Bosna i Hercegovina

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
2. novembar 2009.

Rujište, brdski biciklizam u BiH


Kada Sarajlije požele da nakon prvog oktobarskog snijega i dosadne kiše pobjegnu iz magle, nema im druge već da pogled bacaju u pravcu Hercegovine.

Izvor: Sarajevo-x.com

13337795634aedd1983e717513345316_extreme.jpg


Srećom, naša zemlja je toliko lijepa i raznovrsna pa je dovoljno sjesti u auto i za sat-dva potpuno promijeniti klimu, ostaviti loše vrijeme i uživati u predivnom sunčanom danu u gotovo nedirnutoj prirodi.

Sa zadovoljstvom smo, dakle, prihvatili poziv naših prijatelja, mostarskih ljubitelja brdskog biciklizma da posjetimo Rujište. E, sad, Rujište ili Rujišta, pa čak i Ruišta - ostali smo zbunjeni različitim naziva ovog toponima koji se spominju na raznoraznim kartama. No, to je manje bitno u odnosu na činjenicu da smo nakon dosadne kiše, snijega koji je već prekrio planinske vrhunce, mostarskog vjetra imali sreću s vremenom i proveli predivan dan u prirodi.

Rujište je, rekli bismo, "predgrađe" planina Velež i Prenj. Riječ je o velikom platou na oko 1.050 metara nadmorske visine, bogatom šumom i raznovrsnom vegetacijom. Poznato kao skijalište gdje Mostarci uživaju i u čarima noćnog skijanja, a ljeti mjesto koje rado koriste i sportisti za svoje pripreme. Ovdje ćemo sresti veliki broj biljnih vrsta među kojima i endem Balkanskog poluostrva, muniku (Pinus heldreichii Christ).

Upravo ta višespratnost biljnih vrsta, njihova raznovrsnost, mješavina različitih boja u jesen kad sve zašareni, otkriva po čemu je ovo područje, u stvari, dobilo ime. Kad vozeći kroz gustu šumu izbijete na proplanak, a ispred vas se ukaže planinski obronak obojen svim mogućim bojama jeseni, ne možete a da ne zastanete i divite se prizoru i koloritu. Raznovrsnost drveća čini da se boje njegovih krošnji prelijevaju od zlatnožute do jarkocrvene. Pada nam na pamet ideja kako bi lijepo bilo dovesti ovdje djecu iz škole, cijeli jedan razred, i reći im: "Evo, ovako je rujan dobio ime!".

Jedan dio ovog područja je, nažalost, djelovanjem čovjeka već postao ugrožen. Atraktivnost skijališta privukla je mnoge da se odluče na izgradnju vikendica u ovom dijelu, ali to se činilo neplanski, bespravno, čime je narušen prirodni sklad i ljepota. Sječa šume da bi se gradile vikendice dovodi do toga da područje prestaje biti vazdušna banja. Ipak, riječ je o tek jednom dijelu platoa i možemo reći da je još uvijek ostalo dovoljno istinskim ljubiteljima prirode.

A takva je bila naša grupica, sastavljena od mostarskih i sarajevskih ljubitelja brdskog biciklizma. Zaputili smo se na turu dugu 44 kilometra, sve spuštajući se i penjući se kroz šume i preko platoa Rujišta, prolazeći kroz nedirnutu prirodu ili selo koje još uvijek živi kao u stara vremena, diveći se starinskim ogradama, natrulim kapijama i velikim psima koji čuvaju ovce. Naravno, šale nije nedostajalo, s nama su bili i početnici kojima je ovo prva velika tura a užitak predivnog dana provedenog u prirodi nije pokvario ni lakši pad jednog od članova grupe već na početku ture.

Koliko je brdski biciklizam lijep sport i kako je moguć za sve kazuje podatak da je Mario iz Mostara ispred web shopa Xsport.ba | Ride with us ekipi s portala mtb.ba - Promocija brdskog biciklizma na test ustupio bicikl Cannondale Rize, koji košta blizu 12.000 maraka. Međutim, Mario je na turu pozvao i svog prijatelja Ibricu, takođe mostarca, koji je vozio bicikl vrijedan svega par stotina maraka. No, vožnja u grupi, zastajkivanje, uživanje u prirodi, pošalicama, smijehu i dobrom druženju u drugi plan su stavili opremu. Kao i mnogo puta ranije, i ova vožnja je dokazala kako je najvažnija dobra volja, spremnost na druženje i uživanje u prirodi a vrijednost bicikla je u drugom planu.

Na kraju zajednička kafica u "Snježnoj kući" na Rujištu, dogovor oko budućih vožnji i žal što se sezona biciklizma bliži kraju. No, to ne znači da se nećemo družiti. Ubrzo će olimpijska ljepotica Bjelašnica zabijeliti pod snijegom - eto divne prilike da pozovemo drugare iz Mostara u goste, na skijanje.

Tekst i foto: MTB.ba




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Koravnica, jedno selo sa dve granice

17. decembar 2009.

Koravnica, jedno selo sa dve granice


Na graničnim prelazima Crne Gore i Republike Srpske, meštanima sela Koravnica carinici svakodnevno postavljaju isto pitanje: šta iznosite iz države i imate li šta da prijavite za carinu

Izvor: Politika


1269618524b2947e6e36dc682772307_huge.jpg


Do crkve na Valu nije lako dospeti (Foto R. Vukićević)
Do sela Koravnice koja je 1878. godine Berlinskim kongresom pripala Crnoj Gori, a administrativno nikšićkoj opštini, udaljena 60 kilometara od ovog grada, treba proći dve granice. Za one koji prvi put dolaze nije problem, ali jeste za meštane tog sela koji su administrativno ili na drugi način vezani za Nikšić, jer im na graničnim prelazima Crne Gore i Republike Srpske, u mestima Vraćenovići i Deleuša, carinici svakodnevno postavljaju isto pitanje: šta iznosite iz države ili šta unosite u državu i imate li šta da prijavite za carinu.

Meštani poznaju zaposlene na granici, a ovi su donedavno imali spiskove svih stanovnika tog kraja. Sada više spiskova nema, ali ima problema. Na primer, kada neko umre, do groblja i crkve na Valu, iznad samog sela, dolazi se teško. Problem je i kako preneti pokojnika i sahraniti ga, jer međugranični propisi nisu regulisali tu oblast.

Niko od meštana ne zna kako je selo dobilo ime Koravnica. Ali se zna da u njemu već više od dva i po veka živi bratstvo Papića. Jedan od najstarijih je Milosav Papić (85). Za njega meštani kažu da zna najbolje da ispriča kako živi selo i ljudi u njemu. Viđen u društvu pokojnih patrijarha, Germana i Pavla, poznatih političara i književnika, pesnika i ljubitelja epske poezije... I sam piše pesme i kazuje ih uz gusle.

– Nije mi žao što ću umreti. Ja sam se naživeo. Žalim što ne dođe onaj novinar iz Nikšića a obeća da će zabeležiti više od hiljadu stihova koje znam napamet, pisanih u osmercu i desetercu, natpevavanja, ali i narodnih pripovedaka koje sam naučio još kao dete – kazuje Milosav Papić. Iako je u poodmaklim godinama, kaže, a njegova supruga Gospava potvrđuje da Milosav voli da šeta i da često prepešači od Koravnice do Nudola oko 30 kilometara.

– Ne znam da li su mi geni ili težak život dali snagu da i danas u 85. godini mogu peške da se popnem na planinu Volujak u opštini Plužini na visini od blizu 2000 metara. Tamo su nam katuni i ja često leti sa turistima izađem u planinu – priča Milosav i dodaje da se ovde može lepo živeti. Klima je gotovo mediteranska, pa uspevaju bademi, smokve, loza, šljive i drugo voće. Ovaj vredni zemljoradnik mnogo toga pamti iz najranijih dana svoje mladosti, tokom Drugog svetskog rata pa i nakon njega.

– Još nisam zaboravio pesmu koju sam kao dete učio u školi na Vraćenovićima o kralju Aleksandru 1934. godine. Pamtim i žalost koja je trajala punih 45 dana. Drugi svetski rat, osnivanje pokreta otpora, dolazak komunista u naše selo, dolazak partizanskih jedinica, četnika, Italijana, ustaša, domobrana. Nema te vojske koja nije pohodila naše selo. U mestu Vrbica ustaše ubiše moju sestru i veći broj žitelja Hercegovine. Brat pogibe u NOR-u. Kao jedanaestogodišnjak ostadoh bez oca. Ceo život provedoh na selu i nije mi žao. Mogao sam nakon oslobođenja kao i mnogi drugi da nađem posao u gradu, ali reših da ostanem i ne kajem se – priča naš sagovornik. Dodaje da sa penzijom može da živi, jer zahtevi njega i supruge nisu veliki. Njegov stočni fond, kako reče, „dosta je veliki”. Jedna koza, umesto nekadašnjeg stada ovaca i stada goveda, u ovim danima je sasvim dovoljna.

– Ne krijem da sam ceo život voleo Rusiju, Srbiju i Hercegovinu. Rusija je moja majka, jer to je zemlja umnih ljudi u svim oblastima. Nakon oslobođenja bio sam pod prismotrom kao ogorčeni informbirovac. Za vreme služenja vojske u Tuzima samo što sam pitao svog kolegu „da li je ova granica tvrda”, umalo da dobijem višegodišnju robiju. I danas mi je milo kad zapevam živela Rusija – priča, govoreći stihove Majakovskog, Jesenjina, Puškina...

Milosav ima troje dece, šestoro unučadi od dve kćerke i sina i kaže da je zadovoljan iako mladi neće da se vrate na selo. U Koravnici ima 16 žitelja preko 70 godina i dvoje dece Budimira i Slavojke Papić, jednogodišnja Danijela i trogodišnji Miljan. Ima ovde i pet neženja koji su napunili četvrtu deceniju života.

