i jedina prava za Orange na niskom postu.
Syracuse živi od ofanzivnog skoka i izgubljenih lopti protivnika. Sezona je bila iznenađujuće dobra, ali teško je očekivati da Syracuse iz ove regije dođe do Final Foura...
REGIJA ISTOK
M I C H I G A N S T A T E
Nakon Floride možda i najveći favorit za osvajanje titule. Ekipa koja je čitavu sezonu imala puno problema sa povredama. Spartansi su tradicionalno imali i težak raspored tokom sezone, sa dosta kvalitetnih protivinika. Sada su svi zdravi i spremni za turnir.
Tom Izzo je trener koji već godinama unazad priprema ekipu da uvijek najbolje igra tokom završnog turnira, a ovaj tim zaista ima elemente da ode do kraja. Michigan State je i ove sezone sjajan u defanzivnom skoku i vrlo nesebičan u napadu. Najbolji igrač u ekipi je bek-šuter Gary Harris (17 poena, četiri skoka po tekmi) koji pogađa i trojke i šuteve sa poludistance i poentira iz prodora. Adreian Payne je imao problema sa povredama, ali je bez obzira na sve, drugi strijelac i skakač tima, te još pogađa 42% svojih trojki, iako igra pod košem. Branden Dowson je na 10 poena i osam skokova po utakmici, a kvartet nosilaca igre zatvara play Keith Appling.
Spartansi ove sezone odlično šutiraju za tri poena (timski 39%), a Travis Trice i Kenny Kaminski u svakom trenutku mogu da povežu tri-četiri dalekometna ubačaja.
V I R G I N I A
Jedna od najboljih sezona u istoriji ovog univerziteta bi mogla da bude potpuna, ukoliko uspiju da naprave dobar rezultat na završnom turniru. Virginia je osvojila i regularni dio sezone i play-off ACC konferencije i to pored Dukea, North Caroline, Syracusea, NC Statea i ostalih tradicionalnih favorita u ovoj najboljoj konferenciji u NCAA.
Sin čuvenog defanzivnog gurua Dicka Bennetta, Tony Bennett je stvorio jednu od defanzivno najmoćnijih ekipa u koledž košarci, ali koja također zna šta radi u napadu. Virginia dopušta samo 55 poena po utakmici. U napadu igraju vrlo kontrolisano, rijetko gube lopte i šutiraju redovno u posljednjim sekundama, tako da u svoj stil igre uvuku svakog protivnika.
Za razliku od prethodnih godina, kada je Joe Harris trčao kroz blokove i šutirao preko pet ruku, ove sezone rasterećenje je donio odlični Malcolm Brogdon. Harris je žrtvovao svoj broj ispaljenih šuteva kako bi Brogdon imao prostora i Virginia je odjednom postala ekipa za koju morate da pripremite skauting duži od dvije rečenice. Odbranu drži Akil Mitchell - fenomenalan atleta, bloker i skakač koji je potpuno zaustavio Jabari Parkera u dva duela ove sezone. Virginia brani reket po svaku cijenu a na šuteve za tri poena izlaze sa podignutom rukom, tako da bi neka šuterski raspoložena ekipa mogla da im napravi probleme...
I O W A S T A T E
Luda ekipa, kao stvorena za ovaj sistem takmičenja. Igraju atraktivno, sa puno šuteva za tri poena i trude se da trče kontru. Ekipa koja ima najviše asistencija po utakmici u NCAA i koja na to pravi vrlo malo izgubljenih lopti.
Transfer sa univerziteta Marshall, DeAndre Kane, maksimalno je podigao nivo igre ovog tima. Fenomenalan skakač za svoju visinu, Kane je igrač koji može da ubaci 25+ poena bilo kome. Uostalom, momak koji će ovog ljeta napuniti 25 godina, u NCAA košarci često izgleda kao LeBron James. Njegove statistike ove sezone... 17 poena uz 50% šuta iz igre (40% trojke), sedam skokova, šest asistencija, jedna ukradena lopta. Plus, igra odličnu odbranu. Njegov trener, bivši NBA igrač Fred Hoiberg ga je opisao kao najraznovrsnijeg igrača u NCAA.
Trio nosilaca igre pored Kanea čine Melvin Ejim, koji je imao tekmu sa 48 poena i 18 skokova i koji je jednako opasan u reketu i na liniji za tri poena, te Georges Niang, koji je također solidan u svim segmentima igre. Najbolji šuter u timu je Kanađanin Naz Long, a najbolji skakač Dustin Hogue. Iowa State postiže 38 poena po utakmici iz reketa.
REGIJA ZAPAD
A R I Z O N A
Dugo vremena su bili najbolja ekipa u koledž košarci, ali su barem igrom (ne toliko rezultatom) posustali nakon povrede odličnog krila Brandona Ashleya. Da je on zdrav, tim Seana Millera bi bio među prvim favoritima za osvajanje titule, ovako će biti dosta teško.
Niko ove sezone Wildcatsima nije ubacio više od 75 poena u jednom meču. Dopuštaju najmanje poena iz ofanzivnog skoka, tako da ste protiv Arizone uglavnom osuđeni na jedan šut po napadu. Bekovski par Nick Johnson - TJ McConnell je odličan ove sezone. Johnson igra najbolje u karijeri i nametnuo se kao prva napadačka opcija. Svaku utakmicu začini nekim atraktivnom potezom. McConnell je nesebičan plej, koji voli da preuzme odgovornost u neizvjesnim završnicama.
Pod košem su Aaron Gordon (mlađi brat Drew Gordona, bivšeg igrača Partizana) koji je važio za jednog od najboljih srednjoškolaca, ali koji izuzev strašnih fizičkih predispozicija i ne zna puno košarke (43% penali) i Kaleb Tarczewski, koji ubacuje 10 poena uz šest skokova po utakmici.
Arizona šutira odličnih 47% iz igre, a protivnike drže na 38% realizacije. Na turniru bi ih mogle koštati cigle sa linije slobodnih bacanja, te nedostatak čistog šutera u timu...
O K L A H O M A S T A T E
Igraće kao da im je zadnje u životu. Nakon dobrog početka, upali su probleme, koji su kulminirali nakon što je njihova prva zvijezda Marcus Smart fizički nasrnuo na jednog navijača u utakmici protiv Texas Techa. Izgledalo je da se sezona Oklahoma Statea raspada, ali je povratkom svog najboljeg igrača tim dobio oštrinu koja je nedostajala čitave godine. Kao da je bilo potrebno takvo nešto da ih pokrene.
Smart je apsolutni šef u ekipi i radi sve. Poentira, asistira, šutira (ne baš tako uspješno), skače, igra odbranu, plus je građen kao tenk. Pored njega je u bekovskom tandemu Markel Brown, koji ubacuje 17 poena po utakmici uz odlične procente šuta. Za distancu je zadužen Phil Forte, koji je pogodio 98 trojki do sada uz 45% realizacije, te 87% sa linije penala. Čovjek prozaičnog imena Le'Bryan Nash je noćna mora za sve odbrane, jer može da odigra i licem i leđima prema košu.
Kažnjavaju svaku izgubljenu loptu protivnika i trude se da što više igraju u tranziciji. Imaju jednu od najjačih bekovski linija na turniru...
C R E I G H T O N
Najbolji napad u koledž košarci i šuterski daleko najjača ekipa. Već smo opisali šta je radio Doug McDermott ove sezone, a on i saigrači šutiraju trojke kao u transu čitavu godinu.
McDermott čak i nije najbolji trojkaš ekipe. Ta čast pripada "lažnom centru" od 201cm Ethanu Wraggeu, kojeg saigrači zbog brade zovu "pećinski čovjek", a koji je pogodio 104 trojke uz 47% uspješnosti. Podatak koji ne govori dovoljno o paljbi Wraggea, jer je većinu ovih šuteva pogodio sa više od osam metara. McDermott lansira trojke i sa 10 metara i uglavnom cijepa mrežice, a čitav tim je na fantastičnih 42% realizacije uz 10 pogođenih po utakmici.
Creighton ima najboljeg koledž igrača, najbolji šut i puno iskustva. Pod košem nemaju potrebnu čvrstinu, niti posebno kvalitetan skok, ali igraju vrlo pametno i ono što posebno frustrira protivnike jeste činjenica da morate u svakom trenutku da branite pet opasnih šutera.
REGIJA SREDNJI ZAPAD
W I C H I T A S T A T E
Igrali su Final Four prošle sezone i za dlaku izgubili od kasnijeg šampiona Louisvillea. Jedina neporažena ekipa u NCAA ove sezone, kao nagradu je dobila najtežu regiju i najteži raspored.
Izuzetno kompaktan tim. Ni ove sezone nisu dobili puno respekta, kao ni prošle, ali ne mare puno. Jednostavno izađu na teren i odrade posao dobrom odbranom i racionalnim rješenjima u napadu.
U odnosu na prošlu sezonu nema playa Malcolma Armsteada (Krka Novo Mesto) i Carla Halla (Japan), ali svi ostali nosioci igre su tu. Odlaskom Armsteada prostor je dobio Fred Van Vleet, koji igra maestralno. Play koji ne gubi lopte i koji perfektno kontroliše ritam. Osim toga, Van Vleet ubacuje 12 poena po tekmi, ima 50 šuta iz igre, 45% trojke, 83% penali. Da, ima i četiri skoka u prosjeku. Jednostavno nema slabu tačku u igri.
Prva opcija u napadu je kao i prošle sezone Cleanthony Early (15 poena, šest skokova), a njemu uz rame je bek šuter Ron Baker. Dvocifren broj poena ubacuje i najatraktivniji igrač tima Tekele Cotton.
Wichita State ide kao navijena svaku utakmicu i protiv njih se teško dolazi do dobre pozicije za šut. Igraju sa puno kontakta i odlično grade u reketu. Odbrambeno nemaju igrača kojeg bi se moglo napadati u kontinuitetu. U napadu ne gube lopte i uvijek traže najbolje postavljenog saigrača. Balans između vanjske i unutrašnje igre je izuzetno dobar i ovaj tim ima sve elemente da ponovo dođe do F4.
L O U I S V I L L E
Najbolji odnos igrač - trener za gledanje i dalje živi u Louisvilleu. Tim legende Ricka Pitina je bez Peytona Sive i Dienga, koji se šunjaju po NBA, kašljucao na početku sezone, ali je finiš ligaškog dijela bio odličan.
Russ Smith i Pitino i dalje imaju odnos prepun ljubavi i mržnje u isto vrijeme, mada je Smith napravio džinovski korak ka nečemu što se zove rezonska košarka. Smith je bez obzira na sve nedostatke čisti dinamit na terenu i jednostavno se ne plaši nikoga. Ove sezone je i dalje prvi strijelac tima, ali mnogo više otvara prostor saigračima, te iako je uvijek bio odličan defanzivac, ove godine je možda na vrhuncu i u tom segmentu.
Svoje draft akcije je izuzetno popravio juniorski američki reprezentativac Montrezl Harrell, koji je uz 14 poena po utakmici i najbolji skakač tima.
Pitino je cipelovao svog možda i najtalentovanijeg igrača, Chanea Behanena, zbog nesportskog života. Kevin Ware, kojeg pamtimo po onoj užasnoj povredi protiv Dukea prošle sezone, igrao je malo na početku i onda shvatio da još nije psihički spreman za povratak, pa ove sezone pauzira. Najbolji igrač Final Foura 2013, Luke Hanckok, nikako da uhvati dobru formu, ali sve to ne smeta Pitinu, koji je opet smućkao dobitnu formulu. Louisville igra presing i kombinovane odbrane, stalno grize na linijama dodavanja i naravno, šutira puno trojki. Teško da će odbraniti titulu, ali su vjerovatno najopasniji mogući četvrti nosilac...
D U K E
Drugi najbolji napad i druga najbolja šuterska ekipa nakon Creightona. Imaju fantastičnogJabari Parkera, momka iz Chicaga koji je realno pokazao najviše od svih dugo reklamiranih srednjoškolaca, koji su stigli ove sezone.
Parker, koji ima odlično razumijevanje košarke, bar po nekim pokretima često podsjeća na Carmelo Anthonya. Do sada je na Dukeu demonstrirao izuzetnu raznovrsnost u postizanju poena, uz vrlo dobar procenat šuta. Imao je mali krizni period na početku konferencijskog rasporeda, ali se vratio kvalitetnim igrama u završnici. Kada igra sa pet-šest metara ka reketu, Parkera je izuzetno teško braniti. Kada se previše oslanja na šut za tri poena, Duke obično zapadne u probleme.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Parkeru uz rame je transfer sa MSU-a (tek četvrti u eri Krzyzewski), Rodney Hood, koji igra odbranu i odlično šutira trojke i kojeg skauti sve više pominju kao potencijalno ozbiljnog NBA igrača. Playa Quinna Cooka "Coach K" uglavnom koristi sa klupe u drugom dijelu sezone. Rasheed Sulaimon je u jednom trenutku bio na izlaznim vratima ali se sabrao i zaigrao odlično od utakmice protiv Syracusea.
Najbolji šuter u timu je bez dileme Andre Dawkins, ali on igra samo 14 minuta u prosjeku. Rupe pod košem, koje su velike, donekle krpi Amile Jefferson, a podršku mu pruža treći brat Plumlee, Marshall i to je to od centarske linije, koja je tanka kao papir.
Duke pogađa devet trojki po meču uz gotovo 40% realizacije, sjajno brane protivnički šut sa distance, ali u reketu zna da curi na sve strane. Uz malo sreće mogu dogurati do regionalnog finala. Za nešto više biće potrebno totalno šutersko ludilo...
U ovoj regiji izuzetno opasni su i talentovani Kentucky, sa Juliusom Randleom kao prvom opcijom i igrom tima koja izgleda mnogo bolje nego dobrim dijelom sezone, teprošlosezonski finalista Michigan, koga predvodi iznenađujuće dobri Nik Stauskas. U odnosu na igrača koji je bio isključivo šuter iz mjesta, Stauskas je ove sezone dramatično popravio svoj napadački arsenal.
"Martovsko ludilo" počinje u četvrtak. Stručnjaci kažu da ćemo ove godine vidjeti gomilu neizvjesnih završnica i pobjeda u posljednjim sekundama. Samo poželimo da budu u pravu...
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Litvanski div Sabonis
Autor: Edin Avdić
Teško je naći bilo koga sličnih dimenzija, ko je znao više košarke od Arvydasa Sabonisa. Bek od 222 cm, sa vanserijskim šutom i pregledom igre. Karijera koja je zamalo upropaštena povredama, ali koja je uprkos njima bila vanserijska.
Foto: A- A A+
Hartija je već odavno žuta, ali i dalje nepogriješivo pokazuje jednu stvar. Niko u istoriji sporta Sovjetskog Saveza nije imao bolje rezultate na testiranju fizičkih predispozicija od Arvydasa Sabonisa! Kada se pogleda kakvi su sve sportisti defilovali moćnim SSSR-om, ovo je i pomalo nevjerovatno, ali je tako.
Nevjerovatno je i prva riječ na koju pomisliš kada ugledaš Sabonisa.
Jednostavno, ogroman čovjek. Uvijek mi je pred očima scena kada fizioterapeut litvanske reprezentacije isteže Arvydasa, pri čemu je njegova noga dužine kao čitav fizioterapeut. Stopalo u onim ogromnim patikama je izgledalo kao broj 70, ili tu negdje.
Za čovjeka tih dimenzija, Sabonis je čitavu svoju karijeru posjedovao nevjerovatan osjećaj za igru. Lopta je u njegovim rukama izgledala kao kliker, ali mu to nije smetalo da izuzetno precizno šutira sa distance (negdje na YT postoji snimak Arvydasa kako sipa trojke bez promašaja na treningu Blazersa), te da dijeli asistencije kao Larry Bird, sa kojim ga je uporedio legendarni centar Bill Walton. Upravo su ruke ono što je možda najviše odvajalo Sabasa od ostalih centara. Hvatao je sve lopte, bez obzira kakvo dodavanje bilo. Bacao kontre jednom rukom ili zavrtao dodavanja preko čitavog terena, kao bacač diska saigraču u naručje na zicer. Asistirao iza leđa ili kroz noge protivničkih igrača...
Kada sa ove distance gledate snimke mladog Sabonisa, prvo što upada u oči je izuzetna koordinacija pokreta - mnogo primjerenija beku od 190cm nego takvoj grdosiji. To i brzina kojom se kretao po terenu...
Ako ste muško dijete koje se rodi u Kaunasu, šanse da ćete šutirati na koš u nekom trenutku su oko 99%. Sabonis sa svojim rastom nije imao kud. Plus je od 13. godine bio smatran vanserijskim talentom. Pokojni Gomeljski je nakon samo jednog gledanja rekao:
"Ovaj će biti nešto posebno" i naravno, stari vuk je bio u pravu. Mada, isto je mogao da vam saopšti i student iz Alžira koji prvi put gleda košarku. Kod Sabonisa nije bila potrebna nikakva dodatna analiza. Bio je dobar i to je svima bilo jasno.
Jugoslavija i Sovjetski Savez su razvili košarkaški rivalitet koji je trajao mnogo prije pojave Sabonisa. Utakmice sa SSSR-om su rješavali Kićanović, Slavnić, Delibašić... posebno Kića, koji je izgradio reputaciju na hladnokrvnosti i minijaturama u neizvjesnim završnicama protiv Sovjeta. Tkačenko je u to vrijeme bio planina pod košem, ali bez previše košarkaškog znanja. Jeste mogao da ošamuti protivničkog igrača ubodom kažiprsta, ali se kretao kao glečer.
Arvydas je kao tinejdžer debitovao na SP u Kolumbiji 1982, gdje je SSSR osvojio zlatnu medalju. Mečeve je uglavnom gledao sa klupe, kao i finale protiv SAD, gdje je Anatolij Miškin ubacio 29 poena. SSSR je 1985. godine osvojio novu titulu evropskog šampiona. Stradala je sa 30 razlike Čehoslovačka. Sabonis sa repovima i brčićima ubacio je 23 poena. To finale je iz gledališta pratio i legendarni Bill Walton i ostao zadivljen do kraja igrom tada 20-godišnjeg centra...
Foto: Guliver/Getty Images/U duelu sa Šekilom
NBA timovi su za Sabonisa pokazali interesovanje još 1982, kada je reprezentacija SSSR u okviru jednog od brojnih mirovno-sportskih ugovora krenula na turneju po SAD, gdje su igrali protiv koledž timova. Duel protiv kasnijeg prvog izbora drafta Ralpha Sampsona i njegove Virginie donio je 13 poena i 25 skokova Sampsona, ali i 21 poen uz 14 skokova tada 18-godišnjeg Sabonisa. Nakon što su Rusi dobili njegovu Indianu, Bobby Knight je rekao: "On je možda najbolji igrač van Amerike kojeg sam ikada vidio".
Atlanta ga nikada nije gledala, ali im to nije smetalo da ga draftuju u tada legendarnoj četvrtoj rundi. Mnogi su to komentarisali kao uslugu Rusima, kojom tadašnji vlasnik Hawksa i jedan od osnivača Igara Dobre volje, medijski mogul Ted Turner, želi da dobije prava prenosa tog turnira iz Moskve. Na kraju, preko Celticsa, taj izbor Hawksa je završio u rukama Portlanda, ekipe koja je valjda draftovala sve hronično povrijeđene igrače u posljednjih 40 godina.
Nakon što su Amerikanci bojkotovali OI u Moskvi 1980, Sovjeti su uzvratili istom mjerom u Los Angelesu četiri godine kasnije i tako smo ostali uskraćeni za duel Sabonis - Jordan.
Sabonis je sa svojim Žalgirisom uspio da prekine dominaciju CSKA u nacionalnom prvenstvu, što je posebno u to vrijeme bila velika stvar. Žalgiris je dogurao i do finala Kupa šampiona u Budimpešti, gdje je Cibona predvođena Draženom i Cvjetičaninom osvojila drugu uzastopnu titulu evropskog prvaka. Sabonisa je kroz karijeru pratila reputacija igrača kratkog fitilja, što su iskoristili centri Cibone. Sabas je ubacio 27 poena, ali je isključen zbog udaranja Mihovila Nakića i tu je priči bio kraj.
Nakon te sezone krenula je i serija povreda koja bi završila karijeru bilo kojeg drugog igrača, ne i Sabonisa. Sa ove distance i nakon što imamo većinu informacija, ostaje pravo čudo kako je Arvydas igrao do četrdesete. Možda to i najviše govori o njegovoj igračkoj inteligenciji i sposobnosti da se prilagodi novonastaloj situaciji.
Foto: Guliver/Getty Images/
Kakva je bila situacija? Recimo samo da su doktori u Portlandu nakon njegovog konačnog dolaska u NBA 1995. godine napravili rendgenske snimke njegovih koljena i stopala. Zaključak je bio... "Može da dobije parking mjesto za invalida samo na osnovu ova dva snimka".
Ahilovu tetivu je prvi put pokidao sa 22 godine, prije Svjetskog prvenstva 1986. u Španiji. Vratio se i vodio SSSR do čudesnog povratka u polufinalu protiv Jugoslavije, na čijoj je klupi sjedio Krešimir Ćosić. Utakmica koja i danas izazove jezu kod naših očeva. Vođstvo od devet razlike 50 sekundi prije kraja nije bilo dovoljno za pobjedu. Tri izgubljene lopte i tri trojke Sovjeta... Jednu i to od tablu je pogodio Sabonis.
