Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kako je sagrađena „Gazela”

Beogradske priče: Kako je sagrađena „Gazela”

Građevina preko Save koja je već 43 godine značajno obeležje glavnog grada: Preko mosta projektovanog za 40.000 danas prosečno prođe 165.000 vozila

1.jpg

Pre 43 godine, 4. decembra 1970. godine u vazduh iznad Save vinuo se most Gazela, preko kojeg je do danas sigurno prešlo najviše vozila. Kao što je današnji Brankov most nosio ime Most bratstva i jedinstva, tako je i Gazela neodvojivo vezana za ovu „sponu među narodima“ jer je bila sastavni deo istoimenog auto-puta kroz Beograd.

Gazela je most koji trpi dnevno opterećenje od 165.000 vozila, iako je prvobitno projektovan za četiri puta manji teret. Njen glavni projektant je Milan Đurić, profesor beogradskog Građevinskog fakulteta, a „kum“ joj je bio akademik Đorđe Lazarević. Kao predsedniku Konkursne komisije za izgradnju mosta na ovom delu, otelo mu se: „Ovaj most ćemo graditi, preskočio je Savu kao gazela u skoku“.
Pre svečanog otvaranja 1970. godine izvedeno je testiranje tek završene građevine. U pomoć je pritekla Jugoslovenska narodna armija, pa je veliki broj kamiona natovarenih šljunkom i vojnih transportera za balističke rakete istovremeno prešao preko tek izgrađenog mosta. Jedan viteški običaj onog doba i tada je bio poštovan, pa su tako, tokom testiranja, na mostu bili gradonačelnik Branko Pešić i projektant profesor Milan Đurić. Posle 40 godina postojanja ovog sjajnog mosta, od silnog saobraćaja i neodržavanja, stanje građevine bivalo je sve gore. Zato je u januaru 2010. godine na glavnom nosaču uočena pukotina. Teretnjaci su usmereni na obilaznicu, a uskoro je počela i dugo čekana obnova, u okviru koje je na Gazeli, praktično, zamenjeno sve, a njena građa je znatno ojačana.
U vreme izgradnje Gazele preduzeća poput „Mostogradnje“ ili „Goše“ iz Smederevske Palanke bila su u svom najvećem zamahu, baš kao i ekonomija ondašnje države. Iako je to bilo vreme velikih kredita i zaduženja ondašnje države, mnogi objekti su izgrađeni domaćim znanjem i tehnikom. U to vreme su ova i slična preduzeća bili giganti u svetskim razmerama, pa su izvodili ogromne građevinske poduhvate, potovo u zemljama u razvoju. Tada je postojalo pravilo, o kojem se i danas sa nevericom priča, da „Mostogradnja“ nije prihvatala da gradi most ukoliko je kraći od stotinu metara, jer im se, naprosto, nije isplatilo da dovlače silnu tehniku za tako mali posao.
U to vreme, 1970. godine, u doba gradonačelnika Branka Pešića, kojeg i danas smatraju jednim od najuspešnijih lidera grada, istovremeno su otvoreni kapitalni objekti koji su i danas među najvažnijima u Beogradu. To su auto-put kroz Beograd, sa Mostarskom petljom, Gazela i Terazijski tunel.

SNAGA

Gazela je građena od 1966. do 1970. godine. Most je napravljen kombinacijom grede i luka, dugačak je 332, a širok 27,5 metara.
Ukupna širina kolovoza je 21,8 metara - ima po tri trake u oba smera. U početku su bile po dve i zaustavna („žuta“), ali gustina i intenzitet saobraćaja su nalagali drugo rešenje.

2.jpg

STUDENTI I GNJURCI
Tokom testiranja mosta svi pogledi su bili upereni u most i konvoj teških teretnih vozila na njemu. Večito skloni ironiji, Beograđani su smišljali šale vezane za novi most.
Tako su se ondašnji studenti arhitekture i građevine šalili da su vozači kamiona, za svaki slučaj, dobili i - ronilačka odela.

3.jpg

ZABORAVLJENI PAROBROD
Jedan od događaja koji se zbio odmah pošto je most pušten u rad vraća nas u vremeplov plovidbe na Savi. Neposredno posle otvaranja prošao je stari brod sa dimnjacima koji su imali poseban mehanizam koji bi spuštao dimnjake ukoso i time omogućavao da lađa proplovi ispod mosta, a da se ne ošteti.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kako je mogla da izgleda prva beogradska žičara

U Istorijskom arhivu Beograda čuva se i nacrt ideje vazdušnog tramvaja - povezivanja Beograda i Zemuna žičarom koja bi vozila preko teritorije Novog Beograda

1_zpscf2f1177.jpg


PREGRŠT originalnih ideja krasilo je međuratni Beograd, koji je posle Prvog svetskog rata počeo da se oporavlja i da se širi. Nadolazeća tehnologija iznedrila je mnoge ideje, od kojih na jednu nailazimo u Istorijskom arhivu Beograda.


U ovoj instituciji sačuvani su mnogi nacrti i planovi originalnih zgrada, saobraćajnih rešenja i drugih ideja koje su vodile ka stvaranju modernog grada, ali zbog nekih razloga nisu ostvareni.


2_zpsca686937.jpg


Jedna od ideja je takozvani vazdušni tramvaj, preteča žičare koja je osmišljena još 1922. godine. U Arhivu je sačuvan nacrt „Građevinsko-tehničkog preduzeća Šumadija“ koje je osmislilo povezivanje Beograda i Zemuna žičarom koja bi vozila preko teritorije Novog Beograda. „Vazdušni tramvaj“ trebalo je da vozi od desne savske obale preko Save, koju bi prešao u blizini današnjeg Muzeja savremene umetnosti i uz obalu bi nastavio dalje ka Zemunu.
Interesantno, istovremeno je ponuđen još jedan projekat, koji je predložila zagrebačka firma „Čavlina i Sladoljev“, a njegova trasa bila je zemišljena od Kalemegdana, preko Velikog ratnog ostrva do Zemuna.


