Mislim da se ovo pitanje ponajprije odnosi na prosječne ljude kolektiva u kojem se ideologija provodi. I na to je najteže odgovoriti.
U stvaranju neke ideologije, u njenom teorijskom konceptu, obično sudjeluju ljudi jako širokog stručnog i općeg znanja, ljudi koji su odabrali neke ideje nakon duljeg preispitivanja, i kritike (šta je ovde najvažnije) itd. O njihovom umu govori njihovo vlastito razgledanje takve ideologije sa svih strana, nalaženje i prednosti i nedostataka, argumentiranje i konačno opredjeljenje za baš tu ideologiju jer se dokazalo da je dobra, optimalna i sl.
Tu se još relativno dobro može vidjeti je li kakav um sužen ili proširen.
Kao primjeri ideologije se obično navode ekstremniji primjeri. Za razumjet i takve, i neke druge, treba vidjet kako uopće djeluje ikakva ideja/ideologija koja postoji kod čovjeka. Svaki određen sustav mišljenja i postupanja po nekom skupu ideja je u svojoj biti ideologija. Svaki čovjek je posjeduje. A upravo ta se i najviše previđa kod raznih tumačenja.
Čim si se opredjelio za neke ideje, odbacio si neke druge, njima suprotne, ili po tvojima nebitne.
Ukoliko su te ideje manje promišljene i nekritički promišljene, rigidno usvojene bez vlastita njihovog pravdanja, to je odmah sužen pogled na svijet.
Tko misli kritički, mislit će uvijek kritički. Tko ne misli, neće.
Represija misli ne znači da misao ne postoji. Jedino šta je stvarno baš uvijek slobodno kod čovjeka je njegova misao (kako i kakva, ovisi o čovjeku). Može se ne iskazat riječima, može patit u tišini, ali postoji.
Ljudi koji su skloni osobno usvajat nepreispitanu i zatvorenu misao/ideju/ideologiju, usvajat će je i u takvim sustavima na taj način. U tom smislu, gledajući pukom statistikom i ne tražeći psihološke uzroke tome, ideologije stvarno sužavaju ljudski um. Pitanje je koliko je tome kriva sama ideologija, a koliko sam takav čovjek.
Našla sam par primjera ideologije:
- ideologija društvene grupe (npr. birokracije, tehnokracije, nacije, itd.)
- ideologija klase (vladajuće ili subordinirane klase)
- ideologija profesije (političara, managera, pravnika, radnika, umjetnika itd.)
- stranačka ideologija (građanske, demokratske, socijalističke, komunističke, fašističke, nacionalne, religijske stranke, partija, itd.)
- individualističke (neizdiferencirane) ideologije (ideologije neorganiziranih pojedinaca, naučnika, http://hr.wikipedia.org/wiki/Umjetnikumjetnika i dr.)
Isto, ljudi pristanu na takvo sužavanje uma/misli/šta li ako će time biti sigurniji ili profitirat, i to ne samo u ideologijama, nego i općenito.
Kapitalizam npr. nije, površno gledano, represivna ideologija. U svojim rezultatima, posebno kroz masovnosti, u jednu ruku i jest. Nametnuti smjer mišljenja i življenja ne radi se samo fizičkom i drugom prijetnjom, ma ni prijetnjom općenito. Nećeš ić u zatvor ako govoriš protiv kapitalizma, niko te ne tjera na nešto, itd. Al šta je kapitalizam napravio od ljudskog uma i života, ne znam s čime bi se moglo usporedit. I metode kojima se to radi su strašne.
Neke ideologije su, iako krivo provođene, bile teoretski (a ponegdje, i ponekad, il gledajući ukupno neke aspekte, bile su to i praktički) jako humane.