U finalu je Arvydas odigrao egal sa Davidom Robinsonom, ali niko od ruskih bekova nije mogao ni taksijem da uhvati Kenny Smitha. Amerikanci su osvojili zlato...
Sabonis je zatim pokidao Ahilovu tetivu i na drugoj nozi. Operacija je obavljena u Portlandu, ali je sovjetska košarkaška federacija isforsirala njegov povratak na teren, kako bi u najjačem sastavu zaigrala na Olimpijadi u Seulu i dočekala duel sa SAD, nakon što su konačno i jedni i drugi prestali sa bojkotom.
Amerikanci su poslali najbolji mogući tim sastavljen od koledž igrača, ali John Thompson na klupi nije bio dorastao visini zadatka. Gomeljski je jednostavno imao više trikova u odnosu na često rigidnog Thompsona, kome nije puno pomoglo ni to što su njegovi igrači do tog meča sve pobjeđivali sa 30 razlike. Sabonis je iako nedovoljno oporavljen opet odigrao solidno u polufinalu, te ubacio 20 poena uz 15 skokova u pobjedi protiv Jugoslavije u finalu, što je bilo prvo olimpijsko zlato za Gomeljskog.
(Iz nekog razloga, u posljednjim godinama kada se pominje Sabonis, stalno se protura priča kako je on jeo Robinsona za doručak u tim duelima. To jednostavno nije istina. U finalu 1986. Sabonis je ubacio 16 poena uz 13 skokova i četiri blokade. Admiral je imao 20 poena, sedam skokova i četiri blokade. U finalu OI u Seulu, Robinson je ubacio 23 poena uz 12 skokova. Sabas je imao 13 i 13.)
Fijasko Johna Thompsona je vjerovatno i ubrzao odluku da se iz Amerike na velika takmičenja ubuduće šalju NBA igrači...
Arvydas se u inostranstvo otisnuo naredne godine i to u Španiju, u ekipu Valjadolida, od svih timova. Forum kako se tada zvao Valjadolid, ulagao je puno novca u košarku i Sabonis je bio zaista vrhunski transfer. Veliki ugovor ali i veliki problemi sa povredama. Koliko su krhke postale Sabonisove noge, najboolje govori činjenica da se povrijedio dok je žurio da se javi na telefon...
Nakon tri godine u Valjadolidu, Sabonis je u još jednom velikom transferu prešao u Real Madrid. On i Amerikanac litvanskih korijena Joe Arlauckas su u tom periodu činili najdominantniju centarsku liniju u Evropi, a Sabonis je igrajući za Real ostvario najveći indeks korisnosti u istoriji španske lige. Protiv Ourensea 1995. godine ubacio je 32 poena (10-15 za dva, 2-2 trojke, 6-6 bacanja), ostvario 27 skokova, pet blokada, pet ukradenih lopti i tri asistencije!! Index je bio 66, što je i dalje apsolutni rekord. Pod vođstvom Željka Obradovića, Real Madrid je u Saragosi osvojio svoju posljednju titulu evropskog prvaka. Sabonis je slomio Olympiacos u finalu... Devetnaest godina kasnije, Real i dalje čeka trofej Eurolige.
Foto: MN PressProtiv Divca na čuvenoj utakmici u Atini.
Raspadom Sovjetskog Saveza, Arvydas je konačno dobio priliku za kojom je čeznuo - da kao Litvanac nastupi na Olimpijskim igrama. Dogurali su do polufinala, gdje ih je pregazio Dream Team, a gdje je Arturas Karnišovas sa klupe slikao kako Jordan zakucava preko Sabonisa.
Riješen da po svaku cijenu osvoji medalju za svoju zemlju, Sabonis je selekciju koja je nosila naziv Zajednica Nezavisnih Država (kasnije Rusija) počastio sa 26 poena i 16 skokova. Nakon meča, Sabas se od radosti tako napio da se nije ni pojavio na dodjeli medalja. Našli su ga par dana kasnije u ženskom dijelu olimpijskog sela...
Nakon što je osvojio sve u Evropi, konačno je došao trenutak da se Arvydas okuša i u NBA i to kao u tom trenutku najstariji debitant ikada (31 godina). "Imao je sve kao igrač, osim zdravlja", tako je opisao Sabonisa čovjek koji je znao što su teške povrede, Bill Walton.
Na Sabonisa i njegov čarobni pregled igre većina saigrača u Blazersima nije bila spremna.
"Dodao bih loptu na visoki post i krenuo u kretnju kroz reket i zatim bi me ta lopta pogodila u glavu. Rekao sam... hmmm, odakle ovom divu takav pregled igre". Rod Strickland je na treninzima još par puta dobio loptu u glavu, dok nije shvatio da mora uvijek pratiti šta Sabonis radi kada je u napadu.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
PJ Carlesimo je čitavu napadačku filozofiju podredio Arvydasovoj igri na visokom postu. Bio je plejmejker od 222cm.
"Uvijek je volio da začini svoja dodavanja. Rijetko je to bio običan pas. Uvijek nešto preko glave, iza leđa i tačno u ruke saigraču", rekao je Steve Smith. Jedna od smiješnijih asistencija je bila za Kenny Andersona protiv Clippersa, iza leđa u kontri, dok je Sabonis ostao ukočen u položaju u kojem je dodao loptu, sa pogledom ka svom košu i rukom iza leđa... Osim pregledom igre, Blazersi su bili i začuđeni kako Sabonis sa takvim povredama uopšte uspijeva da se kreće po terenu, ali kretao se...
Gazda Blazersa Paul Allen riješio je da konačno sklopi tim koji bi mogao da napadne titulu. Pippen, Smith, Stoudamire, Wallace, Grant, Sabonis, Schrempf i Anthony protiv Lakersa su imali 15 razlike u sedmoj utakmici na 10 minuta do kraja i nisu izdržali. Bilo je to najbliže što je Sabonis prišao igranju NBA finala...
Sa dobro poznatim problemima i gomilom konfliktnih igrača, koje je bilo nemoguće trenirati, Blazersi su se ubrzo raspali. U gomili incidenata, međusobnih tuča, svađa (Wallace je tokom jednog time outa udario Sabonisa peškirom u glavu) i hapšenja, ostalo je zabilježeno da je i Sabasova žena uhapšena zbog vožnje u pijanom stanju. Blazersi jednostavno nisu mogli da funkcionišu.
Foto: MN PressRetka slika - pred duel Zvezde i Žalgirisa u Evroligi u Beogradu.
Sabonis se od košarke oprostio u svom matičnom klubu, Žalgirisu. Svaki put kada kažemo da se danas igra puno bolje nego prije, da su igrači veće atlete i da je odbrana neuporedivo jača, treba se sjetiti jedne stvari.
Arvydas Sabonis je sa 40 godina na leđima, uništenim stopalima, tetivama i koljenima bio MVP Eurolige 2004. godine. Doslovno je igrao rekreativno i opet bio klasa za sve...
I nakon što je preživio srčani udar igrajući basket i nakon što je postao predsjednik košarkaškog saveza Litvanije, podnio ostavku pa se opet vratio na tu poziciju, Sabonis uglavnom želi da ga se ostavi na miru.
Sabonis i Toni Parker na Eurobasketu u Sloveniji.
Novinarima daje vrlo rijetke i uglavnom izuzetno kratke intervjue. Uostalom, njegov govor na prijemu u Kuću slavnih je trajao čitavih 49 sekundi...
Na EP u Sloveniju je doveo kompletan ženski dio porodice i stalno se mrštio gledajući igre svog tima, bez obzira na plasman u finale. Svaki put kada smo ga sreli dok je bauljao stazama Kranjske Gore, osjećali smo dozu strahopoštovanja.
Tako je bilo sa njim od tinejdžerskih dana, ne samo zbog gorostasne pojave, nego najviše zbog igračkog umijeća. Sabonis i dalje predstavlja ono vrijeme, kada je kreativnih igrača bilo nepretek, a opet su se samo posebni izdvajali...
Autor: Edin Avdić
Teško je naći bilo koga sličnih dimenzija, ko je znao više košarke od Arvydasa Sabonisa. Bek od 222 cm, sa vanserijskim šutom i pregledom igre. Karijera koja je zamalo upropaštena povredama, ali koja je uprkos njima bila vanserijska.
Hartija je već odavno žuta, ali i dalje nepogriješivo pokazuje jednu stvar. Niko u istoriji sporta Sovjetskog Saveza nije imao bolje rezultate na testiranju fizičkih predispozicija od Arvydasa Sabonisa! Kada se pogleda kakvi su sve sportisti defilovali moćnim SSSR-om, ovo je i pomalo nevjerovatno, ali je tako.
Nevjerovatno je i prva riječ na koju pomisliš kada ugledaš Sabonisa.
Jednostavno, ogroman čovjek. Uvijek mi je pred očima scena kada fizioterapeut litvanske reprezentacije isteže Arvydasa, pri čemu je njegova noga dužine kao čitav fizioterapeut. Stopalo u onim ogromnim patikama je izgledalo kao broj 70, ili tu negdje.
Za čovjeka tih dimenzija, Sabonis je čitavu svoju karijeru posjedovao nevjerovatan osjećaj za igru. Lopta je u njegovim rukama izgledala kao kliker, ali mu to nije smetalo da izuzetno precizno šutira sa distance (negdje na YT postoji snimak Arvydasa kako sipa trojke bez promašaja na treningu Blazersa), te da dijeli asistencije kao Larry Bird, sa kojim ga je uporedio legendarni centar Bill Walton. Upravo su ruke ono što je možda najviše odvajalo Sabasa od ostalih centara. Hvatao je sve lopte, bez obzira kakvo dodavanje bilo. Bacao kontre jednom rukom ili zavrtao dodavanja preko čitavog terena, kao bacač diska saigraču u naručje na zicer. Asistirao iza leđa ili kroz noge protivničkih igrača...
Kada sa ove distance gledate snimke mladog Sabonisa, prvo što upada u oči je izuzetna koordinacija pokreta - mnogo primjerenija beku od 190cm nego takvoj grdosiji. To i brzina kojom se kretao po terenu...
Ako ste muško dijete koje se rodi u Kaunasu, šanse da ćete šutirati na koš u nekom trenutku su oko 99%. Sabonis sa svojim rastom nije imao kud. Plus je od 13. godine bio smatran vanserijskim talentom. Pokojni Gomeljski je nakon samo jednog gledanja rekao:
"Ovaj će biti nešto posebno" i naravno, stari vuk je bio u pravu. Mada, isto je mogao da vam saopšti i student iz Alžira koji prvi put gleda košarku. Kod Sabonisa nije bila potrebna nikakva dodatna analiza. Bio je dobar i to je svima bilo jasno.
Jugoslavija i Sovjetski Savez su razvili košarkaški rivalitet koji je trajao mnogo prije pojave Sabonisa. Utakmice sa SSSR-om su rješavali Kićanović, Slavnić, Delibašić... posebno Kića, koji je izgradio reputaciju na hladnokrvnosti i minijaturama u neizvjesnim završnicama protiv Sovjeta. Tkačenko je u to vrijeme bio planina pod košem, ali bez previše košarkaškog znanja. Jeste mogao da ošamuti protivničkog igrača ubodom kažiprsta, ali se kretao kao glečer.
Arvydas je kao tinejdžer debitovao na SP u Kolumbiji 1982, gdje je SSSR osvojio zlatnu medalju. Mečeve je uglavnom gledao sa klupe, kao i finale protiv SAD, gdje je Anatolij Miškin ubacio 29 poena. SSSR je 1985. godine osvojio novu titulu evropskog šampiona. Stradala je sa 30 razlike Čehoslovačka. Sabonis sa repovima i brčićima ubacio je 23 poena. To finale je iz gledališta pratio i legendarni Bill Walton i ostao zadivljen do kraja igrom tada 20-godišnjeg centra...
NBA timovi su za Sabonisa pokazali interesovanje još 1982, kada je reprezentacija SSSR u okviru jednog od brojnih mirovno-sportskih ugovora krenula na turneju po SAD, gdje su igrali protiv koledž timova. Duel protiv kasnijeg prvog izbora drafta Ralpha Sampsona i njegove Virginie donio je 13 poena i 25 skokova Sampsona, ali i 21 poen uz 14 skokova tada 18-godišnjeg Sabonisa. Nakon što su Rusi dobili njegovu Indianu, Bobby Knight je rekao: "On je možda najbolji igrač van Amerike kojeg sam ikada vidio".
Atlanta ga nikada nije gledala, ali im to nije smetalo da ga draftuju u tada legendarnoj četvrtoj rundi. Mnogi su to komentarisali kao uslugu Rusima, kojom tadašnji vlasnik Hawksa i jedan od osnivača Igara Dobre volje, medijski mogul Ted Turner, želi da dobije prava prenosa tog turnira iz Moskve. Na kraju, preko Celticsa, taj izbor Hawksa je završio u rukama Portlanda, ekipe koja je valjda draftovala sve hronično povrijeđene igrače u posljednjih 40 godina.
Nakon što su Amerikanci bojkotovali OI u Moskvi 1980, Sovjeti su uzvratili istom mjerom u Los Angelesu četiri godine kasnije i tako smo ostali uskraćeni za duel Sabonis - Jordan.
Sabonis je sa svojim Žalgirisom uspio da prekine dominaciju CSKA u nacionalnom prvenstvu, što je posebno u to vrijeme bila velika stvar. Žalgiris je dogurao i do finala Kupa šampiona u Budimpešti, gdje je Cibona predvođena Draženom i Cvjetičaninom osvojila drugu uzastopnu titulu evropskog prvaka. Sabonisa je kroz karijeru pratila reputacija igrača kratkog fitilja, što su iskoristili centri Cibone. Sabas je ubacio 27 poena, ali je isključen zbog udaranja Mihovila Nakića i tu je priči bio kraj.
Nakon te sezone krenula je i serija povreda koja bi završila karijeru bilo kojeg drugog igrača, ne i Sabonisa. Sa ove distance i nakon što imamo većinu informacija, ostaje pravo čudo kako je Arvydas igrao do četrdesete. Možda to i najviše govori o njegovoj igračkoj inteligenciji i sposobnosti da se prilagodi novonastaloj situaciji.
Kakva je bila situacija? Recimo samo da su doktori u Portlandu nakon njegovog konačnog dolaska u NBA 1995. godine napravili rendgenske snimke njegovih koljena i stopala. Zaključak je bio... "Može da dobije parking mjesto za invalida samo na osnovu ova dva snimka".
Ahilovu tetivu je prvi put pokidao sa 22 godine, prije Svjetskog prvenstva 1986. u Španiji. Vratio se i vodio SSSR do čudesnog povratka u polufinalu protiv Jugoslavije, na čijoj je klupi sjedio Krešimir Ćosić. Utakmica koja i danas izazove jezu kod naših očeva. Vođstvo od devet razlike 50 sekundi prije kraja nije bilo dovoljno za pobjedu. Tri izgubljene lopte i tri trojke Sovjeta... Jednu i to od tablu je pogodio Sabonis.
U finalu je Arvydas odigrao egal sa Davidom Robinsonom, ali niko od ruskih bekova nije mogao ni taksijem da uhvati Kenny Smitha. Amerikanci su osvojili zlato...
Sabonis je zatim pokidao Ahilovu tetivu i na drugoj nozi. Operacija je obavljena u Portlandu, ali je sovjetska košarkaška federacija isforsirala njegov povratak na teren, kako bi u najjačem sastavu zaigrala na Olimpijadi u Seulu i dočekala duel sa SAD, nakon što su konačno i jedni i drugi prestali sa bojkotom.
Amerikanci su poslali najbolji mogući tim sastavljen od koledž igrača, ali John Thompson na klupi nije bio dorastao visini zadatka. Gomeljski je jednostavno imao više trikova u odnosu na često rigidnog Thompsona, kome nije puno pomoglo ni to što su njegovi igrači do tog meča sve pobjeđivali sa 30 razlike. Sabonis je iako nedovoljno oporavljen opet odigrao solidno u polufinalu, te ubacio 20 poena uz 15 skokova u pobjedi protiv Jugoslavije u finalu, što je bilo prvo olimpijsko zlato za Gomeljskog.
(Iz nekog razloga, u posljednjim godinama kada se pominje Sabonis, stalno se protura priča kako je on jeo Robinsona za doručak u tim duelima. To jednostavno nije istina. U finalu 1986. Sabonis je ubacio 16 poena uz 13 skokova i četiri blokade. Admiral je imao 20 poena, sedam skokova i četiri blokade. U finalu OI u Seulu, Robinson je ubacio 23 poena uz 12 skokova. Sabas je imao 13 i 13.)
Fijasko Johna Thompsona je vjerovatno i ubrzao odluku da se iz Amerike na velika takmičenja ubuduće šalju NBA igrači...
Arvydas se u inostranstvo otisnuo naredne godine i to u Španiju, u ekipu Valjadolida, od svih timova. Forum kako se tada zvao Valjadolid, ulagao je puno novca u košarku i Sabonis je bio zaista vrhunski transfer. Veliki ugovor ali i veliki problemi sa povredama. Koliko su krhke postale Sabonisove noge, najboolje govori činjenica da se povrijedio dok je žurio da se javi na telefon...
Nakon tri godine u Valjadolidu, Sabonis je u još jednom velikom transferu prešao u Real Madrid. On i Amerikanac litvanskih korijena Joe Arlauckas su u tom periodu činili najdominantniju centarsku liniju u Evropi, a Sabonis je igrajući za Real ostvario najveći indeks korisnosti u istoriji španske lige. Protiv Ourensea 1995. godine ubacio je 32 poena (10-15 za dva, 2-2 trojke, 6-6 bacanja), ostvario 27 skokova, pet blokada, pet ukradenih lopti i tri asistencije!! Index je bio 66, što je i dalje apsolutni rekord. Pod vođstvom Željka Obradovića, Real Madrid je u Saragosi osvojio svoju posljednju titulu evropskog prvaka. Sabonis je slomio Olympiacos u finalu... Devetnaest godina kasnije, Real i dalje čeka trofej Eurolige.
Raspadom Sovjetskog Saveza, Arvydas je konačno dobio priliku za kojom je čeznuo - da kao Litvanac nastupi na Olimpijskim igrama. Dogurali su do polufinala, gdje ih je pregazio Dream Team, a gdje je Arturas Karnišovas sa klupe slikao kako Jordan zakucava preko Sabonisa.
Riješen da po svaku cijenu osvoji medalju za svoju zemlju, Sabonis je selekciju koja je nosila naziv Zajednica Nezavisnih Država (kasnije Rusija) počastio sa 26 poena i 16 skokova. Nakon meča, Sabas se od radosti tako napio da se nije ni pojavio na dodjeli medalja. Našli su ga par dana kasnije u ženskom dijelu olimpijskog sela...
Nakon što je osvojio sve u Evropi, konačno je došao trenutak da se Arvydas okuša i u NBA i to kao u tom trenutku najstariji debitant ikada (31 godina). "Imao je sve kao igrač, osim zdravlja", tako je opisao Sabonisa čovjek koji je znao što su teške povrede, Bill Walton.
Na Sabonisa i njegov čarobni pregled igre većina saigrača u Blazersima nije bila spremna.
"Dodao bih loptu na visoki post i krenuo u kretnju kroz reket i zatim bi me ta lopta pogodila u glavu. Rekao sam... hmmm, odakle ovom divu takav pregled igre". Rod Strickland je na treninzima još par puta dobio loptu u glavu, dok nije shvatio da mora uvijek pratiti šta Sabonis radi kada je u napadu.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
PJ Carlesimo je čitavu napadačku filozofiju podredio Arvydasovoj igri na visokom postu. Bio je plejmejker od 222cm.
"Uvijek je volio da začini svoja dodavanja. Rijetko je to bio običan pas. Uvijek nešto preko glave, iza leđa i tačno u ruke saigraču", rekao je Steve Smith. Jedna od smiješnijih asistencija je bila za Kenny Andersona protiv Clippersa, iza leđa u kontri, dok je Sabonis ostao ukočen u položaju u kojem je dodao loptu, sa pogledom ka svom košu i rukom iza leđa... Osim pregledom igre, Blazersi su bili i začuđeni kako Sabonis sa takvim povredama uopšte uspijeva da se kreće po terenu, ali kretao se...
Gazda Blazersa Paul Allen riješio je da konačno sklopi tim koji bi mogao da napadne titulu. Pippen, Smith, Stoudamire, Wallace, Grant, Sabonis, Schrempf i Anthony protiv Lakersa su imali 15 razlike u sedmoj utakmici na 10 minuta do kraja i nisu izdržali. Bilo je to najbliže što je Sabonis prišao igranju NBA finala...
Sa dobro poznatim problemima i gomilom konfliktnih igrača, koje je bilo nemoguće trenirati, Blazersi su se ubrzo raspali. U gomili incidenata, međusobnih tuča, svađa (Wallace je tokom jednog time outa udario Sabonisa peškirom u glavu) i hapšenja, ostalo je zabilježeno da je i Sabasova žena uhapšena zbog vožnje u pijanom stanju. Blazersi jednostavno nisu mogli da funkcionišu.
Sabonis se od košarke oprostio u svom matičnom klubu, Žalgirisu. Svaki put kada kažemo da se danas igra puno bolje nego prije, da su igrači veće atlete i da je odbrana neuporedivo jača, treba se sjetiti jedne stvari.