Iako je ovaj vid transporta delovao veoma atraktivno, trebalo je da bude relativno brz i ostavljao je utisak kako je Beograd tehnološki ravnopravan sa drugim evropskim prestonicama, ondašnje gradske vlasti su se ipak odlučile za tramvaje i autobuse, kao najsigurniji vid prevoza putnika.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BG priče: Zemunska železnica tutnjala kraj reke, prvi putnik kralj Milan

U blizini šetališta kraj Dunava nekada je bilo saobraćajno čvorište. Na ovom mestu bila je prva stanica Evrope u koju je ušao jedan voz iz Beograda, 1884. godine

1_zps33323aa6.jpg


PET stubova koji danas krase ambijent uz šetalište između hotela „Jugoslavija“ i solitere pored Dunava označavaju mesto u čijoj blizini je nekada bila prva železnička stanica u Zemunu. Mnogi stariji Zemunci i Beograđani još pamte kako su vozovi tutnjali ovom trasom budući da je stanica zvanično ukinuta 1970, dok je rušenje zgrade i magacina koji su je okruživali potrajalo još nekoliko narednih godina.


Kustos Železničkog muzeja u Beogradu Ivana Jovičić Ćurčić, autor izložbe posvećene ovom mestu, podsetila nas je da je još u doba Austrougarske Zemun povezan sa Novim Sadom, pa samim tim i Suboticom 10. decembra 1883. godine, a sa Beogradom i mostom na Savi krajem avgusta 1884. godine.


Od Evrope do Bliskog istoka


- MOST na Savi, koji i danas postoji, najstariji je beogradski most, a njegovu gradnju su zajednički finansirale Srbija i Austrougarska - kaže Ivana Jovičić Ćurčić. - Izgradnjom ove pruge Evropa je povezana sa Balkanom i Bliskim istokom. Sporazumom između dve zemlje bilo je predviđeno da se predaja i primanje vozova vrši na beogradskoj stanici, a carinjenje robe Srbija je obavljala u Beogradu, a Austrougarska u Zemunu.


Tako je stanica Zemun postala prva stanica Evrope u koju je stigao voz iz Beograda.

2_zps8b9b91f4.jpg


Posle završetka Prvog svetskog rata, beogradska stanica bila je preopterećena, pa stanica u Zemunu dobija ulogu ranžirne stanice, iako nema kapaciteta za tako nešto.


Zatim je usledio Drugi svetski rat, pa je od aprila 1941. godine Zemun administrativno odvojen od Beograda formiranjem Gradskog poglavarstva, a od 10. oktobra iste godine se i formalno nalazi pod upravom ustaške Nezavisne države Hrvatske. Godinu dana posle početka rata, po nemačkoj naredbi, ranžirna stanica na hrvatskoj teritoriji Zemun proširena je izgradnjom još devet koloseka na Bežanijskoj kosi.


- Železnička stanica bila je na meti savezničke avijacije u aprilu 1944. godine - dodaje naša sagovornica. - Osim Železničke stanice, gađana je i pruga do mosta kao i koloseci koji su od Zemuna vodili ka tadašnjem (Starom) aerodromu i pristaništu. Posle rata Železnička stanica nastavlja svoj rad, ali i dalje preko svojih mogućnosti.


U Železničkom muzeju stručnjaci marljivo čuvaju podatke kako je, na primer, 1960. godine kroz ovu stanicu prošlo 19.029 teretnih vozova sa 964.996 vagona, a kola su, u stanici, zadržavana od osam do 10 časova, zato što je kolosečna mreža od svega 17 kilometara zadovoljavala svega 60 odsto potreba.


Odlazak u prošlost


KADA je odlučeno da bude izgrađena pruga Zemun Novi grad - Novi Beograd - most na Savi, 1967. godine, projektovan je i tunel ispod Bežanijske kose, a ova stanica je polako prekomandovana u sećanja svojih savremenika. Službenici ove stanice su mahom preseljeni u novu ranžirnu stanicu u Makišu, a zajedno sa svečanim prolaskom prvog voza novom trasom, 1970. godine, počelo je rušenje stanične zgrade i demontiranje pruge. Ložionica je srušena nešto ranije, a na mesto nekadašnje građevine koja je bila ponos Zemunaca nikli su novobeogradski blokovi sa kojima se graniči današnji Zemun.


Ostao je samo jedan podvožnjak, u Vrtlarskoj ulici, koji, ušuškan i skriven između stambenih i poslovnih zgrada podseća kako su nekada, sa ponosom, ovuda tutnjale parne lokomotive, proizvodeći prepoznatljivu buku i puštajući gust trag dima koji je dugo još mnoge asocirao na putovanje.

3_zpsd0a9c17d.jpg


PRVI PUTNICI

KRAJEM leta 1884. godine, po želji kralja Milana, na beogradskoj železničkoj stanici održano je slavlje povodom završetka pruge Beograd - Zemun. Odmah po završenom slavlju, u 14.30, kralj je sa porodicom dvorskim vozom otputovao u Beč.

Dvorski voz bio je prvi voz koji je prešao preko mosta na Savi, da bi deset minuta kasnije prošao kroz stanicu Zemun.

4_zpscd47041d.jpg


STUBOVI ZA SEĆANjE

SEĆANjE na ovu železničku stanicu obnovili su Zemunci tokom 1884. godine, kada su u okviru Oktobarskih svečanosti, posvećenih Danu oslobođenja Zemuna, 22. oktobra, postavili spomen-obeležje.

Na platou pored hotela „Jugoslavija“ postavljeno je pet stubova koji su nekada držali nadstrešnicu na peronskoj strani stanične zgrade, kao i nekoliko metara šinskog polja. Spomenik je rad arhitekte Miluna Stambolića.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Motociklisti kluba „Arhangel - Srbija“: Intelektualci na dva točka

Neobični Beograđani: Članovi poznatog beogradskog moto-kluba isključivo obrazovani, porodični ljudi okrenuti tradiciji

1_zps26e006ba.jpg


STEREOTIP koji vlada Beogradom je da su bajkeri, odnosno ljubitelji motora po pravilu bradati, prljavi, od alkohola podnaduli „loši momci“... Teško da ih neko smatra intelektualcima, ljudima visokog obrazovanja, ljubiteljima zdravog života, posvećenim porodici.

A šta ako je upravo tako?

Statut Moto-kluba „Arhangel - Srbija“ propoveda upravo vrednosti koje smo naveli.

POTREBA ZA SKITNjOM

Predsednik kluba Branislav Jablanović je stručnjak koji se bavi enterijerima i uredio je mnoge klubove i poslovne prostore u gradu. U klubu ljubitelja motora druži se sa članovima koji su iz različitih branši, ali je najviše advokata, lekara, arhitekata, a imaju i profesore i kompozitore.

- Svoja druženja osećamo kao skup raznolikosti koje rađaju zbir energija - počinje priču za „Novosti“ Jablanović.- Ovo je nacionalni klub na nivou Srbije, ali naših članova ima 80 u svim gradovima i širom dijaspore. Osnovani smo još davne 1992. godine, pa imamo najdužu tradiciju kod nas.

