Beogradske priče

Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Dva milenijuma propasti Taša

Beograd ne zna šta bi sa tašmajdanskim pećinama. Potencijalno vrhunska turistička atrakcija - nikome nije interesantna. Na brojna pisma JP „Skloništa” nema odgovora

1.jpg
Izgled Tašmajdana iz 1930. godine

Kada dobrostojeći Beograđanin krene u inostranstvo, spreman je da dobro plati za svaku uslugu koja mu bude ponuđena. To znači da su mnogi raspoloženi da odvoje desetak evra kako bi videli nečiju kanalizaciju staru sto godina, stoički izdržavši sve ono što takva poseta nosi kao nužnu posledicu.

U isto vreme, malo ko će im u svojim metropolama ponuditi obilazak sistema rimskih pećina starog skoro dve hiljade godina. Prirodno, takvih mesta i nema mnogo. Osim u Beogradu.

Nemušti Rimljani


Tašmajdanske pećine nastale su pre gotovo dva milenijuma, kao rimski kamenolom, odakle je vađen kamen kako bi bile napravljene prve građevine Singidunuma. Posle toga, ovom mestu su Turci nadenuli ime Tašmajdan („taš“ je kamen, a „majdan“ - rudnik), tu su Srbi vadili šalitru, na tom mestu su se skrivali od besomučnog austrougarskog bombardovanja u Prvom svetskom ratu, na kraju, tu je nemački komandant Aleksander fon Ler napravio svoje sklonište za nacističku Komandu za jugoistok.
Svaki kvadratni metar ovog prostora mogao bi neobično da bude dragocen za prestoni grad, pogotovo zbog naraslog turističkog interesovanja. Ovog puta dominantni su domaći turisti. Ipak, pećine su zatvorene godinama, osim retkih trenutaka kada su bivale otvorene za manifestaciju „Dani evropske kulturne baštine“. Zašto je tako?

2.jpg

Ovaj prostor koji čine tri pećine međusobno povezane tunelima, kao i deo gde su boravili nemački vojnici tokom Drugog svetskog rata, pod brigom je Javnog preduzeća „Skloništa“. Oni više nemaju sredstava da se o njemu brinu pa su ponudili gradskim vlastima da preuzmu brigu o tom prostoru. Na njihov pismeni zahtev niko nije odgovorio.
Nekada je ovde postojala električna mreža, ali sada sa sijalica kaplje voda, zbog silne kondenzacije. Posle rata naša vojska je nasledila deo koji su već projektovali Nemci, pa je tako sistem skloništa u pećinama bio provetren, osvetljen i u njemu je bilo više od 150 telefonskih linija. Sada su očuvani samo ostaci stare telefonske centrale.
Šta još čuvaju tajne Tašmajdana, nemoguće je reći, jer bi za takav posao bilo potrebno ogromno istraživanje. Još sredinom 19. veka Feliks Kanic je govorio da bi u pećinama moglo da se čuva oko 600 zaprega, slutnje da postoje tajni prolazi ka drugim delovima grada potpuno su izvesne, pećine su prostor na koji bi svaki grad bio ponosan, osim Beograda.

Prostor bez namene


Javno preduzeće „Skloništa“ ušlo je u tašmajdanske pećine devedesetih godina prošlog veka, formalno gledano, bez jasne procedure. Kako nam je objasnio jedan od stručnjaka ovog preduzeća, Rade Knežević, pre dve godine započeta je procedura da se ovaj prostor ipak dodatno zaštiti, i da mu bude pronađena adekvatna uloga.

3.jpg

- Upravni odbor „Skloništa“ obratio se i gradu i republičkoj Direkciji za imovinu kako bi ta nadležnost bila prenesena na grad - objašnjava Knežević. - Nažalost, nismo za to dobili nikakav odgovor. Moram da vam skrenem pažnju da mi ovog trenutka nemamo nikakav sertifikat, kao ni upotrebnu dozvolu za taj prostor. Morate znati da se sada postavlja pitanje formalno-pravne vlasti nad tim prostorom, kao i o još 70 objekata kojih se Beograd odrekao prebacujući u našu ingerenciju.
Knežević kaže kako mora postojati jasan kriterijum na osnovu kojeg bi bili korišćeni prostori poput pećina ispod Tašmajdana, ali i mnogih sličnih.

- Da bi se takvi objekti koristili, moraju biti izvršena obimna istraživanja - dodaje Knežević. - Mi sada kontrolišemo pećine bez upotrebne dozvole, kao i bez varijante u kojoj jasno možemo da ustanovimo imovinsko-pravne i statičke mogućnosti ovog prostora. Stenska masa koja pokriva pećine morala bi da bude dodatno ispitana, dakle, to nije naivan niti nestručan posao.

STARO GROBLJE

NA površini Tašmajdana do 1886. godine nalazilo se Staro groblje, koje je tada zvanično preseljeno u Ruzveltovu ulicu. Ipak, mnogi su ostali da počivaju na ovom mestu, što su potvrdili česti građevinski radovi na prostoru parka. U jednoj od tri pećine nalazi se oko 14 metara šuta, koji je kroz jedan otvor ubačen u njih posle Drugog svetskog rata, prilikom izgradnje prvobitnog parka na ovom prostoru.
Postoji bezbroj potvrda da su unutar Tašmajdana, odnosno pomenute pećine, verovatno leže skeleti Beograđana koji su počivali na Starom groblju.

SVETSKA TURISTIČKA ORGANIZACIJA

KADA je prošle godine bio gost Beograda, generalni sekretar Svetske turističke organizacije Taleb Rifai bio je oduševljen obilaskom tašmajdanskih pećina koji mu je priredila Turistička organizacija Beograda.Rifai je bio fasciniran prostorom koji je video i komentarisao je pećine i njihov istorijat kao „vrhunsku turističku atrakciju“.

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Voleli debeljuce

Beogradske priče: Voleli debeljuce

U vreme Milana Rakića, udavača je morala svojom korpulencijom da pokaže da je spremna da na svojim plećima izdrži sve ono što joj je bračni status nalagao

1.jpg

Anoreksija, bulimija, i ostale pošasti „manekenskog sveta“ u Beogradu nisu postojale u doba od pre jednog veka, u vreme Milana Rakića.

Za samo stotinu godina, žene našeg grada postale su potpuno drugačije. U ono, Rakićevo vreme, solidna udavača morala je svojom korpulencijom da pokaže da je spremna da na svojim plećima izdrži sve ono što joj je bračni status nalagao, uz bezbroj različitih kućnih poslova, a to, ruku na srce, nije bio nimalo lagan posao.

Baš zato su dame Beograda pre desetak decenija bile mnogo korpulentnije. Najvažniji izlazak koji bi upriličile bila je šetnja Kalemegdanom, a između dva rata, u ondašnjoj varoši koja je bila desetak puta manja nego danas, ovaj park bio je najvažniji za razmenu novih priča i laganih ogovaranja onoga doba.


