Bio sam subotar – moje oslobođenje iz adventizma

[Talaba]

Bio sam subotar – moje oslobođenje iz adventizma



Tada još o protestanskoj teologiji nisam znao gotovo ništa, glavno da svi vjerujemo u istog Boga, mislio sam. Tražeći knjigu “Proročanstva govore“ koju su jednom kolegi sa godine poklonili adventisti, dolazim u kontakt s njima. Telefonski se dogovaram s povjerenicom za literaturu, da ćemo se u subotu u 9.00 naći u prostorima adventističke “crkve“, gdje ću preuzeti tu i još dvije knjige za simboličnu cijenu. Na adventističkim stranicama i wikipediji saznajem da je adventistima jedini autoritet Biblija, da su evangelizatori čiji se broj krštenih poveća skoro za milijun godišnje, da imaju veliku humanitarnu organizaciju ADRA. Dojmila me rečenica njihove ,,proročice’’: ,,Nitko drugi osim onih koji su uvježbali um da razumije biblijske istine neće izdržati taj posljednji veliki sukob“. Jesam li ja uvježbao svoj um?

U subotu se po dogovoru nalazim s njihovom povjerenicom, ona mi poklanja dva DVD-a, jedan kreacionistički, jedan o posljednjim vremenima. Pitao sam je bi li mogao vidjeti njihovu misu, na što me ona uz ironičan smješak uvela u prostoriju gdje je šezdesetak ljudi svećano obučenih pjevalo stare himne, bili su ljubazni, nasmijani, a na power point prezentaciji sam doznao o velikim humanitarnim aktivnostima adventista u Indiji. Ovo su pravi kršćani, pomislih.

Tu se našao i izvjesni Robert koji je predložio da razmjenimo brojeve na što sam pristao. Za sedam dana ponovo sam došao na bogoslužje, u međuvremenu pročitao knjige i pogledao dokumentarce koje sam dobio. Zainteresirao sam se za kreacionizam, pa mi je Robert donio još sličnih dvd-a, s adventističkim i kreacionističkim učenja.

Rorbert je uvijek bio spreman za razgovor i na sve usluge. Nalazili smo se često, on bi dolazio po mene autom, imao je uz sebe Bibliju za koju je rekao da mu je jedini autoritet, a ja sam se složio. Pričao mi je kako se poznati sotonist Roger Morneu obratio i postao adventist jer su sotonisti znali da je jedino adventizam izvorno kršćanstvo.

S vremenom je počeo, prvo malo, a onda sve više govoriti protiv Katoličke crkve, iako je i sam nekad bio katolik. ,,U povjerenju“ mi je ispričao o Albertu Riveri koji je zgrožen onime što su isusovci činili pobjegao iz Katoličke crkve glavom bez obzira. Poklonio mi je dvadesetak knjiga, često smo raspravljali o suboti, besmrtnosti duše, papi, inkviziciji, Lutheru… zajedno smo odlazili na bogoslužja, gdje su me svi lijepo prihvatili. Tu se našao simpatični starčić Pero, koji je nakon što je izrecitirao nekoliko katoličkih molitava rekao da je i sam bio tvrdi katolik, ali kako nigdje u Bibliji nije našao nedjelju nego samo subotu, otišao je u crkvu koja po Bibliji slavi subotu.

Jednom prilikom Rorbert je poveo moja dva prijatelja i mene kod pastora Saše koji je završio adventistički fakultet. Iako je dogovor bio da ćemo proučavati Otkrivenje, Rorbert odlučio da nam predstave 27 adventističkih vjerovanja (danas ih ima 28) za koje su iznijeli mnoštvo biblijskih citata. Saša je govorio kako je dva puta čitao Kur’an i kako ni jedno od 99 imena za Alaha nije ljubav. Bili smo fascinirani.

Sve sam više vjerovao adventistima, a Katoličku Crkvu sam počeo mrziti. Njihove knjige i biblijski citati bili su za mene prevelik dokaz. Tim više što nije postojala katolička literatura (ili je nisam našao) koja bi odgovorila na te optužbe. Mjesec i pol od mog prvog susreta sa adventizmom prestao sam ići na Misu. Idući godinu dana neću ni nogom stupiti u crkvu, ali ću mjesecima odlaziti na adventističke sastanke, tzv. bogoslužja, kao i privatno s njima ,,proučavati“ Bibliju.

Iz razgovora s Robertom, Perom, Sašom i drugim adventistima, čitajući adventističke stranice i jedan patološki agresivan adventistički blog, knjige, slušajući njihova predavanja, formirana su moja vjerovanja:

Biblija kao jedini autoritet, odbacujem sve predaje. Subota je dan bogoslužja, pečat Božji, a nedjelja žig zvjeri, poganski, sotonin dan, kojeg su Crkva i poganin Konstantin u 4. stoljeću nametnuli. Kipovi i slike su zabranjeni. Križ je poganski simbol. Krstiti se mogu samo odrasli i to uranjanjem jer baptizein znači uroniti. Ispovijed, euharsitija i Božić su poganstvo, Isus nije stvarno prisutan za vrijeme ,,večere Gospodnje“. Marija je žena koja je rodila Isusa, nije ostala djevica, sada spava i ne smijemo se obraćati ni njoj ni svecima.

Isus je na nebu Mihael, 1844. ušao je u Svetinju nad svetinjama, tamo vrši službu očišćenja. Bog je svijet storio u doslovnih 6 dana, star je 6 000 godina. Duša nije besmrtna, ne postoji, nakon smrti čovjek spava, duša je čovjek, (u Zagrebu živi 200 000 duša), a osim toga, duša u Bibliji jedino može značiti krv ili životni proces. Raj, čistilište i pakao ne postoje, već samo pakleni oganj.

Petar nije imao prvenstvo među apostolima, papa je antikrist, ,,zvijer“ iz Otkrivenja i ,,mali rog’’ iz Daniela, on je promijenio vremena i datume i ukinuo žrtvu. Ratovao je protiv Božjeg naroda sa Inkvizicijom kada je pobio 50-70 milijuna vjernih kršćana čiji je grijeh bio što su htjeli imati Bibliju, koju je Crkva zabranila. Ellen White je ,,nadahnuta“ pisala:

,,Ovaj period, kako je navedeno u prethodnim poglavljima, počinje uspostavljanjem papstva 538. A.D. i završava se 1798. U to vrijeme, kada je papstvo ukinuto i papa zarobljen od strane francuske vojske, papska sila je zadobila svoju smrtnu ranu’’ (Velika borba, 439. str.)

I iako je kršćanstvo u 4. stoljeću palo u otpad, do pojave reformacije valdežani i albigenzi su za više od 1 000 godina čuvali subotu skriveni u brdima Europe. U 15. stoljeću planula je iskra reformacije, Hus i Jeronim Praški, Calvin i Luther, a Bog je sve završio preko Millera i Ellen White.

No, sotona je ponovno podigao papstvo, koje je franscuska revolucija nakratko srušila, ranjenu Zvijer iz Otkrivenja i utjecaj papstva biti će sve jači, živimo u posljednjim danima ljudske povijesti, znak da pobjegnemo iz gradova biti će nedeljni zakon, prvo u SAD-u, a onda i drugdje. U posljednje vrijeme ostatak su samo oni koji drže svjedočanstvo Isusovo i deset zapovijedi (Otk 12,17). Katolička crkva je glavna karika Babilona.

Morao sam ljude oko sebe uvjeriti u ove ,,istine“. One koji nisu bili vjernici nije bilo teško uvjeriti, najčešće sam se u razgovoru sa njima služio kreacionizmom. Ako bi pak netko od katolika pružao otpor, pozivao sam se na knjige: ,,Hitlerov papa“ (kako je Pio XII. surađivao s nacistima), ,,Babilonska misterijska religija“ (što je sve Katolička crkva preuzela iz poganstva), ,,Daleko od Rima, bliže Bogu“ (svećenici koji su napustili Katoličku crkvu)… internet stranicu ,,Vatikanske ubojice“, a posebno jak argument bio je govor Josipa Jurja Strossmayera na Prvom vatikanskom koncilu.

U adventizam sam počeo dovlačiti prijatelje i poznanike, petnaestak ljudi, bivših katolika – bogoslova i neokatekumena, ali i ateista. Kupio sam gotovo svu adventističku literaturu. Nešto i dijelio. Surađivao sam sa svim viđenijim adventistima na našim prostorima, dobivao pohvale, mailove podrške, govorili su mi da im je učvrstilo vjeru to što je jedan katolički teolog napustio papsku bludnicu i došao u adventizam. Na fakultetu sam šutio, trebalo je završiti katolički fakultet da mogu biti kompetentan kada ih napadam.


U sudaru sa činjenicama

,,Upoznat ćete istinu i istina će vas osloboditi.’’ (Iv 8,32)

Devet mjeseci od napuštanja Crkve imao sam prvu veću krizu vjere. Počele su ozbiljne sumnje. Cijela mi se adventistička ,,teologija“ činila odveć plitka, mučio me osjećaj da sam bolji odnos s Bogom imao kao katolik. Kreacionizam mi se činio pseudoznanošću, a adventizam sektaštvom. ,,Bože, pokaži mi jesam li na pravom putu? Postoji li tvoja Crkva?“ Bila je to moja svakodnevna, ali doslovce svakodnevna molitva, još od kada sam stupio u kontakt s adventizmom. Ako je Bog dao Bibliju kao jedino mjerilo za spas čovjeka, zašto toliko sekti, takve podjele u kršćanstvu? Nekako sam potisnuo sumnju, ali ona bi svako malo isplivala, svaki puta sve jača, drskija i odlučnija. Pitanja su bila sve konkretnija, sve artikuliranija i po moju vjeru opasnija. Zašto nikad dva čovjeka koja su neovisno proučavala Bibliju nisu došla do istih zaključaka? Ako je Biblija jedino mjerilo vjere, zašto postoji 40 000 denominacija koje tvrde da im je Biblija autoritet?

Ako je Bibliju jedini vodič za spasenje dan ljudima od Boga i samo joj je potrebno prići iskreno, zašto su se Luther, Calvin, Miller, Ellen White, u toliko stvari razilazili. Nisam li je kao njihov slijedbenik iskreno pristupao Bibliji, a ni sa jednim od nabrojanih se nisam u potpunosti slagao. Ako je Biblija jedino mjerilo vjere zašto tolike razlike? Kako Biblija može biti jedino sredstvo za spas ljudi, kada je 95 posto ljudi svih vremena bilo nepismeno, kao i Petar i Ivan. Što je tim ljudima značila Biblija, čak i da su imali novaca da je kupe, kada je nisu mogli pročitati. Na koncu, Biblija je formirana stotinama godina nakon Crkve, kanon je odredila Crkva, ona je odlučila što će ući u Bibliju, što je nadahnuto… Shvatio sam da ljudi zapravo ne vjeruju u Bibliju, već u svoju interpretaciju Biblije, a da je adventistički pristup Bibliji zapravo idolopoklonički. Bila je to prva skupina argumenata, zdravorazumskih i logičkih koji su opasno poljuljali moju vjeru u adventizam.

Protestantizam – geneza otpada​

“Od nas izađoše, ali nijesu bili od nas; jer kad bi bili od nas, ostali bi s nama“ (1 Iv 1,19)

Novi udarac bili su povijesni argumenti. Je li kršćanstvo palo u veliki otpad u 4. stoljeću? Kada sam detaljno proučio rane kršćanske spise, pronašao sam kao vjeru prvih kršćana sve što adventisti odbacuju – nedjelju, euharistiju, ispovijed, krštenje djece, štovanje Marije i svetaca. Već tridesetak godina nakon što je apostol Ivan primio Otkrivenje na Patmosu, crkveni otac Justin Mučenik u svom čuvenom djelu ,,Prva apologija” donosi opis Mise koji je u svim bitnim elementima istovjetna današnjoj, doduše sa malo manje reda i discipline.

Ne samo da nije bilo otpada, ne samo da su vjera i religiozna praksa kršćana prvih stoljeća bile identične današnjim, nego nije bilo ni tih ,,vjernih kršćana” o kojima je Ellen White pisala:

“Mnogi od valdežana i albigenza, bježeći pred progonom došli su u Bohemiju. Iako se nisu usudili propovijedati otvoreno, držali su vjeru u tajnosti. Tako je prava vjera sačuvana od stoljeća do stoljeća.” 1

Ovo Ellen White nije primila od Boga kako je tvrdila, već je preuzela iz baptističkih vjerovanja. Danas baptistički povjesničari pišu da albigenzi i valdenzi nikad nisu imali veze s protestantizmom. Albigenzi su imali vjerovanja da je sve duhovno dobro, a sve tjelesno zlo. Prema njima, “boga Starog zavjeta” zamijenio je “Bog Novog zavjeta”. Isusovo je tijelo bila iluzija (jer je tjelesno zlo). Albigenzi su ovo preuzeli od gnostika protiv kojih piše Ivan (1 Iv 4,2). Masturbacija nije bila grijeh, jer nije proizvodila materiju, seksualni čin koji bi doveo do začeća je golemi grijeh budući da se duh zatvara u tijelo djeteta. Prakticirali su ritualno samoubojstvo.

Valdenzi su ime dobili po svome osnivaču, Peteru Waldesu, koji je bio katolik i koji je pokret utemeljio na katoličkim načelima. Nakon nekog vremena su odstupili od tih načela, još i danas postoje, Ellen White drže lažnom proročicom. I albigenzi i valdežani su nastali u 13. stoljeću i kao i albigenzi nisu svetkovali subotu. Prema tome, od 4. do 13. stoljeća nisu postojali, dakle 900 godina nije bili nikakvog ,,Božjeg” naroda, pa čak ni heretika koji bi bili slični adventistima. Čitava ta priča o kršćanstvu koje je u jednom trenutku palo u otpad ni biblijski nema smisla.

“A ovo je moj Savez s njima,” govori Jahve. “Duh moj koji je na tebi i riječi moje koje stavih u tvoja usta neće izići iz usta tvojih ni usta tvojega potomstva, ni iz usta potomstva tvojih potomaka, od sada pa dovijeka,” veli Jahve.” (Iz 59:20-21; usp. tak. Ez 11,20; Sef 3, 9-10)

Kako je moguće vjerovati da je trajniji savez koji je bio sklopljen krvlju životinja nego onaj koji je sklopljen Kristovom krvlju? Ako znamo, a znamo, da je za prvi savez prorečeno da će biti zamijenjen, a za drugi savez da će biti vječan i da će se Istina navještati od koljena do koljena, kako je moguće da postoji toliko ljudi koji vjeruju da se Istina prestala navještati u određenom trenutku povijesti? Jer, ako se Istina u jednom trenutku prestala naviještati, pa je tek kasnije ponovo objavljena, tad je Bog prekršio svoje obećanje jer nije održao savez koji je sklopljen Kristovom krvlju.

Je li papa u 4. stoljeću promijenio subotu? Iz svih ranih spisa vidljivo je da su se prvi kršćani skupljali nedjeljom. Evo nekih:

“Na Dan Gospodnji skupite se, lomite kruh…“ (Didahe, 14, 70. god.)


“Obdržavamo osmi dan s radošću, dan u koji je Isus ustao od mrtvih“ (Barnabina poslanica, 15, 6-8, 74. god.)

“…dolaze do spoznaje nove nade, ne svetkujući više subotu, već Dan Gospodnji, dan u koji se naš život preporodio njegovom smrću” (Ignacije Antiohijski, Poslanica Magnežanima, 8, 107. god.)

”Nedjelja je dan u koji se skupljamo u zajedništvo, jer je to prvi dan u koji je Bog, preobrazivši tamu i materiju, počeo stvarati svijet; i Isus Krist, naš Spasitelj, u isti dan je ustao od mrtvih” (Justin Mučenik, Prva apologija, 67, 155. god.).

Isto pišu i Irenej (155.-202. god.), Dionizije (170. god.), Klement Aleksandrijski (194. god.)., Tertulijan (203. god) Origen (229. god.) i dr.​

Plinije je bio guverner Bitinje u Maloj Aziji 106-108. Pisao je caru optužujući kršćane, također navodeći da se sastaju u nedjelju. A da car Konstantin nije bio poganin već kršćanin svjedoči njegovo pismo Ariju i Atanazijupuno brige za jedinstvo Crkve. Sve ovo priznaje i S. Bacchiocchi, najškolovaniji adventistički povjesničar, koji je našao niz grešaka u ,,nadahnutoj” Velikoj borbi i radi toga proglašen ,,jezuitom” od strane tvrđih adventista.

Jeronim i Hus posijali su antikatoličku histeriju u Češkoj: ubijanje katolika i spaljivanje crkava postala je ubičajna praksa, a danas je to jedna od zemalja sa najvišim postotkom ateista u Europi. Hus je ustao protiv nekih krivih praksi i pokvarenosti u Crkvi (protiv kojih su se prije njega borili mnogi sveci poput sv. Franje ili sv. Ante Padovanskog), ali ne s duhom poniznosti i poslušnosti, već fanatizma i razdora.

O Martinu Lutheru najviše govore njegove knjige. Hitler je samo realizirao Lutherove antisemitske ideje. Čovjek, kojemu je pored žara vjere nedostajala i poniznost i krotkost, koji se može označiti teroristom svoga vremena, jer je poticao na pogrome, zlostavljanje seljaka i svih neistomišljenika. Evo nekoliko njegovih misli:

“Mojsije je krvnik, okrutni okovatelj, mučitelj koji ranjava naše meso kliještima, i od nas radi mučenike… Zbog toga, zaboravimo Mojsija zauvijek!” 2

“Spalite im sinagoge! Sve im zabranite što sam spomenuo… Ako niti ovo ne pomaže, moramo ih proganjati poput pobješnjelih pasa…” 3

“… tjerati ih , vješati ih, paliti na lomačama, odrubljivati im glave i bacati na muke…” 4

“…Knjiga Otkrivenja nema niti najmanjeg znaka apostolskog ili proročkog smisla…. ja osjećam odbojnost spram nje, i radi toga je odbacujem.” 5

​

Ima još mnogo sličnih zapisa, a posebno su teška Lutherova razmišljanja o Isusovim ljubavnim vezama.​

Drugi najpoznatiji reformator, Calvin, uveo je u Ženevi vjersku dikataturu, spaljivao “krivovjerce”, te izricao smrtne kazne (58 ljudi). Do 1555. njegova vlast se pretvorila u tiraniju, ali je ustanak podignut protiv njega u krvi ugušio. Ovo nije bio izoliran slučaj, budući da je prostestanska inkvizicija pobila tisuće katolika, evo što o tome kažu povjesničari:

“Povijesno gledano ništa nije nekorektnije od tvrdnje da je reformacija bila pokret za intelektualnu slobodu. Istina je sasvim suprotna. Potpuno istrebljenje Katoličke crkve, i zapravo svega što im se našlo na putu, je reformatorima bilo nešto sasvim prirodno.” 6

Počeo sam shvaćati da je protestantizam u stvari 300 godina zakašnjela reakcija mračnjaka na pojačan dolazak razuma u obliku aristotelizma i skolastike. Luther je panično pomislio kako je kršćanstvo helenizirano jer je preuzimalo filozofske kategorije antike, pa je od straha od razuma krenuo putem nerazuma… Lutherov protestantizam bio je zapravo put i prvi korak u ateizam i otpad od Boga i Njegove Crkve.

Ni Luther ni Calvin, kao ni drugi reformatori nisu svetkovali subotu, već su svetkovanje subote osuđivali. Kako to da im Duh Sveti nije pokazao tu “istinu”? Kako to da su vjerovali u besmrtnost duše, krštenje djece, u crkvama imali kipove i slike? I otkuda adventistima i Ellen White pravo da se na njih pozivaju, kada njihove sekte i danas postoje, a adventistička učenja odbacuju?

