Balkanske veze

[zjovan29]

NARODNE NOŠNJE BOSNE I HECEGOVINE

Nošnje Bosanske krajine

Pripadaju tipu dinarskih nošnji koje se prostiru od zapadne Bosne do oblasti Imljana, Banjalučke vrhovine i Travnika na istoku, od padina Grmeča, preko Potkozarja do Prnjavora na severu, odnosno do Grahova, Glamoča, Kupresa i Bugojna na jugu. Ipak pojedine nošnje ove grupe se svrstavaju u grupu srednjobosanskih i posavskih nošnji. U ovako rasprostranjenoj oblasti pojavljuje se veliki broj varijanti srpskih nošnji sa bitnim razlikama u kroju odevnih predmeta, u ornamentici ili pak u načinu nošenja pojedinih delova.
Glavne odlike dinarskog tipa u ženskoj nošnji su: duga lanena košulja, vunena pregača i pojas, zatim različiti zubuni tj. Kraći i duži haljeci, u šta spada i vunena haljina često nazivana modrina ili raša, vunene čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa belom maramom nazivana bošča.

Mušku dinarsku nošnju karakteriše kraća lanena košulja, gaće sa uskim nogavicama ili čakšire, zatim sukneni zubun, čohana ječerma, tkanica, čarape, opanci oputnjaci i crvena kapa sa ili bez resa.
S obzirom da je lanena košulja osnovni odevni predmet dinarske muške i ženske nošnje, potrebno je o njoj nešto više progovoriti. Po pravilu, košulja se oblačila na samo telo i leti i zimi. Preko nje se vezuje ili opasuje pojas - tkanica, a zimi se na nju oblači zubun i haljina, odnosno ječerma kod muškaraca.
Uglavnom se radi o ravnom komadu platna koji je savijen po dužini te nema šavova na ramenima ali ima otvor za glavu. Rukavi su ravni, te da bi se dobila potrebna širina za kretanje, između stana i rukava se ušiva manja kocka.
Ženska košulja je sa obe strane proširena jednim klinom i dugačka je do pola listova. Muška košulja je kraća, dužine do kukova, obično se upasuje u gaće ili čakšire i nema klinove sa strane.
Za obe košulje je karakterističan vezeni ukras na otvoro za glavu, obično vezen vunom u 4 boje, mada postoji i vez belim koncem naročito kod muških košulja. Ponegde se pojedini delovi veza izradjuju posebno, pa se potom prišivaju na košulju, a u narodu su poznati pod nazivom ošve.
Crvena kapa je takođe zajednički elemenat ženske i muške nošnje. Devojačke i nevestinske kape su obavezno ukrašene novčićima, dok udate žene preko kape prebacuju belu maramu bošču vezenu raznobojnom vunom.
Muškarci ponekad preko kape nose omotan crveni vuneni šal, dok oni koji ne nose šal imaju kapu ukrašenu crnim vezom.
Za ostale delove dinarske nošnje se koristi ovčija vuna vlastite proizvodnje koju su žene prale, grebale, češljale, prele pa od takvih niti tkale sukno koje se ostavlja sirovo ili boji u modru, crnu ilicrvenu boju.
Opanci su izrađivani od sirove, neprerađene kože.

Dinarska nošnja u Bosanskoj krajini nije potpuna bez nakita koji je veoma bogat, a usredsređuje se na glavu, kosu i prsa.
Nakit je od srebra ili srebrbih legura, dok je retko kad od drugih metala.
Kod muškaraca se ističu toke koje se pričvršćuju na prsluk ili ječermu i deo su svečane nošnje.
Ženski nakit je bogatiji i čine ga igle, upletnjaci, naušnice, narukvice, prstenje i pafte.Posebnu ulogu u ženskom nakitu ima ogrlica sa kovanim novcem koja se zove đerdan. Međutim on je izgubivši prvobitnu ulogu i funkciju uokviravanja lica, postao dugačko platno, sa nizom prišivenih srebrnjaka koje devojka spremna za udaju dobija u miraz od svojih roditelja.

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]

[/FONT]

naredne nošnje Hercegovine

Po osnovnim karakteristikama, seoska nošnja srpskog stanovništva u Istočnoj Hercegovini pripada nošnjama dinarskog kulturnog kruga, koje čuvaju elemente najstarijih kultura. To su izrazito stočarske nošnje od vune, prevashodno izrađene u domaćoj radinosti.
U Istočnoj Hercegovini bile su u upotrebi dve varijante dinarskih nošnji. To su brdska i umska nošnja.

Brdska nošnja bila je raširena u istočnom delu tog prostora i obuhvata oblasti Zubce, Šumu, Površ, manji deo Popovog polja, Bilećke Rudine, pa preko Nevesinjskog polja i Podveleža, sve do Borča i Foče.

Umska nošnja bila je raširena u zapadnom delu, u nekadašnjim srezovima: Mostarskom, Stolačkom, Konjičkom, Ljubuškom i Ljubinjskom.
Razlike među tom nošnjom postojale su uglavnom u ženskoj nošnji, dok je muška bila gotovo ista, sve do Nevesinjskog ustanka 1875.godine. Tada se u brdskoj nošnji javljaju uticaji crnogorske muške nošnje.

Brdska ženska starija nošnja karakteriše se bogatim vezom na lanenim i konopljanim delovima odeće, košuljama i detaljima za oglavlje - prevezačama, povezačama.
Udate žene oblačile su preko košulje sukneni zubun - dugu ili kraću ćurdiju, zavisno od materijalnog stanja, a zimi haljinu od mrkog sukna - mrčinu.
Zapasivale su se širokom pregačom oprežinom, sa klečanim šarama.
Devojke su oblačile bele suknene ćurdije i haljine bjelače. Devojačka i nevestinska pregača - lizdek isticala se zlatovezom i raskošnim dugim resama.
Obuća od vune:čarape, priglavci, terluci, nazuvci bogato su ukrašavani raznobojnim ornamentima, tehnikama pletenja i veza.Zajedno sa oputnim opancima činii su obuću veoma dobro prilagođenu hodanju po krševitom hercegovačkom polju.
Posebnost u nošnji činio je nakit, rad starih već zaboravljenih majstora: nevestinska kapo ovrljina, kožni pojas, toke koje su krasile đečerme i ćurdije na grudima.

Muška starija brdska nošnja takođe se odlikovala bogatim vezom na košuljama konavačama.
Gornji i donji delovi odeće žemadan,mali i veliki gunj za zimu, krojeni od mrkog sukna, a gaće i tozluci od belog sukna finije izrade. Samo su imućnij nosili dolame od čohe i džemadane sa tokama, kao i kožne pojaseve silaje.
Posle Nevesinjskog ustanka iz crnogorske nošnje preuzeti su mnogi delovi odeće. Umsku nošnju u Istočnoj Hercegovini karakterisala je prirodna belina vune, koja se održala gotovo dokle je nošnja bila u upotrebi. Ovu nošnju činili su: duga haljina bjelača, bele gaće od tankog prediva, za zimske dane beli ogrtač gunj.
Preko bjelače nošena je mrka kratka ćurdica, a zapasivala se uzana duga pregača tamnih boja, zvanom opregalj.

Po gradovima i varošicama, ojačan srpski građanski sloj, posebno iz trgovačkih i drugih viđenih porodica, tokom poslednjih decenija turske vladavine nosio je odeću izrađenu od materijala uvezenih iz Carigrada, Skadra, Venecije, ali i domaće proizvodnje. Muškarci su na glavi nosili fesove, a na telu fermene, dolame, džemadane, toke, ćurkove, čakšire, šalvare, a na nogama cipele plitke ili duboke.
Udate žene su na glavi nosile fesove ravnog temena, uokvirene pletenicama a devojke - male fesiće pokićene cvećem. U modu kasnije ulazi crnogorska kapa zavrata. Do tela je nošena pamučna ili svilena košulja, zatim jelek, vezena kratka dolama, libade sa maramom na grudima, a poslednjih decenija devetnaestg veka počele su se nositi razne bluze sa čipkom i porubima.
Nošnju je dopunjavao veoma dekorativan i skupocen nakit.

Već polovinom devetnaesto veka u nošnj se, posebno kod mlađih osoba sve više ispoljava uticaj srednje i zapadne Evrope i nošnja se postepeno napušta.

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]


[/FONT] Narodna Nošnja i Običaji

Narodna nošnja stanovništva kanjskog kraja je dugo vremena bila pod Srbijanskim, Bosanskim i Albanskim uticajem. Nekad je bilo vidnih razlika u odjevanju Bošnjačkog odnosno Srpsko-Crnogorskog stanovništva ali i gradskog i seoskog. Do skora su i pravoslavci nosili fes i ćulaf kao i muslimani, kratko se šišali i ostavljali “perčin” oko kojeg se obavijao dugački crveni ili crni šal (čalma).

Bošnjačka muška nošnja:

Kao kapa korišten je ćulaf od valjane bijele vune, polujajastog oblika a rjeđe fes od crvene čohe. Košulja je bila širokih rukava od konoplje ili pamučna. Miltan (gornji dio odjeće) sa rukavima se oblačio preko košulje a preko toga fermen (prsluk) koji je bio bez rukava ukrašen gajtanima. Nosili su ga uglavnom bogatiji ljudi. Čakšire su bile od bijelog sukna ili ofarbane tamnom bojom. Čarape su bile vunene a opanci od prijesne kože. Kabanice su zamjenjivale zimski kaput. Ova nošnja se zadržala do II svjetskog rata. Nakon toga se sve više nosila francuzica (beretka) i kačket. Nakon rata koristili su se i dijelovi vojničke odjeće ali i industrijska konfekcija.

Bošnjačka ženska nošnja:

Pravljena je od vune, konoplje, lana i pamuka. Ispod feredže crne ili svijetle boje su se nosile haljeci istočnjačke nošnje izrađene od basme ili svile. Takođe su se nosili miltani, te dimije od basme. Starije žene su nosile dugačke košulje tkane od konoplje i lana. Oko vrata su nošeni višestruki đerdani a oko glave tepeluci sa dukatima. Oko glave se nosila šamija ukrašena šljokicama, koje su pokrivale kosu. Na rukama je nošeno prstenje i belenzuci. Nosile su se i šalvare, jelek i džečerma. Svilene šamije su se nosile u posebnim prilikama, kao što su svadbe, Bajram, itd. Poslije II svjetskog rata je zakonom zabranjena nošnja zara i feredže. Te akcije su bile grube i vrijeđale su dostojanstvo žena i ponižavale ih. Djevojačke bošnjačka nošnja je bila svjetlijih boja i sa vise nakita nego nošnja starijih. Nošene su bluze i dimije a jelek je bio ukrašen i od basme (pamučnog platna) ili svile. Djevojke su pravile razdjeljak i pletenice i obavijali ih oko glave ili puštale niz prsa, dok su žene svoje nosile niz leđa i imale su “zulufe”. Nevjeste su nosile kitnjastu odjeću svijetlijih boja kojima se obilježavao status udate žene. I žene i djevojke su se češljale van pogleda muškaraca.

Muška nošnja Pravoslavaca:

Bila je slična bošnjačkoj s tim da se napuštanjem ćulafa i fesa više nosila šajkača od sivog sukna ili crnogorska kapa od crnog platna sa gornjim dijelom od crvene čohe. Nosio se i pojas preko duge košulje od konopplje ili lana. Džamadan je bio išaran gajtanima kod imućnijih ljudi, ali je kasnije zamjenjen kratkim kaputom od sukna. Čakšire i pleteni prsluk sa rukavima ili bez njih (fanjela) je takođe nošen. Ljeti su se, po ugledu na srbijansku nošnju, nosile i gaće od konoplje bez čakšira. Kabanica je bila od kostrijeti (kozja vuna). Obuća se pravila od prijesne kože.

Ženska nošnja pravoslavaca:

Bila je slična nošnji u crnogorsko-hercegovačkim brdima i jugozapadnoj Srbiji. Žene su nosile haljetke od vune ili pamuka. Iznad duge košulje su se nosili jeleci koje su potiskivali bluze od basme, te suknje od vunene pređe (zvane “raše” i “kotule”). Oko glave su nošene tamne krpe a kod nevjesta i djevojaka su bile sarene. U danima žalosti nosila se crna marama. Od nakita su se nosili đerdani od đinđuva i novčići.

Običaji:

Rođenje muškog djeteta je bila velika radost za cijelu porodicu, što se izražavalo pucanjem iz vatrenog oružja. Na babine se dolazilo sa darovima, a porodiljina majka je donoslia kolijevku i poklone za dijete i darove za kćerku. Kod muslimana je ime davao hodža ili jedan ugledni član bratstva ili sela. Pravoslavci su krstili djecu a to je radio pop ili neko stariji. Tada su pravljene gozbe i dijelili se darovi. Tada se uspostavljalo i kumstvo, a kod Bošnajaka šišano kumstvo. Ponuda za kumstvo se po pravilu nije odbijala a prihvatana je kao izuzetna čast. Prvo šišanje, prvi zub, prva riječ su obilježavani najčešće kupovinom odjevnog predmeta. Sunećenjem su muslimani obilježavali stupanje dječaka u momačko doba, te učešće u javnim skupovima.

Svadbeni običaji osim ritualnog bojenja (knivenja) kod muslimana i pravoslavaca su uglavnom slični. Bošnjaci su vjenčavani kod imama ili matičara, a Crnogorci kod sveštenika. Prošenje djevojke, ugovaranje “krađe”, sastav i broj svatova (djever, stari svat, jenđa, barjaktar, čauš, komordžija), izlazak mlade, odvođenje djevojke oko ognjišta, i drugi elementi su takođe isti. Brak se sklapao veoma rano, a ženidba je smatrana sretnim činom. Vodilo se računa da mlada bude od dobrih ljudi, dobrog roda, zdrava i razvijena a pazilo se na ugled mladine porodice. Bilo je i ugovorenih brakova ali se vremenom to izgubilo. Ranije je postojala funkcija provodadžije kojem je uloga bila da posreduje i predstavlja djevojku/mladića. Zatim bi se roditelji raspitivali o porodici i stavili to na znanje djevojčinom ocu tražeći saglasnost. Djevojčin otac se, takođe, raspituje za porodicu mladoženje i mladoženju, ili se sastanu na razgovor. Onda bi otac ili stariji brat sa rođakom išli u prosidbu. Miraz se uz djevojku kod Bošnjaka uzimao u krajnjoj nuždi, a kod Srba i Crnogoraca je bila uobičajena sprema koja se sastojala od odjevnih predmeta, posteljine i od drugih materiajlnih dobara. Kod naroda je vladalo uvjerenje da od “ miraza nema sreće”. U djevojčinoj kući se svatovi dočekuju svečano i sa dobrodošlicom. Djevojku izvode djeverovi posipajući je novčićima i bombonama. Kod Bošnjaka se zdravica praktikuje tek odnedavno, a svadbe se prave obično petkom. Praktikovane su i pošalice tokom svadbe, tako da je bio običaj vezivanja zetova koje su tašte otkupljivale kolačima. Nekada je bilo praktikovano takmičenje konjanika i trke. Pobjedniku bi pripala košulja ili marama. Ako je nevjesta sa svatovima dovedena, u prviče idu mladoženjini roditelji, uz saglasnost djevojčinih roditelja. Bilo je slučajeva da djevojčini roditelji u slučaju “krađe” jedno vrijeme “ljutuju” ako se djevojka udala mimo volje roditelja. Prvičani se međusobno daruju, a u prvičane idu često zetovi i najbliži srodnici.

Smrt je prihvatana kao neminovnost i sudbina. Na sahrane (dženaze) se okupljala sva rodbina. Kod pravoslavaca je praktikovano lelekanje, narikanje i prolazak pored odra udarajući se od prsa čime se iskazuje bol za gubitkom. Kod muslimana je plač smatran grijehom i na dženaze nisu isle žene. Žalost se kod pravoslavaca izražavala tamnom odjećom, ograničenim učešćem na javnim skupovima i nošenjem brade, vezivanjem crnog čvora na reveru. Kod muslimana se suzdržavalo od veselja i skupova na neko vrijeme dok su žene nosile šamije 40 dana. Kod Bošnjaka je običaj da se obilaze i uređuju mezarja za Bajram.

Krsna slava je kod pravoslavaca vezana za pojedine svece. Ispred kuće slavljenika se dočekuju gosti, čestita se slava, pale svijeće i čita molitva. Muslimani imaju samo dva Bajrama (ramazanski i kurbanski) Poslije jednomjesečnog ramazanskog posta od zore do sumraka muslimani se uzdržavaju hrane, vode, ogovaranja, zadovoljstava, ružnih djela i navika dolazi Bajram koji traje tri dana. Ujutro se klanja Bajram namaz u džamijama poslije kojeg se ide kući na gozbu. Međusobno se posjećuju rođaci i komšije. Kurban bajram dolazi 70 dana iza ramazanskog i tada se prinosi žrtva u vidu ovna ili govečeta (zavisno od broja učesnika u kurbanu). Meso se dijeli rodbini, prijateljima i sirotinji.


Turizam


Putniče namjerniče, dragi prijatelju,
U srcu Balkana, a na prostoru sjevera i istoka Bosne i Hercegovine smjestila se Republika Srpska.
Iako teritorijalno nevelikoj, Republici Srpskoj pripadaju bogati, ali razuđeni prirodni resursi. Oni predstavljaju njenu osobenost i veliku prednost budući da se klimatske zone protežu od mediteranske na jugu Hercegovine, do umjereno-kontinentalne koja preovlađuje sjevernim dijelovima.
Priroda, veliki neimar, zaista je bogato nagradila svakom ljepotom njene stanovnike koji su umjeli da vole i poštuju svoju zemlju kao nešto najsvetije. Izdvojimo li te dragulje iz prirodnog bogatstva Republike Srpske, to bi svakakako bile njene alpske planine, Zelengora, Treskavica, Jahorina, Romanija, potom Grmeč, Kozara, Ozren i mnoge druge, sa ogromnim šumskim i lovnim bogatstvom.

Višegrad



U njenim podnožjima prostrle su se pitome i plodne ravnice žitne Posavine i Semberije, Lijevče polja i lagano zatalasanih Potkozarja i Podgrmeča kao i predjeli hercegovačkog krasa prošaranog plodnim kraškim poljima.
Vodotoci moćnih rijeka Une, Sane, Vrbasa, Ukrine, Drine i Tare zasigurno najbistrijih rijeka na čitavom Blakanu, bogati su svakovrsnom ribom.
Istorija je na ovim prostorima još od rimskog doba, slovenskog naseljavanja pa sve do graditeljskog, ali na žalost i rušilačkog 20. vijeka ostavila brojne kulturno-istorijske spomenike i tragove bogatog duhovnog naslijeđa naroda koji je živio i opstao na ovoj sastavnici i raskrsnici kultura i civilizacija, što je Balkan kao kolijevka Evrope oduvijek bio.

Jahorina

Putniče namjerniče, kada dođeš u Republiku Srpsku ne dozvoli da te putevi odvedu od planina. Zapamti, one su srce ove zemlje. Jedna ovdašnja narodna pjesma kazuje: “Šume, šume, velika vam hvala!”
I zaista: Zahvaljivalo se šumi i planini jer se u njih vijekovima čovjek ovih krajeva sklanjao od neprijatelja, a u današnjem vremenu njima se ponosi zbog njihove raskošne ljepote, u svijetu poznate.
Ko to još nije čuo za zimsku ljepoticu Jahorinu na kojoj su se 1984. godine održala olimpijska takmičenja na nezaboravnoj 14. zimskoj olimpijadi.