E, upravo tu, na Kalemedganu, Rakić je opevao jednu od svojih diva, Slavku Stokić, koja je, kako se tada govorilo, beše „lepa kao boginja“, sa crnom orhidejom na crnom šeširu. Ono što privlači pažnju ove priče, jeste da joj je, prema rečima hroničara, Rakićevo oko videlo i opevalo u pesmi, kada „crna čarapa spade, a bljesnu koleno kao pun mesec...“

Izgleda da je nekako tako i bilo...

Kada danas zađemo u tu, ne toliko davnu prošlost, oslanjamo se na misli ondašnjih hroničara, koje moraju da nam prizovu osmeh na lice. Tako Ivan Jovanović-Stojimirović beleži beskrajno lepu sliku.
- To je bilo doba kada su jake i krupne, pa često i debeljuškaste žene privlačile pažnju pesnika, jer mršavost još nije bila ušla u modu - beleži Jovanović-Stojimirović. - Ona će biti ideal docnije epohe, kada su automobil i sportovi izmenili žensku anatomiju i shvatanja o ženskoj lepoti. Ogromni šeširi i suknje do zemlje nepovratno su otpali, i mi se danas čudimo i smešno nam je što su nekada ljudi ludovali samo za ženama koje su imale preko osamdeset kilograma, a one koje su imale devedeset nazivali su „delikatnim personama“.

Kako beleži ovaj sjajni hroničar, „na Velikom Kalemegdanu su u to vreme leti priređivani koncerti, kao i večernje zabave, zvane ‘kermesi’, koje su bile organizovane kao i balovi ‘u slobodi’, pod lipama i kestenovima, pod zvezdama i pod mesečinom“.


A razdragane debeljuce svojim osmesima plenile bi očarane Beograđane. Danas bi takva slika bila bezmalo nemoguća, a današnje dame bile bi potpuno diskvalifikovane u borbi za dominaciju nad muškom polovinom. Jer, punačke gospođe bi ih „pojele“ u ovako bespoštednoj borbi.

NUŠIĆ I MODA

KAKO beleži ovaj hroničar, i sam Branislav Nušić je ondašnje muževe predstavljao kao „velikomučenike“ jer su morali da obezbede ženama haljine od deset napoleona ili šešire od 50 dinara u zlatu. Ivan Jovanović-Stojimirović je govorio da „današnje žene daleko manje jedu, i manje troše“. Nekoliko decenija posle toga, možda bismo sa prvom konstatacijom i mogli da se složimo, ali sa drugom...

(Večernje novosti)
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kula sa koje su skakali padobranci

Beogradske priče: Kula sa koje su skakali padobranci

Predratni Sajam je krasila atraktivna građevina. Na vazduhoplovnoj izložbi pre Drugog svetskog rata postojala kula visoka oko 70 metara, sa koje su skakali „parašutisti“

1.jpg
Panorama Beogradskog sajma slikana sa kule za skakanje padobranom 1938. godine

PRE Drugog svetskog rata Beogradski sajam bio je najvažnije mesto u prestonom gradu. Od 1937. godine ovde su se održavali sajmovi koji su okupljali veliki broj ljudi, a oni su prvi put u istoriji ekonomski centar grada prebacili na levu savsku obalu.

Najvažniji su bili Prolećni i Jesenji sajam, bili su postavljeni i Salon automobila i Vazduhoplovna izložba, a jedna građevina je na poseban način privlačila pažnju tadašnjih žitelja glavnog grada.
Kao što danas postoji „bandži džamp“ na Adi Ciganliji, tako je nekada, na poseban način, Beograđane privlačila slična sajamska atrakcija. To je bio toranj za skakanje s padobranom.

Kada je odlučeno da bude održana Vazduhoplovna izložba, tadašnji prijatelji našeg grada, eksperti „Škode“ odlučili su da Sajmu poklone toranj do čijeg je vrha, visokog 68 metara, vodio najbrži lift u tadašnjem Beogradu.
Posetioce bi gore, na vrhu, čekala otvorena padobranska kupola, pa su za simboličnu novčanu svotu bili zakačeni za padobran, i oko sedamdeset metara bi se spuštali ka tlu, baš kao i pravi padobranci.
Nekoliko snimaka koje prilažemo ovde napravljeno je upravo sa tog tornja, kako bi čitaoci „Novosti“ mogli malo da osete kako su tadašnji Beograđani doživljavali tu visinu.
Ondašnji izveštači lista „Vreme“ primetili su da je o Spasovdanu, te, 1938. godine, bilo veoma vruće u Beogradu, ali da se bifedžije ne mogu požaliti na posetu, jer su pivo i sladoled i u ono doba bili vrhunska zaštita od vrućine.

2.jpg

Kula je bila visoka 68 metara

Kada je najzad počelo skakanje sa kule, stanovnike glavnog grada oduševila je jedna - dama. Od silnih „surovih muškarčina“ koji su se sjatili kako bi pokazali svoju hrabrost i veštinu, ipak je prva sa tornja skočila jedna - žena. Bila je to Katarina Matanović, koja je na sajam došla iz Zagreba. Kako beleže ondašnji novinari, ova oduševljena avijatičarka skočila je bez trunke straha.

3.jpg

- Prva je skočila jedna devojka - beleže ovaj događaj novinari lista „Vreme“. - Kada se penjala na kulu, gđica Matanović je oduševljeno pozdravljena od publike. Na vrhu kule vetar je bio jak, ali je devojka, iskusna avijatičarka, sa osmehom pošla na trambulinu. Inženjer, gospodin Živojin Stojanović, koji komanduje ovim skokovima, vezao je „prvog skakavca“, lepu Zagrepčanku, i nežno je gurnuo sa visine od skoro sedamdeset metara. Pad je trajao mnogo manje od pola minuta. Videlo se da se devojka pod belim padobranom od japanske svile oseća vrlo ugodno. Gledala je ka vrhu kule odakle su joj odobravali njeni bacači.

ŽENE I MUŠKARCI

OPISUJUĆI prvi dan i skokove sa ove građevine, novinari pišu i o tome da je ova atrakcija privukla ogromnu pažnju, ali da su se, čak, žene češće prijavljivale da kroče na skakaonicu nego muškarci!