Je li ikvizicija pobila 50-70 milijuna ljudi kako adventisti tvrde? Da je to istina, onda Europe ne bi bilo, jer toliko stanovnika tada nije ni živjelo. Prema neovisnim izvorima najviše smrtnih presuda donjela je Španjolska Inkvizicija, nešto više od 2000, a ukupan broj smrtnih presuda za cijelu Europu kreće se oko 5000 u 6 stoljeća, 1.9 posto presuda bile su smrtna kazna, ali treba reći da Inkvizicija nije presuđivala samo u vjerskim sporovima, već i u ubojstvima, krađama, budući da su građani više povjerenja imali u crkveni sud. Kada je ukidana Inkvizicija, u mnogima mjestima narod je negodovao. Osuđeni na smrt nisu bili nikavi vjerni kršćani nego razni kriminalci, bludnici i heretici.

Je li Crkva zabranjivala čitanje Biblije? Prava istina je da se Biblija zapravo neprekidno čitala u katoličkim crkvama, kao što se to čini i danas (onaj tko je redovan na Misi kroz jedan ciklus čitanja čuje cijelu Bibliju). Crkva ju je čuvala i prepisivala kroz stoljeća, i sačuvala neiskvarenu Bibliju. Ne bi imali Biblije da nije bilo Crkve. Nije istina da je narodu bilo zabranjeno čitati Bibliju. Biblija je praktički sve do 19. st. bila rijetka i skupa knjiga, koju si nije mogao svatko priuštiti. Ljudi su tiskali Bibliju samo da se na brzinu obogate (npr. Tyndale 1525.). Crkva je zapravo bila čuvarica Biblije.​

Biblija koju danas imamo nikad nije bila na Indeksu zabranjenih knjiga, već izmjenjena verzija albigenza (slično je učinio Luther u 16. stoljeću a danas Jehovini svjedoci), i pogrešne Bibilije: “Biblija ubojica”, u kojoj je Isus udovici rekao umjesto da prvo nahrani djecu da ih ubije, “Dijamantna Biblija” s preko 6000 pogrešaka, itd. Mnoge su, poput albigenške imale krivo prevedene retke, i to namjerno, zbog opravdavanja vlastitog nauka. Istina je, Biblija je teška knjiga, i može lako odvesti u zablude, 2000 godina kršćanstva i 40 000 današnjih sekti potvrđuju to. Na svijetu ne mogu postojati dvije istine, a kamoli 40 000 (toliko o Lutherovom pricipu “sola Scriptura”).

Od 1456.godine, kad je tiskana Gutenbergova Biblija, pa do prve protestantske 1520., Katolička crkva je tiskala Bibliju u 626 izdanja, od toga 198 na narodnom jeziku. Na njemačkom je do Lutherova rođenja doživjela 9 izdanja, a do njegovog prijevoda čak 27! Ideja da su katolici zabranjivali čitanje Biblije jedan je od najapsurdnijih zaključaka koje čovjek može imati u svojem vjerskom sustavu.

Zašto se Crkva služila Biblijom na latinskom jeziku? On kada je uveden je bio govorni jezik, a u Srednjem vijeku narodni jezici nisu imali razvijenu gramatičku strukturu za izricanje vjerskih istina. Da je Crkva tada dozvolila prevođenje to bi završilo rasulom i poganizacijom kršćanstva, a s njime kulture i civilizacije općenito. Katolička crkva je spasila Europu.

Mnogi ljudi danas čitanje i pisanje smatraju normalnim. Ali samo prije 200 godina, nepismenost europskih naroda bila je gotovo 95%. Preostalih 5% odnosilo se na intelektualce, a u to doba nije bilo obrazovane osobe koja nije znala latinski i grčki. Ta je osoba bez problema mogla čitati Bibliju i nije trebao prijevod na jezik naroda kojem je intelektualac pripadao. Ako vjernik samo Biblijom može doći do spoznaje Boga, tada je bilo nemoguće neobrazovanim i skromnim siromasima doći do spoznaje Boga jer nisu znali čitati (usp. Lk 10,21). Katolička crkva podučavala je vjernike, znajući da kao nasljednici apostola imaju taj zadatak i da je Krist ostavio Crkvu, za spoznaju vjere.

Ako ljudi izmišljaju neistine o Katoličkoj crkvi, tad valjda to znači da ne mogu toj Crkvi napakostiti istinom.

A što je sa 538. kao godinom u kojoj je papa navodno uspostavio prevlast? Svakome tko je pručavao povijest kršćanstva je jasno da je 538. beznačajna godina. Papa, kao rimski biskup bio je “prvi među jednakima” još od prvog stoljeća. A 1798. je papa zaista odveden u ropstvo, ali to nije imalo nikakvu važnost ni za utjecaj ni za ugled papinstva u svijetu. Iako su to znali, adventisti su uzeli ove godine da bi se uklopili u njihovu proročku zbrku i tumačenja. Sve ovo danas priznaju i adventistički povjesničari i “teolozi”, i čak se na njihovim fakultetima to uči, ali im to ne smeta da članove svoje sekte i dalje drže u neznanju.

Sam taj konvent francuskih revolucionara koji je po adventistima zadao smrtnu ranu papi mogao bi se okarakterizirati kao mali rog. Za vrijeme Francuske revolucije Konvent je zabranio vjeru u Boga i besmrtnost duše i kažnjavao ih smrću, ukinuo je sedmodnevni tjedan i postavio dekadu, promjenio računanje vremena od Kristova rođenja, postavio bludnicu na oltar i naredio da joj se klanjaju, spaljivao Biblije…

Koji je papa zabranio vjeru u Boga i kažnjavao je smrću? Koji je papa zabranio vjeru u besmrtnost duše i kažnjavao je smrću? Koji je papa ukinuo sedmicu pa uspostavio dekadu? Koji je papa ukinuo računanje vremena od rođenja Kristova pa ga zamjenio nekim drugim vremenom? Koji je papa proglasio neku bludnicu za božanstvo, postavio je na oltar i naredio, ili bar pozvao ljude da joj se klanjaju kao božanstvu razuma?! Koji je papa spaljivao Bibliju? Ja naravno ne tvrdim da je Konvent mali rog, ali ako se već igramo se proročanstvima onda se on uklapa u tu sliku, a papa ni povijesno ni biblijski ne može biti mali rog.

A tko je mali rog iz Daniela? Antioh Epifan IV., sirijski vladar. Nakon smrti Aleksandra Makedonskog nastaje deset samoprozvanih kraljeva iz dinastije Selukovića, u proročanstvu predstavljenih kao deset rogova. Antioh Epifan IV. (175.-163. pr. Kr.) pobjeđuje svoje suparnike (druge rogove) i počinje sa agresivnom helenizacijom Židova, ukida žrtvu svagdašnju, zabranjuje svetkovanje šabata i blagdana, u Hram (Svetinju nad svetinjama) dovodi svinju i postavlja Zeusov kip. Njegova vladavina trajala je 1260 dana. Židovi su podigli ustanak koji je vodio Juda Makabejac, a i danas slave Hanuku kao uspomenu na taj ustanak i očišćenje Hrama. O tome govore i dvije knjige o Makabejcima koje je Luther izbacio iz Biblije.

Kraj ,,reformacija” ili početak histerije?

,,A onog dana i onog časa ne zna nitko, ni anđeli na nebu, nego samo Otac“ (Mt 24,36)

William Miller, farmer, bivši kapetan američke vojske i prema vlastitom priznanju mason iz čijeg će pokreta kasnije nastati desetci sekti, godinama je putovao američkim gradovima i širio histeriju predviđajući da će se Isus vratiti na Zemlju 1844. Uzimao je razne godine iz Biblije i preračunavao ih tako da mu je svaka godina bila 360 godina, iščupao negdje 677. kao polaznu godinu i dobio Yom Kippur (Dan pomirenja) 22.10.1844. Glavni temelj koga se adventisti i danas drže bilo mu je ukidanje žrtve i 2300 dana i noći (Dn 8,14). Ali tu se ne govori o smaku svijeta, već o događaju kada je Antioh IV. Epifan ukino žrtvu i gazio Hram (1 Mak 1), baš negdje toliko vremena, 3.5 godine. Ako je Zemlja Svetinja iz Daniela, gdje je žrtvenik te Svetinje? Koji čovjek (mali rog) je živio i vladao 2.300 godina, i tokom tog perioda neprestano zatirao Izraelce?

Datum koji je Miller odredio je došao i prošao, a Isus se nije vratio. Među 50 000 njegovih slijedbenika nastupila je nevjerica i rasulo. U klimi razočaranja i očaja, neki su se vratili u svoje matične zajednice, neki su ostavili vjeru, a preostali Millerovi slijedbenici su grčevito tražili neki izlaz. Tako se jedan od njih, S. Snow proglasio prorokom Ilijom, drugi, H. Edson je tvrdio kako mu je Bog pokazao da Isus 1844. nije ni trebao doći na Zemlju već u Nebesku Svetinju, treći su nastavili žonglirati sa datumima. Adventisti su na sve načine pokušali opravdati Millera, evo jednog njihovog objašnjenja:

“Od 1844. vrši se suđenje živima i mrtvima, i anđeli nisu mogli tako brzo okretati stranice života svake osobe, iako su to radili neprekidno, dan za danom… nisu koristili ni svoj subotnji odmor, samo da bi što prije završili taj poseo, jer o njemu ovisi i ponovi dolazak Kristov.” 7

Osramoćenom Milleru je ostalo samo da formalnim pismenim pokajanjem prizna pogrešku. Malo prije smrti 1849. piše:

“Ja nemam povjerenja ni u jednu od novih teorija koje su nastale iz ovog pokreta!”

Millerovo pokajanje nije moglo zaustaviti ono što je pokrenuo. Na scenu je već stupila Ellen White – častohlepna, bolesno ambiciozna i beskrupulozna djevojka, koja je bila iskuljučena iz metodističke sekte, i okuplja oko sebe istomišljenike, prvo među razočaranim Millerovim slijedbenicima, a kasnije i druge, čije je broj neprestano rastao. Ellen White se priklanja Edsonovoj teoriji i kaže da Isus 22.10. 1844. na Yom Kippur nije ni trebao doći na Zemlju, već joj je Bog ,,pokazao” da je ušao u nebesku svetinju. A da Isus nije 1844. nije ušao u nebesku Svetinju nad Svetinjama jasno je iz poslanice Hebrejima:

“…Izvršio je očisćenje od grijeha i sjeo s desne strane Ocu” te: “Kao Prvosvećenik …Krist dodje i uđe JEDNOM ZASVAGDA u Svetinju nad Svetinjom.“ (Heb 9,11)

To nije rečeno 1845. vec šezdesetih godina I. stoljeća! Što je najgore, Yom Kippur 1844. uopće nije pao 22. 10. kao što su izračunali Snow i Miller, a Ellen White tvrdila da joj je taj datum potvrđen u viziji od Boga.

“Yom Kipur nikada ne pada tako kasno u godini kao što je 22. listopad.” (Prof. Prohovski, Sveučilište Purdue)

Kada su vidjeli da Yom Kipur niti je pao niti može pasti 22.10. po rabinskom kalendaru, adventisti su se okrenuli karaitima. Ali glavni karaitski rabin 1939. J. I. Marcuk, u odgovoru adventistima piše:

”Godine 1844 Yom Kipur bio je u ponedeljak 23. 9. i za karaitske i za rabinske Židove..”

U Ranim spisima Ellen White govori da su se svi koji su se molili poslije tog Yom Kipura u stvari molili sotoni a ne Kristu. Kako ga je i ona promašila za 29 dana to znači da se, prema njenoj viziji, i ona tih mjesec dana molila sotoni.

Ellen White je tvrdila da joj je i prošle i buduće događaje otkrio Bog i da su Millera u njegovim računicama vodili anđeli. Znakovi smaka svijeta koje je Miller navodio, a Ellen White potvrdila nisu ni po broju žrtva ni po utjecaju najveći. Prema njoj Lisabonski potres iz 1895. (70 000) mračni dan iz 1870. i padanje meteora 1833. su najveći ikad zabilježeni takvi događaji8.

U razdoblju od 1856. do 1932 bilo je 14 većih potresa od Lisabonskog (recimo u Kini 83 000 ili Mesini 1908. 100 000). Strašni potres na Haitiju sa početka 2010. odnio je preko 200 000 žrtava, a on je 210 godina bliži Isusovom drugom dolasku od Lisabonskog o kojem je pisala Ellen White. Samo u zadnjih dvadesetak godina bila su četiri mračnija dana, a taj dan kojeg ona spominje bio je lokalni događaj, vidljiv samo u Novoj Engleskoj. Kiša meteora iz 1833. je dio povratnog procesa koji se događa svake 33 godine. 1966. zabilježena je najveća kiša meteora, a ona je 133 godine bliža Isusovom povratku. Zašto ti znaci nisu doveli do onoga našto su ukazivali u Bibliji (Otk 6, 15-17), kako to da su ovi znaci bili samo lokalnog karaktera? Zašto oni koji su bili svjedoci ovih događaja nisu vidjeli i Kristov povratak (Mk 13, 24-26)?

Ellen White daje mnoga kriva proročanstva: kaže da se grad Jeruzalem više nikad neće sagraditi9, tvrdila je da će biti živa kad Isus dođe10, Engleska je prema njezinom proročanstvu trebala napasti SAD 1862.11, građanski rat u SAD-u koje je završio 1856. je po njoj znak Isusova povratka12, 1850. je tvrdila će se Isus će se vratiti “u nekoliko mjeseci”13, po njoj će neki adventisti koji žive 1856. biti živi kada se Isus bude vratio14, Henoka vidi na Jupiteru i Saturnu15, napadanje spiritizma smatrat će se bogohuljenjem16, ropstvo će na jugu biti ponovno vraćeno17.

Osim pogrešnih proročanstava, često proturječi Bibliji: po njoj je Babilonska kula sagrađena prije potopa18, Bog je poslao anđela da razgovara s Kajinom19 (usp. ,,Jahve reče…” , [Post 4,6]), Isus otkupljenje nije završio na križu20 (,,Ali je, nakon što je ponudio žrtvu za grijehe jednom za sva vremena…” [Heb 10,12]), Sotona nosi naše grijehe21 (“… I on sam ponese naše grijehe u svom tijelu na križ…” [1 Pt 2,24]), kaže da onaj tko ukine samo jednu zapovjed neće ući u kraljevstvo nebesko22 (“…biti će najmanji” [Mt 5,19]), Isus ima grešnu narav23. Tvrdi da je Mihael Isus24 (Sin Čovječji kaže Danielu: “…Mihael, jedan od prvih Knezova, dođe Mi u pomoć.” [Dan 10,13]. A to Krist kaže, kaže za drugo biće, ne za Sebe! “Kome od anđela kaza ti si Sin moj…” [Heb 1,8]).​

​

Napravila je brojne dopune Bibliji: Sotoni je ponuđeno pomilovanje na nebu25, Adam je bio okrunjen za kralja Edena26, zmija koja je zavela Evu imala je krila27, Bog je sazvao sabor nakon Adamovog pada u grijeh28, Adam je držao subotu29, anđeli su se ponudili da umru za čovjeka30, anđeli su imali vezu sa Adamom nakon pada31, anđeli svetkuju subotu, Isus je umro za anđele32, Bog će vratiti Eden na zemlju33, Henok je bio potresen jer nije znao što će biti sa pravednicima nakon smrti34, Henoku je lice sjajilo35, prije potopa najveći grijeh bio je mješanje ljudi i životinja i neke rase su njihove mješavine36, put do neba traje 7 dana37, anđeli mogu iz Neba samo sa zlatnom karticom38.​

Ne samo da je u suprotnosti sa Biblijom nego i sa samom sobom: Bog je ,,otkupio” i ,,nije otkupio” naše grijehe na križu39, Bog ,,ne voli” i ,,voli” grešnike40, vrata spasenja ,,jesu” i ,,nisu” zauvijek zatvorena41, svinjetinu se ,,smije” i ,,ne smije” jesti42, čovjek je ,,sviestan” i ,,nije” nakon smrti43, plan spasenja postojao je ,,prije vječnosti” i ,,tek od Adamova pada” 44, žrtva pomirenja ,,je bila” i ,,nije bila” potpuna45, na jednom mjestu zabranjuje fotografije, a onda ih dozvoljava, čak se i sama slika46. Također tvrdi da Jupiter ima 4 satelita (ima ih 16), da na Saturnu ima 7 satelita (ima ih 10)47. Zašto Bog nije Ellen White dao točne informacije o spomenutim nebeskim tijelima i time je potvrdio pred budućim generacijama?

Pisala je da je pljačka ostavljati imovinu rodbini48, a sama svoju imovinu ostavlja rodbini. Iako je pisala protiv zaduživanja, nakon njene smrti pojavilo se 58 osoba i institucija kojima je bila dužna 90 000 dolara (što bi danas vrijedilo oko 2 milijuna) koje je adventistička “crkva” plaćala još godinama.

Na početku svoje “proročke karijere” Ellen White i njezin suprug James bili su siromašni49, ali kako je rasao broj ovčica, raslo je i bogatsvo. S vremenom je Ellen počela živjeti životom visoke klase, posjedovala je 3 vile, 40 hektara imanja, konje, imala 14 slugu, kuhare, vrtlare… ali ni to joj nije bilo dovoljno pa se stalno žalila da ne dobiva dovoljno novca od prodaje knjiga u kojima je zapisivale vizije koje po njenin riječima i nisu pripadale njoj, nego “Bogu”50 (usp. s Elizejem 2 Kr 5, 14-27).

Ovo je samo dio njezinih laži, nebuloza i gluposti. Navodno je dobila 2000 vizija, a svi Božji proroci u Bibliji zajedno imaju 41. ,,Velika Borba” je puna grešaka i plagijata, a iz ,,Čežnje vjekova” nijedno poglavlje nije neovisno od izvora koje je koristila, a najveći dio je doslovno prepisan. U plagiranju je išla toliko daleko da je čak i dnevnik koji je vodila bio pun plagijata.

Iako je grmila protiv spiritizma, njezene vizije i transevi ličili su najviše na spiritističke seanse, o spiritizmu među prvim adventistima može se iščitati iz njezinih privatnih pisama. Stvar je otišla čak i do sudskog procesa protiv adventista i Elleninog prijatelja I. Dammona. Dvadeset svjedoka (sve od reda kršćana, među njima je bilo i sudaca i odvjetnika) dali su iskaze koji su se podudarali u potpunosti dva dana nakon događaja. Poznat je i slučaj kada je primala savjete od umrlog muža u snu. Ellen White i adventisti tvrde da je nedjelja žig zvjeri, ali nikako iz nedjelje nisu mogli dobiti broj 666, pa su krivotvorili papinu titulu da bar iz nje izračunaju broj 666. Za razliku od pape i nedjelje, Ellen White u svom imenu ima 66650.

Najgore je što vodstvo adventista sve ovo zna još od konferencije iz 6. i 7. mjeseca 1919. kada je pred preko 50 vođa odlučilo da se sa tim ne ide u javnost, tako da danas u njihovoj literaturi čak piše da su njezina ,,proroštva” znak crkve ostatka, nadahnuta i znanstveno neupitna. Ellen White kaže za svoj rad da je on: ,,ili od Duha Božjega ili đavla” 52.​

Adventizam je nemoguće odvojiti od Ellen White i zato ta sekta srlja iz jedne laži u drugu. Adventisti su recimo Trojstvo prihvatili tek 1931., 80 godina od svog nastanka. Zašto je ,,Duh Sveti” adventistima prvo sugerirao da odbace Trojstvo, a potom da ga vrate?