Ideja motociklista je da „žive život izvan matriksa svojih profesija“.

- Mi smo ljubitelji motora, zdravog života, inspirisani večitom čovekovom žudnjom za slobodom - objašnjava Jablanović.

2_zpse1b61365.jpg


- Jedna od važnih ljudskih karakteristika je potreba za skitnjom. Na primer, danas razgovaram s vama, a sutra ću sesti na motor i otići do Đerdapa jer ga veoma volim. Za tu želju za ovim kreativnim lutanjem nikad nemam opravdanu prepreku. Ljudi često kažu: „Uradio bih i ja isto što i ti, ali moram prvo da...“ pa onda nabraja razloge zašto to ne učini. One koji su izvan motociklizma mi zovemo „normalci“, i to su oni koji imaju „uvek po 101 opravdanje“ zašto ostaju kod kuće. Mi imamo iste obaveze i napore kao i oni, ali su naše želje za skitnjom jače od njihovih. Sve to mi povratno vraća sjajne stvari - bez ikakvog razloga krenem na putovanje, a zauzvrat dobijam neočekivane uspomene, mirise, doživljaje...

3_zps9b3b48bc.jpg


MOTO-KLUB
Kao i svako udruženje, Moto-klub „Arhangel“ ima precizne kodekse i pravila. Imaju svoj statut, kao i klupske prostorije na Starom obrenovačkom putu kraj Ade Ciganlije.

- Svaki član mora da bude tradicionalista i okrenut porodičnom životu. Propovedamo prave vrednosti, poput slobode, familijarnosti i obavezno - poštovanja rokenrola. Mislimo da rokenrol scena u Beogradu gotovo da ne postoji, a planiramo da uskoro napravimo pravu scenu u okviru kluba. Dok smo još u punoj snazi srednjih godina, želimo da edukujemo mlađe generacije o tome šta je rok kao način života. Mladi ga sada povezuju samo sa jeftinim pivom.

Motoristi poručuju kako „žele mlade da dekontaminiraju od lošeg uticaja nekvalitetne muzike i još goreg noćnog života, kao i korišćenja narkotika“. Oni tvrde da je to posledica loše atmosfere uzrokovane šundom koji nas bombarduje zarad jeftine komercijalizacije i zarade onih koji kreiraju ukuse celih generacija samo zbog ličnog profita.

Članovi moto-kluba se često okupljaju porodično, učestvuju u humantarnim akcijama, a uveli su i školu za edukaciju mladih u saobraćaju.

- Obučavamo mlade vozače motora kako da se ponašaju u saobraćaju, jer ne postoje auto-škole koje ih tome uče. Učimo ih mnogim detaljima, od toga šta je to strah, jer je on, u suštini dobar, pa nadalje.

4_zps97a4c3cb.jpg


Naš sagovornik upoređuje vreme odrastanja pre nekoliko decenija i danas. Podseća kako je njegova generacija stasavala tako što je imala idole u sportistima ili muzičarima.

- Danas se fudbal iskvario, a na stadionima je mnogo agresije. U muzici je tek katastrofa. Obratite pažnju na jednostavne pojave - gde se pojavljuje najviše loše muzike, droge i agresije nego na splavovima? A na rok koncertu toga nema.

5_zps4d30d840.jpg


ADRENALIN I MOTORI

Motoristi okupljeni oko Moto-kluba „Arhangel“ imaju jasna objašnjenja za svoju strast.

- Zahvaljujući motorima možemo da ostvarimo svoje strasti, da putujemo i da osetimo snagu mašine koja bruji ispod nas. Zato možemo uvek da osetimo talase adrenalina, od kojeg smo zavisni. Ali, zahvaljujući tome, mi smo i ostvareni ljudi i dobri profesionalci u svojim branšama, ali i bolji muževi svojim ženama i očevi svojoj deci.

6_zps10d6ed60.jpg


BENZIN I TESTOSTERON

KADA se održavaju skupovi bajkera u bilo kojem gradu, desi se da više stotina „besnih mašina“ bude okupljeno na malom prostoru.

7_zpsf7961fd4.jpg


- Posmatrači koji nemaju strast kao mi, vide jake motore, ljude u kožnim jaknama, osete benzin i prave talase testosterona. Mnogi koji se uplaše u stvari nesvesno strepe da im se to ne svidi! Ako je poželeo da nam se pridruži, ima i strah da će mu to poremetiti životnu stabilnost na koju je navikao. A možda je baš ta sloboda ono što mu nedostaje, i u stvari, živi pogrešno.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kada su Marks i Engels bili podstanari kod Nikole Pašića

Obeležja: Jedan od najvećih gradskih trgova i dalje nosi jasne obrise socrealističke arhitekture. Današnji Trg Nikole Pašića bio je prvi socijalistički trg u našem gradu

1_zpsca82b1db.jpg


STARE zgrade u Dečanskoj ulici, na delu današnjeg Trga Nikole Pašića bile su na meti urbanista još pre Drugog svetskog rata. Još tada su srušena neka stara zdanja, da bi savezničko bombardovanje uništilo i one zgrade naspram palate „Vreme“, odnosno današnje Kompanije „Novosti“.

Kako objašnjava Slobodan Giša Bogunović, član Akademije arhitekture i autor „Arhitektonske enciklopedije Beograda 19. i 20. veka“ - tada je u centralnom delu grada bio oslobođen veliki prostor.

BOMBE I „PLANIRANjE“

- KAO mnogo puta ranije, ispostavilo se da je vrhovni urbanistički planer Beograda bilo ratno razaranje - kaže Bogunović. - Ovo je, nažalost, nepromenjeno do danas. Uzmimo samo sveži primer bombardovanog Generalštaba u Nemanjinoj ulici i potpunu neizvesnost šta će se sa tim kompleksom desiti.

Formiranje Trga Marksa i Engelsa počelo je polovinom pedesetih, a Generalni urbanistički plan Beograda samo je utvrdio mesto nove palate Centralnog odbora sindikata na početku tadašnjeg Bulevara Crvene armije. Da bi se trg otvorio prema Bulevaru, srušena je i solidna zgrada Okružnog suda, u čijoj pozadini je tokom rata bio zatvor Gestapoa. Našto dalje, ideološka poruka o neodeljenosti - jednakosti vlasti i naroda, u osnovi nimalo tačna, dovela je i do uklanjanja ograde ispred Narodne skupštine, Starog i Novog dvora.