Arvydas Sabonis je sa 40 godina na leđima, uništenim stopalima, tetivama i koljenima bio MVP Eurolige 2004. godine. Doslovno je igrao rekreativno i opet bio klasa za sve...
I nakon što je preživio srčani udar igrajući basket i nakon što je postao predsjednik košarkaškog saveza Litvanije, podnio ostavku pa se opet vratio na tu poziciju, Sabonis uglavnom želi da ga se ostavi na miru.
Novinarima daje vrlo rijetke i uglavnom izuzetno kratke intervjue. Uostalom, njegov govor na prijemu u Kuću slavnih je trajao čitavih 49 sekundi...
Na EP u Sloveniju je doveo kompletan ženski dio porodice i stalno se mrštio gledajući igre svog tima, bez obzira na plasman u finale. Svaki put kada smo ga sreli dok je bauljao stazama Kranjske Gore, osjećali smo dozu strahopoštovanja.
Tako je bilo sa njim od tinejdžerskih dana, ne samo zbog gorostasne pojave, nego najviše zbog igračkog umijeća. Sabonis i dalje predstavlja ono vrijeme, kada je kreativnih igrača bilo nepretek, a opet su se samo posebni izdvajali...
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Wiltova stotka i dalje živi
Autor: Edin Avdić
U periodu 1959 - 1969 svaka noć je bila Wiltova ali tog 2. marta 1962 godine Wilt Chamberlain je nekako nadmašio sebe. Pukla je stotka.
Foto: AP
66
A- A A+
Najdominatniji napadač kojeg je svijet košarke ikada vidio, jedan od najtalentovanijih sportista uopšte. Njegove statistike i dan-danas zapanje svakog ljubitelja ove igre.
Wilt Chamberlain i danas drži gotovo 100 važećih NBA rekorda...
"Odigrao sam nekoliko partija flipera, popio nekoliko pića, vodio ljubav čitavu noć sa jednom prekrasnom djevojkom i zatim se rano ujutro ukrcao na voz Philadelphiju..."
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Ovako je svoju pripremu za utakmicu protiv New York Knicksa opisao Wilt Chamberlain. Iako je igrao za Philu Wilt je živio u New Yorku i putovao je na svaku tekmu najčešće vozom. Tako je bilo i u utakmici u kojoj je ubacio 100 poena. Meč u maloj dvorani u Hersheyu koji je od Philadelphije udaljen oko 130 kilometara je gledalo 4100 gledalaca mada je Wiltu u kasnjim godinama prišlo na desetine hiljada ljudi sa istom pričom...
"Gledao sam uživo kada si ubacio 100 poena...", njegov odgovor je uvijek bio isti..."Bio si tamo? Znaš i ja sam isto bio...."
Utakmica u Hersheyu je malo koga zanimala. NBA liga se borila za svoje mjesto pod suncem. Prenosa nije bilo, Video zapis ne postoji. Ima audio zapis četvrte četvrtine i tek pokoja fotografija od kojih je najčuvenija ona koju je pripremio legendarni statistički guru NBA Harvey Pollack u to vrijeme portparol Philadelphije a na kojoj Wilt drži papir na kojem je napisano 100. Pollack je slao izvještaje za četiri lokalne novine sa svake utakmice jer oni nisu imali novca da šalju svoje ljude čak ni 100 kilometara od grada...
Kako ne biti fasciniran onime što je u svojoj karijeri ostvario Wilt?
Ako ste odigrali više od 10 ozbiljnih basketa u životu svjesni ste koliko je teško natrpati poenima bilo koga, bilo gdje i na bilo kojem nivou košarke. Zbog toga svi Chamberlainovi brojevi i izgledaju fascinantno. Timovi su se posebno pripremali za njega i on opet nije imao puno problema da im ubaci 60 i ostvari 30 skokova. Njegove statistike teško možete da napravite na video igrici i to je realno najbolji opis wiltovih košarkaških mogućnosti... Čovjek- video igrica.
Za mnoge sportiste kažemo da su bili daleko ispred svog vremena. Wilt je izgledao kao da ga je neko teleportovao iz 23. vijeka u 1960-te. Morali bi dobro da istražujemo kako bi našli nekoga ko je bio talentovaniji sportista od Big Dippera. Atletika je bila njegova prva i najveća ljubav. Wilt je sa svojih 216cm trčao na 100 metara 10,9 sekundi!!, 400 metara je trčao 49 sekundi, u vis je skakao 201cm, kuglu je bacao 17 metara, a u dalj je skakao 6,8 metara.
E sad...GOVORIMO O 1956 GODINI!!
"Košarka je meni bila igra za tetke, ali košarka je bila bog u Philadelphiji. Ja sam bio visok i tako...."
Foto: nba
Wilt je od svojih srednjškolskih dana bio mašina za koševe i skokove. Na Overbooku, njegovoj srednjoj školi osvojio je tri titule šampiona i imao jednu seriju od tri uzastopna meča gdje je ubacivao 74, 78 i 90 poena.
"Ja sam bio Golijat u svijetu punom Davida. Niko ne navija za Golijata..."
Malo je igrača u istoriji košarke koji su dobili više batina na terenu od Wilta Chamberlaina. Još od srednje škole Wilta su čuvala po trojica nekada i četvorica. Pesnice u leđa i potiljak, pljuvanje, štipanje, gaženje skočnih zglobova, ugrizi za ruku...sve je to morao da trpi i da igra. Za divno čudo rijetko je gubio razum na terenu. Kako je to sjajno opisao bivši NBA igrač i trener Jack McMahon:"Najbolja stvar za NBA ligu je bila što je bog napravio Wilta kao dobru osobu....mogao je sve da nas pobije lijevom rukom..."
Ponekad bi mu prekipilo pa bi podigao protivničkog centra pola metra od zemlja i rekao: "Dosta je bilo..." U to vrijeme košarka nije bila posebno taktički razvijena niti je bilo previše atletski moćnih igrača ali pod košem ste mogli da udarite toljagom.
"Dopao mi se Kansas. Želio sam da igram za Phoga Allena...."
Nije se desilo. Naime igrači prve godine faksa tada nisu mogli da igraju košarku. Kada je Wilt dobio pravo da nastupa Allen je otišao u penziju i Kansas je dobio novog trenera. UCLA je nudila i razvoj glumačke karijere uz košarku. Pennsylvania je nudila dijamante!? ali Wiltu se nije ostajalo blizu kuće. Na koledžu nije uspio da osvoji titulu. U finalu protiv North Caroline čuvala su ga trojica u svakom trenutku. Carolina s obzirom da tada nije bilo ograničenja napada je odugovlačila u svakom posjedu.
Proglašen je najboljim igračem finala iako je njegov tim izgubio meč. Godinama kasnije je priznao da mu je to bio najbolniji poraz u karijeri. Raniji odlazak sa koledža u profesionalce je masno naplatio. Svoju priču je prodao jednom magazinu za 10 hiljada dolara. Tada su NBA igrači godišnje imali manje od 9 hiljada...
"Dobar dan gospodine Chamberlain, ja sam Walter Bellamy."...."Zdravo Waltere, ja sam Wilt. Samo da znaš nećeš šutnuti na koš u prvom poluvremenu..."
Wilt je inače izblokirao devet prvih šuteva Walta Bellamya na toj tekmi. Ovaj je prvi put pogodio obruč u nastavku.
Milsim da niko nikada neće moći da objasni ono što je Wilt Chamberlain napravio u NBA karijeri. Brojevi od kojih vam se zavrti u glavi. Kako uopšte da opišemo ono što se desilo u sezoni 61-62? Zamislite da je tupava valorizacija postajala tada...koliko bi Wilt imao? 150, 200? U cijeloj sezoni je propustio samo osam, 8 minuta igre jer ga je isključio sudija Earl Storm. U sezoni je igrao 48,5 minuta u PROSJEKU!! 50,4 poena po utakmici!! 26 skokova po utakmici.
Blokade se nisu vodile u tom periodu lige ali se recimo Harvey Pollack kune da je u jednoj utakmici izbrojao 26 blokada Chamberlaina. Wilt je u karijeri imao 30 poena i 23 skoka PO UTAKMICI...naravno jedini je igrač u istoriji lige sa takvim prosjecima. Čovjek je u svojoj karijeri napravio 24 hiljade skokova. Zamislite 24 hiljade skokova!! Poređenja radi samo su 22 NBA igrača u istoriji ubacila više poena nego što Wilt ima skokova....
U NBA istoriji do sada bile su 64 utakmice u kojima je jedan igrač ubacio 60 ili više poena. Polovina su vlasništvo Wilta Chamberlaina. Njegov odraz je bio negdje između 105 i 120cm(ima različtih podataka) i Wilt je u većem dijelu svoje karijere minimalno koristio zakucavanje kao sredstvo za postizanje koševa. Zašto? "Nisam želio da bude kako samo koristim visinu i snagu za poentiranje".
Koševe je postizao šutem iz okreta od tablu, nečim što je izgledalo kao poluhorog i polaganjem ala Gervin. Sedam puta je bio najbolji strijelac lige, 11 puta najbolji skakač, jedne godine i najbolji asistent. Jedini je igrač ikada sa četiri hiljade poena u jednoj sezoni. Jordan je poređenja radi najviše ubacio tri hiljade. Niko drugi nije ni blizu. Sve ovo Wilt je uradio sa trećim najgorim procentom penala ikada, nešto oko 51 posto. Zamislite da je barem imao 60 posto. Svima bi nam proključao mozak. I ovako su sve ove cifre zastrašujuće, makar bile postignute protiv stolica i kartonskih kutija...
"Meni bi morali da odrežu nogu pa da ostanem na klupi....."
Bill Russell je ovo izjavio nakon sedme utakmice NBA finala 1969 godine u kojoj je Wilt povrijedio koljeno i nije mogao da odigra završnicu. Zbog ove izjave dva inače dobra prijatelja nisu pričali više od 20 godina. Pomirenje se desilo sredinom 90-tih nakon Russelovog privatnog pa zatim i javnog izvinjenja. To je bio i ostao duel koji polariše košarkaške istoričare. Russell je osvojio mnogo više titula Wilt je napravio neuporedivo bolju indivdualnu karijeru. Kome ide prevaga?
Vjerovatno je nerješeno, mada uvijek treba naglasiti da je Bill Russell igrao za najboljeg trenera tog vremena Reda Auerbacha te bio okružen neuporedivo boljim igračima, sve redom članovima Kuće slavnih Cousy, Sharman, Heinsohn, Ramsey, Sam i KC Jones, Havlicek. Wiltovi saigrači posebno dok je bio u naponu snage su uglavnom bili prolaznici. Duel Wilt - Russell je donio i jedan rekord koji gotovo sigurno neće biti oboren u skorije vrijeme. Chamberlain je protiv Celticsa u jednoj utakmici napravio nehumanih 55 skokova!! Dok neki kiborg ne zaigra košarku ovo će teško biti ugroženo...
"Sada kada više ne igram istorija će me pamtiti kao nekoga ko je pomogao svojim saigračima da pobjeđuju, dok će tebe pamtiti kao cmizdravca, gubitnika i tipa koji je uvijek odustajao..."
Foto: AP
Još jedno druženje koje je loše završilo. Ovako je izgledala poruka Kareem Abdul Jabbaraupućena Wiltu. Chamberlain je dugo vremena bio Kareemov idol. Mladi Jabbar je gledao kako Wilt dominira na čuvenim utakmicama u Rucker Parku u New Yorku (Tamo je Wilt jednom zakucao tako jako da se lopta od beton odbila preko visoke metalne ograde karakteristične za američke terene na ulicu gdje ju je pregazio automobil). Wilt je također u Rucker Parku pred svjedocima skinuo novčanicu sa vrha table dok je mladi Kareem padao u trans.
Chamberlain je pustio Jabbara u svoj svijet ali čim je 10 godina mlađi Kareem krenuo sa osvajanjem NBA počele su i Wiltove kritike na njegov račun. Lakersi su pokušali da početkom 80-tih vrate u ligu Wilta koji je tada imao gotovo 50 godina kao igrača koji bi na kratko mijenjao Jabbara...njegov odgovor:" Kareem samo može da mijenja mene...". Nikada se nisu pomirili...
"Gospodine Chamberlain...Ne možete baš u papučama da vodite utakmice"
Da, da...Wilt je bio i trener.
ABA liga je bila vjerovatno najluđa u istoriji košarke. Stalno su pokušavali sve da privuku gledaoce. San Diego je 1973 godine za čak 600 hiljada dolara imenovao Wilta Chamberlaina kao svog glavnog trenera. Wilt je na utakmice dolazio helikopterom iz Los Angelesa te vodio mečeve u papučama dok mu vodstvo lige nije skrenulo pažnju na primjerenije odijevanje. Par utakmica je propustio jer je "imao pametnija posla", jednu zato što je dijelio autograme, a jednom je jednostavno otišao na koktel parti. Trenerski posao ga baš i nije okupirao. Zato je vlasnik San Diega ostao vezan ugovorom sa njim do kraja života. Wilt je u svoje vrijeme bio daleko najplaćeniji košarkaš. Gotovo redovno od tri do pet puta plaćeniji od bilo koga drugog u NBA. Nakon smrti 1999 godine braći i sestrama je ostavio 25 miliona dolara...šta bi Iverson danas dao za taj novac....
"Neko sakuplja poštanske markice...Wilt je sakupljao žene"
Nikada nećemo saznati da li je priča o 20 hiljada žena sa kojima je Chamberlain navodno spavao istinita...ali u svakom slučaju i kao urbana legenda ne zvuči loše. Sigurno je da je kroz Wiltove ruke prošao veliki broj žena. Njegovi prijatelji su svjedočili da je tokom 10-dnevnog odmora na Havajima spavao sa 23 različite djevojke. Odatle je navodno i krenula priča o 20 hiljada.
Cifra je izvedena matematikom koju su složili Wilt i njegov drug "konzervativnim" sabiranjem i dodavanjem broja godina seksualne aktivnosti. Wiltova kuća na Bel Airu je izgledala kao mini Playboy zamak sa ogledalima i vodenim krevetima. Chamberlain se nikada nije ženio te nije želio da ima djecu...Prije smrti je dao slijedeću izjavu:" U životu sam naučio da je imati jednu ženu hiljadu puta puno veće zadovoljstvo nego imati hiljadu žena po jednom...." Zlobnici su komentarisali..."Trebalo mu je samo 20 hiljada provjera da to spozna"...
"Doktori? Ma kakvi doktori..."
Punih sedam godina Wilt nije želio da sebi prizna kako ima srčane poteškoće. Doktore je zaobilazio u širokom luku. Prijatelji, onaj uski krug koji je uvijek bio uz njega su uzalud pokušavali da mu objasne ozbiljnost situacije. Wilt nije želio operaciju, povukao se u sebe. Dramatično je smršao, kao da je izgubio volju za životom, kao da nije želio da se bori. Umro je 12. oktobra 1999 na podu svoje kuće u Bel Airu. Srce supermena je prestalo da kuca. Kada je umro nikoga nije bilo u blizini. Jednostavno je živio takav život. Želio je da bude kremiran...želja mu je ispunjena....
Kada je izabran među 50 najboljih igrača NBA lige svih vremena prva rečenica je glasila ovako:" Bio je nezaustavljiva košarkaška sila, najčudesnija napadačka sila ikada viđena u ovoj igri...."
To niko ne može da ospori. Stotka i dalje živi....
Autor: Edin Avdić
U periodu 1959 - 1969 svaka noć je bila Wiltova ali tog 2. marta 1962 godine Wilt Chamberlain je nekako nadmašio sebe. Pukla je stotka.
66
A- A A+
Najdominatniji napadač kojeg je svijet košarke ikada vidio, jedan od najtalentovanijih sportista uopšte. Njegove statistike i dan-danas zapanje svakog ljubitelja ove igre.
Wilt Chamberlain i danas drži gotovo 100 važećih NBA rekorda...
"Odigrao sam nekoliko partija flipera, popio nekoliko pića, vodio ljubav čitavu noć sa jednom prekrasnom djevojkom i zatim se rano ujutro ukrcao na voz Philadelphiju..."
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Ovako je svoju pripremu za utakmicu protiv New York Knicksa opisao Wilt Chamberlain. Iako je igrao za Philu Wilt je živio u New Yorku i putovao je na svaku tekmu najčešće vozom. Tako je bilo i u utakmici u kojoj je ubacio 100 poena. Meč u maloj dvorani u Hersheyu koji je od Philadelphije udaljen oko 130 kilometara je gledalo 4100 gledalaca mada je Wiltu u kasnjim godinama prišlo na desetine hiljada ljudi sa istom pričom...
"Gledao sam uživo kada si ubacio 100 poena...", njegov odgovor je uvijek bio isti..."Bio si tamo? Znaš i ja sam isto bio...."
Utakmica u Hersheyu je malo koga zanimala. NBA liga se borila za svoje mjesto pod suncem. Prenosa nije bilo, Video zapis ne postoji. Ima audio zapis četvrte četvrtine i tek pokoja fotografija od kojih je najčuvenija ona koju je pripremio legendarni statistički guru NBA Harvey Pollack u to vrijeme portparol Philadelphije a na kojoj Wilt drži papir na kojem je napisano 100. Pollack je slao izvještaje za četiri lokalne novine sa svake utakmice jer oni nisu imali novca da šalju svoje ljude čak ni 100 kilometara od grada...
Kako ne biti fasciniran onime što je u svojoj karijeri ostvario Wilt?
Ako ste odigrali više od 10 ozbiljnih basketa u životu svjesni ste koliko je teško natrpati poenima bilo koga, bilo gdje i na bilo kojem nivou košarke. Zbog toga svi Chamberlainovi brojevi i izgledaju fascinantno. Timovi su se posebno pripremali za njega i on opet nije imao puno problema da im ubaci 60 i ostvari 30 skokova. Njegove statistike teško možete da napravite na video igrici i to je realno najbolji opis wiltovih košarkaških mogućnosti... Čovjek- video igrica.
Za mnoge sportiste kažemo da su bili daleko ispred svog vremena. Wilt je izgledao kao da ga je neko teleportovao iz 23. vijeka u 1960-te. Morali bi dobro da istražujemo kako bi našli nekoga ko je bio talentovaniji sportista od Big Dippera. Atletika je bila njegova prva i najveća ljubav. Wilt je sa svojih 216cm trčao na 100 metara 10,9 sekundi!!, 400 metara je trčao 49 sekundi, u vis je skakao 201cm, kuglu je bacao 17 metara, a u dalj je skakao 6,8 metara.
E sad...GOVORIMO O 1956 GODINI!!
"Košarka je meni bila igra za tetke, ali košarka je bila bog u Philadelphiji. Ja sam bio visok i tako...."
Wilt je od svojih srednjškolskih dana bio mašina za koševe i skokove. Na Overbooku, njegovoj srednjoj školi osvojio je tri titule šampiona i imao jednu seriju od tri uzastopna meča gdje je ubacivao 74, 78 i 90 poena.
"Ja sam bio Golijat u svijetu punom Davida. Niko ne navija za Golijata..."
Malo je igrača u istoriji košarke koji su dobili više batina na terenu od Wilta Chamberlaina. Još od srednje škole Wilta su čuvala po trojica nekada i četvorica. Pesnice u leđa i potiljak, pljuvanje, štipanje, gaženje skočnih zglobova, ugrizi za ruku...sve je to morao da trpi i da igra. Za divno čudo rijetko je gubio razum na terenu. Kako je to sjajno opisao bivši NBA igrač i trener Jack McMahon:"Najbolja stvar za NBA ligu je bila što je bog napravio Wilta kao dobru osobu....mogao je sve da nas pobije lijevom rukom..."
Ponekad bi mu prekipilo pa bi podigao protivničkog centra pola metra od zemlja i rekao: "Dosta je bilo..." U to vrijeme košarka nije bila posebno taktički razvijena niti je bilo previše atletski moćnih igrača ali pod košem ste mogli da udarite toljagom.
"Dopao mi se Kansas. Želio sam da igram za Phoga Allena...."
Nije se desilo. Naime igrači prve godine faksa tada nisu mogli da igraju košarku. Kada je Wilt dobio pravo da nastupa Allen je otišao u penziju i Kansas je dobio novog trenera. UCLA je nudila i razvoj glumačke karijere uz košarku. Pennsylvania je nudila dijamante!? ali Wiltu se nije ostajalo blizu kuće. Na koledžu nije uspio da osvoji titulu. U finalu protiv North Caroline čuvala su ga trojica u svakom trenutku. Carolina s obzirom da tada nije bilo ograničenja napada je odugovlačila u svakom posjedu.
Proglašen je najboljim igračem finala iako je njegov tim izgubio meč. Godinama kasnije je priznao da mu je to bio najbolniji poraz u karijeri. Raniji odlazak sa koledža u profesionalce je masno naplatio. Svoju priču je prodao jednom magazinu za 10 hiljada dolara. Tada su NBA igrači godišnje imali manje od 9 hiljada...
"Dobar dan gospodine Chamberlain, ja sam Walter Bellamy."...."Zdravo Waltere, ja sam Wilt. Samo da znaš nećeš šutnuti na koš u prvom poluvremenu..."
Wilt je inače izblokirao devet prvih šuteva Walta Bellamya na toj tekmi. Ovaj je prvi put pogodio obruč u nastavku.
