Mislim da je upravo pravi problem u tome što se mi ne snalazimo. Izbombardovani smo raznim informacijama i izmanipulisani raznim dezinformacijama, da više ne znamo ni šta valja ni ša ne valja, ni šta je ispravno ni šta nije. Naravno, pošto je danas sve upitno, pogotovu one etičke vrijednosti koje su nekada slovile kao takve, upitna je i ona pedagogija kojom su do juče odgajane generacije. Neka shvatanja se moraju mijenjati pred očiglednošću novih saznanja, ali ne nužno sva i ne po svaku cijenu, a pogotovu ne ona koju su svoju valorizaciju potvrdila kroz stoljeća.
Sve ovo sam napisao samo da kažem da sam ogorčeni protivnik današnje pedagogije i načina vaspitanja djece. Treba li tu nešto više od zdravog razuma, da bi se shvatila prosta činjenica da dijete nije odrastao čovjek, nego da je čovjek u formiranju. Kao što dijete nije fizički odraslo, ni njegova psiha ni njegov razum, takođe nisu odrasli. E, današnja pedagogija polazi od suprotnog stava. U djetetu vidi odraslog čovjeka i tako se postavlja prema njemu. Rezultat takavog pristupa vaspitanju djece je obostrano nezadovoljstvo i djece i njihovih vaspitača (čitaj roditelja).
Djeca su nezadovoljna jer ne razumiju, a roditelji frustrirani tom činjenicom.
I na kraju da odgovorim na pitanje iz teme. Dabome da savremena tehnologija uništava, ne toliko dječiju maštu, koliko radost stvaralaštva. Ogromna je razlika kada kupite djetetu neku prostu igračku i kada djete tu igračku napravi samo.