OSTALI SKAKAČI

POSLE gospođice Matanović, sa skakaonice (odnosno, trambuline, kako su je zvali gosti Sajma) skočio je narednik vodnik Lazar Milčić. Kako beleže ondašnji izveštači, „njemu se toliko dopao ovaj skok, da je u vazduhu pokušao da izvodi i neke akrobacije kao na gimnastičkim spravama. Treći je skakao gospodin Levi. On je, umesto da tle dohvati nogama, lepo seo u prašinu“.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Prugom smo krenuli ka Evropi

Beogradske priče: Prugom smo krenuli ka Evropi

Arhitektura: Beogradska železnička stanica postoji od 1885. godine. Jedan od „puteva“ ka Starom kontinentu otpočeo uvođenjem železničkog saobraćaja

1.jpg
Beogradska železnička stanica

Naš viševekovni put ka Evropi započeo je vrlo davno, pa je tim pre veliko čudo kako tamo već uveliko nismo stigli. Šalu na stranu, jedan od tipičnih koraka kojima smo zakoračili ka Starom kontinentu bilo je uvođenje železničkog saobraćaja. Prva pruga pružila se ka Nišu 1884. godine, a nedugo zatim u saobraćaj je pušten i železnički most preko Save koji nas je povezao sa Austrougarskom i centralnom Evropom.

Sasvim logično, uz izgradnju pruge Beogradu je bila potrebna i železnička stanica, a ministarstvo građevina odredilo je lokaciju u tadašnjoj Bari Veneciji, pustom i močvarnom delu ondašnjeg Beograda.
- Kralj Milan Obrenović je u aprilu 1883. godine položio kamen temeljac za ovo zdanje - kaže za „Novosti“ Tomislav Nikodijević iz Muzeja železnice. - Projekat za zgradu glavne stanice napravio je bečki arhitekta Vilhelm fon Flatih, dok je na definitivnoj razradi projekta radio arhitekta Dragiša Milutinović.
Zavod za zaštitu spomenika kulture Grada Beograda izdao je i prigodnu publikaciju vezanu za ovo zdanje, u kojem piše da je izvođenje radova povereno preduzimačima Nejšlosu i Frajndu, koji su imali obavezu da izgrade i dva glavna i dva sporedna koloseka u ukupnoj dužini od deset kilometara.
- Još na Berlinskom kongresu određeno je da se Srbija uključi svojom železničkom prugom

2.jpg

u ozbiljan koridor koji je trebalo da spoji centralnu Evropu sa Turskom - dodaje Nikodijević. - Zato su radovi bili hitni, a koliko su užurbano radili na izgradnji stanice, najbolje govori podatak da je u 1884. godini na različitim poslovima na ovoj stanici radilo čak 5.575 radnika! Na kraju, pruga je puštena u rad 1884. godine, a stanica tek godinu dana kasnije. Kada je otvorena pruga ka Nišu, to je bila velika svečanost za grad. Lokomotive je osveštao arhiepiskop beogradski i mitropolit srpski Teodosije, a dva voza su bila spremna za polazak ka Nišu. U ukupno 18 vagona smestilo se oko 200 putnika, a svečanost je kulminirala kada su se sa Beogradske tvrđave oglasili počasni plotuni.
Prvi voz krenuo je u 8.35 ujutro, a u Niš je stigao u 6.23, dok se drugi voz pokvario u Aleksincu, pa je na odredište stigao tek posle deset sati uveče.
Godinu dana kasnije završena je izgradnja i glavne stanice, ali je na njenom pročelju ostala upisana 1884. godina, kada je otpočeo železnički saobraćaj u Srbiji. To je bila jedna od prestižnih, monumentalnih zgrada onog doba, kada Beograd nije imao mnogo takvih građevina, a u ondašnjem malom gradu, od oko 35.000 stanovnika, ovakva stanica bila je nagoveštaj užurbanog progresa i vedre budućnosti.

3.jpg

AMALINI

Nosači ili amalini nekada su bili sastavni deo dekora ove stanice. Užurbanim putnicima često je trebala pomoć oko transporta velikih kofera i drugog prtljaga, pa su tada nosači priskakali u pomoć, u nadi da će se domoći pristojnog bakšiša.
Ovaj snimak je ovekovečio jednog od njih, koji je imao pločice na radnoj uniformi, koje su označavale da poznaje nemački i italijanski jezik. U konkurenciji sa kolegama, ovaj amalin je očigledno bio nadmoćan.

4.jpg

FOTO-DOKUMENTACIJA „BORBE“

Foto-dokumentacija „Borbe“ je ugledna institucija sa kojom „Novosti“ već decenijama uspešno sarađuju. Naše kolege marljivo čuvaju jednu od najboljih arhivskih zbirki u Beogradu, koju su decenijama snimali vrhunski fotoreporteri.
Ova fotodokumentacija je otvorenog tipa i na raspolaganju je sugrađanima koji se bave različitim istraživanjima.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Terazije bile bara, a Zeleni venac – groblje

Beogradske priče: Terazije bile bara, a Zeleni venac – groblje

Kako su nastajali najprometniji delovi Beograda, a kako oni izgledaju u objektivu posle više od veka. Danas najpoznatiji trgovi grada pre samo dva veka bili pustopoljine, a od pre sto godina dobijaju obrise velegrada

1_zps8234278f.jpg


Danas je teško zamisliti kasabu, poput one koja je nekada postojala na mestu sadašnjeg velegrada. Pogotovo što su današnji delovi Beograda, poput Terazija ili Zelenog venca, bili periferija, ma koliko to danas čitaocu čudno izgledalo.

Još u Miloševo vreme postojao je Šanac koji smo nasledili od Turaka. To je bio kanal pun ustajale vode koji je opasavao grad, a bio je ograđen palisadama, vrstom drvene ograde čiji šiljci su pretili nepoznatom gostu da dopre unutar grada.
Sama varoš počinjala je kod Stambol-kapije, dakle na mestu koje se nalazilo ispred današnjeg Narodnog pozorišta. To je bio ondašnji kraj varoši, odakle se nadovezivao Smederevski drum, koji se dalje prostirao današnjim Bulevarom kralja Aleksandra.

„Predvarošice“


Kako beleži dr Dušan Popović, „tek iza Šanca nalazila su se predgrađa, ili „predvarošice“. To su, u prvo vreme, bile Terazije, Savinac ili Vračar i Palilula.
Terazije su dobile ime po delu turskog vodovoda koji se nekada nalazio na ovom mestu, i po turskoj reči za vagu, u ovom slučaju „vododelnicu“ - i sada nosi ime. U prvo vreme, kada su turske vlasti u prvi sumrak zatvarale Stambol-kapiju, oni koji bi krenuli na Terazije, da natoče vodu, bili bi u grdnoj nevolji ukoliko zakasne. Jer, ako bi u prvi sumrak Turci zatvorili kapiju, zadocneli Beograđani ostajali bi prepušteni psima lutalicama i noćnoj nemilosti.
Knez Miloš je hteo da širi varoš van Šanca, kako bi naselio Srbe u okolinu grada kojim je konačno zavladao.

