Šta je novo?

Balkanske veze

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849



Makedonijasunce i nasmijani ljudi




“Skopje ima mikroklima, izgor leto kocan zima
gradski cigli goli brda, sino nebo, zemja tvrda
Maten Vardar brzo tece, tajni nosi, vreme vlece
Skopje pravi padni stani, ima devet luti rani
Skopje ima slavni mala -debar mala nije sala
Skopje java brzo konjce, a bre momce makedonce

Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje!”
Skopje, Leb i sol
Žuto makedonsko sunce dočekalo nas je osim u punoj snazi na nebu (termostat je pokazivao ugodnih 34 stupnja) također i na visokom barjaku na samom graničnom prijelazu. Ispred nas samo nekoliko automobila a mi optimistični jer smo srpsku granicu prošli bez zastoja za svega nekoliko minuta. Ni ovo neće biti predugo – razmišljamo već dosta umorni nakon osmosatnog putovanja od Osijeka preko Vukovara i Šida autocestom do Beograda pa dalje na jug do Niša i same granice.
Ali avaj! – nakon 15-minutnog čekanja da nam carinik kroz prozorčić vrati putovnice shvaćamo da nešto nije u redu. Kompjutor nam ne radi – odgovara na naša pitanja – Morate čekati da se popravi. Ovo ne sluti na dobro, umor i vrućina uzimaju danak i mi na samom cilju postejemo jako nervozni. Nakon jednosatnog čekanja ipak nam vraćaju dokumente iako kompjutor nije “proradio”, valjda ovo ne ostavlja dobru sliku za turizam pa nas ipak puštaju.
Ubrzo zaboravljamo čekanje i hitamo prema prvom odredištu u Makedoniji – glavnom gradu Skopju. Grad s oko 600.000 stanovnika podijeljen je geografski i politički (podsjetio me u tom smislu na Mostar) na “makedonski” i “albanski” dio. Danas stanovnici žive u miru iako je zadnjih desetljeća bilo i velikih nacionalnih problema.
Skopje je novoizgrađeni grad jer je 1963. godine uništen u velikom potresu koji je potpuno promijenio sudbinu grada. 26. srpnja 1963. u 5,17 grad je pogodio razoran potres a tome svjedoči i ura na staroj željezničkoj stanici koja se zaustavila u toj stravičnoj minuti. To je jedna od rijetkih građevina koje su ga preživjele.


Pogled na grad s tvrđave Kale


Gradom protiče rijeka Vardar i dijeli ga na sjeverni i južni dio, a ponad nje dominira stara utvrda Kale, danas u fazi rekonstrukcije, s koje se pruža prekrasan pogled na grad. Desno, na najljepšem mjestu na brdu, Američka ambasada koja podsjeća na bunker. Kažu, ukopana sedam katova. Sad smo sigurni, kad su oni ovdje – šale se domaći.


Kameni most preko Vardara


Uz rijeku Vardar uz samu obalu puno gradilišta. Što se to gradi? – pitamo se. To naš premijer podilazi raji – šali se naš domaćin Žarko koji nam detaljno priča planove o modernizaciji grada. Ljuti se pomalo što osim u novo kazalište, zgradu vrhovnog suda, novo ministarstvo ili još jedan mega-veliki spomenik nekom nacionalnom heroju ili svecu nije pronađeno novaca i za izgradnju cesta koje u Makedoniji nisu baš u najboljem stanju. On redovno putuje 180 km u pravcu Skopje-Ohrid i zna koliko bi nova autocesta značila za razvoj države.


Zgrada vlade


Priča nam o ekonomskoj situaciji. Prosječna plaća je viša od 300 eura ali to je malo napuhano zbog prevelikog velikog državnog aparata koji dobro živi – kaže. Ostali se teško bore na tržištu. Zapadna Makedonija je najrazvijeniji dio, a da bismo vidjeli težak život, treba otići u istočni dio države.
Dok Žarko priča o ekonomskoj situaciji mnoge nam stvari zvuče poznato – ništa se valjda ne nauči iz tuđih pogrješaka, moraš izgleda iz vlastitih. Čak i odnosi sa susjedima poznati – imali su problema i s Albanijom i Bugarskom, a s Grčkom spor oko imena još uvijek traje.


