Član
- Učlanjen(a)
- 04.01.2010
- Poruka
- 579
Ajahn Brahm nekad davno, točnije prije 36 godina, zvao se Peter Betts. Rođen je u Londonu prije 58 godina. Na Cambridgeu je studirao teorijsku fiziku, u istoj ono zgradi u kojoj će, mnogo kasnije, postati slavan Stephen Hawking. U laboratorijima Cambridgea postalo mu je jasno, kaže jedan aforizam kojeg često citira, kako se veličina znanstvenika mjeri količinom vremena koju provede opstrurirajući napredak u svom polju.
O mnogim stvarima Ajahn Brahm danas govori tako – s humorom, zdravim cinizmom, šaleći se na račun svih nas i otkrivajući da je život mnogo više od onoga što naoko vidimo, a svakako nije tako prokleto težak kakvim ga često doživljavamo. Ajahna Brahma, čije je puno budističko ime Ajahn Brahmavamso Mahathera, danas nazivaju “Seinfeldom budizma”. U cijelome svijetu postao je poznat po svojoj knjizi budističkih priča “Krava koja je plakala”. Te je priče skupljao cijeli svoj odrastao život, više od 30 godina, sve otkako je prestao biti učitelj fizike, a postao budistički redovnik u prašumama Tajlanda, učeći od cijenjenog budističkog majstora Ajahna Chaha.
Godine 1983. Brahm se preselio u Perth, u Australiji, gdje je vlastitim rukama sagradio samostan. Kako su redovnici bili jako siromašni, nakon što su kupili zemlju, nisu imali novca platiti radnike da im izgrade samostan, pa je Ajahn Brahm samo naučio zidati i postavljati vodovodne cijevi, o čemu govori njegova prva priča. Danas Ajahn Brahm vodi samostan Bodhnyana u Serpentineu u Zapadnoj Australiji, jedan od najvećih budistički samostana na južnoj hemisferi, a portal Najbolje knjige s njim je razgovarao e-mailom u povodu objavljivanja njegove prve knjige na hrvatski jezik, u izdanju zagrebačke Naklade Ljevak.
Kako ste odlučili postati budistički redovnik?
- U dobi od 16 godina shvatio sam da je religija važan dio života. Umjesto da samo slijepo slijedim nacionalnu religiju, kršćanstvo, odlučio sam da je pametnije najprije pročitati ponešto o svim velikim religijama, a onda odabrati jednu za sebe. Danas bismo to nazvali istraživanjem tržišta! Nakon što sam pročitao prvu knjigu o budizmu, shvatio sam da sam ja zapravo budist već mnogo godina. Odgovarao je mojoj filozofiji, a budistički pogled na život savršeno mi je sjeo. Zato sam, u dobi od 16 godina, samog sebe počeo nazivati budistom. Nakon što sam prekinuo vezu s mojom tadašnjom djevojkom, odlučio sam istražiti spiritualnu stranu svojega života i iskoristiti priliku da privremeno budem budistički redovnik u Tajlandu. Otputovao sam uvjeren da ću se vratiti svojem životu nakon godinu, dvije. Od tada je prošlo 36 godina!
Kako je na tu odluku reagirala vaša obitelj?
- Otac mi nije ništa rekao kad sam krenuo u Tajland iz veoma dobrog razloga – umro je sedam godina prije toga! Majka je vjerovala u moj odabir, jer sam se oduvijek ponašao odgovorno. Bila je jedino tužna zato što ću živjeti tako daleko.
Je li bilo teško promijeniti cijeli svoj život? Jedan dan ste poučavali fiziku u Velikoj Britaniji, drugi dan ste bili u džungli, okruženi zmijama. Pročitala sam da ste devet godina proveli učeći od vašeg učitelja Ajahna Chaha. Je li za tako nešto potrebna snažna volja?