2.jpg

Posebno interesantne su hronike dr Popovića koji kaže kako je „Miloš imao motivaciju da mu se varoš ne zapali, pa je naredio da svi kovači budu iseljeni iz grada i da ih nasele na Terazije“.
Razlog je bio u tome što su kovači svojim mehovima rasipali varnice nad gradom, pa su često izbijali požari, pogotovo jer su kuće bile nesolidno sazdane, od nesolidne, drvene građe.

- Tako su kovači dobili besplatno placeve na Terazijama - beleži dr Popović. - Ipak, to je bila toliko daleka periferija grada, da su se ovi vatreno bunili, a Miloš je, sklon svojim „merama“, mnoge kovače i zatvarao ili im određivao batine, zato što nisu pristajali na taj korak.
Kada su kovači, na kraju, prihvatili Terazije kao svoje odredište, pošto im je knez „pomogao“ da se odluče bičem i apsom, varoš je počela da se širi tako što su, već 1832. godine, kolari molili da se „i njima dadu, izvan varoši, na Terazijama, placevi, kao što su dani i kovačima“.

3.jpg

Prvo mesto za pokojnike

Najstarije srpsko groblje nalazilo se u kraju od Varoš kapije prema Zelenom vencu, sa obe strane Gospodske ulice, koja je posle ponela ime Brankova. Ovo groblje je 1835. godine preneto na Tašmajdan, gde je iste godine nastala prva, mala Crkva Svetog Marka.
Sa izvora koji su se nalazili ispod hotela „Moskva“, nekada se voda slivala ka Zelenom vencu, Prizrenskom ulicom, i kako beleže hroničari, stvarala „poveću baru“ tako da se za prelaz preko nje upotrebljavao čamac.
Nekad, kako je beležio dr Popović, na „Zelenom vencu nalazila se dvokatna kuća, a u njoj manja gostionica, na kojoj se nalazio od lima izrađen venac, ofarban zelenom bojom, pa je po ovoj firmi prozvan i ovaj kraj - Zeleni venac“.
Nekako slično pisao je i Vojin Puljević, govoreći kako je, „na mestu gde je nekada bilo groblje, na Zelenom vencu, ostala samo stara grobljanska kafana, koja je i dobila ime po vencima, kojima su kićeni grobovi“.
Mnogo decenija kasnije, ovo mesto postalo je saobraćajno čvorište našeg grada. Stare beleške govore da je i nekada bilo suđeno da oni koji dolaze u Beograd, ili izlaze iz njega, imaju neizbežni kontakt sa Zelenim vencem. Tako su, u Miloševo vreme, korišćena uglavnom volujska kola, jer je „sredstava za prevoz bilo sasvim malo“. Na ovakvim kolima su se prevozile, od svog konaka do Manojlove bašte kneginja Ljubica, i Tomanija, žena Jevrema Obrenovića“. U blizini je bila i Germanova bašta, na samom kraju današnje Brankove ulice, gde su njih dve umele da svrate na pivo.

4.jpg

POZORIŠTE NA ZELENOM VENCU

Odbor za izgradnju pozorišta na Zelenom vencu formiran je 1851. godine, i tada je počelo sakupljanje novca za ovo zdanje. Prema beleškama tadašnjih istoričara, bila su aktuelna dva projekta, jedan Italijana Kasana, a drugi Čeha Jana Nevole.
- Odbor je usvojio Kasanov plan - beleži dr Popović. - Međutim, teren je bio vrlo podvodan. Doneta je odluka da se temelji postave na šipovima, ali i posle zabadanja 2.000 hrastovih šipova pojavljivala se voda. Tako su 1853. godine radovi obustavljeni, jer više nije bilo novčanih sredstava, a i ceo posao se ispostavio kao opasan, jer su se na ozidanim delovima pokazale pukotine.

5.jpg

„ROSIJA“ I „MOSKVA“

Današnji hotel „Moskva“ nosio je prvobitno ime Palata „Rosija“ i to je bila zgrada istoimenog osiguravajućeg društva iz ruskog glavnog grada. Izgradnja ovog zdanja započeta je 1905. godine, a okončana 1906, kada je ovo bila najveća privatna zgrada u ondašnjoj Srbiji.

6.jpg

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Grad prvo isplovio na Tašmajdanu

Beogradske priče: Grad prvo isplovio na Tašmajdanu

U pradavna vremena prostor našeg grada nalazio se na dnu Panonskog mora. Centralni deo ostrva koje je prvo isplivalo bio je na Tašmajdanu, da bi „plaža“ bila na Kalemegdanu

1.jpg

Mesto gde se nalazi naš glavni grad nekada davno prekrivalo je Panonsko more. To je bilo tokom epohe miocena, pre više od deset miliona godina.

U okolini prostora gde se danas prostire Beograd postojalo je samo jedno veliko ostrvo koje je obuhvatalo današnje Avalu i Kosmaj.
- Ovde je prvo bilo Panonsko more, moreuzima povezano sa još jednim velikim morem - Istočnim Paratetisom - kaže profesor Slobodan Knežević sa Rudarsko-geološkog fakulteta. - Zatim su se, tokom veoma dugog vremenskog perioda postepeno izdigli Karpati. Tako je prekinuta veza putem moreuza za drugim, susednim morem. Istovremeno, u prostor Panonskog mora ulivale su se brojne druge slatke vode, postepeno ga pretvarajući u slatkasto jezero. U nauci je poznato kao jezero Panon.
Tako su najstariji segmenti Panonskog mora danas na Tašmajdanu i na Kalemegdanskom rtu. Kada je došlo do oticanja Panonskog mora došlo je do postepenog izdizanja ovih delova današnjeg Beograda.

- Prvo je obrazovano ostrvo, odnosno veliki sprud na mestu današnjeg Tašmajdana - nastavlja profesor Knežević. - Obodi su mu bili na današnjem Kalemegdanu. U suštini, tu je nastalo sedimentiranje, odnosno taloženje unutar zaliva koji su nastali oko takozvanih Avalskih ostrva, kako ih zove nauka.
Tada nastaju različite vrste stena, u zavisnosti od sedimentacije. Tako, na primer, na Kalemegdanu najstarije otkrivene stene su sedimenti morskog žala, ili prastare „plaže“, kako bismo ih danas nazvali, sudeći po njihovom izgledu. One su izgrađene od sivo-žutiog peska sa mnogobrojnim ostacima morske faune, odnosno životinja koje su bitisale na planeti u to doba.
- Njih su prekrili krečnjaci, nastali kao talog od crvenih algi i sprudonosnih životinja - nastavlja profesor Knežević. - Na Kalemegdanu je najstariji žuti pesak izned Mitropolitskog dvora u Donjem gradu, odnosno na padinama na kojima se diže danas poznati deo trvrđave, iznad turskog hamama, odnosno današnje Astronomske opservatorije. Taj geološki deo star je oko 14,5 miliona godina. On se spušta ka Zoološkom vrtu, sa jedne strane, odnosno, sa druge, ka pristaništu, gde je uočljiv nabor koji se jasno vidi ispod spomenika „Pobednik“.
Objašnjavajući geološko poreklo najstarijih delova Beograda, profesor Knežević se osvrće na istražne bušotine, koje su stručnjaci izveli u blizini Rimskog bunara, na zaravni u blizini „Pobednika“.