Vuci u janjećoj koži

“Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze vama u janjećoj koži, a iznutra su vuci grabežljivi.” (Mt 7,15)

Prema riječima Ellen White, Bog je adventistima povjerio najveće istine u povijesti čovječanstva i proglasio ih svojim ambasadorima56. No, je li tako? Adventisti koji čak ni u svom nazivu nemaju pridjev kršćanski (Seventh Day Adventist) najveća su pseudokršćanska sljedba na svijetu (osim SDA, postoje još i desetci manjih sekti proizašlih iz adventizma čiji broj varira od nekoliko tisuća do nekoliko milijuna). Najveći rast imaju u katoličkim zemljama budući da su sva njihova vjerovanja antiteza katoličkim, pa tamo najbolje parazitiraju.

Njihova evangelizatorska djelatnost zapravo je obično vrbovanje. To rade najčešće na 3 načina: Prvo, preko kreacionizma. Drugi način je tzv. bombardiranje ljubavlju – bolesno su ljubazni i fini prema prijateljima, kako zovu potencijalne adventiste, dok se međusobno nazivaju braćom. Preko eshatologije, odnosno priče o smaku svijeta, stalnim predavanjima o Danielu i Otkrivenju koje već svi adventisti znaju napamet (Biblije su im na Danielu i Otkrivenju izlizane, svaki drugi rođeni adventist se zove Daniel).

Među njima kruže usmene upute kako vrbovati katolike. Bio sam prisutan kada je predsjednik hrvatskih adventista govorio kako se katoliku treba prići preko prijateljstva, a ne odmah govoriti da je papa mali rog. Njihove organizacije pomoću kojih vrbuju naivne uopće nemaju pridjev adventistički u nazivu (,,Život i zdravlje“, ,,Više od života“, ,,Traganja“, ,,Centar za prirodnjačke studije“, ,,Centar mladih“). Predavanja često održavaju u Europskom domu u Jurišićevoj, Zagreb.

Paranoični su, dosta je da ih netko krivo pogleda i odmah prepoznaju ,,prve znake progona“, svako malo drže predavanja o papi i zločestim jezuiti koji po njima vladaju svijetom. Vjeruju da će da će se protestanti, Jehovini svjedoci, new ageovci, hinduisti, muslimani, mormoni, Židovi, budisti, ateisti, Sjeverna Koreja, Sudijska Arabija, bad blue boysi, smogovci i svi ostali ujediniti, prihvatiti papu i nedjelju i progoniti jadne adventiste zbog subote.

Njihova humanitarna organizacija ADRA je samo paravan za vrbovanje; za vrijeme blokade Sarajeva jedino je ADRA mogla ući u grad plaćajući Srbima 10 tisuća maraka da se propusti konvoj, a i dio tereta su im ustupali. Sve za vrbovanje novih ovčica koji im ostavljaju desetak (svaki adventist dužan je dati sekti deset posto svojih prihoda mjesečno). Ako se dogodi da u nekoj sredini ima dosta ljudi za pakete, a malo za ,,krštenje”, oni nastavljaju hraniti samo one koji su se krstili, ili se spremaju krstiti. Pastori SDA sudjelovali su u ratnim zločinima u Ruandi, čak je jedan pastor ubijao vlastite vjernike57. Adventisti su mahom podržavali Hitlera, u gradu koji je 90 posto adventistički, Hitler je dobio 90 posto glasova (to se između redaka dade iščitati i u njihovoj literaturi, primjerice ,,Tisuća će pasti”)58.

Često organiziraju ručkove, pričaju o zdravoj prehrani. I tu im je logika šuplja. Svinja im je nečista životinja zato što je svejed, pa jede svoj izmet. Kokoš im je čista životinja, a i ona jede svoj izmet. Kako je Ellen White prorokovala protiv alkoholnih pića adventisti ih ne piju, iako Biblija preporučuje male količine vina (1 Tim 5,23)što je u skladu sa suvremenom medicinom.

Ako pokušate pričati sa adventistima kao i sa svim drugim sektašima naići ćete na nevjerojatan zid samobmane i odbijanja argumenata. I ja sam bio takav. Kada čovjek uđe u neku sektu, na početku se javlja opijenost ,,novom” istinom koju je u sekti doznao i ima potrebu da svih sa njom upozna. Ubrzo okolini postane dosadan, dolazi do sukoba sa prijateljima, rođacima, a bijeg i spas se nalazi u ,,sigurnom okrilju” sekte, gdje se samo sa sličnima druži jer je jaz između njega i okoline postao prevelik. Kada čovjek uđe u jedan takav sustav onda mu i svi odgovori koje taj sustav daje izgledaju logični. Na kraju krajeva, članovi si, iako uz njihovu pomoć, sami ,,isperu mozak”. Zato je svaku sektu, pa i adventiste, teško napustiti, a još teže optužiti za maltretiranje članova.

Počne li netko od članova postavljati pitanja ili razotkrije pastore u prljavim poslovima ili se iz bilo kojeg razloga zamjeri utjecajnijem adventistu ili njegovom klanu tada počinju problemi. Načini malteretiranja mogu biti razni, od izolacije (a adventisti uglavnom nemaju prijatelja izvan sekte), pa do uvreda, kleveta i fizičkih obračuna. U Hrvatskoj su najpoznatiji slučajevi pastora R. S. a koji je, iako oženjen, napravio dijete jednoj članici sekte, pa je natjerao na pobačaj (inače su adventisti tolerantni po pitanju abortusa), a ova je na kraju završila na psihijatriji ili primjer teškog fizičkog premlaćivanja Nikole Varenine u njihovim prostorijama u Prilazu Đure Deželića 77 iz 1986. god.

Ipak, zahvaljujući knjigama i internet stranicama preko 100 pastora i teologa koji su napustili adventizam, zadnjih desetljeće su mnoge adventističke prljavštine izašle u javnost, pa adventizam napušta 300 000 ljudi godišnje. Zanimljiv je slučaj Dirka Andersona koji je rođeni adventist, 16 godina se školovao u adventističkim školama, a 33 bio aktivan član. On je pokrenuo internet stranicu da bi obranio Ellen White, ali su ga činjenice odvele na drugu stranu. Na svojoj stranici koju adventisti pokušavaju sudski zabraniti, opisuje put od fanatičnog adventista do otkrivanja istine59.

Sve knjige koje su mi adventisti preporučili i zbog kojih sam napusutio Crkvu bile su podvala:

,,Babilonsku misterijsku religiju“ autor R. Woodrow osobno je odbacio i povukao iz prodaje nakon što je otkrio niz pogrešaka.

Što se tiče Cornwellovog ,,Hitlerovog pape“ – National Geografic je pokazao dokumentarac o planu otmice Pija XII od strane Hitlera jer je spašavao stotine Židova. Postoji velika mogućnost da je Pio XI. otrovan od strane fašista radi svojih prožidovskih i antifašističkih stavova60. Sam Cornwell se nakon nekoliko godina ogradio i promjenio stavove.​

“Daleko od Rima, bliže Bogu“ pisali su propali svećenici koji su završili u oklutizmu, spiritizmu, osnivali vlastite sekte.

Strosmayerov govor bio je krivotvorina svećenika koji je otišao, pa se vratio u Katoličku crkvu i sve priznao.

Vatikanske ubojice su site koji ne zavrijeđu ni spominanje, sa mnoštvom nebuloza, neispunjenih ,,proročanstva“ i najnevjerojatnijih teorija zavjere. Članak o adventistima na Wikipediji uredio je adventist, autor patološki antikatoličkog bloga, koji iako je veliki moralizator, privatno živi nemoralno.

Alberto Rivera nikad nije bio isusovac (ili jezuit kako kažu adventisti), ali je zbog prijevara bio osuđen, a protestanske organizacije su se od njega ogradile. Izdavao se za doktora katoličke teologije, a tvrdio je da je celibat dogma!61

Roger Moreneu nije bio nikakav sotonist, a kamoli visoko rangirani sotonističi svećenik, riječ je o klasičnoj adventističkoj podvali. Osim toga, sotonistički obredi su izvrnuti katolički obredi i misa (koju adventisti odbacuju). Sotonisti se uopće ne bave adventističkom sektom.

Ne samo da su knjige bila laž, već i njihova svjedočanstva. Robert je bio samo po rođenju katolik, nije čak ni odlazio u crkvu, normalno je da su takvu osobu osrednjeg obrazovanja i inteligencije adventisti lako vrbovali. Saša nikad nije čitao Kur’an, ali je čitao adventističku knjigu za vrbovanje svog rođaka, gdje je pronašao podatak o 99 Alahovih imena od kojih nijedno nije ljubav. Pero je napustio Katoličku crkvu, ali ne radi subote, već radi sklonosti sektaštvu, bauljao je i prije adventista po sektama, od pentekostalnih do jehovaca koji su ga potjerali, pa se na kraju skrasio u adventističkoj sekti.

1 Velika Borba, poglavlje 6, paragraf 1
2 Ex Opera Latina, sv. 18
3 O Židovima i njihovim lažima
4 Erlangen, O seljacima
5 Sammtliche Werke
6 Grisar, VI, 268.-269.; Johann von Dollinger, Kirche und Kirchen, 1861.-1868.
7 Adventistički glasnik, br. 5, 6. str.
8 Velika Borba, 251 str.
9 Rani spisi, 75. str.
10 Rani spisi, 15.-16. str.
11 Svjedočanstva za Crkvu, sv. 1, 259. str.
12 Svjedočanstva za Crkvu, sv. 1, 260. str.
13 Rani spisi, 58.-67. str.
14 Svjedočanstva za Crkvu, Prilagođavanje svijetu, 123. str.
15 Rani spisi, 39.-40. str.
16 Rani spisi, 59.-60. str.
17 Manuscript Release, br. 153., 299. str.
18 Spiritual Gifts, Vol. 3, p. 301, 1864 edition
19 Spiritual Gifts, Vol. 3, pp. 48-49
20 Velika Borba, 623. i 422. str.; Testimonies for the Church, Vol. 1, 58. str.
21 The Great Controversy, 422., 485. str.; Testimonies for the Church, sv. 5, 475. str.
22 Isusov govor na gori, 75. str.
23 Čežnja vjekova, 26. str.
24 Spiritual Gifts, sv. 4a, 58. str.; Spiritual Gifts, sv. 2., 276. str.
25 The Great Controversy, 495.-496. str.
26 Spiritual Gifts, sv. 3; 39., 40., 42. str.
27 Spiritual Gifts, sv. 3, 39.-40. str.
28 Spiritual Gifts, sv. 3, 44. str.
29 Spiritual Gifts, sv. 3
30 Early Writings, 127. str.
31 Spiritual Gifts, sv. 3, 52. str.
32 The Desire of Ages, 758. str.
33 Spiritual Gifts, sv. 3, 5. str.
34 Spiritual Gifts, sv. 3, 55. str.
35 Spiritual Gifts, sv. 3, 57. str.
36 Sipritual Gifts, sv. 3, 64. str.; Spiritual Gifts, sv. 4, 75. str.
37 Early Writings, 17. str.
38 Early Writings, 39. str.
39 SDA Bible Commentary, sv. 7, 907. str.; SDA Bible Commentary, sv. 5, 1129. str.
40 An to Youth, Battle Creek Michigan. Steam Press, 1864., 42., 62. Str.; Signs of the Times, February 15, 1892.
41 Letter B-3, 1847: Letter to Joseph Bates, July 13, 1847; White Estate, Selected Messages, sv. 1, 63. str.
42 Testimonies for the Church, sv. 1, 206.-207. str.; Selected Messages, 2. knjiga, 417. str.
43 Early Writings, 294. str.; The Great Controversy, 545. str.
44 The Desire of Ages, 147. str.; Selected Messages, 1. knjiga, 231-232. str.
45 Acts of the Apostles, 29. str.; The Great Controversy, 623. str.
46 Messages to Young People, 318. str.; Letter to James White, 5. 5. 1876., 2. str.
47 Konferencija adventista u Topshamu 1846. god.
48 Svjedočanstva za Crkvu, sv. 4, 482. str.
49 Svjedočanstva za Crkvu, sv. 1, 83. str.
50 Pismo Waggoneru i C. H. Jonesu, 7. 3. 1885., Healdsburga, California
51 http://defensorfidei.blog.hr/2008/07/index.html#dan24
52 Testimonies for the Church, sv. 4, 230. str.
56 Testimonies for the Church, sv. 7, 138. str.
57 http://www.adherents.com/people/pn/Elizaphan_Ntakirutimana.html
58 http://www.everythingimportant.org/seventhdayAdventists/NaziAdventists.htm
59 http://www.ellenwhiteexposed.com/archive/testimony.htm
60

61 http://www.catholic.com/library/sr_chick_tracts_p3.asp

Biblija u otpadu​

,,Ali ako i mi, ili anđeo s neba navjesti vam evanđelje drukčije, nek bude proklet!“ (Gal 1,8)

Treća skupina argumenata bili su biblijski. Nakon devet mjeseci prestao sam ići na adventističke sastanke, odbacio sam Millera, Ellen White i adventizam kao organizaciju, ali sam još uvijek zadržao neka njihova vjerovanja. Zato sam se ozbiljno uhvatio Biblije i proučavao je slijedećih šest mjeseci, svakodnevno i studiozno, od korice do korice, vadeći citate za sva sporna pitanja i došao u sukob sa samim sobom. Je li i Biblija u otpadu?

KLANJANJE: Prvo što me iznenadilo bila su stalna klanjanja koja biblijski pisaci ne osuđuju, već je to normalna praksa. Našao sam stvarno brdo citata, a bio sam siguran da je klanjanje pred ikim osim Bogom grijeh.

Prorok Natan kleči pred Davidom, i naziva ga svojim gospodarem (1 Kr 1, 23-24), pred Davidom kleči Bat-Šeba(1 Kr 1, 15-17) Pred Salomonom kleči Adonija (1 Kr 1, 51-53), Ilijom kleči Obadija (1 Kr 18, 7-8) Ornan se pred Davida baca licem do zemlje (1 Ljet 21,21), Ruta pred Boazom (Rut 2,10), Danielu se pod noge baca Nabukodonozor, slaveći Danijelovog Boga (Dan 2, 46-49), David kleči pred Šaulom (1 Sam 24,9).

Isus kaže anđelu u Filadelfiji da će, zbog anđelove vjernosti, prisiliti njegove neprijatelje da mu se poklone do nogu (Otk 3, 7-10). David, Salomon, Daniel, Natan, Ilija – sve su to osobe iz Biblije koje su stvorenja, a ne bogovi – a ipak su dozvoljavali klečanje pred sobom ili su klečali pred drugima. Svi su bili miljenici Boga, i reći da su od sebe ili drugih radili idole je u kontradikciji sa Biblijom!

NAZIVANJE OCEM: Da li Isus zabranjuje ljudima da zovu muža svoje majke ,,ocem“ ili učitelja u školi njegovom titulom? Moramo li izmisliti nove riječi za muževe svoje majke? Isus je ovdje koristio hiperbolu, namjerno preuveličavanje nekog motiva u svrhu dokazivanja svoje teze (visok kao planina). David naziva Šaula ocem (1 Sam 24,12), Stjepan nadahnut naziva pismoznace ocima:

“Stjepan odgovori: Braćo i oci, čujte!’’ (Dj 7, 1-3)

Pavao Izaka naziva ocem (Rim 9, 9-10), Ivan govori starcima da su oci, rečenicu nakon što Boga nazove Ocem (1 Iv 2,14), Pavao sebe naziva učiteljem (1 Tim 2, 5-7).

“On i dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje“ (Ef 4,11; usp. tak. 1 Kor 12,28).

Pavao i Timotej nisu otac i sin u tjelesnom smislu – ali ipak Pavao ga naziva svojim sinom (usp. 1 Tim 1,18; 2 Tim 2, 1-2; Fil 2, 19-22). Kad nazovemo ocem svećenika, ne smatramo ga bogom već govorimo o njemu u istom kontekstu kao i apostoli.

ISPOVIJED: Ispovijed je dana od Isusa kao sakarament (usp. Iv 20, 21-22; Mt 18,18), utemeljena na Bibliji (usp. Br 5, 6-7; 2 Sam 12,13; Izr 28,13; 1 Iv 1,9; Dj 19,18; 2 Kor 5,18), postoji od apostolskih vremena (u dva vida, javna i privatna).​

Priznavanje grijeha: “Kad koji čovjek ili žena počini bilo kakav grijeh… neka prizna počinjeni grijeh, nadoknadi štetu…” (Br 5, 6-7, usp. tak. Jak 5, 14-16)​

“Tko skriva svoje grijehe, nema sreće, a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izr 28, 13) ​

“Tada David reče Natanu: “Sagriješio sam protiv Jahve!” A Natan odvrati Davidu: “Jahve ti oprašta tvoj grijeh: nećeš umrijeti.” (2 Sam 12, 13; usp. tak. 1 Iv 1,9)​

“Mnogi pak od onih koji su povjerovali dolazili su (apostolima) ispovijedati i očitovati svoja djela.” (Dj 19,18)​

Otpuštanje grijeha: “Isus im stoga ponovno reče: “Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.” (Iv 20,22)

Vezivanje na nebu i zemlji: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“ (Mt 18,18)​

Iz spisa prvih kršćana jasno je da je ispovijed postojala od apostolskih vremena:​

“Priznajte svoje grijehe u crkvi, i ne idite na molitvu u zloj savjesti. Ovo je put života…. Na Dan Gospodnji, skupite se, lomite kruh i dajte hvalu nakon što ste priznali svoje grijehe kako bi vaša žrtva bila čista. “ (Didahe – citira Pavla iz 1 Kor 11,26 kada upozorava da se euharistiji ne može pristupiti grešne duše)​

“Jer tko je s Bogom i s Isusom Kristom, jednako je tako i s biskupom. I mnogi će se, u praksi ispovijedi , vratiti u zajedništvo s Crkvom i jednako će tako pripadati Bogu kako bi živjeli u skladu s Isusom Kristom.“ (Ignacije Antiohijski, Pismo Filadelfijcima, 3, 110. god.)