Doboj

Da li si i ti, putniče namjerniče, poželio da odsjedneš u raskošnom hotelu “Bistrica”, smještenom na samom vrhu Jahorine pa da se u zimskom (i ljetnjem) planinskom ambijentu, okupaš u njenom bazenu.
U srcu Krajine prostrla se planina Kozara. Oivičena je modrom rijekom Unom, biserom Krajine, vodom Sanom, prostranom Savom i brzim Vrbasom.
Kozara je pitoma planina, bogata svakovrsnom lovnom divljači: srnom, divljom svinjom, lisicom, zecom, potom fazanom, divljom patkom, jarebicom, što sve čini lovni rezervat rijedak u ovome dijelu Blakana.
Na vrhu planine podignut je raskošni memorijalni spomenik “Mrakovica” na istoimenome visu u spomen na prošloratna stradanja u čijem podnožju se prostiru crnogorične šume koje smjenjuju bjelogorične, a ove opet pašnjaci ispresjecani bogatim izvorima i sve tako do podnožja gdje se smjestilo plodno Potkozarje, voćarski kraj.
Republika Srpska baštini jedinstven nacionalni park u Evropi, Naconalni park “Sutjeska”. Da li ti je poznato, putniče namjerniče, da je Evropa, ta kolijevka civilizacije, nekada davno bila prašuma. Najveći ostaci te prašume sačuvali su se upravo u prašumi Perućici, hiljadugodišnjoj prašumi čija je površina 1.291 hektar. Inače, Nacionalni park dobio je ime, po rijeci Sutjesci. Ova planinska rijeka je pravila svoj tok kroz masiv planina Zelengore (2.014 m), Lelije, Maglića, Volujka.
Tjentište je mjesto na obali Sutjeske, sa istoimenim motelom, sportsko-rekreativnim centrom, vještačkim jezerom, te ga zbog njegove ljepote nikako ne bi trebalo zaobići.
Putniče, ti možda nisi čuo za rijeku Taru, ali si sigurno čuo za kanjon Tare. Ta, ko još ne zna za kanjon čija je dubina 1.300 m, koji je prvi u Evropi, a drugi u svijetu, odmah poslije kanjona Kolorado. U tome usjeku tok je napravila rijeka Tara, prebogata svakovrsnom riječnom ribom, mladicom, lipljenom, pastrmkom, “zlaticom”.
Za one hrabre, željne avanture u autentičnom surovom ambijentu čiste prirode priređuju se splavarenja kroz čuvene bukove, tijesne usjeke, oivičene opasnim kamenitim liticama planine Durmitor.
Zato, nađeš li se na samo granici između SRJ i BiH, približnije Republike Srpske, između Brštanice i Šćepan-Polja, ne propusti jednodnevno ili višednevno splavarenje koje će ti ostati u sjećanju za cijeli život. Samo hrabro!
U svom tom prirodnom preobilju, nastajala su sela i gradovi, počesto na obalama rijeka ili u plodnim kotlinama, ali isto tako i u planinskim visovima.
Najveći grad Republike Srpske, njeno administrativno sjedište, jak privredni i univerzitetski centar, je Banja Luka, smještena na rijeci Vrbas, a prepoznatljiva po svojim stoljetnim drvoredima.
U dolini Sane u Sred pitomog Potkozarja smjestio se Prijedor. Krene li se od Banja Luke na istok prolazi se kroz Doboj, saobraćajno čvorište sa dobrom industrijskom bazom, da bi preko Brčkog stigli u Bijeljinu, privredni, a naročito poljoprivredni centar Semberije. Na jug Republike Srpske put vodi do Zvornika smještenog na rijeci Drini, a potom Istočnog Sarajeva, Foče, pa sve do centra Hercegovine, Trebinja.
Bardača kod Srpca je jedinstven ptičiji rezervat.
Izdašna priroda obdarila je Republiku Srpsku svim blagodetima, pa i ljekovitim termalnim vodama čiju su ljekovitost spoznali još rimski stanovnici.
Izvori termalnih voda u današnjem vremenu postali su banjsko-lječilišni i rekreativni centri, oplemenjeni najsavremenijom dijagnostičkom i fizikalnom opremom.
Nađeš li se u Banjaluci, u njenoj neposrednoj blizini smjestile su se banje Laktaši, Slatina, Srpske Toplice (nekadašnji Šeher) čuvene po uspješnom liječenju bolesti srca, krvotoka, krvnog pritiska, metodama za koje je saglasnost dala Svjetska zdravstvena organizacija.
Na rubu grada Teslića nalazi se poznata banja “Vrućica”, u čijem kompleksu su hoteli “Kadrijal” (A kategorije) te “Posavina”, “Hercegovina”, “Krajina” i “Srbija”, hoteli visoke B kategorije.
Termomineralne vode ove banje blagotvorno djeluju kod oboljenja srca, krvotoka, nervnog sistema, probavnih organa, a sve uz sport, rekreaciju i aktivni odmor.
Na rubu Višegrada u gustoj borovoj šumi nalazi se banja “Vilina Vlas”. U Srebrenici banja “Guber”. U Prnjavoru banja “Kulaši”, a u Potkozarju banja “Mlječanica”.
U nizu dugom deset i više vijekova baštini srpski narod na ovim prostorima pravoslavnu vjeru, a sa njom i svoju autohtonu kulturu i tradiciju.
U toj duhovnoj vertikali svijest naroda o svojim precima tražila je od potomaka da i oni dopišu svoj trag u vremenu, na planu graditeljstva i zadužbinarstva.
Hercegovina, baština sv. Save ukrašena je mnogim crkvama i manastirima koji predstavljaju prave narodne svetinje. Znamenitošću se izdvaja manastir Tvrdoš, raskošna građevina iz 15. vijeka, sjedište episkopa te manastir Dobrićevo (15.v.).
A šta pridodati činjenici da je manastir Lovnica kod Šekovića iz čak 13. vijeka i dan danas sačuvan.
I tako, diljem Republike Srpske: na planini Ozren je istoimeni manastir (15.v.), a u Krajini manastiri Gomionica, Moštanica, Liplje i naravno, kuriozitet u sakralnom graditeljstvu, crkve-brvnare, vijekovima sačuvane od paljevina.
U Banjaluci se nalazi trapistički samostan čuven po siru.
Ratovi su zatrli tragove mnogim vjerskim objektima različitih religija, ali ne i pomen koji je zalog da će se jednom u budućnosti i obnoviti.
U Republici Srpskoj registrovano je preko 100 omladinskih i studentskih organizacija. Tu su razni sportski i kulturni savezi, kao i oni čiji je cilj edukacija (informatika, strani jezici i dr.), zaštita prava djeteta, psihosocijalni programi, promocija ljudskih prava, razvoj mirovnih aktivnosti i tolerancije među mladima.
Omladinski forum Republike Srpske djeluje u 3 sektora: politički savjet mladih, asocijacija omladinskih nevladinih organizacija i savjet za prava i zaštitu prava djeteta. U svom radu prati svjetske trendove kako bi dobio status koji mu i pripada. Organizuju se omladinski kampovi, festivali, škole za obuku omladinskih vođa, za nenasilno rješavanje konflikata.
Zato putniče, kada hodiš našom zemljom obrati pažnju. Mnogi svjetski putnici vijekovima su je prelazili ostavljajući o tome bogate putopisne tragove.
Nosiš li sa sobom prijateljstvo i dobru volju, znaj, biće ti obilato uzvraćena.
Dobro da si nam došao, prijatelju!
izvor:republikasrpska

Narodne nosnje u SR BiH su veoma raznolike. Razlike se uocavaju izmedu nacionalnih grupa, klimatskog podneblja i takode izmedu seoske i gradske sredine. U gradskim sredinama je prilicno homogen izgled narodnih nosnji i jedina razlika je u nacionalnoj pripadnosti. Docim kod seoskih podrucija je velika razlika koja se ogleda u izgledu pojedinih djelova nosnje kao i nacinu kako se nose. Krajem 19 vijeka stanovnici u seoskim podrucijima su pretezno pravili odjecu kod seoskih maistora. Najcesci materijal je bio lan, konoplja, vuna i koza. Takode se ponekad upotrebljavao i materijal koji je u BiH uvozen sa istoka i zapada kao sto je coha i somot, ponekad i pamuk i svila.
U principu imamo 4 razlicita tipa narodnih nosnji po podrucijima i to Dinarska nosnja, nosnja centralne Bosne, Posavska nosnja, Gradanska nosnja.

Slika lijevo predstavlja srpsku zensku nosnju za vjencanje iz podrucija Mrkonjic grada sa kraja 19 vijeka. Slika desno predstavlja hrvatsku narodnu nosnju iz Debeljaka blizu Banja Luke sa pocetka 20
vijeka.

Lijevo je srpska nosnja iz Jajca sa kraja 19 vijeka. Desno je hrvatska nosnja iz okoline Sanskog Mosta sa kraja 19 vijeka.

Lijevo je hrvatska nosnja iz Livanskog Polja sa kraja 19 vijeka. Desno je srpska nosnja sa istog podrucija sa pocetka 20 vijeka.

Lijevo je srpska nosnja iz Donjeg Uvca sa kraja 19 vijeka. Desno je hrvatska nosnja iz zapadne Bosne sa kraja 19 vijeka.

Lijevo je srpska nosnja iz istocne Bosne sa kraja 19 vijeka. Desno zenska srpska nosnja sa podrucija Cajnica i Foce sa kraja 19 vijeka.

Lijevo je muslimanska nosnja sa podrucija Bjelasnice sa kraja 19 vijeka. Desno je muslimanska nosnja iz Capljine sa kraja 19 vijeka.

Lijevo je srpska nosnja iz istocne Bosne sa pocetka 20 vijeka. Desno je srpska i hrvatska nosnja sa Sarajevskog Polja na pocetku 20 vijeka.

Lijevo je hrvatska nosnja iz Travnika sa kraja 19 vijeka. Desno je hrvatska nosna sa pocetka 20 vijeka na podruciju Brckog.

Lijevo je hrvatska nosnja iz Bosanskog Samca sa pocetka 20 vijeka. Desno je muslimanska nosnja iz Sarajeva sa kraja 19 vijeka.

Na slici lijevo je hrvatska zenska nosnja (lijevo) iz Jajca i (desno) srpska zenska nosnja iz Mostara. na slici desno je muslimanska nosnja iz Sarajeva krajem 19 vijeka.

izvor:vuksfrj

 

[zjovan29]

Zemlja raznolikosti

Ovo je priča o zemlji tisuću otoka, čudesnoj prirodi, bogatoj baštini i njezinim velikanima koji su svojim djelima Hrvatsku na karti svijeta zauvijek upisali velikim slovima. Ovo je priča o zemlji čije su ljepote opjevane još davnih vremena. Od Kasiodora koji je pisao o božanskom životu patricija na njezinim obalama, Dantea koji je svoje besmrtne stihove pisao zadivljen epskim prizorima morskog plavetnila sve do Georgea Bernarda Shawa koji je upravo ovdje pronašao raj na zemlji, Hrvatska je oduvijek bila prostor istinske inspiracije.


Grad Zagreb

Zagreb je glavni grad Republike Hrvatske, gotovo milijunsko političko i diplomatsko, kulturno, gospodarsko, trgovačko, prometno i sportsko središte. On je grad suprotnosti − istodobno star i mlad, prije podne poslovan, a u predvečerje opušten, po mnogočemu europska metropola, ali ponajprije grad koji gosti pamte po šarmu njegova središta i gostoljubivosti stanovnika.

Izniknuo iz dvaju srednjovjekovnih naselja koja su stoljećima pupala na dvama susjednim brežuljcima, s pisanom poviješću još od 1094. godine kad je osnovana biskupija, glavni i najveći grad Hrvatske, Zagreb, tipičan je srednjoeuropski grad s čijih se klasicističkih i secesijskih fasada povijesne jezgre, osim uznositog duha Austro-Ugarske Monarhije, prepoznaju gdjekad i obrisi praških veduta. S gotovo svim glavnim gradskim i kulturnim znamenitostima smještenim u samom središtu, prepun šarmantnih kavana, finih restorana, vrtnih terasa i nadasve svojim brižno kultiviranim parkovima, poput Ribnjaka naslonjenog podno zidina Kaptola s filigranskim tornjevima velebne neogotičke katedrale ili pak Lenuccijeve zelene potkove sa Zrinjevcem, Zagreb se doista može prozvati gradom po mjeri čovjeka.

Slavonija

Odzvanja tu pjesma za vrijeme žetvenih svečanosti, izvlači se iz škrinja narodna nošnja i oživljavaju običaji kako bi se Slavonija kakva je nekad bila sačuvala za budućnost. Prošećite osječkim starim gradom, obiđite autohtona baranjska sela i Park prirode Kopački rit, planinarite ili pak uživajte u bogatim termalnim izvorima. Gdje god bili, osjetit ćete srdačnu dobrodošlicu i prijateljstvo Slavonije i njezinih stanovnika.
Oblikovana stvaralačkom snagom moćnih rijeka Drave, Dunava, Save i Ilove, Slavonija je istinska mitska zemlja koja stoljećima samozatajno čuva svoja blaga. Širokih i nepreglednih zlatnih ravnica, izronjenih iz plodne Panonije, snažnih tokova rijeka, naplavnih područja iz kojih su iznikle stoljetne šume moćnog hrasta lužnjaka (Quercus robur) i pitomim domom više od dvije tisuće bioloških vrsta, Slavonija je plodni pedalj zemlje koji ljudska ruka oplemenjuje već više od 8 tisuća godina. Otkad se prije 370 milijuna godina iz nekadašnjega Panonskog mora izdiglo najstarije kopno ovog dijela kontinenta krunjeno gromadnim gorjem Papuka, čije eruptivne stijene iz razdoblja paleozoika prepune okamenjenih svjedoka danas najbolje pričaju geološku povijest zemlje, plodna je slavonska ravnica izronjena iz tame praiskona zaživjela doskora kao obećana zemlja.


Središnja Hrvatska

Središnja Hrvatska područje je u porječju rijeka Save, Drave i Mure. Proći tim dijelom Hrvatske znači upoznati njezin kontinentalni karakter, vidjeti ravničarske predjele koji se nadopunjuju s pitomim brdima na kojima ima mnogo vinograda, listopadne šume te srednjovjekovnih utvrda.

Oduvijek ste težili odmoru daleko od ljetne žege i mediteranske vreve, u idiličnom i mirnom zelenom brežuljkastom krajoliku bogatom stoljetnim šumama, vinogradima i rijekama? Poklonik ste tihe i ugodne atmosfere kontinenta koja vodi od romantičnih srednjovjekovnih burgova, ladanjskih dvoraca i kurija sve do termalnih izvora, lječilišta i hodočasničkih svetišta? Uputite se sjeverno od Zagreba i uživajte u blagodatima središnje Hrvatske.


Lika - Karlovac

Dobrodošli u krajolik snova! Pred vama su predivni zeleni predjeli izdignuti tek desetak kilometara od mora u zaleđu koji su, po svojoj iznimnoj ekološkoj vrijednosti i koncentraciji zaštićenih parkova prirode, prave oaze mira i tišine te sve posjećenije odredište hrvatskog turizma.

Jeste li ikada vlastitim očima vidjeli kako bistri izvori prerastaju u prekrasne rijeke? Jeste li spoznali snagu i privlačnost tajanstvenih planina? I, na kraju, jeste li ikada pomislili da njihova snaga i bistrina mogu postati vašima?

Posjetite li turističku regiju Lika - Karlovac, kontinentalni dio Hrvatske koji dalmatinsko priobalje povezuje sa središnjim dijelom zemlje, tom ćete odgovoru biti bliži. Ta je snaga možda najbolje iskazana ljepotom Nacionalnog parka Plitvička jezera, fenomenom koji privlači svojom jedinstvenošću, ali i djelovanjem na psihičko i fizičko zdravlje. Nacionalni park Sjeverni Velebit područje je izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih prirodnih ljepota na razmjerno malom prostoru.


Istra

Plavo more, bijeli kamen i zelena unutrašnjost kolorit je Istre, najvećega hrvatskog poluotoka. Plavetnilu njezina priobalja suprotnost je zelena unutrašnjost i akropolski gradići koji, negdje na pola puta između sna i jave, brišu onu tanku nit koja stvarnost dijeli od priviđenja. I pretvaraju se u samo vašu priču.

Srcoliki poluotok zaronjen duboko u bistre i modre vode Jadrana skrovit je vrt ljepote koji otvara vrata sunčanog i toplog Mediterana. Odškrinite ih bez oklijevanja i odmor snova postat će stvarnost. Multikulturalna i gostoljubiva, ovo je zemlja koja na malom prostoru sretno spaja mnoštvo različitosti. Dok svojim kristalnim morem, čistim obalama i lukama, veselim ribarskim brodicama i uzavrelim kamenim uličicama progovara istinskim šarmom Mediterana, ovaj čarobni pedalj zemlje svojim slikovitim srednjovjekovnim gradićima propupalim po brežuljcima istarskog zaleđa odiše mirom i blagošću kontinenta čiji krajolik neodoljivo podsjeća na najljepše predjele Toskane ili Provanse.

Kvarner

Primorski krajolik tu je u neposrednoj blizini šumovita i brdovita Gorskog kotara. Mediteransko podneblje i način života suprotstavljaju se oporoj planinskoj klimi, a svijet mondenoga turističkog središta 150-godišnje tradicije potpuno je drugačiji od jednostavnog ritma otočkoga života. Na Kvarneru će svoj kutak pronaći oni koji vole blještavilo mondenih ljetovališta, poput prekrasne Opatije čija turistička tradicija, raskošni parkovi i vile te 12 kilometara duga šetnica uz more privlače goste u svako doba godine.

Zamišljate idealan odmor u kojem se s obale otiskujete k sunčanim otocima, a zatim plovite natrag na kopno tražeći spokoj na vrhovima gorja. Pritom maštate o sunčanoj rivijeri koju je, kada zaželite, moguće za samo desetak kilometara zamijeniti asketskim mirom i svježinom planinskih vrhova gdje vam društvo prave suri orlovi, vukovi i medvjedi, a pluća se nadimaju čistim zrakom mirisnih šuma. Otkrijte Kvarner i Gorski kotar, tako različita područja na tako maloj udaljenosti.


Dalmacija - Zadar

Zadarska je regija najsjeverniji dio Dalmacije, njezina vrata dobrodošlice za sve koji putuju sa sjevera Jadrana. Prepuna je suprotnosti, bogatog povijesnog naslijeđa i prekrasne prirode. Prvi, pa stoga možda i najintenzivniji, doživljaj toga kraja intenzivne su boje; onaj osobit sklad intenzivnog morskog plavetnila nad kojim se do samoga mora spuštaju tamnozeleni borovi ili maslinici. A svemu tome treba još dodati bijeli dalmatinski kamen koji dotiče samu obalu ili pak, usitnjen, oblikuje šljunčane plaže koje privlače mnoge turiste.

Sa svojim središtem u tritisućljetnom Zadru, gradu s najvećim istraženim rimskim forumom na istočnoj strani Jadrana i nezaboravnim romaničkim crkvama, kao što su Sv. Stošija i Sv. Krševan, te najstarijim hrvatskim kraljevskim gradom - obližnjim Ninom koji se diči najmanjom katedralom na svijetu (crkva sv. Križa dugačka tek 36 koraka!), prostor zadarske regije bolje će vam nego ijedna knjiga ispričati bogatu povijest izvorišta hrvatskoga kulturnog identiteta.


Dalmacija - Šibenik

U divljoj ljepoti bijeloga krškog kamena i plavetnilu bistrog mora, šibenski se akvatorij, kao pravi nautičarski raj, ponosi brojkom od čak 240 otočića i hridi, od kojih svaki krije neku zanimljivost. Želite li pronaći najpoznatije koraljare na Jadranu, otplovite na Zlarin, a zanima li vas mjesto poznato po lovcima na morske spužve, otisnite se na Krapanj. No želite li iskusiti nešto sasvim jedinstveno, otisnite se na pučinu i otkrijte Kornate.

Dva nacionalna parka, samo pedesetak kilometara udaljeni jedan od drugoga, itekako se razlikuju. NP Kornati su otočni arhipelag od 89 otoka, otočića i hridi (ukupno ih je 152) jedinstvene ljepote koji nautičarima pruža užitak, izaziva divljenje, ali zbog strmih klifova i strahopoštovanje. Uostalom, opčinjen njima, i glasoviti je književnik Bernard Shaw napisao: „Posljednjeg dana stvaranja Bog je poželio okruniti svoje djelo i stvorio je Kornate od suza, zvijezda i daha.” Nacionalni park Krka riječni je tok Krke prepun sedrenih barijera, slapova i jezera koji ljepotom zaustavljaju dah i ubrajaju se u sam vrh gostima najdražih turističkih razglednica iz Hrvatske.