Milsim da niko nikada neće moći da objasni ono što je Wilt Chamberlain napravio u NBA karijeri. Brojevi od kojih vam se zavrti u glavi. Kako uopšte da opišemo ono što se desilo u sezoni 61-62? Zamislite da je tupava valorizacija postajala tada...koliko bi Wilt imao? 150, 200? U cijeloj sezoni je propustio samo osam, 8 minuta igre jer ga je isključio sudija Earl Storm. U sezoni je igrao 48,5 minuta u PROSJEKU!! 50,4 poena po utakmici!! 26 skokova po utakmici.
Blokade se nisu vodile u tom periodu lige ali se recimo Harvey Pollack kune da je u jednoj utakmici izbrojao 26 blokada Chamberlaina. Wilt je u karijeri imao 30 poena i 23 skoka PO UTAKMICI...naravno jedini je igrač u istoriji lige sa takvim prosjecima. Čovjek je u svojoj karijeri napravio 24 hiljade skokova. Zamislite 24 hiljade skokova!! Poređenja radi samo su 22 NBA igrača u istoriji ubacila više poena nego što Wilt ima skokova....
U NBA istoriji do sada bile su 64 utakmice u kojima je jedan igrač ubacio 60 ili više poena. Polovina su vlasništvo Wilta Chamberlaina. Njegov odraz je bio negdje između 105 i 120cm(ima različtih podataka) i Wilt je u većem dijelu svoje karijere minimalno koristio zakucavanje kao sredstvo za postizanje koševa. Zašto? "Nisam želio da bude kako samo koristim visinu i snagu za poentiranje".
Koševe je postizao šutem iz okreta od tablu, nečim što je izgledalo kao poluhorog i polaganjem ala Gervin. Sedam puta je bio najbolji strijelac lige, 11 puta najbolji skakač, jedne godine i najbolji asistent. Jedini je igrač ikada sa četiri hiljade poena u jednoj sezoni. Jordan je poređenja radi najviše ubacio tri hiljade. Niko drugi nije ni blizu. Sve ovo Wilt je uradio sa trećim najgorim procentom penala ikada, nešto oko 51 posto. Zamislite da je barem imao 60 posto. Svima bi nam proključao mozak. I ovako su sve ove cifre zastrašujuće, makar bile postignute protiv stolica i kartonskih kutija...
"Meni bi morali da odrežu nogu pa da ostanem na klupi....."
Bill Russell je ovo izjavio nakon sedme utakmice NBA finala 1969 godine u kojoj je Wilt povrijedio koljeno i nije mogao da odigra završnicu. Zbog ove izjave dva inače dobra prijatelja nisu pričali više od 20 godina. Pomirenje se desilo sredinom 90-tih nakon Russelovog privatnog pa zatim i javnog izvinjenja. To je bio i ostao duel koji polariše košarkaške istoričare. Russell je osvojio mnogo više titula Wilt je napravio neuporedivo bolju indivdualnu karijeru. Kome ide prevaga?
Vjerovatno je nerješeno, mada uvijek treba naglasiti da je Bill Russell igrao za najboljeg trenera tog vremena Reda Auerbacha te bio okružen neuporedivo boljim igračima, sve redom članovima Kuće slavnih Cousy, Sharman, Heinsohn, Ramsey, Sam i KC Jones, Havlicek. Wiltovi saigrači posebno dok je bio u naponu snage su uglavnom bili prolaznici. Duel Wilt - Russell je donio i jedan rekord koji gotovo sigurno neće biti oboren u skorije vrijeme. Chamberlain je protiv Celticsa u jednoj utakmici napravio nehumanih 55 skokova!! Dok neki kiborg ne zaigra košarku ovo će teško biti ugroženo...
"Sada kada više ne igram istorija će me pamtiti kao nekoga ko je pomogao svojim saigračima da pobjeđuju, dok će tebe pamtiti kao cmizdravca, gubitnika i tipa koji je uvijek odustajao..."
Još jedno druženje koje je loše završilo. Ovako je izgledala poruka Kareem Abdul Jabbaraupućena Wiltu. Chamberlain je dugo vremena bio Kareemov idol. Mladi Jabbar je gledao kako Wilt dominira na čuvenim utakmicama u Rucker Parku u New Yorku (Tamo je Wilt jednom zakucao tako jako da se lopta od beton odbila preko visoke metalne ograde karakteristične za američke terene na ulicu gdje ju je pregazio automobil). Wilt je također u Rucker Parku pred svjedocima skinuo novčanicu sa vrha table dok je mladi Kareem padao u trans.
Chamberlain je pustio Jabbara u svoj svijet ali čim je 10 godina mlađi Kareem krenuo sa osvajanjem NBA počele su i Wiltove kritike na njegov račun. Lakersi su pokušali da početkom 80-tih vrate u ligu Wilta koji je tada imao gotovo 50 godina kao igrača koji bi na kratko mijenjao Jabbara...njegov odgovor:" Kareem samo može da mijenja mene...". Nikada se nisu pomirili...
"Gospodine Chamberlain...Ne možete baš u papučama da vodite utakmice"
Da, da...Wilt je bio i trener.
ABA liga je bila vjerovatno najluđa u istoriji košarke. Stalno su pokušavali sve da privuku gledaoce. San Diego je 1973 godine za čak 600 hiljada dolara imenovao Wilta Chamberlaina kao svog glavnog trenera. Wilt je na utakmice dolazio helikopterom iz Los Angelesa te vodio mečeve u papučama dok mu vodstvo lige nije skrenulo pažnju na primjerenije odijevanje. Par utakmica je propustio jer je "imao pametnija posla", jednu zato što je dijelio autograme, a jednom je jednostavno otišao na koktel parti. Trenerski posao ga baš i nije okupirao. Zato je vlasnik San Diega ostao vezan ugovorom sa njim do kraja života. Wilt je u svoje vrijeme bio daleko najplaćeniji košarkaš. Gotovo redovno od tri do pet puta plaćeniji od bilo koga drugog u NBA. Nakon smrti 1999 godine braći i sestrama je ostavio 25 miliona dolara...šta bi Iverson danas dao za taj novac....
"Neko sakuplja poštanske markice...Wilt je sakupljao žene"
Nikada nećemo saznati da li je priča o 20 hiljada žena sa kojima je Chamberlain navodno spavao istinita...ali u svakom slučaju i kao urbana legenda ne zvuči loše. Sigurno je da je kroz Wiltove ruke prošao veliki broj žena. Njegovi prijatelji su svjedočili da je tokom 10-dnevnog odmora na Havajima spavao sa 23 različite djevojke. Odatle je navodno i krenula priča o 20 hiljada.
Cifra je izvedena matematikom koju su složili Wilt i njegov drug "konzervativnim" sabiranjem i dodavanjem broja godina seksualne aktivnosti. Wiltova kuća na Bel Airu je izgledala kao mini Playboy zamak sa ogledalima i vodenim krevetima. Chamberlain se nikada nije ženio te nije želio da ima djecu...Prije smrti je dao slijedeću izjavu:" U životu sam naučio da je imati jednu ženu hiljadu puta puno veće zadovoljstvo nego imati hiljadu žena po jednom...." Zlobnici su komentarisali..."Trebalo mu je samo 20 hiljada provjera da to spozna"...
"Doktori? Ma kakvi doktori..."
Punih sedam godina Wilt nije želio da sebi prizna kako ima srčane poteškoće. Doktore je zaobilazio u širokom luku. Prijatelji, onaj uski krug koji je uvijek bio uz njega su uzalud pokušavali da mu objasne ozbiljnost situacije. Wilt nije želio operaciju, povukao se u sebe. Dramatično je smršao, kao da je izgubio volju za životom, kao da nije želio da se bori. Umro je 12. oktobra 1999 na podu svoje kuće u Bel Airu. Srce supermena je prestalo da kuca. Kada je umro nikoga nije bilo u blizini. Jednostavno je živio takav život. Želio je da bude kremiran...želja mu je ispunjena....
Kada je izabran među 50 najboljih igrača NBA lige svih vremena prva rečenica je glasila ovako:" Bio je nezaustavljiva košarkaška sila, najčudesnija napadačka sila ikada viđena u ovoj igri...."
To niko ne može da ospori. Stotka i dalje živi....
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Peđa Šuter
Autor: Edin Avdić
Svjetski i evropski prvak, trostruki All Star igrač, dvostruki pobjednik u šutiranju trojki i vjerovatno jedan od najboljih igrača i šutera koje je Evropa ikada dala...
Foto:
Kada se pominju najbolji igrači svih vremena iz ex-Yu, njegovo ime se vrlo često zaboravi ili izostavi, a niko sa ovih prostora nije ostavio dublji trag u NBA od Predraga Stojakovića. U posljednjoj sezoni sa Dallasom je dohvatio ono što mu je izmaklo sa Sacramentom - titulu šampiona.
"Tata, ja ću nas jednog dana sve izdržavati i nećeš morati da se ustručavaš kada kupuješ bilo šta".
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Stojaković je sa strane posmatrao svog oca kako pokušava da sinu, sportisti u razvoju, kupi veću količinu voća i povrća. Novca uglavnom nije bilo. Ono što su imali trebalo je pažljivo potrošiti, svaka para je bila važna, a Peđa je rastao i rastao...
Otkrio ga je Predrag Badnjarević na jednom turniru u Slavonskom Brodu, a već sa 14 godina bilo je jasno da je Stojaković ekstra talentovan i da ga čeka vjerovatno velika karijera. Ali, kako odabrati pravi put?
Crvena zvezda, gdje je dominirao u mlađim kategorijama i gdje je već sa nepunih 16 godina postao prvotimac, u tom trenutku nije imala mnogo šta da ponudi. Peđin stariji brat Nenad je imao teško oboljenje bubrega (posljedica infekcije u djetinjstvu) i samo lijekovi za njegov koliko-toliko normalan život su koštali 10 hiljada maraka mjesečno. Takav novac u Beogradu jednostavno nije mogao da nađe.
To je bio period kada su mladi igrači iz Srbije sreću tražili u Grčkoj uz dobijanje pasoša. Jarić, Gurović, Vukčević, Tarlać, Nesterović i Stojaković su bila najpoznatija imena koja su krenula tim putem. Stojakovića su tražili PAOK i Olympiacos. Oly je pritiskao do samog kraja, ali je presudila činjenica da je po plaćenoj odšteti tim iz Soluna nadmašio i moćnog Sokratisa Kokalisa (PAOK je izdvojio oko 800 hiljada dolara).
Foto: MN Press
Peđa je potpisao ugovor sa PAOK-om, koji je na sebe preuzeo i obaveze liječenja njegovog brata. Sa Peđom su u Grčku istovremeno krenuli Nesterović, Reljić, kao i trener Badnjarević. Tri igrača, tri nova, grčka prezimena.
"Prosto je nevjerovatno koliko je Stojaković snažno trenirao. Svaki potez, svaka kretnja, sve je bilo odrađeno maksimalno. Od prvog dana je bilo jasno da je riješen da uspije. Šutirao je do iznemoglosti i koristio svaku priliku da igra jedan na jedan. To je bila njegova osnova, bio je vrlo težak za čuvanje jedan na jedan."
Tako ga i danas pamte u PAOK-u. Pamti se još jedna stvar... njegov čudni, izuzetno brzi izbačaj, kojim je pogađao u fantastičnom procentu. Stojaković je prilikom šuta pomjerao čitavo tijelo u lijevu stranu, a ruku kojom je pridržavao loptu je kasno sklanjao, tako da je rotacija umjesto standardne bila - bočna. Lopta je imala felš na putu do obruča, ali je preciznost bila zapanjujuća. Nešto poput ogromnog Reggie Millera, Peđa je loptu šutirao u penjanju, šut-skok, što odbrani uglavnom nije ostavljalo vremena za reakciju.
Sve to Stojaković je prve godine u Solunu demonstrirao uglavnom na treninzima i utakmicama juniora, čekajući papir grčke federacije koji će mu konačno odobriti igranje zvaničnih utakmica. Put od debija do startne petorke nije trajao dugo. PAOK je imao nukleus mladih igrača - Rentzias, Giannuolis i Stojaković. Ovim zadnjim su u Grčkoj bili oduševljeni od početka.
Oduševljen je bio i GM Sacramenta Geoff Petrie, koji je za Stojakovića čuo od tada najpoznatijeg košarkaškog menadžera u Evropi, Luciana Capicchionija. Petrie je prvi izbor Kingsa na draftu 1996. potrošio upravo na mladu zvijezdu PAOK-a.
Petriea je impresionirala još jedna činjenica: "Nevjerovatno koliko ljudi u Grčkoj puše u dvoranama... Išao sam da gledam Stojakovića u Solun i od duhanskog dima se nije vidjela suprotna tribina. To nigdje nisam doživio."
Prva profi sezona za Stojakovića je odmah donijela i probleme sa povredama. Stres fraktura potkoljenice koju je zaradio nije bila primjećena. Par sedmica pauze je popravilo stanje i u PAOK-u su bili nestrpljivi da se vrati na teren. Na jednom rolingu u narednom ligaškom meču doživio je otvoreni prelom ranije povrijeđene noge. Doktori su to objasnili primjerom luka i strijele...
"Kada je luk napuknut i pokušate sa njega da ispalite strijelu... od napinjanja luk pukne na pola, to se desilo i sa njegovom nogom. Kost je bila napuknuta, a mišići su proizveli pritisak koji je napregao kost do pucanja."
Metalnu šipku u nozi Stojaković je nosio do kraja karijere, nosi je i dan-danas.
Kao jedan od uzroka povrede, navedena je i činjenica da Peđa nije posvećivao puno pažnje istezanju prije i poslije treninga. Nakon kraćeg savjetovanja, istezanje više nije bilo problem, naprotiv.
Povratak je donio prosjek od 24 poena po utakmici u tradicionalno tvrdom i grubom grčkom prvenstvu, gdje su utakmice igrane uglavnom na 60 poena i gdje se kontranapad na svakoj tekmi smatrao incidentom. Stojaković je u sezoni prije odlaska u NBA postao autor jednog od najčuvenijih koševa u istoriji grčke košarke.
Olympiacos je 1997. godine počistio evropsku i grčku košarkašku scenu. Dušan Ivković ih je vodio do prve titule evropskog šampiona. Godinu dana kasnije su ostali bez ijednog trofeja. U odlučujućoj utakmici polufinala plej-ofa, Oly je imao dva poena prednosti u posljednjem minutu. Charles Shackleford je izjednačio, Karnišovas promašio na drugoj strani, a loptu odluke je uzeo Stojaković.
Od početka karijere Stojaković je obožavao prodor u lijevu stranu i šut iz lijevog driblinga. Svjesni su toga bili i u Olympiacosu, pa je Dušan Vukčević tokom čitavog napada PAOK-a usmjeravao Stojakovića u desnu stranu. Nije pomoglo. Trojka preko ruke sa zvukom sirene, koja je zaledila prepunu dvoranu Mira i prijateljstva. Veliki igrači jednostavno rade takve stvari...
Malo je nedostajalo da Stojaković obuče dres grčke reprezentacije. Malo više birokratije u amabasadi SRJ u Solunu i otezanje oko izdavanja potrebnih dokumenata su gotovo doveli do takvog razvoja situacije, ali istovremeno su svoj glas protiv digli grčki igrači, na čelu sa Fasulasom i zaprijetili bojkotom, te tako sami sebi uskratili barem još jednu titulu evropskog šampiona.
Foto: Guliver/Getty Images/Ezra Shaw
Put Stojakovića u NBA je sličan onome koji su prošli brojni Evropljani i debitanti, samo sa mnooogo boljim završetkom... "Ne znam da li mogu da igram u NBA ali postoji samo jedan način da to saznam. To je da odem i pokušam..."
Većina evropskih "rukija" u NBA mora da prođe sličan put, pod uslovom da imaju realni kvalitet. Prvo se treba pomjeriti sa klupe i dobiti šansu. Zatim treba pridobiti poštovanje na terenu, sudija prije svega, koje vam vrlo često na prodoru - kao nepoznatom igraču - neće svirati ništa.
Iako je u PAOK-u igrao vrlo raznovrsno, Stojaković je brzo shvatio da tako neće ići u NBA. Prvo što ti NBA odbrane dopuste kao novajliji je šut sa distance. Svojevrsni test šta možeš. Na prodor pod koš, ako te slučajno ne zovu Manu, možeš da zaboraviš. Brzina igre je izuzetna, snaga i skočnost nestvarna. Stojaković je odmah postao svjestan da je potrebno dodatno ojačati. Zbog toga je sa kondicionim trenerom Batom Zimonjićem počeo proces jačanja nogu, bez obzira na nisko težište. Iako imaš 206 cm, izuzetno brz i precizan šut, opet treba imati snagu nogu da šutiraš u padu sa osam metara, preko atletski superiornijeg igrača, dva minuta do kraja.
U tri sezone, Stojaković je kod čovjeka koji je Dražena Petrovića držao zakucanog za kraj klupe, došao do prosjeka od 20 poena po meču i uloge startera na mjestu niskog krila. Svoju do tada najbolju NBA sezonu 2000/01 zaključio je fantastičnim nastupom na EP u Turskoj, gdje je proglašen za najboljeg igrača, sa 23 poena po utakmici uz četiri skoka i 68 odsto šuta za dva, 51 odsto trojke. SR Jugoslavija je osvojila zlatnu medalju pobjeđujući prosječno sa 23 poena razlike!
U čuvenoj seriji protiv Lakersa, Kingsi nisu mogli da računaju na Stojakovića u punom obimu zbog povrede skočnog zgloba i to će ostati njegova i priča Kingsa tokom svakog narednog plej-ofa. Uvijek su neke povrede vukli ili Webber ili Stojaković. Rane zbog velikog promašaja u odlučujućoj utakmici protiv Lakersa, zaliječio je zlatnom medaljom na SP u Indianapolisu. Ponovo najbolji strijelac reprezentacije sa 19 poena po utakmici. Pobjeda nad američkom reprezentacijom u eliminacionoj tekmi, a 26 poena u finalu.
Foto: Guliver/Getty Images/Jed Jacobsohn
Reputaciju vanserijskog šutera potvrdio je sa dvije uzastopne pobjede na All Star takmičenju u šutiranju trojki. Jedini je neamerikanac sa dva trijumfa, iako je Barkley na drugom takmičenju uporno govorio da neće proći prvi krug.
Svoju najbolju sezonu u karijeri Peđa je odigrao u periodu 2003-04. Drugi strijelac lige, druga petorka lige! Četvrti u glasanju za MVP nagradu. Najveći prosjek poena jednog ex-YU igrača ikada (24,2), drugi po odigranim minutama, 240 pogođenih trojki, najbolji procenat sa linije penala (93 odsto).
Nakon ove sezone, povrede su gotovo uništile njegovu NBA karijeru. Zglob, koljeno, leđa, vrat. Uvijek je nešto tjeralo Stojakovića da propušta tekme. Tek četiri godine kasnije u New Orleansu je uspio da poveže 77 utakmica za Hornetse. Chris Paul ga je perfektno pronalazio van linije za tri poena, a Stojaković je odgovorio sa 230 pogođenih trojki uz najbolji procenat u karijeri.
Ponovo je bio i najbolji sa penala u NBA (93 odsto). On, Chris Paul i David West su odveli tim do sedme utakmice polufinala Zapada protiv Spursa, ali iako su imali prednost domaćeg terena, San Antonio im je zalupio vrata.
Nakon jedne zdrave sezone ponovo su krenule povrede u još većem obimu, ali je na kraju puta stiglo i ono što je čekao 10 godina - NBA titula. Ugovor sa Dallasom je bio pravi scenario za veterana na zalasku, koji je pio šaku tableta samo da bi ujutro ustao iz kreveta. Stojaković je bio daleko od igrača koji je mogao da nosi napad svoje ekipe, ali je i dalje bio vrhunski šuter koji je sa dovoljno prostora mogao da pogodi četiri-pet trojki u seriji...
"Kada sam vidio kako šutira na treningu znao sam da i dalje može i da će nam itekako korisiti.." rekao je Dirk Nowitzki po njegovom dolasku u Dallas.
Peđa je svoju seriju sačuvao za duel protiv nervoznih Lakersa, koji su pometeni uz šest njegovih trojki bez promašaja u četvrtoj utakmici. Protiv Miamija u finalu je igrao malo, ali je cilj ostvario.
Foto: MN Press
Iz nekog razloga, kada se raspravlja ko je najbolji ex-YU igrač svih vremena, njega najčešće zaborave, ili ga se neko sjeti pri kraju priče. Uz one uobičajene - Dražen, Kukoč, Bodiroga, Divac, Kićanović, Danilović, Ćosić, Đorđević - ime Predraga Stojakovića se rijetko pomene, iako je u najjačoj ligi svijeta postavio nove standarde za igrače sa ovih prostora.
Neki kažu da nije ostavio dovoljno dubok trag u Evropi, iako je to s obzirom na put njegove karijere bilo nemoguće, neki da nije bio previše pouzdan u važnim utakmicama, neki da je imao kratku reprezentativnu karijeru. Olako se zaboravljaju tri All Star nastupa, 14 hiljada NBA poena, 1.800 pogođenih trojki, 90 odsto sa penala u karijeri, evropsko i svjetsko zlato, NBA titula, te činjenica da je uz Dražena bio vjerovatno najbolji čisti strijelac kojeg su dali ovi prostori...
