Bolesti ptica

TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
[h=2]Aspergiloza [/h]Šta je aspergiloza i koj je uzrok nastajanja ove bolesti?

Aspergiloza je respiratorna bolest ptica čiji je izazivač gljivica Aspergillus, koja se može naći gotovo svuda u našoj okolini.

Od svih gljivica koje izazivaju bolesti, smatra se da je ova gljivica najčešći izazivač ove bolesti, iako A. flavus, A. niger, i druge mogu takođe biti uzročnici problema. Aspergillus se brzo razvija u toplom i vlažnom okruženju. Mikroskopske spore na gljivici postaju vazdušaste, i loša ventilacija, loša higijena, prašnjava sredina povećavaju šanse da se spore inhaliraju. Obično, same gljivice ne izazivaju bolest, međutim, ukoliko ptica nema jak imuni sistem, bolest će se lakše i brže razviti. Faktori koji mogu uticati na to su druge bolesti, stres, loša ishrana, loši uslovi, nehigijenska sredina, neko oštećenje respiratornog sistema (npr. udisanje dima), kao i duže korišćenje određenih lekova poput antibiotika ili kortikosteroida.

Kombinacija velikog broja spora u okruženju, i prisustva faktora rizika određuju koje su ptice najugroženije kada je bolest u pitanju. Izgleda da su aspergilozi najskloniji papagaji i mine.

Koji su simptomi aspergiloze?

Aspergiloza može imati dva toka – akutni i hronični. Ptice sa akutnom aspergilozom imaju ozbiljnih problema sa disanjem, povećan ili smanjen apetit, potrebu za čestim konzumiranjem vode i često uriniranje usled toga, cijanozu (plavičasta boja sluzavih membrana i/ili kože), pa čak i iznenadnu smrt. Gljivice obično napadaju dušnik, glasne žice i vazdušne kese. Takođe, pluća mogu biti napadnuta. Dijagnoza se često uspostavlja pregledom nakon smrti.

Hronična aspergiloza je mnogo češći oblik, i nažalost, mnogo smrtniji zbog svoje podmukle prirode. Ptica možda neće ispoljiti nikakve simptome dok bolest ne dostigne stadijum u kome je nemoguće lečiti je. Respiratorni sistem je primarna lokacija infekcije. Bele nodule se pojavljiju i na kraju eroduju kroz tkivo, a veliki broj spora ulazi u krvotok. Spore zatim putuju kroz telo, inficiraju razne organe uključujući bubrege, kožu, mišiće, gastrointestinalni trakt, jetru, oči i mozak.

Respiratorni simptomi će se najpre pojaviti ali će zavisiti od lokacije najkolonijalizovanog dela. Teškoće u disanju, ubrzano disanje i/ili brzo zamaranje su česti simtomi. Ukoliko je zaražen i sirinks (vokalna kutija), promene u glasu, odbijanje pričanja ili škljocanje, se takođe može javiti. Nozdrve mogu biti zapušene ili se može javiti iscedak iz nosa. Ponekad ozbiljni respiratorni simptomi mogu biti smrtonosni za pticu.

Drugi simptomi će varirati, zavisno od toga da li su i ostali organi inficirani. Ukoliko neki deo dospe do centralnog nervnog sistema, ptica može da ispolji simptome poput drhtavice, nestabilnog hoda, epileptičnih napada, ili paralize. Ukoliko je i jetra zaražena, možda će se pojaviti zelena mokraća, a veterinar će najverovatnije opipati uvećanu jetru. Uopšteno, nespecifični simptomi podrazumevaju pad apetita praćenog gubitkom težine, smanjenje mišićne mase, giht (upala zgloboca), regurgacija, neuobičajen izmet ili dijareja, učestalo uriniranje, depresija i letargija.

Spore mogu dopreti i do jaja u inkubatoru i ubiti embrione.

Kako se aspergiloza dijagnostikuje?

Aspergiloza može biti vrlo teška za dijagnozu s obzirom da su simptomi bolesti slični simptomima mnogih drugih bolesti, posebno kada je u svojoj hroničnoj fazi. Veterinaru će biti potrebna detaljna istorija razvoja bolesti, kao i tačan opis ishrane i nege koja se primenjuje. Radiograf, kompletna krvna slika, kao i hemijski testovi mogu pomoći u dijagnozi. Endoskopija se može koristiti za praćenje lezija u sirinksu ili dušniku, i uzorak može biti uzet za proveru kulture i mikroskopska istraživanja, koja mogu da potvrde dijagnozu. Dijgnoza takođe može biti bazirana na specifičnim testovima krvi koji se koriste da detektuju antitela Aspergillus-a u krvi. Ponekad, međutim, test može biti lažno negativan, posebno ukoliko je imuni sistem ptice slab.

Kako se leči aspergiloza?

Neophodan će biti hirurški zahvat zbog odstranjivanja pristupačnih lezija. Antigljivični lekovi, kao što su itrankonazol, ketokanazol, fluconazol, mikonazol, klotrimazol, flucitozin, i amfotericin B, mogu biti davani oralno, lokalno, putem injekcije ili pomoću nebulizera. Biće neophodno da terapija traje kontinuirano nedeljama ili mesecima. Pomoćna nega kao što je kiseonik, dodatna toplota, hranjenje pipetom ili tretman će često biti potrebno. Nažalost, prognoze su uvek neizvesne.

Kako se može preventivno delovati na pojavu aspergiloze?

Nije prenaglašeno neprestano isticati koliko je bitno održavanje higijene za prevenciju ove bolesti, ali i mnogih drugih. Čuvajte svoju pticu u dobro provetrenom okruženju. Čistite posude za hranu i vodu svakodnevno. Redovno čistite podlogu u kavezu. Pomerite pticu i detaljno očistite kavez, igračke, grančice, itd., bar jednom mesečno. Postarajte se da ishrana bude kvalitetna, dajte im pravilnu kombinaciju voća, povrća, žitarica i semenki. Neophodno je da uradite sve što možete kako biste sprečili stres u životu Vaše ptice, i obezbedite potpuno čisto okruženje.