Životno vezani za Bileću koja je od njihovog sela udaljena osam kilometara, administrativno za Nikšić, Milosav kaže da imaju loš TV signal, pa je nabavio satelitsku antenu, ali šta to vredi kada ovde često nema struje. Meštani ovog kraja, ali i drugih sela koja pripadaju nikšićkoj opštini, čijih se 27 odsto teritorije nalazi pod vodom Bilećkog jezera, nemaju uredno snabdevanje strujom. Očekivali su bolji život, ali on nikako da dođe.

-----------------------------------------------------------

Kralju Petre da si đetić...

Milosav Papić kaže da podele nisu dobro donele ovom narodu.

– Samo tokom Drugog svetskog rata iz 14 kuća Papića poginulo je mojih 27 bratstvenika – priča starina. Priseća se stihova koje su meštani dva sela, udaljeni jedni od drugih svega stotinak metara, u različitim uniformama pevali, poput ove „Kralju Petre da si đetić, nosio bi srp i čekić” ili, „Kralju Petre piši iz Londona koliko ti treba bataljona”.

Rade Vukićević




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sarajevo postaje grad minareta

25. decembar 2009.

Sarajevo postaje grad minareta


Arapski šeici pumpaju milione u BiH, piše Špigel onlajn. Od kraja rata u Sarajevu se grade džamije kao nigde drugde u svetu. Šta će biti od nekadašnjeg „Balkanskog Jerusalima“ u kojem su bile prisutne sve religije?

Izvor: Deutsche Welle


6756936674b34d4a94630b375109161_extreme.jpg

Photo: jul89 / Flickr


Ko traži mesta u kojima su se muslimani i hrišćani vekovima molili Bogu, jedni pored drugih – naći će ih u Sarajevu. Gazi Husrev Beg Džamija u Baš Čaršiji udaljena je od katoličke katedrale i pravoslavne crkve samo nekoliko koraka. Sinagoga sefardskih Jevreja u blizini, uklapa se multireligijsku sliku balkanske metropole koja je svojevremeno nazivana i „Jerusalim Balkana“.

Rat u Bosni u kojem je život izgubilo 100.000 ljudi, od toga 80 odsto muslimana, kao i 4 godine izolacije Sarajeva, promenili su grad.

Desetine hiljada starosedeoca je ubijeno ili izbeglo. Stotine hiljada novih građana naseljava se uglavnom u predgrađima. Sarajevo je sada 80 odsto muslimanski grad. Minareti brojnih džamija izgrađenih posle rata ograđuju dolinu kao kule nekakvog utvrđenja.

Said Jamaković iz gradske uprave kaže: „Građenje džamija je neka vrsta markiranja terena. Ali muka mi je od tih novih monstruoznih građevina, jer su ružne“. Većina muslimana ne želi da živi „u islamskoj državi“.

„Kod nas urme ne uspevaju!“

Mustafa Spahić, profesor u Gazi Husrev beg medresi kaže da su za promene krivi misionari iz inostranstva. „Prvo su bili Saudijci, u međuvremenu su to bogataši iz persijskog zaliva i drugih država bogatih naftom“.

4320437214b34d4a9989c0707225453_extreme.jpg

Photo: Uroš Veličković / Flickr


Spahić je odličan poznavalac 500 godina duge tradicije liberalnih bosanskih sunita. Svoje uverenje da se navala radikalnih islamista koje sponzorišu Arapi mora zaustaviti on izražava ovako: „Onome ko hoće da poseče naše šljive, jer se od njih može praviti šljivovica, i umesto njih posadi urme, jer ih je jeo prorok, njemu kažemo: kod nas urme ne uspevaju“.

Ali, kako to da fundamentalistički propovednici imaju sve više uticaja i u Sarajevu, gradu u kojem su za vreme Jugoslavije mešoviti brakovi i večernju odlasci u kafane bili normalne pojave?

Mnogi u ovoj ratom razorenoj zemlji, prognani, ranjenih tela i duša, beznadežni, tražili su duhovnu i materijalnu pomoć. Lak je to plen za lovce duša: „Gde će kauboj da nađe svog konja u preriji? Kod vode, naravno, kod izvora!“

Šeici su upumpali milijardu dolara

Tamo gde je izvor najjači u Sarajevu, može se sresti Nezim Halilović – imam džamije kralj Fahd i najpoznatiji propovednik u glavnom gradu. Hiljade dolaze petkom da slušaju njegove propovedi o patnjama muslimanske braće i sestara u Palestini, Avganistanu i Iraku.

„Muslimani širom sveta su deo jednog tela“, kaže ovaj čovek visokog rasta. U ratu u Bosni je bio komandant brigade i zna da se brani… i rečima, protiv sumnji da pod krovom svoje džamije daje utočište radikalnim saudijskim salafitima.

16543618394b34d4a9e1f29863577552_extreme.jpg

Photo: Rob Hogeslag / Flickr


„Zapad je iritiran time što se mnogo muslimana vratilo svojoj veri, umesto da, kao ranije, odlaze u barove, piju alkohol i jedu svinjetinu. Ali ovakav povratak islamu je logičan posle rata u kojem je dovoljno bilo biti obrezan pa da te ubiju“, kaže Halilović.

„Saudijska Arabija je finansirala izgradnju ili obnovu 158 džamija širom Bosne i Hercegovine. O vrtićima, bibliotekama, internatima – da ne govorimo. Šeici su od kraja rata ovde ostavili milijardu dolara“.

…i zaključak…

Pravu opasnost za sekularnu, demokratsku Bosnu predstavljaju političari i duhovne vođe republike, njihova nemoć, pohlepa i osvetoljubivost. Milijarde evra međunarodne pomoći je nestalo pod protektoratom EU – uspesi nisu vredni pomena. Jedinstvo zemlje je ugroženo, privreda stagnira, a ljudi ne mogu da putuju bez viza.

Nije ni čudo što su oni u takvoj situaciji lak plen misionara – i što vernici u Bosni možda u Umi, svetskoj zajednici muslimana – traže svoju novu domovinu, zaključuje se u tekstu Špigel onlajna.

priredila: Dijana Roščić




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mostar, podeljeni grad

4. januar 2010.

Mostar, podeljeni grad


O podelama na leve i desne, istočne i zapadne svedoče paralelne institucije: deca idu u hrvatske i bošnjačke škole, odrasli se leče se u dva medicinska centra, putuju sa dve autobuske stanice, imaju i Pozorište i Kazalište...

Izvor: Politika


19101600994b411262c79d0961092823_extreme.jpg


Grad je već pet godina na papiru jedinstven, a u životu duboko podeljen (Foto S. Bjelica)
Da li je Mostar podeljen grad – pitanje je koje u gradu na Neretvi nikad nakon rata ne prestaje biti aktuelno. Grad je već pet godina na papiru jedinstven, a u životu zapravo duboko podeljen. To pokazuje i poslednja anketa koju je uradio mostarski portal rtm.ba, a koja je pokazala da više od 80 odsto ispitanih misli da je Mostar podeljen.

Najsvežiji primer mostarske podeljenosti je kriza oko neizbora mostarskog gradonačelnika koja je obeležila celu proteklu godinu. Hrvati i Bošnjaci godinu dana nisu mogli da se dogovore ko će biti gradonačelnik, te je na kraju morao intervenisati visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Valentin Incko. O podelama na leve i desne, istočne i zapadne, i danas svedoče paralelne institucije. Deca idu u hrvatske i bošnjačke škole, Mostarci se leče u dva medicinska centra, putuju sa dve autobuske stanice… Imaju Mostarci i Pozorište i Kazalište. Nažalost ne idu ni u jedno jer privremeno ne rade zbog nedostatka novca.

Neretko se dešava da političari i verski službenici preko medija vode „rat” čiji je zapravo Mostar.

No, uz sve ovo, većina pravih Mostaraca teško da će priznati da je njihov grad podeljen. Jedan od njih je i profesor nemačkog jezika Toni Šarac koji kaže da možda izgleda da je Mostar podeljen, ali da to zapravo nije istina.

„Živimo u vremenu kad je na sceni borba za preživljavanje, za radna mesta, tako da Mostarcima i ne pada na pamet rat ni bilo kakve podele. Kad neko želi da govori o podelama, onda navodi primere kako građani u dva dela grada (istočni i zapadni) dobijaju različite račune za električnu energiju, vodu, telefon. Međutim, zar je uopšte i bitno od koga računi stižu? Bitno je kako to sve platiti, od čega!? Uprkos politici koja na sve moguće načine nastoji stvoriti podele, odnosno zadržati posleratno stanje podeljenosti, jer samo tako nacionalističke snage mogu opstati, ni to im ne uspeva. Istovremeno, stvarali su, pod pritiskom međunarodne zajednice, zajedničke škole želeći da se dodvore toj istoj međunarodnoj zajednici, a na sve su moguće načine radili da u tim školama dođe do nacionalne netrpeljivosti, izliva mržnje, a sve to, kad se i desi, podgrejavali su preko svojih, režimskih medija. Ali, vreme je, a ne dobra politička volja, učinilo svoje! Mladi Mostarci izlaze u različite delove grada, gledajući gde je bolja muzika, raja, ambijent, vraćajući se u neka doba noći preko nekadašnje linije razdvajanja, čak je i ne primećujući”, kaže Šarac. Ipak, podseća i na to da deca koja se rađaju nakon devedesetih godina odrastaju u novom, pre svega jednonacionalnom ambijentu.

„Zahvaljujući određenim režimskim medijima, delu verskih službenika, deca se odgajaju u miljeu da su nam oni drugi naneli zlo i da se s njima ne treba puno mešati. Ali, sve više Mostaraca i te kako žali za vremenom, nije u pitanju nikakva jugonostalgija, kad se u Mostaru sasvim normalno živelo”, misli Šarac.