Glavni skopski trg


Kasnije će nam simpatična liječnica Sonja s Ohrida objasniti i stanje u zdravstvu. Jadan onaj koji se razboli – gorko-slatko se smije dok komentira stanje. Mi pripadamo nekom srednjom sloju ( i ona i muž su liječnici) al` narod živi loše – kaže. Razmišljali su i o odlasku iz zemlje, ali to je velika odluka na koju još nisu spremni. Sonja obožava Hrvatsku, najviše Zagreb. – Kod vas i zrak drugačije miriši – smije se. Redovno gledamo vašu televiziju preko satelita, češće nego našu – govori mi na odličnom hrvatskom koji je među zadnjim generacijama učila u školi. Učila je doduše srpsko-hrvatski, ali televizija je pomogla da hrvatski priča danas odlično.
I Sonja je vesela i nasmijana, kao uostalom i većina ljudi s kojima smo kontaktirali. Ovo sunce djeluje tako na ljude, ali mora biti još nešto razlog, jer imamo i mi sunce ali nismo ovako ljubazni i uvijek nasmijani – razmišljam, nadajući se da ću u ovih nekoliko dana otkriti njihovu tajnu.
U Skopju nas je, naravno, najviše privukla stara orijentalna čaršija gdje se osjeća da je Makedonija bila više od 500 godina pod Turcima. Djelomično je izbjegla razaranje i tu je sada centar noćnog života. Iako pripada albanskom dijelu grada, navečer svi mladi hrle ovamo, jer su tu kafići i najbolji ćevapi u gradu. Terase su pune iako je sredina tjedna i uskoro će ponoć. Čaršija za koju kažu da je najveća na Balkanu stara je preko tisuću godina i bila je poznato sjecište trgovačkih putova u koju su rado navraćali i stari Dubrovčani.


Iz brojnih čaršijskih čevabdžinica dopiru zamamni mirisi


U gradu je još uvijek sparno i zagušljivo, a mi smo se zadržali duže nego što je planirano. Napuštamo Skopje i vozimo dalje prema jugu na jezero u grad Ohrid gdje stižemo dobrano iza ponoći. Nadamo se da hotelska recepcija radi cijelu noć, pa usred smo turističke sezone, tješimo se.


Pogled na ohridsku čaršiju


Ujutro odmorni i spremni za nove podvige krećemo u istraživanje grada Ohrida. Vidi se da je tu turistička meka, grad je uredan, puno je trgovina i turista, da ne znam da sam na jezeru pomislila bih da sam na našoj obali, u Crikvenici možda. Tek stara gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a otkriva orijentalni duh grada. Stari grad je dobro očuvan. Spomenici sežu još od antičkog doba kao što je odlično sačuvano kazalište gdje se i danas održavaju razne predstave i koncerti.



Kazalište iz rimskog doba



Glavna trgovačka ulica


Visoko na brdu dominira tvrđava, a u gradu su brojne crkve koje svjedoče o dubokoj religioznosti naroda. Kažu da je nekada oko Ohrida bilo ravno čak 365 crkava, danas ih ima još 50-tak. Grad i njegova okolica sasvim opravdano nose naziv makedonski Jeruzalem. Grad je postao poznat u srednjem vijeku tijekom 9. i 10. stoljeća kada postaje centar slavenske pismenosti. Prvo sveučilište na Balkanu tada je osnovao sv. Kliment Ohridski, a tisuće učenika koji su se u njemu školovali širili su dalje pismenost i kulturu.


Ulaz u stari grad - čaršiju



Unutrašnjost gospodske kuće stare 150 godina, danas muzej



Pogled odmah privlače stropovi oslikani cvjetnim motivima



Tipična arhitektura u starom gradu


Našu pažnju u šetnji starim gradom privukla je i trgovina gdje se prodaju bakreni predmeti. Odmah uz prozor smjestio se majstor-umjetnik Marinov koji s jednim okom budno pazi što se na ulici događa, a drugim pazi da uredno nakvrcka ukrase na novom tanjuru. Priča nam da je on treća generacija koja radi s bakrom. Doduše, njegovi djed i pradjed su izrađivali i popravljali kazane za rakiju, ali danas se od toga ne može živjeti. Ima desetak godina da je počeo praviti nakit. Ispočetka na strojevima, ali ih je sve bacio i odlučio zaploviti nesigurnim umjetničkim vodama. Položio je nekoliko tečajeva čije diplome je ponosno objesio na zid i danas izrađuje osim nakita još i svjećnjake, lampe i satove te replike starog oružja.


Trgovina je prepuna zanimljivih predmeta



Bakreni ukrasi su i na fasadi



U Nacionalnoj radionici za stari papir mladi majstor
objašnjava kako se nekada pravio papir



Tu je i replika gutenbergovog stroja, a za 1 e.
možete kupiti i otiske starih biblija ili grafike


Uzdahe i užitak za sva čula bojom, zdravim izgledom i mirisom izazvala je ohridska zelena pijaca.
- Mama, što to tako fino miriše? – upitao me sin. – Dinje – kažem ja i čudim se što i naše tako ne mirišu. Dok se mi divimo povrću i voću (Vidi, ove lubenice imaju sigurno 20 kila! – sav oduševljen viče sin) obratila nam se zgodna crnka: – Iz Hrvatske ste? – pita ljubazna piljarica na odličnom hrvatskom – imam ja rodbine u Zagrebu, dolaze k nama svako ljeto tu dolje na jug, mi smo iz Gevgelije.
- Ne, nisam bila skoro u Hrvatskoj, zadnji put još prije rata. Ne možemo zbog zemlje, uzgajamo bostan, grožđe i zimski kupus. Posla ima cijele godine na zemlji, a izvozimo i kod vas – odgovara nam nasmijana, dok guli i čisti od koštica dinju čijem mirisu na kraju nismo mogli odoljeti pa smo je zamolili da nam jednu razreže da je probamo.
Ah miline! Dinja nikada nije bila moje omiljeno voće, al` ova je k`o med – još da je bila hladna! Dok punih usta mljackamo i hvalimo okus, pozdravljamo gospođu i njenog muža i najavljujemo povratak u nedjelju ujutro da napunimo gepek u povratku kući.