"To je jedini igrač kojeg znam, a koji je izgurao svoj stil igre od juniora do NBA petorke. Nikada ga promašaji nisu previše pogađali i uvijek je bio spreman da šutira bez obzira na okolnosti. Rođeni strijelac."
Ovako je Stojakovića opisao virtuoz sa loptom, otac Marka Jarića i čovjek uz kojeg je stasao Dražen Petrović, Srećko Jarić.
Dragan Šakota, koji je za 15 godina rada u Grčkoj vodio gotovo sve najbolje timove i igrače, svojevremeno je dao najefektniju izjavu...
"Kada su me pitali ko je bio najbolji igrač kojeg sam trenirao, rekao sam da ne znam, jer ih je stvarno bilo puno, ali da znam ko će biti najbolji - Predrag Stojaković."
Peđa Stojaković, jedan od najboljih...
Autor: Edin Avdić
Svjetski i evropski prvak, trostruki All Star igrač, dvostruki pobjednik u šutiranju trojki i vjerovatno jedan od najboljih igrača i šutera koje je Evropa ikada dala...
Kada se pominju najbolji igrači svih vremena iz ex-Yu, njegovo ime se vrlo često zaboravi ili izostavi, a niko sa ovih prostora nije ostavio dublji trag u NBA od Predraga Stojakovića. U posljednjoj sezoni sa Dallasom je dohvatio ono što mu je izmaklo sa Sacramentom - titulu šampiona.
"Tata, ja ću nas jednog dana sve izdržavati i nećeš morati da se ustručavaš kada kupuješ bilo šta".
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Stojaković je sa strane posmatrao svog oca kako pokušava da sinu, sportisti u razvoju, kupi veću količinu voća i povrća. Novca uglavnom nije bilo. Ono što su imali trebalo je pažljivo potrošiti, svaka para je bila važna, a Peđa je rastao i rastao...
Otkrio ga je Predrag Badnjarević na jednom turniru u Slavonskom Brodu, a već sa 14 godina bilo je jasno da je Stojaković ekstra talentovan i da ga čeka vjerovatno velika karijera. Ali, kako odabrati pravi put?
Crvena zvezda, gdje je dominirao u mlađim kategorijama i gdje je već sa nepunih 16 godina postao prvotimac, u tom trenutku nije imala mnogo šta da ponudi. Peđin stariji brat Nenad je imao teško oboljenje bubrega (posljedica infekcije u djetinjstvu) i samo lijekovi za njegov koliko-toliko normalan život su koštali 10 hiljada maraka mjesečno. Takav novac u Beogradu jednostavno nije mogao da nađe.
To je bio period kada su mladi igrači iz Srbije sreću tražili u Grčkoj uz dobijanje pasoša. Jarić, Gurović, Vukčević, Tarlać, Nesterović i Stojaković su bila najpoznatija imena koja su krenula tim putem. Stojakovića su tražili PAOK i Olympiacos. Oly je pritiskao do samog kraja, ali je presudila činjenica da je po plaćenoj odšteti tim iz Soluna nadmašio i moćnog Sokratisa Kokalisa (PAOK je izdvojio oko 800 hiljada dolara).
Peđa je potpisao ugovor sa PAOK-om, koji je na sebe preuzeo i obaveze liječenja njegovog brata. Sa Peđom su u Grčku istovremeno krenuli Nesterović, Reljić, kao i trener Badnjarević. Tri igrača, tri nova, grčka prezimena.
"Prosto je nevjerovatno koliko je Stojaković snažno trenirao. Svaki potez, svaka kretnja, sve je bilo odrađeno maksimalno. Od prvog dana je bilo jasno da je riješen da uspije. Šutirao je do iznemoglosti i koristio svaku priliku da igra jedan na jedan. To je bila njegova osnova, bio je vrlo težak za čuvanje jedan na jedan."
Tako ga i danas pamte u PAOK-u. Pamti se još jedna stvar... njegov čudni, izuzetno brzi izbačaj, kojim je pogađao u fantastičnom procentu. Stojaković je prilikom šuta pomjerao čitavo tijelo u lijevu stranu, a ruku kojom je pridržavao loptu je kasno sklanjao, tako da je rotacija umjesto standardne bila - bočna. Lopta je imala felš na putu do obruča, ali je preciznost bila zapanjujuća. Nešto poput ogromnog Reggie Millera, Peđa je loptu šutirao u penjanju, šut-skok, što odbrani uglavnom nije ostavljalo vremena za reakciju.
Sve to Stojaković je prve godine u Solunu demonstrirao uglavnom na treninzima i utakmicama juniora, čekajući papir grčke federacije koji će mu konačno odobriti igranje zvaničnih utakmica. Put od debija do startne petorke nije trajao dugo. PAOK je imao nukleus mladih igrača - Rentzias, Giannuolis i Stojaković. Ovim zadnjim su u Grčkoj bili oduševljeni od početka.
Oduševljen je bio i GM Sacramenta Geoff Petrie, koji je za Stojakovića čuo od tada najpoznatijeg košarkaškog menadžera u Evropi, Luciana Capicchionija. Petrie je prvi izbor Kingsa na draftu 1996. potrošio upravo na mladu zvijezdu PAOK-a.
Petriea je impresionirala još jedna činjenica: "Nevjerovatno koliko ljudi u Grčkoj puše u dvoranama... Išao sam da gledam Stojakovića u Solun i od duhanskog dima se nije vidjela suprotna tribina. To nigdje nisam doživio."
Prva profi sezona za Stojakovića je odmah donijela i probleme sa povredama. Stres fraktura potkoljenice koju je zaradio nije bila primjećena. Par sedmica pauze je popravilo stanje i u PAOK-u su bili nestrpljivi da se vrati na teren. Na jednom rolingu u narednom ligaškom meču doživio je otvoreni prelom ranije povrijeđene noge. Doktori su to objasnili primjerom luka i strijele...
"Kada je luk napuknut i pokušate sa njega da ispalite strijelu... od napinjanja luk pukne na pola, to se desilo i sa njegovom nogom. Kost je bila napuknuta, a mišići su proizveli pritisak koji je napregao kost do pucanja."
Metalnu šipku u nozi Stojaković je nosio do kraja karijere, nosi je i dan-danas.
Kao jedan od uzroka povrede, navedena je i činjenica da Peđa nije posvećivao puno pažnje istezanju prije i poslije treninga. Nakon kraćeg savjetovanja, istezanje više nije bilo problem, naprotiv.
Povratak je donio prosjek od 24 poena po utakmici u tradicionalno tvrdom i grubom grčkom prvenstvu, gdje su utakmice igrane uglavnom na 60 poena i gdje se kontranapad na svakoj tekmi smatrao incidentom. Stojaković je u sezoni prije odlaska u NBA postao autor jednog od najčuvenijih koševa u istoriji grčke košarke.
Olympiacos je 1997. godine počistio evropsku i grčku košarkašku scenu. Dušan Ivković ih je vodio do prve titule evropskog šampiona. Godinu dana kasnije su ostali bez ijednog trofeja. U odlučujućoj utakmici polufinala plej-ofa, Oly je imao dva poena prednosti u posljednjem minutu. Charles Shackleford je izjednačio, Karnišovas promašio na drugoj strani, a loptu odluke je uzeo Stojaković.
Od početka karijere Stojaković je obožavao prodor u lijevu stranu i šut iz lijevog driblinga. Svjesni su toga bili i u Olympiacosu, pa je Dušan Vukčević tokom čitavog napada PAOK-a usmjeravao Stojakovića u desnu stranu. Nije pomoglo. Trojka preko ruke sa zvukom sirene, koja je zaledila prepunu dvoranu Mira i prijateljstva. Veliki igrači jednostavno rade takve stvari...
Malo je nedostajalo da Stojaković obuče dres grčke reprezentacije. Malo više birokratije u amabasadi SRJ u Solunu i otezanje oko izdavanja potrebnih dokumenata su gotovo doveli do takvog razvoja situacije, ali istovremeno su svoj glas protiv digli grčki igrači, na čelu sa Fasulasom i zaprijetili bojkotom, te tako sami sebi uskratili barem još jednu titulu evropskog šampiona.
Put Stojakovića u NBA je sličan onome koji su prošli brojni Evropljani i debitanti, samo sa mnooogo boljim završetkom... "Ne znam da li mogu da igram u NBA ali postoji samo jedan način da to saznam. To je da odem i pokušam..."
Većina evropskih "rukija" u NBA mora da prođe sličan put, pod uslovom da imaju realni kvalitet. Prvo se treba pomjeriti sa klupe i dobiti šansu. Zatim treba pridobiti poštovanje na terenu, sudija prije svega, koje vam vrlo često na prodoru - kao nepoznatom igraču - neće svirati ništa.
Iako je u PAOK-u igrao vrlo raznovrsno, Stojaković je brzo shvatio da tako neće ići u NBA. Prvo što ti NBA odbrane dopuste kao novajliji je šut sa distance. Svojevrsni test šta možeš. Na prodor pod koš, ako te slučajno ne zovu Manu, možeš da zaboraviš. Brzina igre je izuzetna, snaga i skočnost nestvarna. Stojaković je odmah postao svjestan da je potrebno dodatno ojačati. Zbog toga je sa kondicionim trenerom Batom Zimonjićem počeo proces jačanja nogu, bez obzira na nisko težište. Iako imaš 206 cm, izuzetno brz i precizan šut, opet treba imati snagu nogu da šutiraš u padu sa osam metara, preko atletski superiornijeg igrača, dva minuta do kraja.
U tri sezone, Stojaković je kod čovjeka koji je Dražena Petrovića držao zakucanog za kraj klupe, došao do prosjeka od 20 poena po meču i uloge startera na mjestu niskog krila. Svoju do tada najbolju NBA sezonu 2000/01 zaključio je fantastičnim nastupom na EP u Turskoj, gdje je proglašen za najboljeg igrača, sa 23 poena po utakmici uz četiri skoka i 68 odsto šuta za dva, 51 odsto trojke. SR Jugoslavija je osvojila zlatnu medalju pobjeđujući prosječno sa 23 poena razlike!
U čuvenoj seriji protiv Lakersa, Kingsi nisu mogli da računaju na Stojakovića u punom obimu zbog povrede skočnog zgloba i to će ostati njegova i priča Kingsa tokom svakog narednog plej-ofa. Uvijek su neke povrede vukli ili Webber ili Stojaković. Rane zbog velikog promašaja u odlučujućoj utakmici protiv Lakersa, zaliječio je zlatnom medaljom na SP u Indianapolisu. Ponovo najbolji strijelac reprezentacije sa 19 poena po utakmici. Pobjeda nad američkom reprezentacijom u eliminacionoj tekmi, a 26 poena u finalu.
Reputaciju vanserijskog šutera potvrdio je sa dvije uzastopne pobjede na All Star takmičenju u šutiranju trojki. Jedini je neamerikanac sa dva trijumfa, iako je Barkley na drugom takmičenju uporno govorio da neće proći prvi krug.
Svoju najbolju sezonu u karijeri Peđa je odigrao u periodu 2003-04. Drugi strijelac lige, druga petorka lige! Četvrti u glasanju za MVP nagradu. Najveći prosjek poena jednog ex-YU igrača ikada (24,2), drugi po odigranim minutama, 240 pogođenih trojki, najbolji procenat sa linije penala (93 odsto).
Nakon ove sezone, povrede su gotovo uništile njegovu NBA karijeru. Zglob, koljeno, leđa, vrat. Uvijek je nešto tjeralo Stojakovića da propušta tekme. Tek četiri godine kasnije u New Orleansu je uspio da poveže 77 utakmica za Hornetse. Chris Paul ga je perfektno pronalazio van linije za tri poena, a Stojaković je odgovorio sa 230 pogođenih trojki uz najbolji procenat u karijeri.
Ponovo je bio i najbolji sa penala u NBA (93 odsto). On, Chris Paul i David West su odveli tim do sedme utakmice polufinala Zapada protiv Spursa, ali iako su imali prednost domaćeg terena, San Antonio im je zalupio vrata.
Nakon jedne zdrave sezone ponovo su krenule povrede u još većem obimu, ali je na kraju puta stiglo i ono što je čekao 10 godina - NBA titula. Ugovor sa Dallasom je bio pravi scenario za veterana na zalasku, koji je pio šaku tableta samo da bi ujutro ustao iz kreveta. Stojaković je bio daleko od igrača koji je mogao da nosi napad svoje ekipe, ali je i dalje bio vrhunski šuter koji je sa dovoljno prostora mogao da pogodi četiri-pet trojki u seriji...
"Kada sam vidio kako šutira na treningu znao sam da i dalje može i da će nam itekako korisiti.." rekao je Dirk Nowitzki po njegovom dolasku u Dallas.
Peđa je svoju seriju sačuvao za duel protiv nervoznih Lakersa, koji su pometeni uz šest njegovih trojki bez promašaja u četvrtoj utakmici. Protiv Miamija u finalu je igrao malo, ali je cilj ostvario.
Iz nekog razloga, kada se raspravlja ko je najbolji ex-YU igrač svih vremena, njega najčešće zaborave, ili ga se neko sjeti pri kraju priče. Uz one uobičajene - Dražen, Kukoč, Bodiroga, Divac, Kićanović, Danilović, Ćosić, Đorđević - ime Predraga Stojakovića se rijetko pomene, iako je u najjačoj ligi svijeta postavio nove standarde za igrače sa ovih prostora.
Neki kažu da nije ostavio dovoljno dubok trag u Evropi, iako je to s obzirom na put njegove karijere bilo nemoguće, neki da nije bio previše pouzdan u važnim utakmicama, neki da je imao kratku reprezentativnu karijeru. Olako se zaboravljaju tri All Star nastupa, 14 hiljada NBA poena, 1.800 pogođenih trojki, 90 odsto sa penala u karijeri, evropsko i svjetsko zlato, NBA titula, te činjenica da je uz Dražena bio vjerovatno najbolji čisti strijelac kojeg su dali ovi prostori...
"To je jedini igrač kojeg znam, a koji je izgurao svoj stil igre od juniora do NBA petorke. Nikada ga promašaji nisu previše pogađali i uvijek je bio spreman da šutira bez obzira na okolnosti. Rođeni strijelac."
Ovako je Stojakovića opisao virtuoz sa loptom, otac Marka Jarića i čovjek uz kojeg je stasao Dražen Petrović, Srećko Jarić.
Dragan Šakota, koji je za 15 godina rada u Grčkoj vodio gotovo sve najbolje timove i igrače, svojevremeno je dao najefektniju izjavu...
"Kada su me pitali ko je bio najbolji igrač kojeg sam trenirao, rekao sam da ne znam, jer ih je stvarno bilo puno, ali da znam ko će biti najbolji - Predrag Stojaković."
Peđa Stojaković, jedan od najboljih...
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Majkl Džordan - Najveći
Autor: Edin Avdić
Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto.
Foto: Guliver/Getty Images
Pomalo čudno zvuči, ali napunio je 51 godinu. Ne mogu da percipiram da Michael Jordan ima preko 50 godina, za mene će valjda uvijek imati 30. Moja generacija, a vjerujem i oni stariji nikada nisu vidjeli boljeg igrača. Pobjeđivao je sve i pri tome ubijao volju svakog protivnika. Uzimao je dušu direktnim čuvarima. Brojne su uspoređivali sa brojem 23, ali realno takvog još nismo vidjeli. On je imao sve i barem na terenu je mogao sve...
Nikada nisam navijao za Chicago Bullse. Ustvari, uvijek sam navijao protiv njih, tako da je moj skor u finalima kada se Bullsi tamo plasiraju 0-6.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Želio sam da Magic osvoji još jednu, želio sam da Drexler uzme prvu, želio sam da Barkley konačno osvoji jednu, želio sam da Kemp i Payton i meni uvijek dragi Sam Perkins podignu trofej, želio sam da moja braća Stockton i Malone nagrade godine i godine napornog rada. Uzalud. Preko jednog čovjeka se nije moglo.
Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto. Kada je ulog bio najveći, MJ je igrao najbolje. 40, 50, 60. Kome god, kada god. Odbrana protiv Jordana nije postojala. Sve ostale velike igrače smo vidjeli kada ne mogu da prime loptu, kada nemaju rješenje. Za razliku od Magica, Birda, Kareema, Russella, Oscara, Lebrona, Kobea, Thomasa, Malonea, Duncana... Michael ga je uvijek imao.
Foto: Guliver/Getty Images
Youtube to ne može da dočara mlađima. Taj osjećaj straha protivničkih igrača koji je bio vidljiv preko TV-a. Taj osjećaj nemoći protivničkih trenera da namjeste taktiku. Taj osjećaj sigurnosti onih koji gledaju sa strane da će Jordan ubaciti svoje, uključujući i svaki bitan šut. "Ne gledaj ga u oči, ne obraćaj mu se, možda ti ubaci samo 30". Pistonsi su jedno vrijeme uspjevali da batinama zaustave ne njega, nego ostatak tima i pobjede. Kasnije ni to nije davalo rezultate. Kasnije ništa nije pomagalo.
U boksu važi pravilo "Kada se naljutiš - gubiš meč". Slično može da se kaže i za sve ostale sportove. Jordan je iz ljutnje igrao bolje. "Sada ću da im pokažem" i onda je slijedilo košarkaško mučilište za onog koji ga čuva. Kako drugačije objasniti da neko pri zaostatku svog tima 2:0 u seriji protiv Knicksa '93. dva dana i dvije noći provede u Atlantic Cityu, izgubi na kocki negdje preko dva miliona dolara, pročita na putu kući informaciju o svom kockarskom pohodu u novinama, te onda u naredna četiri meča ubaci 22, 54, 29 i 25 poena i otpremi Knickse na odmor?
"Jordan je tata", "jedan je tata"....tako su uvijek govorili u mojoj okolini. Tako jednostavan, a opet vrhunski kompliment kojim se sve kaže o nečijem umijeću. On je bio osoba kojoj je bilo dopušteno da ne zna ko je Ronaldo, da nema pojma ko je Zidane: "Oprostite, ko? Zaista ne znam!"
Michael je uvijek izgledao kao da je Bog pokazao na njega i rekao:
"Ti ćeš biti savršeni sportista".
Izgled, građa, pokreti, način govora, osmijeh, samopouzdanje, magnetizam, aura veličine. Sve je štimalo. Michael Jordan nije imao manu. Barem ne onu vidljivu. Gdje god da se pojavio, svi su gledali samo u njega. Muškarci, žene, djeca, starci. Muzika je kao u filmovima prestajala kada on uđe u klub. Prije početka svake utakmice Chicaga 20 hiljada ljudi je gledalo samo u jednom pravcu.
Novinari su imali tone priča o njegovom ponašanju van terena. Uglavnom ih nisu objavljivali. Privatni detektivi su imali tone dokaza o njegovom nevjerstvu i divljanju po klubovima (kutije i kutije materijala). Sami su uništavali fotografije. Kao da je postojao neki tajni zakon. "Ne želim da naudim Jordanu". Toliko je bio velik.
Koliko god slušali o Kobeovoj volji, LeBronovoj želji za dominacijom, Russellovom povraćanju prije svake važne tekme, Thomasovoj spremnosti na sve za pobjedu, Birdovoj hladnokrvnosti u ključnim momentima, smirenosti Tima Duncana... ništa od toga ne može da se mjeri sa takmičarskim duhom Michaela Jordana. Želja Jordana da bude bolji od protivnika ga je gurala u neku orbitu koja nije bila dostupna običnim smrtnicima...
Foto: Guliver/Getty Images
Koristio je svaku protivničku izjavu kao dodatnu motivaciju, izmišljao neprijatelje tamo gdje ih nije bilo (Nakon što je LaBradford Smith odigrao dobar meč protiv Jordana, Mike je izmislio da mu je ovaj rekao: "Baš dobro igraš", zatim je par noć kasnije sasuo 35 poena za poluvrijeme sirotom Smithu, te nakon utakmice rekao: "Ma nije rekao ništa. To sam izmislio.")
Kada su mediji pred finale 1992. pokušali da naprave duel između Jordana i Drexlera, neizvjesnost je trajala čitavo poluvrijeme prve utakmice finala. Toliko je bilo potrebno Jordanu da ubaci 35 poena uz šest trojki i slegne ramenima u kameru. Drexlerova agonija nije završila porazom u finalu. Tokom priprema orginalnog Dream Teama u Monte Carlu Jordan je tako uništavao Drexlera da ga je Magic Johnson u jednom trenutku odvojio na stranu i rekao: "Mike, popusti malo... ubićeš mu samopouzdanje potpuno."
Kako objasniti da je čovjek koji tokom sezone nikada nije spavao duže od četiri sata, imao takvu energiju na terenu? Jordan je živio kao rock zvijezda koja osjeća da neće dugo trajati na ovom svijetu. Izlazio je, bacao milione na kocku, igrao karte, trenirao kao lud, tražio izazove na sve strane i opet trajao do 40-te. Teretanu je kao sredstvo da bude bolji otkrio tek 1990, a do tada je već stigao da bude četiri puta najbolji strijelac lige.
Igrati sa Mikeom je bilo gotovo jednako teško kao igrati protiv njega. Jordan je napadao svaku manu saigrača, tražio savršenstvo i samo to priznavao. Izudarao je Perduea, Stevea Kerra, namjerno dodavao neuhvatljive lopte Billu Cartwrightu kako bi ga posramio u igri. Prijetio saigračima batinama zbog bilo čega. Ismijavao Jerry Crausea, generalnog menadžera Bullsa, i najvećeg krivca za raspad posljednje košarkaške dinastije ("Kako smo mogli da pošaljemo Crausea u Evropu? On ima samo jedan džemper i stalno je pun nekih mrva od krofni. Sada će misliti da smo svi u Bullsima takvi").