Ono što se u Mostaru često navodi kao najočitiji primer podele jeste i zamena stanova s jedne na drugu obalu reke. Mlada profesorica engleskog jezika Josipa Puljić ipak smatra da nije u pitanju bežanje od komšija, nego jednostavno bezbednost ljudi.

„Ne mislim, sigurna sam, da Mostarci ne beže od svojih suseda, nego jednostavno jer te u tzv. ’tvom delu grada’ gdje je ’tvoj narod’ većinski, niko neće isključivo zbog imena i prezimena ugrožavati , ali hoće zbog svih drugih stvari. A kao ’drukčiji’ takav si dobar plen u delu grada gde ’tvoj narod nije većinski’. A u pitanju je, s jedne strane, zastrašivanje zbog pljačke, a, s druge, ti ’napadnuti građani’ postaju materijal za predizborne svrhe”, kaže Puljić.

Dugo se u svet slala slika da je Stari most koji je ponovo spojio obale Neretve spojio i ljude u ovom gradu. Legenda skokova sa Starog mosta Emir Balić ne misli tako.

„Mislili smo posle obnavljanja Starog mosta da će Neretvom i med i mleko teći. Međutim, vidimo kakva je politička situacija u Mostaru. Užasna, gora nego ona i ratna i posleratna”, izjavio je Balić. Ono što Mostarci možda dobro i ne vide, vide njihovi gosti, koji često prilikom posete ovom gradu znaju prokomentarisati „da Mostarci žive jedni pored drugih, a ne jedni sa drugima”.

-----------------------------------------------------------

Grad podeljeniji nego ikad

U anketi mostarskog portala rtm.ba je učestvovalo 787 posetitelja, a ubedljivo najviše njih, čak 605, opredelilo se za opciju: Mostar je podeljeniji nego ikad!’ To čini 76,9 posto od ukupnog broja učesnika u anketi uprkos činjenici da je od završetka sukoba u Mostaru prošlo više od 15 godina. Da je Mostar podeljen, ali manje nego pre, smatra 58 učesnika ankete, što je još 7,4 posto. Po odgovorima 84,3 posto anketiranih misli da je Mostar podeljen. Za opciju da je ’Mostar jedinstven grad’ opredelilo se 76 učesnika ankete ili njih tek 9,7 posto. Opciju ’Ne znam’ izabralo je njih 40 ili 5,1 posto, dok ih je bez stava bilo osam ili jedan posto.

Sanja Bjelica




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Konjic, poslednje Titovo sklonište

10. januar 2010.

Konjic, poslednje Titovo sklonište


U skloništu će 2011. biti održan Likovni bijenale savremene umetnosti, uz podršku Saveta Evrope, koji je taj događaj proglasio za kulturni događaj Evrope u 2011.

Foto reportaža Goranke Matić
Autorka: Jovana Gligorijevic
Izvor: Vreme


16301790524b4919017885e170787041_extreme.jpg


Na desnoj obali Neretve, usred grada Konjica, nalazi se fabrika namenske industrije "Igman". U fabričkom krugu podignute su tri kamuflažne zgrade, nalik na vikendice, iz kojih se ulazi u objekat izgrađen u unutrašnjosti brda, u podnožju planine Zlatar. Reč je o objektu koji se nekada zvao ARC (Armijska rezervna komanda). Namena ARC-a, ili objekta D0, kako je glasilo njegovo tajno ime, bila je da prihvati, smesti i zaštiti Štab vrhovne komande JNA, uži sastav Predsedništva i Vlade SFRJ, te da im obezbedi optimalne uslove za rad, rukovođenje i komandovanje Jugoslavijom u kriznim situacijama i u slučaju eventualnog nuklearnog napada.

Odlukom vrha Jugoslovenske narodne armije, izgradnja objekta počela je u martu 1953. Radovi su trajali 26 godina u najstrožoj tajnosti, pa građani Konjica nijednog trenutka nisu naslutili šta se događa u njihovoj neposrednoj blizini. Odobrenje za ulazak imala su samo četiri generala JNA. Godine 1979. objekat je zvanično predat na upotrebu Prvoj posadi JNA.

Na izgradnju je potrošeno četiri milijarde i šesto miliona američkih dolara, pa je u ono vreme objekat predstavljao treću najveću investiciju JNA u vojne svrhe. Pored glavnog objekta, na okolnim brdima Zlatar, Kiser i Borašnica podignute su i pomoćne zgrade, koje su uništene u ratovima devedesetih godina.

"ARC" se sastoji od tri dela. Prvi deo čine tri vikendice koje služe za kamuflažu tri postojeća ulaza u objekat, a drugi tuneli koji povezuju vikendice i zaštićeni deo objekta, koji imaju funkciju da amortizuju nuklearni udar. Treći, glavni deo, napravljen u obliku potkovice, nalazi se u unutrašnjosti brda, na dubini od 280 metara, i može da primi 350 ljudi i da izdrži nuklearni udar snage do 25 kilotona. Stalna temperatura vazduha kreće se između 21 i 23 stepena Celzijusa, a vlažnost vazduha 50 do 60 procenata.

Glavni deo sastoji se od 12 međusobno povezanih blokova. Zanimljivo je da su svi telekomunikacioni sistemi, agregati, sistem za napajanje naftom, filteri za prečišćavanje vazduha i drugi sistemi i danas ispravni i besprekorno čisti. Sva postrojenja i instrumenti koji se nalaze u objektu su marke "Simens", "Rade Končar" i "Iskra". Sve što se nalazi unutar objekta prekriveno je debelom najlonskom folijom. U 12 postojećih blokova raspoređene su cisterne za pitku i tehničku vodu, automatska centrala sa 350 brojeva, štabne i konferencijske sale i sobe za odmor. Poseban deo čini predsednički blok, odnosno blok 8. Sobe namenjene najvišem vojnom vrhu iste su veličine i isto su opremljene. Nalaze se 200 metara ispod zemlje. Desno od njih nalaze se sobe namenjene Titu i najvišem državnom vrhu, a tu su i radne prostorije od kojih svaka ima i čekaonicu. Titov kabinet povezan je sa njegovom spavaćom sobom hodnikom koji je takođe u obliku potkovice. Iz Titove sobe može se direktno ući u sobu njegove supruge Jovanke, koja je opremljena toaletnim ogledalom, stolom i stolicama. Iz Jovankinih odaja postoji direktan ulaz u kabinet i spavaću sobu premijera (u to vreme, premijer je bio Džemal Bijedić). Iza predsedničkog bloka nalaze se prostorije za čuvanje ratnih planova. Njihova vrata su zapečaćena, a otvaranje je predviđeno samo u slučaju ratnog stanja.

U objektu su postojale i bolnica, zubna ambulanta i kuhinja, ali su njihovi kapaciteti iskorišćeni u vreme ratova devedesetih. Na početku rata, 1992. godine, srpske paravojne snage planirale su miniranje objekta i postavile mine, ali je sklonište spaseno zahvaljujući oficirima JNA koji su bili zaposleni u njemu. Iste godine, sedam aviona bivše JNA bombardovalo je objekat, ali – bezuspešno.

"ARC" je danas u vlasništvu Ministarstva odbrane Federacije BiH, iako nije u upotrebi. Godine 2011. u njemu će biti održan Likovni bijenale savremene umetnosti, uz podršku Saveta Evrope, koji je taj događaj proglasio za kulturni događaj Evrope u 2011. Selektori bijenala posetili su polovinom decembra ovu lokaciju, što je bio povod za boravak naše fotografkinje Goranke Matić u Konjicu.




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Sarajevo, predah uz kafu i ratluk

12. januar 2010.

Sarajevo, predah uz kafu i ratluk

Kulturna, tradicionalna i verska obeležja isprepletana su u gradu na Miljacki - Sarajevu, poznatom po ljubaznim domaćinima, ukusnim ćevapčićima, baklavama i tufahijama

Izvor: Lisa

8918378344b4bc439a0e3c163450865_extreme.jpg

Photo: mblomqvist / Flickr


Glavni grad Bosne i Hercegovine smestio se uz obale reke Miljacke u istočnom delu Sarajevsko-zeničke kotline. Procenjuje se da u Sarajevu trenutno živi oko 300.000 stanovnika, što ga čini i najvećim bosanskohercegovačkim gradom. Poseban je zbog multikulturalnosti i pravi je mini kosmos u kojem su ispreplitane kulturna, tradicionalna i verska obeležja. U njemu su još vidljivi ostaci Turskog i Austro-Ugarskog Carstva pod čijom je vlašću bio vekovima. Iako je opasan „bedemima“ Jahorine, Bjelašnice, Trebevića i Igmana, planinama koje okružuju kotlinu, u ratu tokom devedesetih znatno je oštećen. Da je uspeo da se oporavi, pokazuje i činjenica da je u popularnom turističkom vodiču Lonely Planet 2006. godine zauzeo 43. mesto na listi najboljih gradova na svetu, ostavivši iza sebe čak i Dubrovnik. U svetu je poznat po Zimskim olimpijskim igrama, čiji je domaćin bio 1984. godine. Ipak, malo ko zna da je Sarajevo drugi grad na svetu (posle San Franciska) koji je uveo električne tramvaje u redovni javni gradski prevoz. Bilo je to davne 1885. godine.