​

Vidi još: Tertulijan, Poniznost (203. god.); Hipolit Rimski, Apostolska Tradicija (215. god.); Origen (248. god.)​

KRŠTENJE: Jedna od laži iz adventističke knjige ,,Suvremeni čovjek i Biblija“ kojom sam najčešće vrbovao, bila je da baptizein znači uranjati i da se djeca ne smiju krstiti. Ova riječ može značiti uranjanje ali i polijevanje. U Lk 11,38 vidimo da su farizeji zamjerili Isusu što nije oprao (baptizein) svoje ruke prije jela (ta praksa polivanja ruku i danas postoji u sinagogi). Isus je rekao apostolima da će biti kršteni Duhom Svetim (Dj 1, 4-5). Nije rekao da će se uroniti u Duha Svetog, već je Duh Sveti uliven na apostole (Dj 2, 17-18. 33). Dj 2,41 govore nam da je 3000 ljudi primilo sakrament nakon Petrove propovijedi. Uranjanje 3000 ljudi u vodene zalihe pustinjskog grada izazvalo bi sukob s vlastima i sugrađanima. Kako su mogli krstiti pogane po pustinjama? Za jedno tijelo trebaju litri vode, a u pustinji je svaka kap dragocjena. Krstionica iz Nazaretu, koja datira iz 2. stoljeća premala je da bi se u nju potopio čovjek. Budući da je Isus djeci namijenio Kraljevsko Nebesko (Lk 18,16; Mk 10,14; Mt 19,14) samim time ni Krštenje djece ne bi trebao biti problem, a najstarija praksa Crkve kazuje nam da su se i djeca krstila, kao nekad Židovi koji su se obrezivali.​

BOŽIĆ: Zaharija je bio Veliki Svećenik u Hramu kada je Elizabeta zatrudnjela. Veliki Svećenik je ulazio u Hram, na Yom Kippur koji uvijek pada krajem 9. do početka 10. mjeseca. Budući da je Marija ostala trudna kada je Elizabeta bila u 6. mjesecu trudnoće to nas dovodi na kraj 3. mjeseca, kada je Marija zatrudnila. Devet mjeseci od tada je kraj 12. mjeseca. Netko će reći da ne treba slaviti Božić jer u Bibliji ne postoji zapovijed da ga slavimo, ali iz Ivanog evanđelja je vidimo da je Isus je slavio Hanuku čije slavljenje nije zapovjeđeno u Bibliji. Vidi slično i za blagdan Purim (Est 9,20).​

PAPINSTVO: “A ja tebi kažem: ti si Petar-Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.“ (Mt 16,18)​

Na temelju ovog teksta sve stare liturgije: rimska, bizantska, armenska, sirska, kaldejska, ispovijedaju Petrovo prvenstvo. Petar je u prvom planu i u Lk 22, 31-32. Tamo, u ključnim trenucima, Krist moli za Petra. Već prema crkvenom ocu Leonu Velikom, ovaj tekst ima veliko značenje: “U Petru je na neki način sakupljena cijela Crkva: svi će biti sigurniji ako poglavar bude siguran.“​

U svim popisima apostola, Petar je uvijek prvi (Mt 10, 2-5; Mk 3, 16-20; Lk 6, 14-16; Dj 1, 13; u Mt izričito je nazvan prvi – protos). Navodi se Petra s apostolima: Mk 2,36; Lk 8, 45, što je običaj da se navodi poglavar sa suradnicima (usp.npr. 2 Kr 1,11), ili se samo Petar izričito spominje, a ostali općenito (Mk 16,7; Dj 2, 14. 37; 5,29). Ako Isus plaća porez, plaća ga za sebe i Petra (Mt 17,27), prije muke, kad pere noge apostolima, počinje s Petrom (Iv 13,6), poslije uskrsnuća, anđeli šalju žene učenicima i Petru (Mk 16,7).​

Nakon uzašašća Petar predvodi skup, naređuje i provodi izbor, određuje uvjete (Dj 1, 15-22). Petar prvi propovjeda (Dj 2, 14), u ime Isusovo čini prvo čudo (Dj 3,6), prvi čin vlasti i kazne (Dj 5,1), kad apostoli stupaju pred sudište, Petar prvi govori (Dj 4,8; 5,29), prima prvinu, stotnika Kornelija (Dj 10-11), dobiva san o poganima. Kad je Petar zatvoren, sva se Crkva zabrinuta za njega moli (Dj 12). Petar je prvi poduzeo pohod Crkvama (Dj 9, 32), anatemizirao prvog krivovjerca (Dj 8,20), potvrdio Pavlove spise (2 Pt 3,15). Petrovo ime spominje se najviše puta u Bibliji (195 puta, slijedeći je Ivan čije ime se spominje samo 29 puta). Kako to da Petar od Djela 12,17 odjednom nestaje? Očito, bio je čuvena ličnost. A to može biti samo vođa. Postoji neprekinuti niz papa, od Petra do danas. U Iv 21, 15-17 Isus je Petru dao pastirsku vlast nad svojom Crkvom. U Bibliji pastirska služba označava pravu vlast (usp. 2 Kr 5,2; 7,7; Ps 2,9; Otk 19,15; Mt 2,6)​

APOSTOLSKA SUKCESIJA: Nemoguće je dokazati biblijski, povijesno, ni logički – da je Biblija jedini i isključivi izvor vjere. A, budući da je Luther izbacio neke knjige iz kanona, kako da znamo koje su knjige kaononske, a koje nisu? Možemo JEDINO slijediti Pavlove upute da se držimo nauka koji je predan pismenim i usmenim putem i povjeren Crkvi da ga razlaže, čuva i širi po svem svijetu (1 Kor 11,2; 2 Sol 2,15; 3,6). Isus je ostavio Crkvu a ne Bibliju, obećao da je ni vrata paklena neće razoriti.​

Ako svaki kršćanin uspostavlja direktan odnos s Bogom i tako saznaje svu istinu, zašto onda Isus uspostavlja autoritet kojemu su svi kršćani obvezani na poslušnost u prihvaćanju nauka i disciplinskih propisa (Lk 10,16; Mt 10,40; Mt 16,17-19; Mt 18,15-18; Iv 20, 21-23)? Uči li time Isus nešto besmisleno ili nam ostavlja sigurno jamstvo nezabludivosti u vjeri, jer oni koji se odvajaju od zakonitog autoriteta mogu iskriviti pisma na vlastitu propast (2 Pt 3,16)? Ako je Biblija dovoljna onda je više od 90 % populacije sve do 20. st. bilo isključeno iz mogućnosti spasenja, zbog nepismenosti i siromaštva.​

I koje su zapravo knjige Novog Zavjeta, na temelju čega možemo razlučiti kanonske spise od nekanonskih i koja instanca posjeduje pravo na konačnu ocjenu? Gdje koji autor tvrdi za svoj spis da je nadahnut i treba biti u Novom Zavjetu, za koji Isus nikad nije rekao da bude sastavljen? Naprotiv, apostolima daje nalog da PROPOVIJEDAJU Evanđelje svem stvorenju (Mk 16,16; Mt 28,20). Crkva je dakle stup i utvrda istine (1Tim 3,15)koji je vjernicima ostavio Isus da ih uvodi u istinu, a Biblija je zapisana predaja, nastala kao živi hod zajednice, nije pala s neba.​

Papa Damaz je održao sinodu u Rimu (382. god.) gdje je prihvaćen ovaj kanon kakav danas imamo, a to potvrđuju sinode u Hipponu (393.) i Kartagi (397.). Tako već u 4. st. imamo kanon koji odgovara današnjem katoličkom kanonu. Odakle Lutheru vlast da određuje kanon? Kome su povjereni ključevi kraljevstva nebeskog da o tom odlučuje? Tko bi uopće zaključio kanon da nije bilo Crkve? Pa nije valjda pred Patmosom u barci čekala tročlana komisija da Ivan završi Otkrivenje, pa da udare pečat na Bibliju.​

Pavao hvali Židove u Bereji da su sve provjeravali Pismom, a kako su živjeli u dijaspori, onda su se služili Septuagntom, odnosno današnjim, katoličkim kanonom kao i Timotej, koji je bio polugrk iz dijaspore, i njemu Pavao kaže: “Sve Pismo, bogoduho, korisno je za poučavanje, uvjeravanje, popravljanje, odgajanje u pravednosti…“Dakle Pavao je potvrdio katolički kanon, kao i predaju: “Stoga braćo, čvrsto stojte i držite se predaja u kojima ste poučeni bilo našom riječju, bilo pismom.“ (2 Sol 2,15). Isus, apostoli i pisci Novog Zavjeta na skoro 100 mjesta citiraju onih 7 knjiga koje je Luther izbacio. Sama Biblija se protivi se Sola Scriptura principu jer Juda citira Henokovu knjigu koje nema u kanonu, a u Tori se spominju dvije knjige koje nisu ostale sačuvane.​

Nije Biblija stvorila Crkvu nego obrnuto, Crkva mora tumačiti Bibliju te zbog toga Crkva mora biti nezabludiva, dok iz Biblije ljudi mogu izvesti svašta:

“Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.“ (Mt 18, 15-18)

Isus nam dakle kaže ne da osnivamo sekte, već da slušamo autoritet Crkve. Već iz samog čina odabranja dvanaestorice (Lk 16, 13-16; Iv 6,70), logički slijedi da je Isus postavio odabranu skupinu s autoritetom pastirskog upravljanja i naučavanja. “Tko vas sluša, mene sluša; tko vas prezire, mene prezire. A tko mene prezire, prezire onoga koji mene posla.” (Lk 10, 16)

“Zaista, zaista, kažem vam: Tko primi onoga kojega ja šaljem, mene prima. A tko mene primi, prima onoga koji je mene poslao.” (Iv 13, 20)

“Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.” (Mt 19, 18)

“Kristovi smo dakle poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!” (2 Kor 5, 20; usp. tak 3 Iv 1,9).

Ovdje se istovremeno nalazi i odgovor o potrebi i vrijednosti apostolske sukcesije… upravo u nasljednicima apostola na čelu s Petrovim nasljednikom, nalazi se autoritet poučavanja, kao Isusovo jamstvo naprevarljivosti Crkve u tumačenju istina vjere i morala pod vodstvom Duha Svetoga:

“Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on – Duh Istine – upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.“ (Iv 16, 12-14)

“Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28, 18-20)

Služba biskupa vrlo se jasno očituje u Bibliji (Dj 20,28; 1 Tim 3,1; Tit 1,7 ). Jasno je da biskupi Timotej i Tit imaju iste ovlasti upravljanja i naučavanja koje su predane apostolima, i iste ovlasti koje imaju današnji biskupi.

“Poradi toga ostavih te na Kreti da urediš preostalo te po gradovima postaviš starješine kako sam ti ja odredio“ (Tit 1,5)

RELIKVIJE: “…baciše mrtvaca u grob Elizejev i odoše. Mrtvac, dotakavši se Elizejevih kostiju, oživje i stade na noge.”(2Kr 13,20-21). Žene se izliječila od krvarenja doticanjem Kristove haljine (Mt 9,20-22) i bolesnici su ozdravili kad je Petrova sjena prešla preko njih (Dj 5,14-16) “Bog je pak činio čudesa nesvakidašnja po rukama Pavlovima tako da bi na bolesnike stavljali rupce ili rublje s Pavlova tijela pa bi s njih nestajalo bolesti i zli duhovi iz njih izlazili.” (Dj 19,11-12). U slučaju Elizeja, povratak iz mrtvih dogodio se preko prorokovih kostiju. U NZ slučajevima, fizičke stvari (haljina, sjena, rupci i rublje) upotrijebljeni su kako bi izazvali ozdravljenja.

EUHARISTIJA: “I dok su blagovali, uze Isus kruh, izreče blagoslov pa razlomi, dade svojim učenicima i reče: “Uzmite i jedite! Ovo je tijelo moje!” I uze čašu, zahvali i dade im govoreći: “Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja, krv Saveza koja se za mnoge prolijeva na otpuštenje grijeha.“(Mt 26, 26-28) (Mk 14, 22-24) (Lk 22, 19-20) (1Kor 11, 24-25)

“…tko god jede kruh ili pije čašu Gospodnju nedostojno, bit će krivac tijela i krvi Gospodnje.” (1 Kor 11, 26-30) vidi i (Heb 13, 10)

“Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici jednoga kruha. Gledajte Izraela po tijelu! Koji blaguju žrtve nisu li zajedničari žrtvenika?” (1Kor 10, 16-18)

Posljednja večera se odvijala uoči Isusove žrtve na križu, vremenski s njome povezana, to je bila pashalna večera, imala žrtveni karakter. Ona je spomen na izbavljenje iz Egipta. A Isus je označen kao Jaganjac Božji. U aramejskom, kojim je Isus govorio, “janje” i “kruh” su ista riječ (talja). Kao što je stari Izlazak obilježila smrt prvorođenaca, tako i Novi (muku, smrt i uskrsnuće) obilježava smrt Prvorođenca. U Starome se spomen vršio janjetom, u Novome se vrši kruhom-ista je čak i riječ. Smrću Kristovom dovršile su se krvne životinjske žrtve-Njegovu žrtvu sada posadašnjuje Novo Janje-kruh, koji se već u Šatoru i Hramu nalazio svagda pred licem Božjim.

Tu je i krv koja se prolijeva. Kruh i vino izričito upućuje na žrtvu, (“krv Saveza” i “novi Savez u mojoj Krvi”). Ovo upućuje na Izl 24, 4-8. Vino je Krv Saveza: kao što je žrtvom životinja bio zapečaćen stari Savez, Njegovom žrtvom je zapečaćen i Novi. Kao što su žrtve Izraela bile odraz i nastavak sinajske, tako je i vino spomen i prisutnost golgotske. Mojsije jedan dio žrtvene krvi izlijeva na žrtvenik, a drugim dijelom škropi narod. Kristova Krv se izlijeva na žrtveniku križa jednom zauvijek, no “novi Mojsije” i “novi Posrednik” ostavlja njenu prisutnost Novom Izraelu – Crkvi.

Da ovo ne bi ostala samo stvar trenutka, Krist ostavlja zapovjed: ovo činite meni na spomen. U grčkom je to anamnesis, što je prijevod hebrejskog zikharon i azkara (Iz 66,3; Lev 2,2; 24,7). Riječ označava žrtveni spomen, trajno, aktivno prisjećanje, sadrži pored aluzije na sinajsku, aluzije i na slobodne žrtve prinosnice koje su se stalno prinosile, kao i na kruhove iz Šatora Sastanka, koji su se, svake subote mijenjali po svećenicima. Uostalom, što će ti kruh i vino da bi se samo prisjećao? Ako je euharistija samo simbolična, zašto su Isusa svo osim apostola napustili nakon ovih riječ? U Mal 1,11 stoji da će žrtva biti u cijelom svijetu, vidi i Mal 3.

“Reče im stoga Isus: “Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi!“

I opet:

“Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu.“ (Iv 6, 54. 56)

BLAŽENA DJEVICA MARIJA: Presvetoj Djevici Mariji daje se veliko poštovanje i čast, kao onoj koju je Bog izabrao, da donese na svijet Njegovog Jedinorođenoga Sina. Zato je ona najslavnija među svim stvorenjima Božijim. Ona je sama proročki kazala: “Svi naraštaji zvati će me blaženom” (Lk 1,48). Isus je vječna, božanska Osoba koja je od Marije primila cijelokupnu ljudsku prirodu (Iv. 1, 1. 14). Marija je rodila božansku Osobu, pa se s pravom zove “Majka Božija”. U tome su jednodušni i najraniji Oci, Ignacije, Irenej, Tertulijan… To ne znači da je ona majka Boga Oca. Oni koji ne prihvaćaju izraz “Majka Božija” sumnjaju i u Isusovo božanstvo.

U Lk Elizabeta počinje svoj pozdrav s istim riječima sa kojima je anđeo završio svoj pozdrav, nadahnuta prva nazviva Mariju “Majkom Božjom” i moli prvu Marijansku molitvu. Izraz milosti puna kaharitomene označava trajno stanje milosti, tj. bezgrešno začeće.​

Prvo proročanstvo o Mariji nalazi se na samom početku Biblije, Post 3,15 hebrejski tekst sugerira aktivno sudjelovanje Marije; “ona će zdrobiti“, žena će biti neprijatelj zmiji. Važno je i proročanstvo iz Jer 31,22; “Žena će okružiti čovjeka” (ta riječ ustvari znači putokaz), vidi i Iz 7, 1-17; Mih 5, 2-3. Ostale praslike i figure Marije u SZ prema ranim crkvenim ocima, a kasnije i cijeloj tradiciji su Ruta, Estera, Judita (usp. Jdt 16), Sara, Debora, ,,grm koji ne sagorijeva“ (Izl 3,2) je simbol začeća bez gubitka svog djevičanstva, zatim motivi: ,,proslavit ću mjesto na kom počivaju noge moje” (Iz 60,3), ,,Kovčeg saveza koji ne trune“ (Ps 132).​

“Mikala, Šaulova kći, ne imade poroda do dana svoje smrti.’“ (2 Sam 6,23) odgovor je onima koji tvrde da je Mt 1,25 dokaz da je Marija imala djece. Protoevanđelje Jakovljevo, pisano krajem 1. st navodi da je Ana posvetila Mariju Bogu. Židovski običaj je bio da posvećena djevica dobije zaštitnika. Udovac Josip koji je već imao djece bio je prikladan i iz razloga što je bio iz istog pemena kao i Marija (Br 36,6), zato ga Novi Zavjet ne spominje kasnije jer je mrtav. Marijino pitanje: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?“ (Lk 1, 34) ima smisla jedino ako je Marija imala zavjet trajnog djevičanstva. Vidi i Iv 8,19 i 19,25-27. Isusova braća koja se spominje u NZ, mogu biti Josipovi sinovi (Iv 7, 3-4), ili rođaci budući da je to ista riječ u hebrejskom i aramejskom.​

Ženu u Otkrivenju 12 slika je crkve ali i Marije koja je sama slika Crkve, a Ivan savršenog učenika, zato Isus kaže: “Ženo evo ti sina, sine evo ti majke“ (Iv 19, 26-27). Zbog svoje neizrecive povlastice, Marija i može biti opisan kao “odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda”. Što je vrijedi za Crkvu, na neki način vrijedi i za Mariju. Vidi i “sin Marijin“ i Dj 1,14.

SVECI: U Drugoj Makabejcima, koju su protestanti izbacili iz Biblije, Jeremija se na nebu neprekidno moli Bogu za narod (2 Mak 15,14; usp. tak. Bar 1, 13). U natpisima nad grobovima ranih kršćana traže se od pokojnih njihove molitve, a to isto posvjedočavaju i svi rani kršćanski spisi, sv. Augustin, Atanazije Veliki i Ivan Zlatousti zastupaju ovo učenje. Crkva kanonizira svece da bi pojedine kršćane isticala kao vidljivu sliku djelovanja Duha Svetoga i pokazala ih primjerom nama, da budemo kao oni ili čak i bolji. Usp. Jš 5, 13-15; Ob, 1, 16-17; Hag 1,8; Dn 8, 15-17; Jr 15,1; Tob 12, 12-16.​

BESMRTNOST DUŠE: Starozavjetni izvještaj o Samuelu čija je duša nakon smrti svijesna adventisti tumače kao da je riječ o demonu, a ne o Samuelu koji je prevario Šaula (1Sam 28, 5-20). Ali pisac nigdje ne kaže da se radi o demonu. Ovo nije video zapis događaja, nego interpretacija nadahnutog pisca. Nemoguće da pisac ne bi razotkrio demona. Jasno stoji da je žena vidjela Samuela, i cijeli razgovor prikazuje kao razgovor između Samuela i Šaula, nimalo različit od njihovih negdašnjih razgovora (npr. 1 Sam 15, 1-31). Ako je to demon, a ona je vračara, zašto je vrisnula kad je vidjela Samuela? Očito, vidjela je nešto sveto, i bilo joj je jasno da to nije demon, te da se prorok može javiti samo pomazaniku Božjemu. Ovo nije klasični opis seanse: nakon što je dozvala Samuela, žena više nema nikakva utjecaja na njega. Daljnju kontrolu nad situacijom preuzima Samuel. Nikakve magije dalje tu nema.

Žena vidi nešto božansko, odnosno, elohim raithi olim min-haarec. Nadahnuti pisac koristi svete i kultne pojmove (elohim-Bog i olim-paljenica). Šaul nije samo pretpostavljao: vajjeda Šaul ki-Šemuel hu. Jada označava dubinsku spoznaju, primjerice Boga ili spolni odnos (upoznati ženu), razumjevanje itd. Samuel ga opominje: zašto si me uznemirio? Može li se uznemiriti demona? Nije li njegov zadatak da dolazi među ljude i zavodi ih na otpad od Boga? Kako je demon prevario Šaula, kada se sve što je duh prorokovao ispunilo( Šaul i njegovi sinovi pogibaju ). Nigdje nema nikakve varke. To potvrđuje i Knjiga Sirahova:​

“I ispod zemlje podignu svoj glas proročki da izbriše opačinu s naroda.“ (Sir 46, 20)​

“Vječni stvori čovjeka od zemljanoga praha i udahne mu u nosnice dušu života (nišmat hajim, nešama) i čovjek postade živa duša (nefeš).” (Post 2, 7)

Premda se i za ostala bića kaže da imaju nefeš, ostaje činjenica da je samo čovjek posebno stvoren ovakvim zahvatom. (Zohar, Berešit raba, 14, 9).