Dalmacija - Split

Masline, samoniklo aromatično bilje, bijeli kamen u kontrastu sa zelenim raslinjem i planinom Biokovo, čiji se obronci spuštaju do samoga mora… doista, izniman je to kraj čijoj ljepoti pridonose mnoge povijesne priče i kulturne priredbe koje tu regiju čine uvijek zanimljivom, atraktivnom i posjećenom.

Kada je 305. godine rimski car Dioklecijan, imajući gotovo cijeli svijet pod nogama, odlučio sagraditi svoju ladanjsku vilu i u njoj provesti ostatak svog života, nije dvojio gdje će je podići. U srcu Dalmacije, dobro zaklonjenoj uvali rodnog Aspalathosa (Splita), zaštićenoj s morske strane otocima splitskog arhipelaga, a s kopnene visokim planinama, Dioklecijan je vizionarski ucrtao posebnu točku na mapi Jadrana - budući grad Split.


Dalmacija - Dubrovnik

Dubrovnik, središte najjužnije dalmatinske regije i njezin najpoznatiji predstavnik, zvijezda je naslovnica uglednih svjetskih magazina i na samome vrhu ljestvice najljepših gradova svijeta. U Dubrovnik, kao nepresušni izvor nadahnuća, iz godine u godinu dolaze umjetnici, ali i članovi kraljevskih obitelji i svjetski jetsetteri. On je njihov, ali pripada i svima koji su u njemu barem jedanput bili. Jednostavno, Dubrovnik i vas već poslije prvog susreta vežu iste niti.

"Oni koji traže raj na zemlji, moraju doći u Dubrovnik", zapisao je jednom prigodom George Bernard Shaw očaran gradom čije netaknute gradske zidine, danas pod zaštitom UNESCO-a, u neprekinutom nizu dugom čak 1 940 metara opasuju mjesto koje kod kuće i u svijetu bez premca nosi titulu „biser Jadrana“. Smješten na krajnjem jugu Hrvatske, baštinjen stoljećima plemenitim umijećima najboljih arhitekata i umjetnika u toploj mediteranskoj klimi u kojoj osim sredozemne vegetacije uspijeva i ona suptropska s nasadima mirisnih limuna, naranča i mandarina, raskošnih palma i agava što krase renesansne perivoje i rascvale vrtove srednjovjekovnih kamenih palača i samozatajnih samostana.
izvor:croatia



Nacionalni parkovi

Nacionalni park Brijuni

Doživite Brijune

Dobrodošli u Nacionalni Park Kornati U središnjem dijelu hrvatskog Jadrana, na sutoku šibenskih i zadarskih otoka, smjestila se jedna zasebna i po mnogočemu posebna skupina otoka nazvana Kornati.
Zbog izuzetnih krajobraznih ljepota, zanimljive geomorfologije, velike razvedenosti obalne crte i naročito bogatih biocenoza morskog ekosustava, godine 1980. veći dio Kornatskog akvatorija proglašen je nacionalnim parkom.
Danas NP "Kornati" zauzima površinu od oko 220 km2 i uključuje ukupno 89 otoka, otočića i hridi s priblizno 238 km obalne crte. I pored ovog, relativno velikog broja otoka, kopneni dio parka cini tek manje od 1/4 ukupne povrsine, dok je sve ostalo morski ekosustav.


NACIONALNI PARK "KRKA"

Nacionalni park "Krka" proglasen je 24. 01. 1985. g.


Povrsina Parka je 14200 ha, od cega na vodenu povrsinu otpada 14200 ha. Nalazi se unutar Sibenske i Zadarsko-kninske zupanije, a obuhvaca priblizno dvije trecine toka rijeke Krke (srednji i donji tok) od linije sto spaja srednjovjekovne utvrde Trosenj-grad i Necven-grad do Sibenskog mosta. Krka se na svom 72 km dugom putu kroz kraski kamenjar probija dubokim kanjonom prema moru, stvarajuci brojne slapove (najveci Skradinski buk - 45,7 m, Roski slap - 26 m), kaskade, brzake i jezera (npr. Prukljansko jezero i Visovacko jezero).



Posebno znacajno obiljezje rijeke Krke je stvaranje sedrenih barijera sa specificnim biocenozama (mahovine, alge, bakterije) nuznim za odrzavanje i rast sedrenih pregrada i slapista koji predstavljaju znanstvenu i turisticku zanimljivost. Skradinski buk sa svojih 17 stepenica na duzini od 800 m, ukupnom visinskom razlikom 45,7 m i sirinom 200 m - 400 m najvece je sedreno slapiste u Europi. U podnozju Skradinskog buka pocinje potopljeni dio Krke (estuarij), odnosno dio u kojem se mijesaju rijecna i morska voda, stvarajuci akvatorij sa specificnim zivim svijetom bocatih voda.
Posebnu vrijednost Nacionalnog parka predstavlja otocic Visovac sa crkvom i samostanom iz 14. st.



Nacionalni park Plitvička jezera

Područje Plitvičkih jezera proglašeno je nacionalnim parkom 8. travnja 1949. godine, a ubraja se u najljepše prirodne znamenitosti Europe. Nacionalni park prostire se na području od 29842 hektara, od čega na šume otpada 22308, vode 217, a na travnjake sa seoskim prostorima 6957 hektara. Naziv Plitvice prvi put u literaturu unosi 1777. Dominik Vukasović, župnik iz Otočca.
UNESCO (Obrazovna, znanstvena i kulturna organizacija Ujedinjenih naroda) podržava prepoznavanje i zaštitu kulturne i prirodne baštine cijelog Svijeta, koji se smatraju izvanrednom vrijednosti za čovječanstvo. Godine 1972. UNESCO je prihvatio Konvenciju o zaštiti svjetske kulturne i prirodne baštine. Prirodna baština odnosi se na izvanredne fizičke, biološke i geološke formacije, staništa ugroženih vrsta biljaka i životinja, te očuvanje područja od znanstvene i estetske vrijednosti.
Dostavom mišljenja IUCN-a (The World Conservation Union), iz travnja 1979., da Plitvička jezera zaslužuju status dobra prirodne svjetske baštine, prvenstveno na osnovu neometanog stvaranja sedre i hidrološkog sustava, zadovoljeni su kriteriji za uvrštavanje na Listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO.
Proglašenje područja Nacionalnog parka Plitvička jezera svjetskim dobrom i upisivanje na UNESCO-vu Listu svjetske baštine 26. listopada 1979., obvezuje nas na očuvanje i zadržavanje postojećeg stanja prirode.
Sabor Narodne Republike Hrvatske je 8. travnja 1949. Zakonom o proglašenju Plitvičkih Jezera nacionalnim parkom na V. redovnom zasjedanju proglasio područje Plitvičkih jezera nacionalnim parkom Narodne Republike Hrvatske i to kao predjel naročite prirodne ljepote. Istim zakonom je određeno da: "Područje nacionalnog parka obuhvaća one dijelove kotara Korenica, Otočac, Slunj i Ogulin oko Plitvičkih jezera, koji u šumsko - uzgonom, lovnom i turističkom pogledu sačinjavaju jednu cjelinu."
POLOŽAJ
Plitvička jezera su smještena u dijelu Hrvatske gdje iz sjevernog ravničastog prostora prelazimo u uzdignutiji i okršeni planinski predio. Jezera su smještena na dodiru Korduna i Like te ogulinsko plašćanske udoline na samom izvoru krške rijeke Korane - na visini od 480 do 636 m nad morem - na obroncima Male Kapele i Plješevice, a neposredno uz državnu cestu koja povezuje Zagreb i Dalmaciju. Najviši vrh Male Kapele (1280 m) ujedno je i najviša točka u Nacionalnome parku Plitvička jezera.
GRANICE NACIONALNOG PARKA
Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske donio je 24. siječnja 1997. Zakon o izmjenama Zakona o proglašenju Plitvičkih jezera nacionalnim parkom, kojim se određene granice Nacionalnog parka i to na slijedeći način: "Granica Nacionalnog parka Plitvička Jezera počinje od novog mosta na Korani u smjeru zapada na kotu 794 Velika Lisina, dalje prema sjeverozapadu preko kota 715, 809, 863 M. Manduševac, 885 V. Manduševac, 862 Bršljanovica i 841 - dalje prema jugozapadu - kota 761, raskrižje ceste i kolnog puta prema Cagrištu, kota 862, kolnim putem do ceste, cestom prema jugoistoku do kote 878 i na Bijeli vrh (1044 m). Od Bijelog vrha (1044 m) - čistina Bijela kosa kota 982, a sa kote 982 ide šumskom cestom do kote 784 željeznička postaja Javornik i dalje u smjeru juga lijevom stranom željezničke pruge do Prokresa gdje prelazi na lijevu stranu šumske ceste i ide u smjeru juga cestom do kote 870 pa dalje cestom do kote 880 željeznička postaja Rudopolje te dalje u smjeru jugozapada do kote 939 Borik, dalje na kotu 911 Perušić, zatim u smjeru jugoistoka sječe magistralnu cestu Borje-Vrhovine i ide na kotu 837 Metla, dalje na kotu 903 Metla, od te kote ide u smjeru jugoistoka na kotu 902 Metla do kote 994 Greda, od te kote u smjeru juga do kote 982 Velika Greda, s nje na kotu 945 Brakusovac, zatim na kotu 925 Gradina do kote 808 Vranjkovac i dalje do kote 1163 Gradina, zatim na Panos (1206 m), kota 1091 Torovi i vrh Palež (1025 m). Od vrha Paleža (1025 m) na kote 787, 764, 882 Kamenjak i 1008, te dalje u smjeru sjeveroistoka - Fundukov vrh (983 m), Lalićev vrh (261 m), kota 1009, dalje ide sredinom obronka Prozor na magistralnu cestu Borje-Vrhovine, dalje cestom u smjeru istoka do magistralne ceste Karlovac - Zadar s uključenjem motela "Borje". Od motela "Borje" granica ide u smjeru sjevera magistralnom cestom Karlovac - Zadar do raskrižja cesta za naselje Rudanovac. Od te točke ide na Oštri Mihaljevac kota 1048, zatim na Mali Mihaljevac kota 911, te prema koti 778 Jukanove Drage i dalje na kotu 768. Preko kote 768 i 763 podnožjem Velikog Javornika do raskrižja u Priboju (702). Granica teče dalje cestom na Ličko Petrovo Selo pa cestom preko Zaklopače i Rastovače (512) i dalje sjeverozapadnim putem do magistralne ceste, te po magistralnoj cesti do novog mosta na Korani."
JEZERA
Plitvička su jezera podijeljena na Gornja i Donja jezera. Gornja su od Prošćanskog jezera do Kozjaka u blago položenim proširenjima dolomitne podloge, dok su Donja u vapnenačkom kanjonu, koji se dalje ispod Sastavaka nastavlja kao kanjonski tok rijeke Korane - duge do svog ušća 134 km.

Ime Nadmorska
visina Dubina 1. Prošćansko jezero 636 37 2. Ciganovac 620 11 3. Okrugljak 613 15 4. Batinovac 610 5 5. Veliko jezero 607 8 6. Malo jezero 605 10 7. Vir jezero 598 4 8. Galovac jezero 582 24 9. Milino jezero 564 1 10. Gradinsko jezero 553 10 11. Burget 545 2 12. Kozjak jezero 534 46 13. Milanovo jezero 523 18 14. Gavanovo jezero 514 10 15. Kaluđerovo jezero 505 13 16. Novakovića brod 503 3
GORNJA JEZERA
Brojni izvori napajaju Crnu i Bijelu Rijeku, glavne pritoke rijeke Matice, koja se ulijeva u prvo plitvičko jezero - Prošćansko. Ono je ime dobilo prema "prošću" (kolcima) ili prema legendi o "prošnji" Crnoj kraljici za vodom. Nalazi se na nadmorskoj visini od 636 m, dužine je 2100 m, dok mu širina varira od 180 do 400m. Dubina jezera je 37 m.
Ciganovac jezero, Ciginovac ili Cigino jezero - vodu dobiva prokopanim kanalom iz Prošćanskog jezera. Ime je dobilo prema legendi o "ciganu" koji se u njemu utopio loveći ribu. Nalazi se na nadmorskoj visini od 620 m, a najveća dubina na sredini jezera iznosi 11 m.
Okrugljak jezero, Okrugljaj ili Kruginovac - ime je dobilo po okruglom obliku. Nadmorska je visina jezera 613 m, površina 0,04 km2, dok je najveća dubina jezera 15 m. U jezero se uljeva 7 m visok slap vode iz jezera Ciganovac.
Slijedi nekoliko burgeta i manjih jezera omeđenih slapovima.
Batinovac jezero, ili Bakinovac - ime je dobilo po nekoj baki koja se u njemu utopila ili seljaku. Nalazi se na nadmorskoj visini od 610 m. Najveća dubina jezera je 5 m, a površina 0,01 km2. Dio njegove vode se preljeva u manja jezera na sjeveru, dok dio slapom otječe u Galovac.
Veliko jezero ili Jovinovac veliki - nalazi se na nadmorskoj visini od 607 m, dubina mu je 8 m, a veličina 0,02 km2.
Malo jezero ili Jovinovac mali - nadmorska visina jezera je 605 m, dubina 10 m, a površina 0,01 km2. Jezero je prepuno malih slapova.
Vir jezero - ime je dobilo po vrtlozima (virovima) vode. Nalazi se na nadmorskoj visini od 598 m, dubina mu je 4 m, a površina 0,01 km2.
Galovac jezero - ime je dobilo ili po kapetanu Galu ili po harambaši Galoviću. Nadmorska visina jezera je 582 m, a najveća dubina 24 m. Površina jezera je 0,12 km2 i po veličini je treće plitvičko jezero. Vodu dobiva slapovima ispod sedrenih barijera gore opisanih manjih jezera, a najviši slap s vodom iz jezera Batinovac visok je 28 m.
Istočna strana jezera, dužine oko 200 m, značajna je po brojnim slapovima, "Prštavcima", koji se iz ovog jezera spuštaju niz više od dvadeset metara visoku sedrenu barijeru.
Milino jezero - prema legendi je dobilo ime po Mili Miriću iz Mirić Štropine koji se utopio u ovom jezeru. Nalazi se na nadmorskoj visini od 564 m, dubina mu je 1 m, a površina samo 0,001 km2. Vodu dobiva nizom niskih slapova iz jezera Galovac.
Gradinsko jezero ili Jezerce - ime je dobilo prema staroj gradini koja se nekada uzdizala na uzvišenju između jezera Kozjak i ovog jezera. Nalazi se na nadmorskoj visini od 553 m, dubina mu je do 10 m, a površina 0,8 km2.
Burgeti ili Bukovi - nekoliko manjih jezeraca u nizu međusobno odvojenih sedrenim preprekama obraslim niskim raslinjem. Ime su dobili zbog uzburkanog vodenog toka u manjim udubljenjima koji u vrtlozima bukte ili "vriju". Zauzimaju ukupnu površinu od 0,001 km2, nalaze se na nadmorskoj visini od 534 m, uz dubinu od 2 m. Ova jezerca su zanimljiva i zbog pokušaja iskorištavanja toka vode za proizvodnju električne energije, čemu svjedoči ostatak kamenog zdanja.
Kozjak jezero ili Kozje jezero - ime je dobilo prema legendi koja kaže da se u jezeru utopile koze kad su po nedovoljno čvrstom ledu prelazile s obale na otočić. Nalazi se na nadmorskoj visini od 534 m, najveća dubina mu je čak 46 m, a površina 0,83 km2. Dužina jezera je 2350 m, dok mu širina varira od 135 m do čak 670 m. Vodu dobiva iz slapova Burgeta, potoka Rječica, povremenih tokova Matiješevac potoka i Jasenovac potoka, te iz vodotoka u Vodenoj drazi. Nasuprot Gradine u omanjoj uvali na istočnoj strani jezera zabilježena je pojava poniranja vode označena na starim kartama. Ovo najveće plitvičko jezero proteže se u smjeru sjeverozapad - jugoistok, uže je u svom južnom dijelu, a šire u sjevernom što je uvjetovano različitom geološkom građom kamene podloge na istočnoj i zapadnoj strani. Specifičnost je ovog jezera Štefanijin otok dužine 275 m, širine 60 m i najveće visine 9,5 m iznad razine vode. Otok je ime dobio po kraljevni Štefaniji, koja je 1888. godine posjetila Plitvička jezera. Kozjak je centralno jezero u nacionalnom parku, jer tu je središte turističkih usluga.

DONJA JEZERA
Jezero Milanovac ili Milanovo - ime je, legenda kaže, dobilo prema pastiru Mili, koji se u njemu utopio ili prema tamošnjem mlinaru Mili Perišiću. Dužinom od 470 m i širinom od 50 do 90 m, te površinom od 0,03 km2, najveće je od svih Donjih jezera. Nalazi se na nadmorskoj visini od 523 m, a najveća dubina mu je 18 m. Istočni dio slapišta ovog jezera što pada u slijedeće jezero nazvano je slapovi Milke Trnine kao znak zahvalnosti znamenitoj opernoj pjevačici zbog financijske pomoći tadašnjem "Društvu za uređivanje i poljepšavanje Plitvičkih jezera".
Gavanovac jezero ili Gavanovo - prema kazivanju ime je dobilo po Gavanovom blagu koje je u njemu nestalo. Nalazi se 514 m nad morem, dužine je 100 m, a širine 65 m, te površine 0,01 km2, dok mu je dubina 10 m. Postoje, nikad dokazane, pretpostavke da s dna ovog jezera voda otječe u nepoznatom smjeru. Dio sedrenih kaskada na njemu što se uz pješačku stazu ruše u nižu vodenu nakupinu, nazvane su Velike Kaskade.
Kaluđerovac jezero, Kaluđerovo - ime je dobilo po kaluđeru pustinjaku, koji je davno živio u polupećini uz vodu ili u Gornjoj pećini na rubu kanjona. Nalazi se 505 m iznad mora, dužine je 225 m, širine od 70 m do 100 m, te površine od 0,02 km2. Dubina mu je do 13 m.
Jezero Novakovića brod - prema pričama označuje prijelaz Novakovića. Posljednje je Plitvičko jezero na nadmorskoj visini od 503 m. Široko je 90 m, dugo 50 m, ima površinu od 0,003 km2. Najveća dubina mu je 3 m, a od Kaluđerovca ga dijeli 2 m visoka sedrena barijera.
Na završetku Novakovića broda veći je broj slapišta različite širine koji se ruše preko vertikale visoke 25 m u prošireno udubljenje, tzv. Sastavke. Na tom mjesu se sastaju jezerske vode s vodom potoka Plitvica i tu se formira početak toka krške rijeke Korane.

FLORA I FAUNA
Više od tri četvrtine površine parka, oko 14000 ha, obraslo je šumom i to bukvom, jelom, smrekom i običnim borom, a ostalo su travnjaci i livade uz prostorno razasute zaseoke. Zbog visinskog raspona, od oko 400 do 1200 m., to je područje stanište čak jedanaest šumskih zajednica. U parku rastu i mnogobrojne rijetke i zaštićene biljne vrste kao što su kamenika, tisa, planinski božur.
Na lokalitetu Čorkova uvala, u sjeverozapadnom dijelu parka, očuvana je prašuma bukovo-jelovih šuma s kapitalnim primjercima drveća, koja je 1965. godine proglašena specijalnim rezervatom šumske vegetacije. U njoj, na površini od 50 ha, prevladavaju jela (Abies alba) 50%, bukva (Fagus sylvatica) 40%, te smreka (Picea abies). Neka stablja dosižu visinu od čak 54 m i debljinu od 160 cm.
Kao malo gdje u svijetu na području Nacionalnog parka Plitvička jezera danas žive sve vrste životinja koje su ovdje autohtone. Među raznolikom faunom, najzanimljiviji su stalni stanovnici medvjed, vuk i vidra. Smeđi medvjed svakako je najatraktivnija životinjska vrsta u Nacionalnom parku Plitvička jezera, pa se tako nalazi na na simbolima parka. Pored njih tu žive i divlje svinje, tvorovi, vjeverice, zečevi, lisice...
Na tom području registrirano je 126 vrsta ptica, od kojih se oko 70 ovdje stalno gnijezdi. U jezerima ima dosta potočne jezerske pastrve, uz zanimljivost da su istraživanja pokazala određene razlike između pastrva iz gornjih i onih iz donjih jezera.