- To je bilo doba kada su u zgradu Privilegovane agrarne banke (Istorijski muzej Srbije) useljeni CK i partijska redakcija „Komunista“, kada je „Borba“ odmenila nacionalizovano „Vreme“ i kada je njena višespratnica nadvišena petokrakom - dodaje Bogunović. - Jednoobraznost trga potvrđena je fasadom Doma sindikata koja je prekrivena belovodskim peščarom, po uzoru na predratnu zgradu Agrarne banke. Konkavnost Doma dozivala je osovinsko postavljanje spomenika - simbola „gigantima ljudske istorije“, kako se tada govorilo, i „tvorcima naučnog socijalizma“.

2_zps3d2afbb4.jpg


Autor trga arhitekta Hranislav Stojanović predviđao je da se spomenik Marksu i Engelsu ogleda u vodi fontane, i da tako udvostruči impresiju, ali on nikada nije izveden.
- Trg Marksa i Engelsa, predviđen za masovna okupljanja radnog naroda, a zapravo uvek bez sadržajan, pust i sterilan, prekriven skupocenim pločama od crvenog granita i belim mermernim trakama, ubrzo je dozvao svoju neželjenu svrhu, postavši najveće parkiralište u Beogradu - objašnjava naš sagovornik. - Nezadovoljstvo degradacijom jedinog „socijalističkog“ trga u Beogradu izrazilo se rano, a zanimljivo je da je polovinom sedamdesetih godina predloge u anketi kako rešiti taj problem iznelo devet pozvanih arhitekata.

Svi pozvani arhitekti su se zalagali za pešački trg, i izmeštanje parkinga, neki su ukazivali na njegovu dotadašlju „lažnu patetiku“, poput Uroša Martinovića, a pojedini su se usredsređivali na saobraćaj i metro stanicu. Sa druge strane, neki eksperti, poput Milice Šterić, još su doživljavali ovo mesto kao „žarište marksizma“, dok je Bogdan Bogdanović bio najslobodniji, tvrdeći da trga ovde nikada nije ni bilo.

3_zps50eeaf7c.jpg


- Postalo je očigledno da trg mora da pretrpi izmene - zaključuje Bogunović. - Njegova kratka istorija svedoči da polazišta za nastanak gradskog prostora ne smeju da budu ideološka, a još manje dnevno-politička, već samo u saglasju sa stvarnim i svakodnevnim interesima života.


POVRATAK PAŠIĆA


U međuvremenu su na ovom trgu posađeni platani, na inicijativu legendarnog novinara Đoke Vještice, dok je Olga Milićević Nikolić preoblikovala i oplemenila parter. Trg je na taj način postao bliži građanima i svakodnevnoj upotrebi.


Početkom devedesetih konačno je i imenom raskinuta veza sa Marksom i Engelsom, a trg je imenovan po Nikoli Pašiću.

4_zpse4765e7a.jpg


- Ipak, postavljanje Pašićevog spomenika na istaknutom mestu, sa takvom arhitektonskom pozadinom, monumentalnost skulpture i verizam koji nehotice naginje sličnim ruskim uzorima onog vremena, a donekle i sličnost sa Marksom, čine da trg i dalje odzvanja socrealističkim tonom, i da raskid nije bio potpun. Čoveku se lako učini da osnivač naučnog socijalizma još stanuje na ovoj beogradskoj adresi.


IDEOLOGIJA I ARHITEKTURA


MNOGI arhitekti su još na savetovanju u Dubrovniku 1950. godine pokazali uzdržanost prema političkim direktivama u ahritekturi. Kako podseća Bogunović, oni su ukazivali na kontinuitet sa predratnom modernom, a slobodoumni studenti nazivali su dogmate među starijim kolegama „hausmajstorima Centralnog komiteta KPJ“. Pa ipak, trg je oblikovan po izrazito ideološkoj matrici.

5_zps7f47222d.jpg


VEŠTAČKO BRDO


NAJNEOBIČNIJU viziju novog izgleda Trga Marksa i Engelsa imao je Bogdan Bogdanović, koji je predložio podizanje tumulusa - veštačkog brda visine 10 do 12 metara. On je sugerisao da taj tumulus bude pošumljen.

6_zps15b6d41f.jpg


Pored toga, Bogdanović je predložio da fasada Doma sindikata bude prekrivena - puzavicom.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

„Cvijeta“ čeka „renesansu“


Nove generacije uglavnom ne poznaju istorijat i važnost Paviljona na Kalemegdanu. Osnivanje centralnog okupljališta beogradskih umetnika inicirao još legendarni Branislav Nušić 1922. godine

1_zpsb4b37a7e.jpg


ČESTO se događa da mlađi Beograđani, koji žele da prošetaju Kalemegdanom, predlažu jedni drugima da se „nađu kod Žute kuće“, jer jedino po tome prepoznaju umetnički paviljon koji je decenijama predstavljao najprestižnije mesto u kojem je prezentovana kultura ovog grada.

A prošlost ovog mesta je duhovno biserna, svečana i dostojanstvena. Udruženje prijatelja umetnosti „Cvijeta Zuzorić“, osnovano je na inicijativu besmrtnog Branislava Nušića, još 1922. godine, a njeno ime čuva sećanje na dubrovačku pesnikinju, mecenu i muzu.

Kako kaže kustos Natalija Cerović, Nušić je u tom trenutku bio načelnik Umetničkog odeljenja Ministarstva prosvete i pokrenuo je inicijativu da se podigne zdanje u kojem bi se izlagala umetnička dela, održavali koncerti i priređivali književni susreti.

BEZ GALERIJE


- U TO vreme u Beogradu nije bilo nijednog galerijskog prostora pa su umetnička dela najčešće izlagana u gimnazijskim salama - kaže Cerovićeva. - Doduše, umetnici su često pokazivali svoja dela i u svečanoj sali Kapetan-Mišinog zdanja. Tada počinje prikupljanje priloga za izgradnju umetničkog paviljona. Već u februaru 1923. godine priređen je bal u „Kasini“ pod nazivom „Hiljadu i druga noć“. Imućni pojedinci su se odazvali pozivu, pa su, između ostalih, pomogli i Luka Ćelović, Đorđe Vajfert, Miloš Savčić, Nikola Nestorović...

Pomoć izgradnji ovog važnog umetničkog okupljališta pružila je i Narodna banka, Jadranska podunavska banka, a kralj Aleksandar Karađorđević je, povodom osvećenja kamena temeljca, u novembru 1927. godine darovao veću novčanu pomoć ovom udruženju. Čak je i Mihajlo Pupin, pružajući podršku iz dalekog sveta, u dva navrata pomogao prilikom isplate zaostalih dugova.