Simbol grada

Reka Miljacka je simbol grada, a na njoj su tokom vekova sagrađeni brojni mostići. Jedan od najpoznatijih je Latinska ćuprija, poznat i kao Principov most, kraj kojeg je 1914. godine Gavrilo Princip izvršio atentat na austrougarskog prestolonaslednika Franju Ferdinanda, koji je označio početak Prvog svetskog rata. Čak je i slavni arhitekta Gustav Ajfel, „otac“ Ajfelovog tornja, dizajnirao jedan od mostova. Šetnjom od centra prema zapadu uz reku dolazi se do velike sportske dvorane na Skenderiji, a mnogi će sigurno poželeti da vide i legendarni Olimpijski centar Zetru. Grad ima i mnogo sakralnih objekata, od kojih su poznatije katedrala Srca Isusova, srpska Saborna crkva i Gazi Husrefbegova džamija. Na početku Titove ulice na Baščaršiji sagrađen je 1945. godine spomenik Večna vatra, čiji plamen više od 50 godina gori u znak sećanja na oslobodioce od fašizma. Bio je ugašen od 1992. do 1995. godine. Posetite Vrelo Bosne na Ilidži, jedno od najlepših sarajevskih izletišta do kojeg se dolazi kroz aleju kestena.

Ćevapčići najukusniji

Neki znaju da se našale kako su ćevapi najveći dar koji je Bosna dala svetu. Taj specijalitet s roštilja postao je deo njenog kulturnog identiteta. U srcu Sarajeva, na Baščaršiji je i najveći broj ćevabdžinica. Ćevapčiće možete dobiti poslužene u sočnoj lepinji ili somunu, po želji uz dodatak seckanog luka, kajmaka, pavlake, jogurta, po ceni do pet konvertibilnih maraka (oko 266 din.). Svakako posetite ćevabdžinice „Željo“, „Ferhatović“ ili „Mrkva“ (svi su na Baščaršiji), a ostala tradicionalna jela probajte u restoranu „Kod Kibeta“, na vrhu brda Logavine. Iz Sarajeva ne biste smeli da odete, a da ne probate burek, baklavu, zeljanicu, urmašice, tufahije, kvrgušu i ostale bosanske specijalitete.

Filmski festival sa tradicijom


Stari grad poznat je i po Baščaršijskim noćima, kulturnoj manifestaciji koja se održava tokom celog juna, a privuče oko 150.000 ljudi. Tad se na ulicama pleše, peva i zabavlja. Tu se održava i međunarodni Sarajevo Film Festival, osnovan 1995. godine. Danas je jedan od najvećih u svetu, a glavnu nagradu, „Srce Sarajeva“ ove godine dobio je film „Ordinary people“ srpskog reditelja Vladimira Perišića.

Miris snega

Ljubitelje luksuza oduševiće hotel „Radon Plaza“ sa 120 moderno opremljenih soba. U hotelskoj ponudi su fitnes i wellnes centar sa bazenom, saloni za masažu, sauna i kozmetički salon, čak i kuglana. Doručak se poslužuje u rotirajućem restoranu na 75 metara visine. Cena noćenja za dve osobe kreće se oko 9.980 dinara.

Zimi su najposećenije vikendice na obroncima Bjelolasice, Igmana i Jahorine koje okružuju Sarajevo, u blizini skijaških staza. Tako je vikendica „Miris dunja“ samo 30 metara udaljena od skijaške staze na Jahorini, a dnevna cena najma iznosi 11.710 dinara. U tom se prostoru može smestiti i do devet osoba, pa je idealan za zimski odmor sa prijateljima. Bjelašnica je, uz Jahorinu, druga sarajevska olimpijska planina i skijaški centar. Dnevne ski karte koštaju oko 1.200 dinara. Oni kojima ni nakon celodnevnog skijanja nije dosta zabave na snegu, na Bjelašnici mogu da skijaju i noću, pod reflektorima, i to utorkom, petkom i subotom.

A oni koji su hladne zimske večeri odlučili da provedu u zatvorenom, najbolje će se ugrejati uz kamin i dobro društvo.




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Gornja Maoča, selo radikalnih vehabija

Gornja Maoča, selo radikalnih vehabija

Ko su selefije iz Gornje Maoče? Kako žive? Kada i zašto su se smjestili u devastirano selo? Zašto uče djecu po jordanskom planu i programu?, pitanja su na koja smo odlaskom u posjetu samoproglašenom vehabijskom vođi Nusretu Imamoviću i njegovoj zajednici namjeravali potražiti odgovore.

Autorka: Belma Bećirbašić
Izvor: Bosanskohercegovački dani


19926757694b688f4cb21bc161117288_extreme.jpg

Photo: soos al7asan / Flickr


Nažalost, dolaskom u Gornju Maoču, tačnije Karavlahe, selo koje teritorijalno pripada Distriktu Brčko, a administrativno Tuzlanskom kantonu, ekipu Dana su muški stanovnici sela nasilno zaustavili, legitimirali, pretresli i, na koncu, istjerali, poručivši da su oni "kompaktna zajednica koju niko nema pravo da posjećuje"

"Molim vas, možete li nas uputiti u Gornju Maoču?" - pitamo pripadnika MUP-a Distrikta Brčko kojeg susrećemo na benzinskoj pumpi u blizini Maoče.

"A što idete tamo?" - uzvraća policajac.

"Poslom."

Uputili smo se tamo s namjerom da provjerimo saznanja o školovanju djece po jordanskom nastavnom planu i programu. Istraživanje o paralelnom sistemu školovanja u pojedinim zatvorenim "selefijskim" zajednicama započeli smo nakon što je Smajo Abdurahmanović optužen za ubistvo Velida Zahirovića iz Zavidovića zbog toga što mu je ovaj odbio "dati ruku" desetogodišnje kćerke. Abdurahmanović se "zagledao" u Zahirovićevu kćerku u mektebu na podučavanuju "salafa", učenja Kur'ana

Gornjomaočani su svoj zahtjev obrazložili "udaljenošću sela od većeg naselja gdje se nalazi škola" i time što "pojedini predmeti nisu u skladu s islamskim propisima".

Osamina poruka
po fundamentalnim principima tumačenja, zbog čega je sve veći broj djece, a naročito djevojčica iz pojedinih ruralnih područja Zeničko-dobojskog i Srednjobosanskog kantona počelo napuštati škole i obrazovati se u privatnim, "kur'anskim" školama. Priče pojedinih pripadnika vehabijskih zajednica smo namjeravali objaviti tek nakon upotpunjavanja slike o njima, iz straha da predrasude i glasine o selefijama ne prevagnu u korist površnog istraživanja. Preciznije informacije dobijamo upravo nakon saznanja da se u Gornjoj Maoči već duže vrijeme održava nastava po jordanskom školskom programu i pored toga što je Ministarstvo obrazovanja Tuzlanskog kantona odbilo izdati dozvolu.

16921913914ae8c5a52a62b817923094_huge.jpg


S Nusretom Imamovićem, samozvanim vođom vehabijske zajednice u Gornjoj Maoči i "profesorom šerijatskog prava", pokušali smo stupiti u kontakt s molbom da nas primi u selo, uvede u školu i upozna s njihovim načinom života. S obzirom da je nekada bio predavač u sarajevskoj džamiji Kralj Fahd, molili smo neke od njegovih poznanika da nas spoje s njim. Prema odgovorima koje smo dobili, zaključak o Imamovićevoj zajednici kao ekstremno izoliranoj na hijerarhijskoj ljestvici selefijskog pokreta u BiH, nametao se sam po sebi. Posebice zbog Imamovićevih često agresivnih ispada u javnosti i krivičnih prijava za razne vrste kršenja javnog reda i mira. Njegovom lošem "imidžu" ne ide u prilog niti izvještaj Federalne uprave policije, koji njegove pojedine kolege etiketira kao "bivše borce u Afganistanu". Posljednji "ispad" Imamovića koji je zaprepastio širu javnost jeste izjava da "samoubilački napadi nisu zabranjeni ali ih treba koristiti za izuzetne prilike". Stav je obrazložen kao odgovor na pitanje: "Da li je grijeh opasati se dinamitom i raznijeti među grupom kjafira" na portalu islam | dzihad| ilahije| islam video| islamska predavanja, na kojem se trenutno kao top-news nalazi "video-poruka Osame bin Ladena Evropi". Iako portal odbacuje tvrdnje da su stanovnici Gornje Maoče njegovi autori, Imamović se pojavljuje kao jedan od njihovih vodećih "šerijatskih savjetnika". K tome, svoje radikalne stavove ne krije. Tako, primjerice, na istom portalu na pitanje: "Kakav je propis žene koja ne želi da ima više djece nego samo jedno ili čak nijedno, a muž bi htio da ima veliku porodicu?", Imamović odgovara: "Dozvoljeno je čovjeku rastaviti se od žene koja ne želi da rađa djecu a za to nema opravdan razlog. Posao ili karijera nije nikakvo opravdanje u tom pogledu. Naprotiv, najbolji posao i karijera koje žena može ostvariti na ovom dunjaluku jesu djeca koju će odgajati u okrilju Allahove vjere i koja će sutra doprinijeti ovom dinu."

Pod hidžabom

I pored svih ovdje spomenutih saznanja, ne krijem da smo se, u potrazi za Imamovićem, istinski trudili sve predrasude staviti po strani. Osjećaj nelagode zbog mogućnosti da ih uznemirimo ipak preovladava. Približavajući se Maoči, odlučujem pokriti glavu hidžabom.

Policajac s početka ovog teksta, kojeg smo zatekli na benzinskoj pumpi, insistira da mu objasnimo kojim poslom smo se uputili u Maoču. Kažemo mu da je motiv naša privatna stvar. Osmjehuje se.

"Ne pitam vas da bih vas provjeravao već da vam kažem da ne idete. Tamo ne vole pridošlice, i nisu ljubazni, ako razumijete šta želim reći."

"Zašto, jeste li vi bili tamo?", pitamo.