​

[FONT=Arial, Helvetica, sans-serif]Mljet je za mnoge turiste jedan od otoka izgubljenih na pučini. To je otok do kojeg je i u stvarnosti teško doći. Ne dozvolite da krajolik, koji se spominje u pričama o Odiseju, svetom Pavlu, benediktincima i sredozemnoj medvjedici, i za Vas ostane neotkriven.



Mljet je naoko nerazvedeni izduženi otok, širok prosječno 3 km, a dugačak 37 km. Prirodoslovno to je otok osebujnosti i kontrasta, a Nacionalni park "Mljet" zauzima njegov sjeverozapadni dio, koji se proteže područjem od 5.375 hektara zaštićenog kopna i okolnog mora. To je područje 11. studenoga 1960. Godine proglašeno nacionalnim parkom i predstavlja prvi institucionalizirani pokušaj zaštite izvornog ekosustava u Jadranu.
Nacionalni park "Mljet" proglašen je područjem posebne namjene poradi:
• Jedinstvenog panoramskog izgleda razvedenih obala, klifova, hridina i brojnih otočića, te bogate ortografije okolnih brda što se strmo izdižu iznad morske površine zaklanjajući brojna kraška polja i drevna naselja u kamenu. Njegova vanjska obala, otvorena južnom moru, strma je i puna "garma" - urušenih pećina. Obala okrenuta kopnu i buri niža je i pristupačnija;
• Sustava slanih jezera što predstavljaju jedinstveni geološki i oceanografski fenomen u kršu, značajan u svjetskim razmjerima. Ova dva jedinstvena morska jezera, bila su prvotno, oko 10.000 godina, slatkovodna, negdje sve do početka kršćanske ere. Jedino na obalnim stijenama nalaze se endemične dalmatinske biljke, s ljepoticom, dubrovačkom zečinom na čelu;
• U pitomom mediteranskom kraškom krajoliku doslovno skrivenih dviju prirodoslovnih osobitosti. Jedna osobitost su tipična kraška podzemna staništa: polušpilje, špilje i jame, a druga su mljetske "blatine", na našim otocima rijetke pojave povremenih boćatih jezera koja povremeno presušuju. O njihovom živom svijetu danas još uvijek znamo malo. Poznato je samo da se u njima stoljećima

lovilo jegulje i močvarne ptice budući su povezana morem.



• Lijepo razvijenog bogatog šumskog pokrova što je donedavna prekrivao velike površine obala Mediterana, a danas se rijetko kao ovdje zadržao u svom izvornom obliku. Na području mljetskih jezera šuma se spušta do samih obala, stvarajući ugođaj netaknute prirode.
• Otočića Svete Marije sred Velikog jezera s drevnim benediktinskim samostanom i crkvom koji datiraju iz 12. stoljeća. Otočić je poradi svog izuzetnoga estetskoga ugođaja i snažne duhovno-kulturne dimenzije svojevrsni simbol otoka i Nacionalnog parka "Mljet".
• Lokaliteta Polače kao sklopa kulturno-povijesnih znamenitosti s rimskom palačom i fortifikacijskim sklopom, te starokršćanskim bazilikama uklopljenim u živopisan, od vjetrova zaštićeni zaljev.
• Izuzetne kulturno-povijesne baštine, koja u neprekinutom slijedu od vremena ilirskih plemena, rimskog carstva, Dubrovačke republike, doseže sve do današnjih dana života suvremenoga čovjeka koji je ovdje stvorio stabilne uvjete života u suglasju s netaknutom prirodom.
Fenomen sustava jezera proslavio je otok Mljet širom svijeta. Veliko jezero površine 145 hektara, te dubine do 46 metara i Malo jezero površine 24 hektara i dubine do 29 metara, svojim tajnama privlače prirodoslovce, te i druge znatiželjnike i zaljubljenike u prirodu različitih profesionalnih i osobnih usmjerenja.
Bujna vegetacija otoka, poglavito područja Nacionalnog parka, pribavila je Mljetu atribut "zelenog otoka". Danas na Mljetu raste čak pet različitih tipova šuma. Ostaci mediteranske prašume, izvorne šume crnike, prisutni su samo fragmentarno, a najbolje su očuvani kao niska šuma panjača u predjelu Velika dolina. U drugim područjima ta je šuma nadomještena makijom, garizima, kamenjarima, te prostranim šumama brzorastućeg alepskog bora koji je preuzeo primat nad biljnim vrstama drugačijeg senzibiliteta. Uz šume, biološki su osobito značajna i neka druga staništa: priobalne pješčane dine, strme i visoke obalne stijene kao i one u unutrašnjosti otoka, te bilje obalnih grebena.



Specifičnost faune Mljeta je odsutnost zmija otrovnica poradi prisutnosti indijskog mungosa. Dosad je na otoku zabilježeno ukupno pet vrsta zmija i šest vrsta guštera. Njima se hrani i na Mljetu najveća dnevna grabljivica, orao zmijar. Također je izuzetno bogatstvo ptica pjevica. U šumama nalazimo i neke ptice koje su rijetke na otocima, poput šojke, sive muharice i šumskog zviždaka.
Tu živi i sivi puh kojeg sve više potiskuje mediteranski štakor, a malobrojnim obrađenim poljima sve više gospodari divlja svinja, novi stanovnik otoka. Vode Mljeta, još i danas poznate kao oceanografski živo područje, nekad su bile omiljeno obitavalište sredozemne medvjedice. Uprava Nacionalnog parka nada se da će svojim budućim nastojanjima ponovno uspjeti naseliti ovog ugroženog sisavca u vode zaštićenog akvatorija.
Povijest ovog otoka seže do vremena ilirskih plemena što su kamenim gradinama, nazivljem i ostacima grobova ostavili materijalne tragove svog postojanja na ovim područjima. U doba rimske prevlasti otok se spominje u nekoliko pisanih dokumenata. Najvrjedniji iz tog razdoblja su ostaci rimske palače iz 1. st. te okolnih bazilika i fortifikacijskih objekata u Polačama, datiranih iz nešto kasnijeg razdoblja. Postojanje nekoliko hidroarheoloških lokaliteta svjedoče o bogatom gospodarskom životu na području tadašnjeg južnog Jadrana.
Od 8. stoljeća središnji dio otoka naseljen je Hrvatima Neretljanima. Sredinom 12. stoljeća feudalni gospodari otoka postaju benediktinci pulsanskog reda, koji na otočiću usred Velikog jezera podižu svoju opatiju i crkvu. 1345. Godine fratri sklapaju ugovor kojim stanovnike Mljeta oslobađaju rada na imanjima u zamjenu za 300 hiperpera godišnje naknade. Od tada ovaj samostan, kroz dugi niz
stoljeća, djeluje kao kulturno, vjersko i političko žarište.



Na području današnjeg Nacionalnog parka benediktinski fratri dozvoljavaju naseljavanje tek u 19. stoljeću. Tada nastaje etnološki i arhitektonski zanimljivo naselje Govedari čiji naziv govori o zanimanju njegovih prvih stanovnika. Za Napoleonove vladavine u našim krajevima ukida se benediktinski red.
Krajem 19. i početkom 20. stoljeća Austrija pokušava unaprijediti život na otoku pa šumari vode brigu o održavanju šuma. No, veliki šumski požar 1917. godine odnosi stare šume kojima će dugo trebati da se obnove.
Današnje stanovništvo bavi se zemljoradnjom, posebice vinogradarstvom i maslinarstvom, a turizam i ugostiteljstvo sve više preuzimaju primat u svakodnevnom životu otočana, što je posebice vidljivo i u razvoju novih naselja uz more.
Stanovnici otoka Mljeta jedini su otočani na hrvatskom Jadranu koji se koriste ijekavskim govorom.
Iz Polača i Pomene vode staze i putevi prema Velikom i Malom jezeru. Posjetitelji parka, koji dolaze organizirano, imaju dogovoren smjer kretanja, dok individualni posjetitelji mogu razgledavati park prema želji ali poštujući Pravilnik o unutarnjem redu u Javnoj ustanovi Nacionalni park "Mljet"


[/FONT] Nacionalni park Paklenica

Paklenica je zajednički naziv za dvije kanjonske doline (Velika i Mala Paklenica najljepši je predio planinskog masiva Velebit kojega je UNESCO uvrstio u svjetske rezervate biosfere) s liticama visokim i 400m, koje se okomito na smjer pružanja planine, usjecaju od mora do pod najviše vrhove. Na dodiru mora i planine, u okomito urezanim i dubokim kanjonima podgorske doline koja prati glavni greben Velebita, obilje je zanimljivih i nesvakidašnjih prirodnih pojava. Iskonska priroda pobuđuje znatiželju ljudi i nadahnjuje posjetitelje. NP Paklenica najpoznatiji je alpinistički centar poznat i izvan granica Hrvatske.

Godine 1949. proglašen je Nacionalnim parkom. Danas je Nacionalni park Paklenica jedno od najatraktivnijih prirodo-znanstvenih i turističkih područja sjeveroistočnog dijela Mediterana. Bogata i raznolika flora i fauna (mnoge endemične vrste, Bjeloglavi sup), brojni kraški fenomeni (Manita peć), kao i bogata sportska ponuda (freeclimbing, trekking, izleti s piknikom u šumarskoj kući “Lugarnica”, obilazak mlinice i upoznavanje principa njenog rada) privlače sve više posjetitelja.


Pješačko biciklistička staza

Pješačko biciklistička staza spaja Starigrad-Paklenicu i Seline, morsku obalu s planinskim zaleđem, prošlost s današnjicom.
Ako krećete iz središta Starigrada-Paklenice, očekuje Vas lagana vožnja (šetnja) starigradskim ulicama, koju možete upotpuniti obilaskom planinarske poučne staze MIRILA. Na taj čete način upoznati jedinstveno hrvatsko kulturno dobro - kamena spomen znamenja smještena uz velebitske putove koja svjedoče o nekadašnjem načinu življenja i umiranja na velebitskim obroncima.

U zaseoku Marasovići preporučamo posjet malom etnogradfskom muzeju i dalmatinskoj konobi u novouređenoj etno-kući. Odavde se možete zaputiti u Nacionalni park Paklenicu ili nastaviti stazom koja vodi kroz životopisne stare zaseoke smještene u pitomom planinskom zaleđu, s prekrasnim vidicima na Velebitski kanal.
Iz svakog od starih zaseoka na našoj stazi možete se spustiti do obale, te se okrijepiti u nekom od simpatičnih restorana i kafića ili se pak osvježiti u kristalno čistom moru. Oduševit će Vas raskošna ljepota prirodnih plaža Pisak i Kulina, na čijem krajnjem rtu Večka kula skriva tajnu kralja Pasoglava… A u neposrednoj blizini nalazi se i starohrvatska crkva sv. Petra (10.st) koja je zasigurno vrijedna vašeg posjeta.

Obogaćeni dojmovima i novim saznanjima o životu i običajima podvelebitskog kraja, vraćate se u Starigrad-Paklenicu, otkud je i započelo ovo kratko putovanje kroz prošlost.
Dužina staze: Starigrad - Reljani 8 km
Težina staze: lagano, osim dionice Matkovača - Mirila (900 m, srednje teško), te prelaska potočnog koriota u kanjonu Male Paklenice (200 m, srednje teško)
Podloga: asfalt - makadam - zemlja - kamen
Visinska razlika: 100 m


Mirila

Na velebitskim prijevojima, uzvisinama i čistinama, uz planinske putove, smještena su mirila, pogrebna spomen znamenja izrađena u kamenu.
Nastajala su u doba kada se živjelo i umiralo u velebitskim zaseocima (17. - 20. st.), a preživljavalo uglavnom od stočarstva. Čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na planinskim obroncima, koje se moralo prenositi do seoske crkve i do groblja na kojem ih se pokapalo. Na tom teškom putu bilo je dopušteno zaustaviti se, odmoriti i pokojnika spustiti na tlo samo na jednom mjestu - mjestu pokojnikova posljednjeg pozdrava sa Suncem. Na tom mjestu nastajalo je mirilo - mjera (mira) pokojnika označena uzglavnim i podnožnim kamenom, popločenjima između njih, te simbolima u plitko urezanom reljefu utglavnog kamena. Štovala su se i posjećivala više od samog groba u kojem je tek “tijelo, bez duše koja je ostala na mirilu”.

Mistični likovi prikazani na uzglavnicima, među kojima su najčešći križ i solarni krug, upućuju na kontinuitet umjetničkog ukrašavanja od prapovijesnih kultura, preko ranog kršćanstva i ikonografije stećaka, dok su natpisi rijetki i pripadaju novijem vremenu.
Kao kamene oznake jedinstvenog pogrebnog kulta, mirila nam prenose običaje, način života i stvaranja cijelog jednog vremena.

Manita peć

Na području parka zabilježeno je 70-ak špiljskih objekata, među kojima su najljepše špilja Manita peć i jama Vodarica. Za turistički posjet otvorena je samo špilja Manita peć.
Iz Anića luke odvaja se staza prema zapadnoj strani kanjona, do Manite peći. Nadmorska visina ulaza u špilju je na oko 550m. Špilja duljine 175 m podjeljena je u dvije dvorane koje obiluju stalagmitima, stalaktitima i sigastim stupovima (stalagamatima). Procjenjuje se da je starost ukrasa oko 80.000 godina.
Do špilje se pješači oko sat i pol. Obilazak špilje je moguć samo u pratnji vodiča.
izvor:croatia



Nacionalni park Risnjak

Masiv Risnjaka bjelinom svojih stijena, dominantno se izdignuo nad zelenilom goranskih šuma. Prekrasni vidici koji se pružaju sa 1528 m nadmorske visine na Kvarnerski zaljev, Istru i Julijske Alpe u susjednu Sloveniju, ostat će u sjećanju svakog posjetitelja.

​

Na Veliki Risnjak moguće je doći još iz pravca Mrzle Vodice, Platka i Gerova.

Kao cjelodnevni program preporučamo odlazak na Risnjak iz pravca Gornjeg Jelenja a povratak jednom od staza u Crni Lug, na glavni ulaz u Park.
Podno samog vrha Velikog Risnjaka planinarski dom na Schlosserovoj livadi pružiti će Vam zaklon u zimskim mjesecima u svom sklonišu sa 6 ležaja , dok Vas preostali dio godine očekuju naši domaćini s mirisnom kuhinjom i ugodnim smještajem.

PLANINARSKI DOM

Šumarska lugarnica na Smrekovcu, podno vrha Risnjaka, bila je prvi objekat u funkciji prihvata i smještaja posjetitelja masiva Risnjaka. Podignuta je od strane vlastelina Turn – Taxis za njihove potrebe, ali je uz njihovu dobru volju poslužila i ostalim posjetiteljima.
Ideja o izgradnji Planinarskog doma na Risnjaku potiče još od 1914.godine, kada je podružnica HPD-a sa Sušaka izradila nacrte novog doma. S realizacijom ove ideje trebalo je sačekati ipak “bolja” vremena.
U jesen 1931.god., nakon sveobuhvatnih priprema, započela je izgradnja. U srpnju 1932.god. Planinarski dom je bio pod krovom, a do sredine rujna iste godine izvršeno je unutarnje uređenje.
Planinarski dom “Dr. Josip Schlosser Klekovski” otvoren je društvenom svečanošću 18. rujna 1932.god. Od otvorenja pa do današnjih dana na Planinarskom domu izvršeno je čitav niz obnova. Zadnja veća obnova dovršena je 1988.god. kada Dom poprima današnji izgled.
Planinarskim domom “Dr. Josip Schlosser Klekovski” upravljale su planinarske organizacije sve do 1991.god. kada prelazi pod upravu Nacionalnog parka “Risnjak”, pod kojom se nalazi i danas.

Nacionalni park sjeverni Velebit

SJEVERNI VELEBIT, najmlađi je hrvatski nacionalni park, osnovan 1999. godine. Njime se željelo obuhvatiti najatraktivnije i prirodno najvrednije prostore sjevernog dijela Velebita. U prostoru ovog izrazito gorskog parka koncentriran je na malom prostoru izuzetno velik broj atrakcija - veličanstvene krške forme Hajdučkih i Rožanskih kukova, jedinstveni botanički vrt u prirodi, Lukina jama, jedna od najdubljih na svijetu. Stoga hrvatski planinari upravo ovaj prostor smatraju najvećim draguljem među hrvatskim gorama. Nešto slabija posjećenost uvjetovana udaljenošću od glavnih prometnica samo povećava mističnost i iskonski prirodni ambijent ovog prostora.

izvor:croatia

 

[zjovan29]

[FONT=Arial, Helvetica]

[/FONT]

KVARNER I ISTRA​

Specijaliteti bazirani na namirnicama iz mora, jela pripravljena po starim receptima uz jaku zastupljenost lokalnih aromatičnih trava i začinskog bilja osnovne su značajke ove kuhinje koja se sastoji od puno malih različitih gastronomskih podregija. Istarski pršut, grobnički sir, sir od tartufa, slane srdele, namaz od bakalara, istarski pešt i salata od mekušaca samo su neka od hladnih predjela koje treba probati. Za toplo predjelo najčešće se nude razni rižoti i tjestenine s plodovima mora, maneštra od bobići, jota ili fritaja s tartufima, rigom ili šparogama. Svježa morska riba, kvarnerski škampi na razne načine, školjke iz Limskog kanala specijaliteti su koji vikendom privlače brojne susjede Talijane. Specijaliteti unutrašnjosti Istre i Kvarnerskih otoka su dimljeni ombolo i kobasice s kiselim kupusom, fuži i njoki s gulašom od divljači, zec na padelu i janjetina pod pekom. Za desert može se probati kroštule i fritule, suhe smokve i slastice od kestena. Lovranski maruni (veliki kesteni), šparoge i tartufi iz motovunske šume su namirnice kojima su u njihovoj sezoni posvećeni posebni gastro dani. Od domaćih salata nudi se salata od matovilca, rige i radića, a i jelima se dodaje svježi mažuran, bosiljak, kadulja, matičnjak, majčina dušica, ružmarin i lovor, te uz ribu obavezno maslinovo ulje.
Za aperitiv preporučamo neki od brojnim nagradama nagrađeni pjenušac iz palete Misal Đordana Peršurića (Misal prestige, Millennium, Noire, Rose i Rouge) ili neki od Darninih aperitiva. Uz jela od bijele ribe i bijela mesa uglavnom se pije malvazija (Arman, Orto nero, Istravino), bijeli i sivi pinot (Agrolaguna), vrbnička žlahtina (PZ Gospoja posebice uz janjetinu) i chardonnay (Agrolaguna). Uz tamna mesa i plavu ribu najpopularniji su teran (Arman), merlot i borgonja (Istravino, Agorlaguna) i cabernet sauvignon (Agorlaguna). Uz desert se preporuča muškat bijeli ili neki od Darninih likera.
Ekskluzivni restorani s vrhunskom ponudom su Milan (riblji), Valsabbion (slow food), Vela Nera (kreativana kuhinja) i Zigante u Livadama, Amfora (riblji, kreativna kuhinja), Bevanda (riblji), Plavi podrum (riblji, kreativna kuhinja), Sv. Jakov i Laurus u Opatiji, Bonavia (hrvatski i internacionalni) u Rijeci, i Rivica (lokalni specijaliteti, kreativna kuhinja) u Njivicama. Pretežito riblji specijaliteti karakteriziraju Giannina, La perlu i Orku u Rovinju, Zlatnu ribicu u Poreču, Trošt u Vrsaru, Fantasiju i Borghese u Puli, Nostroma u Rabcu, Evergreen u Opatiji, Mali raj u Ičićima, Kvarner i Najade u Lovranu, Moslavinu u Crikvenici, Kanajt u Puntu i Idu na Rabu. Domaći ambijent i lokalne specijalitete nude Marino u Momjanu, Vodnjanka u Vodnjanu, Dvi murve u Poreču, Mira između Kastva i Rijeke, Nada i Gospoja na Vrbniku. Lovački specijaliteti mogu se probati u restoranu Dopolavoro na Učki, Ronjgima u Ronjgima, Bitoraju u Fužinama i Evi Lokvama, a polagano blagovanje (slow food) sezonskih namirnica u Kukuriku u Kastvu i u Le Mandraću u Voloskom.
Ova gastronomska zona proteže se kroz dvije vinogradarsko-vinarske podregije u kojima se uzgajaju sljedeće preporučene sorte vinove loze:
Podregija Istra: malvazija istarska, pinot bijeli, chardonnay, pinot sivi, muškat bijeli, muškat žuti, muškat momjanski, muškat ottonel, sauvignon, teran, borgonja, muškat ruža porečki, merlot, cabernet franc, cabernet sauvignon, pinot crni, hrvatica, žlahtina, syrah, barbera.
Podregija Hrvatsko primorje: malvazija istarska, žlahtina, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay, trbljan, gegić, trojšćina crvena, sauvignon, muškat žuti, maraština, sušić, cabernet sauvignon, merlot, plavina, babić, sušćan, grenache blanc, nebiolo, frankovka, syrah, jarbola.