Riječ nefeš ne znači samo krv ili život kako tvrde adventisti, već ima 32 značenja, a jedno od njih, vrlo često u Bibliji je duša. I riječ leb se prevodi kao duša. “Željno te, Jahve, čekamo; duša nam žudi…“ ,,A onda svatko koga je srce vuklo i duša poticala dođe…“ (Izl 26,8; 35,21; Br 21,5). ,,To bijedno jelo već se ogadilo dušama našim“. “Ondje za novac …što god ti duša zaželi“. “Narod bezdušan” (Pnz 12,21; 14,26; 28,50).

Izak kaže Ezavu: ,,pa da te blagoslovi dusa moja dok nisam umro” (Post 27,4), a Jakov odgovara: ,,…pa da me blagoslovi duša tvoja” (27,19). Ovdje riječ ,,duša” ne znači ,,krv”, ili ,,životni proces”. Rahele na samrti: ,,A kad se rastavljaše s dušom te umiraše…” (Post 35,18). Josipova braća kažu: “vidjesmo muku duše njegove kad nam se moljaše“ (Post 42,21). Jakov kaže sinovima: “U tajne njihove da ne ulazi duša moja” (Post 49,6). Bog objašnjava Izraelcima: “Jer je duša tijelu u krvi, a ja sam vam je odredio za oltar da se čiste duše vaše, jer je krv što dušu očisćava” (Lev 17,11) Dakle, duša žrtvenih životinja je u krvi. I ta krv je određena za ocišćenje ljudskih duša. Ovdje riječ “duša“ ne označava krv, nego dušu, duhovni dio čovjeka.

Bog je svakako Biće bez krvi: ,,i namjestit ću stan svoj među vama i duša moja neće mrziti na vas“ (Lev 26,11).,,Ljubi Gospod Boga svojega iz svega srca svojega i iz sve duše svoje i iz sve snage svoje“. Bog govori Izraelcima: ,,Nego složite ove riječi moje u srce svoje i u dušu svoju“ (Pnz 6,5; 11,18). “Popravi se, Jeruzaleme, da mi se duša od tebe ne odvrati…“. ,,Potajno će mi duša plakati zbog oholosti vaše…“. ,,Kad bi i Mojsije i Samuel stali pred lice moje, ne bi mi se duša obratila narodu tome“ (Jr 6,8; 13,17; 15,1).

Dalila je toliko dosađivala Samsonu: “i duša mu prenemože da umre“ (Suci 16,16). Šaul mučeći se pred smrt, reče: “pristupi k meni i ubij me, jer me obuzeše muke, a još je sasvim duša u meni“ (2 Sam 1,9). “Neka se najprije spali salo, a onda uzmi što ti duša želi“. “…sahnu oči i vene duša njegova“. “ Jonatanova se duša prikloni Davidovoj duši“ (1Sam 2,16; 2,33; 18,18). Ilija moleći se Bogu za dječaka: ,,Neka se povrati u dijete duša njegova” (1Kr 17,21). Ilija, izmučen zavapi: “Dosta je već, Gospode, primi dušu moju“ (1Kralj.19:4). Ilija nije očekivao da ga Bog zakolje pa da njegovu krv primi kao ,,dušu”. Elizej štiteći neku ženu: “Ostavi je, jer joj je duša u jadu“ (2 Kr 4,27).

Abigajila kaže Davidu: “Neka duša moga gospodara bude svezana u snopu života.“ (1Sam 25, 29), a Talmud ovaj redak komentira: “Duše pravednika su smještene po slavnim prijestoljem, kako je rečeno” (BT Šabat 152b). David Solomonu: “Da služi Bogu “cijelim srcem i dušom dragovoljnom“ (1 Ljet 28,9). Job se jada: “Dodijao je duši mojoj život moj govoriti ću u jadu duše svoje“, “Samo tijelo njegovo dok je živ boluje, a duša njegova u njemu tuži“, “Dokle ćete mučiti dušu moju“ ,“ljudi u gradu uzdišu i duše pobijenih viču“, “Kakvo je nadanje licemjeru kad se lakomi, a Bog ce isčupati dušu njegovu“ (Job 10,1; 14,22; 19,2; 24,12; 27,8). David kaže: “Jer nećeš ostaviti duše moje u grobu, niti ćes dati da svetac tvoj vidi trulost“ (Ps 16,10).

Kad Psalmist kaže “Blagosivljaj dušo moja Gospoda“, tu ne misli ni na svoju krv ni na svoje življenje, nego na dušu kao duhovni dio svoga ljudskog bića (Ps 103,1). Izaija kaže “Duša će se moja veseliti u Bogu mojem“ (Iz 61,10). Još redaka iz psalama gdje je to vidljivo: ,,Duboko mi je duša potresena, a ti, o Jahve – dokle ćeš?“, ,,I moja će duša za njega živjeti“, “duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo“, “Duša će mu u sreći počivati…“, “Zato ti pjeva duša moja…“ ,“…od jada slabi mi oko, duša i tijelo“, “Naša se duša Jahvi nada…“, “…duša moja zapada u osamu”, “Kao što košuta žudi za izvor-vodom, tako duša moja čezne, Bože, za tobom“, “Žedna mi je duša Boga…“, “Tuguje duša u meni…“, “Jer duša nam se u prah raspala, trbuh nam se uza zemlju prilijepio“ (Ps 6,4; 22,30; 24,4; 25,13; 30,13; 21,10; 33,20; 35,12; 42,2; 42,7; 44,26; 63,2).

Knjiga Propovjednika najčešće citirana protiv besmrtnosti duše kaže: “te ima sve što mu duša poželi“ (Prop 6,2). Nadalje: “I duša se moja od nje odvratila“ (Ez 23,18), ,,Strepi duša njegova“ (Hab 15,4), “Duša opakoga želi zlo u njemu nema milosti za bližnjeg“ (Izr 21,10), “Dršće mi duša!“ (Jr 4,19), “Pravdu za dušu moju“ (Tuž 3,58), “Reci mi, ti koga ljubi duša moja…“ (Pj 1,7; 3, 1-4; usp. tak. Tob 3,6).

Isus kaže: “Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti. Nego se vise bojte onoga koji moze i dušu i telo da upropasti u paklu“ i “Pretužna je duša moja do smrti“ (Mt 26,38, 10,28). Isto značenje ima riječ duša u Marijinom hvalospjevu: “Veliča duša moja Gospodina… ” (Lk 1,46).

Bogataš kojem je urodila njiva kaže sam sebi: “Reći ću svojoj duši: dušo, imaš mnoga imanja… uživaj“. Pavao kaže: “Te da se vas neoštečeni duh, i duša, i tjelo sačuvaju prilikom dolaska Gospodina našega Isusa Krista“ (1 Sol 5,23). Usporedi također: Dj 20,10. I još: ,,Pravedniku se doista dan za danom duša razdirala” (2 Pt 2,8), Ivan je vidio “duše zaklanih zbog Božje riječi…“ (Otk 6,9), ,,Voće za kojim ti duša žudjela…“ (Otk 18,14). Pavao koji teži da se iseli iz tijela (2 Kor 5,8).

Što je sa Isusovim riječima upućenim razbojniku (Lk 23,43), koje adventisti tragikomično prevode: “Kažem ti još danas, biti ćeš sa mnom u Raju“? Ni hebrejski ni aramejski ni grčki ne podržavaju takvu nakaradnu konstrukcijuIsus nikad i nigdje u Novom Zavjetu ne koristi tu konstrukciju (npr. danas ti kažem pođi za mnom). U čitavoj Bibliji nitko je ne koristi. Stručnjaci za grčki su jednoglasni. Bi li razbojnik da mu Isus nije rekao kažem ti još danas, mislio da mu Isus to govori jučer, prekjučer ili sutra? Zašto je Isus bilo potrebno da mu naglasi da to govori danas?! Osim toga, oni kažu da je Isus 3 dana spavao, ali to nije točno: “Razvalite ovaj Hram i Ja ću ga u tri dana podići ” (Iv 2,19). Ovdje Isus kaze JA (usp. tak. Jon 2)!

Neki redci o paklu kao vječnom mučenju: Dan 12,2; Mk 9,44-49; Lk 16,23-24; Otk 20,10, mrtvi slave Boga: Job 26,5. Ako ne postoji čistilište zašto je Juda Makabejac prinio žrtvu za mrtve (2Mak 12,16)? Gdje je Isus bio u 1Pt 3,18-20? Zašto Pavao kaže da će duše nekih spašenih morati proći kroz oganj (1 Kor 3,15)? Zašto Pavao moli Boga za milost prema mrtvom Oneziforu (2 Tim 1,16)? Što znači Isusova prispodoba o tamnici i zadnjem novčiću (Lk 12, 58-59)? Najraniji kršćanski spisi govore o čistilištu su Djela Pavlova i Teklina, 140.

KIPOVI I SLIKE: Je li Crkva oduzela jednu zapovijed iz Dekaloga? Crkva nije ništa oduzela, već u samoj Bibliji postoje dvije forme Dekaloga. Osim toga, ne postoje dokazi iz Biblije da je savez na Sinaju vrijedio za ikog osim za Židove i one koji bi se obrezali i došli živjeti u starozavjetni Izrael. Kršćani ne žive po savezu sa Sinaja, nego po Novom Zavjetu. Ono što su protestantima 1. i 2. zapovjed, Katolička Crkva je stavila u prvu. No, zabranjuje li ta zapovjed umjetnost, izradu kipova i slika?

Točan prijevod sa hebrejskog glasio bi ovako:
Ne stvaraj sebi uzora niti uobličavaj kavog idola (boga otpalog na nebu, palog anđela) pod nebesima nad tobom ili na zemlji pod tobom ili u vodi pod zemljom. Ne prostiri se pred njima i nemoj robovati njima, jer ja JHWH sam taj koji sam Bog tvoj i koji revnujem da za grijehe otaca koji me omrznuše, zapovjedima uzvratim sinovima, praunucima i prapraunucima njihovim, ali i iskazujem milost, tisućama onih koji mi uzvraćaju ljubav tako što drže moje zapovjedi! Ne stvaraj lika koga bi obožavao, jer obožavanje pripada Bogu! Ne uobličavaj idola od ljudi, bića i predmeta i nemoj im služiti.

Kada se čovjek zanese nekim, pa živi tuđi život, a ne svoj, idolopoklonik je. Kada čovjek živi prema standardima svijeta, kada čini preljub, služeći svojoj pohoti, kada služi bogatstvu i novcu, idolopoklonik je. Sve što čovjeka degradira kao ličnost je idolopoklonstvo. Kada je čovjek sluga svemu što nije Bog, idolopoklonik je. Ako čovjek sluzi stvarima idolopoklonik je. Ako su stvari u službi čovjeka, nije idolopoklonik. Ako čovjek služi kipovima i slikama, idiolopoklonik je. Ako kipovi i slike služe čovjeku, nije idolopoklonik.

U SZ svi predmeti koji su bili Božje boravište na Zemlji bili posvećeni, čak i ono što je došlo u doticaj sa time. Bog je naglasio – štujte moje Svetište! Božje boravište u NZ, koje bismo trebali poštivati je Krist, a s time i Crkva, jer je pisano, što god se dotakne svetoga, sveto je, te, preko nje materijalne stvari koje ona upotrebljava, jer je sve to usko povezano (Lev 19,30; 26,2). Vezano uz to, ako je izrada likova sama po sebi nemoralna, zašto je Bog u nekim slučajevima dozvoljava ili čak naređuje?

U Šatoru Sastanka nalazimo kipove kerubina na Kovčegu (Izl 25, 17-22), kao i izvezene na zavjesi (Izl 26, 31). U pustinji Bog djeluje na sakramentalan način putem lika zmije (Br 21, 4-9). Netko će reći, ovo je Bog izričito naredio, ali jao! U 1 Kr 6, 23-28 nalazimo dodatna dva poveća kerubina, nepoznata u Tori Mojsijevoj, koja je Salomon podigao na svoju ruku, i na kojima Bog ne prigovara. Ovdje se radi općem načelu, a ne striktnoj zapovijedi!. Dakle, ako je to samo po sebi gnusno i nemoralno, zašto sveti i isključivi Bog u nekim slučajevima to naređuje ili tolerira? Sveti likovi u SZ su bili sveti, i izdvojeni od običnog naroda, Bog je djelovao preko njih. Koliko dakle neće još više sada, kad je i sam uzeo materiju na sebe!

Biblija zabranjuje izradu likova krivih bogova, jer se zapovijed nalazi u kontekstu zabrane mnogoboštva. I ne samo to, hebrejski izvornik sadrži u korijenu nekih riječi i drukčija značenja (,,otpalih na nebu”) što cijeloj stvari daje drukčiji smisao. Katolici naprotiv, ne štuju druge bogove, niti likove smatraju bogovima, niti prinose ljudske žrtve, (pojašnjenje idolopoklonstva vidi u Mudr 14, 12-31; Nah 1,14). Najraniji slika koju danas posjedujemo je nađena na Priscilinu grobu oko 110. prikazuje Mariju i Izaiju, a odmah do nje je i poznata ikona koja se pripisuje sv. Luki.

SUBOTA I NEDJELJA: Petar je kao prvi papa predvodio Crkvu na apostolskom saboru koji je određivao kojih se zapovjedi kršćani iz poganstva moraju pridržavati (Dj 15,10-11). U konačnoj odluci sabora među subota nije spomenuta (vidi zakone za sinove Noine). O obrezanju se sporilo. Da je subota smatrana dijelom Novog saveza o njoj bi se raspravljalo jer je ona bila nepoznata poganima, ali ona nije čak ni spomenuta.

Sva Isusova pojavljivanja nakon uskrsnuća odigrala su se u nedjelju: Mariji, u jutro uskrsnuća, za dva učenika odlaska u Emaus, Šimunu (Petru), jedanaestorici učenika na večer uskrsnuća, nedjelju, jedanaestorici ,,osam dana kasnije”. Vidimo da je Isus ciljano izabrao nedjelju za sastanke sa učenicima. Isus je uskrsnuo u nedjelu. Duhovi su se odigrali u nedjelju. Crkva je rođena u nedjelju. Nedjelja je dan Gospodnji, dan za euharistiju i milodar (Dj 20,7; 1Kor 15,2; 16,2). Isus nikad ni prije ni nakon uskrsnuća nije izdao zapovijed o suboti, već je za svoje susrete s učenicima kao i sve važne događaje izabrao nedjelju. Svi važni događaji nakon uskrsnuća događaju se u nedjelju: Toma prizanaje Isusa kao Gospodina i Boga, Isus uze kruh, izreče blagoslov pa razlomi i dade učenicima očito kao što je imao u ustanovljavanja zajedništvu obrok i njihove “oči su otvorene, a oni ga prepoznali”, Isus blagoslivlja učenike dva puta govoreći: “Mir vama”, Isus: “… dahne u njih i reče, ‘prime Duha Svetoga'”, Isus daje svojim učenicima crkvene vlasti da proglasi oproštenje onima koji vjeruju u njega po evanđelju. Isus je mogao izabrati subotu za sastanak sa učenicima, ali to nije učinio, kao što se ni apostoli, ni apostolski oci, ni kršćani svih stoljeće nisu nalazili subotom, nego nedjeljom. Subota je kao znak Staog saveza ispunjena (Izl 37,17; Heb 8,13).

Od deset zapovijedi jedino subota nikad u NZ nije ponovljena, ostalih devet je Isus ponovio: zapovijed da nemamo drugih bogova više od 50 puta, idolopoklonstvo osuđeno 12 puta, ne izusti ime gospodina Boga svojega uzalud 3 puta, poštuj oca i majku 6 puta, ne ubij 6 puta, ne učini preljub 12, krađu 7, lažno svjedočenje 4, lakomost 9 puta. Zašto se zapovijed o suboti u Novom zavjetu nikad ne spominje? Kada se u NZ nabrajaju grijesi, subota je uvijek odsutna. U Mk 7,21-22 Isus nabraja grijehe, subotu ne spominje. U Rim 1:29-32navedeni grijesi zbog kojih se neće ući u kraljevstvo nebesko, subote opet nema. U Gal 5, 19-21 popis od 15 grijeha, u 2 Tim 3, 1-4 čak 18, subote opet nema. I nema. Zašto NZ nigdje ne uči da se mora poštovati zapovijed o suboti? Zašto NZ o suboti šuti? Zašto se nigdje u NZ kršenje subote ne osuđuje kao grijeh? Zašto zapovjed o suboti nije još samo jednom ponovljena u NZ? Ako je subota toliko važna, zašto je Isus nije spomenuo u govoru na gori ili bilo kojoj drugoj propovijedi? Zašto Isus nikad nije ponovio zapovijed o suboti? Zašto apostoli nikad nisu izdali zapovijed o suboti? Zašto na Jeruzalemskom saboru nema zapovijedi o suboti ili osude kršenja subote?

Jedan od klasičnih subotarskih argumenata je da je i Isus držao subotu, pa moramo i mi, ali takav način argumentacije je pogrešan. Isus je bio obrezan, jeo košer, slavio hanuku, prinosio žrtvu… Jesmo li i mi sve to dužni činiti? U Gal 4, 4-5 piše da je Isus živio po Zakonu da nas otkupi od Zakona: ,,Ali kad dođe punina vremena, posla Bog Sina svojega, rođena od žene, postavljena pod zakon, Da otkupi one, koji su bili pod zakonom, da primimo posinjenje“. Ni jedna subota spomenuta u Djelima apostolskim se ne odnosi na kršćansko bogoslužje. Pavlova praksa bila je najprije ići Židovima, a subota je bila dan kada je najviše Židova bilo okupljeno na bogoslužju. “Što je, dakle, bila je svrha zakona? Dometnut je poradi prekršaja dok ne dođe potomak, kojemu je bilo dano obećanje, određen po anđelima, rukom posrednika“ (Gal 3,19). Zakon je imao svoj početak, došao 430 godina nakon obećanja Abrahamu (Gal 3,17-18) i kraj (kada je Obećani došao).

Subota nije dana za sve ljude, iako Post 2,1-3 kaže da je Bog nakon što je dovršio stvaranje počinuo u sedmi dan tu nije riječ o tome da je to dano Adamu i Evi kao zapovijed (imali su samo jednu zapovijed). U cijelom Postanku ne postoji zapovijed o suboti. Ni Abraham, ni Izak, ni Jakov ne drže subotu. Tek nakon otkupljenje Božjeg naroda iz Egipta, subota se opet spominje (Izl 16, 22-30). Abraham je dobio zapovijedi i odredbe, ali ne i subotu. Zapovijed o suboti dana je Izraelu i samo Izraelu. Subota je znak Saveza između Boga i Izraela. U Pnz 5, 1-15 se jasno navodi da je Bog nije dao subotu ili druge zapovijedi nikom drugom nego tada Izraelu.

