Branko Miljković

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Branko Miljković


13.jpg




Branko Miljković (1934 - 1961) pripada drugoj posle ratnoj generaciji srpskih pjesnika, koji su krenuli tek prokrcenim putam moderne poezije, oslobodjeni potrebe da se bore protiv dogmi i ideoloskih stega. Mogli su da se posvete stvaranju po sopstvenom pjesnickom opredjeljenju i po diktatu sopstvenih pjesnickih afiniteta na tematskom, misaonom, emotivnom i oblikovnom planu.

Ušao je u pjesničku orbitu zahuktale mladalačke i prevratničke poezije srpske objavljivanjem petnaest pjesama u časopisu "Delo" 1955. godine, časopisu koji je predvodio struju avangardnih srpskih pjesnika u ondašnjem književnom životu. Ovim pjesmama se Branko Miljković predstavio kao zreo pjesnik, a pojavljivanje u časopisu djelo znacilo je visoku ocjenu njegovom pjevanju.

Prva pjesnička knjiga "Uzalud je budim" (1957) nastala je iz jezgra objavljenog u časopisu Delo, a naslov je dobila po pjesmi iz tog jezgra. Knjiga je docekana afirmativnim kritikama - vrata pesničkog Parnasa širom su otvorena za mladog pjesnika koji djaluje kao osvježenje, originalna pojava i velika nada. On je vrlo aktivan: objavljuje stihove, piše eseje, kriticke prikaze, prevodi - ima ga u svim casopisima i književnim listovima. Sa Draganom M.Jeremićem osniva grupu neo simbolista. Po sopstvenom priznanju, pokusao je da izmiri simbolističku i nadrealističku poetiku.Godine 1959. sa Blaženom Šćepanovićem ojavljuje knjigu rodoljubive poezije "Smrću protiv smrti". Dve zbirke pjesama objavljuje već sledeće 1960. godine: "Poreklo nade" (u Zagrebu) i "Batra i nista" u Beogradu. Njegovo pjevanje trajalo je samo sedam godina - iz života je otisao u dvadeset sedmoj godini. U noci izmedju 11. i 12. februara 1961. godine nađen je obješen u šumi na zagrebačkoj periferiji.

Izvor: Znanje.org





 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Uzalud je budim

Uzalud je budim

Budim je zbog sunca koje objašnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog između prstiju
budim je zbog reči koje peku grlo
volim je ušima
treba ići do kraja sveta i naći rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari koje liče na ove
ovde
zbog ljudi koji bez čela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reči trgova budim je zbog manufakturnih pejzaža javnih parkova
budim je zbog ove naše planete koja će možda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu drugova zaspalih između
dve bitke
kada nebo nije bilo više veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore
budim je zbog zore zbog ljubavi zbog sebe zbog
drugih
budim je mada je to uzaludnije negoli dozivati
pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me traži i vidi da me
nema
ta žena sa rukama deteta koju volim
to dete zaspalo ne obrisavši suze koje budim
uzalud uzalud uzalud
uzalud je budim
jer će se probuditi drukčija i nova
uzalud je budim
jer njena usta neće moći da joj kažu
uzalud je budim
ti znaš da voda protiče ali ne kaže ništa
uzalud je budim
treba obećati izgubljenom imenu nečije lice
u pesku
ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Branko

Branko

Noć ispod zemlje razveselim
Izraste vetar u nežnu biljku
iz tog podzemlja gde svetiljku
i pticu nikad da doselim

Nepronađene proplanke krvi
i peščano podne sam odbolovo
al topli hleb tvog imena još mrtvim
ptico među predelima, Stražilovo

zemljo preko moga zaspalog uma
dok list po list umire šuma
Dete sakriveno u jednom poljupcu pati

sutra rođeno. O nek se vetar s biljkama izmotava
Neka se kamenje pred nevidljivim raskršćem
uspava
Samo da l će na skeletu osmeh moj prepoznati?

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Grob na Lovćenu

Grob na Lovćenu

Ali ne, to još uvek nije vreme
To je jedno mesto
koje prepoznajem u prostoru
Mrtve su gore odakle ta reč dođe
Svingo s pticom lažljivom umesto lica koje
Svlada
tajna iza slepe maske. Rođenje je jedina nada.
Vidim smele mostove preko kojih nema ko da
prođe.

Spavaj ti i tvoja sudbina pretvorena u brdo,
kruta
gde provejava smrt i ljubav ne spasava.
Dan i noć si pomirio u svojoj smrti što nas
obasjava.
Taj san je u noći produžetak dana i puta.