DALMACIJA I DALMATINSKA ZAGORA

​

Osnovne karakteristike dalmatinske kuhinje su svježe namirnice, jednostavna priprema s malo začina i začinskog bilja (izuzev peršina, češnjaka, luka i lovora), bez previše sklonosti eksperimentiranju s namirnicama i gastro novitetima. Obrok treba početi s dalmatinskim pršutom i paškim sirom, slanim srdelama i salatom od mekušaca ili ribljom marinadom, sve obavezno uz dodatak maslina koje u gotovo svakom dalmatinskom mjestu konzerviraju drugačije. Čuvene su i sirove stonske kamenice. Nastavak je riblja juha, pašta - šuta, maneštra od janjetine i kaštradine, janjeće tripice, frigani gavuni, artičoke s graškom. Slijede riba lešo s blitvom i krumpirom, riba na gradelama, brudet od ribe, buzara od školjaka i škampi, gulaš od suhe hobotnice ili od mesnih jela govedina lešo sa salsom, pašticada, janjetina kuhana s povrćem, meso s roštilja mazano ružmarinom i maslinovim uljem i čuvena otočka janjetina s ražnja. Od slastica je najpoznatija dubrovačka rožata, starogradski paprenjak i suhe smokve. Najpoznatiji specijaliteti neretvanske i cetinske kuhinje su brodet od jegulja i žaba i buzara od riječnih rakova.
Vrhunac dalmatinske proizvodnje vina dostignut je na poluotoku Pelješcu i otoku Hvaru. Uz bijelu ribu i bijelo meso svakako treba probati postup (PZ Dingač). Najpoznatija bijela sorta južne Dalmacije je pošip (vinarija Smokvica, Badel 1862), a srednje je debit (Dalmacijavino). Vinarija Bibich proizvodi od njega Debit Bibich lučica riserva. Na otoku Hvaru uzgaja se autohtona sorta bogdanuša (Dalmacijavino). Kao prijelaz dobro je probati rosé (vinarija Benkovac). Uz tamno meso i plavu ribu najčešće se pije plavac (PZ Dingač, PZ Svirče), merlot i Faros (Dalmacijavino), te vrhunski plavac Mili (Istravino), dingač (PZ Dingač) i vrhunski Ivan Dolac (Vinarija Svirče - Badel 1862). Jedno od vina sastavljenih od autohtonih sorti, koje svakako treba probati je i „ Bibich riserva cuvee“.
Ekskluzivni restorani su Zlatna ribica (riblji) u Brodarici kraj Šibenika, Villa Neretva (dalmatinska i neretvanska kuhinja) u Metkoviću, Atlas klub Nautika (riblji) i Proto u Dubrovniku. Pretežito riblji specijaliteti karakteriziraju Tavernu Diklo u Zadru, Zlatne školjke u Skradinu, Gradsku vijećnicu u Šibeniku, Šešulu u Marini, Baletnu školu u Kaštelima, Bobana i Noštroma u Splitu, Epetium u Stobreču i Kapetanovu kuću (uzgajalište školjaka) u Stonu. Specijalitete u domaćoj atmosferi možete probati kod Nike u Zadru, u Struji u Stobreču, Kod Mije u Lokvi Rogoznici, Ježu u Makarskoj, kod Duje u Splitu i Orsanu Gveroviću u Zatonu kraj Dubrovnika. U novaljskom Boškincu nude slow food sezonskih specijaliteta, u Čaporicama u Trilju možete uživati u sinjskim specijalitetima, a u Konavoskim dvorima, Ljuta nude konavoske specijalitete.
Ova gastronomska zona proteže se kroz tri vinogradarsko-vinarske podregije u kojima se uzgajaju sljedeće preporučene sorte vinove loze:
Podregija Sjeverna Dalmacija: maraština, debit, pošip bijeli, trebbiano toscano, rkaciteli, trbljan, chardonnay, plavina, lasina, merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc, syrah, babić, carignane, grenache noir, zadarka, vranac, svrdlovina crna.
Podregija Dalmatinska zagora: maraština, debit, trbljan, ninčuša, okatac crni, kujunđuša, pinot sivi, pinot bijeli, chardonnay, rudežuša, trnjak, merlot, zlatarica, medna, cabernet sauvignon, syrah, plavac.
Podregija Srednja i Južna Dalmacija: maraština, debit, plavac, okatac crni, babić, ninčuša, zlatarica, vugava, merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc, malvasia dubrovačka bijela, grk, pošip bijeli, cetinka, bratkovina, trebbiano toscano, debit, trbljan, bogdanuša, prč, drnekuša, kurtelaška bijela, plavina, dobričić, crljenak, vlaška, mladenka, muškat ruža crni.

MOSLAVINA, KARLOVAC I OKOLICA, GORSKI KOTAR I LIKA

Plodovi šuma i gorskih rijeka su osnovne odrednice ove gastro zone. Obrok je najbolje započeti sirom škripavcem i dimljenom slaninom ili pršutom od jelena, vepra ili medvjeda uz uštipke ili domaću pogaču. Slijede rezanci s gljivama, janjeća juha sa suhim mesom, suha braveća plećka u kiselom kupusu ili kiseloj repi i kupus s rebarcima i kobasicama. Od glavnih jela treba probati janjetinu i odojka s ražnja ili ispod peke, punjena teleća prsa, jela od divljači, pohane žablje krake ili pastrvu na razne načine.
Domaću gastro ponudu uz ponudu specijaliteta drugih regija i kreativne specijalitete nude u restoranu Srakovčić u Karlovcu, a specijalitete od noja uz autohtonu posavsko - moslavačku kuhinju možete kušati u restoranu Cocktail u Sisku. Autohtoni specijaliteti nude se u objektima kuće Žganjer u Karlovcu i Ozlju koja se najviše profilirala u specijalitetima od janjetine, restoranu DP u Donjem Zvečaju, Zelenom kutu u Zvečaju i Toplicama u Topuskom. Lovačku kuhinju nude u Lovačkom rogu u Karlovcu i Gradini u Ogulinu.
Ova gastronomska zona proteže se kroz tri vinogradarsko-vinarske podregije u kojima se uzgajaju sljedeće preporučene sorte vinove loze:
Podregija Moslavina: graševina, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay, traminac crveni, traminac bijeli, sauvignon, rajnski rizling, silvanac zeleni, rizvanac, semillon, moslavac, muškat ottonel, škrlet, dišeća ranina bijela, manzoni bijeli, kraljevina, ranfol, frankovka, pinot crni, gamay bojadiser, alicante bouchet, cabernet sauvignon, cabernet franc, zweigelt, portugizac, lovrijenac.
Podregija Pokuplje: graševina, pinot bijeli, pinot sivi, silvanac zeleni, sauvignon, rajnski rizling, traminac crveni, traminac bijeli, rizvanac, chardonnay, škrlet, dišeća ranina bijela, ranfol, šipelj, plavec žuti, muškat bijeli, muškat žuti, muškat ottonel, zelenac slatki, manzoni bijeli, moslavac, frankovka, portugizac crni, pinot crni, merlot, zweigelt, lovrijenac.
Podregija Plešivica: graševina, pinot bijeli, pinot sivi, silvanac zeleni, sauvignon, rajnski rizling, traminac crveni, traminac bijeli, rizvanac, chardonnay, neuburger, veltlinac crveni, veltlinac zeleni, šipelj, plavec žuti, muškat bijeli, muškat žuti, muškat ottonel, zelenac slatki, manzoni bijeli, moslavac, frankovka, portugizac crni, pinot crni, merlot, zweigelt, lovrijenac.

ZAGORJE, MEĐIMURJE, PODRAVINA

Uspomena na plemićke gozbe u tim krajevima reflektirala se i na današnje specijalitete, najčešće mesna jela komplicirane pripreme. Od hladnih predjela svakako treba probati meso z lodrice (meso čuvano u začinjenoj masti), sir prge, svježi kravlji sir s crvenom paprikom, domaću šunku i gušću paštetu. Od toplih predjela čuvena je štruklova juha, zagorska juha od krumpira, šunka pečena u tijestu, te gorički gulaš. Za glavno jelo treba probati pečenu puricu, patku ili gusku s mlincima ili punjene heljdinom kašom, sušenu pa kuhanu svinjsku koljenicu ili krvavice s kiselim kupusom, sarme, Stubičku pisanicu, punjena teleća prsa, punjenu kokoš, kokoš s domaćim rezancima, samoborski kotlet i kotlovinu, pečenku u mrežici i kao prilog heljdinu kašu, kukuruzne zlevke ili podravski grah. Mjesta treba ostaviti i za slane i slatke štrukle, zagorsku bučnicu, štrudle s raznim nadjevima, bregovu pitu i hrvatske palačinke.
Ekskluzivnu ponudu hrvatske kuhinje na novi način može se probati u Dvorcu Bežanec. U Zlatnoj guski u Varždinu i interijer i ponuda prilagođeni su srednjem vijeku. Kreativnu kuhinju nude u Katarini u Čakovcu. Hotel Turist poznati je po domaćim i internacionalnim specijalitetima, a Kraluš u Koprivnici po pivskim specijalitetima. Varždinbreg kraj Varaždina, Mala hiža kraj Čakovca, Podravska klet u Koprivnici, Zaboky u Zaboku i Zelenjak u Kumrovcu ističu se autohtonim ambijentom i širokom ponudom regionalnih specijaliteta.
Ova gastronomska zona proteže se kroz dvije vinogradarsko-vinarske podregije u kojima se uzgajaju sljedeće preporučene sorte vinove loze:
Podregija Zagorje – Međimurje: rajnski rizling, traminac crveni, traminac bijeli, graševina, moslavac, sauvignon, pinot bijeli, pinot sivi, silvanac zeleni, chardonnay, rizvanac, muškat žuti, muškat bijeli, zelenac slatki, veltlinac crveni, kraljevina, muškat ottonel, portugizac crni, pinot crni, frankovka, lovrijenac, zweigelt, gamay bojadiser.
Podregija Prigorje – Bilogora: graševina, moslavac, kraljevina, pinot bijeli, pinot sivi, traminac crveni, traminac bijeli, silvanac zeleni, rajnski rizling, chardonnay, sauvignon, muškat bijeli, muškat žuti, veltlinac crveni, plavec žuti, ranfol, rizvanac, manzoni bijeli, škrlet, frankovka, portugizac crni, gamay bojadiser, alicante bouchet, pinot crni, merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc, zweigelt, blauburger, lovrijenac.

SLAVONIJA I BARANJA

Osnovne karakteristike kuhinje Slavonije i Baranje su obilne porcije ukusna i poprilično začinjena jela. Trendovi “zdrave prehrane” nisu još zaživjeli u većini slavonskih restorana. Za hladno predjelo se obično servira kulen, svježi kravlji sir posut slatkom paprikom i slavonska šunka uz razno kiselo povrće. Toplo predjelo je čobanac (ljuti jušni gulaš) ili riblji paprikaš s domaćom tjesteninom, te pogačice od sala. Slijedi raznovrsna ponuda specijaliteta od riječne ribe - šarana, soma, smuđa i kečige ili mesnih specijaliteta kotlovine, roštilja i odrezaka punjenih slavonskom šunkom, sirom, gljivama, pileći paprikaš, te divljač na razne načine. Kao prilog se često služi sataraš ili ajvar. Za desert treba svakako probati gužvaru, orehnjaču, makovnjaču i savijaču od svježeg kravljeg sira.
Uz hladne mesne nareske, jela od ribe i bijela mesa predlažemo suhu graševinu (Zdjelarević, Majetić, Lukačević, Jakobović, Iločki podrumi, Kutjevo, Đakovačka vina,), rajnski rizling (Kutjevo, Iločki podrumi) ili rizling (Đakovačka vina). Uz jela od bijela mesa s umacima preporuča se chardonnay (Zdjelarević, Kutjevo, Iločki podrumi), sauvignon (Zdjelarević) i traminac (Iločki podrumi). Uz jela od tamnog mesa i jela od divljači paše crna, suha frankovka (Iločki podrumi), a uz slatke deserte vino od malina Frambovin (Štefančić).
Od ekskluzivnih objekata s lokalnim i hrvatskim specijalitetima možemo preporučiti restoran Dvorci Slavonije, hotela Park u Našicama. Slavonski specijaliteti karakteriziraju i Bilogoru u Grubišnom polju i Slavoniju u Osijeku. Najpoznatiji restoran koji nudi roštilj je Bijelo - plavi u Osijeku, a najpoznatija jela od divljači nudi Kormoran u Bilju. Posljednjih godina Slavonija je obogaćena s dva ekskluzivna nova restorana kreativne kuhinje – restoranom vinske kuće Zdjelarević u Brodskom Stupniku i Krunom (hotela Kralj Tomislav) u Novoj Gradiški.
Ova gastronomska zona proteže se kroz dvije vinogradarsko-vinarske podregije u kojima se uzgajaju sljedeće preporučene sorte vinove loze:
Podregija Podunavlje: graševina, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay, traminac crveni, traminac bijeli, sauvignon, rajnski rizling, muškat ottonel, moslavac, manzoni bijeli, silvanac zeleni, ružica crvena, cabernet sauvignon, cabernet franc, merlot, frankovka, portugizac, pinot crni, zweigelt, alicante bouchet, gamay.
Podregija Slavonija: graševina, pinot bijeli, pinot sivi, chardonnay, sauvignon, traminac crveni, traminac bijeli, silvanac zeleni, rajnski rizling, rizvanac, manzoni bijeli, muškat ottonel, kerner bijeli, ranfol, moslavac, zelenac slatki, frankovka crna, pinot crni, zweigelt, merlot, cabernet sauvignon, cabernet franc, portugizac, syrah.

ZAGREB I OKOLICA

U Zagrebu su kao u pravoj metropoli prisutne sve hrvatske i brojne strane kuhinje.
Među ekskluzivne objekte u kojima se mogu probati vrhunski specijaliteti svih naših krajeva spadaju restoran Paviljon, riblji restoran Babilon, restoran zagorskih i podravskih specijaliteta Okrugljak i restoran hotela The Westin. Stari zagorski specijaliteti naglašeni su u restoranu Stari puntijar. Riblja jela spremaju se u Jadranu, a japanski specijaliteti u Takenoku. U Vinodolu nude zagorske i goranske specijalitete, a Boban nudi kuhinju s elementima talijanske. Dobar izbor ribljih i mesnih specijaliteta ima Cantinetta i Mon ami. U domaćoj atmosferi može se u Samoboru u restoranu Pri staroj vuri uživati u starim zagorskim jelima, a u Dva goluba u zagorskim.
U Zagrebu su zastupljena vina svih naših vinogorja. Iz obližnjeg vinogorja, za dobar početak preporučamo pjenušac Badela 1862 ili Badelovu viljamovku. Uz jela od bijela mesa i morske specijalitete rajnski rizling (Mladina), te vina Mladina: pinot bijeli uz plemenite slatkovodne i morske ribe, graševinu uz hladne nareske, začinjenija i masnija jela od bijelog mesa i slatkovodne ribe, te uz jela s roštilja, chardonnay uz jela od bijelog mesa i specijalitete od rakova i žaba, sauvignon uz jela od bijelog mesa s izražajnijim umacima, te s kuhanom ribom. Uz jela od tamnog mesa možete probati pinot crni (Režek) ili osjetiti duh Zagreba u portugizcu (Režek). Uz sireve ili za nezaboravan kraj večeri možete kušati neko od arhivskih vina Badela 1862.


Gastronomija

Hrvatska je kuhinja raznovrsna te je stoga poznata i kao kuhinja niza regija. Svoje suvremene korijene vuče iz protoslavenskog i antičkog doba. Razlike u izboru namirnica i načina priprema najočitije su ako usporedimo kontinentalne i obalne regije. Za kontinentalnu kuhinju tipični su raniji protoslavenski korijeni te noviji kontakti sa poznatijimgastronomskim predstavnicima – mađarskom,bečkom i turskom kuhinjom. Obalnu regiju karakterizira utjecaj Grka, Rimljana i Ilira te kasnijih mediteranskih kuhinja – talijanske i francuske. Bogat književni opus svjedoči o visokoj razini gastronomske kulture u Hrvatskoj. Zabilježeni su podaci o, za europske pojmove, prehrani iz daleke prošlosti, kao recimo u Belostenčevu “Gazophylaciumu” te u latinsko – kajkavskom rječniku iz 1740. koji je prethodio sličnom francuskom rječniku.
Tu su i beletristička djela Marulića, Hektorovića, Držića i drugih pisaca, sve do djela koje je 1813. napisao Ivan Bierling, a koje sadrži recepte za pripremanje 554 različita jela (prijevod njemačkog izvornika) i smatra se prvom hrvatskom kuharicom.

GASTRONOMIJA ISTRE I KVARNERA





Danas mnoga jela proistekla iz neimaštine doživljavaju svoje ponovno buđenje. Tako se, za negdašnju prehranu ribara i težaka, danas tvrdi da je sukladna načelima najmodernijih nutricionističkih trendova. Prehrana s mnogo (uglavnom plave) ribe, prevaga kuhanih (lešo) nad pečenim jelima, obilje povrća i voća, samoniklog bilja, korištenje maslinovog ulja te umjerena konzumacija (uglavnom crvenog) vina – osnovne su odlike mediteranske kuhinje odnosno trendovskog pokreta: Mediteranski način življenja (Mediterranean diet).
Nakon napuštanja koncepcije tzv. masovnog turizma, od 1995., na inicijativu Turističke zajednice i Odjela za turizam Istarske županije, kreira se nova turistička ponuda čiji sastavni dio čini i atraktivna gastronomija. Organiziraju se brojne gastronomske manifestacije posvećene lokalnim namirnicama: dani posvećeni raznolikim plodovima Istre: tartufima, gljivama, siru i medu, kobasicama i ombolu, puževima, sardelama, šparugama, marunima itd. Otvaraju se brojne konobe koje pripremaju jela na tradicionalan način: na ognjištu i pod pekom. Niču sve profinjeniji restorani sa specijaliziranom ponudom.
Od 1996. redovito izlazi Gastronomski vodič Istre: popis najboljih restorana i konoba Istre, po ocjeni neovisne komisije. Privlačnosti istarske gastronomije pridonijela je i zaštita pršuta kao autohtonog proizvoda te popularizacija ostalih istarskih gastro-ikona: bijelog tartufa (Tuber Magnatum Pico), kvarnerskog škampa, sira, meda i maslinovog ulja.

HRVATSKA VINA

Hrvatska se s pravom ponosi svojom širokom paletom visokokvalitetnih vina (Postoji čak 700 vrsta vina sa zaštićenim geografskim podrijetlom) rakija, voćnih sokova, piva i mineralnih voda. Na jugu ljudi uz jelo piju bevandu (teško crno vino bogata okusa pomiješano s običnom vodom), a u sjeverozapadnim područjima gemišt(suha, aromatična vina pomiješana s mineralnom vodom).

