Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Zaboravljena svetla Donjeg grada

Beograđani nedovoljno koriste dragocen prostor u samom centru prestonice. Do Drugog svetskog rata Donji grad imao je isključivo vojnu funkciju, a Nemci su ovde planirali da naprave memorijalni park

QC7jfZp.jpg


Nema stanovnika glavnog grada koji barem nekada nije bio na Kalemegdanu i prošetao najlepštim gradskim parkom. Istovremeno, uz lepote Beogradske tvrđave, bezmalo da niko nije sišao dole, do Donjeg grada.

Sve što većina zna o tom prostoru jeste da pogled završava na velikoj, zelenoj površini. I to je, uglavnom, to.

O prošlosti ovog, veoma važnog dela grada razgovarali smo sa dr Markom Popovićem, naučnim savetnikom Arheološkog instituta SANU. On nam unosi drugačije svetlo u posmatranje Beogradske tvrđave, jer počinje priču sa činjenicom da je tokom prvih decenija 20. veka "običnim ljudima" ovde pristup bio zabranjen.

Nepoznanica

- Beograđani i njihovi gosti su Donji grad doživljavali kao veliku nepoznanicu - govori dr Popović za "Beogradske priče". - Oni su mogli da posete samo deo Gornjeg grada, jer je ostatak bio u nadležnosti ondašnje vojske. Prvi deo je uređen i otvoren 1926. godine, i to je prostor koji danas okružuje spomenik "Pobednik" i plato gde je sada zgrada Zavoda za zaštitu spomenika, a nekada je bio Vojni muzej.

Druga polovina Gornjeg grada ostala je u nadležnosti Vojske kraljevine SHS (potonje Jugoslavije), a u Donjem gradu se, između dva rata nalazio niz vojnih objekata, i, naravno, civilima u taj prostor nije bio dozvoljen pristup.

WtZsHvP.jpg


- I tada je Beogradska opština ulagala značajan napor da Tvrđava bude oslobođena vojnog prisustva, najzad, Beograd je dobio drugačiji strateški značaj posle Prvog svetskog rata jer je prestao da bude pogranični grad, a granica je premeštena visoko ka severu. Tako je 1936. godine oslobođena Zindan kapija, Istočna kapija sa Despotovom kulom i tokom naredne dve godine tu su se odvijali značajni konzervatorski radovi. Današnja kosturnica branitelja Beograda iz Prvog svetskog rata smeštena je u Jakšićevoj kuli, koja je upravo tada obnovljena.

Stanovnici glavnog grada ovu promenu ispratili su uz veliko oduševljenje. Sa uređenjem Savskog šetališta, kada su kroz Kralj kapiju mogli da dođu do Pobednika, dobili su prelepo mesto sa raskošnim pogledom na Savu i Ušće.

sL0agK1.jpg


- Tako je bilo do 1941. godine - nastavlja dr Popović. - U međuvremenu se razmišljalo šta učiniti sa Donjim gradom, jer je bilo jasno da će vojska napustiti Tvrđavu. Tada je rođena još jedna, po mom mišljenju, stravična ideja - da na ovom mestu nikne veliki olimpijski stadion. Što je bilo još go

re ovaj plan je favorizovala tadašnja jugoslovenska vlada. Čak je bio urađen i projekat sa tribinama i izgledom stadiona koji je sačinio ondašnji nemački arhitekta Verner Marh. Plan je podrazumevao da premeste kapiju cara Karla Šestog. Beogradska kulturna javnost burno je reagovala, oštro suprotstavljena takvom skrnavljenju prostora Tvrđave, u jesen 1940. godine, ali je izvesno da bi ta građevina bila podignuta da nije izbio Drugi svetski rat.

Sa okupacijom, sve je krenulo drugim putem...



Bombe ruše kasarne


- Nemački avioni bombardovali su Donji grad odmah na početku rata, pa su vojni objekti bili porušeni - dodaje dr Popović. - Tada stupa na scenu nemačka ideja uređenja ovog prostora, koja je osmišljena kao uvertira za njihovu konačnu pobedu u ratu.

Naime, Beograd je, prema nacističkim zamislima, bio važna upravna tačka na dunavskom delu Rajha, pa je Beograd, u čast velikog austrijskog vojskovođe Eugena Savojskog trebalo da ponese ime "Princeugenštat". U centru te ideje Donji grad trebalo je da bude pretvoren u memorijalni centar, a da ovde bude naseljavano nemačko stanovništvo, baš kao što su to radili Austrijanci tokom njihove vlasti od 1717. do 1739. godine.

- U zimu 1942. godine Nemci raščišćavaju ceo prostor Donjeg grada i do kraja godine potpuno su ga parkovski uredili. Ostala je Kapija cara Karla Šestog i zgrada u kojoj se, prvo, verovalo da je bila Karađorđeva topolivnica, ali se ispostavilo da se u njoj nalazila turska vojnička kuhinja napravljena oko 1820. godine. U tom zdanju danas se nalaze naučnici Istraživačkog projekta Beogradske tvrđave.