Osnovni cilj Udruženja bio je, kako je stajalo u Pravilima, da „širi interes za umetnost i stvara uslove za njen napredak i razvitak u našem narodu“. Udruženje prijatelja „Cvijeta Zuzorić“ imalo je tri sekcije: za književnost, muziku i likovnu umetnost.

Tako je prva izložba slikara i vajara iz glavnog grada održana 1928. godine u tek dovršenom Paviljonu.

2_zpsbda06299.jpg


- Do početka Drugog svetskog rata, Udruženje je organizovalo više od 250 izložbi, od kojih 30 međunarodnih - dodaje Cerovićeva. - Posredstvom Udruženja publika je mogla da vidi na ovom mestu dela Renoara, Van Goga, Matisa, Pikasa, Šagala, Grosa, Kirhnera...

Posle Drugog svetskog rata Paviljon „Cvijeta Zuzorić“ preuzima vodeću ulogu u likovnom životu Srbije, pa se tako danas ovde nalazi središte Udruženja likovnih umetnika Srbije.

NOVI POČETAK

NA ČELU ULUS je slikar Zoran Čalija, koji objašnjava za „Novosti“ da ova asocijacija ima želju da vrati sjaj tako što će da održi niz kulturnih manifestacija multimedijalnog karaktera i da Paviljonu vrati dostojanstvo i zasluženo centralno mesto u kulturnim dešavanjima u prestonici.

- Od početka maja do novembra planiramo niz manifestacija - kaže Čalija. - Već od 5. do 15. maja organizovaćemo Veliku donatorsku izložbu, kada će najpoznatiji umetnici pokloniti svoja dela za obnovu Paviljona i gde će biti pozvani svi viđeniji gosti iz političkog i kulturnog života, kao i diplomatski predstavnici.

3_zps33c7bb75.jpg


ULUS će pokušati da osveži „Cvijetu“ i kroz Izložbu skulptura na otvorenom, Festival male pozorišne forme i stend-ap komedije, kroz različite koncerte na otvorenom i u zatvorenom prostoru. Sve to uz saradnju sa JP „Beogradska tvrđava“, Zvezdara teatrom, Pozorištem „Boško Buha“, Turističkom organizacijom Beograda, Muzičkom omladinom...

- Okupljanjem svih ovih važnih institucija, uz pomoć Gradskog sekretarijata za kulturu, verujemo da ćemo Paviljonu vratiti značajnu ulogu u životu našeg grada, kao što nam njegova istorija to daje u zadatak.

MUKE I PROJEKAT


POSLE raspisivanja konkursa 1925. godine, Umetničko odeljenje Ministarstva prosvete raspisalo je konkurs za paviljon koji je trebalo da bude podignut na terenu preko puta Saborne crkve, u neposrednoj blizini Konaka kneginje Ljubice.

- Prvonagrađeni je bio Branislav Kojić, drugi Milan Zloković, a treći Mihailo Radovanović - kaže Natalija Cerović.

4_zpsc1f62a7a.jpg


- Prvonagrađeni projekat nikad nije bio izveden, jer je nedugo po završetku konkursa beogradska Opština ustupila Udruženju „Cvijeta Zuzorić“ zemljište na Malom Kalemegdanu.

Kojić je morao da izradi potpuno novi plan, budući da je prvobitna ideja o izgledu Paviljona trebalo da bude u vezi sa izgledom Konaka, a to je veoma smetalo ondašnjem čelniku Opštine Kosti Kumanudiju, koji je prozvao „orijentalnom mehanom“. Tako je današnji izgled prilagođen vremenu i mestu gde je Paviljon, najzad, i podignut, a polaganje kamena temeljca obavljeno je 6. novembra 1927. godine.

„BUĐENjE“

ISPRED ovog umetničkog paviljona još davne 1936. godine postavljena je skulptura „Buđenje“, u vidu nage ženske figure s golubovima, iz čijih kljunova izbijaju mlazevi vode. Ovo delo rad je Dragomira Arambašića.

OTPOČINjANjE TRADICIJE

PRVA jesenja izložba beogradskih slikara i vajara otvorena je 30. decembra 1928. godine u tek dovršenom paviljonu. Između ostalih, izlagali su slikari Beta Vukanović, Milena Pavlović Barili, Vasa Pomorišac, Uroš Predić, kao i skulptori Petar Palavičini, Toma Rosandić...

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Kroz Mediteran do Beograda

Kako je prva morska lađa - „Sidhavn“, pre Drugog svetskog rata uplovila u naš grad. Predratne 1938. godine, veliki parobrod doplovio iz Danske kroz Atlantik, Mediteran, Crno more i Dunavom stigao u srpsku prestonicu

1_zps457e396d.jpg


U SUMRAK pred Drugi svetski rat, jedan ogroman brod stigao je u naš glavni grad putujući od Danske, preko Atlantika, Mediterana, Crnog mora i dalje, kroz Dunav do Beograda. Ta lađa zvala se „Sidhavn“ i bila je zadužena da otpočne poslove nasipanja leve obale Save, na mestu gde je posle toga nikao Novi Beograd.

Malo Beograđana zna da je ogroman deo izgradnje novog grada počeo pre rata, i da je cela oblast od današnjeg Brankovog mosta (kojem je prethodio Most kralja Aleksandra) do Ušća, i dalje, ka Hotelu „Jugoslavija“ bila nasuta peskom godinama pre okupacije. Precizno, radovi su se odvijali od maja 1938. godine, da bi bili okončani pre početka rata.



„Danska grupa“


O tome kako je nicao „predratni“ Novi Beograd biće reči u posebnom tekstu, a ovog puta ćemo se fokusirati na to kako je jedan gabaritan brod, dug 86 metara stigao do Ušća.

Naime, ondašnja gradska Opština (a tadašnji Beograd je administrativno činio jednu opštinu) sklopila je ugovor sa dva danska preduzeća da naspu peskom celu ovu oblast. To su bile kompanije „Hojgor i Šulc“ i „Kampsaks“. Nastupale su zajedno pod nazivom „Danska grupa“ i prvi zadatak bio je da do Beograda dovuku brod koji će služiti za ovaj posao.