- Život asketskog, prašumskog redovnika na sjeveroistoku Tajlanda, prije 30 do 35 godina, bio je fizički veoma zahtijevan. Jeli smo odvratnu hranu, poput juhe od mrava, žabe kuhane na riži, skakavce, kuhane puževe i posteljicu bizona. Spavali smo na tvrdim podovima, dok su na nas s greda padale ogromne tarantule i potom još i hodale po nama, a komarci su bili nezaustavljivi. No, sve se to “poravnalo” spiritualnom inspiracijom; činjenicom da smo bili u blizini velikog učitelja, Ajahna Chaha. Da bi se postalo budističkim redovnikom ili redovnicom nije potrebna snaga volje. Dovoljna je snaga mudrosti.
Što vam je bilo najteže u vrijeme dok ste se pripremali da postanete budistički redovnik, a što je bilo najljepše?
- Najteže mi je bilo jesti odvratnu hranu, dan za danom, i trpjeti ubode komaraca. Najljepši dijelovi su mi bila velika iskustva u meditacijama, koja su moguća tek kad si prestanemo ugađati seksom i dobrom hranom.
Možete li mi opisati kako izgleda prosječan dan budističkog redovnika? Imate li uopće slobodnog vremena? Odlazite li ikad na godišnji odmor?
- Ne bi trebalo postojati nešto što se zove “prosječan dan”. Rutina nas ubija. Ustajem ujutro, meditiram, radim, poučavam, jedem, potom opet meditiram i onda odlazim na počinak. Ne provodim vrijeme gledajući na sat i zato nisam postao rob vremena. U mojem samostanu nikad ne zvonimo. Nemamo zvona! Što se tiče odmora, svake godine u rujnu odlazim u svoju špilju na dva tjedna i potpuno se povučem od vanjskog svijeta. Ne radim gotovo ništa, nego čitavo vrijeme samo meditiram. To je moj godišnji odmor; moj unutrašnji godišnji odmor.
U predgovoru vašoj knjizi “Krava koja je plakala” pišete o ljudima koji su promijenili svoj život nakon što su pročitali vašu knjigu. Koja vas je sudbina najviše dodirnula?
- Jednog dana starija je gospođa stigla u moj samostan izvan Pertha. Činila se jako sretnom što me vidi. Rekla mi je kako doputovala čak iz Švicarske kako bi me vidjela i zahvalila se. Bolovala je od mnogih oblika raka, od tjeskobnog poremećaja, depresije i mnogih drugih bolesti. Nitko joj nije uspijevao pomoći, a onda joj je njezin psiholog dao njemačko izdanje moje knjige. Nekoliko mjeseci poslije rak se povukao, a nestali su i psihološki poremećaji. Preklinjala me da joj potpišem primjerak knjige koji je od čitanja već bio prilično izlizan. Plakala je dok sam joj potpisivao knjigu.
Koja vam je najdraža priča u knjizi, ako imate najdražu, i zašto?
- Moja omiljena priča je posljednja, o crvu i njegovoj krasnoj hrpi balege, za koju je toliko vezan da je se ne želi osloboditi. Ne samo da je priča smiješna, nego i precizno opisuje uzrok sve ljudske patnje.
Dobivate li mnogo pisama i mailova od čitatelja? Da li vas mnogo ljudi zove?
- Dobivam pisma, mailove, faksove i zovu me. Previše ih je da bih svima mogao odgovoriti. Ponekad nam telefon toliko zvoni da sam našu liniju nazvao “Nazovi redovnika”. Svi žele savjet, i to odmah. Postavljaju mi pitanja o braku, odgoju djece, vođenju biznisa. Nikad nisam bio u braku, nemam djece i nikad nisam vodio posao! Zašto me ljudi to ispituju?! Možda je to zato što redovnici ne traže novac za savjet.
Što je za vas smisao života?
- Smisao života je biti toliko zadovoljan da više nema potrebe za ponovnim rođenjem.