2.jpg

- Prvih 10 metara „hoda u dubinu“ predstavljaju takozvani antropogeni nanos, što znači da su deo ljudskih ruku i spadaju u istoriju. Otprilike prvih pet metara predstavljaju turske ostatke, u kojima sigurno ima austrijskih, vizantijskih i srpskih, a u drugih pet metara radi se o antici. Zatim slede prirodni segmenti. Ispod ovih deset metara nailazimo na sloj od jednog metra prašinastog lesa nastalog tokom Ledenog doba, dakle, starijeg od 12.000 godina. Za njima, kada se nastavi u dubinu slede sedimenti gornjeg miocena jezera Panon, od sivih laporaca tokom narednih 20 metara, a ispod su sprudni krečnjaci koje najčešće nazivamo i tašmajdanskim, pošto je upravo to vrsta kamena koji srećemo na Tašmajdanu.

STENA POD ZAŠTITOM


Upravo u trenutku kada smo pisali o geološkoj prošlosti Beograda, delovi Tašmajdana stavljeni su pod kontrolu stručnjaka, koji su bili zaduženi da je sačuvaju.
Porozna stena koja je sada pod skelama je nestabilna, sastavljena od mešavine kamena i zemlje, sa dosta gline.
- Ovaj deo Tašmajdana bio je pod jakim uticajem atmosferskih prilika, pa je stena znatno okrunjena - objasnio nam je Srećko Stefanović, rukovodilac radova. Naš sadašnji posao sastoji se od učvršćivanja većih kamenih stena, zatim pranja i čišćenja cele ove površine.
Stefanović je ovakve odgovorne poslove već radio na najdelikatnijim lokacijama i objektima u gradu, poput Saborne crkve, Šeih-Mustafinog turbeta, Tehničkog fakulteta, Hrama Svetog Save...
- Ovo je prvi put kod nas, a verovatno i u svetu, da se radi učvršćivanje i konzervacija prirodne stene - nastavlja Stefanović. - Kompletna obnova i površinsko učvršćivanje radi se domaćom tehnologijom, a atesti su pokazali da je pouzdanija od svih poznatih u svetu.

3.jpg

ŠKOLJKE

Tokom razgovora za „Novosti“ profesor Knežević poneo je i neke eksponate, da nam približi geološku starost našeg grada. Tako je poneo dve školjke, jednu pronađenu na Tašmajdanu, staru 14 miliona godina, i jednu pola miliona godina stariju, pronađenu na Kalemegdanu.
- Uostalom, i kamen od kojeg je Meštrović napravio „Pobednika“ je laporoviti krečnjak - kaže profesor Knežević. - Ovaj kamen se lako teše i od njega se dobro gradi.
Panonsko more, koje je za sobom ostavilo ovu vrstu kamena, zahvatalo je severnu Srbiju, prostiralo se oko ostrva oko Avale, a fosilne ostatke nalazimo i na Košutnjaku i Dedinju. Prostiralo se do Kosmaja i moreuzima stizalo skroz do Kruševca.

TAŠMAJDANSKI KAMEN


Kamen koji je kod nas poznat kao tašmajdanski potiče iz miocena - badena. To je vreme pre oko 13,5 do 15 miliona godina.
- Ova vrsta kamena poznata je i kao lajtovački krečnjak, po istom tipu koji je vađen na padinama planine Lajta u Bečkom basenu. To govori o mestu i veličini prostora na kojem se nekada pružalo Panonsko more. Taj kamen nastao je u istim ulovima u okolini Beča i Beograda.

Ova vrsta potonjeg građevinskog materijala bila je izuzetno bitna za istoriju i jednog i drugog grada, jer je Beograd po njemu dobio ime. Kako objašnjava profesor Knežević, kada naši slovenski preci stižu ovde, vide vizantijske kule od belog kamena i zato ga prozivaju „Belim gradom“.
- Mnogo građevina napravljeno je iz kamenoloma na Tašmajdanu. Većina današnje Beogradske tvrđave izgrađena je od njega, kao i druge, stare građevine. Slično je i u Beču. Od istog kamena napravljen je Stari dvorac, Prirodnjački muzej i mnoge druge...

CIMETOVO DRVO

Posebno interesantan fosil koji nam pokazuje naš sagovornik je list cimetovog drveta, star oko 12 miliona godina. Poreklom je sa brda Varovnica iznad Mladenovca. Ovu biljku je neko nestvarno davno vreme „uhapsilo“, „zaledilo“ i ostavilo kao eksponat današnjim studentima profesora Kneževića.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kako smo nasledili turske reči

Beogradske priče: Kako smo nasledili turske reči

Kako smo, pomalo trapavo, nasledili neke osmanske i turske reči. Kalemegdan nije bojno, nego gradsko polje, košava je nastala od pojma „hoš hava“

1.jpg
Foto: V. Danilov, ilustracija Goran Divac

Ako želite da nasekirate beogradske istoričare i arheologe, onda obavezno pomenite kako naš glavni grad ima „Kalemegdansku tvrđavu“. To je, prosto, netačno, jer ovaj grad ima samo Beogradsku tvrđavu, ali i park, odnosno polje ispred nje. E, to je Kalemegdan.

Zatim poslušajte opšte, ustaljeno mišljenje da reč Kalemegdan znači - „bojno polje“ - i opet ćete se izbrukati pred znalcima.
- Šta znači reč „megdan“ ako nije „dvoboj“ - upitaćete se, i opet dobiti negativan odgovor.

Megdan i polje


U pomoć smo pozvali Bojana Petkovića, filologa i turkologa, koji je u Turskoj živeo sedam godina, upoređujući svoja stručna i praktična znanja. Sada je profesionalni turistički vodič, specijalizovan za turske turiste u Srbiji, kao i naše koje krenu put Turske.
- Za početak, „kale“ znači tvrđava, ma kako da je ova, naša, imala Gornji i Donji grad - počinje Petković priču za „Novosti“. - Pojam „kale“ bila je odrednica koja je obeležavala prostor ispred tvrđave, a reč „mejdan“ odnosi se na polje, livadu, ili, kasnije - trg. Tako, kada jedan junak onoga doba poziva drugog „na megdan“, on ga ne zove doslovce na dvoboj, već na polje na kojem će se obračunati.
Petković nas dalje vodi kroz imena delova našeg grada, objašnjavajući da je Dorćol dobio ime od dve turske reči. „Dort“ je oznaka za broj četiri, a „jol“ je put. Dakle, Dorćol je mesto gde se spajaju četiri puta, odnosno - raskršće.