Ptica za koju se sumnja da ima ovu gljivicu, može biti tretirana flucitosinom i itraconazolom u cilju sprečavanja infekcije.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Bolest kljuna i pera kod papagaja

[h=1]Bolest kljuna i pera kod papagaja[/h]Ova bolest je zarazna, fatalna viralna bolest koja napada kljun, perje, i imuni sistem ptica koje spadaju u porodicu Psittacidae. Prvi put su je primetili 1975. godine australijanski veterinari, gde je bolest napala divlje ptice. Iako ptica koja ispolji simptome bolesti obično umre, dešava se da ptice koje su izložene virusu, preleže blagu infekciju, i oporave se.

Koje ptice imaju najveći rizik da obole od ove bolesti?

Bolest kljuna i pera je dijagnostikovana kod 40 i više vrsta papagaja, uključujući južnoameričke papagaje. Iako se čini da svi članovi porodice Psittacidae imaju sklonost, najčešći je slučaj da od ove bolesti obole kakadui. Takođe, papagaji elektusi, agapornisi, tigrice i afrički sivi papagaji, mogu oboleti od ove bolesti. Mlađe ptice su podložnije, posebno one sa akutnom formom bolesti. Najčešće pogađa ptice ispod dve godine starosti.

Šta uzrokuje bolest kljuna i pera?

Ova bolest se javlja kao posledica virusa DNA koji napada ćelije imunog sistema i onie koje su zadužene za razvoj kljuna i perja. Virus je cirkovirus, jedan od najmanjih poznatih virusa izazivača bolesti. Sličan virus napada golubove i druge ptice.

Kako se virus koji uzrokuje ovu bolest prenosi?

Bolest kljuna i pera je vrlo zarazna. Velike količine virusa, koji može biti prenosiv vazduhom, se mogu naći u izmetu, u otpadu i u prašini s perja inficirane ptice. Prašina sa perja se lako širi i može kontaminirati hranu, vodu, kavez, odeću, i druga mesta u okruženju. Smatra se da se virus prenosi udisanjem ili uzimanjem hrane na kojoj je virus. Takođe se mislilo da virus može da se prenese iz materice ženke na jajašca.

Period inkubacije (vreme od početka zaraze do ispoljavanja simptoma) može biti kratak oko 3-4 nedelje, ili do nekoliko godina, zavisno od količine virusa koji se prenosi, od godina starosti ptice, stadijuma razvitka perja, i od imunog sistema ptice.

Koji su simptomi bolesti kljuna i pera?

Postoji akutna i hronična forma bolesti.

Perakutni/akutni tok: Perakutni i akutni tok se najčešće javlja kod vrlo mladih ptica, i može početi sa simptomima nevezanim za kljun ili perje. Zaražene ptice često ispoljavaju depresiju, uz povraćanje. Može se javiti enteritis izazvan dijarejom ili pneumonija, i mogu umreti pre nego što nastanu bilo kakve lezije na perju ili kljunu. Ovo se često naziva perakutna forma bolesti. U akutnoj formi, mladima opada perje, a novoizraslo perje može imati lezije, uključujući kružne trake oko perja gde je baza. Ovo perje često pada, lako se lomi, može da krvari, i vrlo je bolno.

Najčešći simptomii ove bolesti

Akutna forma

Depresija, regurgacija i dijareja, gubitak apetita i težine, nepravilan razvoj perja, smrt.

Hronična forma

Gubitak perjanog praha i pudera, nepravilan razvoj perja, nepravilan rast i deformiteti na kljunu, mrtav kljun i oralne lezije, sekundarne infekcije, smrt u roku od par meseci ili godina.

Kod hronične forme ove bolesti, koja je češća kod starijih ptica, prvo su napadnuta praškasta perja. Pera su često krhka i lako lomljiva, imaju uske prstenove, koji mogu krvariti, i biti bezbojni, deformisani ili uvijeni.

S obzirom da su folikule pera uništene, ptica uskoro neće moći da menja pera, i primarno, sekundarno, repno i pero na kresti će opasti. Ogoljena koža je izložena, i normalan perjani prah se ne može naći na telu ili kljunu. Nepravilnosti na peru, često nazvane „distrofično pero“, koje se možda neće pojaviti do prvog menjanja perja nakon infekcije, što može biti period od šest meseci.

Na kljunu se mogu pojaviti određene udubljene zone. Smeđi mrtvi delovi se mogu naći unutar gornjeg kljuna, i kljun se može produžiti, deformisati, i lomiti. Sekundarna infekcija kljuna i usne duplje se često javlja. Kod nekih ptica, i nokti mogu biti deformisani ili umrtvljeni.

Sluz u izmetu, ili zelena boja izmeta se može pojaviti. Kod nekih ptica, jetra će takođe biti zahvaćena, pa će možda oštećenje jetre prouzrokovati smrt.

Ptice koje imaju hronični oblik bolesti mogu živeti nekoliko meseci ili godina, i umreti od sekundarne infekcije. Ovaj dug period bolesti u kome će ptica biti bez perja, i postepena slabost može biti veoma emotivno problematična za vlasnike.

Kako se dijagnostikuje bolest kljuna i pera?