Nemci su tada, uz saradnju sa Nedićevim službama zaštite spomenika, na čelu sa Batom Jovanovićem, dobro restaurirali Severoistočni bedem Donjeg grada i Kapiju Karla Šestog. Uređeni su i parkovi na tom prostoru.

- Ni to nije dugo potrajalo i publika još nije bila ni puštena u taj deo, kada je usledilo savezničko bombardovanje u aprilu 1944. godine. Tada saveznici bacaju dva "tepiha" bombi, prvi ispod "Pobednika" a sledeći u blizinu Istočnog podgrađa i na Kapelu Svete Petke. Posle toga, sve što su Nemci uradili, bilo je u velikoj meri razoreno i zasuto ruševinama.

lZHqwhN.jpg


Komunisti i Narodna Tvrđava


POSLE dolaska komunističke vlasti, godinama ništa nije promenjeno, sve dok nije stigla 1952. godina.

- Novouvedena gradska uprava te godine proglašava Tvrđavu "Narodnim parkom Kalemegdan". Sve do 1989. godine Donjem gradu nije poklanjana ni pažnja, niti je sprovedeno adekvatno održavanje. Tako je, na nesreću sugrađana, ponovo zaživela stara ideja održavana između dva rata - da se u Donji grad ne silazi. Na tom prostoru stvorena je samonikla šuma sa žbunjem.

To je bilo mesto gde su ljubavnici sa nerešenim stambenim pitanjem tražili mesto u grmlju gde će se sakriti od očiju voajera, ali i mesto gde su voajeri tražili svoje izazove.

- Na kraju osamdesetih godina prošlog veka, zahvaljujući ideji tadašnjeg direktora Gradskog zelenila, a uz saradnju sa Gradskim zavodom za zaštitu spomenika, odlučeno je da se postojeća parkovska infrastruktura iz 1942. godine obnovi i uredi. Ceo prostor doveden je u uredno stanje uoči NATO bombardovanja 1999. godine.

U međuvremenu je obnovljena i komunikacija između Donjeg i Gornjeg grada, pa postoje staze od Defterdareve kapije, kao i od Kapele Svete Petke, koje se spuštaju naniže, a oživeo je i upečatljiv prostor Velikog barutnog magacina.

Ruševine iz doba savezničkog bombardovanja iz Karađorđeve ulice konačno su raščišćene tokom prve decenije ovog veka, i ovaj prostor dobija drugačije lice.

- Tako je, konačno, uspostavljena tradicionalna pešačka zona između dunavskog i savskog dela grada - zaključuje dr Popović. - Ona je do početka ovog veka bila zapuštena i "dobro je pamtila" bombe još iz doba Drugog svetskog rata.

rrBn0fT.jpg


NIJE EUGEN NEGO KARLO ŠESTI

Mnogi Beograđani su kapiju na Donjem gradu zvali Kapijom princa Eugena iako to nije tačno. Kako kaže dr Popović, nema dileme da je kapija postavljena u slavu cara Karla Šestog, čiji monogram postoji na ovom zdanju, a arheolozi su ga detaljno opisali.

VAROŠ NAZVANA PO PRINCU

Ideja da Beograd posle Drugog svetskog rata ponese ime "Princeugenštat" ne zvuči nelogično, sa aspekta ondašnjih nacista. Ime grada je prema imenu poznatog austrijskog vojskovođe princa Eugena Savojskog, koji je 1717. godine preoteo Beograd od Otomanske imperije. Istina, na našem podneblju ovo ime je omraženo i zato što su nacističke, SS divizije u Drugom svetskom ratu nosile ime ovog vojskovođe, počinivši neopisiva zverstva na Balkanu.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Rokfelerov apartman u "Bristolu"

Članovi najmoćnije svetske porodice bili gosti dvadesetih, pa sedamdesetih godina prošlog veka, i odseli u salonu koji je Tito opremio nameštajem u stilu Luja Šesnaestog

dxBm7jD.jpg

Hotelska zgrada između dva rata

NEKADA davno, Beograđani su pevali kako je "Mali pijac potopila Sava", a tada nisu ni slutili da će jednom, stotinak godina posle, u ovom neuglednom delu varoši odsedati najveći svetski moćnici i bankari. A baš tako je bilo.

Savamala ima bogatu, a bogme i burnu istoriju. Teško je reći šta je sve protutnjalo kroz Karađorđevu ulicu. Nekada su njom prolazili trgovci, amali su iznosili teret sa pretovarenih lađa koje su stizale na pristanište, tu su se vrzmali neizostavni boemi iz različitih okolnih kafana... Na kraju, umalo su ovu ulicu "dotukli" teški teretni kamioni, i tramvaji čije je prepoznatljivo zvono stalno odjekivalo, a i danas mnoge podseća na starovremske budilnike.