U međuvremenu ostajemo u gradu u kojem često koristimo reč „javašluk“ kao oznaku za loše urađene poslove, ili za nesavesnost, pogotovo u administrativnim i državnim poslovima.
- Kada Turci nekome kažu „javaš„ to znači „polako“, savet da bude umeren - nastavlja naš sagovornik. - Pomalo je smešno poređenje, ali to je slično kao kada današnji klinci upotrebljavaju anglosaksonski termin „kul“.
Dakle, usporavati nekog nervoznog i smirivati nekog do koga vam je stalo, na stranim jezicima bi, šaljivo gledano, moglo da znači da ga terate „u javašluk“ ili „da kulira“.
U našem jeziku je i ustaljena izreka koja je oduvek bila određenje brzopletih poteza: „Što je brzo, to je i kuso“.
- „Kuso“ potiče od turske reči „kisa“, koja određuje nešto što je kratkog daha - nastavlja Petković.
Štaviše, i najpoznatiji beogradski vetar, „košava“ „duva“ sa turskim imenom.
- Kada je 1521. godine Sulejman osvojio Beograd, bitka se odigravala po vrelom, teškom avgustovskom vremenu. Posle brutalnog obračuna i mnogo žrtava, Sulejman je seo na „fićir bajir“ i rekao „hoš hava“. Fićir bair je breg na kraju šetališta, kod današnjeg „Pobednika“ i znači „breg za razmišljanje“, a „hoš hava“ je vetar koji je rashladio Sulejmana, a taj termin znači „prijatno vreme“.

2.jpg

Beligrad ormani

U Istanbulu i danas postoji Beligrad ormani, to je park koji nosi ime u slavu našeg grada, a „ormani“ znači „šuma“.
- „Karaburmu“ prevode kao „crni prsten“, mada, istini za volju, reč „burma“ bi danas, u ovom jeziku, pre označavala zavrtanj - kaže naš sagovornik. - Turska reč, nalik ovoj - „burun“, istovremeno, označava i „nos“ i „rt“, na nije isključeno da je to prvobitno bio „karaburun“ - „crni rt“ pored Dunava.
Ako u varoši beogradskoj neko danas napravi „ujdurmu“ mora da zna da su Osmanlije ovom rečju „ujdurmat“ označavale izmišljotinu. Trač, rekao bi neko, ko ne koristi ni turske ni srpske reči.
- Da bismo napravili preciznu razliku, treba znati da je nekada postojao osmanski jezik - upozorava Petković. - U vreme Otomanske imperije, to je bila veštačka tvorevina turskog, arapskog i persijskog jezika. Osmanski je bio pisan arabicom, a današnji turski latinicom. U 20. veku, pod Kemalom Ataturkom, 1928. godine sprovedena je jezička reforma. Tada su postojale posebne grupe stručnjaka, lingvista, koje su imale zadatak da zamene pozajmice iz arapskog i persijskog jezika starim, originalnim turskim rečima. Tako smo mi, u stvari, od Osmanlija usvojili neke reči koje današnji Turci više ne koriste.
Tako naš sagovornik objašnjava da, ako danas od nekoga u Turskoj potražite peškir, izgovorićete reč koju smo mi uveliko usvojili, ali je oni više ne koriste. Turci će uglavnom znati šta ta reč znači, ali su je oni zamenili svojom ustaljenom reči „havlu“. Isto tako, ako pomenete „avliju“, neće pomisliti na ono što mi često podrazumevamo kao kućno dvorište, već na dvorište koje ograđuje džamiju.
- Šta tek reći za reč „peder“ - sa osmehom će Petković. - Nekada su tako zvali oca. Na osmanskom jeziku, peder je otac, a danas su očuvali taj termin samo kada kažu „kajin peder“, što označava ženinog oca, odnosno tasta. Istini za volju, ovaj termin je izvorno grčki, i označava mušku sklonost ka homoseksualnosti, ali su ga Osmanlije, po svemu sudeći, nezgrapno prenele, dajući mu potpuno drugačije značenje.

KAO NEKAD

REČI koje su do danas sačuvale isto značenje i u turskom i u srpskom jeziku veoma su brojne. Tako, i kod nas i kod njih postoje sarma, đuveč, čorba, šamar, ortak, varoš, čizme, česma (Čukur-česma doslovce znači „česma u rupi“), čekić...
- Kada Turci kažu biber, misle na papriku, a kada kažu „kara biber“, misle na začin na koji ste prvo pomislili - kaže Petković.

AVALE I PALANKA

NAZIV najbliže beogradske planine, prema mišljenju našeg sagovornika, nastaje iz osmanske reči „havaleli“ koja može da označi ili nešto ogromno, veliko ili nezgrapno, ili, opet, onog ko je visok i dominira okolinom.
„Palanke“ su nekada bile drvena utvrđenja koja su se nalazila na putevima kojima se prilazi važnoj tvrđavi ili gradu. Oko njih su se polako formirala manja naselja, a mi smo ovaj turski termin potpuno usvojili.
Bulbulder je deo grada kroz koji je nekada proticao Bulbulderski potok, a u prevodu se radi o Slavujevom potoku, jer je „bulbul“ - slavuj. Istovremeno, Topčider je „tobdžijin potok“.

DRUŠTVO ZA PIJANSTVO


REČ „dernek“ izvorno znači „društvo“. Bliže je onom značenju koje predstavlja „udruženje“, ali smo ga mi prihvatili kao sinonim za druženje ili žurku. Sasvim logično, u našem slučaju, posle derneka sleduje mamurluk, koji na turskom znači tačno ono što nam sleduje posle dobre pijanke.
Pojam „kafana“ nastao je iz reči „kahve“ i „hane“. Prva nam je odomaćena i prepoznatljiva, i odnosi se na crni napitak, a druga je „dom“ ili „kuća“, pa je jasno kako je nastao ovaj pojam - mesto gde se pije kafa.

3.jpg

ČUVAJ SE KIJAMETA

REČ kojom obično opisujemo nevreme, vejavicu ili kakvu sličnu vremensku nepriliku, u turskom jeziku označava smak sveta ili sudnji dan.

Aberdareva

Prema rečima našeg sagovornika, reč „aber“ na turskom znači „vest“. Tako je, posle usvajanja mnogih turskih termina još jedan našao svoje mesto. Naime, postoji „Aberdarev top“ kojim je Karađorđev tobdžija obeležio početak Prvog srpskog ustanka. On je bio „glasonoša“ početka novog vremena i konačnog dolaska slobode.
Evo načina da pozdravimo kolege iz RTS-a. Naime, oni se nalaze u Aberdarevoj ulici, a kada pogledamo simboliku ovog imena, i oni su „glasonoše“, sudeći po profesiji kojom se bave.