Što je ljubav? I pritom ne mislim na romantičnu ljubav.
- Ljubav je imati hrabrosti da samog sebe ne osuđuješ, imati povjerenja da ne kontroliraš druge ljude i, konačno, imati mudrosti da prihvatiš svijet kao velikog učitelja. Ljubav je znati pustiti.
Brojni ljudi su zabrinuti zbog toga kako danas živimo, no mnogi i vjeruju kako se svijet mijenja i ipak postaje bolje mjesto za život. Što vi mislite? Možemo li reći da svjedočimo spiritualnoj revoluciji ili, možda, bolje rečeno, spiritualnoj evoluciji?
- Ponekad se svijet popravlja, ponekad postaje gori. Takav je svijet. Možemo ga usporediti sa školom. Djeca u školi, u trećem razredu, i dalje uče iste stvari kao i ona prije 20 godina. Dakle, je li škola napredovala? Nije. Škole su uglavnom iste; promijenila su se samo djeca koja pohađaju te škole. Svijet je, na mnogo načina, uvijek isti. No ljudi koji prolaze kroz njega postaju mudriji i suosjećajniji. Osim par tupana.
Osobno poznajem mnogo ljudi koji nastoje živjeti bolji život, veći život. Svi mi zapravo pokušavamo živjeti život ljubavi, ljepote, istine, suosjećanja i ponekad… pa ponekad je naprosto teško. Nekad je teško biti svoj, osobito kad tek otkrivaš što to “svoj” zapravo znači. Mora li duhovni put biti težak? I kako ga možemo učiniti jednostavnijim?
- Jedan od mojih omiljenih Buddhinih citata je: “Ovo je put bez kukanja”. Prema tome, svatko tko “kuka” ne slijedi Buddhin put! Kuknjava je uvijek posljedica toga što niste u miru sami sa sobom. Ljudi koji su opsjednuti kontrolom jako su frustrirani… jer ti drugi, glupi ljudi naprosto ne žele slušati! Boriti se protiv vlastitih nesavršenosti jako je naporno. Srećom, jedino što trebate učiniti jest biti u miru sami sa sobom u svakom trenutku; biti pažljivi i nježni prema sebi. Osobna glupost čini put težim. Snaga mudrosti je ta koja ga čini laganim.
O mnogim stvarima Ajahn Brahm danas govori tako – s humorom, zdravim cinizmom, šaleći se na račun svih nas i otkrivajući da je život mnogo više od onoga što naoko vidimo, a svakako nije tako prokleto težak kakvim ga često doživljavamo. Ajahna Brahma, čije je puno budističko ime Ajahn Brahmavamso Mahathera, danas nazivaju “Seinfeldom budizma”. U cijelome svijetu postao je poznat po svojoj knjizi budističkih priča “Krava koja je plakala”. Te je priče skupljao cijeli svoj odrastao život, više od 30 godina, sve otkako je prestao biti učitelj fizike, a postao budistički redovnik u prašumama Tajlanda, učeći od cijenjenog budističkog majstora Ajahna Chaha.
Godine 1983. Brahm se preselio u Perth, u Australiji, gdje je vlastitim rukama sagradio samostan. Kako su redovnici bili jako siromašni, nakon što su kupili zemlju, nisu imali novca platiti radnike da im izgrade samostan, pa je Ajahn Brahm samo naučio zidati i postavljati vodovodne cijevi, o čemu govori njegova prva priča. Danas Ajahn Brahm vodi samostan Bodhnyana u Serpentineu u Zapadnoj Australiji, jedan od najvećih budistički samostana na južnoj hemisferi, a portal Najbolje knjige s njim je razgovarao e-mailom u povodu objavljivanja njegove prve knjige na hrvatski jezik, u izdanju zagrebačke Naklade Ljevak.
Kako ste odlučili postati budistički redovnik?