Šta si ptica ili glas koji luga
pod divljim nebom gde te pesma ostavila samog
na vrhu Lovćena s čelom punim sunca, tamo
gde ne postoji vreme, gde jedna svetlost žuta
negde u visini čuva otisak tvoga lica.
Čoveče tajno feniks je jedina istinska ptica.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Laza Kostić

Laza Kostić

Oprosti, majko sveta, oprosti,
što naših gora požalih bor.
Da li ćemo je naći u povratku noći
u povratku cveta u povratku sna i gora
na zbunjenom horizontu u gorkom kristalu
nemoći
od naše žeđi i mrtvog anđela gde se skamenila
mora

Lice svih doba u očekivanju vatre da l će moći
da sačuva uspomenu na nju od zaborava i prostora
Neka Veliko Sazvežđe u smrti tvojoj zanoći
O pusti žali i žalosna mora

Koji su predeli u tvome srcu sada?
Mrtva je a negde još traje dan, o laste
Svi mrtvi su zajedno bio si pun mračnih nada

U pustinji si što u praznoj svetlosti raste
dok u dvostrukoj tišini slepe je oči slute
Santa Maria della Salute

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Dis

Dis

O moje sunčano poreklo ta potonula krv
Neka se zaboravi prijateljstvo drveća i ptica
Neka se zemlja razvenča sa suncem Žica
od vode prodenuta kroz uši bolja je nego crv
Otišao Izašao na vrata kojih nema
U svim vodama zeleni psi me traže
Ovde niko ne dolazi odavde niko ne odlazi,
tople laži
poljubaca zakopa u pesak ova pustinja gde se
sprema
krvožedna tišina koju svojom ljubavlju hraniti
treba
u ovom izobličenom prostoru čija smo
polomljena rebra
iz čijeg kamena čudovišne ptice vire
Ruko ispružena prema drugoj obali kloni
Ako smo pali bili smo padu skloni
Ovde je noć što se životu opire

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Tin

Tin

S druge strane groba živa zvezda kuca
I zapaljeni vetar na početku dana sniva
Noć u mome glasu više ne doziva
prostore izgubljene koje poseduju sunca

Krv moja zaspala pod kamenom ne bunca
zbog pakla iz zemlje iskopanog ko živa
Ovde kamenje peva i ptica se skameni siva
Ovde su svi prvi put mrtvi iza poslednjeg sunca

O zašto smo tako sami i slabi i krti
Dok se zemlja okreće oko svoje smrti
negde ispod zemlje zri tišina zla

Najzad sam dovoljno mrtav ništa me ne boli
Drvo se naginje nad zaboravom nema šta da se
voli

Neka niče cveće iz prokletog tla

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Momčilo Nastasijević

Momčilo Nastasijević


Umesto zvezde slavuj iz nekog zida

što se od nje razlikuje tek oblikom i maštom.
Predeo kome sam se privoleo, plaštom
čuva svoju providnost za one koji vide.

Neka muzika čudna nečujna iznad gorja
razmešta predmete u prostoru i staje
kad zapljusne tajna mramorja sred morja:
dozivano nedozvano šta je?

O nežna maglo koja me izdvajaš,
evo vraćam se čist na svoje prvobitno mesto.
Tišino u svetoj senci što snove moje vajaš
hoćeš li primiti to telo ukleto,
koje nastanjujem poslednji i prvi
zatočenik odbegle tajne i svoje krvi.

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sedam mrtvih pesnika: Goran

Goran

Noć suviše velika za moje zvezdano čelo
u nekim šumama crnim nepoznatim
I drvo je reklo nemoj. Jutro moje belo
ime ti svoje ostavljam kad ne mogu da se vratim

Pčele sleću na leš koga nema
Zvona odlaze u prostor crnim stepeništem
Moj je završen dan. Al se na počinak ne sprema
san moj iza brda gde mrtav sebe ištem.

Ovde dole svako svoju tamu ima
Moj mrak je senka ptice. O ne ima
puta kojim bi do mene mogli doći

Ko proleće koje zaboravi da cveta
sad ležim mrtav na severu sveta
Smrti ljubomorna najveća moja noći!

 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sonet

Sonet

Ti prostori me užasavaju
PASKAL

Prostor koji ničim ne podseća na sebe,
pticama pomeran, vetrovima sličan,
sam u sebi, sam za sebe, ničemu vičan
večiti početak užasan, bez potrebe.

Prostor jezikom trajanja prepričan
i pretvoren u večnost koja nikom ne treba,
večnost za prokletstvo, koje budno treba
pod svežom humkom plen svoj nepomičan.

Zaboravimo mračno poverenje
sebe sa sobom, u strašno podozrenje
prostori se ruše i crna nailazi plima.

U škrtosti tišine bez sebe i imetka
mi smo poslednji zatočnici početka
pod kamenom što ime ima.

 
Natrag
Top