U Izl 31, 12-17 je razlog zašto Bog daje Izarelu subotu da bi se objavio kao istinski i živi Bog Stvoritelj, odvojen od svih drugih bogova. “Držite subote, obožavajte Mene, jer ja sam pravi, živi Stvoritelja svemira.“ Subota je “znak“(Izl 31,13) između Boga i “sinova Izraelovih” (Izl 12, 15. 17), a ne za sve čovječanstvo. Neh 9, 13-14 pokazuje da subota nije dana nikome na čuvanje sve do Izrela u pustinji: “Tada si sišao dolje na Sinaj, govorio si s njima s neba i dao si im pravedne zakone, pouzdane naputke, dobre odredbe i prave zakone.Ti si im obznanio svetu Subotu svoju i dao si im preko svojega sluge Mojsija zapovijedi, odredbe i zakone.“ Redak ,,subota je stvorena radi čovjeka”subotari često koriste da bi dokazali da je subota dana cijelome čovječanstvu, ali redak kaže da je subota stvorena radi čovjeka, a ne čovječanstva. Kada Biblija govori o nečemu što se odnosi na cijelo čovječanstvo, ona to jasno naglašava: Mt 28,19; Iv 3,16; Dj 2,17; Tim 2,4; Tit 2,11.

Moralni zakon ne treba pisane objave, kršćani nisu dužni držati Dekalog samo zato što je dio moralnog zakona, već zato što su sve zapovijedi osim subote ponovljene u NZ. Subota nije pečat Božji nego je to Duh Sveti: Ef 1,13; 2Kor 1, 21-22. U kojim okolnostima se smijelo prekršiti zapovjed o preljubu ili služenju drugim bogovima? A čak je i obična ovca bila važnija od subote.

Subota nije zapovijed koju čuva ostatak iz Otkrivenja. Riječ koja se koristi za Deset zapovijedi je ,,nomos”. Riječ koja se u Otkrivenju koristi je ,,entele” i znači “učenje”. Sam Ivan objašnjava koje su to zapovijedi: 1 Iv 5, 1-3; 1 Iv 3, 21-24. Danas ni ne zamo kada je subota. Godine 1582. papa Grgur XIII pronašao je pogreške u kalendaru i odlučeno je da se izbace dani od 5.-14. listopada.

Još u Hoš 2,11 piše da će subota biti ukinuta. To je potvrđeno i u Kol 2,16-17 “Neka vas dakle nitko ne sudi po jelu ili po piću, po blagdanima, mlađacima ili subotama. To je tek sjena onoga što dolazi…”. Vidi također Gal 4, 9-11. Gdje je u Bibliji zapovjed o svetkovanju nedjelje? U Lev 23, 5-11. Riječ koja stoji uz subotu u SZ ,,olam“ ne mora uvijek značiti vječno, već i dug vremenski period. Ista riječ stoji i uz obrezanje, a kršćani se ne obrezuju.


Četvrta grupa argumenta

,,Staza je pravednika kao osvit, on sve većma svijetli do potpuna dana.“ (Izr 4,18)​

Četvrta grupa argumenata bili su savjest i intuicija. Vrlo brzo, možda već nakon par mjeseci, u duši sam potajno, čak i od sebe samog skriveno znao da je adventizam laž, ali si to nisam želio priznati jer sam se navukao na kreacionizam, pao sam na bombardiranje ljubavlju. Nisam mogao ljude koje sam zadojio adventizmom i kojima sam bio autoritet razočarati, nisam smio ispasti naivna, prevarena budala u njihovim očima. Nakon dugotrajne borbe, višemjesečnog proučavanja Biblije, nakon jako puno molitve, posta i klečanja, i konačno nakon fantastičnog znaka od Boga, znaka koji je došao odmah kada sam ga na koljenima za vrijeme Mise (na koju sam nakon više od godinu dana ponovno krenuo svakodnevno) pitao da li je Katolička crkva njegova, skupio sam snage i prvo sve to priznao sebi, a potom i drugima. Hvala Bogu, svih petanestak ljudi koje sam zarazio adventizmom danas su sa mnom u Crkvi.​

Kada su shvatili da gube ovčice, isti ti dragi i ljubazni ,,jaganjci“ skinuli su konačno janjeće kože i pokazali svoje pravo – vučje lice. Telefonski pozivi, prijetnje, proklinjanja, klevete i laži, mržnja koja je iz njih izbijala… iako sam to mogao naslutiti, njihove reakcije su me ipak iznenadile. No bez obzira na probleme koja s njima imam i koje će mi i ovo svjedočanstvo donijeti iznosim ga upravo radi toga da drugi ne upadnu u tu sektu ili da se neki, uz Božju pomoć iz nje oslobode.

Poznati američki psihijatar, Scott Peck u svom djelu “Ljudi laži“ kaže: “Stavovi pate od neke vrste inertnosti. Kada se jednom oforme oni će nastaviti da budu isti čak i pred licem činjenica koje ih pobijaju. Stav se može izmjeniti samo uz priličan trud i patnju. Ovaj proces mora početi ili kroz napor neprestanog samoprovjeravanja i samokritike, ili kroz bolno priznavanje da je nešto što smo smatrali istinitim, svo to vrijeme, možda, bilo potpuno pogrešno. Ovdje se rađa stanje konfuzije. Ovo stanje je prilično neugodno; mi više ne znamo, što je ispravno, a što nije ili kojim putem da krenemo. Ali to je također, i stanje otvorenosti i samim time stanje u kojem učimo i odrastamo. Jedino se iz živog blata konfuzije možemo odbaciti u pravcu nove i bolje vizije.“

Moja je molitva da braća adventisti odbace lažne stavove i krenu putem istine. Da odbace oca laži i njegove proroke i prihvate Isusa i Njegovu Crkvu, JEDNU, SVETU I APOSTOLSKU – CRKVU KATOLIČKU!​

Napomena1: Ovo svjedočanstvo je plod višemjesečnog rada, nastalo je na temelju proučavanje Biblije (citirane su sve biblijske knjige), preko 200 ranih kršćanskih spisa i dokumenata, Talmuda, znanstvene i povijesne literature i oko 180 adventističkih knjiga. Zbog ograničenost prostorom, većina od 2 000 stranica materijala prvotnog svjedočanstva nije mogla ući u ovaj rad. Za svaki navod ili učenje postoje brojne reference te biblijski i izvanbiblijski citati i dokazi.

 

[Jovan Prezviter]

Zanimljivi detalji i opažanja izneseni u tekstu jednog uvaženog člana na ovom forumu.

 

[Laodikeja]

Samo jedno pitanje.

Zasto osim pojedinaca koji su napustili Adventizam ima mnostvo onih koji nisu izasli iz Adventizma, medju kojima su vrsni teolozi, profesori, ljudi koji rade na razlicitim poljima nauke, istoricari, doktori, radnici, obicni ljudi..itd.. i to svedoceci da su oni upravo pobegli iz nekih tradicionalnih crkava iz kojih ih je izvukao sam Bog kao one koji su ziveli u zabludi.

Jos nesto.

Sve sto je pokretac teme naveo kao navodne lazi Adventizma, ustvari su istine Adventisticke biblijske istine koje su oni koji ne poznaju pismo vesto izvadili iz konteksta, i napravili dogme koje su suprotne pismu.

Adventizam ima potpunu istinu, ali ne samo zapisanu istinu u pismu, vec i silu putem koje Bog uverava coveka u tu istinu, i menja ga, nanovo radja, i stvara.

 

[Marko1932]

Verovanja Hrišcanske Adventisticke Crkve?
Napomena: Ovaj gore sto se predstavlja za bivseg adventistu prilozio je katolicki video. To je dokaz ko je autor gornjega teksta.
Drugo, Ispod svakog verovanja Crkve navedeni su biblijski tekstovi na kojima se zasniva svako verovanje.

1. Sveto pismo
Sveto pismo, Starog i Novog zaveta je pisana Božija rec data božanskim nadahnucem preko svetih Božijih ljudi koji su govorili i pisali onako kako ih je pokretao Sveti Duh. U ovoj Reci Bog je poverio coveku znanje potrebno za spasenje. Sveto pismo je nepogrešivo otkrivenje Njegove volje. Ono je merilo karaktera, ogled iskustva, autoritativni tumac doktrina i pouzdana zabeleška o Božijim delima u istoriji.
(2. Petrova 1,20.21; 2. Timotiju 3,16.17; Psalam 119,105; Price 30,5.6; Isaija 8,20; Jovan 17,17; 1. Solunjanima 2,13; Jevrejima 4,12)

2. Trojstvo
Postoji jedan Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo tri lica iste vecnosti. Bog je besmrtan, svemocan, sveznajuci, iznad svega i svuda prisutan. On je beskonacan i prevazilazi moc ljudskog shvatanja, ali ipak poznat preko svojih otkrivenja o Sebi. On je vecno dostojan da Ga sva stvorenja poštuju, obožavaju i da Mu služe.
(5. Mojsijeva 6,4; Matej 28,19; 2. Korincanima 13,14; Efescima 4,4-6; 1. Petrova 1,2; 1. Timotiju 1,17; Otkrivenje 14,7)

3. Otac
Bog vecni Otac je Tvorac, Vrelo, Održavalac i Vladar celokupnog stvaranja. On je pravedan i svet, milostiv i pun milosrda, spor na gnjev i obilan nepokolebljivom ljubavlju i vernošcu. Osobine i sila koje su se pokazale u Sinu i Svetom Duhu takode su otkrivenje Oca.
(1. Mojsijeva 1,1; Otkrivenje 4,11; 1. Korincanima 15,28; Jovan 3,16; 1. Jovanova 4,8; 1. Timotiju 1,17; 2. Mojsijeva 34,6.7; Jovan 14,9)

4. Sin
Bog vecni Sin ovaplocen je u Isusu Hristu. Kroz Njega je sve stvoreno, Božiji karakter je otkriven, izvršeno spasenje ljudskog roda i sud svetu. Za svu vecnost živi Bog postao je i covek Isus Hristos. Zacet je Svetim Duhom i rodila Ga je devojka Marija. Živeo je i iskusio iskušenja kao ljudsko bice, ali je savršenim primerom pokazao Božiju pravednost i ljubav. Svojim cudima On je otkrio božansku silu i umro na krstu za naše grehe i umesto nas, vaskrsnuo je iz mrtvih i vazneo se na Nebo da u nebeskoj svetinji vrši službu za nas. Doci ce opet u slavi da konacno oslobodi svoj narod i da obnovi sve.
(Jovan 1,1-3.14; Kološanima 1,15-19; Jovan 10,30; 14,9; Rimljanima 6,23; 2. Korincanima 5,17-19; Jovan 5,22; Luka 1,35; Filibljanima 2,5-11; Jevrejima 2,9-18; 1. Korincanima 15,3.4; Jevrejima 8,1.2; Jovan 14,1-3)

5. Sveti Duh
Bog vecni Duh bio je aktivan sa Ocem i Sinom prilikom stvaranja, utelovljenja i otkupljenja. On je nadahnjivao pisce Svetog pisma. On je ispunjavao Hristov život silom. On privlaci i ubeduje ljudska bica, a one koji se odazovu, obnavlja i preobražava u Božji lik. Poslat od Oca i Sina da bude stalno sa Njegovom decom, On daje duhovne darove Crkvi, opunomocuje je da svedoci za Hrista, i u skladu sa Svetim pismom, uvodi je u svaku istinu.
(1. Mojsijeva 1,1.2; Luka 1,35; 4,18; Dela 10,38; 2. Petrova 1,21; 2. Korincanima 3,18; Efescima 4,11.12; Dela 1,8; Jovan 14,16-18.26; 15,26.27; 16,7-13)

6. Stvaranje
Bog je tvorac svega, koji je u Svetom pismu otkrio verodostojan izveštaj o svojoj stvaralackoj delatnosti. Za šest dana Gospod je stvorio “nebo i zemlju”, sva bica na Zemlji i odmorio sedmog dana te prve sedmice. Na taj nacin On je uspostavio Subotu kao vecnu uspomenu na svoje završeno stvaralacko delo. Prvi covek i žena stvoreni su po Božijem oblicju kao kruna stvaralackog dela. Coveku je data vlast nad svetom, ali i odgovornost da se brine o njemu. Kada je stvaranje sveta bilo završeno, svet je bio “veoma dobar” spreman da objavljuje Božju slavu.
(1. Mojsijeva 1,2; 2. Mojsijeva 20,8-11; Psalam 19,1-6; 33,6.9; 104; Jevrejima 11,3)

7. Covekova priroda
Covek i žena stvoreni su po Božijem oblicju sa individualnošcu, sa mogucnošcu i slobodom mišljenja i delovanja. Iako su stvoreni kao nezavisna bica, svaki covek je nedeljiva celina tela, duha i duše, koja zavisi od Boga za život, disanje i sve ostalo. Kada su postali neposlušni Bogu, naši prvi roditelji su poricali svoju zavisnost od Njega, odvojili se od Boga i pali sa svoga visokog položaja. Božji lik u njima bio je narušen i oni su postali podložni grehu. Njihovi naslednici ucestvuju u ovoj paloj prirodi i njenim posledicama. Oni su rodeni sa slabostima i sklonostima ka zlu. Medutim, Bog je u Hristu pomirio svet sa sobom i svojim Duhom obnavlja smrtnike koji se kaju u lik njihovog Tvorca. Stvoreni na slavu Bogu, oni su pozvani da Ga vole, da vole jedni druge i vode brigu o svojoj životnoj sredini.
(1. Mojsijeva 1,26-28; 2,7; Psalam 8,4-8; Dela 17,24-28; 1. Mojsijeva 3; Psalam 51,5; Rimljanima 5,12-17; 2. Korincanima 5,19.20; Psalam 51, 10; 1. Jovanova 4,7.8.11.20; 1. Mojsijeva 2,15)

8. Velika borba
Citav ljudski rod obuhvacen je velikom borbom izmedu Hrista i sotone u odnosu na Božji karakter, Njegov zakon i Njegovu vladavinu nad svemirom. Ovaj sukob nastao je na nebu kada je jedno stvoreno bice, obdareno slobodom izbora, u samouzvišenju uvelo duh pobune u ovaj svet i navelo na greh Adama i Evu. Ovaj covekov greh imao je za ishod izopacenost Božjeg oblicja u ljudskom rodu, metež u stvorenom svetu i na kraju njegovo uništenje u vreme potopa celog sveta. Posmatran od svih stvorenih bica, ovaj svet postao je poprište sveopšteg sukoba iz koga ce Bog ljubavi na kraju izaci opravdan. Da bi pomogao svom narodu u ovoj borbi, Hristos šalje Svetog Duha i odane andele da ga vode, zaštite i podupru na putu spasenja.

(Otkrivenje 12,4-9; Isaija 14,12-14; Jezekilj 28,12-18, 1. Mojsijeva 3; Rimljanima 1,19-32; 5, 12-21; 8,19-22; 1. Mojsijeva 6-8; 2. Petrova 3,6; 1. Korincanima 4,9; Jevrejima 1,14)

9. Hristov život, smrt i vaskrsenje
U Hristovom životu savršene poslušnosti Božijoj volji, u Njegovoj patnji, smrti i vaskrsenju, Bog je dao jedino sredstvo pomirenja za ljudski greh, tako da oni koji verom prihvate ovo pomirenje mogu imati vecni život, a celokupno stvaranje može bolje razumeti Tvorcevu bezgranicnu i svetu ljubav. Ovo savršeno pomirenje opravdava pravednost Božjeg zakona i milostivost Njegovog karaktera; jer ovo dvoje osuduju naš greh i daju nam oproštenje. Hristova smrt je zamena i otkupljenje koje vrši pomirenje i preobražaj. Hristovo vaskrsenje objavljuje Božiju pobedu nad silama zla, a onima koji prihvataju pomirenje, daje cvrsto obecanje o konacnoj pobedi nad grehom i smrcu. Ono objavljuje dostojanstvo Gospoda Isusa Hrista pred kojim ce se saviti svako koleno na Nebu i na Zemlji.
(Jovan 3,16; Isaija 53; 1. Petrova 2,21.22; 1. Korincanima 15,3.4.20-22; 2. Korincanima 5,

10. Iskustvo spasenja
U beskrajnoj ljubavi i milosti Bog je ucinio Hrista, koji nije znao za greh, grehom za nas, tako da u Njemu možemo biti ucinjeni Božijom pravdom. Vodeni Svetim Duhom mi osecamo svoju potrebu, priznajemo svoju grešnost, kajemo se zbog svojih prestupa, i upražnjavamo veru u Isusa kao Gospoda i Hrista, kao Zamene i Primera. Ova vera koja prima spasenje dolazi preko božanske sile Reci i dar je Božije blagodati. Kroz Hrista mi smo opravdani, usvojeni kao Božiji sinovi i kceri i oslobodeni od vlasti greha. Nanovo smo rodeni i posveceni Duhom; Duh obnavlja naše umove, upisuje Božiji zakon ljubavi u naša srca i mi dobijamo silu da živimo svetim životom. Time što ostajemo u Njemu, postajemo sudionici u božanskoj prirodi i imamo jemstvo spasenja sada i na sudu.
(2. Korincanima 5,17-21; Jovan 3,16; Galatima 1,4; 4,4-7: Titu 3,3-7; Jovan 16,8; Galatima 3,13.14; 1. Petrova 2,21.22; Kološanima 1,13.14; Rimljanima 8,14-17; Galatima 3,26; Jovan 3,3-8; 1. Petrova 1,23; Rimljanima 12,2; Jevrejima 8,7-12; Jezekilj 36,25-27; 2. Petrova 1,3.4; Rimljanima 8,1-4; 5,6-10; Rimljanima 10,17; Luka 17,5; Marko 9,23.24; Efescima 2,5-10; Rimljanima 3,21-26)

11. Crkva
Crkva je zajednica vernika koji priznaju Isusa Hrista za Gospoda i Spasitelja. Kao nastavak Božijeg naroda iz starozavetnog doba, mi smo pozvani iz sveta; i sakupljamo se radi bogosluženja, bratske zajednice, proucavanja Božje reci, proslavljanja Vecere Gospodnje, službe celom ljudskom rodu i objavljivanja Jevandelja celom svetu. Crkva dobija svoje ovlašcenje od Hrista koji je utelovljena Rec iz Svetoga pisma koje je pisana rec. Crkva je Božija porodica. Usvojeni od Njega, njeni clanovi žive utemeljeni na Novom zavetu. Crkva je Hristovo telo, zajednica vere cija je glava sam Hristos. Crkva je nevesta za koju je Hristos umro da bi mogao da je posveti i ocisti. Prilikom svog pobedonosnog dolaska On ce staviti preda se slavnu Crkvu, verne svih vekova, otkupljenu Njegovom krvlju; bez mane ili mrštine, svetu i bez mrlje.
(1. Mojsijeva 12,3; Dela 7,38; Efescima 4,11-15; 3,8-11; Matej 28,19.20; 16,13-20; 18,18; Efescima 2,19-22; 1,22.23; 5,23-27; Kološanima 1,17.18)

12. Ostatak i njegova misija
Vaseljenska crkva sastavljena je od svih koji istinski veruju u Hrista, ali u poslednje vreme široko rasprostranjenog otpada, jedan ostatak bio je pozvan da izade da drži Božije zapovesti i veru Isusovu. Ovaj ostatak objavljuje dolazak sudnjeg casa, propoveda spasenje u Hristu i oglašava približavanje Njegovog Drugog dolaska. Ovo objavljivanje simbolicki je predstavljeno sa tri andela iz Otkrivenja 14. glave; to se podudara sa delovanjem Suda na Nebu i ima za posledicu delo pokajanja i reforme na Zemlji. Svaki vernik je pozvan da licno ucestvuje u ovom svedocenju po celom svetu.
(Otkrivenje 12,17; 14,6-12; 18,1-4; 2. Korincanima 5,10; Juda 3.14; 1. Petrova 1,16-19; 2. Petrova 3,10-14; Otkrivenje 21,1-14)