​

ISTARSKA VINA – Strast, stil, predanost …

​

Istri je vino nerazjašnjiva nadnaravna svetost, potreba i ljubav, kultura življenja, jelo i piće, molitva i kletva. Istranin je lozi kultno privržen. Poslovica to potvrđuje: Vino od loze i mliko od koze. Od pšenice se živi, a vino je mit: Kruh je za tilo, vino je za dušu – reći će naši stari. Istra, taj minijaturni kontinent, najveći poluotok Jadrana, idealno uranja u more u smjeru vječno osunčanog jugozapada. Kvalitetu vina upotpunjuje i posebnost tla, crvena zemlja uz more i bijela zemlja unutrašnje Istre. Ukupna površina vinograda je 6.151 hektar. Zapadno istarsko vinogorje (Poreč, Buje, Pula, Rovinj) najveće je i vinogradima pokriva 5.839 hektara. Središnje vinogorje (Buzet, Pazin) ima 209 hektara, a istočno (Labin) 103 hektara.​

Istarska malvazija je već duže od sto godina najčuvenije i najprisutnije vino našeg poluotoka. Ovisno o tehnološkom postupku prerade, njege i starosti, varira od slamnatožute do zlatnožute boje. Miris malvazije ponajprije asocira na bagremov cvijet. Sadržaj osnovnih sastojaka čini je srednje do jako alkoholnom (od 11,5 do 13,5 vol%), profinjene aromatičnosti i svježeg okusa. Sjajno se sljubljuje s cijelom lepezom morske kuhinje. Istarska protuteža malvazije je – teran. Teran i njegova podvrsta refošk drže se starim i autohtonim vinima Istre. Mi crvena vina nazivamo – crnim, prije svega radi teranove intenzivnotamne rubinove boje. Domaći seljak mu tepa: kolora je kako zečja krv, a pije se kako mliko. Živih je voćnih mirisa i vrlo prepoznatljivog okusa. Odlično nadopunjuje nešto kaloričnija jela, domaće gulaše i šuga te divljač. Mnogi poznavaoci istarskih vina na prvo mjesto će izdvojiti istarski muškat, ili pravilnije, Momjanski muškat, poradi njegove zlaćane boje, intenzivnog mirisa divljih karanfila i izuzetne arome. Suho i slatko. Vrli pratilac slastica, ali i svakog profinjenog jela. Muškatu se pripisuju i afrodizijska svojstva.


​

MASLINOVO ULJE

Ništa nije ravno toj tekućini, ona je jednostavno neusporediva: simbol Mediterana, zdravlja, gastronomskog užitka i napose lagodne i spokojne starosti. Nesvakidašnjeg je gorkastog okusa, izuzetnog mirisa i sjajni začin ponajboljih jela. Najvrjednija masnoća u ljudskoj prehrani. Sredstvo za njegu tijela, lijek kod raznih tegoba, po mnogima – eliksir života. Božanski plod. Tekuće zlato. Što se krije iza tih nadnaravnih hvala? Ulika! Ulje! Ulje bogova i ljudi. Ulje masline. Ulje milosrđa i pomazanja.​

Mitska i biblijska biljka, simbol našeg sredozemnog svijeta i življenja, zaštitni znak Istre. Kršćanski obred i svetkovina: Uličnica pred Uskrs. Maslinova grančica – simbol mira. Grčka mitologija želi da je maslina nastala na sljedeći način: božica Atena bacila je, u nadmetanju sa Posejdonom, kap vode na klisuru i tu je izrasla maslina. Istru je kroz milenije određivala maslina. I prva pisana svjedočanstva vezana za naš poluotok – dugujemo upravo maslini, odnosno maslinovom ulju i to još iz vremena starih Grka i Rimljana. Tada je, vjerovali ili ne, istarsko ulje bilo sinonim za najbolje ulje, takve kakvoće s kojom su se sva druga ulja uspoređivala.​

Marko Valerije Marcijal (40. – 103.) najznačajniji rimski pisac epigrama, rodom iz Španjolske, ostavio je zapisane najljepše komplimente istarskom ulju. Veličajući svoju Kordobu on je uskliknuo: “Uncto Corduba laetior Venafro, Histria nec minus absoluta testa – Kordobo, koja si rodnija od uljevitoga Venafra, savršena koliko i ulje iz Istre”.​

Osim mnogobrojnih pisanih svjedočanstva, ostali su i materijalni dokazi: ostaci antičkih uljara duž cijele zapadno-istarske obale, posebice na Brijunima, u Barbarigi, Poreču, Červar Portu. Odmah do njih bile su prave industrijske zone proizvodnje amfora. Naravno da su uz te pogone bili veliki nasadi maslina i to autohtonih istarskih sorti bjelica, karbonera, buža i ostale. Danas kao da smo na novim počecima. Imamo pedigre bez premca, očito odličnu klimu i sastav zemlje, pogodan geografski smještaj, tradiciju, iskustvo i stručnjake, no, izgleda da ipak zaostajemo za novim svjetskim trendovima i saznanjima. Pred nama je veliki iskorak, izazov u stvaranju maslinika probranih autohtonih sorti, vrhunskog ulja, prihvaćanju novih tehnologija u uzgoju kao i izgradnji suvremenih uljara.

​

ISTARSKI TARTUF



Gurmani se slažu samo u jednom – tartuf je vrhunac gastronomije. Čudan je to, tajnovit i pod zemljom sakriven gomolj. Nema nadzemne biljke i čovjek ga može naći samo uz pomoć posebno dresiranih pasa.
Istra, naš srcoliki poluotok, ima dvije vrste zemlje, intenzivno crvenu u priobalju i sivu, glinastu u središnjem dijelu. Tartuf raste baš u toj sivoj zemlji, u vlažnoj, hrastovoj Motovunskoj šumi kojom protječe rijeka Mirna. Tartufarska zona proteže se dalje ka sjeveru do Lanišća, potom rječicom Rašom ka jugoistoku na Labinštini, te na jugu do Pazina.
Istarski bijeli tartuf jedan je od najcjenjenijih na svijetu, zri u jesen i najbolje je kušati tu rijetku blagodat odmah, tek ubranog u izvornom okruženju malih gostionica i renomiranih restorana. U njegovoj neposrednoj blizini, na uzvisinama uz rijeku Mirnu sve češće se nalazi i crni tartuf, kao i druge podvrste bijelog tartufa koje se konzumiraju zimi i ljeti.
I napokon, što je tartuf? Gastronomi se još ne mogu složiti niti u tome je li on hrana ili začin. Taj čudni i neugledni „krumpir“, taj najčuveniji afrodizijak intenzivnog i neponovljivog mirisa, od trpeze starih Rimljana pa do danas ostao je bespogovorni kralj kulinarstva. Enigma i slast. Kad se na njega naviknete, ostat će te mu vječni poklonik, ovisnik, kao o svakome grijehu.

HRVATSKA KUHINJA

Gdje jesti?

Uz hotele koji nude boravak, uključujući polupansion i puni pansion, u svim gradovima, turističkim mjestima, uz glavne ceste nalaze se restorani, gostionice, taverne, konobe, pizzerije, restorani brze hrane, ali su za gurmane najzanimljiviji restorani i gostionice s domaćom «hrvatskom kuhinjom».

Što pojesti?

Osim standardne europske kuhinje, Hrvatska nudi svoja najpopularnija domaća jela i specijalitete: od hladnih jela tu su glasoviti dalmatinski ili istarski pršut, paški ili lički sir, ovčji sir, slavonski kulen, znamenite samoborske ili zagorske češnjovke, svježi sir s vrhnjem… Glavna jela nude se ovisno o podneblju u kojem se nalazite. U Dalmaciji, Primorju, na otocima ili u Istri glavna su jela od ribe i «plodova mora», a od mesa, pašticada ili kuhana janjetina.

Što piti?

Uzgoj vinove loze i proizvodnja pitkih i biranih vina višestoljetna je tradicija hrvatskih vinogradara – i u kontinentalnom dijelu Hrvatske i u Primorju i Dalmaciji. Poznate sorte hrvatskih vina uz jadransku obalu i na otocima su crna vina – teran, merlot, kabernet, opolo, plavac, dingač, postup i bijela – malvazija, pošip, pinot, kujundžuša, žlahtina, muškat… U kontinentalnom dijelu – rizling, graševina, burgundac, traminac… Od žestokih pića poznate su rakije – šljivovica, travarica, lozovača, a od desertnih pića prošek i maraschino.

Tradicionalna jela za razne prigode

Mnoge hrvatske tradicionalne svečanosti izravno su povezane s hranom, bez obzira na to odnose li se na vjeru (mahom katolički blagdani: Božić, Uskrs, hodočašće, proslave dana mjesnih svetaca zaštitnika) ili na značajne trenutke u životu pojedinca (krštenje, vjenčanje, rođendan itd.). Neke su svečanosti javnog karaktera, poput dionizijskog dana sv. Martina koji se slavi na imanjima, u vinskim podrumima i restoranima, dok se druge obilježavaju isključivo u obitelji (vjenčanja, krštenja, Božić, Nova godina, Uskrs itd.).
Svaki blagdan karakterizira jedno jelo. Gulaš od svinjetine i krumpira jede se na hodočašćima i sajmovima, bakalar se priprema na Badnjak i Veliki petak, svinjetina se jede na Novu godinu, krafne su neodvojivo povezane s karnevalskim priredbama, a na jugu pripremaju sličan kolač, kroštule. Šunka i kuhana jaja sa zelenim povrćem poslužuju se za Uskrs, a desert su tradicionalni kolači (recimo pinca). Kulen u doba žetve, guska na dan sv. Martina, dok se pura i druga perad te sarma poslužuju na Božić. Na vjenčanjima poslužuje se niz jela s kolačima i keksima, kao što su breskvice, medvjeđe šape, paprenjaci, fritule. Mnogima su u svakoj prilici omiljena jela janjetina i odojak s ražnja, riba na gradele, lignje na različite načine, meso s roštilja: ražnjići, ćevapčići i miješano meso, pršut i ovčji sir, dimljena šunka i svježi sir s kiselim vrhnjem, riblji paprikaš, teletina...

Primorska kuhinja: Istra i Kvarner

Razne vrste sireva i hladnih jela istarski su specijalitet. Istarska i Kvarnerska kuhinja predstavlja posebnu vrstu hrvatske kuhinje: to je spoj kontinentalnoga i mediteranskog. Ove regije bogate su iznimnom ribom i morskim plodovima. Najvrednije vrste koje se mogu naći na sjevernom Jadranu su škampi, lignje i školjke iz Limskog kanala. Nakon izvrsnoga pršuta sa sirom i maslinama, mnogi tradicionalni vinski podrumi nude riblju juhu, riblji gulaš, škampe na buzaru, bijeli i crni rižot s plodovima mora kao i ostala jela tipična za središnji dio istarskoga poluotoka - tradicionalnu vinsku "supicu", varivo nalik na talijanski minestrone ("maništra", "manestra" ili "menestra") te jela s tjesteninom i mesom pripremljena uz dodatak slavnih tartufa koji se uzgajaju u ovome kraju. Riječ je o veoma cijenjenoj samonikloj vrsti gljiva koju nalaze posebno istrenirani psi i svinje. Smatra se da te gljive imaju afrodizijačka svojstva. Iznimna istarska vina uključuju Malvaziju iz Buja, Porečki Cabernet, Sauvignon i Merlot kao i Teran iz Buzeta, Vrbničku žlahtinu, pjenušac Bakarsku vodicu itd. Dobri se restorani mogu naći diljem Istre, a pogotovo na Opatijskoj, Crikveničkoj, Rovinjskoj i Porečkoj rivijeri kao i u unutrašnjosti te na otocima.

Primorska kuhinja: Dalmacija

Kuhinja Dalmacije i otoka slijedi trend modernih prehrambenih normi. Lagano kuhanje hrane (uglavnom u vodi ili na žaru) i mnogo ribe, maslinovog ulja, povrća i samoniklih trava koje se mogu naći uz obalu je razlog zbog čega se ova kuhinja smatra veoma zdravom. Dalmatinska vina, kao i maslinovo ulje i slane masline, cijenjena su od drevnih vremena čija današnja imena sorti to otkrivaju (Grk : s otoka Korčule; Prcs otoka Hvara).
Čuvena vina uključuju Dingač i Pošip s poluotoka Pelješca; Babić iz Primoštena; Vugava i Plančić s otoka Hvara... te Pošip i Grks Korčule; Marastina s Lastova; Malvazija iz Dubrovnika, itd., i također Prošek (slatko desertno vino), veoma jaku lozu i travarice i likere (Maraskino, Vlahov).
Iako, čak i danas, svako područje spravlja određena jela na svoj, jedinstveni način, dalmatinska kuhinja predstavlja zaseban svijet čije su značajke tek nedavno otkrivene, kao što je kuhinja otoka Hvara, Korčule, Brača ( vitalac, jelo spravljeno od janjećih iznutrica umotanih u crijevo te pečeno na gradelama), Vis (sardine na gradelama, kao u vrijeme starih Grka; pita sa sardinama s Komiže i Visa, jelo slično današnjoj modernoj pizzi).

Svježa morska riba (zubatac, brancin, lovrata, kirnja, skuša, sardina) na roštilju, kuhana ili marinirana; zatim tu su mekušci (lignje, sipe, hobotnice), rakovi (škampe, jastozi) i školjke (dagnje, kamenice, mušule) kuhane u ribljoj juhi ili kao rižoto.
Od jela od mesa, pršut je nedvojbeno bez rivala - svinjski but dimljen i sušen na buri (iz Drniša), serviran sa suhim, uglavnom kozjim sirom (poznati sirevi su oni s Paga i iz Dubrovnika) i slanim zelenim i crnim maslinama, kaparama i lučicama. Janjetinja je također veoma cijenjena, osobito kuhana ili pečena na otvorenoj vatri (Franjevačka begovica s Visovca, ili lopiz s otoka Iža); također, sušena ovčetina (kaštradina), rozbif, Dalmatinski gulaš (pašticada) s njokima, koji poslužuju mnogi restorani. Kuhano povrće je također omiljeno jelo (blitva s krumpirima, umak od rajčica), često je mješavina uzgojenog i samoniklog povrća, začinjenog maslinovim uljem i vinskim octom ili serviranog s mesom (manestra - tjestenina s mljevenim mesom, arambašići - punjeni listovi loze). Područja s izobiljem svježe vode poznata su po žabama, jeguljama i riječnim rakovima (dolina Neretve, Trilj i sliv Cetine). Tipični Dalmatinski deserti osvajaju srca svojom jednostavnošću. Najuobičajeniji sastojci uključuju mediteransko voće, suhe smokve, grožđice, bademe, med, jaja, ravioli, mandulat, smokvenjak, paprenjaci s otoka Hvar - rožata.

Kontinentalna kuhinja: Gorski Kotar i Lika

Kuhinja Gorskog Kotara i Like odražava životne navike života na planinama, među šumama i pašnjacima, gdje su ljeta kratka, a zime hladne što ograničava raznovrsnost ponude hrane. Ova se kuhinja odlikuje jednostavnošću (kuhanje i pečenje na otvorenoj vatri) kao što je slučaj i s regijama bližim moru (Dalmatinska Zagora i središnja Istra), no svakodnevna jela uglavnom sadrže kontinentalne proizvode - pura (ili palenta) - kuhani kukuruz, kuhani krumpiri ili polovice krumpira pečene zajedno s njihovom ljuskom, kiseli kupus, grah, kozje i kravlje mlijeko te izvrsni sirevi (fermentirani sir zvani basa, i dimljeni sir), meso, janjetina, ovčetina, svinjetina te divljač. Ovo je područje također bogato gljivama i samoniklim biljem, a poznato je i to izvrsnim jakim rakijama šljivovicama te rakijama od šumskog voća ili onima miješanima s medom. Lička se kuhinja susreće i u području Plitvičkih jezera, a s privatnih štandova uz cestu može se kupiti izvrstan domaći sir.

Kontinentalna kuhinja: Sjeverna Hrvatska

Kuhinja sjeverozapadne Hrvatske okarakterizirana je mnogim jednostavnim, ukusnim jelima. Kruh se uglavnom peče od kukuruza, ječma ili mješavina oba ova sastojka, a kolači su kakvoćom često veoma slični kruhu (kukuružnjača - od kukuruza; periača, zelevanka, buhtli, krafne, orahnjača i makovnjača). Obilje je jela od tjestenine, mliječnih proizvoda (uglavnom od kravljeg mlijeka), kao i mnogo povrća (grah, krumpiri, kupus, itd.), često pomiješanog s mesom u juhu (tikvice, krastavci, mahune, grah, ljeti i grašak, i grah s kiselim zeljem zimi, grah s ječmom) i salata (svježi krastavci s kiselim vrhnjem i češnjakom, zelena salata, salata od rajčica, paprike i luka). Ovdje se zimnica još uvijek pripravlja na tradicionalni način (kiseli kupus, krastavci kuhani u octu, kisele paprike, cikla, kao i slatka jela - džem od šljiva, džem od šipka, flaširano voće, itd.).
Kao što se kuhinja na jugu razlikuje od otoka do otoka, tako i u ovom dijelu zemlje, jela se razlikuju od područja do područja. U Međimurju se mora kušati pura sa slaninom ili krvavicama, kao i razni prilozi od zapečenog graha i krumpira, jako začinjenih, do dimljenog ili sušenog kravljeg sira, u Podravini poznatog kao prge. Purica s mlincima (kuhana tjestenina), štrudli različitih vrsta, kao i bućnica s makom, jela su koja su se proširila od Zagorja na cijelu Hrvatsku. Teško je pronaći ukusniju gusku i patku od onih iz Turopolja, ili pečenog šarana (krapec na procep) od onog u Moslavini i Posavini. Banovina je postala poznata po zimskoj salami (Gavrilović salama). Krvavice, češnjovke i druge posebne kobasice za jela s kiselim kupusom, kuhana svinjska nogica s krumpir salatom ili salatom od graha s lukom, omiljena su jela gotovo svugdje.

Samobor, gradić pored Zagreba, je idealno mjesto za gastronomski izlet. Njegovi slikoviti restorani poslužuju Samoborski odrezak, Samoborski šodo, salame i kotlovinu - vinski i krumpir gulaš - hermet (slatko vino) i senfove koji se ovdje spravljaju već gotovo dvije stotine godina. Kuhinja Varaždina, i posebice Zagreba, predstavlja urbanu, velegradsku kuhinju, usko povezanu s poznatijom kuhinjom iz Venecije. Naravno, Zagreb također ima svoj odrezak (pohani teleći odrezak punjen sirom), i također se poslužuju razna pečenja (govedina, svinjetina i perad) s krumpirima, povrćem i hrenom, kao i razni gulaši (vinski gulaš, tripice sa slaninom, plućica na kiselo), pečeno meso, tjestenina…
Ukusna slatka jela nastavljaju tradiciju staru stotinama godina - tradiciju pekarice s Griča i biskupskih slastičara, otkrivajući Hrvatske deserte u svojoj cjelovitosti (Hrvatske palačinke, Zagorski štrudli, štrudla sa sirom ili jabukama, bućnica, razni kolači, sladoledi). Moderna kuhinja Zagreba je međunarodna i veoma zastupljena najukusnijom talijanskom kuhinjom. Sljedeća vina iz ovog područja je poželjno kušati: Portugizac s Plješivice i iz Jastrebarskog, Rajnski Rizling, Chardonnay iz Strigovana, Muškat Otonel, pjenušava vina, kao i vina iz podruma u Božjakovini, Pinot Blanc iz Svetog Ivana Zeline, Moslovina Škrlet iz Volodera, kao i mnoga druga vina, ali i tradicionalno piće gvirc, koje se ispija dok se jedu paprenjaci.