Sada ponovo sija punim sjajem palata Beogradske zadruge, a odmah uz nju, posmatrača privuče i očaravajuća fasada hotela "Bristol" podsećajući na slavnu istoriju ovog dela Beograda, koji je nekada okupljao društvenu elitu i gde su uvek rado svraćali poznati gosti naše metropole.

Bankarska Meka

HOTEL "Bristol" jedan je od najstarijih u prestonici. Ove godine njegovi domaćini postavljaju 103 svećice na rođendansku tortu, ponosni na svoju istoriju.

- Sve je počelo još daleke 1912. godine, kaže nam Novak Čabarkapa, koji već četvrt veka ovde dočekuje goste. - Zdanje hotela podignuto je u tadašnjem trgovačkom centru oko Male pijace kao primer arhitektonskog preobražaja Beograda iz zaostale orijentalne varoši u modernu prestonicu sa monumentalnim građevinama. Projektovao ga je arhitekta Nikola Nestorović, a hotel je u početku svog razvoja osim ugostiteljske imao i stambenu namenu. Istovremeno, prizemlje je bilo predviđeno za lokale.

Tada je Savamala bila prestižna četvrt, a hotel "Bristol" - centar mondenskog života i destinacija na glasu u Kraljevini Srbiji i Jugoslaviji. Mnogo slavnih ljudi upisalo je svoje ime u knjigu gostiju. A istorija hotela tesno je povezana sa mnogim istorijskim događajima. Primera radi, ovde je ministar Cincar-Marković primio vest o kapitulaciji Kraljevine Jugoslavije.

pd39oFU.jpg


Ono što je najzanimljivije, jeste činjenica da su u hotelu "Bristol" boravile i ličnosti iz svetskog džet-seta, poput Džona Rokfelera Juniora. On je bio gost dvadesetih godina prošlog veka i tamo mu se toliko dopalo, da je hotel preporučio i svom sinu Dejvidu, pa je ovaj tu odseo 1979. u vreme održavanja Svetskog zasedanja bankara. Kažu da je čuveni magnat tom prilikom zakupio - čitav sprat. Danas se njegovo ime najčešće čuje u kontekstu različitih grupacija koje vladaju svetom.

Zlatni apartman

ROKFELER i ljudi iz njegove pratnje koristili su "Zlatni apartman" od 70 kvadratnih metara. Ta prostorija spada u najluksuznije odaje hotela, koje su opremljene nameštajem u stilu Luja Šesnaestog. Nameštaj je nekada pripadao velikom hedonisti, maršalu Jugoslavije Titu, a otkud njemu, teško je reći. Odavno je poznato da je "najveći sin naših naroda i narodnosti" i veliki borac na prava radničke klase imao neumeren odnos prema onome što je moglo da učini njegov život luksuznim, pa se tako, među tapaciranim stilskim stolicama, tabureima i foteljama nalazi i kitnjasto ogledalo iz 18. veka.

i22RYuz.jpg


- Taj apartman se dugo ne izdaje. Kroz njega je prošao veliki broj elitnih gostiju, ali pre više od deset godina u njemu je boravio jedan ruski rvač i - polomio nogu stolice. Više je koštala restauracija dragocenog komada nameštaja, nego celokupni zakup i boravak robusnog atlete! Istina, ovaj apartman smo otvarali za najviše diplomatske predstavnike, na primer kada je rađen intervju sa ambasadorom Japana - kažu u hotelu "Bristol" uz napomenu da se u ovom, luksuznom prostoru povremeno snimaju spotovi i editorijali za modne časopise.

I danas, kao i nekada, ovde navraća kulturni svet, novinari, književnici, boemi.

Enterijer hotela uglavnom je ostao isti kao i u vreme kada su se ovde održavali predratni balovi, kada je u "Bristol" dolazila intelektualna elita, a beogradske dame imale "otvorene četvore oči" u nameri da uhvate neki novi trač.

t1CUtu8.jpg


Vremena su se promenila, došlo je neko novo doba, a centar društvenih zbivanja preselio se u druge delove prestonice, druga mesta su postala "in", neki novi klinci voze se besnim limuzinama, umesto fijakerima. Kada dođu duboki noćni sati i nakratko, pred zoru, umine buka kamiona i tramvaja, odavde kažu da je lako prizvati sliku starih fijakera i konja čiji lagani kas dovodi goste sa dugim kaputima, cilindrima i belim šalovima.

Na Savamali vlada nostalgija za nekadašnjim zlatnim vremenima, ali to nikome ne treba zameriti.

Gosti i izvođači


Rokfeler je bio najglamurozniji iz čitave svite gostiju koji su ovde ostavili traga. Ali ovde pamte i svetskog prvaka u šahu Garija Kasparova, zatim članove britanske kraljevske porodice, diplomate, oficire iz Libije. A kada je reč o nekadašnjem noćnom životu Beograda, može se reći da je on bez "Bristola" bio praktično nezamisliv. Tu je počeo svoju karijeru Predrag Gojković Cune. Meri Cetinić je početkom osamdesetih pevala na dočeku Nove godine. Hotel "Bristol" bio je omiljeno mesto Mome Kapora.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Sjaj Manakove kuće

Uskoro počinju radovi na zaštiti jednog od vrednijih beogradskih spomenika. Odlika gradnje starih varoških kuća - zidovi od ćerpiča - nepečene cigle, strehe od ćeramide, vitki, lepo ukrašeni dimnjaci...