Pregled medicinske istorije, prisustvo kliničkih simptoma, i zapažanja za vreme fizičkog ispitivanja mogu biti od pomoći za dijagnostikovanje ove bolesti. Druga stanja poput nutritivnih deficita, infekcije poliomavirusom (uzrokuje bolest tigrica i druge bolesti kod papagaja), hormonski disbalans, i reakcija na lekove može izazvati lezije na perju slične kao kod bolesti kljuna i pera. Histopatologija (mikroskopski pregled uzroka sa biopsije) može potvrditi dijagnozu. Napadnute ćelije će imati nepravilnosti u svom jezgru, što se naziva „bazofilično intranuklearna inkluzija tela“. Dijagnoza takođe može biti potvrđena LRP (lančana reakcija polimeraze) testom komplentne krvi ili uzorcima sa biopsije. Test detektuje prisustvo virusa. Ovaj test se takođe može koristiti na površini kaveza da detektuje eventualnu kontaminaciju virusom.

Mogu se javiti lažno pozitivni i lažno negativni rezultati testa. Na primer, inficirane vazdušnodesantne ćelije mogu kontaminirati uzorak i pokazati lažno pozitivan rezultat. Zdrave ptice sa pozitivnim rezultatima testa bi trebalo da ponove testiranje nakon 90 dana. Ukoliko i dalje imaju pozitivan rezultat na testu, trebalo bi ih posmatrati kao potencijalne nosioce virusa. Ukoliko ponovni test pokaže negativan rezultat, ptica je možda eliminisala virus i postala imuna.

Lažno negativni rezultati testa se takođe mogu javiti ukoliko je mnogo antikoagulanata prisutno u uzorku, i ekstremno visok broj viralnih čestica prisutno i ometaju test, ili nema dovoljan broj inficiranih belih krvnih zrnaca u uzorku.

Kako se leči bolest kljuna i pera?

Nema posebnog tretmana lečenja za ovu bolest. Postoji pomoćna nega koja uključuje dobru ishranu, dodatnu toplotu (inkubator), trimovanje kljuna, i lečenje sekundarnih infekcija. Bolest je, međutim, vrlo progresivna i samo se mali broj ptica može izlečiti. Trebalo bi razmisliti o eutanaziji ukoliko primetite ozbiljne i/ili bolne simptome. Ptice koje umru prirodnom smrću obično podlegnu sekundarnoj bakterijskoj, gljivičnoj ili viralnoj infekciji uprkos lečenju, s obzirom da im je imuni sistem ozbiljno oslabljen. Većina ptica će umreti nakon 6 meseci do 2 godine od početka razvijanja bolesti.

Kako može preventivno da se utiče na nastanak ove bolesti?

Ptice bi trebalo kupovati od dobavljača koji ima zdrave ptice. Nove ptice bi trebalo sa se smeste u karantin i testiraju pre nego što ih stavite u isti kavez sa postojaćim pticama. Ponovite testiranje nakon 3-4 nedelje da bi prošao period inkubacije. Inficirane ptice bi trebalo izolovati i izostaviti iz programa parenja. Mlade i odrasle ptice bi trebalo držati separatisano. Vlasnici ptica moraju da razumeju da ukoliko nose tuđe ptice, postoji mogućnost da će im preneti virus i inficirati druge ptice. Dobra higijena se podrazumeva. Nisu poznata dezinfikaciona sredstva koja mogu da unište virus. Dezinfikatori koji su poznati po svojoj efektnosti u borbi protiv parvovirusa bi mogli da budu dobar izbor i u ovom slučaju.

U Australiji je napravljena vakcina koja razbija virus, ali koja je delotvorna kod ptica koje prethodno nisu bile izložene virusu; može uzrokovati ozbiljne bolesti kod ptica koje su već ispoljile simptome bolesti kljuna i pera. Ptice bi trebalo vakcinisati što je pre moguće, najbolje u periodu od 2 nedelje starosti. Ukoliko se planira period parenja, trebalo bi te ptice vakcinisati mesec dana pre početka sezone.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Giht kod ptica

[h=1]Giht kod ptica[/h]Giht je česta bolest kod ljudi, reptila i ptica. Najčešće se javlja kod tigrica, pataka, plovaka i živine.

Šta uzrokuje giht?

Mokraćna kiselina vrlo razorno utiče na proteine u ishani kod ptica i drugih životinja. Ova kiselina se eliminiše iz krvi pomoću bubrega i izbacuje putem mokraće. Giht može da se pojavi ukoliko je nivo mokraćne kiseline u krvi toliki da bubrezi ne mogu da je odstrane.

Kada je u pitanju giht vezan za zglobove i sinovijalan giht, mokraćna kisalina se kristalizuje u zglobovima, ligamentima i tetivama. Kada je u pitanju visceralni giht, mokraćna kiselina se može naći u jetri, slezini, perikardijalnoj kesi (koja pokriva srce), bubrezima, i vazdušnim kesama. Kada se mokraćna kiselina kristalizuje u tkivima formira sitne, bele nodule zvane „tofi“.

Postoji dva tipa gihta. Kada je u pitanju primarni, visok nivo mokraćne kiseline uzrokuje nenormalan pad proteina. Smatra se da se primarni giht kod ljudi nasleđuje. Kod sekundarnog gihta do visokog nivoa mokraćne kiseline dolazi zbog nemogućnosti bubrega da adekvatno eliminišu mokraćnu kisalinu. To može biti posledica korišćenja lekova, hroničnih bolesti, bolesti bubrega, prejedanje, nepravilna ishrana (visok nivo proteina, i moguće visok nivo vitamina D i nizak nivo vitamina A), loša cirkulacija krvi, neaktivnost, smanjen unos vode ili hronična dehidracija, neke infekcije, i drugi spoljašnji faktori koji utiču na sposobnost bubrega da eliminišu mokraćnu kiselinu.

Koji su simptomi gihta i kako se dijagnostikuje?