Kontinentalna kuhinja: Slavonija i Baranja

Bogate i plodne Slavonija i Baranja čine hrvatsku košaru za kruh, pa se tako bijeli kruh, pite i mnogi drugi kolači s orasima, makom ili džemom od šljiva, peku ovdje još od drevnih vremena i to od najboljeg tijesta zelene pšenice. Tjestenina, krumpir, grah, jela od mlječnih proizvoda i jela sa slaninom (domaći sir i vrhnje, sušeni sir) te jela od peradi i svinjetine također se spravljaju ovdje. Ovakva jela nekad su se spravljala kako bi se dobila energija za teški fizički rad, ali danas se smatra da se za njihovo spravljanje potroši previše vremena i truda. U ovim područjima ljuti gulaš (goveđi, od divljači), regos (nekoliko vrsta mesa i tjestenina), fiš-paprikaš (s različitom ribom: šaran, štuka, itd.) su veoma tipični. Dimljena i sušena svinjska šunka, kobasice, kao i kulen također su veoma omiljeni, osobito kad se poslužuju kao delikatesa uz domaći sir, papriku, rajčicu i mladi luk ili kiselo povrće (turšija). Šljivovica koja se pravi u ovim područjima veoma je blaga, a vina, kao što su Kutjevačka Graševina i Kutjevački Chardonnay, Enjingijev Rajnski Rizling, i također Graševine Krauthekera i Zdjelarevića, Iločki Traminac, Pinot Blanc iz Pajzoša i Endentski Rizling iz Belja veoma su cijenjena u cijelome svijetu. Vina iz podruma Đakovačke Biskupije, poznatoj po proizvodnji vina koja se koriste u liturgijama, također su veoma poznata.
izvor:gastronaut

 

[zjovan29]

Hrvatska narodna nosnja

Nosnja je tradicionalna odjeca i dio bastine svakog naroda.Po tradiciji se hrvatska nosnja sastoji iz kosulje,suknje(haljina),pregace,marame,prsluka,hlaca i obuce.

Hrvatska narodna nosnja se moze ugrubo podijeliti na:kontinentalnu,planinsko-priobalnu i nosnje na moru.

Kontinentalna nosnja:

Zbog hladnih zima i oštrije klime, uz platno i vunu nosi se i krzno, pa obavezan dodatak čine debeli prsluci, kaputi i kabanice. Na noge omotane platnom u funkciju čarapa (obojci) obuvaju se opanci, a na krajnjem se sjeveru nose čizme.

Žensko ruho ukrašeno biljnim i životinjskim motivima ima crveni, bijeli ili plavi vez od svile ili vune, ukrasne svilene mašne i trake, čipkarski radovi i nakit od zlata i srebra, koralji, jantarne ogrlice i perle, a kosa se upliće u jednu ili dvije pletenice i ukrašava crvenim trakama ako je djevojka neudana, dok su glave udanih žena pokrivene tkanim i svilenim maramama. Nošnja mladenke imala je krunu i bila upotpunjena sa što je više moguće nakita. Uz svakodnevno je ruho postojala i posebna zlatna nošnja "zlatara" ukrašena vezom od zlatnih niti, a neobičan dio muškog ruha je mala pregačica koja se nosi preko hlača (Baranja).

Narodna nosnja Podravine

Narodna nosnja Slavonije

Narodna nosnja Prigorja

Narodna nosnja Medimurja

Narodna nosnja Zagorja

Nosnja Pokuplja i Posavine

Planinsko-priobalna nosnja:

Budući da su bogatstvo ovog strmog planinskog područja ovce, vuna je osnovni materijal za izradu narodnog ruha, a prije tkanja, žene bi pređu bojale u crveno, žuto, zeleno, i crno. Karakteristični su detalji vunene čarape crne ili bijele boje preko kojih se obuvaju opanci, a platnena košulja zajednički je nevuneni odjevni predmet muške i ženske nošnje. Tipično pokrivalo muškaraca i djevojaka bila je crvena kapa s vezom i ponekad paunovim perom zbog vjerovanja da će mlade svojim šarenim okom štititi od zlih sila i uroka. Preko duge ženske košulje izvezene geometrijskim motivima stavljaju se pojas, pregača i haljina u udanih žena modra, u djevojaka bijela, a na glavi se nose bijele marame iglama prikopčane na kapu ili marame ukrašene vezom. Obavezan je nakit od srebra i srebrnih legura, igle za kosu s velikim glavama, naušnice, srebrni novčići i nakit od limenih listića za prsa. Muško se ruho sastoji se od košulje, plavih hlača do gležnja, prsluka od kože i kaputa smeđe ili plave boje s rukavima. Oko pasa se veže crveni pojas u koji je zataknuta mala puška. Zimski su dodatci izrađeni od ovčjeg i janjećeg krzna.

Istarska narodna nosnja

Nosnja Dalmatinskog zaleda

Nosnja Dalmatinskog zaleda

Licka narodna nosnja

Nosnja na moru:

Muška nošnja modra je ili smeđa, a sastoji se od hlača do gležnja, košulje, prsluka sa zlatnim orijentalnim vezom, širokog svilenog pojasa, meke crvene kape, pamučnih čarapa i opanci. U Istri se nose duge uske hlače od bijelog sukna, kožnati prsluk, kratki kaput s rukavima te dugi kaput bez rukava. Žene na moru nose košulju bijele boje sa širokim rukavima, vezenu svilom ili čipkom, suknju složenu u guste oštre nabore, a Istranke zimi na običnu košulju odijevaju duge uske rukave koji se vežu na leđima. Paška nošnja iz 15. st ističe se prepoznatljivom čipkom koja ukrašava prednji dio košulje i krajeve marame za glavu.

Muško ruho je modro, a resi ga svilena marama oko pasa te crvena kapa za glavu. Dubrovačka nošnja naglašeno je ukrašena zlatnim vezom na prsluku i hlačama muškog ruha, a žene nose bogati nakit najfinije izrade: filigranske naušnice, raskošne ogrlice i kopče za kosu.

Nosnje iz okolice Dubrovnika

Nosnja Dalmatinskih otoka

Nosnje gornjeg Jadrana

Nosnja otoka Suska

Kastielanska splitska narodna nosnja

izvor:skyscrapercity


ETNOGRAFSKA IZLOŽBA SVEČANIH VUNENIH POKRIVAČA



OJ POŽEGO SVE TI JE NA GLASU...

Danas je na Trgu Sv. Trojstva u Požegi, u organizaciji GKUD-a Požega održana smotra folklora pod nazivom: "Oj Požego sve ti je na glasu, zlatne žice, kolo, ljepotice" na kojoj je ispred Požeško-slavonske županije uz domaćina nastupilo Hrvatsko kulturno društvo "Tkanica" sa četiri kola iz Alilovaca uz pjesmu i pratnju tamburaške sekcije Društva. Ovaj je nastup bio zapažen i vrlo dobro primljen od publike. U dijelu natjecanja za najljepšu snašu odnosno narodnu nošnju natjecalo se 12 snaša ili djevojaka. Predstavnica HKD "Tkanica" iz Alilovaca Adrijana Martić osvojila je treće mjesto, a nastupila je u narodnoj nošnji staroj preko 100 godina, kakva se u Alilovcima nosila uglavnom do Prvog svjetskog rata (1914. g.)

Svake godine početkom mjeseca rujna a u vrijeme glazbenog festivala "Zlatne žice Slavonije" održava se u Alilovcima na imanju Danijela Keallera Likovna kolonija. Okuplja umjetnike iz cijele Hrvatske od Iloka do Dubrovnika. Ideja vodilja ove kolonije je prema riječima slikarice Tanje Tintor - Keller, promicnje kulturnih vrijednosti Slavonije, njezinih posebnosti i ljepota krajolika, prenijeti ih okom i rukom umjetnika na papir ili platno i to vrenovati kroz umjetnost. I ove godine umjetnici su se okupili u Alilovcima i druže se s ovim pitomim selom i njegovim ljudima već gotovo tjedan dana. Oni su svoje urbane prostore svakodnevice zamijenili seoskim mirom i pitomim krajolikom. Posjetili su uz slikanje stari grad Kaptol, vinograd Bartolović, Kutjevački podrum te bili gosti u Vili Vinkomir. Posebni doživljaj za sve sudionike je zajedničko druženje, a svojom susretljivom izjavom za "alilovci. blog.hr" ističu da su radosni što su ih posjetili i zabavili mladi tamburaši iz Alilovaca, članovi Hrvatskog kulturnog društva "Tkanica". Ovo je jubilarna deseta likovna kolonija u Alilovcima, završava sutra, mi im želimo da ponovno dođu u naše selo koje će ih opet dočekati otvorena srca, želimo im još lijepih trenutaka i kvalitetnih ostvarenja. Do viđenja do godine na Likovnoj koloniji u Alilovcima!

GLAZBENI FESTIVAL „ZLATNE ŽICE SLAVONIJE“ POŽEGA

U Požegi otvoren glazbeni festival „Zlatne žice Slavonije - Požega“ koji je započeo tradicionalnom manifestacijom „Požeška berba grožđa“. Svečana povorka je u mimohodu prošla kroz grad od željezničkog kolodvora do Trga Sv. Trojstva. U svečanom mimohodu sudjelovalo je i HKD „Tkanica“ iz Alilovaca sa folklornom i tamburaškom skupinom, te na taj način uveličalo ovu manifestaciju koja počiva na tradiciji, dobroj pjesmi, njegovanju običaja, a posebno dobrog vina koje je čuveno diljem domovine i svijeta.

POLJADIJA U SRCU

Na smotri folklora i narodnog stvaralaštva u Grabarju, nastupilo je Hrvatsko kulturno društvo "Tkanica" iz Alilovaca. U suradnji s domaćinom KUD-om "Poljadija" iz Grabarja prikazali su svatovske običaje ravničarskog dijela Požeške kotline, prošnju ili prosidbu i svatove. Uz pratnju tamburaške sekcije izveli su i splet narodnih plesova i pjesama. Nastup društva je bio zapažen i dobro od publike primljen. Posebnost ova dva društva koja dobro surađuju je u tome što njeguju narodne običaje i prezentiraju današnjem naraštaju djece i mladeži način i pravila života svojih predaka, kako bi pomno odabrani iz starih zapisa ili sjećanja najstarijih stanovnika bili sačuvani od zaborava i nestanka. Čestitamo KUD-u "Poljadija" na održanoj manifestaciji i zahvaljujemo za sudjelovanje na smotri i zajednički nastup.

izvor:alilovci.blog

​

 

[zjovan29]

Profil Slovenije

Slovenska tradicionalna odjeće

Ponekad se smatra balkanski narod, ponekad ne, Slovenija je mala zemlja s velikim karakterom. Omeđen Italija, Austrija, Mađarska i Hrvatska, maleni obali pojas uz Jadranskog mora.
Ljubljana - glavni grad:
Slovenske lepote: Ljubljana, je jednistavna, da biste dobili pravu sliku prošetajte jer je prepuna slikovitih predela za fotografiranje

.​

Prekrasna arhitektura, parkovi, mostovi, rimske ruševine, i rijeke Ljubljanice je dobrodošlica Ljubljane za posjetitelje ove slavenske presonice
Pećine:
Skocjan je prirodno čudo koje će oduševiti i oduševljavati posjetitelje. Ova špiljski sustav stekao je status svjetske baštine UNESCO-u 1986 i vide ga mnogi turisti svake godine. Prikladno nazvan komore, jaz-razgrantih mostova, i veleslalom stalagmita su dio onoga što će gosti doživjeti u Skocjan pećini.
Dvorci:
Dvorci, kao što su Castle Predjamskog, sačinjavaju slikovit krajolik koji se obično vidi samo na sjajnom stranicama kalendara. Tajanstveni, te s više od nagovještaja bajke, Predjamskoi grad ima tajni prolaz i podzemne špilje kao dio svoje strukture. Esasmas Lueger je dvorca najintrigantnijih stanovnika, a posjetitelji mogu zamisliti kako se mogu izdržati dugo godina opsade, a hranu i zalihe su donosili u po prirodnim tajnim prolazimas koji vode iz dvorca.
Pejzaž:
Slovenija je prekrasna za ljubitelje prirode, šetače i kampere.Skitati kroz prekrasne doline Soče i Logar, izlet u Julijske Alpe, istraživanje krša, i posjete Bledskom jezeru. Ovi prirodni predjeli su ukrašeni s povijesnim nalazištima.

Legenda o postanku Zlovenije

Postoji legenda koja kaže da je davno, davno, između Hrvatske i Austrije trebao početi rat, zato jer se Hrvatska i Austrija (tadašnji susjedi) nisu podnosili. Da bi pridonijeli svjetskom miru, svaka od njih odrekla se malog djelića svoje države i od nje su stvorili Zloveniju. Znači, da utvrdimo: Zbog međusobne mržnje Hrvatske i Austrije, svaka od njih odrekla se djelića države da bi stvorili Zloveniju, tako da ovi ne moraju graničiti jedni sa drugima.
Nakon što su stvorili novu državu ( tj. kvart ), shvatili su da ondje nema stanovništva. Zato su dali svatko po dvoje ljudi iz umobolnice i ostavili ih da stvaraju potomstvo. Danas se te ljude popularno naziva Zlovenci, jer bi naziv Luđaci bio previše pogrdan.

izvor:translate



Slovenija

Slovenija je površine 20 251 km2. Republika Slovenija graniči na sjeveru s Austrijom, sjeverno istočno s Mađarskom, istočno i južno sa Hrvatskom i zapadno s Italijom. Ljubljana je glavni grad Slovenije i nalazi se na rijeci Ljubljanici, malo prije njenog ušća u Savu.
U Sloveniji je 28 vrhova i planina viših od 2.500 m, a najviši je Triglav sa 2.864 m. Alpski svijet sastavljaju tri planinske skupine: Julijske Alpe, Kamniško-Savinjske Alpe i Karavanke.
Također, u Sloveniji, posebno u njenom dinarsko-kraškom dijelu, je oko 6.500 jama od kojih je oko 20-tak uređeno za turistične obilaske. Najpoznatija je Postojnska jama ( duga 19,5 km); najbolje dostupne su Škocjanske jame koje dobile status Zaštičene svjetske baštine pod patronatom UNESCO-a.
Uz rub zapadne Panonske nizine izviru mnogi prirodni izvori i rijeke te su brojne termalne i mineralne vode. Od šesnaest izvora su uređena odmarališta i terme, a najpoznatije su Terme Čatež.
Slovenija se dijeli na regije: Dolenjska i Bela Krajina, Gorenjska, Ljubljana i okolica, Primorsko Kraska i Notarnje Kraska, Prekmurje i Štajerska.
Dolenjska i Bela Krajina su najvećim dijelom šumovita područija.
Dolenjska se prostire od jugozapadnog ruba Ljubljanske kotline do hrvatske granice. Njena prirodna sjeverna granica je rijeka Sava, a na jugu je to rijeka Kupa.
Bela Krajina leži na jugoistoku Slovenije između Kočevskog Roga i rijeke Kupe. To je područije dobilo ime po bijeloj narodnoj nošnji.
Bitniji gradovi u tom području jesu: Novo Mesto, Kočevije, Brežice, Krško i Čatež.
Gorenjska Slovenija je dio nekadašnje Kranjske države, a geografski je to područje alpske regije. Izvori rijeke Save su na najvišim vrhovima Julijskih Alpa, Karavnka i Kamniško-Sovinjskih Alpa. Gorenjska je najbolje razvijena regija u Sloveniji, te se tu ponajviše razvija zimski turizam i skijanje. U tom području je smješten Nacionalni park Triglav, jedini nacionalni park u Sloveniji. Veća mjesta su: Bled, Bohinj, Kranj, Kranjska Gora.
Ljubljana je glavni i najveći grad grad republike Slovenije, kulturalni, politički i gospodarski centar. Nalazi se u centralnoj Sloveniji, na rijeci Ljubljanici, malo prije njenog ušća u Savu. Ljubljana je europski grad i metropola, u kojem se ponajviše razvio kongresni turizam i poslovni turizam. Ljubljana je privlačno turističko mjesto. Brojni hoteli, restorani, konobe i smještaj u Ljubljani, te ostala ponuda zadovoljit će svakog posjetioca ovog grada. Regija Ljubljana i okolica obuhvaćaju okolna mjesta Domžale, Škofljica, Grosuplje, Kamnik sve do Grintavca.
Primorsko Kraska i Notarnje Kraska su primorske regije u koje se ubrajaju: Koparsko primorje sa mjestima Kopar, Piran, Portorož, Izola te regija Kras i Notarnja. Zbog izrazite submediteranske klime tu su ukljuceni i gorje Goriških brda, Vipavska dolina i Soška dolina.
Slovenija je uglavnom vapneno područje koje se proteže od Kraskog područja odmah iznad Tršćanskog zaljeva sa svojim pećinama i jamama raznih veličina i ljepota, kojih ima oko 6.500 do prve unutrašnjosti i Dolenjske regije. Notranjska je danas ime za središnju Sloveniju i kraško zaleđe Tršćanskog zaljeva. To je područje rijeke Ljubljanice južno od Ljubljanske doline, visokih planina Nanos, Hrušica, Javorniki i Snježnik te porječje rijeke Pivke. Prevladavaju najveće šume na slovenskim planinama, između kraških polja s vrtačama, dolinama i poljima, jamama (Postojnska jama i Škocjanska jama). Ovdje su posebno izražena Kraška obilježja, kao što je tipična crvena zemlja, plodno tlo za poznato vino Teran.
Prekmurje se nalazi na naj istočnijem dijelu Slovenije, a karakteristično za ovaj kraj su brojni vinogradi i rijeke. Brojna odmarališta i terme uklopila su se u okoliš i nude miran odmor i zdravstvenu blagodat za tjelo.
Rijeka Mura, po kojoji je regija dobila ime, stvara prirodnu granicu sa ostalim regijama. Najbitniji centar je Murska Sobota.
Štajerska je regija na sjevero-istoku Slovenije, jedina koja graniči sa Prekmurjem s jedne strane obale rijeke Mure. Poznata je po vinima. Največi centri ove regije su Maribor, Celje i Ptuj.
Dio Štajerske regije je Koroška, koja leži na rijekama Drava, Mislinja i Mreža. Područje između tih triju rijeka zovemo Koroška kotlina. Na zapadnom djelu Koroška obuhvaća područje Alpa Karavanka i Kaminsko Savinjskih, dok na istočnom djelu obuhvaća Pohorje.
Šume, u planinama većinom smreke, pokrivaju 75% područja.
Slovenija se ponajviše okreće zimskom turizmu. Najpopularniji sport u Sloveniji je skijanje a najpopularnije destinacije su one na Julijskim Alpama gdje se otvaraju brojna skijališta sa cjelokupnim sadržajima, brojni hoteli i pansioni uz gastronomsku ponudu restorana i konoba te ostalih sadržaja potrebnih da gostu nude potpunu uslugu. Tokom toplijih mjeseci popularno je planinarsko pješačenje na 7.000 metara dugim označenim stazama.
Popularan je i rafting na vodama Save, Svanje i Soče.
U Sloveniji možete uživati u terapeutskim putovanjima u brojnim termama: Čatež, Šmarješke, Dolenjske, Olimia, Rogaška, Dobrna, Zreče, Moravske...
Slovenske terme, pored smještaja u hotelima, apartmanima i privatnim pansionima nude ciljane zdravstvene tretmane za regeneraciju od svakodnevnog stresa velikih gradova i posla, tretmane za mršavljenje te anticelulitne tretmane, kupanja u relaksirajućim termalnim vodama, saune i sve najmodernije tretmane za ljepotu.
Dolenjska i Bela krajina


Za donji dio nekadašnje Kranjske se koristi ime Dolenjska: rasteže se sve od Ljubljanske kotline do hrvatske granice.

Najveći dolenjski grad je Novo mesto a najpoznatija dolenjska rijeka je Krka. Krka teče po uskoj dolini između, suncem obasjanih, vinorodnih brežuljaka gdje se uzgaja znamenito crveno vino cviček.

Dolenjci su na rijeku postavili brojne mlinove i strugare te prelijepe dvorce. Najviše i najpoznatije dolenjske »planine« su Gorjanci s 1178 m visokim Trdinovim vrhom i ljekovitim izvorom pri Gospodični.Dolenjska je zemlja s brojnim toplim vrelima i lječilištima: Dolenjske Toplice, Šmarješke Toplice, Terme Čatež. Poznata je i po starim samostanskim kompleksima, kao što su cisterijanski samostan u Stični i Kostanjevica na Krki, te jedina još živa kartuzija Pleterje.

Najjužniji dio Dolenjske se imenuje Bela Krajina, koja seže sve do granice s Hrvatskom. Pokrajina je tipično kraska, prepoznatljiva po bijelim brezama. Bela Krajina je također poznata po bijeloj narodnoj nošnji iz platna odnosno lana, koja je drugačija od tradicionalne slovenske nošnje jer je skoro cijela bijela i po kojoj je Bela Krajina također dobila ime.