5CU95f8.jpg


Jedan od najstarijih graditeljskih nepokretnih kulturnih dobara grada Beograda, iz tridesetih godina 19. veka, Manakova kuća, uskoro će dobiti novo ruho. Ovo je spomenik kulture od velike važnosti, a danas je u značajnoj meri ugrožen, jer je prošlo 47 godina od velikih restauratorskih radova prilikom njegove obnove, koju je izveo Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda.

- Od tada do danas nije bilo većih ulaganja u njegovu zaštitu i osavremenjavanje - kaže kustos Dragana Stojković. - Projektom rekonstrukcije predviđeno je parterno uređenje - urbani džep, koji obuhvata ozelenjavanje i popločavanje prostora kako bi se ovaj kulturno-istorijski spomenik izdvojio iz današnjeg ambijenta Ulice Gavrila Principa. Ove značajne radove najavio je u decembru prošle godine ministar kulture Ivan Tasovac.

tBitDXg.jpg


Manakova kuća spadala je među bolje građene gradske kuće iz 1830. godine. Slična zdanja su uglavnom pripadala turskim i čorbadžijskim porodicama. U državnim knjigama se 1860. ova kuća pominje se kao "mejana" Manaka Mihajlovića.

- Na primeru ovog zdanja mogu se uočiti brojne graditeljske odlike starih varoških balkanskih kuća - dodaje Stojković. - Zidovi su od nepečene cigle - ćerpiča, koji je postavljen unutar drvene bondručne konstrukcije. Strehe su spuštene sa krovnim pokrivačem od ćeramide. Na krovu dominiraju vitki, lepo ukrašeni dimnjaci. Prepoznatljivi elementi na fasadi su drveni tremovi i divanhane okrenuti prema bašti, i erkeri (čoške) sa spoljne strane, prema ulici. S obzirom na to da je građena na strmom terenu, Manakova kuća ima više nivoa, pa tako ima podrum, prizemlje, međusprat i sprat. U najnižim delovima ranije su se nalazili magacini, a prizemlje je služilo za privrednu delatnost. U gornjem delu su sobe za spavanje i gostinske odaje.

Rekonstrukcijom Manakove kuće stalna izložba će biti samo delimično izmenjena i obogaćena. Ona će sa dosadašnjim starim, kao i potpuno novim programima Etnografskog muzeja: izložbama, predavanjima, školama i kursevima starih i tradicionalnih zanata, kao i prodavnicom suvenira, sada imati zadatak da predstavi najbolje srpske brendove - izrađevine tradicionalnih i umetničkih zanata, gastronomsku ponudu i mnoge druge stvari koje će privlačiti domaće i strane goste da svrate u ovaj starinski kutak našeg glavnog grada.


LEGAT HRISTIFORA CRNILOVIĆA


Manakova kuća je svečanim otvaranjem 17. novembra 1968. godine postala muzejska institucija, organizaciona jedinica Etnografskog muzeja u Beogradu. U njoj je smešten dragoceni legat Hristifora Crnilovića sa stalnom izložbom "Narodne nošnje i nakit centralnog balkanskog područja iz 19. i prvih decenija 20. veka".

wLMmqsJ.jpg


Etnografska spomen-zbirka Crnilovića sadrži 2.600 predmeta od velike kulturne vrednosti, bogatu fotodokumentaciju koju čine stare negativ ploče i negativ filmovi, priručnu biblioteku sa više od 700 stručnih knjiga i časopisa i oko 22.000 listova rukopisne građe raspoređenih u 236 svezaka, sa zapisima, crtežima, fotografijama i izvodima iz literature.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Grad "okom" genija

Zahvaljujući gradskoj opštini Savski venac i unuci Zorani Vojnović, najlepši kadrovi sjajnog snimatelja sačuvani od zaborava

yynJbRj.jpg


ZLEHUDA sudbina sunovratila je Most kralja Aleksandra u Savu u noći između 10. i 11. aprila 1941. godine. Rat je okončao njegovo postojanje, a na temeljima na kojima se nalazila ova građevina danas stoji Brankov most.

Iako je na istom mestu tokom istorije bilo nekoliko pontonskih mostova, prvi čvrst drumski prelaz preko Save napravljen je tek 1934. godine. Već godinu kasnije preko njega prelazi i tramvaj koji spaja Beograd i Zemun. Tada je omaleni Beograd od oko 300.000 stanovnika ozbiljno iskoračio na levu savsku obalu, na kojoj ga je već čekao Stari aerodrom. Ubrzana urbanizacija ovog dela grada od 1937. godine u ovu oblast uvodi i Beogradski sajam, koji danas poznajemo kao Staro sajmište, i tako dolazi do predratnog procvata sa kojim Beograđane povezuje Most kralja Aleksandra.