"Nisam, ali jesu moje kolege prošle sedmice kada su pratili predstavnike Medžlisa općine Srebrenik. I nisu dobro prošli." Policajac nam dalje objašnjava da je IZ došao s namjerom da nove stanovnike Gornje Maoče "konsolidira" i zamoli ih da se "ne odvajaju".

"Kako se završilo?", pitamo pretpostavljajući odgovor s obzirom da je Nusret Imamović nedavno objavio fetvu prema kojoj je zabranjeno klanjati u džamijama.

"Nikako." Rastali su se.

Policajcu se zahvaljujemo na uputama, moleći ga da nam pomogne u smjernicama.

"Za početak, Gornja Maoča ne postoji, to su Karavlasi, odmah povrh Maoče, kaže policajac." Saznajemo da je selo nekada pripadalo romima pravoslavcima, odakle su protjerani u ratu.

Do Karavlaha se dolazi makadamom. Izrovareni put vodi kroz šumu i žbunje. Na svakoj "raskrsnici" zastajemo. Odlučujemo se da pratimo električne vodove. Iščekujući da se pred nama pojave ljudi, kuće, bašte ili bilo kakav oblik života, zamišljamo naglas kako ćemo biti dočekani i koji je najbolji način da im pristupimo. U najgorem slučaju, pomišljam, odbit će razgovor s nama. Automobil se teško probija uskom cestom. Odjednom, iza jednog zavoja, izbijamo na ravnu, široku površinu. Usporavajući, u daljini primjećujemo nekoliko srušenih kuća. Fotoreporter Dženat Dreković mi govori da pogledam nadesno. Petstotinjak metara dalje od nas, primjećujemo muškarca s dugom crnom bradom. Dvoumimo se da li mu prići ili ne. Ipak, nastavljamo dalje, ubjeđeni da ćemo svakako naići na "centar" sela. Nanovo nailazimo na nekoliko porušenih kuća. Jedna od njih služi kao putokaz: farbom je ispisano "džemat" i znak - strelica udesno. Vozimo uzbrdo. S obje strane puta još devastiranih kuća. Na svakoj visi prepoznatljiva crna islamska zastava. Zemlja nije obrađivana, ne čuje se karakteristični žamor seoskog gazdinstva, sve je zaraslo u korov...

Na vrhu brežuljka nekoliko dječaka igra se drvenim lukovima i strijelama. Iznenađeni zvukom motora, nišane u našem pravcu. Dženat se smije diveći se savršeno izrezbarenim lukovima. Govorim mu, više iz dragosti i neobičnog prizora, negoli repoterske obaveze: "Hajde, uslikaj ih, molim te." Kako se približavamo, neki od njih se razilaze, dok nas drugi znatiželjno odmjeravaju. Fotoreporter otvara prozor i slika ih. Jedan dječak zastaje i gleda u kola. Pitam ga da li zna gdje živi Nusret Imamović. Pokazuje prstom: "Dole, odakle ste sad došli." "Dole? Tamo gdje piše džemat?", upitno preciziramo. Kima glavom. "A gdje ideš u školu?" "Pa, tu, dole, isto." Dječaci se rastrčaše. Vozimo naprijed tražeći prostora za rikverc. Nadamo se da je muškarac kojeg smo primijetili "dole" - Nusret Imamović. Primjećujemo samo dvije naseljene dvospratnice, s prostrtim vešom na balkonu. Ostatak komšiluka je također "devastiran". Pored jedne kuće parkirana su kola s austrijskim tablicama. Fotoreporter zapaža da mjesto više liči na skvot negoli na selo. Vozeći se nizbrdo, pitamo se gdje su se izgubila djeca. Nismo ni primijetili bijelu Hondu prilijepljenu za nas.

Allaha ti, šuti Kolega me savjetuje da upalim desni žmigavac kako bi mu dali znak da stane. Zaustavlja. Iz auta izlazi visoki muškarac s dugom sijedom bradom, čiji vrhovi skoro dodiruju donji rajsferšlus jakne. Govorim fotoreporteru da je "bolje da ga on priupita za Imamovića". "Selam alejkum, domaćine" - pozdravlja fotoreporter. U retrovizoru provjeravam posljednji put da li mi je sva kosa pokrivena pod maramom. "Gdje ti je ona kamera?!", odjednom me trznu gromoglasni uzvik. "Molim?", ustuknu kolega. "Pitam gdje ti je ona kamera!", ponavlja čovjek približujući se fotoreporteru. "Smirite se, molim vas" - čujem kolegu kako mu govori koračajući unazad prema kolima - "kamera je tu, nismo ništa snimili".

Bradati muškarac ide prema njemu podižući ruku: "Još jednom te pitam gdje ti je kamera kojom si mi sada sina snimio, govori!"

Kolega otvara vrata automobila, pogledom mi daje znak da se ne uznemiravam, i pruža mu kameru. "Evo, nismo ništa specijalno snimili, samo jednu sliku smo uzeli, možete se uvjeriti." Čujem zvuk auta. Odjednom s donje strane makadama vidim dva auta kako se zaustavljaju. Okrećem se, još dva automobila nas okružuju s gornje strane. Vraćam pogled na prednju stranu. Trojica muškaraca s dugim crnim bradama, kapama, u maskirnim uniformama i vojničkim čizmama izlaze iz auta, lupaju vratima i s rukama u džepovima približavaju se svom kolegi. Stišću se oko fotoreportera.

"Šta si ovo slikao, je li? Dolazite ovdje, špijunirate nas, je li? Govori, šta ste radili ovdje, za koga ste slikali, ko vam je dao dozvolu za to?!", prodera se jedan među njima, obučen sav u crno, uzimajući od sijedog fotoaparat. Fotoreporter ih smiruje: "Kunem vam se, nismo nikoga špijunirali, tek smo ušli u selo, evo vidite da je samo jedna slika", govori im dok oni pregledaju jednu po jednu slike Ćire Blaževića, kojeg je za potrebe prošlog broja Dana

Ćute nekoliko minuta, a onda opet: "Šta ste još slikali?" Fotoreporter ponavlja: "Nismo nikoga, govorim vam. Evo, izbrišite sliku, izbrišete sve, ako ne vjerujete."

Ustajem iz kola s namjerom da im objasnim razlog naše posjete. "Molim vas, nemojte biti agresivni, novinari smo, radimo priču, htjeli smo upoznati Nusreta Imam..." "Ti, sjedi u kola", prekida me prije nego što završim rečenicu. "Ali, molim vas, da vam obja..." "Čuješ li šta ti kažem, vrati se u kola i sjedi gdje si, ako nećeš probleme!" Grozničavo ih prebrojavam. Devetorica. Okrećem se oko sebe tražeći pomoć u daljini. Mrkli oblaci zavlače selo u tamu. Vidim uvijek isto - šumu, napuštene kuće, i brade. Duge brade s vojničkim uniformama... Jedan među njima odjednom otvara automobil i preturajući po stvarima viče:

"Gdje su druge kamere, ima li ih još?!" Gleda ispod sjedišta, otvara mali pretinac, pretura po papirima, diskovima... Naređuje Dženatu da otvori gepek. Ostali se naslanjaju na automobil pipajući ga kao da nešto krije. Nakon što je zatvorio gepek, dolazi. U mojoj glavi se već uveliko odvija sljedeći scenarij: razbit će fotoaparat, potom će razbiti automobil, a onda... "Dajte papire", prodera se iznova jedan. "Ko vas je poslao?!" Dženat mu pruža ličnu kartu mrmljajući nešto da ga smiri. Uzaludno je. "Daj njene papire", čujem kako mu govori muškarac "zadužen" za pretres. Obuzima me bijes. Izlazim iz automobila s rafalom pitanja: "Otkud vam pravo da nas legitimirate? Ko ste vi? Niste policija, ovo je slobodna zem..." "Reci joj da šuti, ne pričam sa ženama!", prodera se jedan od njih.

Zaboravljeni namaz

Fotoreporter me molećivo gleda. Svi pregledaju njegove dokumente. "Koja je novina?" Prije nego što Dženat uspije da odgovori, još jednom pokušavam objasniti da smo došli u miroljubivu posjetu i da nema potrebe za ovako agresivnim pristupom. "I mi smo još uvijek miroljubivi", reče povišenim tonom jedan od njih.

Iz gomile uniformiranih vehabija izdvaja se jedan, odjeven u dželabu. Ruke su mu prekrštene jedna preko druge. "Zar vas niko nije upozorio da smo mi jedna kompaktna zajednica?", pita mirnim tonom. Prekida ga jedan od "pretresača": "Nek' ona da svoju iskaznicu!" Govorim naglas da je nemam, bojeći se da nam "otkrivanje identiteta novine" neće spasiti našu neizvjesnu sudbinu. "Koja ste novina, još jednom vas pitam", povisuje ton prema fotoreporteru. "Ma razne novine, Dani, Gracija..." Pružam ličnu kartu napominjući da sam se pokrila iz poštovanja prema njima. Pokušavam još nešto reći, ali zastajem... Hidžab me ne štiti. Ne vide me. Nemam prava riječi. Nevidljiva sam. Ne postojim - ukratko. Vraćam se nazad na sjedište držeći ruke na volanu. "Kakva je ovo novina, Gracija?", čujem kako pita fotoreportera gledajući iskaznicu koju mu je Dženat dao, bojeći se mogućeg pogoršanja situacije. "Pa, to je magazin za suvremenu ženu", zakašljava se.