Belokranjci obučeni u svoju nošnju vole zaplesati tipično belokranjsko kolo uz živahno zvečanje tamburice. Tipičan belokranjski lik, koji progoni zimu - Zeleni Jurij, također nosi tu narodnu nošnju, samo da preko nje još ima 'odjeću' iz mladih brezovih grana.





Zasavska regija


Zasavje je predio u srednjoj Sloveniji koji obuhvaća brdovitu pokrajinu uz rijeku Savu.

Zasavje je s otvaranjem rudnika u prvoj polovici 19. stoljeća među prvim slovenskim regijama doživjelo industrijalizaciju, koju je također potaknula blizina južne željeznice Beč- Trst, jer je Zidani most postao 1862 godine s dograđivanjem željezničke pruge do Zagreba važno željezničko raskrižje.

Rudarski gradovi Zagorje, Trbovlje i Hrastnik su se razvili uz željeznicu i rudnike smeđeg ugljena. Danas su rudnici u tim mjestima u procesu zatvaranja, no raste značenje drugih djelatnosti: kemijske, staklarske, cementne, elektro i druge industrije. I dalje ostaje važna Termoelektrana Trbovlje, gdje su 1976 godine izgradili 360 m visok dimnjak, koji je najviša građevina u Sloveniji i najviši dimnjak u Europi.

Iako mjesta nose značajan rudnički pečat, u njihovoj su okolici očuvane mnoge seoske tradicije, prirodne i kulturne posebnosti. Po okolišnim brdima, brojnim biciklističkim stazama te po uređenoj kružnoj konjičkoj stazi se možete skitati.


Sjeverna Primorska


Nova Gorica je mladi grad, koji se razvio nakon 1947 godine, kada je Gorica bila podarena Italiji. Gradsko područje novonastalog grada ima malo stare arhitekturne baštine.

Na južnom kraju grada je Kostanjevica. Nakon prvog svjetskog rata je bio obnovljen franjevački samostan, u kojem se nalaze znamenita grobnica Burbona te crkva Marijinog oznanenja. Sjeverno, sada kao dio Nove Gorice, je više od 1000 godina star Solkan.

Posebnost i značajnost Vipavske doline je bura. To je hladan i snažan vjetar, koji se s visoravni spušta prema dolini. Prosječna brzina bure je 80 kilometara na sat, zimi pak njeni nasrtaji mogu dosegnuti i do 180 kilometara na sat. Bura na svojstven način kroji društvene i kulturne odnose u dolini.

Zgornje Posočje je opširno područje na sjeverozapadu Slovenije. Obuhvaća područje općina Bovec, Kobarid i Tolmin. To je prelijepi dio Slovenije, kojeg obilježavaju visoke gore i smaragdna ljepotica Soča.

Idrija leži u kotlini usred idrijskih brda gdje se, uz znameniti tektonski rasjed, dodiruju predalpski i kraski svijet. Idrija je, kao najstariji slovenski rudarski grad, rasla usporedno s razvojem rudnika živinog srebra. Rudarska naseobina, izgrađena krajem 15. stoljeća, je u 17. stoljeću dobila gradska prava dok se u 18. stoljeću Idrija kao grad već popela među najvažnije centre u Sloveniji.

Usprkos preusmjeravanju u suvremene industrijske grane povezana je s 500-godišnjim rudarskim tradicijama.





Savinjska regija


Savinjska regija posjetitelju dočara uvid u prostrane poljane tradicionalnog uzgoja hmelja, gdje se također rasprostire možda za nekoga samo još jedan provincijalan gradić, kakvih u srednjeeuropskom prostoru nikako nije malo - Celje. Odličan položaj, slikovita okolica, slavna povijest i prijazni, gostoljubivi, otvoreni ljudi već stoljećima zajedno oblikuju izgled njegove jedinstvenosti.

Mozirju, u kojem su se nekada redali sajmovi, danas daju turistički ritam, prije svega, park cvijeća Mozirski gaj sa svojim priredbama i skijaški centar Golte sa zimskom i ljetnom ponudom. Mjesto je ishodište za brojne planinske i biciklističke izlete. Iznimno slikovitu i privlačnu općinu Mozirje se isplati pogledati.

Podčetrtek je pogranično i centralno naselje savinjskog područja. Tipičan izgled mu daje naizgled veličanstven dvorac Podčetrtek. Mjesto je, s imenom Lonsperch, bilo spomenuto već 1016 godine dok slovensko ime priozlazi iz četvrtog dana u tjednu, kada je na trgu pod dvorcem bio sudski i tržni dan.

U blizini naselja je prošireno naselje Olimje sa samostanom, koje je poznato po jednoj od najstarijih ljekarni u Europi. U neposrednoj blizini je također termalno lječilište i vodeni park Terme Olimia.

Rogaška Slatina je prepoznatljiva po izvorima mineralne vode. Mineralnu vodu su u tom mjestu otkrili već Stari Rimljani a u 17-tom stoljeću je Rogaška Slatina, kao lječiliški kraj, postala poznata po cijeloj Europi. Znamenitost kraja je također kristalno staklo, koje je danas poznato po cijelom svijetu.




Pomurska regija


Pomurje je sinonim za široka polja, rode, mlinove na vodi, vrela ljekovitih voda, energetske točke, vinske gorice, jedinstvenu tradiciju i narječja te kulinarski specijalitet, prekmursku gibanicu.

Turiste u istočnom dijelu Slovenije privlače, prije svega, termalna lječilišta, kao što su Lječilište Radenci, Terme 3000 u Moravskim Toplicama, Terme Lendava i Terme Banovci. Sve posjećenije su također energetske točke kod Ivanovog izvora, uz rijeku Ščavnici, pored Vidovog izvora i pored Bukoviškog jezera.

Najveći grad u Pomurju je Murska Sobota. Tamo se nalazi renesansni Soboški dvorac, u kojem je Pokrajinski muzej. Dvorac Rakičan je poznat po vinskom podrumu i konjičkom centru. U Bogojini vrijedi pogledati Plečnikovu crkvu, u obližnjem Selu pak romansku rotundu.

Gornja Radgona slovi po sajamskoj djelatnosti, poznata pak je i po podrumu, gdje zori zlatni radgonski pjenušac. Središte Prlekije je Ljutomer odakle dolaze konji i kasačke utrke. Posebno značenje daju očuvanju starog obrta u okolici. U Veržeju još možemo naći djelujući, plivajući Babičev mlin na Muri a u njegovoj blizini vozi brod na Muri.

Goričko se nalazi sjeverno od Murske Sobote. U mjestu Grad se nalazi jedan od najvećih dvorskih građevina u Sloveniji, koja je nekada imala 365 soba. Dvorski vrt pak je pun energetskih točaka i egzotičnog drveća.



izvor:bookingpoint


Podravska regija


Prijestolnica Podravja je grad Maribor koji je drugi najveći grad u Sloveniji. Maribor leži između prekrasne prirode visokog Pohorja na jednoj strani i vinorodnih brežuljaka na drugoj strani te rijeke Drave, koja se vije kroz nju.

Drava je najvodenija rijeka u Sloveniji, koja također ljeti ima dovoljno vode, zato je na njoj šest hidrocentrala. Nekada je Drava bila i važan prometni put, danas pak se možete po Dravi povesti tradicionalnim splavom i kao turist se s njega diviti najstarijem predjelu Maribora, Lentu sa Starom lozom, najstarijom lozom na svijetu, sa srednjevjekovnim stupovima i ostacima gradskih zidina.

Na vinorodnim brežuljcima su napravljene slikovite vinske ceste kamo dolaze poznavatelji vina, ljubitelji kulinarstva, tradicionalnih običaja, etnološke baštine i prekrasnih vidika i gdje turistička domaćinstva i vinogradari nude prisnu gostoljubivost.

Skok na zeleno Pohorje ljeti oduševljava planinare, bicikliste, adrenalinske entuzijaste i ljubitelje mira u prirodi pohorskih prašuma, slapova i tresetnih bara. Kada se Mariborsko Pohorje zimi pobijeli, ono postane jedno od najprivlačnijih skijaških centara Slovenije, koje svake zime ugostuje tradicionalnu utakmicu za Zlatnu Lisicu.

Ako slijedimo tok rijeke Drave, na desnoj strani nas prati valovita pokrajina plodnog Dravskog i Ptujskog polja, na lijevoj strani pak obronci Slovenskih gorica. Drava nas dovede u grad, koji je poznat po najstarijoj zbijenoj naseobini u Sloveniji koja je u rimsko vrijeme također bila najveći grad na našim prostorima. Radi se naravno o Ptuju (Poetovio).

Prepoznatljiv znak dvorca i cijelog Ptujskog polja je tradicionalna karnevalska maska kurent a vrijedni posjeta su također veličanstveni dvorac, termalno lječilište i naravno vinski podrum.




Srednja Slovenija


Srce Slovenije je bijela Ljubljana. Rimljani su tadašnjoj naseobini dali ime Emona. Srednjevjekovna Ljubljana se stisnula između rijeke Ljubljanice i brežuljka, na kojem kraljuje veličanstven Ljubljanski dvorac.

U dvorcu se odvijaju romantična vjenčanja te različite kulturne priredbe, kojima zidine dvorca nude siguran zaklon. Na dvorac se dovezite gondolom ili pođite u šetnju na brežuljak s Ljubljanskim dvorcem i pri tome se divite starom dijelu grada. Ljubljana je postala grad, u kojem povijest i moderna suvremenost stoje tijesno jedna uz drugu.

Ljubljana, koju je uljepšao arhitekt Jože Plečnik, ima svakako bogatu povijesnu i kulturnu baštinu. Puna je zanimljivih zgrada, palača, muzeja, galerija, parkova, slikovitih ulica i trgova, mostova a tu su i opera, kazalište, botanički i životinjski vrt. Golovec s astronomskim opservatorijem je, pored Rožnika, Mosteca i Tivolija, omiljeno šetalište Ljubljančana. Divna kulisa grada su Kamniško – Savinjske Alpe.

U okolicu Ljubljane nas pozivaju Iški Vintgar, tjesnac sa slikovitim riječnim bazenima, Borovnica s tjesnacom Pekel sa slapovima i brzacima, Vrhnika s kraškim izvorima Ljubljanice te nekadašnjim samostanom Bistra, u kojem sada djeluje Tehnički muzej Slovenije, Zbiljsko jezero s raznovrsnom rekreacijskom ponudom, Stična sa čuvenim cistercijanskim samostanom i vjerskim muzejom...

Na južnom rubu Ljubljane se sve do Vrhnike rasprostire močvarno Ljubljansko barje, koje je danas jedno od najvećih travnatih površina u Sloveniji te je utočište brojnim biljkama i životinjama.

U dolini Save, na početku Zasavskih brda leži Litija. Sjeverno od nje, visoko u Zasavskim brdima su Vače, geografsko središte Slovenije (GEOSS), koje su također poznate po prapovijesnom nalazištu iz starog željeznog doba seoskih situla.



Obala i Kras


Na svakom kilometru slovenske obale nas čeka iznenađenje. Strunjanski klif je prirodni rezervat s debelim slojevima lapora i pješčenjaka, koji se diže i do 80 metara iznad mora te je zbog toga najviši klif na čitavom Jadranu.

Na suncu svjetlucaju Sečoveljske soline, gdje već od 13. stoljeća pridobivaju sol – imenovano također bijelo zlato. U njihovoj blizini gnijezdi više od 150 vrsta ptica.

Gradovi Piran, Izola i Kopar (slov. Koper) mame svojim ljupkim srednjovjekovnim izgledom a Portorož, prvi puta spomenut 1251 godine, mami s brojnim hotelima s kongresnim dvoranama, dobro uređenom marinom, sa športskim aerodromom, termama i igraonicom te šarolikom ponudom ljetnih kulturnih, zabavnih i sportskih priredbi. Samo malo dalje od obale vas očekuju ljepote slovenske Istre sa slikovitim selima.

Među njima su najpoznatije Hrastovlje s crkvom svete Trojice, koju ukrašavaju pripovjedačke freske iz kasnije gotike imenovane Mrtvački ples.

U zaleđu slovenskog Primorja je Kras. U podrumima kamenitih kuća toče izvrsna vina, na buri pak dozrijeva odličan pršut. Ovdje je raj za sladokusce, ovdje su nebesa za ljubitelje ljepota kraskog podzemlja. Postojnska jama, prvi put spomenuta već 1213 godine je, s više od 26 milijuna posjetitelja, najposjećivanija jama u Europi. Škocjanske jame su upisane na popis svjetske prirodne i kulturne baštine kod UNESCO-a.

Ljepote jezera Križne jame je moguće, uz pomoć karbid lampi, pogledati sa gumenim čamcima. U Sloveniji je vjerojatno i najstarija turistički uređena jama na svijetu - Vilenica kod Divače, koju su razgledavali već u prvoj polovici 17. stoljeća.

Znamenitost slovenskih jama je - proteus anguinus ili čovječja ribica, koja je također najveća jamska životinja na svijetu. Iz Krasa također izviru plemeniti konji lipicanci. Lipica, gdje je bila kunjišnica već 1580 godine, je danas omiljeni turistički centar sa školom za jahanje, hotelima, bazenom, golf igralištem i igraonicom.




Koroška regija


Koruška obuhvaća područje triju dolina – Mežičke, Dravske i Mislinjske te trima gorjima – Pohorje, Karavanke i Savinjske Alpe te spada u manje slovenske regije.

Koruška je kolijevka slovenstva, jer su kod Gospe sveti naši preci u slovenskom jeziku ustoličili koruške vojvode kao nasljednike slovenske kneževine Karantanije. Po plebiscitu 1920 godine je veći dio Koruške pripadao Austriji.

Najveće kulturno i također snažno gospodarsko središte Koruške je Slovenj Gradec. Tamo se u prijašnjim stoljećima razvilo rudarstvo, koje navodno ima početke već u rimsko doba.

Na Korušku su se naselile najviše farme u Sloveniji (Bukovnik 1327 m). Posebnost Koruške je također planina Olševa, koja je poznata po kraskoj jami Potočki zijalki, u kojoj su 1928 godine našli ostatke boravišta iz starog kamenog doba. Najviša planina istočnih Karavanki, Peca, već stoljećima uznemiruje maštu Korušaca.

Najviše priča je povezano s kraljem Matjažem, koji spava u pećini gore. Po tradiciji je Kralj Matjaž bio dobar kralj, koji je pomagao svima onima koji su ga molili za pomoć. To je bilo za Korušku zlatno vrijeme. No, ostali zavidni vladari su se udružili protiv njega. S preživjelim vojnicima se sakrio u pećinu ispod planine Peca, koja mu se sama otvorila te ga sakrila.

U pećini je Kralj Matjaž za stolom zaspao. Kada će se njegova brada devet puta oviti oko kamenitog stola, probudit će se. Onda bi se na Korušku trebalo vratiti dobro vrijeme. Kralj Matjaž će sa svojim vojnicima poraziti sve neprijatelje, protjerati nepravdu sa svijeta i ponovno zavladati.



Gorenjska regija


Gorenjska je gorovita pokrajina koja obuhvaća sunčana gorja i doline istočnih Alpa.

Nekoliko vrhova se diže iznad dvije tisuće metara a najviši je Triglav u Julijskim Alpama, koji je najviša planina u Republici Sloveniji (2864 m) te simbol slovenstva, zato je također u slovenskom grbu. Središnji dio Julijskih Alpa, koji ima sve značajke kraskoga visokogorja, proglašen je za Triglavski narodni park.

Gorenjska spada u gospodarsko najrazvijenije predjele Slovenije sa snažnom i raznovrsnom industrijom, obrtom i turizmom, kako ljetnim tako zimskim. U poljoprivredi istupa stočarstvo i iskorištavanje šuma. Veći gradovi su Kranj, Jesenice, Tržič i Škofja Loka. Gorenjska ima obilje označenih planinarskih puteva i zidova za penjanje; ovdje se nalazi više od polovice planinarskih domova u Sloveniji.

Omiljen turistički cilj Kranjska gora, koji ljeti privlači s rekreacijom i športom u prirodi (planinarenje, alpinizam, biciklizam, konjaništvo, padobranstvo, ribolov) a zimi s odličnim terenima za skijanje i drugim zimskim radostima. Obližnja Planica je tradicionalno svjetsko središte skijaških skokova i letova.

Biseri Gorenjske su gotovo bajkovito lijepa jezera Bled i Bohinj. Bled, s romantičnim otokom usred jezera i dvorcem nad jezerom, već stoljećima privlači brojne goste kojima bazeni, hoteli s bazenima, pješačke staze, teniska i golf igrališta, casino, zračna luka u Lescama, obližnje prirodne i kulturne znamenitosti daju mnogo razloga za posjetu.

Bohinj s kristalnim visokogorskim jezerom nadahnjuje posjetitelje ljepotama prirode i također s obližnjim skijalištima Vogel, Kobla, Soriška planina. Obližnja Pokljuka je raj za planinare i gljivare te poprište važnih svjetskih biatlonskih utakmica.

Za Gorenjsku su značajni alpska kuća i blagdanska ljudska nošnja koji često pojavljuju kao slovenski nacionalni simboli; pored „kozolca toplarja“, obojenih škrinja, kovanih prozorskih mreža i završetaka košnica.


izvor:bookingpoint

 

[zjovan29]

NARODNE NOŠNJE SLOVENIJE

Gorenjska

Ovaj kostim datira iz druge polovice 19. stoljeća. Slovenski folklor plesači su odabrali kostim iz Bleda za njihove nacionalne odore. Samo male su promjene izvršene prije nego što je postala prihvaćena kao slovenska nacionalna nošnja.
Ukrasnu kapu "avba" nosile su udate žene tek. Manji "zavijačka" je nosili devojke. Zlatni vez na obodu glavu predstavljao je obiteljsko bogatstvo.


Primorska

Bluza izrađena je od svjetlog tkanog pamuka. nošnja je izrađena od težih tkanine sa sitnim naborima od struka prema dolje.Muškarci nose prsluk i hlače koje su pale samo ispod koljena ili u svijetlo plave ili crne i tamnocrvene. U ovoj regiji muškaraca nose slamnate šešire


Dolenjskoj

Nošnje u ovoj regiji su slične onoj nošnji iz alpskog dijela Slovenije, ali nošnje su izrađene od obojenog platna, konoplje i vune.Crvena je bila boja muškog prsluka. Ženske marame nose i vežu iza vrata, s prednje strane marame koje nose visi ispred haljine.


Notranjska

Te nošnje predstavljaju svakodnevni radne nošnje.Nošnje su izrađene od teške vune. Vez se može naći na obje nošnje, s posebnim detaljima na muškim hlače. Nosile su se sredinom 19. stoljeća. Kostimi su bili pod utjecajem susjednih regija Istrija (Primorske).


Štajerska

U ranom 20. stoljeću, muške i ženske radne odjeće već su izrađeni od industrijski proizvedenog platna. Ovaj kraj poznat je po plavim pamuk pregačama koje su nosili muškarci kad su radili na farmama ili kod kovača. Devojke su nosile svoje marame vezane iza vratove, a udate žene nosile svoje marame vezane uz vratove. To je daleko najpraktičniji kostim, i seljake u ovoj regiji još uvijek seb može naći u nošenji ovog tipa.


Prekmurje

Nošnje iz Prekmurja bile su jednostavne i običane. Muškarci nosili široke hlače, majicu i struk-jaknu. Žene su nosile suknje jednostavnih, pregače i bluze. Bluze izrađene su od bijelog ili obojenog dpmaćeg predenog platna. Ovaj tip odjeće nosio do kraja 19. stoljeća.


Koroška

Iako je žena i muškaraca nošnje nisu bili vrlo različiti od onih u alpskim područjima, oni nisu bili bez posebne značajke.Suknja je kratka i ima malih sitnih nabora, žene su pokrivene s maramama ili "pinteljs" (posebni zgužvane kapa), a muški šešir boje crne s alpskim utjecajem na njega.

Bele Krajine

Ženske nošnje izrađene su od čohe vezene od lakog lana ili od damasta. Muške nošnje bili su jednostavnog kroja, a također su bili napravljeni od platna. Ljude ove regije može se lako prepoznati po širokom kožnom remenu. Briljantna bijela tkanine koja je korištena za kostime napravi takav dojam, pa je regija dobila ime Bele Krajine (bijeli regija).








izvor:translate