2_zpsdb9f34a3.jpg


Veliki parobrod bio je zadužen za refuliranje, odnosno nasipanje mokrim peskom koji je vadio sa dna Save i Dunava, sa tačno određenih mesta. Ta tehnika je bila viđena i kasnije, tokom posleratnih radova na podizanju novog grada, jer su nepregledne baruštine koje su pokrivale levu savsku obalu pravile ogromne probleme graditeljima. Suština je u tome da se mokar pesak taloži deset puta brže nego suv, i da nasuta oblast veoma brzo može da postane graditeljska površina.

Najveću zebnju tokom dolaska „Sidhavna“ u Beograd izazivao je prolazak broda kroz Đerdap. Od danske posade je, čak, zatraženo da prolazak kroz Đerdapsku klisuru, tada bez veštačkog jezera, prepusti domaćim pilotima. Srećom, iskusni rečni kapetani provezli su grdosiju kroz nepredvidive dunavske vode, a poseban kuriozitet su fotografije koje pokazuju kako je lađu vukao voz.

Tada nije bila retkost da brod, povezan sajlama sa lokomotivom na obali, bude prevučen kroz težak prolaz, da bi kasnije nastavio put uzvodno, oslonjen samo na snagu svojih motora.

Ostao je i zapis u listu „Vreme“ od 11. maja u kojem piše da je danska lađa brzo, i „skoro netaknuta stenama Đerdapske klisure“ doplovila u Beograd. Već devet dana kasnije, 20. maja 1938. godine, radove na nasipanju Novog Beograda svečano je otvorio ondašnji predsednik Ministarskog saveta Milan Stojadinović.

Atlantik - Dunav

STRUČNO objašnjenje ovog postupka novinari „Vremena“ su odradili sasvim precizno, pa su tako objasnili kako će se, u močvari, osloboditi teren za podizanje novog naselja:

3_zps7e58dca5.jpg


„Velika morska lađa, pristala je uz levu obalu Save, gde će preko baruština pustiti cevi, kroz koje će izbagerovati rečni nanos na potrebnu daljinu... Kroz ove cevi izbačini materijal, i inače mokar, poliva se vodom, jer se u vodi daleko brže i bolje taloži, tako da se posle isušenja dobije za godinu dana tako čvrst teren kao posle deset godina suvog sleganja. To je hemijski i mehanički uticaj vode kao prilikom stvaranja sedimentnih stena“.
Taj recept upotrebljen je i tokom decenija koje su usledile posle Drugog svetskog rata, a nama ostaje spomen na to kako je „prva morska lađa“ uplovila u Beograd, „pamteći“ putovanje od Danske, preko Gibraltara i Bosfora, a bogami i Đerdapa, do srpske prestonice.

„SIDHAVN“ - PA „KOLUBARA“

Posle Drugog svetskog rata brod „Sidhavn“ je nacionalizovan, pa je tako pripao ondašnjoj državi koja mu menja ime u „Kolubara“. Još neko vreme je plovio beogradskim rekama, dok ga nije pregazio zub vremena pa je isečen i završio u starom gvožđu.Njegov naslednik i danas postoji, jer je poneo ime „Kolubara Jedan“.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Kroz Bežanijsku ulicu: Od „Zlatne krune“ do „Kraljevića Marka“

Zemunske čarolije Zaboravljene gostionice Bežanijske ulice. Ovu ulicu trasirali još Rimljani u Taurunumu, a prethodnih vekova krasile su je kafane

1_zps9f3a8c6b.jpg


JOŠ od vremena antičkog Taurunuma, Bežanijska ulica u Zemunu nalazi se na istom mestu. Pre oko dva milenijuma Rimljani su trasirali ovu ulicu, i evo dve hiljade godina kasnije krasi srce ovog dela grada.


Kako objašnjava istoričar Zemuna Branko Najhold, ova ulica je tokom vaskolike istorije ovog mesta bila njegov zanatsko-trgovački centar. Ovo je priča o desetak gostionica koje su postojale u ovoj ulici, među kojima su neke imale zavidan ugled. Istorija se, na ovom podneblju, odvajkada stvarala u kafanama. Makar onaj njen svetliji deo.


Majstor - u kafani


- „Zlatna kruna“ pominje se još početkom 19. veka - počinje pripovedanje Najhold. - Nalazila se na broju 15, a imala je „cimer“ znak iznad vrata koji se sastojao od reljefno izrađene krune u zidu, nad ulazom, i visećeg dela sa zidarskim i tesarskim alatom isečenim od pozlaćenog lima. Ispod toga, sa jedne strane pisalo je „Živeli zidari“, a sa druge „Živeli tesari“. U to vreme ovde su se skupljale zanatlije iz ovih esnafa, a građani kojima bi trebali ovakvi majstori uvek bi znali gde mogu da ih nađu. Vlasnik je bio Milan Bačvanin, posle Prvog svetskog rata prodao je Dimitriju Petroviću, da bi mu je posle Drugog svetskog rata novoustrojena „narodna vlast“ oduzela.

2_zps69387f99.jpg


Petrović je slovio za divnog čoveka i sjajnog ugostitelja, a u poslu je imao veliku pomoć u supruzi Danici. Dugogodišnji konobar kod „Zlatne krune“ bio je i Pavle Jaković zvani Paja Nepeglaja, svojevrsna maskota ovog lokala, a nadimak je dobio po izreci „Paja nikog ne pegla“.


Gosti kafane bili su uglavnom trgovci i zanatlije iz Bežanijske ulice i okoline, koji su tu redovno svraćali po zatvaranju radnji. Pedesetak stalnih gostiju oformilo je i nezvanično humanitarno društvo, koje je godinama o Božiću kupovalo odeću i obuću za određen broj siromašne dece i delilo im na posebno upriličenim skupovima, a sprovodilo je i druge humanitarne akcije.

3_zps29701a2f.jpg


- Najstarija gostionica u Bežanijskoj ulici, koja je zapravo bila svratište - pretača kasnijih hotela, bila je „Kraljević Marko“, u zgradi broj 16, još u 18. veku - nastavlja Najhold. - To zdanje je danas poznato kao Ičkova kuća, jer je u njoj svojevremno boravio Petar Ičko, prvi diplomata Karađorđeve Srbije. Iznad ulaza je bio Marko na Šarcu, a od oktobra 1898. godine kafanu i svratište vodio je poznati zemunski ugostitelj Vlada Jovanović, kojeg je kasnije smenio Panta Teodorović.


Oaza za fijakere


Kada je prodao „Zlatnu krunu“ ugledni ugostitelj Jovan Bačvanin kupio je staru gostionicu „Tri ševe“ u Bežanijskoj 62, pored stočne pijace i promenio joj je naziv u „Zlatni bunar“.