U suštini jedina osoba u NBA koja je mogla da iskontroliše Jordana je bio Phil Jackson. Doug Collins je bio zaljubljen u Jordana, sve akcije je pravio za njega i opet doživljavao stvari poput one u Charlotteu, kada je zakazao trening odmah po slijetanju u Chicago, a Jordan se pojavio u papučama na aerodromu i rekao: "Ja ostajem još koji dan u Charlotteu, ćao!"
Pristanak za igranje na OI u Barceloni je dao zbog toga što je Chuck Daly volio golf i što su ga ponekad igrali i zajedno, te je MJ znao da mu Daly neće postavljati previše pitanja. Prije finala '92. u Barci, Jordan je igrao karte čitavu noć sa nekoliko saigrača, nije sklopio ni oka. Nervozni ljudi iz Nikea su ga zvali par puta i čekali za ranojutarnje snimanje reklame u Barcleoni, jer je to bio jedini termin kada je Michael mogao da kroči na ulicu bez opsjedanja obožavalaca. Nakon što je konačno sišao iz sobe i nakon što su snimili sada već čuvenu reklamu, Michael je produžio na dugu partiju golfa i odatle direktno došao na finale bez minute sna.
Kada već pominjem finala OI, Bobby Knight i dalje čuva ceduljicu koju mu je Jordan zaljepio na dno table u svlačionici, nakon što se Knight spremao za svoju čuvenu sesiju urlanja prije meča sa Španijom: "Treneru, nakon svih sranja koja smo prošli ovog ljeta, zar zaista misliš da postoji šansa da izgubimo ovaj meč?"...
Jordan je pomjerao granice košarkaške igre u svakom smislu. Kažu da je potrebna prava hemija u ekipi za vrhunski rezultat. Ne u slučaju Jordana. Za prvu ekipu Bullsa koja je osvojila titulu 1991. godine je važio nadimak: "12 igrača, 12 taksija". Tu ljubav i zajedništvo nisu stanovali. Jordan nije vjerovao nikome, svi su se svađali međusobno, više od pola ekipe nije uopšte komuniciralo i opet su bili šampioni. Do pojave Jordana konstantno se govorilo da moraš imati dominantnog centra za trofej. Jordan je imao Cartwrighta, Perduea, Kinga, Longleya, Wenningtona... nije mu smetalo.
Foto: Guliver/Getty Images
Zašto je prvi put otišao u penziju? Zbog prezasićenosti košarkom u tom trenutku. Spas je potražio u baseballu, svojoj prvoj ljubavi. Igrao je niže lige i bio sretan. Ko zna da li bi se Jordan ikada vratio u košarku da nije bilo štrajka u MLB i to upravo kada je bio na pragu potpisivanja ugovora za Chicago White Sockse (govorimo o čovjeku koji je nakon dva poraza u stonom tenisu od saigrača u Bullsima kupio sto u svojoj kući i zatim igrao dok nije pobjedio svakoga u ekipi redom.) Zadužio je broj 45 i ponovo istrčao na parket, te iz udarca donio NBA ligi prihod od milijardu dolara!
Njegov drugi odlazak u penziju je ujedno trebalo da bude i konačni, filmski kraj, pravo savršenstvo sa košem za šestu titulu, ali njegova želja za takmičenjem ga je ponovo vratila nazad. Kao i većina vrhunskih, nije imao mira na poziciji funkcionera, niti mu je taj posao donosio minumum potrebnog adrenalina.
U Washingtonu, kao i u Charlotteu, Jordan je planirao kako da mu tim svake godine gostuje u blizini mjesta odigravanja Super Bowla, talentovane igrače nije mogao da gleda, kao ni većinu košarkaških utakmica. Sve je smatrao nedovoljno dobrim. Ko bi mogao da ga krivi? Svaki put kada bi ga kamera prikazala u prvom redu kako se nervozno meškolji, blago zakrvavljenih očiju iz kojih je šibao plamen, Jordan je odavao utisak čovjeka koji želi da igra i da se takmiči. Dnevno funkcionisanje kluba ga uopšte nije dodirivalo. Svoju ludačku kompetitivnost nije mogao da sakrije ni tokom prijema u Kuću slavnih, gdje je izvrijeđao sve one za koje je smatrao da su imali nešto što pripada samo njemu. Koliko god većini njegov govor izgledao arogantno i samodopadno, stariji igrači su samo rekli: "Pa to je Michael... to ga je i dovelo do ovih visina..."
Ne znam da li ćemo ikada vidjeti takav spoj atraktivnosti i efikasnosti na terenu. Teško mi je da povjerujem da hoćemo. Jordan je usred finala na zakucavanju mijenjao ruku i polagao od tablu, čisto da podigne nivo težine poentiranja. Letio je preko svih centara. Zakucavao je sa linije slobodnih bacanja. Pogađao trojke u facu jer je neko rekao da ne može da pogodi šut za tri poena. Odbranom poništavao svakog beka. Ubacivao 55 poena sa dva treninga. Dobijao NBA igrače jedan na jedan u kravati i cipelama. Ubacivao 40 u finalu sa trovanjem stomaka...
Foto: Guliver/Getty Images, Jed Jacobsohn
Svaki put kada raspravljamo ko bi, a ko ne bi mogao igrati današnju košarku... samo jedno ime niko ne pominje. Neko misli da Bird ne bi mogao, neko da Magic ne bi mogao, neko da Jabbar ili Russell ne bi mogli. Niko i ne pomišlja da Jordan ne bi mogao. Test vremena Michael prolazi sa lakoćom. Kada gledaš neke stare snimke pomisliš da to i ovo danas nisu isti sport. Kada gledaš Jordanove stare snimke pomisliš uvijek isto: "Ovo danas ne može niko".
Kada se oduševim serijama Kobea, Jamesa, Duranta, Carmela... umetnite koje god ime u proteklih 15 godina, malo premotam film i shvatim da Jordan u playoffu nikada nije išao ispod 30 poena po utakmici, da u šest NBA finala ima prosjek od gotovo 35 poena po tekmi, da nikada nije veliku scenu napustio pognute glave, da je u direktnom duelu slomio volju svih najvećih igrača svog vremena i da nije ostavio nikakav prostor za interpretacije i nagađanja. Shvatim da ovi danas, kao i oni ranije, nisu tako dobri. Oni nisu Michael Jordan. Niko nikada neće biti Michael Jordan. To smo do sada svi shvatili...
Autor: Edin Avdić
Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto.
Pomalo čudno zvuči, ali napunio je 51 godinu. Ne mogu da percipiram da Michael Jordan ima preko 50 godina, za mene će valjda uvijek imati 30. Moja generacija, a vjerujem i oni stariji nikada nisu vidjeli boljeg igrača. Pobjeđivao je sve i pri tome ubijao volju svakog protivnika. Uzimao je dušu direktnim čuvarima. Brojne su uspoređivali sa brojem 23, ali realno takvog još nismo vidjeli. On je imao sve i barem na terenu je mogao sve...
Nikada nisam navijao za Chicago Bullse. Ustvari, uvijek sam navijao protiv njih, tako da je moj skor u finalima kada se Bullsi tamo plasiraju 0-6.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Želio sam da Magic osvoji još jednu, želio sam da Drexler uzme prvu, želio sam da Barkley konačno osvoji jednu, želio sam da Kemp i Payton i meni uvijek dragi Sam Perkins podignu trofej, želio sam da moja braća Stockton i Malone nagrade godine i godine napornog rada. Uzalud. Preko jednog čovjeka se nije moglo.
Nikada pobjeđen u NBA finalima. Nikada zaustavljen na velikoj sceni. Koliko god se trudio, ne mogu da se sjetim nijedne loše utakmice Michaela Jordana kada je bilo gusto. Kada je ulog bio najveći, MJ je igrao najbolje. 40, 50, 60. Kome god, kada god. Odbrana protiv Jordana nije postojala. Sve ostale velike igrače smo vidjeli kada ne mogu da prime loptu, kada nemaju rješenje. Za razliku od Magica, Birda, Kareema, Russella, Oscara, Lebrona, Kobea, Thomasa, Malonea, Duncana... Michael ga je uvijek imao.
Youtube to ne može da dočara mlađima. Taj osjećaj straha protivničkih igrača koji je bio vidljiv preko TV-a. Taj osjećaj nemoći protivničkih trenera da namjeste taktiku. Taj osjećaj sigurnosti onih koji gledaju sa strane da će Jordan ubaciti svoje, uključujući i svaki bitan šut. "Ne gledaj ga u oči, ne obraćaj mu se, možda ti ubaci samo 30". Pistonsi su jedno vrijeme uspjevali da batinama zaustave ne njega, nego ostatak tima i pobjede. Kasnije ni to nije davalo rezultate. Kasnije ništa nije pomagalo.
U boksu važi pravilo "Kada se naljutiš - gubiš meč". Slično može da se kaže i za sve ostale sportove. Jordan je iz ljutnje igrao bolje. "Sada ću da im pokažem" i onda je slijedilo košarkaško mučilište za onog koji ga čuva. Kako drugačije objasniti da neko pri zaostatku svog tima 2:0 u seriji protiv Knicksa '93. dva dana i dvije noći provede u Atlantic Cityu, izgubi na kocki negdje preko dva miliona dolara, pročita na putu kući informaciju o svom kockarskom pohodu u novinama, te onda u naredna četiri meča ubaci 22, 54, 29 i 25 poena i otpremi Knickse na odmor?
"Jordan je tata", "jedan je tata"....tako su uvijek govorili u mojoj okolini. Tako jednostavan, a opet vrhunski kompliment kojim se sve kaže o nečijem umijeću. On je bio osoba kojoj je bilo dopušteno da ne zna ko je Ronaldo, da nema pojma ko je Zidane: "Oprostite, ko? Zaista ne znam!"
Michael je uvijek izgledao kao da je Bog pokazao na njega i rekao:
"Ti ćeš biti savršeni sportista".
Izgled, građa, pokreti, način govora, osmijeh, samopouzdanje, magnetizam, aura veličine. Sve je štimalo. Michael Jordan nije imao manu. Barem ne onu vidljivu. Gdje god da se pojavio, svi su gledali samo u njega. Muškarci, žene, djeca, starci. Muzika je kao u filmovima prestajala kada on uđe u klub. Prije početka svake utakmice Chicaga 20 hiljada ljudi je gledalo samo u jednom pravcu.
Novinari su imali tone priča o njegovom ponašanju van terena. Uglavnom ih nisu objavljivali. Privatni detektivi su imali tone dokaza o njegovom nevjerstvu i divljanju po klubovima (kutije i kutije materijala). Sami su uništavali fotografije. Kao da je postojao neki tajni zakon. "Ne želim da naudim Jordanu". Toliko je bio velik.
Koliko god slušali o Kobeovoj volji, LeBronovoj želji za dominacijom, Russellovom povraćanju prije svake važne tekme, Thomasovoj spremnosti na sve za pobjedu, Birdovoj hladnokrvnosti u ključnim momentima, smirenosti Tima Duncana... ništa od toga ne može da se mjeri sa takmičarskim duhom Michaela Jordana. Želja Jordana da bude bolji od protivnika ga je gurala u neku orbitu koja nije bila dostupna običnim smrtnicima...
Koristio je svaku protivničku izjavu kao dodatnu motivaciju, izmišljao neprijatelje tamo gdje ih nije bilo (Nakon što je LaBradford Smith odigrao dobar meč protiv Jordana, Mike je izmislio da mu je ovaj rekao: "Baš dobro igraš", zatim je par noć kasnije sasuo 35 poena za poluvrijeme sirotom Smithu, te nakon utakmice rekao: "Ma nije rekao ništa. To sam izmislio.")
Kada su mediji pred finale 1992. pokušali da naprave duel između Jordana i Drexlera, neizvjesnost je trajala čitavo poluvrijeme prve utakmice finala. Toliko je bilo potrebno Jordanu da ubaci 35 poena uz šest trojki i slegne ramenima u kameru. Drexlerova agonija nije završila porazom u finalu. Tokom priprema orginalnog Dream Teama u Monte Carlu Jordan je tako uništavao Drexlera da ga je Magic Johnson u jednom trenutku odvojio na stranu i rekao: "Mike, popusti malo... ubićeš mu samopouzdanje potpuno."
Kako objasniti da je čovjek koji tokom sezone nikada nije spavao duže od četiri sata, imao takvu energiju na terenu? Jordan je živio kao rock zvijezda koja osjeća da neće dugo trajati na ovom svijetu. Izlazio je, bacao milione na kocku, igrao karte, trenirao kao lud, tražio izazove na sve strane i opet trajao do 40-te. Teretanu je kao sredstvo da bude bolji otkrio tek 1990, a do tada je već stigao da bude četiri puta najbolji strijelac lige.
Igrati sa Mikeom je bilo gotovo jednako teško kao igrati protiv njega. Jordan je napadao svaku manu saigrača, tražio savršenstvo i samo to priznavao. Izudarao je Perduea, Stevea Kerra, namjerno dodavao neuhvatljive lopte Billu Cartwrightu kako bi ga posramio u igri. Prijetio saigračima batinama zbog bilo čega. Ismijavao Jerry Crausea, generalnog menadžera Bullsa, i najvećeg krivca za raspad posljednje košarkaške dinastije ("Kako smo mogli da pošaljemo Crausea u Evropu? On ima samo jedan džemper i stalno je pun nekih mrva od krofni. Sada će misliti da smo svi u Bullsima takvi").
U suštini jedina osoba u NBA koja je mogla da iskontroliše Jordana je bio Phil Jackson. Doug Collins je bio zaljubljen u Jordana, sve akcije je pravio za njega i opet doživljavao stvari poput one u Charlotteu, kada je zakazao trening odmah po slijetanju u Chicago, a Jordan se pojavio u papučama na aerodromu i rekao: "Ja ostajem još koji dan u Charlotteu, ćao!"
Pristanak za igranje na OI u Barceloni je dao zbog toga što je Chuck Daly volio golf i što su ga ponekad igrali i zajedno, te je MJ znao da mu Daly neće postavljati previše pitanja. Prije finala '92. u Barci, Jordan je igrao karte čitavu noć sa nekoliko saigrača, nije sklopio ni oka. Nervozni ljudi iz Nikea su ga zvali par puta i čekali za ranojutarnje snimanje reklame u Barcleoni, jer je to bio jedini termin kada je Michael mogao da kroči na ulicu bez opsjedanja obožavalaca. Nakon što je konačno sišao iz sobe i nakon što su snimili sada već čuvenu reklamu, Michael je produžio na dugu partiju golfa i odatle direktno došao na finale bez minute sna.
Kada već pominjem finala OI, Bobby Knight i dalje čuva ceduljicu koju mu je Jordan zaljepio na dno table u svlačionici, nakon što se Knight spremao za svoju čuvenu sesiju urlanja prije meča sa Španijom: "Treneru, nakon svih sranja koja smo prošli ovog ljeta, zar zaista misliš da postoji šansa da izgubimo ovaj meč?"...
Jordan je pomjerao granice košarkaške igre u svakom smislu. Kažu da je potrebna prava hemija u ekipi za vrhunski rezultat. Ne u slučaju Jordana. Za prvu ekipu Bullsa koja je osvojila titulu 1991. godine je važio nadimak: "12 igrača, 12 taksija". Tu ljubav i zajedništvo nisu stanovali. Jordan nije vjerovao nikome, svi su se svađali međusobno, više od pola ekipe nije uopšte komuniciralo i opet su bili šampioni. Do pojave Jordana konstantno se govorilo da moraš imati dominantnog centra za trofej. Jordan je imao Cartwrighta, Perduea, Kinga, Longleya, Wenningtona... nije mu smetalo.
Zašto je prvi put otišao u penziju? Zbog prezasićenosti košarkom u tom trenutku. Spas je potražio u baseballu, svojoj prvoj ljubavi. Igrao je niže lige i bio sretan. Ko zna da li bi se Jordan ikada vratio u košarku da nije bilo štrajka u MLB i to upravo kada je bio na pragu potpisivanja ugovora za Chicago White Sockse (govorimo o čovjeku koji je nakon dva poraza u stonom tenisu od saigrača u Bullsima kupio sto u svojoj kući i zatim igrao dok nije pobjedio svakoga u ekipi redom.) Zadužio je broj 45 i ponovo istrčao na parket, te iz udarca donio NBA ligi prihod od milijardu dolara!
Njegov drugi odlazak u penziju je ujedno trebalo da bude i konačni, filmski kraj, pravo savršenstvo sa košem za šestu titulu, ali njegova želja za takmičenjem ga je ponovo vratila nazad. Kao i većina vrhunskih, nije imao mira na poziciji funkcionera, niti mu je taj posao donosio minumum potrebnog adrenalina.
U Washingtonu, kao i u Charlotteu, Jordan je planirao kako da mu tim svake godine gostuje u blizini mjesta odigravanja Super Bowla, talentovane igrače nije mogao da gleda, kao ni većinu košarkaških utakmica. Sve je smatrao nedovoljno dobrim. Ko bi mogao da ga krivi? Svaki put kada bi ga kamera prikazala u prvom redu kako se nervozno meškolji, blago zakrvavljenih očiju iz kojih je šibao plamen, Jordan je odavao utisak čovjeka koji želi da igra i da se takmiči. Dnevno funkcionisanje kluba ga uopšte nije dodirivalo. Svoju ludačku kompetitivnost nije mogao da sakrije ni tokom prijema u Kuću slavnih, gdje je izvrijeđao sve one za koje je smatrao da su imali nešto što pripada samo njemu. Koliko god većini njegov govor izgledao arogantno i samodopadno, stariji igrači su samo rekli: "Pa to je Michael... to ga je i dovelo do ovih visina..."
Ne znam da li ćemo ikada vidjeti takav spoj atraktivnosti i efikasnosti na terenu. Teško mi je da povjerujem da hoćemo. Jordan je usred finala na zakucavanju mijenjao ruku i polagao od tablu, čisto da podigne nivo težine poentiranja. Letio je preko svih centara. Zakucavao je sa linije slobodnih bacanja. Pogađao trojke u facu jer je neko rekao da ne može da pogodi šut za tri poena. Odbranom poništavao svakog beka. Ubacivao 55 poena sa dva treninga. Dobijao NBA igrače jedan na jedan u kravati i cipelama. Ubacivao 40 u finalu sa trovanjem stomaka...
Svaki put kada raspravljamo ko bi, a ko ne bi mogao igrati današnju košarku... samo jedno ime niko ne pominje. Neko misli da Bird ne bi mogao, neko da Magic ne bi mogao, neko da Jabbar ili Russell ne bi mogli. Niko i ne pomišlja da Jordan ne bi mogao. Test vremena Michael prolazi sa lakoćom. Kada gledaš neke stare snimke pomisliš da to i ovo danas nisu isti sport. Kada gledaš Jordanove stare snimke pomisliš uvijek isto: "Ovo danas ne može niko".
Kada se oduševim serijama Kobea, Jamesa, Duranta, Carmela... umetnite koje god ime u proteklih 15 godina, malo premotam film i shvatim da Jordan u playoffu nikada nije išao ispod 30 poena po utakmici, da u šest NBA finala ima prosjek od gotovo 35 poena po tekmi, da nikada nije veliku scenu napustio pognute glave, da je u direktnom duelu slomio volju svih najvećih igrača svog vremena i da nije ostavio nikakav prostor za interpretacije i nagađanja. Shvatim da ovi danas, kao i oni ranije, nisu tako dobri. Oni nisu Michael Jordan. Niko nikada neće biti Michael Jordan. To smo do sada svi shvatili...
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Admiral Nelson
Autor: Edin Avdić
Bio je kapiten Dukea. Na NBA draftu su ga zaobišli svi timovi, pa se odjednom pojavio kao starter Golden Statea. U Francuskoj je pronašao svoj evropski ritam. Možda nije najbolji, ali je svakako najvažniji igrač Crvene zvezde.
Foto: MN
California je dala oko 350 NBA igrača - od onih koji su bili prolaznici, do Reggie Millera, Billa Waltona, Gary Paytona, Jasona Kidda, Paula Piercea, Russella Westbrooka, Andre Millera, Keitha Van Horna, Klaya Thompsona, Damiana Lillarda i niko od njih nije ubacio više poena tokom srednjoškolske karijere od - DeMarcusa Nelsona. Niko. Rekord od gotovo 3.500 poena za četiri godine i dalje stoji.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Pomalo je teško apsorbovati ovu informaciju kada vidite kako Nelson igra danas, ali u to vrijeme DeMarcus je bio čisti strijelac, koji je rijetko išao ispod 30 poena protiv bilo koga.
Već u drugom razredu srednje škole Duke ga je kaparisao. Nelsona koji je izvrsno igrao i američki fudbal je regrutovala hodajuća legenda lično, Mike Krzyzewski...