Među najlepšim sačuvanim kadrovima ove građevine sigurno ubrajamo one koje je napravio besmrtni fotograf Rista Marjanović. Iako smo o njemu pisali u prošlom broju, opisujući ga kao vrsnog ratnog foto-reportera i čoveka koji je ovekovečio kadrove iz balkanskih i dva svetska rata, neki od mirnodopskih kadrova koje je napravio vredni su svake pažnje i poštovanja.

Marjanović je bio izuzetno vredan snimatelj i hroničar svog doba, a ljubaznošću njegove unuke Zorane Vojnović dobili smo ove kadrove. Ova dama se srčano trudi da fotografije svog dede sačuva od zaborava, i da osveži sećanje na ovog sjajnog profesionalca i umetnika.

Most koji je Marjanović snimao između dva rata izgradile su jedna nemačka i jedna francuska firma onog doba, a kuriozitet je bio i u tome što je to bio poslednji posao koji su zajednički ostvarile dve strane koje će uskoro zaroniti u krvavi ratni sukob.

Takva je bila i sudbina mosta. Uništen je na početku rata.

Nama ostaje sećanje i duboko poštovanje prema onima koji su brižno čuvali trenutke u kojima su ovekovečili svoj Beograd.

- Zahvaljujući opštini Savski venac, deo fotografija starog Beograda, kao i onih s početka Prvog svetskog rata osvanule su na bilbordima ove opštine - priseća se unuka Riste Marjanovića Zorana Vojnović. - Jedan od rariteta jeste da su oni objavili i fotografiju puča iz 27. marta 1941, koja je jedina u koloru.

m4nVH8N.jpg


Tako su pre nekoliko godina prvi put opštinske vlasti pokazale adekvatnu pažnju i poštovanje prema besmrtnom fotografu. S obzirom na to da je Marjanović živeo na teritoriji ove opštine, sasvim je prirodno da su najveći poznavaoci njegovog dela bili iz ovog dela grada.

GRADITELjI

MOST kralja Aleksandra Beograđani su zvali i "Zemunski" ili "Lančani", a građevinu su izvele francuska firma "Batinjol" i nemačka firma koju je kasnije preuzeo poznati MAN.

Interesantno, Brankov most nove vlasti podižu 1956. godine na temeljima Aleksandrovog mosta, a konstrukciju od 3.800 tona obezbedio je opet - MAN.

sOVV9KD.jpg

Otvaranje mosta

FRANCUZI I NEMCI

BEOGRADSKI predratni list "Vreme" piše kako je "izgradnjom mosta za Zemun došlo do jednog zanimljivog rezultata, do dokaza da su Nemci i Francuzi u praktičnom životu mogli najlepše da se slože i da su svojim zajedničkim radom ostvarili jedan lep i zamašan objekat, koji će kod nas ostati nezavisno od svoje značajne funkcije u javnom saobraćaju i privrednom životu zemlje, i kao jedna uspomena na plodnu saradnju Francuza i Nemaca ovde, na našem tlu, na njihovo naučno, tehničko i praktično znanje".

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Nekad bilo, sad se pripoveda


Zašto se sa toliko sentimentalnih osećanja vraćamo starim fotografijama. Beograđani i danas sa setom pamte kadrove Knez Mihailove, bašte "Šumatovca", parking-satove...

u9G8GM8.jpg

Knez Mihailova

POGLED na Knez Mihailovu ulicu prepunu automobila u mnogim Beograđanima rađa veoma jake emocije. Nisu sentimentalno vezani za četvoročkaše u centru grada, naprotiv, već za vreme u kojem su, tokom mladosti, "krstarili" gradom. Kažu da je to doba bilo mnogo bolje.

Istina, svaki vremešan čovek se sa setom osvrće na doba svoje mladosti, ali mnogi će potvrditi da se u ovom gradu pre nekoliko decenija živelo vidno bolje.

Putopis kroz stare snimke omogućili su nam Foto-dokumentacija "Borbe", ali i arhive koju sakupljaju članovi grupe "Grad koji je sačuvao dušu", i Miroslav Ranković, fotograf, slikar i hroničar starog Beograda.

- Fotografija ima moć da posmatrača uvede u iluziju koja će prizvati višečulne senzacije - kaže Ranković. - Sposobna je da probudi ukus, miris, sreću, radost pa čak i osećanje dodira kože sa laganim povetarcem. To je razlog zbog kog mi nesvesno i neprestano tragamo za fotografijama iz vremena koje pamtimo kao lepše i bolje. Srećom, sve ih je više na društvenim mrežama često potpisanih imenom autora, godinom ili makar decenijom u kojoj su nastale. Volim ih i ja, a posmatrajući ih često vidim i svoje drugare sa kojima sam zajedno uživao. Nadam se da ih posmatraju i oni i da poput mene, često nesvesni, putuju vremeplovom uma.