Zglobovi mogu biti uvećani, kruti i bolni, i ptica će možda neprestano pomerati težinu s jedne noge na grugu i imati nestabilan hod. Ptice će možda biti u nemogućnosti da se popnu na grančice, pa će češće boraviti na dnu kaveza. Takođe, ukoliko su i krila zahvaćena, moguće je da ptice neće moći da lete. Ukoliko su i drugi unutrašnji organi zahvaćeni, moguće je da će doći do gubitka apetita, letargije, gubitka težine, i nenormalnog pražnjenja. Može doći do menjanja temperamenta, ili iznenadne smrti.

Nakon pregleda ptice, upoznavanja sa istorijom ishrane, spoljašnjim faktorima, dostupnosti vode, i prethodnih zdravstvenih problema i tretmana, veterinar će posumnjati na giht. Radiograf i test krvi na mokraćnu kiselinu će pomoći u dijagnozi; kao i identifikacija kristala mokraćne kiseline u zglobovia, biopsija, ili će postojaći tofi potvrditi dijagnozu.

Kako se giht leči?

Neodgovarajuća ishrana ili okruženje se moraju promeniti. Ptice sa gihtom će biti prebačene na niskoproteinski režim ishrane. Možda će se davati vitamin A pticama koje su imale neodgovarajuću dijetu. Biće potrebna određena hidratacija, i kontrolisanje fluida. Lekovi poput alopurinola, probenecida, ili kolkicina se mogu koristiti, ali tačno doziranje i primena ovih lekova na pticama nije baš utvrđena. Kod mnogih ptica će se koristiti doživotno lečenje, u suprotnom će se bolest opet pojaviti ukoliko je terapija prekinuta. Ako je artritis ozbiljan, možda će se hirurški odstraniti kristali mokraćne kiseline iz zglobova. Prelom zglobova je često nepovratnan.

Lekovi za bolove poput aspirina se mogu davati. Promene u kavezu tipa pomeranja posuda za hranu i vodu na dostupnije mesto i podešavanje grančica može biti od pomoći.

Prognoze za izlečenje ptica sa gihtom su generalno slabe.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Masna jetra (hepatična lipidoza)

[h=1]Masna jetra (hepatična lipidoza)[/h]Šta je hepatična lipidoza?

Hepatična lipidoza je bolest koju prati velika količina masti u jetri. Najčešće se javlja kod tigrica, nimfi, amazonskih papagaja, kvekerskih papagaja, agapornisa (ljubavnih ptica) i kakadua. Ovo je veoma ozbiljno oboljenje, a smrt može nastupiti ukoliko se nije započelo sa tretmanom u ranom stadijumu bolesti.

5efths.jpg



Šta uzrokuje hepatičnu lipidozu?

Postoji nekoliko mogućih uzročnika hepatične lipidoze kod ptica:

- Visok sadržaj masti u ishrani
- Previše često hranjenje, ili prejedanje pri svakom obroku
- Deficit biotina, metionina i holina u ishrani
- Bolest štitaste žlezde
- Toksini poput olova, arsena, ugljentetrahlorida, hloroforma, fosfora, aflatoksina i etionina.
- Nasledni faktor
- Dijabetes melitus

Koji su simptomi hepatične lipidoze?

Ptice sa hepatičnom lipidozom generalno prati iznenadan pad apetita, letargija i depresija. Mnoge se ugoje i jetra im bude uvećana zbog veće količine masti koju sadrži. Ovo kao rezultat ima otečen stomak i teško disanje. Možda će javiti dijareja i nenormalno pražnjenje (zelene boje). Takođe, perje može biti slabog kvaliteta. Ukoliko je funkcija jetre znatno smanjena, ptice će možda ispoljiti simptome vezane za centralni nervni sistem kao što su napadi, gubitak ravnoteže, i drhtanje u mišićima. Kod tigrica se može javiti prevelik, mekan kljun. Neke ptice sa hepatičnom lipidozom mogu ispoljiti par simptoma neposredno pred smrt.

Kako se dijagnostikuje hepatična lipidoza?

Rezultati testova, uključujući opipavanje uvećane jetre često povećava sumnju da se radi o hepatičnoj lipidozi. Dijagnoza može biti utvrđena pomoću testiranja jetre, radiografije, i potvrđena biopsijom jetre.

Kakav je tretman kod hepatične lipidoze?

Ptice sa hepatičnom lipidozom moraju biti prebačene na nemasnu ishranu koja uključuje visoko kvalitetnu hranu (zrnevlje), kao i sveže voće i povrće. Ponekad ih je teško naterati da jedu, pa će možda biti neophodna cev za hranjenje na početku tretmana. Obično im je potrebna dodatna nega poput grejanja i tečnosti. Dodatni lekovi, kao što je laktuloza, mogu se dati za tretiranje ili prevenciju ispoljavanja simptoma vezanih za centralni nervni sistem.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Njukastl bolest

[h=1]Njukastl bolest[/h]Šta je uzrok njukastl bolesti?

Njukastl bolest je uzrokovana virusom (paramiksovirus, grupe I serotipa). Posebno agresivna, prva epidemija njukastl bolesti se pojavila u Sjedinjenim Državana u južnoj Kaliforniiji. Godine 1972. inficirane ptice u egzotičnim velikim kavezima za ptice raširile su infekciju među kokoškama na susednim farmama. Pre nego što se završilo, milioni kokošaka su uginule ili su vlasnici primenili eutanaziju da bi se sprečilo dalje širenje zaraze.

nd3.jpg


Kako se njukastl bolest prenosi?

Virus ima sklonost da se širi po celom telu, ali najviše uništava crvena krvna zrnca. Ovaj virus je jako zarazan i širi se putem izmeta i sekrecije iz nosa direktnim kontaktom, putem vazduha, ili korišćenjem kontaminiratih predmeta poput đonova cipela, hrane ili inficiranih posuda i kaveza. Virus može da prodre i u jajašca kad dođe u kontakt sa inficiranim tkivom ili hranom, i na taj način inficira embrion. Može da preživi unutar domaćina i do nekoliko nedelja na toplom i vlažnom mestu i na neodređeno vreme na zamrznutim materijalima.