13. Jedinstvo u telu Hristovom
Crkva je jedno telo sa mnogim clanovima pozvanim iz svakog naroda, plemena, jezika. U Hristu smo nova stvorenja; razlike medu nama ne smeju biti po rasi, kulturi, obrazovanju i nacionalnosti, kao ni razlike izmedu visokih i jednostavnih, bogatih i siromašnih, muškaraca i žena. Svi smo mi jednaki u Hristu, koji nas je jednim Duhom povezao u jednu zajednicu sa Sobom i jedne sa drugima; mi treba da služimo i da nam se služi bez ikakve podvojenosti i rezerve. Otkrivenjem Isusa Hrista u Svetome pismu delimo istu veru i nadu, i dopiremo do svih jednim svedocenjem. Ovo zajedništvo ima svoj izvor u jedinstvu trojedinog Boga, koji nas je usvojio kao svoju djecu.
(Rimljanima 12,4.5; 1. Korincanima 12,12-14; Matej 28,19.20; Psalam 133, 1; 2. Korincanima 5,16.17; Dela 17,26.27; Galatima 3,27.29; Kološanima 3,10-15; Efescima 4,14-16; 4, 1-6; Jovan 17,20-23)

14. Krštenje
Krštenjem ispovedamo svoju veru u smrt i vaskrsenje Isusa Hrista i dokazujemo svoju smrt grehu i nameru da hodimo u novom životu. Na taj nacin priznajemo Hrista kao Gospoda i Spasitelja, postajemo Njegov narod i primljeni smo za vernike Njegove crkve. Krštenje je znamenje našeg jedinstva sa Hristom, znamenje oproštenja naših greha i primanja Svetog Duha. Krštenje se vrši uronjavanjem u vodu i moguce je na osnovu priznanja vere u Isusa i dokaza o kajanju zbog greha. Ono sledi uputstva iz Svetoga pisma i prihvatanja njegovog ucenja.
(Rimljanima 6,1-6; Kološanima 2,12.13; Dela 16,30-33; 22,16; 2,38; Matej 28,19.20)

15. Vecera Gospodnja
Vecera Gospodnja je ucestvovanje u znamenju Isusovog tela i krvi kao izraza vere u Njega, našeg Gospoda i Spasitelja. U ovom iskustvu zajedništva Hristos je prisutan da se sastane sa svojim narodom i da ga jaca. Uzimanjem ucešca mi objavljujemo Gospodnju smrt sve dok ponovo ne dode. Priprema za Veceru Gospodnju ukljucuje samoispitivanje, pokajanje i priznanje. Ucitelj je uspostavio obred pranja nogu da oznaci ponovno ocišcenje, da izrazi voljnost za službu jednog drugome u Hristovoj poniznosti i sjedini naša srca u ljubavi. Služba Vecere Gospodnje otvorena je za sve hrišcane koji veruju.
(1. Korincanima 10,16.17; 11,23-30; Matej 26,17-30; Otkrivenje 3,20; Jovan 6,48-63; 13,1-17)

16. Duhovni darovi i službe
Bog svim vernicima svoje Crkve u svim vremenima poklanja duhovne darove, koje svaki vernik treba da upotrebi u službi ljubavi za opšte dobro Crkve i ljudskog roda. Dati posredstvom Svetoga Duha, koji dodeljuje svakom verniku po svojoj volji, darovi pružaju sve sposobnosti i službe potrebne Crkvi da bi ispunila svoje Bogom uspostavljene funkcije. Na osnovu Svetoga pisma, za pomoc i ohrabrenje ljudima ovi darovi ukljucuju takve službe kao što je verovanje, isceljivanje, prorokovanje, objavljivanje, poucavanje, upravljanje, pomirenje, sažaljenje, samopregorno delovanje i milosrde. Neke vernike Bog poziva i daruje ih Duhom za dužnosti koje Crkva priznaje u pastirskoj, evandeoskoj, apostolskoj i uciteljskoj službi narocito potrebnoj da bi se vernici pripremili za službu, za izgradnju Crkve do duhovne zrelosti da bi se ocuvalo jedinstvo vere i poznanje Boga. Kada vernici koriste ove duhovne darove kao verni pristavi Božijih razlicitih vrlina, Crkva je zašticena od razornog uticaja lažnog ucenja i sazidana u veri i ljubavi, dostiže rast koji je od Boga.
(Rimljanima 12,4-8; 1. Korincanima 12,9-11.27.28; Efescima 4,8.11-16; Dela 6,1-7; 1. Timotiju 3,1-13; 1. Petrova 4,10.11)

17. Dar proroštva
Proroštvo je jedan od darova Svetoga Duha. Ovaj dar je znak raspoznavanja Crkve Ostatka i ispoljio se u službi Elen G. Vajt. Kao Gospodnji vesnik, njeni spisi su neprekidni i autoritativni izvor istine koja Crkvi obezbeduje utehu, vodstvo, poucavanje i popravljanje. Oni, takode, naglašavaju da je Biblija merilo kojim se moraju ispitati sva ucenja i iskustva.
(Joilo 2,28.29; Dela 2,14-21; Jevrejima 1,1-3; Otkrivenje 12,17; 19,10)

18. Božji zakon
Uzvišena nacela Božijeg zakona uoblicena su u Deset zapovesti i potvrdena Hristovim životom. Ona izražavaju Božiju ljubav, volju i ciljeve u vezi sa ljudskim ponašanjem i odnosima i obavezuju sve ljude u svim vremenskim razdobljima. Ova pravila su osnova Božijeg zaveta sa Njegovim narodom i merilo Božijeg suda. Posredstvom Svetoga Duha ona ukazuju na greh i bude potrebu za Spasiteljem. Spasenje je samo po blagodati, a ne od dela, a njegov rod je poslušnost Zapovestima. Ova poslušnost razvija hrišcanski karakter i donosi osecanje srece. Ona je dokaz naše ljubavi prema Gospodu i naše brige za naše bližnje. Poslušnost koja potice od vere ispoljava Hristovu silu da preobrazi život i u skladu sa tim jaca hrišcansko svedocenje.
(2. Mojsijeva 20,1-17; Psalam 40,7.8; Matej 22,36-40; 5. Mojsijeva 28,1-14; Matej 5,17-20; Jevrejima 8,8-10; Jovan 15,7-10; Efescima 2,8-10; 1. Jovanova 5,3; Rimljanima 8,3.4; Psalam 19,7-14)

19. Subota
Milostivi Tvorac, poslije šest dana stvaranja, odmarao se sedmoga dana i za sve ljude uspostavio Subotu kao uspomenu na stvaranje. Cetvrta zapovest Božijeg nepromenljivog Zakona zahteva svetkovanje ovog sedmog dana, Subote, kao dana od odmora, obožavanja i službe u skladu sa ucenjem i životom Isusa, Gospodara od Subote. Subota je dan divnog zajedništva sa Bogom i nas medusobno. Ona je simbol našeg spasenja u Hristu, znak našeg posvecenja, znak naše vernosti i predukus naše vecne buducnosti u Božjem carstvu. Subota je Božiji vecni znak Njegovog vecnog zaveta izmedu Njega i Njegovog naroda. Radosno svetkovanje ovog svetog vremena od veceri do veceri, od Suncevog zalaska do zalaska, je svetkovanje Božijeg stvaralackog i otkupiteljskog dela.
(1. Mojsijeva 2,1-3; 2. Mojsijeva 20,8-11; Luka 4,16; Isaija 56,5.6; 58,13.14; Matej 12,1-12; 2. Mojsijeva 31,13-17; Jezekilj 20,12.20; 5. Mojsijeva 5,12-15; Jevrejima 4,1-11; 3. Mojsijeva 23,32; Marko 1,32)

20. Pristavska služba
Mi smo Božiji pristavi, kojima je On poverio vreme i prilike, sposobnosti i posede i blagoslove Zemlje i njena sredstva. Mi odgovaramo Njemu za njihovo pravilno korišcenje. Mi priznajemo Božije vlasništvo vernom službom Njemu i našim bližnjima, vracanjem desetka, davanjem darova za objavljivanje Njegovog Jevandelja i podupiranjem Njegove crkve i njenim rastom. Pristavska služba je prednost koju nam je Bog dao za negovanje ljubavi i za pobedu nad sebicnošcu i pohlepom. Pristav se raduje blagoslovima koji se kao rezultat njegove vernosti izlivaju na druge.
(1. Mojsijeva 1,26-28; 2,15; 1. Dnevnika 29,14; Agej 1,3-11; Malahija 3,8-12; 1. Korincanima 9,9-14; Matej 23,23; 2. Korincanima 8,1-15; Rimljanima 15,26.27)

21. Hrišcansko ponašanje
Pozvani smo da budemo pobožan narod koji misli, oseca i radi u skladu sa nebeskim nacelima. Zbog Duha koji u nama ponovo stvara karakter našeg Gospoda, mi se ukljucujemo samo u ono što ce u našem životu stvoriti cistotu slicnu Hristu, zdravlje i radost. To znaci da naša zabava treba da odgovara najvišim merilima hrišcanskog ukusa i lepote. Dok priznajemo kulturne razlike, naša odeca treba da bude jednostavna, skromna i ukusna, koja dolikuje onima cija se istinska lepota ne sastoji od spoljašnjeg ukrašavanja, vec od neprolaznog ukrasa blagog i tihog duha. To takode znaci da pošto je naše telo hram Svetoga Duha, mi treba da se razumno brinemo o njemu. Pored dovoljnog vežbanja i odmora, treba da usvojimo i najzdraviju mogucu ishranu i uzdržimo se od neciste hrane utvrdene u Svetom pismu. Pošto alkoholna pica, duvan i narkotici štetno uticu na naše zdravlje i od njih treba da se uzdržimo. Umesto toga treba da ucestvujemo u svemu što naše misli i telo dovodi u poslušnost Hristu koji nam želi zdravlje, radost i dobro.
(Rimljanima 12,1.2; 1. Jovanova 2,6; Efescima 5,1-21; Filibljanima 4,8; 2. Korincanima 10,5; 6,14-7,1; 1. Petrova 3,1-4; 1. Korincanima 6,19.20; 10,31; 3. Mojsijeva 11,1-47; 3. Jovanova 2)

22. Brak i porodica
Bog je ustanovio brak u Edemu, a Isus ga je ponovo potvrdio kao doživotnu zajednicu izmedu coveka i žene u druženju punom ljubavi. Za hrišcanina bracna obaveza je data Bogu kao i bracnom drugu i treba da se sklopi izmedu partnera koji su iste vere. Obostrana ljubav, uvažavanje, poštovanje i odgovornosti su tkivo ove veze, koja treba da odsjajuje ljubavlju, svetošcu, bliskošcu i postojanošcu odnosa izmedu Hrista i Njegove crkve. Što se tice rastave Isus je ucio da osoba koja se razvede od bracnog druga, osim za preljubu, pa sklopi brak sa drugim bracnim drugom, cini preljubu. Iako neki odnosi u porodici možda ne odgovaraju idealu, bracni drugovi koji se u Hristu potpuno predaju jedan drugome, mogu da postignu zajednicu ljubavi pomocu vodstva Duha i crkvenog vaspitanja. Bog blagosilja porodicu i želi da njeni clanovi pomažu jedni drugima do potpune zrelosti. Roditelji treba da vaspitavaju svoju djecu da vole Boga i da su Mu poslušni. Svojim primerom i svojim recima treba da ih poucavaju da je Hristos vaspitac koji voli, koji je uvek nežan i brižan, koji želi da oni postanu udovi Njegovog tela, Božije porodice. Povecana bliskost u porodici jedan je od znakova poslednje vesti Jevandelja.
(1. Mojsijeva 2,18-25; Matej 19,3-9; Jovan 2,1-11; 2. Korincanima 6,14; Efescima 5,21-33; Matej 5,31.32; Marko 10,11.12; Luka 16,18; 1. Korincanima 7,10.11; 2. Mojsijeva 20,12; Efescima 6,1-4; 5. Mojsijeva 6,5-9; Price 22,6; Malahija 4,5.6)

23. Hristova služba u nebeskoj Svetinji
Na Nebu postoji Svetište, pravi hram koji je Bog postavio, a ne covek. U njemu Hristos vrši službu za nas, omogucavajuci vernicima da iskoriste Njegovu žrtvu pomirenja prinesenu na krstu jednom za sve. On je postavljen za našeg Prvosveštenika i otpoceo je sa svojom posrednickom službom u vreme svoga vaznesenja. Godine 1844., na kraju prorockog vremenskog razdoblja od 2300 dana, On je ušao u drugu i poslednju fazu svoje službe pomirenja. To je delo istražnog suda koji je deo poslednjeg otklanjanja svakog greha, slikovito prikazanog u ocišcenju starog jevrejskog svetišta na Dan ocišcenja. U toj tipicnoj službi, Svetinja je bila ocišcena krvlju žrtvovanih životinja, ali nebeske stvari ciste se savršenom žrtvom Isusove krvi. Istražni sud otkriva nebeskim razumnim bicima, ko je medu mrtvima zaspao u Hristu i zato se u Njemu smatra dostojnim da ima udela u prvom vaskrsenju. On takode omogucava da se vidi koji od živih prebivaju u Hristu, drže Božije zapovesti i veru Isusovu i u Njemu su spremni za prelazak u Njegovo vecno carstvo. Ovaj sud potvrduje Božiju pravednost u spasavanju onih koji veruju u Isusa. On objavljuje da ce oni koji su ostali verni Bogu, primiti Carstvo. Završetak ove Hristove službe obeležice kraj vremena milosti pre Drugog Hristovog dolaska.
(Titu 2,13; Jevrejima 9,28; Jovan 14,1-3; Dela 1,9-11; Matej 24,14; Otkrivenje 1,7; Matej 24,43.44; 1. Solunjanima 4,13-18; 1. Korincanima 15,51-54; 2. Solunjanima 1,7-10; 2,8; Otkrivenje 14,14-20; 19,11-21; Matej 24; Marko 13; Luka 21; 2. Timotiju 3,1-5; 1. Solunjanima 5,1-6)

24. Drugi Hristov dolazak
Drugi Hristov dolazak predstavlja blaženu nadu Crkve, velicanstveni vrhunac Jevandelja. Spasiteljev dolazak bice doslovan, lican i vidljiv na celom svetu. Kada se bude vratio, mrtvi pravednici vaskrsnuce i zajedno sa živim pravednicima bice proslavljeni i uzeti na Nebo, a nepravedni ce umreti. Gotovo potpuno ispunjenje vecine prorocanstava, zajedno sa sadašnjim stanjem u svetu, ukazuje da je Hristov dolazak blizu. Vreme tog dogadaja nije otkriveno, pa je zato potrebno da u svako doba budemo spremni.

(Titu 2:13; Jevrejima 9:28; Jovan 14:1-3; Djela 1:9-11; Matej 24:14; Otkrivenje 1:7; Matej 24:43.44;
1. Solunjanima 4:13-18; 1. Korincanima 15:51-54; 2. Solunjanima 1:7-10; 2. Solunjanima 2:8;
Otkrivenje 14:14-20; Otkrivenje 19:11-21; Matej 24. poglavlje; Marko 13. poglavlje; Luka 21. poglavlje;
2. Timotiju 3:1-5; 1. Solunjanima 5:1-6)

25. Smrt i vaskrsenje
Plata za greh je smrt. Bog, koji je jedini besmrtan, podarice vecni život onima koje je otkupio. Do tog dana, smrt je besvesno stanje svih ljudi. Kada se Hristos, koji je naš život, bude pojavio, vaskrsli pravednici i živi pravednici bice proslavljeni i uzeti na nebo da docekaju svoga Gospoda. Drugo vaskrsenje, vaskrsenje nepravednih, dogodice se 1000 godina kasnije.

(Rimljanima 6,23; 1. Timotiju 6,15.16; Propovednik 9,5.6; Psalam 146,3.4; Jovan 11,11-14; Kološanima 3,4; 1. Korincanima 15,51-54; 1. Solunjanima 4,13-17; Jovan 5,28.29; Otkrivenje 20,1-10)

26. Hiljadugodišnjica i kraj grijeha
Milenijum je hiljadugodišnje carovanje Hrista sa svojim svetima na Nebu izmedu prvog i drugog vaskrsenja. U toku ovog vremena sudice se zlim mrtvima; Zemlja ce biti potpuno opustošena, bez stanovnika, zauzeta od sotone i njegovih andela. Na njegovom kraju Hristos i Njegovi andeli i Sveti grad sici ce sa Neba na Zemlju. Nepravedni mrtvi tada ce vaskrsnuti i sa sotonom i njegovim andelima opkolice grad; ali vatra od Boga uništice ih i ocistiti Zemlju. Svemir ce tako zauvek biti osloboden od greha i grešnika.

(Otkrivenje 20; 1. Korincanima 6,2.3; Jeremija 4,23-26; Otkrivenje 21,1-5; Malahija 4,1; Jezekilj 28,18.19)

27. Nova zemlja
Na novoj Zemlji na kojoj prebivaju pravednici, Bog ce obezbediti vecni dom za spasene i savršenu životnu sredinu za vecni život, ljubav, radost i poucavanje u Njegovoj prisutnosti. Ovde ce sam Bog prebivati sa svojim narodom, a patnje i smrt nestace. Velika borba bice okoncana i greha više nece biti. Sve što je živo i neživo objavljivace da je Bog ljubav; i On ce vladati vecno. Amin.
(2. Petrova 3,13; Isaija 35; 65,17-25; Matej 5,5; Otkrivenje 21,1-7; 22,1-5; 11,15)

Kao hrišcanska crkva, Adventisticka crkva je verska zajednica ukorenjena u verovanjima iznetim u Svetom pismu. Adventisti opisuju ova verovanja na sledece nacine:
Božja najveca želja je da ti ugledaš jasnu sliku Njegovog karaktera. Kada Ga budeš jasno video, shvaticeš da je Njegova ljubav neodoljiva.

Reci “videti Boga jasno” mnogima znace da moraju da ugledaju Božje lice. Medutim, ne govorimo ovde o tome kako On izgleda. Najvažnije je posmatrati i razumevati Njegov karakter. Što Ga jasnije budemo razumeli, potpunije cemo uvidati koliko je neodoljiva Njegova ljubav. Dok budemo doživljavali Njegovu ljubav, naši životi ce postajati osmišljeniji.

Bog najjasnije otkriva svoj karakter u tri velika dogadaja. Prvi je Njegovo stvaranje muškarca i žene – tom prilikom On im je poklonio slobodu odlucivanja. On je stvorio ljudska bica sa sposobnošcu da odluce da Ga vole ili da Ga mrze! Smrt Isusa Hrista, Božijeg jedinog Sina, na krstu kao naše zamene jeste drugi veliki dogadaj. Tim cinom On je platio kaznu koju mi zaslužujemo za naše odluke mržnje prema Bogu i Njegovim putevima. Isusova smrt garantuje oproštenje za ove donete odluke i omogucava nam da provedemo vecnost sa Njim. Treci dogadaj potvrduje prva dva i ispunjava svako srce nadom: Hristova grobnica je prazna! On je živ i živi da nas ispuni svojom ljubavlju!

Jovan, Isusov ucenik, napisao je da kada bi svako napisao sve price koje zna o Isusu, ne bi mogle da stanu u celi svet. Naša spoznaja Boga pomaže nam da razumemo Njegovu ljubav, karakter i blagodat. Doživljavati tu ljubav znaci otpoceti doživotnu avanturu rastenja i služenja. Ova spoznaja i iskustvo daju silu našoj misiji da govorimo svetu o Njegovoj ljubavi i Njegovoj ponudi spasenja.

Sveto pismo je putna mapa. Biblija je Božiji glas koji govori o Njegovoj ljubavi licno tebi danas.
Biblija nam prenosi uputstva koja je Stvoritelj namenio upravo nama. Ona su nalik detaljnoj mapi koja nas jasno usmerava na vrata iza kojih pocinje put ciji je kraj Nebo. Ona je prilicno nalik Uputstvu o tome kako živeti život na krajnjoj ivici slobode – slobode od sveg što nanosi zlo!