JATAK U KREVETU

TURSKA reč „jatak“ znači krevet. U našem jeziku ovaj pojam odnosi se na čoveka koji je saveznik hajduka, odmetnika suprotstavljenog turskoj vlasti. Kod nas je iskorišćen ovaj termin jer je jatak neko ko je obezbedio postelju, prenoćište, odmetniku u nemilosti.

TERAZIJE

Centralni trg u današnjem Beogradu nedvosmisleno je nazvan po turskoj reči koja označava vagu. Nekada je turski vodovod imao neku vrstu kule, koja je imala funkciju vodomera i raspoređivala je vodu po različitim delovima tadašnjeg grada, pa je termin „terazije“ bio dovoljno upečatljiv da ga ni do danas ne promenimo.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Kako je nastao šatrovački jezik

Beogradske priče: Kako je nastao šatrovački jezik

Kombinacije reči koje mogu da prepoznaju samo oni kojima su upućene, večita su špijunska rabota mnogih vojnika

1.jpg

Kombinacije reči koje mogu da prepoznaju samo oni kojima su upućene, večita su špijunska rabota mnogih vojnika. Ali, kada se radi o manjim, mangupskim poslovima, onda su neke kovanica nastajale i u varoškim okvirima.

Danas su ostala zabeležena sećanja ondašnjeg policajca Tase Milenkovića, i priče o tome kakvi događaji su mogli da izazovu pažnju u doba kada su još Turci bili u Beogradu, sredinom 19. veka.
- Običaj je bio da su se iz kuća jela često nosila u pekare na pečenje. Đuveči, papazjanije, mesa, pite, hleb i druga jela nosila su se u pekare jutrom, a u podne se vraćale kućama. Turci su imali problem, jer su se zadržavali po dućanima, pa su njihove žene morale postarati da se pečena roba vrati kući.
U to doba su Turkinje nerado izlazile na ulicu, nego bi provirile kroz kapidžik, kako bi zamolile nekog od dečaka da im donese iz pekare „pitu od Age Jusufa“, ili slično.
Sećanja starog beogradskog policajca govore kako bi im dečak doneo ono što su tražile, a zauzvrat bi dobijao gurabiju ili šećerlemu. Ali, mangupa je bilo i biće...
Stari beogradski pandur beleži kako bi se dečacima često osladilo ono što bi im zapalo u ruke, pa bi umesto turskoj buli, krivim sokacima otrčali u Tašmajdanske pećine.
Tamo su Tasa i njegovi policajci pronašli gomile tepsija i drugih bakarnih sudova. Pekare su počele da liče na „narodne kuhinje“ za ondašnju sirotinju, a posuđe su skrivali unutar Tašmajdana, gde ih niko ne bi tražio.
U Tašmajdanu je tada nastalo i leglo profesionalnih mangupa koje su zvali šatrovcima, jer su se skrivali zakriljeni unutar pećina. Već su smislili i svoje posebne šifre kojima su se sporazumevali, a kojima su upozoravali jedan drugog na dolazak žandarma.

Tako bi, na primer, ondašnji Beograđani znali da, kada mangup drugom klipanu dovikne: „Gljaj, klinče, porjat!“, to znači „Beži dečko, ide žandarm“.
Taj jezik zainteresovao je i mladog profesora Prve beogradske gimnazije Vladu Jovanovića, koji je napravio „Šatrovački rečnik“. Nedugo zatim, profesora su prozvali Vlada Šatrovac.
Kada su rasterani mangupi sa Tašmajdana, opština je počela da koristi taj prostor, a ove pećine su postale prvi put beogradsko sklonište u vreme turskog bombardovanja grada 1862. godine.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: Botanička bašta - rajsko ostrvo u srcu grada

Beogradske priče: Botanička bašta - rajsko ostrvo u srcu grada

Botanička bašta u Beogradu, jedna od najraskošnijih na svetu: Oko hiljadu biljaka na otvorenom, i isto toliko u zatvorenom prostoru, čine pravo blago naše prestonice

1.jpg

Davne 1889. godine na tadašnjoj periferiji Beograda otvorena je Botanička bašta „Jevremovac“, nazvana po imenu Jevrema Obrenovića, brata kneza Miloša. Ovo veliko bogatstvo našeg glavnog grada bilo je nastavak dela Josifa Pančića koji je odredio prvobitnu lokaciju bašte, pored Dunava, ali su joj poplave naudile, pa je ona krajem 19. veka dobila svoje današnje mesto u srcu Beograda.

Zelenu oazu krasi Velika staklena bašta, predivna građevina napravljena 1892. godine. Dok su reporteri „Novosti“ bili u poseti ovoj uglednoj instituciji bašta je bila u rekonstrukciji, a tropske biljke prebačene u takozvanu Množaru.
- U okviru Botaničke bašte postoji oko 1.000 vrsta koje se nalaze na otvorenom, i isto toliko u zatvorenom prostoru - kaže Olivera Popović, naš domaćin i botaničar. - U zatvorenom su tropske biljke kojima moramo da održavamo posebne uslove.
Koliko je ovo dragoceno mesto za naš grad, najbolje znaju stranci. Jer, mi nemamo naviku da idemo u Botaničku baštu. Ali, drugi znaju da cene ono što imamo.
- Nedavno je u poseti bio jedan Japanac, pravi gospodin - objašnjava Popovićeva. - Ovaj čovek širokog obrazovanja pitao je koliko je staro zdanje Velike staklene bašte. Kada je čuo da je sagrađena 1892. godine, bio je oduševljen i zaprepašćen. On je znao koliko ratova je protutnjalo pored ove staklene zgrade, zaključno sa bombardovanjem 1999. godine. Zastao je, a onda se duboko naklonio pred zgradom. Rekao je: „Moram da se poklonim ovoj staroj dami.“
U Botaničkoj bašti postoje neka čudna pravila, koja naša sagovornica ne ume lako da objasni. Pravilo je, na primer, da učenici različitih škola iz unutrašnjosti, tokom ekskurzija u Beograd obavezno dođu u posetu ovoj instituciji, ali zato beogradske škole to uglavnom - ne čine!
- Ovo je jedan poseban biosunđer u centru grada - objašnjava naša sagovornica. Posetioci jasno osete da je unutar bašte znatno tiše nego u okolnim ulicama. Biljke su tu da zaštite od prašine, buke, prljavštine...