Koji su simptomi njukastl bolesti?

Period inkubacije (vreme od zaraze do razvijenih simptoma bolesti) traje od četiri do sedam dana. Obično simptomi podrazumevaju sekreciju iz očiju i/ili nosa, dispneju i krvavu dijareju. Takođe se mogu javiti simptomi vezani za centralni nervni sistem, uključujući depresiju ili nasuprot – hiperaktivnost; vestiularne probleme ili probleme sa ravnotežom; drhtanje, posebno glave i vrata; malaksalost; i parcijalna ili totalna paraliza. Početak ovih simptoma mogu biti od blago akutnih do brze smrti. Simptomi variraju zavisno od jačine virusa i vrste ptica.

Kako se njukastl bolest dijagnostikuje?

Dijagnoza se uspostavlja izolovanjem forme virusa bilo iz izmeta žive životinje ili iz organa inficirane životinje spremne za autopsiju. Kada se infekcija potvrdi, biće predložena eutanazija inficiranih ptica.

Kakvo se lečenje predlaže kod njukastl bolesti?

Ne postoji tretman lečenja ili vakcina; međutim, koriste se injekcije hiperimunog seruma koje štite od zaraze pre nego što ptice postanu simptomatične. Kada ptice počnu da ispoljavaju simptome, ovo nema efekta. Nažalost, prognoze za ovu bolest su slabe, sa stopom smrtnosti od gotovo 100 posto, kada se jednom inficiraju.

Kako se može preventivno delovati na ovu bolest?

S obzirom da su potrebe za karantinima uvedene 1974. godine, širenje njukastl bolesti je u velikoj meri bilo smanjeno, ali nije potpuno iskorenjeno širom sveta. Iako je reč o jakom virusu koji je sposoban da preživi u različitim okruženjima, virus se lako može uništiti dehidracijom i prisustvom ultraljubičstih zraka (sunčeve svetlosti).

Ukoliko primetite bilo kakve simptome bolesti, kontaktirajte veterinara bez odlaganja.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Pačekova bolest

[h=1]Pačekova bolest[/h]Takođe poznata i kao herpesvirusna bolest papagaja, pačekova bolest uzrokuje akutan viralni hepatitis. Prvi put je posmatrana tridesetih godina prošlog veka, i smatralo se da napada jedino papagaje, postoji jedan dokumentovan slučaj tukana koji je oboleo od ove bolesti. Izgleda da su papagaji iz Amerike podložniji pačekovoj bolesti od papagaja iz Australije, Azije i Afrike.

parrot-with-ruffled-feathers.jpg


Šta uzrokuje pačekovu bolest?

Pačekova bolest je posledica virusa herpesa. Često se nalazi u pošiljkama sa uvezenim pticama, izgleda da stres aktivira reakciju kod prethodno asimptomatičnog nosioca ili povećava mogućnost inficiranja. Zatvoren prostor i stresna priroda trasporta izgleda da utiče na razvoj virusa.

Kako se prenosi pačekova bolest?

Obično se ova bolest prenosi putem kontaminirane hrane, vode ili izmeta. Manje često dolazi do prenosa putem vazduha. Virus može biti dobijen od očigledno bolesne ptice kao i od nosilaca koji izgledaju asimptomatično, ali nose virus u fekalijama kao i u očnim i respiratornim sekrecijama. Primerci vrsta koje se najčešće mogu videti su nosioci i izgleda da su rezistentni na virus uključujući vrste Aratinga mitrata, Nandayus nenday, Cyanoliseus patagonus; međutim svaka ptica koja se oporavlja od pačekove bolesti može postati nosilac. U rizičnu populaciju spadaju uvezene ptice, one koje se čuvaju u velikim kavezima i pet šopovima u većem broju, kao i one u karantinu.

Koji su simptomi pačekove bolesti i kako se ova bolest dijagnostikuje?

Period inkubacije kod pačekove bolesti traje 3-14 dana. Nažalost, najčešći simptom je iznenadna smrt, a dijagnoza se potvrđuje autopsijom. Što se drugih simptoma tiče, može doći do progresivne dijareje koja dovodi do smrti u roku od 48 sati. Kod nekih ptica se može videti regrugacija, žuto-zelena mokraća i simptomi centralnog nervnog sistema kao što je drhtavica, gubitak ravnoteže ili iznenadni napad. Autopsija često otkriva uvečane bubrege, jetru, slezinu, određene umrtvljene delove jetre i krvarenje. Koža, slezina, utroba, pankreas takođe mogu dati znakove krvarenja. Dijagnoza je bazirana na istoriji (kao što je skoro uvezena životinja), kliničkim simptomima, i izolovanjem virusa iz inficiranih tkiva.

Koje se lečenje primenjuje kod ove bolesti?

Pačekova bolest je obično smatra neizlečivom s obzirom da se brzo razvija nakon čega vrlo brzo nastupa smrt. Bilo je određenih uspeha sa antiviralnim lekom aciklovirom koji se koristi u kombinaciji sa dodatnim lečenjem uključujući praćenje tečnosti, izolaciju, i hranjenje pipetom. Postoji i dostupna vakcina; međutim, njeno korišćenje se preporučuje samo kod ptica sa najvišim rizikom s obzirom da ima dosta zabeleženih neželjnih efekata. Zabeležena je pojava granuloma i parlize. U posebno odetljive vrste kada je vakcina u pitanju spadaju kakadui, plave i zlatne are, afrički sivi papagaji. Najbolje lečenje pačekove bolesti je prevencija.

Kako se može preventivno uticati na pačekovu bolest?