Tako smo, pored šetnje Knez Mihailovom ulicom imali priliku da se prisetimo "Ruskog cara" koji se u počivšoj, bivšoj Jugoslaviji zvao "Zagreb", nekadašnjeg izgleda Trga Republike, bašte "Šumatovca" koju mnogi ni danas ne mogu da prežale, a u kojoj su "potonuli" mnogi pripadnici pisane reči i "sedme sile".

rfooj4l.jpg


"Prešernova klet"

Posle svih iskustava sa brojnim modernizacijama "Parking servisa" i danas se stariji Beograđani rado sećaju satova za parking u koje su, jednostavno, ubacivali metalne kovanice i znali da im je auto narednih sat ili dva na sigurnom, a način na koji su nekada pakovali mleko je zaista neprikosnoven.

Q6BYdnn.jpg


Vreme autobusa "lejland", čijim dolaskom je najzad nastupio red u tada konfuznom gradskom prevozu, mnogima je odrednica ozbiljnog razumevanja problema prevoza i transporta građana, pa ove drumske džinove pamte uz posebnu setu.

ZaKjk56.jpg


Koliko je onih koji se sećaju tetrapaka i koji misle da je do danas neprevaziđen? Ili crvenih kioska koji su imali samo viršle u zemički, a opet ostali nezaboravni većini ondašnjih stanovnika glavnog grada.

P0HDTaf.jpg


Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Amalini sa snagom kolosa


Nosači sa pristaništa u Karađorđevoj ulici između dva rata bili najjači Beograđani. Novinski izveštaji iz 1937. godine govore kako je Bajram, navodno, mogao da nosi 450 kilograma

PSL8THd.jpg


IZMEĐU dva rata u Beogradu su najjači ljudi nosili nadimak "obalaši", jer su na tadašnjem savskom pristaništu istovarivali brodove, a taj težak posao mogli su da rade samo oni koji imaju kolosalnu snagu.

Tako list "Vreme" iz 1937. godine opisuje "silazak sa trona" Steve Tomasovića Crnog, koji nije uspeo da prenese čeličnu kasu koja je odnekud doplovila u Beograd i težila 450 kilograma. Do tada je Crni slovio kao najjači među amalinima, ljudima koji su se bavili ovim, nosačkim poslom.


Dalmatinac i Tetovac


IZVEŠTAČI "Vremena" beleže i da je Steva došao u Beograd iz Omiša, da je već punu deceniju bio najbolji amalin u gradu i da se znalo, ako već postoji veliki teret, da će ga on najpre "savladati".

Ipak, div iz Omiša je posustao i izrekao ono što niko nije očekivao: "Ne mogu".

Okupljeni su očekivali od svog Golijata da savlada i ovaj težak teret, budući da je to već desetak godina uspevao u sličnim prilikama, ali ovog puta su se uzdasi razočaranja i sažaljenja međusobno isprepletali.

lzXli36.jpg


Novinar Ante Matekalo, koji je u međuratnom gradu bio jedan od najboljih reportera, pažljivo prati epilog priče, i novog junaka koji će savladati težak teret traži među Tetovcima, kojih je bilo, kako beleži novinar, pedesetak.

- Špediteri su govorili pred nosačima kako su "ženetine, a ne ljudi", pokušavajući da nađu čoveka koji bi bio u stanju da se suprotstavi ovakvom izazovu, i, najzad, je Bajram Uzeirović rešio da se okuša - piše Matekalo. - Malo-pomalo, čučnuo je Bajram pod čeličnim teretom, dok su mu posmatrači nagoveštavali kako će "mu to biti grobnica". Pa ipak, na zaprepašćenje okupljenih, odneo je pretešku kasu na odredište.

Steva Crni prihvatio je poraz rečima: "Odnese, boga mi", a zatim je, kažu, otišao u kafanu "Kod Šibenika", i "ludački" je pio jer je trebalo utoliti žalost.

- Dva dana se nije treznio, a u pristaništu se već pročulo da je mladić iz Tetova zamenio Dalmatinca.


"Kaparaši"


LjUDI koji su angažovali amaline javnost je znala kao "kaparaše" i oni su, kako novinar opisuje, "gospodarili dušom i telom" nosača.

- Bili su smešteni na levoj strani Zemunskog mosta (dakle, na levoj savskoj obali), a "kaparaši" su nemilosrdno gospodarili i njihovom dušom, kako je sažaljivo primetio Matekalo.

ltdpRqM.jpg


Bajram otvara dušu i kaže kako je pelivan (rvač) koji je u svom kraju bio neprikosnoven. U tom trenutku ima 27 godina, a pelivansku veštinu je, reče, izučio u selu Tenovo kod Tetova, kod izvesnog Ismaila. "Od godine 1928. srpski pelivani su mu priznali da je vredan pelivanskog imena".

- Bajram nikada nije bio pobeđen. Nije dopustio da ga savladaju ni na jugu, ni ovde, na Savi. Seća se Bajram bučnih pelivanskih sabora. Pa pominje vašare, sabore... Po dvadeset pelivana odjednom, rvanje od jutra do mraka! Bilo je lepo ali i teško. A ovde, na Savi, ovde je još teže.