"Mislim da sam igrač kojeg je Duke najranije regrutovao. U to vrijeme sam igrao mnogo drugačiju košarku. Od mene se očekivalo da poentiram u svakoj utakmici i to sam i radio. Pazi, košarka u srednjoj školi u Californiji je ozbiljna stvar. Lakih protivnika nema. Svaki tim ima barem tri ozbiljna igrača. Mene je Krzyzewski gledao tokom jednog ljetnog turnira, gdje nam je protivnik bila ekipa iz koje sada trenutno u NBA igra 11 igrača!! Tu sam ubacio 35 poena i odmah poslije utakmice dobio ponudu za Duke".
Foto: Guliver/Getty Images/
Duke je trofejni koledž u Americi. Stvar je prestiža tamo studirati zato što je obrazovanje vrhunsko, o košarkaškom programu valjda ne treba posebno pričati. Ipak, ono što Duke prati sve ove godine je veliki animozitet koji prema njemu gaje svi protivnički navijači, a i većina neutralnih ljubitelja košarke u Americi se raduje kada Blue Devilsi izgube neki važan meč. Prema brojnim istraživanjima Duke je najomraženija sportska ekipa u SAD. Na tom polju su čak i iznad New York Yankeesa, koji su dugo vremena bili smatrani "Imperijom zla". Glavni stereotip koji prati košarkašku ekipu Dukea je da tamo igraju isključivo arogantni bijelci i "pokorni" afroamerikanci.
"Haha... Ma ni ja nisam volio Duke. Jednostavno takva je atmosfera bila prema toj ekipi. Meni su mnogo draži bili UCLA i Arizona, ali me je Duke najviše želio. Kada sam došao tamo onda sam shvatio koliko te priče jednostavno nisu tačne. Mislim da ljudima sa strane smeta što na Dukeu sve ima neki redoslijed i što trener zahtjeva totalno poštovanje pravila. Pokorni? Pa evo mog primjera. Smatram da sam normalna osoba. Ne treba valjda da budem uličar i siledžija da bi me neko 'priznao' u društvu".
Četiri godine na Dukeu Nelson je gotovo učio košarku ispočetka i prilagođavao se situaciji gdje nije bio prva napadačka opcija...
"Povrede su me uništile na prve dvije godine. Prvo sam zadobio frakturu palca na šuterskoj ruci, koja je zauvijek promijenila moj šut. Čitavu prvu godinu sam igrao sa metalnom pločicom i šrafovima u desnoj ruci, tako da gotovo i nisam gledao koš sa distance. Na drugoj godini sam počeo odlično, pa sam doživio frakturu skočnog zgloba, koja me je opet vratila na početak..."
Kroz sve dobre i loše dane, jedan je čovjek uvijek bio tu da pruži podršku - Mike Krzyzewski.
Foto: Guliver/Getty Images/Nelson i "Coach K"
"Za mene je on najbolji trener u istoriji košarke. Nevjerovatno inteligentan i prilagodljiv. Traži od svakoga maksimum svakog dana, ali isto nudi i on sam - stalno. I dan danas brine o svojim bivšim igračima. O košarci sam naučio od njega, neću reći sve, ali gotovo sve. Trenirali smo baš mnogo. Trener je insistirao da budemo maksimalno fizički spremni od prvog dana mog dolaska. Pucali smo od snage. Tamo sam postao profesionalac."
Sa samo 4,5% masnoće u tijelu na 95kg, sa odrazom od gotovo jednog metra i rasponom ruku od 208 cm na 190 cm visine, Nelson je dočekao NBA draft 2008. godine.
"Bio sam optimista. Odlično sam odigrao na kampu pred draft. Mom agentu su dva NBA tima dala garancije da ću biti prva runda drafta. To se nije desilo. Onda je moj agent zvao timove u drugoj rundi da me ne biraju, kako bih imao otvorene opcije za predsezonske kampove. Bio sam razočaran."
Nelson se prije početka NBA sezone obreo u kampu tima za koji je navijao kao mali, Golden State Warriors. Poziciju playa na Dukeu nije igrao gotovo nikada, a to je pozicija gdje su ga svrstali svi NBA skauti. Golden State je napustio Baron Davis, povredu nakon pada sa motora je zadobio Monta Ellis. Warriorsi su imali samo pet igrača pod ugovorom. Nelson je dobio priliku da se bori za mjesto u timu.
Foto: Getty ImagesEpizoda Golden Stejt
"U predsezoni sam nadigrao Marcusa Williamsa (Lokomotiva Kuban) i CJ Watsona i odjednom je trener Don Nelson odlučio da ja budem startni play u prvoj utakmici sezone".
Idila nije trajala dugo. Ubrzo su Warriorsi poslali Nelsona u NBDL filijalu kako bi poradio na šutu sa distance, a malo zatim, bez obzira na njegove dobre igre, raskinuli ugovor, jer se Ellis vraćao nakon povrede. Kratko je dodirnuo ABA ligu, odigrao je samo jednu utakmicu za KK Zagreb ("To je bila loša odluka. Ti ljudi tamo su bili prilično sumnjivi. Pokušali su da nas prevare") i vratio se u NBDL, gdje je dobrim igrama zaradio poziv Chicago Bullsa...
"U NBA sam progutao nekoliko gorkih pilula. Prvo epizoda sa Warriorsima, gdje su mi obećavali višegodišnji ugovor, a zatim ništa, pa onda Bullsi. Ljetna liga koju sam odigrao nakon te prve sezone je bila možda i najbolja košarka koju sam igrao u životu, ali Chicago me je i dalje držao na ledu. Samo su obećavali i govorili da budem strpljiv. Prošla su dva mjeseca, a od njih nisam čuo ništa. Na kraju su me pozvali u predsezonski kamp. Ja sam tražio barem polugarantovani ugovor, da i oni pokažu neko povjerenje u mene, ali nisu pristali. Tada sam se okrenuo drugim opcijama umjesto NBA."
Nelson je konačno u Francuskoj uhvatio pravi evropski ritam. Konačno je nakon Dukea došlo malo stabilnosti u njegovoj profi karijeri, koja je do tog trenutka bila prilično turbulentna...
"Ne razmišljam tako često o NBA. Realan sam i gledam situaciju u kojoj sam trenutno i kako da tu budem što je moguće bolji. Iskreno, bude mi krivo kada vidim da igrači koje sam potpuno nadigrao na barem 10 utakmica sada potpisuju ugovore na 50 miliona dolara, ali u jednom trenutku shvatiš da je takva poslovna priroda našeg zanimanja. Da moraš na kraju dana imati sreću da budeš u pravo vrijeme na pravom mjestu. Meni se nije poklopilo. Mada znam da imam kvalitet da igram u NBA."
Foto: MN Press
DeMarcus Nelson je prošle sezone pomogao Crvenoj zvezdi da nakon pauze duže od jedne decenije ponovo zaigra u Euroligi. Već tada je onima koji redovno prate ABA ligu postalo jasno da je Nelson igrač koji svojim pristupom na terenu pokreće tim i koji vrlo često čini jedinu razliku između pobjede i poraza...
"Ponosim se svojom odbranom, prije svega. To su mi usadili još na Dukeu, gdje mi je Coach K uvijek govorio da sam odličan u odbrani i da zbog mojih fizikalija mogu zaustaviti svakoga jedan na jedan. Ne udaram, ne saplićem, ne štipam. Jednostavno, igram čistu i agresivnu odbranu. U napadu volim da se nametnem u odlučujućim trenucima, kada su potrebni poeni ili da se iznudi neki faul".
Nelson je tokom ove sezone i po u Zvezdi stekao reputaciju igrača koji pogodi kada treba. Trojke su daleko od jakog segmenta njegove igre, ali kada je gusto Nelson će da spakuje šut za koji gotovo svi kažu da ne može da pogodi. Penale u karijeri šutira ispod 70%, ali u posljednja dva minuta DeMarcus onim svojim čudnim izbačajem uredno veže četiri ili pet slobodnih bacanja, iako je do tada šutirao 1-3 ili 1-4.
Foto: Guliver/Getty Images/Nelson zakucava pored Mumbrua
Prodor? Pa u ABA ligi vjerovatno niko nema bolji prodor i sposobnost završetka akcije u kontaktu...
"Samopouzdanje se vrlo lako gubi. Meni se to često dešava tokom nekih utakmica, ali u tim trenucima pričam sam sa sobom. Hrabrim se tako i uvjeravam sebe u pozitivan ishod. Samo pozitivno razmišljam. Kada je tijesan rezultat želim da uzmem loptu i da uradim nešto dobro za tim. Otac me je kao malog naučio da ne pokazujem emocije na terenu. Ne urlam nakon zakucavanja, ne unosim se u lice protivnicima. Jednostavno, ne želim da pokazujem kako se osjećam, bez obzira da li igrao dobro ili loše."
Zvezda je ojačala tim u odnosu na prošlu sezonu. Došao je Jenkins, došao je pa otišao Schilb, došli su Marjanović, Radenović i Dragićević, ali opet je dojam da ključ uspješne sezone leži u rukama DeMarcusa Nelsona.
"Plaćen sam da donosim pobjede. Nije bitno kako... da li je to koš ili dobra odbrana, znam da u neizvjesnim završnicama mogu na više načina da doprinesem dobrom rezultatu. Samo me to zanima. Ličnu statistiku odavno stavljam sa strane..."
Autor: Edin Avdić
Bio je kapiten Dukea. Na NBA draftu su ga zaobišli svi timovi, pa se odjednom pojavio kao starter Golden Statea. U Francuskoj je pronašao svoj evropski ritam. Možda nije najbolji, ali je svakako najvažniji igrač Crvene zvezde.
California je dala oko 350 NBA igrača - od onih koji su bili prolaznici, do Reggie Millera, Billa Waltona, Gary Paytona, Jasona Kidda, Paula Piercea, Russella Westbrooka, Andre Millera, Keitha Van Horna, Klaya Thompsona, Damiana Lillarda i niko od njih nije ubacio više poena tokom srednjoškolske karijere od - DeMarcusa Nelsona. Niko. Rekord od gotovo 3.500 poena za četiri godine i dalje stoji.
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Pomalo je teško apsorbovati ovu informaciju kada vidite kako Nelson igra danas, ali u to vrijeme DeMarcus je bio čisti strijelac, koji je rijetko išao ispod 30 poena protiv bilo koga.
Već u drugom razredu srednje škole Duke ga je kaparisao. Nelsona koji je izvrsno igrao i američki fudbal je regrutovala hodajuća legenda lično, Mike Krzyzewski...
"Mislim da sam igrač kojeg je Duke najranije regrutovao. U to vrijeme sam igrao mnogo drugačiju košarku. Od mene se očekivalo da poentiram u svakoj utakmici i to sam i radio. Pazi, košarka u srednjoj školi u Californiji je ozbiljna stvar. Lakih protivnika nema. Svaki tim ima barem tri ozbiljna igrača. Mene je Krzyzewski gledao tokom jednog ljetnog turnira, gdje nam je protivnik bila ekipa iz koje sada trenutno u NBA igra 11 igrača!! Tu sam ubacio 35 poena i odmah poslije utakmice dobio ponudu za Duke".
Duke je trofejni koledž u Americi. Stvar je prestiža tamo studirati zato što je obrazovanje vrhunsko, o košarkaškom programu valjda ne treba posebno pričati. Ipak, ono što Duke prati sve ove godine je veliki animozitet koji prema njemu gaje svi protivnički navijači, a i većina neutralnih ljubitelja košarke u Americi se raduje kada Blue Devilsi izgube neki važan meč. Prema brojnim istraživanjima Duke je najomraženija sportska ekipa u SAD. Na tom polju su čak i iznad New York Yankeesa, koji su dugo vremena bili smatrani "Imperijom zla". Glavni stereotip koji prati košarkašku ekipu Dukea je da tamo igraju isključivo arogantni bijelci i "pokorni" afroamerikanci.
"Haha... Ma ni ja nisam volio Duke. Jednostavno takva je atmosfera bila prema toj ekipi. Meni su mnogo draži bili UCLA i Arizona, ali me je Duke najviše želio. Kada sam došao tamo onda sam shvatio koliko te priče jednostavno nisu tačne. Mislim da ljudima sa strane smeta što na Dukeu sve ima neki redoslijed i što trener zahtjeva totalno poštovanje pravila. Pokorni? Pa evo mog primjera. Smatram da sam normalna osoba. Ne treba valjda da budem uličar i siledžija da bi me neko 'priznao' u društvu".
Četiri godine na Dukeu Nelson je gotovo učio košarku ispočetka i prilagođavao se situaciji gdje nije bio prva napadačka opcija...
"Povrede su me uništile na prve dvije godine. Prvo sam zadobio frakturu palca na šuterskoj ruci, koja je zauvijek promijenila moj šut. Čitavu prvu godinu sam igrao sa metalnom pločicom i šrafovima u desnoj ruci, tako da gotovo i nisam gledao koš sa distance. Na drugoj godini sam počeo odlično, pa sam doživio frakturu skočnog zgloba, koja me je opet vratila na početak..."
Kroz sve dobre i loše dane, jedan je čovjek uvijek bio tu da pruži podršku - Mike Krzyzewski.
"Za mene je on najbolji trener u istoriji košarke. Nevjerovatno inteligentan i prilagodljiv. Traži od svakoga maksimum svakog dana, ali isto nudi i on sam - stalno. I dan danas brine o svojim bivšim igračima. O košarci sam naučio od njega, neću reći sve, ali gotovo sve. Trenirali smo baš mnogo. Trener je insistirao da budemo maksimalno fizički spremni od prvog dana mog dolaska. Pucali smo od snage. Tamo sam postao profesionalac."
Sa samo 4,5% masnoće u tijelu na 95kg, sa odrazom od gotovo jednog metra i rasponom ruku od 208 cm na 190 cm visine, Nelson je dočekao NBA draft 2008. godine.
"Bio sam optimista. Odlično sam odigrao na kampu pred draft. Mom agentu su dva NBA tima dala garancije da ću biti prva runda drafta. To se nije desilo. Onda je moj agent zvao timove u drugoj rundi da me ne biraju, kako bih imao otvorene opcije za predsezonske kampove. Bio sam razočaran."
Nelson se prije početka NBA sezone obreo u kampu tima za koji je navijao kao mali, Golden State Warriors. Poziciju playa na Dukeu nije igrao gotovo nikada, a to je pozicija gdje su ga svrstali svi NBA skauti. Golden State je napustio Baron Davis, povredu nakon pada sa motora je zadobio Monta Ellis. Warriorsi su imali samo pet igrača pod ugovorom. Nelson je dobio priliku da se bori za mjesto u timu.
"U predsezoni sam nadigrao Marcusa Williamsa (Lokomotiva Kuban) i CJ Watsona i odjednom je trener Don Nelson odlučio da ja budem startni play u prvoj utakmici sezone".
Idila nije trajala dugo. Ubrzo su Warriorsi poslali Nelsona u NBDL filijalu kako bi poradio na šutu sa distance, a malo zatim, bez obzira na njegove dobre igre, raskinuli ugovor, jer se Ellis vraćao nakon povrede. Kratko je dodirnuo ABA ligu, odigrao je samo jednu utakmicu za KK Zagreb ("To je bila loša odluka. Ti ljudi tamo su bili prilično sumnjivi. Pokušali su da nas prevare") i vratio se u NBDL, gdje je dobrim igrama zaradio poziv Chicago Bullsa...
"U NBA sam progutao nekoliko gorkih pilula. Prvo epizoda sa Warriorsima, gdje su mi obećavali višegodišnji ugovor, a zatim ništa, pa onda Bullsi. Ljetna liga koju sam odigrao nakon te prve sezone je bila možda i najbolja košarka koju sam igrao u životu, ali Chicago me je i dalje držao na ledu. Samo su obećavali i govorili da budem strpljiv. Prošla su dva mjeseca, a od njih nisam čuo ništa. Na kraju su me pozvali u predsezonski kamp. Ja sam tražio barem polugarantovani ugovor, da i oni pokažu neko povjerenje u mene, ali nisu pristali. Tada sam se okrenuo drugim opcijama umjesto NBA."
Nelson je konačno u Francuskoj uhvatio pravi evropski ritam. Konačno je nakon Dukea došlo malo stabilnosti u njegovoj profi karijeri, koja je do tog trenutka bila prilično turbulentna...
"Ne razmišljam tako često o NBA. Realan sam i gledam situaciju u kojoj sam trenutno i kako da tu budem što je moguće bolji. Iskreno, bude mi krivo kada vidim da igrači koje sam potpuno nadigrao na barem 10 utakmica sada potpisuju ugovore na 50 miliona dolara, ali u jednom trenutku shvatiš da je takva poslovna priroda našeg zanimanja. Da moraš na kraju dana imati sreću da budeš u pravo vrijeme na pravom mjestu. Meni se nije poklopilo. Mada znam da imam kvalitet da igram u NBA."
DeMarcus Nelson je prošle sezone pomogao Crvenoj zvezdi da nakon pauze duže od jedne decenije ponovo zaigra u Euroligi. Već tada je onima koji redovno prate ABA ligu postalo jasno da je Nelson igrač koji svojim pristupom na terenu pokreće tim i koji vrlo često čini jedinu razliku između pobjede i poraza...
"Ponosim se svojom odbranom, prije svega. To su mi usadili još na Dukeu, gdje mi je Coach K uvijek govorio da sam odličan u odbrani i da zbog mojih fizikalija mogu zaustaviti svakoga jedan na jedan. Ne udaram, ne saplićem, ne štipam. Jednostavno, igram čistu i agresivnu odbranu. U napadu volim da se nametnem u odlučujućim trenucima, kada su potrebni poeni ili da se iznudi neki faul".
Nelson je tokom ove sezone i po u Zvezdi stekao reputaciju igrača koji pogodi kada treba. Trojke su daleko od jakog segmenta njegove igre, ali kada je gusto Nelson će da spakuje šut za koji gotovo svi kažu da ne može da pogodi. Penale u karijeri šutira ispod 70%, ali u posljednja dva minuta DeMarcus onim svojim čudnim izbačajem uredno veže četiri ili pet slobodnih bacanja, iako je do tada šutirao 1-3 ili 1-4.
Prodor? Pa u ABA ligi vjerovatno niko nema bolji prodor i sposobnost završetka akcije u kontaktu...
"Samopouzdanje se vrlo lako gubi. Meni se to često dešava tokom nekih utakmica, ali u tim trenucima pričam sam sa sobom. Hrabrim se tako i uvjeravam sebe u pozitivan ishod. Samo pozitivno razmišljam. Kada je tijesan rezultat želim da uzmem loptu i da uradim nešto dobro za tim. Otac me je kao malog naučio da ne pokazujem emocije na terenu. Ne urlam nakon zakucavanja, ne unosim se u lice protivnicima. Jednostavno, ne želim da pokazujem kako se osjećam, bez obzira da li igrao dobro ili loše."
Zvezda je ojačala tim u odnosu na prošlu sezonu. Došao je Jenkins, došao je pa otišao Schilb, došli su Marjanović, Radenović i Dragićević, ali opet je dojam da ključ uspješne sezone leži u rukama DeMarcusa Nelsona.
"Plaćen sam da donosim pobjede. Nije bitno kako... da li je to koš ili dobra odbrana, znam da u neizvjesnim završnicama mogu na više načina da doprinesem dobrom rezultatu. Samo me to zanima. Ličnu statistiku odavno stavljam sa strane..."
Član
- Učlanjen(a)
- 11.11.2012
- Poruka
- 2.164
Air Canada
Autor: Edin Avdić
Uz dužno poštovanje prema svim NBA zvezdama koje su dobro zakucavale, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.
Foto:
Michael Jordan, LeBron James, Shawn Kemp, Julius Erving, Dominique Wilkins, Blake Griffin, Larry Nance, Jason Richardson, Isaiah Rider.
Svi su zakucavali ili još uvijek zakucavaju spektakularno.
Uz dužno poštovanje prema svima njima, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.
I 15 godina kasnije se najiskrenije pitam kako je moguće da živ čovjek na najvećem nivou košarke zakucava tako kako je to radio Vince Carter.
Nikada za mog života nismo isčekivali NBA action sa takvim nestrpljenjem kako kada je Vince stigao u Toronto. Nedeljom veče od 1998 pa dobre tri naredne godine nije postojalo ništa drugo. Donosili su se hrana i piće, nije bilo djevojke ni izlaska koji je mogao da naruši tih pola sata, tačnije tih zadnjih pet minuta "top ten countdowna" kada je na scenu stupao čudovišni a opet tako lagani skok Vincea Cartera.
Skakali smo sa kauča, urlali, nabacivali petaka jedan drugom. Koliko je puta samo izgovoreno:"Aaaaaa koji luđak!!", čak je i jedan stariji gospodin koji je uočio njegovo kucanje kroz otvoreni prozor dnevne sobe zavapio: "Kako ovo djeco u PM!!".
Foto: Guliver/Getty Images/
Bilo nas je briga za sve postulate košarke koje smo učili. Za timski rad, za pobjedu, za titulu. Samo smo htjeli da gledamo kako Vince Carter zakucava. Sve drugo je bilo sporedno u njegovoj igri. Mogao je da promaši 20 lopti zaredom, samo da je jednom smrvi preko Mutomba. Svako ko ima dovoljno godina i redovno prati košarku, pamti kakvu su euforiju izazvala njegova zakucavanja. Iza leđa protiv Indiane, tomahawk preko Mutomba, vjetrenjača u kontri protiv Bucksa, okret za 360 stepeni protiv Knicksa, serija zakucavanja preko Ratliffa koja je prijetila da okonča karijeru ovog centra, dva vezana preko Robinsona.