Striktno poštovanje higijenskih uslova, vakcinacija i brza izolacija sumnjivih slučajeva je najbolja preventiva koju možete da pružite. U slučajevima kada se sumnja da je neka ptica nosilac virusa, neko preporučuje serološke testove na virus. Međutim, s obzirom da je bilo slučajeva lažno negativnih rezultata, kao i činjenica da nisu sve pozitivne ptice prenosioci virusa, mnogi ne znaju šta je pravo dijagnostičko sredstvo.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Poksvirus

[h=1]Poksvirus[/h]Poksvirus je česta infekcija kod kanarinaca koje se čuvaju napolju, zatim kod mladih papagaja, i kod skoro ulovljenih ptica iz divljine. Ima mnogo različitih tipova poksovirusa; neki pogađaju samo određenu vrstu ptica, a drugi su karakteristični za nekoliko vrsta. Na primer, kanarinski poksvirus pogađa samo kanarince i ptice koje su se razmnožavale sa kanarincima.

bobbi-jo-pox_490.jpg


Kako se prenosi poksvirus?

Poksvirus se prenosi tako što se unese prilikom jela, ili se udahne. Komarci prenose virus, i mnogo češće napada ptice koje se čuvaju napolju. Takođe se može preneti putem rana. Isto tako, instrumenti i pribor koji se koristi za hranjenje beba ptica može preneti virus. Period inkubacije je od pet do deset dana.

Koji su simptomi infekcije poksvirusom?

Klinički simptomi mogu da variraju, ali postoji tri forme ove bolesti. Na početku se može zapaziti više od jedne forme bolesti.

Forma bolesti – kožna (suve boginje)
Najugroženije ptice – grabljivice, papagaji
Simptomi – Nodule se razvijaju na mestima bez perja uključujući noge, stopala, nozdrve, kljun, i u predelu oko očiju. Ove nodule se razvijaju unutar pustula koje su povređene ili iz krasta, i mogu postati sekundarno inficirane bakterijama ili gljivicama. Ukoliko su i oči uključene, crveni kapci, suzne oči, upala rožnjače, katarakta i simptom smežuranih očiju se može pojaviti. Neke lezije mogu biti veoma velike, i mogu se zadržati i 6 nedelja, pa i duže.

Forma bolesti – difteroidni (vlažne bogije)
Najugroženije vrste ptica – vrapci, plavočeli amazonci, poinus papagaji.
Simptomi – Konjuktivitis je često prvi znak bolesti. Zatim se razvijaju sive do smeđe lezije u unutrašnjosti usana, na jeziku, i mogu se proširiti do jednjaka. Ptica će možda imati problema sa konzumiranjem hrane i vode. Lezije se mogu formirati i oko očiju, ponekad uzrokujući ozbiljne čireve na rožnjači i trajno oštećenje oka.

Forma bolesti – krvna
Najugroženije vrste ptica – kanarinci, zebe

Simptomi – simptomi se obično pojavljuju brzo i mnogi organi mogu biti uključeni. Ptica može pokazati razne znakove bolesti uključujući opadanje perja, gubitak apetita, i letargiju. Može se razviti pneumonija, sa cijanozom; mnoge ptice će uginuti nakon 2-3 dana.

Kako se dijagnostikuje infekcija poksovirusom?

Dijagnostika podrazumeva mikroskopski pregled ćelija koje su uništene lezijama, postavljajući materijal na slajd i staklo. Mikroskopski pregled biopsijom izolovanog tkiva, kao i izolacijom virusa iz napadnutih tkiva takođe može da doprinese dijagnostici.

Kako se poksvirus leči?

Ne postoji lek koji će uništiti virus, pa lečenje uključuje dodatnu negu koja će pomoći ptici da preleži bolest. Vitamin A se može davati papagajima da poboljša zdravlje kože i sluzokože usta i jednjaka. Antibiotici i antigljivični lekovi se mogu koristili da bi preventivno delovali na sekundarne infekcije. Hranjenje pomoću pipete će možda biti neophodno za neke ptice koje će odbijati hranu. Kraste oko očiju mogu biti omekšane sa oblogama natopljenim šamponom za bebe. Ne pokušavajte da otklonite kraste. Možete upotrebiti mast za oči ukoliko su i oči zaražene.

Kako se može sprečiti infekcija poksvirusom?

Da kontrolišete epidemiju infekcijom poksvirusa:

Izbegavajte da ptice dođu u kontakt sa komarcima korišćenjem mreže.
Koristite vakcine za poksivirus koje su dostupne za specifične vrste, npr. za golubove, kanarince ili papagaje, da vakcinišete zdrave ptice.

Izolujte zaražene ptice od ostalih.

Uvek prvo nosite i hranite zdrave ptice pre nego što uzmete bolesne. Operite ruke detaljno nakon nošenja bolesne ptice.
Koristite poseban pribor za hranjenje svake ptice. Operite i dezinfikujte posude za hranu i vodu, i sve instrumente koje koristite za hranjenje, ili bilo koj predmet koji dođe u kontakt sa oralnim sekrecijama ptica. Odgovarajući dezinfikator sadrži 1% potasum hlorida (KOH), 2% sodijum hlorida (NaOH) i 5% fenola.

Zaštitite rane Vaših ptica, s obzirom da poksvirus može da dopre do tela putem rana na koži.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Proventrikularni dilatacioni sindrom kod papagaja (PPDS)

[h=1]Proventrikularni dilatacioni sindrom kod papagaja (PPDS)[/h]Proventrikularni dilatacioni sindrom kod papagaja (PPDS) ima nekoliko sinonimnih naziva, bolest makao papagaja i neuropatska gastrična dilatacija. Smatra se da je poreklo ove bolesti viralno, vrlo je zarazna i često fatalna, sa smrtnošću od skoro 100 %.

3613485631_3348968ab6.jpg


Šta je PPDS?