- U dobi od 16 godina shvatio sam da je religija važan dio života. Umjesto da samo slijepo slijedim nacionalnu religiju, kršćanstvo, odlučio sam da je pametnije najprije pročitati ponešto o svim velikim religijama, a onda odabrati jednu za sebe. Danas bismo to nazvali istraživanjem tržišta! Nakon što sam pročitao prvu knjigu o budizmu, shvatio sam da sam ja zapravo budist već mnogo godina. Odgovarao je mojoj filozofiji, a budistički pogled na život savršeno mi je sjeo. Zato sam, u dobi od 16 godina, samog sebe počeo nazivati budistom. Nakon što sam prekinuo vezu s mojom tadašnjom djevojkom, odlučio sam istražiti spiritualnu stranu svojega života i iskoristiti priliku da privremeno budem budistički redovnik u Tajlandu. Otputovao sam uvjeren da ću se vratiti svojem životu nakon godinu, dvije. Od tada je prošlo 36 godina!
Kako je na tu odluku reagirala vaša obitelj?
- Otac mi nije ništa rekao kad sam krenuo u Tajland iz veoma dobrog razloga – umro je sedam godina prije toga! Majka je vjerovala u moj odabir, jer sam se oduvijek ponašao odgovorno. Bila je jedino tužna zato što ću živjeti tako daleko.
Je li bilo teško promijeniti cijeli svoj život? Jedan dan ste poučavali fiziku u Velikoj Britaniji, drugi dan ste bili u džungli, okruženi zmijama. Pročitala sam da ste devet godina proveli učeći od vašeg učitelja Ajahna Chaha. Je li za tako nešto potrebna snažna volja?
- Život asketskog, prašumskog redovnika na sjeveroistoku Tajlanda, prije 30 do 35 godina, bio je fizički veoma zahtijevan. Jeli smo odvratnu hranu, poput juhe od mrava, žabe kuhane na riži, skakavce, kuhane puževe i posteljicu bizona. Spavali smo na tvrdim podovima, dok su na nas s greda padale ogromne tarantule i potom još i hodale po nama, a komarci su bili nezaustavljivi. No, sve se to “poravnalo” spiritualnom inspiracijom; činjenicom da smo bili u blizini velikog učitelja, Ajahna Chaha. Da bi se postalo budističkim redovnikom ili redovnicom nije potrebna snaga volje. Dovoljna je snaga mudrosti.
Što vam je bilo najteže u vrijeme dok ste se pripremali da postanete budistički redovnik, a što je bilo najljepše?
- Najteže mi je bilo jesti odvratnu hranu, dan za danom, i trpjeti ubode komaraca. Najljepši dijelovi su mi bila velika iskustva u meditacijama, koja su moguća tek kad si prestanemo ugađati seksom i dobrom hranom.
Možete li mi opisati kako izgleda prosječan dan budističkog redovnika? Imate li uopće slobodnog vremena? Odlazite li ikad na godišnji odmor?
- Ne bi trebalo postojati nešto što se zove “prosječan dan”. Rutina nas ubija. Ustajem ujutro, meditiram, radim, poučavam, jedem, potom opet meditiram i onda odlazim na počinak. Ne provodim vrijeme gledajući na sat i zato nisam postao rob vremena. U mojem samostanu nikad ne zvonimo. Nemamo zvona! Što se tiče odmora, svake godine u rujnu odlazim u svoju špilju na dva tjedna i potpuno se povučem od vanjskog svijeta. Ne radim gotovo ništa, nego čitavo vrijeme samo meditiram. To je moj godišnji odmor; moj unutrašnji godišnji odmor.
U predgovoru vašoj knjizi “Krava koja je plakala” pišete o ljudima koji su promijenili svoj život nakon što su pročitali vašu knjigu. Koja vas je sudbina najviše dodirnula?