2.jpg

Prolazimo pored neobičnih biljaka i svaka nam privlači pažnju svojom egzotičnošću. Crvenkasti list „lažne bukve“ potiče iz Persije, a ova biljka je poznata i kao „gvozdeno drvo“. Razlog je što joj je stablo toliko teško da tone kada ga bace u vodu.
- Ovde je meksička palma - juka, a do nje adamova igla, čiji oštar list bode kao sablja - sa ponosom nam pokazuje Popovićeva. - Veliko drvo koje vidite je ginko, neverovatna biljka koja je uspela da preživi nuklearne bombe u Japanu krajem Drugog svetskog rata. Pre ledenog doba rasla je i u Evropi i Aziji, a sada je ima samo u Kini i Japanu. Izuzetno je lekovita i široko se koristi u farmaciji. Međutim, ono što gosti često ne znaju, kada joj opadnu plodovi, ukoliko ih neko nagazi, širi se jak neprijatan miris.

Iako smo očekivali da bambus neće moći da preživi beogradske zime, ova biljka u Botaničkoj bašti opstaje usred grada. Sjajno preživljava urbano zagađenje, upija štetne gasove, a ublažava buku.
- Zbog sjajnih karakteristika ove biljke rodio se i predlog da ga postavimo pored auto-puteva - objašnjava naša sagovornica. - Na taj način bismo značajno ublažili štetu koja nastaje zbog izduvnih gasova.
Među brojnim egzotičnim rastinjem vidimo i efedru, neobičnu žbunastu biljku od koje se dobija efedrin, neophodan sastojak u medicini za kapi za nos. Istini za volju, ova supstanca se smatra i stimulansom, pa je zabranjena kod sportista jer se tretira kao doping.
U Botaničkoj bašti možemo naći sa svih kontinenata poneku biljku. Ovo neverovatno mesto u srcu Beograda predstavlja planetu u malom.
Zato je prava šteta što smo lenji da je upoznamo.

3.jpg

JAPANSKI VRT

Zahvaljujući prijateljima iz Japana, u Botaničkoj bašti postoji i Japanski vrt, dekorisan biljem iz Zemlje izlazećeg sunca. U sredini je jezerce, a ono što je interesantno jeste da su projektanti uspeli da izvuku vodu sa oko 90 metara dubine, kako bi omaleno jezero bilo prirodno.
- Dabome, uvek postoje oni koji traže neku zamerku - sa osmehom govori Popovićeva. - Tako su, odmah po otvaranju, 2005. godine, došli gosti koji su zamerili što Japanski vrt nema klupe. A suština njihovog vrta i kulture jeste da je to mesto strogo pravljeno za laganu šetnju i meditaciju, a ne za sedenje.

„PANČEVAČKA OMORIKA“

Mnoge omaške govore o tome koliko malo znamo o biljnom nasleđu svoje zemlje. Tako umesto Pančićeve često imamo „Pančevačku omoriku“.
- Jedna bakica je došla i pitala gde nam je grab, pošto mora da nagrebe koru sa njega - seća se Popovićeva. - Druga je za tren oka „obrstila“ svu majčinu dušicu koju smo imali, jer je rekla kako nema para da kupi čaj.
Postoje i zabrinuti Beograđani koji zovu i traže savet. Jedna gospođa je rekla da joj je biljka obolela. Na pitanje naše sagovornice kako biljka izgleda, dobila je odgovor: „Pa, ima zeleno lišće“.

- Nevolja je što većina biljaka ima takvo lišće - smeje se Olivera Popović.

OTVARANJE

Botanička bašta je trenutno zatvorena zbog rekonstrukcije koju finansira Evropska unija. Stručnjaci očekuju da će radovi biti okončani tokom zimskih meseci, pa će bašta na proleće u novom ruhu biti spremna da primi prve posetioce.

Izvor: Večernje novosti
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Beogradske priče: I gradske fasade pamte kuršume iz Drugog svetskog

Beogradske priče: I gradske fasade pamte kuršume iz Drugog svetskog rata

Na nekim zdanjima u centru Beograda i danas, posle gotovo sedam decenija, se vide mesta u koja su tokom operacije za oslobođenje, oktobra 1944. udarali meci

1.jpg

ŠETAČ koji na beogradskim ulicama podigne glavu i uperi pogled uvis, neretko će biti suočen sa ožiljcima na gradu. Njih su ostavile borbe koje su se u Beogradu odvijale više od šest decenija, u oktobru 1944. godine, kada su sovjetske i partizanske trupe oslobađale glavni grad od nacističkih okupatora.

Šetnju smo započeli na početku Ulice despota Stefana, gde čeona fasada zgrade i danas samo delimično skriva mesta gde su u nju udarali puščani i pištoljski meci. Slično je i sa prvim zdanjem pored nje, današnjim Domom armije, a nekada Ratničkim domom.
Šetnja naniže, Francuskom ulicom, vodi nas direktno pred ulaz u Crkvu Aleksandra Nevskog. Iznad ulaza u ovaj hram i sada se jasno očitavaju mesta gde su nekada udarali kuršumi.
Samo nekoliko stotina metara odatle, ponovo priča o sukobima i rafalnoj paljbi koja se i sada ocrtava na zgradi koja se nalazi na raskršću ulica Strahinjića Bana i Kapetan Mišine.
Uz grubu buku današnjih automobila i vrevu saobraćaja u uzavreloj prestonici, teško je zamisliti onaj grad, koji je bio znatno manji i kroz čiju su tišinu i strah pred veliki vojni sukob stanovnici tiho potražili mesta u zaklonu.

Beograd je pre Drugog svetskog rata imao nešto više od 300.000 stanovnika, mnogi koji su mogli povukli su se na sela, ukoliko su imali nekoga od prijatelja ili rodbine kod koga bi mogli da se sakriju, i sve je bilo znatno drugačije nego danas.

2.jpg

Zato bi pretpostavka o silini sukoba protkanoj rafalima mogla da označava sav užas u koji su utonuli ondašnji stanovnici, već četiri godine pod pritiskom stalnih ratnih vesti.
Put nas je dalje odveo ka zdanju „Železnica Srbije“, odnosno CIP, u Nemanjinoj ulici, gde opet očitavamo ovakve tragove na veoma lepom zdanju.

3.jpg

Ožiljci na ovoj zgradi nisu začuđujući, naprotiv, oni su bili više nego očekivani, jer su tokom operacija oslobađanja sovjetski tenkovi vodili najžešće borbe sa Nemcima spuštajući se sa Slavije ka zgradi Železničke stanice. Kod ove zgrade borbe su bile najžešće, jer su se nacisti upravo u njoj najbolje utvrdili.

4.jpg

Posle oslobođenja od nacističke okupacije mnoga zdanja su morala da budu porušena, jer više nije imalo smisla obnavljati ih. Druge zgrade su renovirane, ali je na njima, kao što se očitava nekoliko decenija kasnije, ipak ostalo po nekoliko ucrtanih ožiljaka, da pažljivog posmatrača uvedu u sećanja na pogibeljne priče s kraja Drugog svetskog rata.

5.jpg

Izvor: Večernje novosti
 
Natrag
Top