Jedan je islam

Vraćaju fotoaparat, zatvaraju gepek... Šapućem kolegi da ih pita da li možemo ipak razgovarati s Nusretom Imamovićem. "Ne možete", odgovara jedan u njegovo ili svoje ime. Ne uspijevamo identificirati "vehabijskog vođu". "Jesi li ti musliman?", pita fotoreportera. "Jesam", odgovara. "Pa, kakav si ti musliman kad radiš za Dane, tu haram novinu. Kakav si ti musliman kad fotografišeš, jel znaš da je to haram", govori kao da drži predavanje. Dženat objašnjava da nije haram prema islamu kojeg on poznaje. "Nema tvog islama, jedan je islam", odmahuje glavom. "Kažeš da si musliman, a dolaziš nam u vrijeme namaza, znaš li koji je namaz sada?", nastavlja se ispitivanje. Dženat šuti i nanovo moli da nas upute na Nusreta Imamovića. "Nećemo vas uputiti ni na koga. Prekršili ste adab (običaj, op.a.). Vi ćete fino sjesti u kola, ako neće ona voziti, onda ćeš ti, a mi ćemo vas ispratiti iz sela. Nemate šta ovdje više raditi." Znam da sam "nevidljiva", ali progovaram "kako smo došli iz Sarajeva i kako..." "Nama dolaze iz Washingotna ovdje, pa ih tjeramo, a kamoli iz Sarajeva... Nemojte sebi praviti probleme." U retrovizoru smo sve do izlaska iz sela gledali kako nas u koloni ispraćaju.

Belma Bećirbašić
slikao Dženat.




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
U Bosni možemo biti Muslimanke

11. februar 2010.

U Bosni možemo biti Muslimanke


"Bosna je mala Turska", kažu bez oklijevanja Turkinje - studentice Internacionalnog univerziteta u Sarajevu

Autorka: Belma Bećirbašić
Izvor: Bosanskohercegovački dani


15217044644b73544ecfc48757948468_extreme.jpg
Sarajevo - Photo: Rob Hogeslag / Flickr

Pokušaj turskog premijera Recepa Tayyipa Erdogana za ukidanjem zabrane o nošenju marame na univerzitetima, koja je uvedena osamdesetih godina, naišao je na snažna protivljenja od strane građana, opozicije i sekularista. Iako ga je Parlament podržao, Ustavni sud je prihvatio žalbu opozicije potvrdivši dotadašnju legislativu. U međuvremenu, dok se diskusija između pitanja slobode javnog ispoljavanja religije i straha od islamizacije iznova zaoštrava, veliki broj pokrivenih Turkinja se, umjesto skidanja marame, radije odlučuje za studiranje u inostranstvu, između ostalog u BiH gdje ih već ima oko 500. Razgovarali smo sa studenticama iz Turske koje kažu da im Bosna pruža pravo na vjersku slobodu

"Bosna je mala Turska", kažu bez oklijevanja Turkinje - studentice Internacionalnog univerziteta u Sarajevu, dok sjedimo nedaleko od njega, u jednom kafeu na Čengić Vili. Njihove riječi mi u kontekstu diskusije o buđenju tzv. osjećaja neootomanizma unutar bošnjačke kleronacionalne politike, kojom se oportunistički oduševljavaju "suparnički" etnonacionalistički krugovi, zvuče gotovo blasfemično. Tješi me samo to što sa svojih dvadesetak godina nisu svjesne političke i historijske osjetljivosti takvog "viđenja" naše zemlje i što ne znaju koliko samo može biti zloupotrebljena jedna od njihovih naivnih izjava poput te da, recimo, "u Turskoj preovladava mišljenje kako je Bosna tursko dijete". Nije li daleko veća ironija što su djevojke došle u Bosnu upravo zato što "nije kao Turska", odnosno zato što je vide kao posljednji spas od diskriminacije u sopstvenoj zemlji? "Ovdje imamo pravo na vjersku slobodu, vaša zemlja je mnogo tolerantnija", objašnjavaju mi. Sa stanovišta njihovog osobnog religijskog identiteta, u potpunosti ih razumijem.

Nakon što su završile srednju školu u Turskoj, znale su da zbog odluke da nose hidžab imaju samo dva izbora: ili ostati i pristati na kršenje osobnih prava - odricanje od marame na univerzitetu - ili otići i biti slobodne. Iza odluke da budu u Bosni, a ne, recimo kao pojedine njihove prijateljice, u Engleskoj ili SAD-u stoji, naravno, ekonomska i "kulturološka" isplativost. "Bilo koji univerzitet u Bosni na kojem se predaje na engleskom jeziku za nas je prihvatljiv. Ovdje je daleko jeftiniji život, a uz to, osjećamo se kao kod kuće, samo s dodatnim uživanjem prava na slobodu onoga što smo."

1654687934b735450d3381880318803_extreme.jpg
Sarajevo - Photo: Uroš Veličković / Flickr

Tokom razgovora, djevojke same priznaju da su ideje o Bosni više posljedica političkog imidža kakav gaje vladajuće partije u Turskoj zbog, kako kažu, "zajedničkog, otomanskog porijekla" negoli odraz njihovih ličnih saznanja. "Kada sam odlučila da idem u Bosnu, mama me pitala: 'Serra, gdje je Bosna?' Ja sam rekla: 'Možda kod Azerbejdžana.' Mama je naravno vrisnula i rekla: 'Serra, šta ti je? Gdje ćeš tamo?' Onda sam uzela kartu i rekla joj: 'Ne, mama, Bosna je kod Italije.' Bilo joj je lakše. Dakle, hoću reći, puno se priča o Bosni, a niko ne zna gdje je to tačno. Kad sam došla, shvatila sam da je sve slično", govori smijući se Serra Dogan, studentica druge godine industrijskog inženjeringa na Internacionalnom univerzitetu, koji je 2003. godine osnovala Fondacija za razvoj obrazovanja Sarajevo, s vizijom da "postanu glavno središte na Balkanu koje će povezivati Istok i Zapad".

Budućnost je naša Serru i njene prijateljice bilo je lakše naći nego ubijediti ih da pričaju. Zapravo, većina Turkinja koje dolaze u Bosnu zbog toga što im je hidžab prepreka da studiraju na ondašnjim univerzitetima - samo njih dvije stotine ih studira na IUS-u - rado pristaju da govore o "diskriminaciji u svojoj zemlji". Međutim, iz straha da po povratku u Tursku budu kažnjene time što "neće naći posao", pojedine odbijaju istupati pod imenom i prezimenom. Serra se, s druge strane, ne boji toga iz istih onih razloga zbog kojih je ne zabrinjava pomisao na hidžab kao hendikep u ostvarivanju profesionalne karijere. "Ekonomija u Turskoj se sve više razvija a privatni sektor će u budućnosti biti daleko moćniji od javnog. Pošto je u Turskoj zabranjeno nositi maramu samo u javnom sektoru, ja sam se već pomirila s tim da ću posao tražiti u jednoj od sve većeg broja stranih firmi koje se otvaraju. Studenti koji studiraju u inostranstvu su svakako u boljoj poziciji, prvenstveno zato što se na našim fakultetima engleskom jeziku još uvijek ne pridaje tolika pažnja. U Turskoj vrlo rijetki znaju engleski i sigurna sam da će biti velika potražnja za našim kadrovima po povratku. Uostalom, takvo mišljenje već prevladava; naprimjer, većina prijatelja mi kaže da već sada imamo bolje šanse za posao upravo zbog međunarodne dimenzije obrazovanja koje stičemo ovdje. Uz to, mi pričamo još i i bosanski jezik, dakle trilingvisti smo", ubjedljiva je Serra.

Njena prijateljica, Esra Gumuscu koja dolazi iz manjeg grada, Mardin na istoku Turske, suosjeća ipak s velikim brojem djevojaka kojima je onemogućeno da se bave profesijom unutar javnog sektora. "Šta je sa ženama koje žele biti policajke, doktorice, profesorice, pravnice, političarke...? Ono što najviše zamjeram našoj vladi je to što postavlja barijeru između hidžaba i univerziteta. Zato je veliki broj djevojaka prinuđen na kompromis, radije skidaju maramu kada su u školi, a kada izađu, ponovo je stavljaju. Međutim, niko nije svjestan kakav je unutarnji osjećaj nekoga ko maramu smatra svojim identitetom, to je kao da mu ga skrnavite, kao da mu oduzimate nešto najintimnije, i mislim da to stvara još veći kompleks." Jedna od djevojaka koja nas je zamolila za anonimnost dodaje: "Osim toga, šta je s muškarcima?! Oni dakle mogu biti vjernici i normalno upisivati univerzitete, dok mi moramo skrivati našu pripadnost identitetu muslimanke. To je dupla diskriminacija, polno-vjerska. Ja sam zato prema opredjeljenju feministica."

Žena drugog reda Studentice pitamo iz kojih razloga veliki broj njihovih muških kolega upisuje Internacionalni univerzitet u Sarajevu. Objašnjavaju da su kriteriji za upisivanje daleko teži u Turskoj, gdje na "dva miliona studenata ima samo 3.000 fakulteta". Kažu da su pokrivene djevojke iz tog razloga dodatno diskriminirane. "S obzirom da smo mi išle u tzv. islamske koledže gdje se prešutno odobrava marama, samim tim smo imale manje šanse za upis na jedan od javnih fakulteta, čak i pod uslovom pristanka na skidanje marame. Naprimjer, ako sam ja, pri polaganju prijemnog, od 50 pitanja odgovorila tačno na njih 30, automatski dobivam 100, dok moje prijateljice koje su išle u gimnaziju dobivaju 300 bodova! Možete zamisliti da je meni koja sam željela studirati nauku gotovo nemoguće konkurirati drugim kandidatima. To je zapravo jedan od vidova pritisaka na pokrivene djevojke", kaže jedna studentica. Esra dodatno pojašnjava da islamska škola također zabranjuje maramu, ali da se prešutno narušava legislativa. "S obzirom da smo imale časove vjeronauke i da smo morale barem dva sata dnevno biti pokrivene zbog čitanja Kur'ana, onda nam se gledalo kroz prste. Međutim, uprava mora dobro paziti, u suprotnom dešava se da pojedine škole budu nasilno zatvorene. Jednom je došla inspekcija u školsko dvorište, a mi smo bile pod hidžabom. Razgledali su i slikali nas a onda su prišli i pitali me da li uvijek nosim maramu, ja sam morala negirati, rekla sam da je nisam skinula jer odmah poslije imam čas vjeronauke." Serra se također prisjeća srednjoškolskih dana: "Na času vjeronauke smo morale biti pokrivene, a nakon toga bi odlazile, recimo, na čas matematike gdje nam je profesor znao nasilno skidati maramu ili nam prijetiti da nas neće ispitati dok je ne skinemo. Nije bilo lako."