Ponekad se Njegov glas cuje kroz price, poput onih o Davidu i Golijatu, Ruti i Vozu, Namanovoj maloj sluškinji, Hristu na krstu i ribaru Petru koji uci kako da uzgaja ovce. Neke od ovih prica nas uce kako da se nosimo sa problemima s kojima se svakodnevno suocavamo. Druge nas ispunjavaju nadom i mirom. Svaka od njih nalik je Božijem licnom pismu upucenom nama.

Delovi Svetog pisma jesu neposredna uputstva i zakoni od Boga poput Deset zapovesti, zapisanih u 2. Mojsijevoj 20. poglavlju. Oni nam govore nešto više o Bogu i ocekivanjima koje ima kad smo mi u pitanju. Kada je narod upitao Isusa da sažme ove zapovesti, On se u odgovoru usredsredio na to kako Božija ljubav utice na naš nacin života. “Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem, umom i dušom,” kaže On, “i ljubi bližnjega svojega kao samog sebe.”

Na ostalim stranicama Biblija nam pruža Božije prakticne savete i ohrabrenja kroz parabole, spiskove, obecanja i upozorenja. Zacudujuce je to što iako su mnogi razliciti pisci kroz hiljade godina pisali Bibliju, svaka stranica opisuje istog Boga na nacine koje možemo razumeti i primeniti u našim životima danas. Ova knjiga uvek predstavlja Njegov glas koji licno progovara svakom koji je voljan da procita i cuje.

Bog nas voli cak i kad odlucimo da odbacimo Njegovu ljubav. U tim trenucima On dopušta da odemo i uronimo u život vlastitih odluka. Ipak, On je još uvek tu, uvek spreman da nas izbavi od posledica naših odluka.
Isus je Onaj koji se nikad ne menja u svemiru koji se uvek menja. Isus je Stvoritelj, Održavalac, Spasitelj, Prijatelj, Božiji Sin i sam Bog!

Sve u ovom svetu neprestano se menja, cak i naše želje, interesovanja, sposobnosti i oblik našeg tela. A Isus? On je dosledan. On je uvek isti. Svakako, On uvek iznenaduje i dodiruje naše živote na hiljade novih i razlicitih nacina, ali Njegov karakter ostaje nepromenjen. On je Božiji Sin, Tvorac, naš Spasitelj i Prijatelj.

Isus je obecao da ce biti sve to i još više za svakog od nas. Možemo da verujemo Njegovim obecanjima zato što je On Bog. Kada se u Bibliji kaže da “sve u Njemu ima svoje postojanje” (Poslanica Kološanima 1,17; prevod E. Carnica), to ukljucuje doslovno sve u našim životima. On uspeva da nas sacuva cele onda kada neprijatelj nastoji da nas uništi.

Adventisti sedmog dana veruju da je Isus jedna od tri Osobe, nazvane Trojstvo, koje cine jednog Boga. Biblija opisuje Isusa, Oca i Svetog Duha kao tri Osobe od kojih je svaka predana radu na našem rastu kao hrišcana i našem spasenju kao svoje dece. Oni su omogucili ovo spasenje kada je Isus došao u Vitlajem kao beba. On je živio život koji je bio u savršenom skladu sa Ocevom voljom a potom nevin umro za sve naše grehe. Bio je položen u iznajmljenu grobnicu, ali se vratio u život tri dana kasnije. Sada se nalazi na Nebu gde posreduje sa Ocem za nas, pripremajuci nam izbavljenje od greha i smrti.

Kada se možda sve raspada, kada se osecaš potpuno sam u svemiru, Isus je upravo u samom središtu svega toga, nudeci licni mir i nadu. Dozvoli Mu pristup u svoj život. On istog trenutka pocinje sa “remodeliranjam” onog ko ti jesi i kako živiš. Ustvari, Isus užurbano preobražava svoje sledbenike u istinske predstavnike Božijeg karaktera.

Pogledaj na Isusa, i gledaceš u Božije lice puno razumevanja i ljubavi.
Božija vizija za tebe jeste da živiš život onako kako ga On živi! Bog te voli i želi da ti pruži najveci kvalitet života koji se da zamisliti.
Ne, ne drugorazredan vid postojanja negde tamo na Zemlji, vec život najveceg zamislivog kvaliteta, ovde i u vecnosti sa Njim! To je ono što Bog želi da posedujemo. Najbolje!

Iz ovog razloga On omogucava postojanje crkvenih porodica u kojima možemo da doživimo pripadnost. Zbog ovog On urucuje svakom od nas narocite darove i talente, kako bismo mogli da živimo život u punini. Zacudujuce je što je upravo iz ovog razloga On zainteresovan za to šta radiš, kada to radiš i na koji se nacin odnosiš prema Njemu. Bog ne želi da se išta ispreci na putu vašem prijateljstvu. On pogotovo ne želi da imamo išta sa bilo cim što nanosi štetu ili bol. On je poput oca punog ljubavi ili dobrog velikog brata. On je neko ko te toliko voli da se uvek stara za tebe.

Kada te je sazdao, On je obezbedio narocite talente i sposobnosti koji ce ti pomoci da postaneš jedinstveno vredan pojedinac. To mogu biti tvoje sposobnosti poucavanja, tvoja ljubav prema drugima ili tvoje sposobnosti vode. Istovremeno, koji god da si dar primio, Bog je takode obezbedio svu energiju i mudrost koji su ti neophodni da bi mogao da ih na dobar nacin upotrebiš.

Usput budi receno, ono što Bog oseca prema smrti deo je života ispunjenog kvalitetom koji On nudi. Kada smrt pogodi Hristovog sledbenika, to nije uzrok nikakvog straha. Ne zaboravi, Isus je porazio smrt na Golgoti i podario nam slobodu od smrti. Prema tome groblja su puna Božijih sledbenika koji se nalaze u “mirnoj pauzi pred vaskrsenje”. Tacno je, oni jesu mrtvi, ali ta smrt nema nikakvu moc nad njihovom buducnošcu. Isus dolazi da ih odvede (zajedno sa onima medu nama koji su još u životu) KUCI! Smrt je skoro kao zimsko obecanje proleca.

Vera adventista sedmog dana u danas i u buducnost proizilazi iz toga što se ovaj život doživljava kao život “preplavljen” nadom!
Zato što je ljubav kljucni aspekt Njegovog karaktera, Bog je takode ispunjen željom da daje. Pre nego što i završimo sa rijecima “Hvala Ti”, On je vec prezauzet slanjem novih blagoslova.
U Božjem srcu nalazi se mesto koje možeš da doživiš kao dom. Bog te voli i želi da provede vreme sa tobom licno, nasamo, kao što to cine dva bliska prijatelja.

Zato što ste Bog i ti prijatelji, provešcete vreme onako kako ga prijatelji provode. Svako jutro razmenicete “Zdravo!” i zagrljaj i razgovor o tome kako biste mogli da zajedno ukoracite u dogadaje koje dan donosi. Tokom dana razgovaraceš sa Njim o tome kako se osecaš. Smejaceš se s Njim radosno i bolovaceš s Njim tuge i rane. Prijatno je biti Božiji prijatelj, imati priliku da se udobno ušuškaš u sigurnost vašeg odnosa. Uvek možeš sa punim poverenjem ocekivati da ce On dobro postupati s tobom, zato što te voli.

Sedmi dan subota je izvanredno narocit deo ovog odnosa. Biblija, od 1. Mojsijeve sve do Otkrivenja, opisuje sedmi dan Subotu kao jedan dan koji je Bog izdvojio za pojacano druženje sa svojim narodom. Bog je taj dan nazvao “Šabat” i pozvao nas da ga provedemo s Njim. “Secaj se sedmog dana”, kaže On, “da ga svetkuješ”. Šabat predstavlja jedan celi dan namenjen produbljivanju našeg prijateljstva sa Stvoriteljem svemira! Dan u kojem smo zajedno, Isus s nama i mi sa Isusom.

Postoji još jedna velika istina vezana za prijateljstvo sa Bogom. Ono ne završava na groblju, zato što Bog planira povratak kuci bolji od svega što možemo i da sanjamo. Povratak kuci ispunjen andelima, muzikom, Isusom i vaskrsenjima! On je obecao onima koji su Njegovi sledbenici, onima koji su prihvatili ponudu Njegove ljubavi koja preokrece život, mesto doma koje on naziva Nebom. To je mesto gde ce naše prijateljstvo moci da nastavi da raste zauvek, beksrajno, u oduševljenju!

Bog poseduje porodicni album i tvoja je fotografija u njemu. Bog te voli i ima plan za tvoj život.
Božja ljubav tice se tebe. Licno.

Bog te je nacinio i ima veoma poseban plan za tvoj život. To je plan koji ce te ispuniti nadom, ljubavlju, mirom i aktivnošcu. Ustvari, kada je Hristos na krstu platio kaznu za naš grijeh, to Mu je dalo pravo da polaže pravo na nas kao na svoje. Poslijedica je što možeš da doživiš Njegovu ljubav i neprocenjivo spasenje besplatno i potpuno bez ikakvih ogranicenja.

Usput budi receno, fotografije svih ljudskih bica ispunjavaju taj album: Nepalaca, Brazilaca, Nigerijaca, Jupika, Njemaca, ljudi iz svake nacije, kulture, razlicitog životnog iskustva, žena i muškaraca, svih boja kose i velicina stopala. U Božijim ocima svi su podjednako “deca Cara”!

Spasenje? Bog cisti sve naše grehe i zamenjuje ih svojom dobrotom. Mi ne moramo da budemo “dobri” za Njega da bi nas On prihvatio. Ipak, mi moramo da prihvatimo Njegovo obecanje i dopustimo Mu da ocisti sve što je neprijatelj ostavio u nama. Tada pocinjemo da doživljavamo preobražavajucu moc Njegove ljubavi. To je nalik gigantskom ratu: jedna strana koja nas vuce prema ispraznom zadovoljstvu i uništenju, i Bog koji nas nagoni da prihvatimo Njegovu ponudu mira i svrhe.

Ne zaboravi, Isus je vec dobio rat. On je pobjednik! Mi proslavljamo Njegovu pobedu u svojim životima ucestvovanjem u Gospodnjoj Veceri. Ovaj duhovni obrok ukljucuje tri simbola:
Pranje nogu (što simboliše našu odlucnost da volimo druge onako kao što Isus voli nas),
Hleb (“Hleb koji cu ja dati telo je moje”, Isus je rekao, “koje cu dati za život sveta”, Jovan 6,51), i
Vino tj. groždani sok (“Koji jede moje telo i pije moju krv ima život vecni.” Jovan 6,54).

Da bi nam pomogao da razumemo kako Bog može da nas preobrazi u svoju decu, Isus je za nas osmislio obred krštenja. Krštenje simboliše umiranje sebi i oživljavanje u Isusu. Adventisti sedmog dana praktikuju krštenje potpunog uranjanja u vodu (nasuprot škropljenjem) zato što potpunim zagnjurivanjem u vodu simbolicki objavljujemo da nas je Božija blagodat u celosti ispunila Njegovim novim životom za buducnost. Kroz krštenje mi smo istinski nanovo rodeni u Isusu.

Vecni život, mir, svrha, oproštenje, preobražavajuca blagodat, nada: Sve što On obecava jeste naše, zato što On to nudi i što je pokazao da Mu možemo verovati da ce uciniti upravo ono što obecava. Prihvati Njegove darove, i istog trenutka postaješ aktivni deo Njegove porodice, i On, oduševljen, postaje deo tvoje.

Adventisti prihvataju Bibliju (Sveto Pismo) kao svoje jedino Veruju i smatraju iznesena temeljna verovanja izrazom ucenja Svetog pisma. Ova verovanja, ovde izložena, sacinjavaju crkveno shvatanje i izražavanje ucenja Pisma. Revizija ovako izraženih verovanja moguca je na nekom zasedanju Generalne konferencije kada Sveti Duh povede Crkvu do potpunijeg razumevanja biblijske istine ili pronade bolji jezik da izrazi ucenje svete Božje rijeci.

Izvor: Hrišcanska Adventisticka

• aslovnica
• Generalna-2015
• Objava

Vjerništvo – više od same statistike

5. 07. 2015.


3. Srpnja 2015| San Antonio, Texas, Sjedinjene Američke Države [Victor Hulbert, tedNEWS]
Ako radite u Tajništvu, isplati se imati smisao za humor. Dr. Ng, izvršni tajnik Kršćanske adventističke crkve za cijeli svijet ima ga u obilju. U protivnome, njegovo izvješće puno činjenica, brojki i statistike, delegati bi rado preskočili. Na svoju osobnu odgovornost.
“Izvješće tajnika Ng-ja je nešto najbolje što sam doživio u dvadeset i pet godina prisustvovanja na Generalnim Konferencijama”, izjavio je Sam Davis, Predsjednik Južno-Engleske Konferencije. “Bilo je to provokativno, vrlo duhovito i informativno izvješće. Također, bilo je vrlo u stilu evangelizma.” Mudre riječi čovjeka koji će za dva mjeseca morati informirati i zabaviti svoje birače.
Štoviše, izvješće je zainteresiralo Samaru, četrnaestogodišnju kćer jednog delegata iz Transeuropske divizije. Izjavila je da je izvješće bilo vrlo zanimljivo i privlačno.
Što je privuklo Samarinu pozornost? Možda duhovitost: je li izvještaj zapravo vrijeme da delegati malo odrijemaju, ili da se ispuni vrijeme do Izbornog Odbora? Dr. Ng je u šali ponudio delegatima pet lažnih izbora prije no što im je otkrio pravi razlog svoga izlaganja, “podsjetiti se da Misija nije nešto o čemu samo razgovaramo, već razlog zbog kojeg naša crkva postoji.”
Je li to bilo praktično isticanje statistike koja bi nam pomogla utvrditi gdje smo jaki a gdje slabi? To je svakako bilo vidljivo tijekom izlaganja.
Jesu li to bile značajne prekretnice u rastu crkve? Svakako, privlačno ih je bilo vidjeti.
Dr. Ng je spomenuo da je vjerništvo poraslo iznad osamnaest milijuna prvi puta u 2013. godini. Citirao je Christianity Today (Kršćanstvo Danas) gdje se kaže kako je Adventistička crkva trenutno “peta najveća svjetska kršćanska denominacija, nakon Katoličke, Ortodoksne, Anglikanske Crkve i Skupa Božjeg.” (Christianity Today, 22. veljače 2015.)
S trenutnih 18,479,257 vjernika, Adventistička crkva je narasla za 1,556,0181.55 vjernika u pet godina. Bilo je u prosjeku 3,199 krštenja dnevno.

Kao povjesničar i statističar, David je objasnio logiku zašto i kako je tijekom petogodišnjih razdoblja (1995-2010) adventistička globalna stopa smrtnosti uvijek manja od opće populacije. “Mora postojati još nešto osim zdrave hrane”, rekao je. Adventisti imaju 3.39 smrti na tisuću vjernika u usporedbi sa 8.55 u općoj populaciji.

 

[DarthShone]

Zanimljivi detalji i opažanja izneseni u tekstu jednog uvaženog člana na ovom forumu.

Tekst nije onog ko ga je ovde postavio. No to ne znači da nije tačan...

 

[stvarnoslap]

Napomena: Ovaj gore sto se predstavlja za bivseg adventistu prilozio je katolicki video. To je dokaz ko je autor gornjega teksta.

Ova tvoja primjedba je dokaz da ti uopće nisi pročitao gornji tekst - "Bio sam subotar – moje oslobođenje iz adventizma". Naime, da si pročitao gornji tekst, vidio
bi da se autor posve jasno i potpuno legitimira. On je katolik, student katoličke teologije, koji pristupa adventistima, ali nakon nekog vremena vraća se u Katoličku crkvu.

Ovdje je zapravo i nebitno tko je napisao gornji tekst. Bitno je jedino koliko su autorove argumentacije vjerodostojne i snažne, a te argumentacije možete opovrgnuti
jedino ako imate još snažnije kontraargumentacije. Zato pozivam Marka da argumentirano opovrgne bar jedan argument iz uvodnog teksta. Na primjer, ovaj:

Novi udarac bili su povijesni argumenti. Je li kršćanstvo palo u veliki otpad u 4. stoljeću? Kada sam detaljno proučio rane kršćanske spise, pronašao sam kao vjeru prvih kršćana sve što adventisti odbacuju – nedjelju, euharistiju, ispovijed, krštenje djece, štovanje Marije i svetaca. Već tridesetak godina nakon što je apostol Ivan primio Otkrivenje na Patmosu, crkveni otac Justin Mučenik u svom čuvenom djelu ,,Prva apologija” donosi opis Mise koji je u svim bitnim elementima istovjetna današnjoj, doduše sa malo manje reda i discipline.

 

[DarthShone]

Bitno je jedino koliko su autorove argumentacije vjerodostojne i snažne, a te argumentacije možete opovrgnuti
jedino ako imate još snažnije kontraargumentacije. Zato pozivam Marka da argumentirano opovrgne bar jedan argument iz uvodnog teksta. Na primjer, ovaj:

Novi udarac bili su povijesni argumenti. Je li kršćanstvo palo u veliki otpad u 4. stoljeću? Kada sam detaljno proučio rane kršćanske spise, pronašao sam kao vjeru prvih kršćana sve što adventisti odbacuju – nedjelju, euharistiju, ispovijed, krštenje djece, štovanje Marije i svetaca. Već tridesetak godina nakon što je apostol Ivan primio Otkrivenje na Patmosu, crkveni otac Justin Mučenik u svom čuvenom djelu ,,Prva apologija” donosi opis Mise koji je u svim bitnim elementima istovjetna današnjoj, doduše sa malo manje reda i discipline.

Sve što mogu je da pokušaju. Argumenata nemaju. Čitava im je argumentacija wishfull thinking i miks Baptističko - Metodističkog kvazi argumentiranja.

Uzgred, ovaj tekst sam kopirao, stavio u svoju arhivu. Jer original sa katolik.hr je misteriozno nestao, čini mi se i da znam zašto. No to sada nije ni bitno. Bitno je sledeće Slape, da ti niko od subotara neće argumentovano, pravim argumentima oboriti ovo što si pisao. Ni jedan jedini. Mogu jedino, onako kako su navikli da besomučno ponavljaju laži. Kao što to uostalom i čine.

 

[antonijadz]

Uzgred, ovaj tekst sam kopirao, stavio u svoju arhivu. Jer original sa katolik.hr je misteriozno nestao, čini mi se i da znam zašto.

Poštovanje Shone , nije nestao , evoti kod pase i sam uvjeri BRATE , oprosti mi štosamte nazvala braton , bez tvog dopuštenja
KOD

http://www.katolik.hr/crkvamnu/svjedocanstvamnu/bio-sam-subotar-moje-osloboenje-iz-adventizma/

 

[DarthShone]

Poštovanje Shone , nije nestao , evoti kod pase i sam uvjeri BRATE , oprosti mi štosamte nazvala braton , bez tvog dopuštenja
KOD

Možeš me zvati bratom, u Kristu smo svi braća. (U Kristu, ne u baba Jeli, ćaća Mlinaru i tako tim "bibličarima")

Sestro u Kristu, Hvala na linku, ide u bookmarks odmah.

 

[stvarnoslap]

Bitno je sledeće Slape, da ti niko od subotara neće argumentovano, pravim argumentima oboriti ovo što si pisao.

Nisam ja autor teksta. Ne znam autora osobno, ali sam ga po forumima čitao još u vrijeme dok je pisao. Najčešće je pisao pod imenom "Servus Dei".