Ovaj momak godinama je slovio kao najsnažniji rvač u Beogradu. Na pitanje sme li da se porve sa bilo kim, odgovara odvažno da je svako dobrodošao na megdan. Ali, upozorava, da je sat rvanja četiri dinara, jer je toliko i nadnica koju je dobijao od "kaparaša", pa nije mogao zalud da se sukobljava sa nepoznatim izazivačima.

Novinar kaže kako amalin "od šale" podigne 380 kilograma, a uspeva da se izbori i sa teretom težim od 400 kila. Ne opisuje tačno na koji je to način radio, budući da je današnji svetski rekord u dizanju tegova znatno manji, ali suština je da je izveštač smatrao teret koji je nosač umeo da potegne na kolicima.

Bilo kako bilo, težak posao je Crnog i Bajrama bar neko vreme odveo u legendu, kao najsnažnije Beograđane.

APETIT AMALIN


Bajram je otvorio dušu i priznao da ima nesvakidašnji apetit, što je bilo sasvim prirodno uz posao kojim se bavi. - Svakog dana pojedem tri kilograma mesa - rekao je. - Sigurno popijem i pet flaša piva, a povrh svega bar kilogram hleba. (U to vreme "kilo hleba" je zaista bila vekna od kilograma, a ne kao danas, od 400-500 grama.)

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Teške muke po Ružici


Sećanje na stradanje i oporavak beogradskog duhovnog kolosa - crvi Ružici. Golgota ovog zdanja je, ipak, potonula u zaborav, a ona pripoveda o tome kako je crkva postradala tokom bitaka u Prvom svetskom ratu

wtkOMrc.jpg


U vreme austrijske vlasti nad Beogradom, početkom 18. veka, tadašnji projektanti nisu ni sanjali da će njihov barutni magacin postati jedna od najvažnijih pravoslavnih bogomolja, a upravo se to desilo 1867. godine.

Tada je na već postojeće zdanje dodata oltarska apsida, a podignut je i zvonik, koji danas Beograđani veoma dobro poznaju. Dabome, pričamo o crkvi Ružici, dragocenom obeležju Beograda.

Golgota ovog zdanja je, ipak, potonula u zaborav, a ona pripoveda o tome kako je crkva postradala tokom bitaka u Prvom svetskom ratu.

Na samom početku ovog planetarnog sukoba, kada su Austrougari opsedali naš grad, srpski vojnici su se poslednji put pričestili u ovom hramu. Ovo je bila vojna crkva, i naši pradedovi su se na tom mestu poslednji put obratili Bogu, pre nego što će čuti reči majora Dragutina Gavrilovića, a zatim otići u Nebo i slavu.

dbWRkQQ.jpg


Nekoliko fotografija vraća nas u vreme stradanja naših predaka. Budući da je ove godine tužno sećanje na sto godina od herojske odbrane grada iz 1915, stari snimci nas makar nakratko vraćaju u doba na koje je naš grad beskrajno ponosan.

Vojni hram je obnovljen 1925. godine, pa je danas ova crkva jedno od najvažnijih obleležja Beogradske tvrđave.

POLIJELEJ

Crkveni luster, polijelej u ovom hramu čini Ružicu jednom od najčudnijih na svetu. Naime, napravili su ga vojni stručnjaci u ondašnjem kragujevačkom vojnom zavodu 1925. godine, a sastavljen je od puščanih i pištoljskih metaka, kao i srpskih oficirskih sablji. To je spomen na stradalnike koji su u neravnopravnoj borbi, visoko podignute glave i časnog obraza poginuli za Srbiju i Beograd.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Šta će voda u vinu!?

Kako su neobična pića ulazila u beogradske kafane: Vešto dovijanje birtaša odvajkada bilo zaštitni znak grada

J4VG6ra.jpg


TRADICIONALNA pića na ovom podneblju su od davnih dana vino i rakija. O njihovom poreklu istoričari bi vam ispripovedali raskošne priče. Vino su, dabome, na ovo podneblje doneli još Rimljani, iskusni u spravljanju "božjeg nektara", dok su nam rakiju "osmislile" horde koje su dolazile sa Istoka. Iako muslimanima Kuran zabranjuje upotrebu alkohola, "raki" je izvorno arapska reč koja označava destilisani alkohol.

Naša priča se osvrće na beogradske domaćine raznih birtija, koje su dočekivale nove goste i nova pića. Tako je, s vremenom, pored vina i rakije svoje mesto dobilo i pivo. Poznato je da su Vajfert i Bajloni posebno upečatljivo pronosili glas ovog novog alkoholnog napitka.

U doba kada su srpski ustanci počeli da otvaraju našu zemlju i njenu sudbinu ka Evropi, počeli su da stižu novi gosti Beograda, a sa njima i neobične narudžbine. Tako nam Ratko Mihajlović pripoveda jednu od njih. Naš sagovornik je, kao mnogi Beograđani, sačuvao neka sećanja na dobra, stara vremena, kao i predanja koja su večiti ukras ovog grada.