Komentatori Raptorsa su gubili glas svaki put "OOOO myyyy goddd!!! DUNK MACHINE STRIKES AGAIN!".
Hvatao je Alley-oopove blizu vrha table uvijek vodeći računa da se ne polomi, prikucavao je odbijene lopte preko isptuženih ruku centara od 216, driblao kroz noge u punom trku i zakucavao uz vraćanje lopte daleko iza glave, lob pas protiv Clippersa je uhvatio naizgled stojeći u vazduhu i zatim iz patike izvukao zakucavanje koje je gotovo srušilo dvoranu.
Znao je da je publika željna spektakla i on ga je nudio u ogromnim količnima svaku noć. U njegovim zakucavanjima nije bilo napora. Centar bi, npr. Ben Wallace skočio da izblokira njegovo zakucavanje, a Vince bi kao da stoji u nekom nevidiljivom liftu produžio još više svoj skok i završio posao.
Njegova pobjeda na takmičenju u zakucavanju 2000 u Oaklandu i danas stoji kao najveća dominacija jednog igrača na tom takmičenju ikada. Sva Carterova zakucavanja su bila za pamćenje. NBA zvijezde su skakutale od radosti, a Vince je nakon takmičenja priznao da je dugo pripremao neka zakucavanja ali da je neporedno prije početka odustao I odlučio da ide po osjećaju...
Prvo njegovo kucanje koje nas je ošamutilo je bilo još na koledžu. Zakucao je kako je u tom trenutku izgledalo preko kompletne petorke Clemsona (vjerujem da to postoji negdje na youtubeu). Vidjeli smo gomilu spektakularnih kucanja i prije toga, ali takav skok i eksplozivnost nismo nikada prije.
Vincea je kao i Michaela Jordana na North Carolinu doveo pomoćni trener Bill Guthridge. Carterova srednja škola je imala premalu dvoranu za sve zainteresovane pa su došli na ideju da proizvode tv signal i da ga puštaju u par obližnjih kafića kako bi što više ljudi moglo da vidi malog koji je skakao na vrh table. Ta ekipa Caroline je ujedno bila i posljednja koju je sa klupe vodila hodajuća legenda Dean Smith. Njegov vječni pomoćnik, već pomenuti Guthridge je u jednom trenutku preuzeo tim, ali sastav sa Carterom, Jamisonom, Shammondom Williamsom, Edom Cotom i Ademolom Okulajom nikada nije uspio da osvoji titulu. Carter je u dogovoru sa Smithom i Guthridgeom donio odluku da ode u NBA nakon što je postalo jasno da će biti među prvih deset na draftu.
Njegove prve dvije godine u ligi su bile takav pozitivan šok da je odmah biran u olimpijsku reprezentaciju.
U Sydneyu je američka reprezentacija uz dosta muke odbranila zlatnu medalju. Prvi put su pobjeđivali sa manje od 10 razlike, a polufinale protiv Litvanije su prošli kroz iglene uši. Carter se ponašao neshvatljivo arogantno. Laktao je protivničke igrače, unosio im se u lice, provocirao. On i Garnett prije svih su pokušavali da započnu tuču u svakoj utakmici, a vrhunac je bio incident na poluvremenu sa Rusijom kada je samo brzom intervencijom američkih trenera izbjegnuta velika sramota. Ipak košarkaški turnir u Sydneyu na kraju dana pamtimo samo po jednom. "Zakucavanje smrti", tako su ga nazvali Francuzi.
Vince Carter je preskočio 218cm visokog Frederica Weissa i zakucao.
Urlik je protresao dvoranu. Carter je odgurnuo Garnetta koji mu je trčao u zagrljaj. Niko nije mogao da vjeruje šta se desilo. I danas nakon svih gledanja ovo zakucavanje ostaje neshvatljivo. Zakucati preko čovjeka je jedna stvar, ali preskočiti 218 cm kao preponu?
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Vince je po povratku u Toronto sklopio svoju najbolju sezonu, nažalost ikada. To mu je bila tek treća godina u ligi. Gotovo 28 poena po utakmici uz izbor za drugu petorku lige. Raptorsi su u playoffu izbacili Knickse, a zatim ispali u sedam teških utakmica od Philadelphije. Duel Iversona i Cartera je bio žestoko reklamiran i obojica su odigrali neke fenomenalne utakmice u toj seriji.
Pred sedmu utakmicu pojavila se i prva od mnogih kontroverzi koje su pratile Cartera do ovih dana. Vince je pred odlučujući meč protiv 76ersa odabrao da ode u Chapel Hill i primi fakultetsku diplomu. Ta vijest je pokrenula prvu od kasnije brojnih analiza koje se govorile uglavnom isto: "da li Cartera zaista košarka zanima do te mjere da je spreman da ide do kraja ili odustaje čim to vise nije zabava?"
Raptorsi su poraženi u tom meču, a Carter je promašio šut za pobjedu i naravno pokuenuo lavinu pitanja:"A šta da je ostao sa timom čitavo vrijeme?". Charles Oakley, njegov saigrač je kritikovao taj potez i rekao da "njegovo srce kuca drugačije". Taj rezultat sa Raptorsima u playffu Carter više neće ponoviti.
Iako je zbog koledža i moćnog odraza uglavnom bio upoređivan sa Michaelom Jordanom, Carter nikada nije prihvatao ta poređenja " Ne, nisam ni blizu.".
Foto: Guliver/Getty Images/
Vinceov uzor je bio gospodin Julius Erving, zbog svoje uglađenosti, finih manira, elegantnosti na terenu i sposobnosti da zabavi publiku. Carter jednostavno u sebi nije imao instinct košarkaškog ubice kakav su nosily MJ ili Kobe.
Svađa koja je i pokrenula Cartera van Toronta se upravo desila zbog Dr. J-a. Nakon što je Toronto propustio playoff otpušten je kompletan menadžement, a Vince je zvao predsjednika tima i predložio da se Julius Erving imenuje za genralnog menadžera jer je osoba koja će prvući kvalitetne slobodne igrače u Kanadu. Nakon što je saznao da je to bio samo razgovor kako bi se umirio najbolji igrača i da Raptorsi nijednog trenutka nisu imali namjeru da angažuju Ervinga, Carter se žestoko naljutio. Tu se prvi put pojavila njegova izjava da ukoliko tim ne želi da konkuriše za najviši plasman trebaju ga pustiti da ide. Naravno u Torontu su bili svjesni ko im puni dvoranu, koga navijači gledaju I čije dresove kupuju. Uostalom Carter je potpisao produženje ugovora vrijedno 94 miliona dolara.
Tada kreću događaji koji su stavili mrlju na njegovu karijeru.
Ako pitate navijače Toronta, Viunce Carter je u narednom period sabotirao tim. Vince kaže da će istina jednom isplivati na vidjelo. Opet bez obzira koliko vam Carter bio drag potezi kao što su simuliranje povreda, odbijanje da ide na prodor I vrhunac odavanje akcije nacrtane na time-outu protvinničkim igračima su zaista potezi koje je nemoguće opravdati. U Jednom trenutku frustriran zbog stalnih optužbi za simuliranje povreda, Carter se fizički obrčunao sa tadašnjim trenerom Samom Mitchellom koji je odabrao pogrešan trenutak da započne raspravu na tut emu. Nakon što se kompletna svlačionica ismijala na Mitchellov račun dok je ležao na podu postalo je jasno da odnos trenera i najboljeg igrača vise ne može da se popravi.
Raptorsi su mijenjali svog najboljeg igrača za Alonzo Mourninga, Erica i Aarona Williamsa te dva izbora prve runde drafta. Mourning se nikada nije javio u Raptorse, tako da je Vince otišao u New Jersey gotovo besplatno. Naredne godine Cartera, pa sve do današnjih dana se protekle u spektakularnim zakucavanjima (Njegovo kucanje preko Alonza dok je igrao za Netse je naprosto brutalno) ali i sa vrlo malo timskog uspjeha.
Otvorila se jedna šansa kada je Carter poslan kući, tačnije u Orlando gdje se udružio sa Dwightom Howardom u vjerovatno posljednjem pokušaju da dohvati titulu. Zapeli su u finalu konferencije protiv Bostona, a Carter je ponovo bio skroman kada se rješavalo pitanje pobjednika.
I danas kada ima 37 godina Carter je igrač koji u datom trenutku može da ponudi spektakl. I dalje se desi ona prepoznatljiva lakoća skoka i zakucavanje koje podsjeti na dane kada je bio daleko najatraktivniji igrač lige. Vince je našao sve mjesto za penziju u Dallasu. Konačno ga vise ne boli noga nakon svakog prodora, ulazi sa klupe i serijom poena i dalje može da napravi štetu svakom timu u NBA.
Vlasnik Dallasa Mark Cuban ga obožava i smatra vrhunskim profesionalcem, nešto sa čime se većina navijača Toronta ne bi složila. Carter će vjerovatno ostati jedan u nizu vrhunskih igrača koji neće osvojiti titulu. I dok su Barkley, Malone, Stockton, Ewing i ostali dali sve od sebe i ostali kratki. Za Vincea Cartera nisam siguran da možemo reći isto.
Foto: Guliver/Getty Images/U reprezentaciji sa majstorima
Vince je imao bogomdani talenat koji za razliku od Lebrona, Kobea ili Duranta nije razvijao do maksimuma, a budite sigurni da je bio jednako talentovan kao oni, možda i talentovaniji. Vrlo često Vince nije bio spreman da ostavi sve na terenu, kada je postao toga svjestan već je bilo kasno. Opet on je jedan od rijetkih igrača kod kojih smo spremni da zanemarimo i supstancu i konačan rezultat i djetinjasto ponašanje, sve zbog poteza koji uvijek izmame oduševljenje.
Kada se Vince Carter odrazi u reketu zaboraviš na sve...
Autor: Edin Avdić
Uz dužno poštovanje prema svim NBA zvezdama koje su dobro zakucavale, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.
Michael Jordan, LeBron James, Shawn Kemp, Julius Erving, Dominique Wilkins, Blake Griffin, Larry Nance, Jason Richardson, Isaiah Rider.
Svi su zakucavali ili još uvijek zakucavaju spektakularno.
Uz dužno poštovanje prema svima njima, niko nije prišao blizu Vinceu Carteru. Kolumna za sretan rođendan čovjeku koji je redefinisao pojam atraktivnog igrača.
I 15 godina kasnije se najiskrenije pitam kako je moguće da živ čovjek na najvećem nivou košarke zakucava tako kako je to radio Vince Carter.
Nikada za mog života nismo isčekivali NBA action sa takvim nestrpljenjem kako kada je Vince stigao u Toronto. Nedeljom veče od 1998 pa dobre tri naredne godine nije postojalo ništa drugo. Donosili su se hrana i piće, nije bilo djevojke ni izlaska koji je mogao da naruši tih pola sata, tačnije tih zadnjih pet minuta "top ten countdowna" kada je na scenu stupao čudovišni a opet tako lagani skok Vincea Cartera.
Skakali smo sa kauča, urlali, nabacivali petaka jedan drugom. Koliko je puta samo izgovoreno:"Aaaaaa koji luđak!!", čak je i jedan stariji gospodin koji je uočio njegovo kucanje kroz otvoreni prozor dnevne sobe zavapio: "Kako ovo djeco u PM!!".
Bilo nas je briga za sve postulate košarke koje smo učili. Za timski rad, za pobjedu, za titulu. Samo smo htjeli da gledamo kako Vince Carter zakucava. Sve drugo je bilo sporedno u njegovoj igri. Mogao je da promaši 20 lopti zaredom, samo da je jednom smrvi preko Mutomba. Svako ko ima dovoljno godina i redovno prati košarku, pamti kakvu su euforiju izazvala njegova zakucavanja. Iza leđa protiv Indiane, tomahawk preko Mutomba, vjetrenjača u kontri protiv Bucksa, okret za 360 stepeni protiv Knicksa, serija zakucavanja preko Ratliffa koja je prijetila da okonča karijeru ovog centra, dva vezana preko Robinsona.
Komentatori Raptorsa su gubili glas svaki put "OOOO myyyy goddd!!! DUNK MACHINE STRIKES AGAIN!".
Hvatao je Alley-oopove blizu vrha table uvijek vodeći računa da se ne polomi, prikucavao je odbijene lopte preko isptuženih ruku centara od 216, driblao kroz noge u punom trku i zakucavao uz vraćanje lopte daleko iza glave, lob pas protiv Clippersa je uhvatio naizgled stojeći u vazduhu i zatim iz patike izvukao zakucavanje koje je gotovo srušilo dvoranu.
Znao je da je publika željna spektakla i on ga je nudio u ogromnim količnima svaku noć. U njegovim zakucavanjima nije bilo napora. Centar bi, npr. Ben Wallace skočio da izblokira njegovo zakucavanje, a Vince bi kao da stoji u nekom nevidiljivom liftu produžio još više svoj skok i završio posao.
Njegova pobjeda na takmičenju u zakucavanju 2000 u Oaklandu i danas stoji kao najveća dominacija jednog igrača na tom takmičenju ikada. Sva Carterova zakucavanja su bila za pamćenje. NBA zvijezde su skakutale od radosti, a Vince je nakon takmičenja priznao da je dugo pripremao neka zakucavanja ali da je neporedno prije početka odustao I odlučio da ide po osjećaju...
Prvo njegovo kucanje koje nas je ošamutilo je bilo još na koledžu. Zakucao je kako je u tom trenutku izgledalo preko kompletne petorke Clemsona (vjerujem da to postoji negdje na youtubeu). Vidjeli smo gomilu spektakularnih kucanja i prije toga, ali takav skok i eksplozivnost nismo nikada prije.
Vincea je kao i Michaela Jordana na North Carolinu doveo pomoćni trener Bill Guthridge. Carterova srednja škola je imala premalu dvoranu za sve zainteresovane pa su došli na ideju da proizvode tv signal i da ga puštaju u par obližnjih kafića kako bi što više ljudi moglo da vidi malog koji je skakao na vrh table. Ta ekipa Caroline je ujedno bila i posljednja koju je sa klupe vodila hodajuća legenda Dean Smith. Njegov vječni pomoćnik, već pomenuti Guthridge je u jednom trenutku preuzeo tim, ali sastav sa Carterom, Jamisonom, Shammondom Williamsom, Edom Cotom i Ademolom Okulajom nikada nije uspio da osvoji titulu. Carter je u dogovoru sa Smithom i Guthridgeom donio odluku da ode u NBA nakon što je postalo jasno da će biti među prvih deset na draftu.
Njegove prve dvije godine u ligi su bile takav pozitivan šok da je odmah biran u olimpijsku reprezentaciju.
U Sydneyu je američka reprezentacija uz dosta muke odbranila zlatnu medalju. Prvi put su pobjeđivali sa manje od 10 razlike, a polufinale protiv Litvanije su prošli kroz iglene uši. Carter se ponašao neshvatljivo arogantno. Laktao je protivničke igrače, unosio im se u lice, provocirao. On i Garnett prije svih su pokušavali da započnu tuču u svakoj utakmici, a vrhunac je bio incident na poluvremenu sa Rusijom kada je samo brzom intervencijom američkih trenera izbjegnuta velika sramota. Ipak košarkaški turnir u Sydneyu na kraju dana pamtimo samo po jednom. "Zakucavanje smrti", tako su ga nazvali Francuzi.
Vince Carter je preskočio 218cm visokog Frederica Weissa i zakucao.
Urlik je protresao dvoranu. Carter je odgurnuo Garnetta koji mu je trčao u zagrljaj. Niko nije mogao da vjeruje šta se desilo. I danas nakon svih gledanja ovo zakucavanje ostaje neshvatljivo. Zakucati preko čovjeka je jedna stvar, ali preskočiti 218 cm kao preponu?
Predložite našem kolumnisti Edinu Avdiću o kome ili čemu da piše u nekom od narednih tekstova. Ukoliko želite da mu uputite želje, čestitke i pozdrave na Twitteru koristite hashtag #edinmondo.
Vince je po povratku u Toronto sklopio svoju najbolju sezonu, nažalost ikada. To mu je bila tek treća godina u ligi. Gotovo 28 poena po utakmici uz izbor za drugu petorku lige. Raptorsi su u playoffu izbacili Knickse, a zatim ispali u sedam teških utakmica od Philadelphije. Duel Iversona i Cartera je bio žestoko reklamiran i obojica su odigrali neke fenomenalne utakmice u toj seriji.
Pred sedmu utakmicu pojavila se i prva od mnogih kontroverzi koje su pratile Cartera do ovih dana. Vince je pred odlučujući meč protiv 76ersa odabrao da ode u Chapel Hill i primi fakultetsku diplomu. Ta vijest je pokrenula prvu od kasnije brojnih analiza koje se govorile uglavnom isto: "da li Cartera zaista košarka zanima do te mjere da je spreman da ide do kraja ili odustaje čim to vise nije zabava?"
Raptorsi su poraženi u tom meču, a Carter je promašio šut za pobjedu i naravno pokuenuo lavinu pitanja:"A šta da je ostao sa timom čitavo vrijeme?". Charles Oakley, njegov saigrač je kritikovao taj potez i rekao da "njegovo srce kuca drugačije". Taj rezultat sa Raptorsima u playffu Carter više neće ponoviti.
Iako je zbog koledža i moćnog odraza uglavnom bio upoređivan sa Michaelom Jordanom, Carter nikada nije prihvatao ta poređenja " Ne, nisam ni blizu.".
Vinceov uzor je bio gospodin Julius Erving, zbog svoje uglađenosti, finih manira, elegantnosti na terenu i sposobnosti da zabavi publiku. Carter jednostavno u sebi nije imao instinct košarkaškog ubice kakav su nosily MJ ili Kobe.
Svađa koja je i pokrenula Cartera van Toronta se upravo desila zbog Dr. J-a. Nakon što je Toronto propustio playoff otpušten je kompletan menadžement, a Vince je zvao predsjednika tima i predložio da se Julius Erving imenuje za genralnog menadžera jer je osoba koja će prvući kvalitetne slobodne igrače u Kanadu. Nakon što je saznao da je to bio samo razgovor kako bi se umirio najbolji igrača i da Raptorsi nijednog trenutka nisu imali namjeru da angažuju Ervinga, Carter se žestoko naljutio. Tu se prvi put pojavila njegova izjava da ukoliko tim ne želi da konkuriše za najviši plasman trebaju ga pustiti da ide. Naravno u Torontu su bili svjesni ko im puni dvoranu, koga navijači gledaju I čije dresove kupuju. Uostalom Carter je potpisao produženje ugovora vrijedno 94 miliona dolara.
Tada kreću događaji koji su stavili mrlju na njegovu karijeru.
Ako pitate navijače Toronta, Viunce Carter je u narednom period sabotirao tim. Vince kaže da će istina jednom isplivati na vidjelo. Opet bez obzira koliko vam Carter bio drag potezi kao što su simuliranje povreda, odbijanje da ide na prodor I vrhunac odavanje akcije nacrtane na time-outu protvinničkim igračima su zaista potezi koje je nemoguće opravdati. U Jednom trenutku frustriran zbog stalnih optužbi za simuliranje povreda, Carter se fizički obrčunao sa tadašnjim trenerom Samom Mitchellom koji je odabrao pogrešan trenutak da započne raspravu na tut emu. Nakon što se kompletna svlačionica ismijala na Mitchellov račun dok je ležao na podu postalo je jasno da odnos trenera i najboljeg igrača vise ne može da se popravi.
Raptorsi su mijenjali svog najboljeg igrača za Alonzo Mourninga, Erica i Aarona Williamsa te dva izbora prve runde drafta. Mourning se nikada nije javio u Raptorse, tako da je Vince otišao u New Jersey gotovo besplatno. Naredne godine Cartera, pa sve do današnjih dana se protekle u spektakularnim zakucavanjima (Njegovo kucanje preko Alonza dok je igrao za Netse je naprosto brutalno) ali i sa vrlo malo timskog uspjeha.
I danas kada ima 37 godina Carter je igrač koji u datom trenutku može da ponudi spektakl. I dalje se desi ona prepoznatljiva lakoća skoka i zakucavanje koje podsjeti na dane kada je bio daleko najatraktivniji igrač lige. Vince je našao sve mjesto za penziju u Dallasu. Konačno ga vise ne boli noga nakon svakog prodora, ulazi sa klupe i serijom poena i dalje može da napravi štetu svakom timu u NBA.
Vlasnik Dallasa Mark Cuban ga obožava i smatra vrhunskim profesionalcem, nešto sa čime se većina navijača Toronta ne bi složila. Carter će vjerovatno ostati jedan u nizu vrhunskih igrača koji neće osvojiti titulu. I dok su Barkley, Malone, Stockton, Ewing i ostali dali sve od sebe i ostali kratki. Za Vincea Cartera nisam siguran da možemo reći isto.
Vince je imao bogomdani talenat koji za razliku od Lebrona, Kobea ili Duranta nije razvijao do maksimuma, a budite sigurni da je bio jednako talentovan kao oni, možda i talentovaniji. Vrlo često Vince nije bio spreman da ostavi sve na terenu, kada je postao toga svjestan već je bilo kasno. Opet on je jedan od rijetkih igrača kod kojih smo spremni da zanemarimo i supstancu i konačan rezultat i djetinjasto ponašanje, sve zbog poteza koji uvijek izmame oduševljenje.
Kada se Vince Carter odrazi u reketu zaboraviš na sve...