Glavni gosti bili su fijakeristi koji su imali stajalište iza ugla, na stočnoj pijaci, a u pijačne dane i mnogi pijačari.


- Zato je ovde muzika svirala od ranih prepodnevnih sati - objašnjava Najhold. - Među pevačicama je bila posebno popularna neka Sulja, uvek doterana i jako namazanih usana. U nju je bio beznadežno zaljubljen neki fijakerista Pera, koji nije štedeo para naručujući pesme od Sulje, a kada je on lumpovao, na vratima kafane uvek je bilo dečurlije iz komšiluka koji su sa zanimanjem gledali koliko para Pera daje Sulji.

4_zps82a63a32.jpg


Iznad ulaza u poznatu kafanu „Zlatni grozd“ stajao je „cimer“ sa zaslikanim grozdom zlatne boje na beloj podlozi. U periodu između dva rata gostionicu je vodio čuveni ugostitelj Jozef Maldaker, a kasnije njegov sin Franc.

Osim velike sale, ugledni restoran je imao i letnju baštu u dvorištu.

Eto, kako je od rimskih vremena jedna ulica nepogrešivo ostajala „zakucana“ na istom mestu, da bi u 20. veku doživela svoje „zlatno doba“. Nije ovaj epitet izabran slučajno. Čak tri od četiri kafane koje smo pomenuli u priči o nezaboravnom Zemunu imaju ime dragocenog plemenitog metala u nazivu. Samo „Kraljević Marko“ nije „zlatan“, a u zemunskim predanjima zauvek ostaju „Zlatna kruna“, „Zlatni bunar“ i „Zlatni grozd“...

5_zps20404d6d.jpg


PAJA NEPEGLAJA

LEGENDARNI Paja Nepeglaja je zaista bio pošten i čestit čovek, a i sjajan kelner. Bio je zaštitni znak „Zlatne krune“ a voleo je i da popije poneku više, pa je tada uveseljavao goste lovačkim pričama i dogodovštinama sa nevenčanom ženom Apolonijom, koju je zvao Apolon.

Znalo se da voli decu, pa su klinci iz komšiluka tu često navraćali, a on je u džepovima uvek imao bombone za njih.

NE TRAŽI BOLjU...

NOVINSKE reklame onog doba bile su divan prostor za duhovitost i dosetljivost ugostitelja, pa je „Zlatna kruna“ u lokalnom listu 1937. godine reklamirana u stihu: „Kruna je kruna sviju hotela, dobroga vina i raznih jela, radnja je divna, ne traži bolju, ponesi pare i dobru volju.“

FIJAKERISTI I MUZIKANTI

KAKO su u „Zlatnom bunaru“ fijakeristi bili stalni gosti, a muzikanti večiti zabavljači, ova kafana je imala i jedan svojevrstan običaj. Kako objašnjava Najhold, od tridesetih godina 20. veka uveden je običaj da na Božić fijakerima ili sankama, kada je puno snega, kelnere i pevačice iz ove kafane voze ulicama Zemuna.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Bez brka nema ni velikana

Na prelepu aleju kalemegdanskog šetališta duhoviti mogu da pogledaju i na drugi način: Glavnu staze krase biste važnih ljudi koji su stvarali srpsku istoriju, i svi do jednog su nosili brkove, a neki i bradu

1_zps8503750f.jpg


MILIONI šetača do sada su obišli staze parka na Kalemegdanu. Jedni su se divili magičnom zelenilu i stoletnom drveću, drugi lepoti.

Ušća i miru koji ukrašavaju razigrane i pitome beogradske veverice, treći su dolazili na ovo mesto da bi osetili prave temelje varoške istorije.

Ovog puta tema priče nije preozbiljna, već nam je inspiracija bila večito beogradsko umeće da od svake ozbiljne priče napravimo vic.

Ništa bez brka

Tako razgovaramo sa jednim od iskusnih turističkih vodiča i ekonomistom Sanjom Đaković, koja je bezbroj puta prošla između skulptura važnih sugrađana i statua onih koji su stvarali beogradsku i srpsku istoriju. Ulaz i glavno šetalište koje posetioca uvodi u park krase biste velikana, a svi oni su svoja dela ili dobročinstva svom narodu učinili krajem 19, ili na razmeđu ovog i nastupajućeg, 20. veka.

Kroz osmeh, Sanja nam kaže kako je upravo tu zapazila nešto naizgled neobično.

- Na glavnoj stazi koja se pruža od mesta gde završava Ulica kneza Mihaila, ka Spomeniku zahvalnosti Francuskoj, u šali ovo šetalište nazovem i stazom brkatih beogradskih velikana - šarmantno zapaža Đakovićeva.

- Ako obratite pažnju, moda je bila takva da su u vreme ovih naših velikih predaka brkovi bili neizbežan deo muškog lica.

Zaista, dostojanstveno poređani pored staze, gledaju nas sve same „brkate veličine“. Na ulazu u park dočekuju nas Kosta Taušanović i Stevan Mokranjac. Zatim se smenjuju Radoje Domanović, Aleksa Šantić, Jovan Dučić, Borisav Stanković, Đura Jakšić, Vojislav Ilić, Jovan Skerlić i Jaša Prodanović. Čak i pre nego što smo kročili u park, tamo, ispred Biblioteke grada, na završetku Knez Mihailove ulice ponosno nas gleda - Milan Rakić.

Dabome, svi su sa brkovima. Izuzev Đure Jakšića i Voje Ilića koji su pride imali i brade.

Prvo je bio perčin

Ako ćemo da budemo dosledni, pre nekoliko vekova jedina muška frizura bio je perčin, a muškarci su bili dugokosi. Kika puštena niz leđa odvajkada je na simboličan način predstavljala snagu i muškost, a uz nju su išli neizostavni brkovi i brada.

Tek kada su počele da se pojavljuju negativne posledice nošenja peričina, Karađorđe je uveo nova pravila.

- Navodno je prvi kod nas zabranio nošenje perčina upravo vođa Prvog srpskog ustanka - kaže etnolog Dragomir Antonić. - Razlog je bio vrlo pragmatičan: tokom boja Turci su mogli da uhvate protivnika za perčin i tako mu lakše dođu glave. Istini za volju, postojao je još jedan razlog, a to je što su i Turci imali običaj nošenja ove duge kike, pa su tako naši bojovnici mogli lakše da se razlikuju od njihovih. Uostalom, na sličan način smo napustili i običaj da nosimio fesove.