Pamet pod maramom Ona ne poriče kako je zbog dvadeset godina zabrane marame u Turskoj državna praksa otvorila prostor još snažnijim stereotipima te kako su pokrivene djevojke prinuđene stalno dokazivati svoju intelektualnu sposobnost. "Sve nas ovo još više zavlači u mrak. Recimo, to je jako utjecalo na mog oca, koji je apsolutno bio protiv toga da se pokrijem a kamoli da zbog toga napustim rođenu zemlju. On čak nije želio da plati školovanje, pa sam morala naći stipendiju. Stalno mi govori: 'Serra, ti si žena drugog reda u Turskoj, šta će ti marama, bilo bi ti lakše u životu da je ne nosiš, tako nemaš budućnosti, uvijek ćeš biti marginalizirana...' Naravno, i njega boli ono što vidi. Jednom su stranci posjetili preduzeće mog oca koje se bavi oglašavanjem, a kako moj otac nije mogao komunicirati na engleskom, izašla sam da ga predstavim. Pozdravila sam ih i upitala: 'Please, how can I help you?' Oni su blejali u mene razrogačenih očiju i rekli: 'Imaš maramu a znaš pričati engleski? Unbelievable!' Ja sam, u šoku, rekla: 'Your stupidity is unbelievable!'"

Djevojke se smiju, dok jedna od njih, koju je diskusija iznova izrevoltirala, kaže da je problem što se u cijeloj toj polemici o religijskoj pripadnosti priča isključivo fokusira na hidžab: "Kao da niti jedno drugo obilježje ne predstavlja religijske simbole! Sudija Ustavnog suda je u svom obrazloženju prilikom obaranja odluke Parlamenta o povratku marama na univerzitete prije dvije godine hidžab proglasio političkim simbolom, odnosno kao prijetnju državnom poretku, koji je po legislativi laički. Osim toga, svi se stalno boje uvođenja šerijata ukoliko se ukine zabrana o nošenju marame, ili da, kao što je generalno mišljenje, ne počnemo ličiti na Iran ili opet, da nas Evropska unija ne odbaci. Prvo, to je besmisleno, zato što je Turska, pogotovo Istanbul gdje živim, jako moderna u smislu različite vjerske prakse. Drugo, šta fali da smo kao Bosna, evo vaša zemlja je dokaz da marama ne podrazumijeva nužno islamizaciju i da je u potpunosti evropska, zar ne?"

Hidžab je podijelio društvo

Problematiziranje hidžaba kao jednog od najosjetljivijih pitanja u turskom društvu seže još do 1923. kada je Mustafa Kemal Atatürk uveo ustavne promjene osnovavši Tursku kao sekularnu državu. Već tada, u okviru kemalističke ideologije, marama poprima obilježja zaostalosti i konzervativnosti a ženama koje je nose se uskraćuje pravo na rad u javnom sektoru. Od tada pa do danas, nikada nisu prestale kontroverze o hidžabu s obzirom da muslimani čine 95 stanovništva u Turskoj. Međutim, s ekonomskom i socijalnom emancipacijom žena, marama se sedamdesetih i osamdesetih godina polako vraća na univerzitete i, kao posljedica toga, 1984. se usvaja prva legislativa o zabrani nošenja marame na univerzitetima. Istovremeno se pojačava kontrola nad "zaštitom laicizma" u administraciji, zvaničnim institucijama, pravosudnim i policijskim kancelarijama. Naravno, u zemlji u kojoj danas 22 posto mladih žena nosi maramu, odluke vode ka sve većem nezadovoljstvu, te dolazi do pojedinačnih žalbi Evropskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Svaki put su odbijene. U međuvremenu se zabrana o nošenju marame ponovo vraća na novinske naslovnice kao kada je u maju 1999. Merve Kavakci, tek izabrana poslanica proislamističke Virtue stranke spriječena da položi zakletvu u Parlamentu zato što je pokrivena; nakon što je odbila da napusti zgradu, članovi opozicije su pola sata vikali "napolje", dok ju je tadašnji prvi ministar Bulent Ecevit optužio da narušava principe sekularizma. Skandali se nastavljaju u oktobru 2006., kada turski predsjednik Ahmet Necdet Sezer odbija da žene političara koje nose marame prisustvuju balu povodom Dana nezavisnosti. Te odluke vode do vala nezadovoljstva među građanima: smatra se da je sadašnji prvi ministar Erdogan imao 2007. uspješnu kampanju upravo zbog obećanja o ukidanju zakona o zabrani nošenja marame. Za vrijeme glasanja turskih poslanika 7. feburara 2008., na desetine hiljada ljudi protestira ispred Parlamenta protiv te odluke. Uzalud - Parlament usvaja amandman na Ustav i dozvoljava nošenje marame na turskim univerzitetima, tvrdeći da je velikom broju žena uskraćeno obrazovanje. Priča je, međutim, završena kada 5. juna 2008. Ustavni sud Turske anulira parlamentarni amandman zato što "krši osnovne ustavne principe"; protiv ove odluke nije dozvoljena žalba.




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Skijanje u Ex-YU

16. februar 2010.

Skijanje u Ex-YU


Ako se smiluje vreme, pa snežni pokrivač zabeli Srbiju i okolne zemlje, nema razloga da se ne uputite na skijanje na Kopaonik, Sljeme, Platak, Mukinje, Žabljak, Jahorinu...

Izvor:
Lisa


4511264064b7a48ff5b563376662140_extreme.jpg
Jahorina - Photo: Ratko Bozovic / Flickr

Iako zima još nije pokazala pravo lice, mnogi koje je recesija prisilila na štednju ove godine će odustati od odlaska na skijanje. Ali, to što se možda neće skijati na nekim od poznatih evropskih skijališta ne znači da u idućim nedeljama neće uživati u snežnim radostima. Ako se smiluje vreme, pa pahulje zabele Balkan, nema razloga da se ne uputite na neke od staza na Kopaoniku, Jahorini, Žabljaku, Sljemenu, Begovom Razdolju, Platku, Mukinjama na Plitvičkim jezerima ili Baškim Oštarijama. Kopaonik raspolaže sa više od 50 km uređenih alpskih staza od čega su tri FIS staze za slalom i veleslalom. Staze opslužuje sistem od 23 žičare ukupnog kapciteta 28.000 skijaša na čas, što ga svrstava u red najvećih ski centara u ovom delu Evrope. Centar raspolaže sa 6 četvoroseda, 5 dvosedešnica, 4 ski lifta tipa sidro, 10 ski liftova tipa tanjir i 2 vezna ski lifta. Ima 15 lakih, 10 srednjih i 7 teških staza. Celodnevna karta je 2.000, a šestodnevna 9.000 dinara. Ono što je veoma značajno napomenuti jeste da su sve staze međusobno povezane i udaljene nekoliko desetina metara od centralnog kompleksa hotela (ski to door). Za hotele, apartmane i vikendice koje su udaljene od polaznih stanica žičara postoji nekoliko redovnih ski buseva. Pored staza za alpske discipline, u predelu Ravnog Kopaonika postoji 20 km uređenih staza za nordijsko skijanje. Radi bezbednosti na skijalištu je organizovana Gorska služba spasavanja o kojoj možete više saznati iz ovonedeljne Inspiracije (str. 18).

Nacionalni park za uživanje

Zimska atmosfera na Plitvicama pokazaće vam kako jedan od najlepših nacionalnih parkova u Evropi nije lep samo tokom proleća i leta. U sklopu Nacionalnog parka Plitvička jezera uređeno je maleno skijalište Mukinje, čije se staze nalaze samo 800 metara od hotela, a uređene su tri staze ukupne dužine jedan kilometar. Staze imaju žičaru dugu 322 metra, koja savladava uspon od 700 metara nadmorske visine. Osvetljenje omogućava i noćno skijanje petkom od 19 do 22 časa. Uz skijalište se nalazi i sankalište na kojem snežni topovi, kad vremenski uslovi to dozvoljavaju, proizvode veštački sneg. Dnevna karta za odrasle košta 950, noćno skijanje 680, a za decu 407 dinara. Moguće je da iznajmite i kompletnu skijašku opremu. Ako odsednete u Villi Mukinja, oduševiće vas njena gastronomska ponuda. Na meniju su dalmatinska pršuta, domaći sir, slani fileti sardela i inćuna, pastrmke, morske ribe, biftek, ramstek, kao i šljivovica na račun kuće. Možete da se smestite i u Hotelu Jezero (3*) udaljenom oko 300 metara od najvećeg plitvičkog jezera Kozjak. Više o hotelskoj ponudi na Plitvicama potražite na www.np-plitvicka-jezera.hr. Restoran Lička kuća najpoznatiji je na ovom području. U ambijentu tradicionalne kuće ličkog kraja pripremaju se autohtona jela. Na sredini restorana u prizemlju nalazi se otvoreno ognjište s vatrom gde se peče jagnjetina na ražnju ili pripremaju lički specijaliteti ispod sača. Uživajte i u zimskom prizoru nacionalnog parka Plitvička jezera - cena ulaznice u zimskom periodu za odrasle iznosi 1.100, a za decu od sedam do osamnaest godina 540 dinara. Za mlađe od sedam godina ulaz je besplatan.