PPDS je bolest digestivnog trakta ptica. Da biste razumeli ovu bolest, morate znati više o digestivnom sistemu ptica. Proventrikula je žlezdani deo želuca, direktno povezan sa esofagusom i mestom gde se luče želudačni sokovi. Odatle hrana prolazi do ventrikule, što je mišićni deo želuca. Kod ove bolesti, nervi koji podržavaju mišiće proventrikule, ventrikule, i drugih delova digestivnog sistema su zahvaćeni. Kao rezultat, hrana ne prolazi kroz organe kako bi trebalo. Ptice sa PPDS nisu u stanju da apsorbuju hranljive sastojke zbog propadanja gastrične pokretljivosti i sekundarnog nepravilnog varenja.

Koje su ptice osetljive na PPDS?

Mlade ili stare, uvezene ili domaće, mužjaci ili ženke su podjednako podložni da dobiju ovu bolest. Iz nepoznatih razloga, učestalija je kod afričkih sivih papagaja i plavih i zlatnih makaa, iako su generalno svi papagaji podložni ovoj bolesti. Kod nekih drugih ptica, poput tukana, kanarinaca, i zebe je takođe bilo sumnje da imaju ovu bolest.

Koji su simptomi PPDS-a?

Ptica koja ima PPDS će ispoljiti simptome poput depresije, regrugacije, simptome vezane za centralni nervi sistem, nesvarena cela zrana u izmetu. Što se tiče neuroloških simptoma, zabeležena je ataxia, nesposobnost za penjanje na grane, drhtanje glave i paraliza. Napadi mogu biti prvi simptom pre drugih signala gastrične prirode. Eventualno, zbog nedostatka hranljivih sastojaka zbog nesposobnosti tela da ih efektno svari i asimiluje, zaražene ptice gube masu grudnog mišića i kosti postaju vrlo vidljive, otuda termin „trošenje“. PPDS takođe može da zamaskira trovanje olovom ili cinkom, progutano strano telo, i sl., pa je neophodna tačna dijagnoza.

Kako se PPDS dijagnostikuje?

Dijagnoza je generalno zasnovana na istoriji bolesti, simptomima, i dokazu o neuobičajenom izgledu proventrikule. Kontrasna radiografija uz korišćenje barijuma će često pokazati znatno uvećanu proventrikulu, i često, prilično normalan izgled ventrikule. Biopsija (uzimanje uzorka tkiva) je neophodna da bi se dijagnostika potvrdila.

Kakvo je lečenje i kakve su prognoze?

Prognoza nije obećavajuća. Iako je korišćenje steroida u lečenju kontraverzno, ponekad se koristi. PPDS obično ne reaguje na terapiju. Kada simptomi nisu ozbiljni, blaga, jednostavno svarljiva hrana, poput povrća na pari, sočnog voća, i komercijalno pripremljene ekstrudirane (kuvane) hrane će nekada biti od pomoći pri varenju. Ptica bi trebalo da bude čuvana u okruženju koje nije stresno, i možda će biti neophodno lečenje antibioticima da bi se sprečila sekundarna bakterijska i infekcija. Ptice sa PPDS bi trebalo potpuno izolovati, bez direktnog ili indirektnog kontakta sa drugim pticama. Često, ptice ne pokazuju ni jedan od znakova bolesti dok nisu vrlo bolesne. Kod ptica parola „čekaj i videćeš“ ne funkcioniše, zato što vrlo često brzo krene po zlu. Kad god sumnjate na postojanje bolesti kod ptice, konsultujte se sa veterinarom.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Psitakoza (papagajska groznica)

[h=1]Psitakoza (papagajska groznica)[/h]Psitakoza je takođe poznata kao „papagajska groznica“, ornitoza ili hlamidioza. Ovo je vrlo raširena bolest koju izaziva organizam Chlamydia psittaci. Psitakoza može da napadne nekoliko vrsta uključujući ljude, ptice, krave, mačke, koze, ovce i svinje. Među vrstama ptica, može napasti bilo šta što ima perje uključujući papagaje, golubove, živinu, guske i druge migratorne ptice.

Psittacosis1.jpg


Prenos sa ptice na pticu je pre svega moguć udisanjem inficiranog praha iz izmeta ili perja. Često je prisutan kod ptica kojesu bile u skučenim prostorima, kao što su karantini, pet šopovi, ili granični kavezi. Ptice imaju tendenciju da mitare ukoliko se uplaše, ali možda neće pokazati nijedan simptom bolesti.

Simptomi

Nema specifičnih simptoma psitakoze. Ptice mogu pokazati neke od navedenih simptoma: nedostatak apetita, gubitak težine, depresija, zelenkast vodnjikav izmet, sekrecija iz očiju ili nosa, iznenadna smrt. Ptice koje su nosioci bolesti i koje se koriste za parenje mogu preneti na svoje mladunce koji će možda umreti u gnezdu ili će zadržati virus i postati i sami nosioci.

Dijagnoza

Psitakozu je teško dijagnostikovati. Postoje neki dostupni testovi u laboratorijama, a otkrivaju se i novi koji će brže i lakše otkrivati ovu bolest. Pretpostavljena dijagnoza psitokoze se daje na osnovu istorije, kliničkih simptoma, x-zraka i krvne slike. Ukoliko se sumnja da neki papagaj ima ovu bolest, s lečenjem bi trebalo početi odmah.

Lečenje

Specifičan tretman treba ostaviti veterinaru. Sve ptice koje su bile izložene bi trebalo tretirati ili ih sve treba testirati i lečiti samo pticu čiji test bude bio pozitivan. Važno je da ptica bude izolovana od ostalih. Ne može se steći imunitet na ovu bolest: infekcija nakon lečenja i kompletnog ozdravljenja je uvek moguća.