2_zpsdcb232f7.jpg

Radoje Domanović, Jaša Prodanović, Borisav Stanković, Đura Jakšić, Jovan Skerlić

Iskusni etnolog kaže kako je ovaj Karađorđev nalog stupio na snagu 1810. godine, ali da je bilo mnogo opiranja ovoj ideji. Istini za volju, poznato je da se Srbi teško odriču tradicije, a ova je bila duboko ukorenjena.

- Zato je i knez Miloš Obrenović, tokom svoje druge vladavine (1858 - 1860) potvrdio ovu Karađorđevu odluku - dodaje Antonić. - Međutim, ovo nije bila državna odluka koja se odnosila samo na vojnike, već i na sve ostale muške glave. Šta više, Miloš je čak naredio da svi muškarci moraju da puste brkove.

Čuvaj Ćosu i grbavca

Naravno, uvek je bilo onih koji nisu imali jaku bradu i brkove, koji su, kako naš narod kaže ćosavi.

- U tradiciji srpskog naroda nije uvreženo da vređaju one koji su nečim uskraćeni, ili koji su na svet došli sa nekim fizičkim nedostatkom - objašnjava Antonić. - U narodnim pričama uvek se pojavljuje Ćoso, lik koji ima pogrdan nadimak jer je ćosav, bez brkova i brade, ali je baš taj lik neko ko često pobeđuje na kraju priče i neretko ispadne mudriji od drugih. Možda je malo „ženskast“, nedovoljno muževan i skrušen, ali uvek pokaže spretnost i umnost.

Antonić podseća i na to da, kada neko ima fizički nedostatak, naši preci bi uvek mudro govorili: „Čuvaj ga se, njega je Bog već obeležio“.

- Prema takvim ljudima su se ophodili sa dozom strahopoštovanja, i nisu ih izbegavali, ali ni nipodaštavali. Šta više, kada niko ne vidi, prešli bi lagano rukom preko grbavčeve grbe, nadajući se da će baš to da im donese sreću.

3_zps4009712b.jpg

Kosta Taušanović, Vojislav Ilić, Stevan Mokranjac, Aleksa Šantić, Jovan Dučić

ĆOSAVI ALEKSANDAR MAKEDONSKI

Hroničari kažu da je i među antičkim Grcima preovladavala brada sve do ere Aleksandra Makedonskog. Priča ima dve verzije: prema jednoj, vojskovođa je naredio svojim vojnicima da se briju, kako ih rivali ne bi hvatali za bradu i tako ih lakše pobedili u bici, dok drugi tvrde da je i sam Aleksandar bio ćosav, pa su njegove najbliže vojskovođe počele da se briju, ne bi li se što više dodvorile vladaru.

VAŠKE I MAST

Punđa je bila frizura koja se najduže zadržala u nas. Žene bi uvijale kosu i tako je uplitale, najčešće je zadržavajući ispod marame. U želji da im kosa bude sjajna, žene onog doba su neretko mazale kosu mašću, kako bi se sjajila, ali to je bio pravi raj za vaške koje su se nemilice zapatile na takvoj podlozi, pa je početkom 19. veka knez Miloš morao da se „pozabavi“ i ovim delom narodnog života i da zabrani ovaj običaj.

CAR DUŠAN

U doba cara Dušana brada je bila obeležje muževnosti i muškosti, kao i neprikosnovenog porodičnog autoriteta. Jedna od kazni u Dušanovom zakoniku bila je da se počinilac nekog dela „opali“ što je značilo da mu ognjem osmude dlake na licu.U vreme kada su svi muškarci neizbežno nosili bradu, onaj koji bi ostao osmuđen nosio bi strašan pečat i večito bi pamtio nedelo koje je počinio.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
BEOGRADSKE PRIČE

Velimir Veselinović – prvi pilot koji je proleteo ispod Mosta kralja Aleksandra

Crkvenjak iz Crkve Svetog Marka sa ponosom se seća vazduhoplovnog podviga svog dede. U doba prvih vitezova avijacije ovakva bravura bila je vrhunac hrabrosti


1_zps864564c2.jpg


PRVI pilot koji je proleteo ispod Mosta kralja Aleksandra u Beogradu bio je Velimir Veselinović iz Bele Palanke. To se dešavalo pre Drugog svetskog rata, a mi smo imali priliku da istoriju te priče čujemo od Predraga Krstića, njegovog unuka.

Precizno, Krstić je crkvenjak u Crkvi Svetog Marka u Beogradu, a Veselinović je bio njegov deda-stric, odnosno rođeni brat njegovog dede. Naš sagovornik pažljivo čuva sliku svog pretka, napravljenu 1926. godine.

- To je zajednička fotografija svih koji su pohađali prvu klasu Podoficirske škole od 1924. do 1926. godine - objašnjava Krstić. - Moja baka, Olga Veselinović, pričala mi je o ovom Velimirovom letačkom podvigu.

Budući da je bila udata za brata junaka ove priče, baka Olga je bila sasvim dobro informisana. A njena priča govori o tome kako je vešti pilot uspeo da proleti ispod Mosta kralja Aleksandra, na čijim temeljima je napravljen današnji Brankov most. Bilo je to u vreme kada takvi letački eksperimenti nisu bili nimalo očekivani.

- Velimir Veselinović je imao dogovoren „randevu“, pa je, prema bakinoj priči, rešio da opčini svoju izabranicu i da ostavi na nju utisak na spektakularan način - prenosi Krstić priču svoje bake. - Kako je most bio jedino mesto na kojem će ga izabranica njegovog srca sigurno videti, odlučio je da proleti ispod njega. I tako tri puta! U to doba, to je bio postupak bez presedana.

2_zps531e7d73.jpg


Ali ga je izveo.

Danas Velimira njegovi potomci s ponosom pominju, jer je na neobična i tesna vrata ušao u gradsku istoriju.

Velimir Veselinović, vešti pilot, poginuo je pred sam početak Drugog svetskog rata, na Starom aerodromu, koji se nalazio u centralnom delu današnjeg Novog Beograda.

3_zpsf1ff34e0.jpg


Foto V.Danilov

ZLA SUDBINA SRPSKE MAJKE

BAKA našeg sagovornika, Olga Veselinović, imala je tipičnu sudbinu žene koja je ovde proživela 20. vek. Kako objašnjava Krstić, četiri muške generacije koje su činile porodicu ove žene, od pradede, dede, oca i sina, bile su u ratovima, od Prvog svetskog, do onog kada nas je bombardovao NATO, a naš sagovornik bio je mobilisan na Kosovu.

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top