Najviše mesto u Hrvatskoj

Još jedno ličko skijalište su Baške Oštarije, 20 km udaljene od Gospića u Parku prirode Velebit, gde možete da skijate samo ako padne sneg. Postoje dve staze – ona od 500 metara namenjena početnicima i ona zahtevnija dužine oko 800 metara. Uz staze je uređeno i sankalište. Dnevna ski karta je 815 dinara za odrasle i 550 dinara za decu. Hotel Velebno nalazi se uz staze za skijanje, a gostima je na raspolaganju i bogati vinski podrum. Skijalište Begovo Razdolje nalazi se nasuprot Hotela Jastreb (noćenje s doručkom košta 4.750 dinara) i pripada Olimpijskom centru Bjelolasica, udaljenom sedam kilometara od Begova Razdolja. Moguće je i skijaško trčanje, a na raspolaganju su vam i učitelji skijanja. Staza je dobra i za manje zahtevne skijaše, a cena celodnevne karte je 814 dinara.

Skijanje s pogledom na more Platak iznad Rijeke malo je porodično skijalište, verovatno jedino u Evropi sa čijeg vrha (1.363 m) možete da uživate u pogledu na more. Deset kilometara staza, tri ski lifta i jedan baby lift zadovoljiće i najstrože kritičare. Cena dnevne karte za odrasle iznosi 1.630 dinara. Mlađi od šest godina i stariji od 70 godina ne plaćaju ulaz. Moguće je i noćno skijanje koje košta 815 dinara. Za sve željne sankanja nekadašnja staza koja više nije u pogonu pretvorena je u sankalište. Možete da se provozate i motornim sankama na stazi dugoj 1.000 metara.

Sljemenska bajka

Deset kilometara od centra Zagreba, u sklopu Parka prirode Medvednica nalazi se njen najviši vrh – Sljeme, na 1.033 m visine. Skijalište je idealno za lagani trening, noćno skijanje ili izlet sa porodicom ili društvom. Cena ski karte za odrasle je 1.360 tokom nedelje i 2.400 dinara vikendom. Više informacija potražite na www.sljeme-skijanje.com. Sedmodnevni aranžman na bazi polupansiona s upotrebom bazena i fitnesa, u dvokrevetnoj sobi u Tomislavovom domu, košta 4.000 dinara po danu. Ponuda važi do 30. marta 2010.

Merak na Jahorini

Ski centar Jahorina u neposrednoj okolini Sarajeva ima više od 20 kilometara staza za alpsko skijanje, pet žičara i 8 ski liftova ukupnog kapaciteta 7.500 skijaša na sat, više ski škola, ski servisa kao i ski rentala. Najviši vrh je Ogorjelica sa 1.916 m nadmorske visine. Inače, stručnjaci ubrajaju Jahorinu u jednu od najlepših planina Evrope. Na njoj je svetska smučarska federacija verifikovala tri takmičarske staze (slalom, veleslalom i spust), koje ispunjavaju uslove za međunarodna takmičenja. Možete odsesti u apartmanima, vikendicama, hotelima, pansionima... U februaru, u hotelu „Vučko“ dnevni boravak na bazi polupansiona košta od 4.900 dinara.




 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Višegradska ćuprija

Višegradska ćuprija

Veliki vezir turske imperije Mehmed-paša Sokolović, koji je "tri cara dvorio i dodvorio tri tovara blaga“, nikada nije vidio svoju zadužbinu - ćupriju na Drini, niti ikad prešao preko te veličanstvene građevine otomanske arhitekture.

Izvor: Nezavisne novine


4571955644d5a3cd5bd015218442617_orig.jpg

Photo: Julian Nitzsche / Flickr

Veliki turski vojskovođa i zadužbinar pao je kao žrtva zavjere, ubijen nožem nekog "ludog derviša" 11. oktobra 1579. godine, dvije godine poslije konačnog završetka radova na višegradskoj ćupriji, koja je građena punih sedam godina.

Prije izgradnje mosta na Drini u Višegradu na tom mjestu bila je neko vrijeme stara drvena ćuprija, o čemu svjedoči jedna gravura iz 1530. godine. Plahovita Drina je jedne jeseni odnijela drveni most i od tada se ova nemirna i nepredvidiva rijeka prelazila jedino crvotočnom skelom, koja se pominje i u romanu Ive Andrića "Na Drini ćuprija".

I prije gradnje mosta u Višegradu, sa 11 lukova i deset vitkih stubova, Mehmed-paša Sokolović obezbijedio je novac i za gradnju karavan-saraja sa imaretom, koji je završen 1566. godine.

Ovu kamenu građevinu, koja će se zadržati i prilikom gradnje ćurije i poslije nje, vidio je i turski putopisac Evlija Čelebija, hroničar sklon pretjerivanju u opisima građevina koje je posjetio.

"U varoši ima han, velik kao tvrđava, koji može da primi do deset hiljada konja, kamila i mazgi, zatim lijepo kupatilo i česme sa tekućom vodom. Sve su to zadužbine Mehmed-paše Sokolovića“, zapisao je Čelebija.

Gradnju do tada neviđene građevine te vrste u svom zavičaju vezir Sokolović je povjerio najvećem turskom neimaru - dvorskom arhitekti i vrhovnom graditelju Kodža Mimaru Sinanu, koji je kao i njegov naredbodavac bio hrišćanskog porijekla.

Sinan je za pola vijeka, koliko je stvarao - osim mosta u Višegradu podigao još sedam takvih i oko 200 drugih građevina širom turske imperije.

Radovan Samardžić u knjizi “Mehmed Sokolović“ piše da je Mimar - kad je stigao u Bosnu da gradi na Drini ćupriju - imao 80 godina i da je raspolagao vještinom ravnom moći čarobnjaka.

Drugi istoričari kažu da je Sinan planove za ćupriju u Višegradu nacrtao u Carigradu, prema skicama njegovih učenika, koji su po tome i završili ovo umjetničko djelo.

Prema toj teoriji, ni naručilac gradnje mosta ni njegov idejni tvorac nisu imali priliku ni da vide završenu građevinu.

Predanje govori da se Mehmed-paša - prije nego što će sultanu Muratu Trećem otići na divan i obavijestiti ga o završetku ćuprije na Drini u Višegradu - povukao, kao i mnogo puta ranije, u jednu potpuno praznu odaju gdje su se nalazile njegove haljinice, zatim njegov čobanski štap, odjeća i predmeti u kojima je i sa kojima je u danku u krvi doveden u Stambol i tamo poturčen.

Veliki vezir, koji je za života bio prvi ministar za vrijeme vladavine čak tri sultana, što nikome u turskoj carevini nije pošlo za rukom - i to Sulejmana Veličanstvenog, Selima Drugog i Murata Trećeg, izgradio je most na nemirnoj rijeci da bi se na neki način odužio svom zavičaju.

Ivo Andrić u svojim djelima kaže da se u životu treba rukovoditi starom istočnjačkom misli "da je čovek dužan svom zavičaju".

Oni istoričari kojima nostalgija nije jača strana smatraju da je most na ovom dijelu toka Drine podignut radi ekonomskih razloga i lakšeg prodora turske vojske prema zapadnim zemljama.

Ali jedan od najpoznatijih turskih janjičara i vezira nije imao nikavu ekonomsku opravdanost kad je u svom selu Sokolovićima kod Rudog podigao građevine koje su bile pravo čudo za to vrijeme.

Državnik svjetskog glasa i priznati vojskovođa često se mislima selio u svoje rodne Sokoloviće. Tu je, na vrhuncu slave, naredio da se sagradi džamija, mekteb, musafirhana, imaret, vodovod i česma. Džamija je stradala u prvom srpskom ustanku 1806. godine - kada su ustanici sa njenog krova odijeli 67 tovara olova.

Ostaci vodovoda u Sokolovićima postoje i danas, kao i zidovi seoske česme od kamena.

Poznato je da je Mehmed-paša svoju majku, oca, brata - ukupno 17 članova uže familije - odveo u Carigrad i preveo na islam.

U krajevima oko Rudog i Višegrada i danas kruži predanje da je za oca u Sokolovićima podigao džamiju, a majci koja se opirala odlasku u daleki svijet iz svog zabitog sela sagradio je crkvu. Ostataka crkve danas nema u Sokolovićima.

"Pravoslavno stanovništvo pašinog zvičaja zna da je samo zahvaljujući njegovoj podršci sagrađen pivski manastir i da je među freskama i predstava jednog hrišćanskog seoskog kneza, zato što nosi kaftan i kalpak, u stvari, portret dobrodetelnog vezira", piše istoričar Samardžić.

Istorijski podaci govore da je Mehmed-paša Sokolović omogućio svom bratu partrijarhu Makariju da obnovi Pećku patrijašiju i mnoge srpske manastire.

Baju Sokolovića, rođenog 1505. godine, sina Dimitrijevog, iz sela Sokolovića kod Rudog odveo je turski beg Ješildže u danku u krvi sa još oko hiljadu odrasle srpske djece u Carigrad da bi ih preveli na islam i od njih iškolovali najbolje vojnike - janjičare.

Bajo - Bajica je u trenutku kad je odveden imao 17 godina i bio je kaluđer u manastiru Mileševi.

Primanjem islama Bajo je dobio ime Mehmed i ubrzo je, nakon školovanja, počeo ubrzano da se kreće vojnom ljestvicom. Bio je komandant turske ratne mornarice, zapovjednik vojske u mnogim bitkama, a onda veliki vezir kod tri sultana.

Neki istoričari tvrde da je kršteno ime Mehmed-paše Sokolovića bilo Radojica, a ne Bajica.
 
Natrag
Top