Prevencija

Pre nego što dovedete novu pticu u već postojaću kolekciju, trebalo bi da obavite veterinarski pregled na hlamidizu (psitakozu), i trebalo bi je izolovati najmanje šest nedelja. Sve ptice bi trebalo kupovati od proverenog dobavljača koji je uradio testove na hlamidiju. Ovi koraci će pomoći da se smanji rizik od prenošenja virusa na Vaše druge ptice.

Prenos na čoveka

Moguće je da se hlamidija prenese sa ptice na čoveka. To je potencijalno opasno za osobu koja je bolesna, stara, sa vrlo oslabljenim imunim sistemom (npr. pacijenti sa kancerom ili HIV-om). S obzirom da kod ljudi može pogrešno da se dijagnostikuje, svako ko je izložen pticama i ko ima prolongirane simptome gripa bi trebalo da se posavetuje sa lekarom.

životinje.rs
 
TMF
Član
Učlanjen(a)
09.07.2011
Poruka
1.433
Simptomi bolesti kod ptica

[h=1]Simptomi bolesti kod ptica[/h]Prisustvo simptoma bolesti kod ptice se nekada naziva „sindrom bolesne ptice“. Ovo je zbog toga što mnoge bolesti izazivaju slične simptome, i, u trenutku kada se kod ptice ispolje simptomi bolesti, znači da je veoma bolesna. Ptice skrivaju znakove bolesti. Predatori traže simptome bolesti ili slabosti da bi ulovili plen, pa ptica, kao životinja-plen, mora da izgleda zdravo, ili će postati meta lova. U trenutku kada pokažu simptome bolesti, u mnogim slučajevima znači da su ptice isuviše slabe da bi se maskirale. U tom trenutku, sitne ptice posebno, vrlo su osetljive, i čak i nošenje može da predstavlja šok. Zbog toga je ekstremno važno da vlasnici ptica prate simptome bolesti ptica, i osmatraju ptice bar dva puta dnevno kako bi eventualno zapazili prisustvo nekih simptoma.

Ukoliko primetite bilo koj od simptoma sa liste, kontaktirajte veterinara. Slabost, otežano disanje, krvarenje, povrede, kolaps, napadi, ili drugi simptomi vezani za centralni nervni sistem mogu biti posebno ozbiljni, i moraju se posmatrati kao hitni.

common_illness_pet_birds_austin.jpg


Promene u izgledu i stavu:

• Šćućuren stav
• Sedenje nisko na grani
• Sedenje na dnu kaveza
• Vešanje po ivicama kaveza kljunom umesto sedenja na granama
• Glava pokunjena ispod krila i stajanje na dve noge
• Nakostrešeno perje
• Slabost
• Gubljenje ravnoteže, klackanje ili padanje sa grana
• Čvorići ili oticanje nekog dela tela
• Kljucanje perja ili tela
• Drhtanje
• Maltretiranje od strane drugih ptica
• Usukane oči, neprirodnih boja
• Hodanje u krug
• Neobičan smrad izmeta
• Spuštanje ili podizanje krila

Promene u ponašanju i opšti stav:

• Neaktivnost
• Oslabljene vokalne mogućnosti ili promene u glasu ili pevanju
• Oklembešena krila
• Kolaps
• Napad
• Učestalo spavanje ili zatvorene oči
• Loš odgovor na stimulacije
• Promene u karakteru, npr. previše pasivne, ili agresivan
• Pokazivanje nezrelog ponašanja, npr. traženje hrane

Promena boje, volumena, učestalosti i količine izmeta:

• Promena boje mokraćne kiseline (normalno je bela), urina (obično proziran) ili fekalija (variraju od vrste)
• Promena konzistencije: voden (povećan urin), redak izmet (dijareja), teža stolica (zatvor)
• Krvav izmet
• Nesvarena hrana u izmetu
• Povećana količina i veličina izmeta

Promene izgleda glave:

• Sekrecija iz očiju i/ili nosa
• Razrokost ili poluotvorene oči
• Rast nebičnog kljuna
• Sjajan crn kljun kod kakadua (simptom bolesti kljuna i pera)
• Gubitak simetrije (jedna strana je manja u odnosu na drugu)
• Crvenkasto perje ili nedostatak perja oko očiju
• Bezbojan kljun
• Nagli pokreti ili grčenje glave

Promene u perju:

• Nakostrešeno ili spljošteno perje
• Vlažno, umrljani ili mutno perje na glavi, analnom otvoru ili na drugim delovima
• Bezizražajno perje
• Dugo ili ptreterano linjanje, mesta bez perja
• Povlačenje ili gričkanje perja
• Nepravilne boje ili nedostatak boje

Promene na nogama i stopalima:

• Hromost ili favorizovanje samo jedne noge
• Čudno stopalo, bezbojno stopalo
• Nenormalan rast noktiju
• Promene na stopalu
• Otečeni zglobovi ili stopala

Promene u disanju:

• Otežano disanje
• Disanje sa otvorenim kljunom
• Pomeranje repa prilikom uzimanja vazduha
• Škripanje
• Sekrecija ili kraste oko nozdrva
• Šuštanje i zvuci nalik na kliktanje
• Slaba kondicija (otežano disanje prilikom težeg napora, ili nesposobnost da se aktivira)
• Promena u zvuku glasa

Promene u uzimanju hrane/vode/varenju:

• Povećan ili smanjen apetit
• Povećana ili smanjena potreba za vodom
• Mučnina i povraćanje
• Naprezanje prilikom vršenja nužde ili izbacivanja jaja
• Dijareja
• Gubitak težine i/ili istaknute kosti (grudna kost)
• Sekrecija iz usta
• Nesposobnost da se pokupi hrana ili da se manipuliše njom

Povrede:

• Opekotine
• Ujedi
• Povrede od udaranja u prozor ili neki drugi predmet prilikom letenja
• Krvarenje

životinje.rs
 
Natrag
Top