Tipično beogradska pripovest govori o gostima iz Beča, koji su došli u jednu poznatu varošku kafanu. Budući da je gazda već spremio ponude, te su pred posetiocima bile razne vrste napitaka, zbunila ga je jedna neobična narudžbina. Jedan od gostiju tražio je špricer.

bHYDWYC.jpg


- Šta mu je to? - upitao je zbunjeni domaćin.

- To je kada u vino sipaš vodu - odgovorio mu je jedan od upućenih u evropsku vinsku modu.

- A onda nema problema! To mi je već u buretu!

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Dvoje stiču, jedan rastače

Beogradska boemija i njena mračna strana: Sećanja ugledne Beograđanke na tešku prošlost njenih predaka

9cldQeX.jpg


STARO, ukleto pravilo varoši beogradske bilo je da ono što dve generacije mogu da steknu treća ume da proćerda. Marljivost jednih često dočeka nemar potomaka. Da li se radi o usudu ili možda iver ne pada daleko od klade, pa je kakav otac - takav sin, tek, vratili smo se u priču koju nam je ispričala Jelena Jolović, pričajući u segmentima porodičnih sećanja.

Uz neko dirljivo poštovanje prema precima i teškim vremenima u kojima su živeli, Jolović se seća svojih starih.

Ovo je unekoliko i priča o Beogradu, budući da je predak naše sagovornice bio Stanisav Marković, svinjarski trgovac. U ono doba trgovina svinjama bila je vrlo unosan posao. Srbi su ih često izvozili u Austrougarsku, koristeći skelu od Makiša ka "prečanskoj" strani. S obzirom na to da su u tim davnim vremenima zime bile jake i dugotrajne, često su svinje prebacivane preko zaleđene Save.

- Pradeda Stanisav rođen je u Markovcu 1883. godine, a došao je u naš grad 1908, sa mojom prababom Milenom i njihovim malim, trogodišnjim sinom, a mojim deda Svetom - kaže Jelena. - Živeli su na Mostaru, odnosno u tadašnjem Prokopu. Stanisav je trgovao svinjama, mnogo radio i mnogo sticao. Novcem koji je zaradio, obezbedio je svoju porodicu imanjem u Prokopu, ali i placem na Banovom brdu. Ali, ne lezi vraže. Koliko god da je stekao ugled imućnog trgovca, toliko je ukaljao obraz porodičnog čoveka i domaćina iznenada nestavši bez traga.

Pošto je pratio svoje pošiljke, odnosno prasiće i svinje, jedared je deda Stanisav "otišao po cigare" i zaboravio da se vrati kući.

- Tada mu se gubi svaki trag. Moja prababa se, od stida i srama pred svetom, celog svog životnog veka držala priče kako joj je muž umro, čuvala tajnu i od dece i od komšiluka i od familije. Jer, zaboga, to je bila neviđena bruka da žena bude "raspuštena", mnogo je prihvatljivije bilo da bude udovica. Nažalost, priča je uskoro dobila svoj epilog - dodaje Jelena. - Ispostavilo se da je mučeni Stanislav šmugnuo u Ameriku sa nekom damom. Dabome, nikada se nije više javio. Bejahu to švalerske muke onog doba. - Uglavnom, kasnije se u mojoj porodici odomaćila jedna dobronamerna i duhovita psovka, utemeljena na pradedinom zanimanju - ".... te tvoj deda, svinjarski trgovac".

Priča naše sagovornice nastavlja se kroz opis biografije deda Svete, koji je u međuvremenu stasao.

- Deda se oženio mojom baba Rosandom, od milošte Rosom. Kad su dobili decu, preselili su se na Banovo brdo, kod današnje pijace. Od teško stečenih očevih para, tokom 1934. godine deda je kupio i parcelu zemlje, u blizini nekadašnje "Lovačke priče" na kojoj je napravio kafanu. - Ta kafana bila je nešto poput motela na prilazu Beogradu - dodaje Jelena. - Imala je sve što je bilo potrebno u ono vreme za "prijatan boravak gospođa i gospode" i okrepljenje pred nastavak puta - konak, štalu, konjušare. Predstavljala je ostvarenje deda Svetinog sna, ali istovremeno i početak njegovog kraja. Ispostavilo se da je deda bio široke ruke, da se više vina popilo "na recku" nego što je novca ušlo u kasu, a da je ponajviše tog vina popio sam vlasnik kafane, moj deda Sveta.

Ipak, kafana je nekako opstajala do bombardovanja Beograda 1941, kada je zauvek ugašena. Iz tog perioda babinog i dedinog života, ostala je neproćerdana jedna vinska čašica - burence od jednog decilitra.

- Tu čašicu koristimo i dan-danas za vino, pored slavskog kolača, kao uspomenu na deda Svetu, propalog kafedžiju.

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top