- Jednog dana starija je gospođa stigla u moj samostan izvan Pertha. Činila se jako sretnom što me vidi. Rekla mi je kako doputovala čak iz Švicarske kako bi me vidjela i zahvalila se. Bolovala je od mnogih oblika raka, od tjeskobnog poremećaja, depresije i mnogih drugih bolesti. Nitko joj nije uspijevao pomoći, a onda joj je njezin psiholog dao njemačko izdanje moje knjige. Nekoliko mjeseci poslije rak se povukao, a nestali su i psihološki poremećaji. Preklinjala me da joj potpišem primjerak knjige koji je od čitanja već bio prilično izlizan. Plakala je dok sam joj potpisivao knjigu.
Koja vam je najdraža priča u knjizi, ako imate najdražu, i zašto?
- Moja omiljena priča je posljednja, o crvu i njegovoj krasnoj hrpi balege, za koju je toliko vezan da je se ne želi osloboditi. Ne samo da je priča smiješna, nego i precizno opisuje uzrok sve ljudske patnje.
Dobivate li mnogo pisama i mailova od čitatelja? Da li vas mnogo ljudi zove?
- Dobivam pisma, mailove, faksove i zovu me. Previše ih je da bih svima mogao odgovoriti. Ponekad nam telefon toliko zvoni da sam našu liniju nazvao “Nazovi redovnika”. Svi žele savjet, i to odmah. Postavljaju mi pitanja o braku, odgoju djece, vođenju biznisa. Nikad nisam bio u braku, nemam djece i nikad nisam vodio posao! Zašto me ljudi to ispituju?! Možda je to zato što redovnici ne traže novac za savjet.
Što je za vas smisao života?
- Smisao života je biti toliko zadovoljan da više nema potrebe za ponovnim rođenjem.
Što je ljubav? I pritom ne mislim na romantičnu ljubav.
- Ljubav je imati hrabrosti da samog sebe ne osuđuješ, imati povjerenja da ne kontroliraš druge ljude i, konačno, imati mudrosti da prihvatiš svijet kao velikog učitelja. Ljubav je znati pustiti.
Brojni ljudi su zabrinuti zbog toga kako danas živimo, no mnogi i vjeruju kako se svijet mijenja i ipak postaje bolje mjesto za život. Što vi mislite? Možemo li reći da svjedočimo spiritualnoj revoluciji ili, možda, bolje rečeno, spiritualnoj evoluciji?
- Ponekad se svijet popravlja, ponekad postaje gori. Takav je svijet. Možemo ga usporediti sa školom. Djeca u školi, u trećem razredu, i dalje uče iste stvari kao i ona prije 20 godina. Dakle, je li škola napredovala? Nije. Škole su uglavnom iste; promijenila su se samo djeca koja pohađaju te škole. Svijet je, na mnogo načina, uvijek isti. No ljudi koji prolaze kroz njega postaju mudriji i suosjećajniji. Osim par tupana.
Osobno poznajem mnogo ljudi koji nastoje živjeti bolji život, veći život. Svi mi zapravo pokušavamo živjeti život ljubavi, ljepote, istine, suosjećanja i ponekad… pa ponekad je naprosto teško. Nekad je teško biti svoj, osobito kad tek otkrivaš što to “svoj” zapravo znači. Mora li duhovni put biti težak? I kako ga možemo učiniti jednostavnijim?
- Jedan od mojih omiljenih Buddhinih citata je: “Ovo je put bez kukanja”. Prema tome, svatko tko “kuka” ne slijedi Buddhin put! Kuknjava je uvijek posljedica toga što niste u miru sami sa sobom. Ljudi koji su opsjednuti kontrolom jako su frustrirani… jer ti drugi, glupi ljudi naprosto ne žele slušati! Boriti se protiv vlastitih nesavršenosti jako je naporno. Srećom, jedino što trebate učiniti jest biti u miru sami sa sobom u svakom trenutku; biti pažljivi i nježni prema sebi. Osobna glupost čini put težim. Snaga mudrosti je ta koja ga čini laganim.