Obilje voća i povrća


Na kraju smo kupili dvije lubenice – jednu od 11 i jednu od 17 kg, 4 dinje, nekoliko kila patlidžan-paradajza (taj najbolje rodi tu na jugu, kažu) i nekoliko kila pravog patlidžana.
Valjda nas neće carina gnjaviti – pribojavamo se, jer smo u povratku kod Leskovca u Srbiji kupili i dvije vreće paprike (crvene za ajvar i žute babure).
Osim betonskih klupa s povrćem i voćem nađu se na pijaci, naravno, i štandovi s “drangulijama” – uvoz iz Kine i Turske, nema-čega -nema, pa i “originalnih” parfema po posebno povoljnim cijenama. Turistima to ne smeta – muvaju se okolo i cjenjkaju za sve, iako je ionako smiješno jeftino za naše prilike.
Makendonski novac su denari. Cijene povoljnije nego kod nas skoro duplo (ako ne i više) u nekim područjima. Noćenje s doručkom u odličnom hotelu s prostranim sobama i solidnim švedskim stolom 25 eura po osobi. Malo manje od toga smo plaćali privatni apartman u blizini Splita. Obilan ručak (predjelo, glavno jelo, desert, piće) za troje do 150 kuna. Ledena kava na ohridskoj rivi 8 kuna. Kilogram ovčjeg mekog sira u trgovini 25 kuna, lubenica na tržnici 2 kune, patlidžan srednje veličine komad 0,80 kuna.
Imali smo sreću da je Vlatko Stefanovski održavao koncert u Ohridu u poznatom beech clubu Cuba Libre gdje je uz veliku podršku publike izveo svoje najveće hitove: Jovano, Kao kakao, Skopje. Fenomenalne Vlatkove bravure na gitari rado smo poslušali i prizvali uspomene na neko prošlo doba kada su svi obožavali Leb i sol. I inače se u gradu tijekom ljeta održava puno kulturnih i glazbenih događanja, kao što i priliči najturističkijem mjestu u Makedoniji.


Riva u gradu Ohridu



Jedna od brojnih plaža


Glavni mamac za turiste je svakako samo Ohridsko jezero, jedno od najstarijih i nabistrijih tektonskih jezera na svijetu za koje biste, da ne znate, rekli da je more. Plavi se naime kao i Jadransko. Ohridska rivijera nije predugačka, 50-tak kilometara, ali ima puno uređenih i lijepih plaža, a voda je bistra i čista. Raj za ribe i čuvene ohridske pastrve, endemičnu i zaštićenu vrstu koja mijenja boju mesa od bijele do crvenkaste poput lososa tijekom godine. Danas je njen izlov zabranjen pa se uglavnom konzumira pastrva iz ribnjaka.


Ulaz u manastirski kompleks Sv. Naum nastao uglavnom u 15.st.


Gotovo svaki posjetitelj Ohridskog jezera zaputi se i do same granice s Albanijom gdje se na stijeni ponad mora smjestio jedan od najčuvenijih i najstarijih manastira – Sv. Naum. Manastirski kompleks danas je prilagođen turistima pa se u okviru njega nalazi i restoran i hotel, ali svejedno se u samoj crkvi u polumraku među freskama starim više od 1000 godina može osjetiti tajnovitost i mističnost Bizanta.


Crkva potječe iz 900. godine, a u njoj je Sv. Naum i pokopan



Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i ikonama



Stoljetne grede su oslikane crveno-zelenim motivima



Za strance je ulaz besplatan a domaći za nešto denara
moraju kupiti svijeću koji odmah zapale



Turista ima iz cijelog svijeta, ovi su iz Poljske


Granica s Albanijom danas je otvorena, ali kako kaže čiča Jordan koji nas je do manastira provozao barkom, uglavnom Albanci dolaze k njima. Godinama su tužno vojnici pogledavali dalekozorima na naumske plaže i kupače dok su čuvali albansku granicu u betonskim bunkerima kojih je bezbroj. Tako nam priča Jordan koji je cijeli život proveo kao čuvar turističkog kompleksa. Ne žali se na malu mirovinu, jer nešto se zaradi i vožnjom brodice. Sretan je da su mu djeca zdrava i imaju posao.


Kapetan barke Jordan koji svako ljeto prevozi turiste do manastira


U podnožu Sv. Nauma nalazi se i ulaz u Nacionalni park Galičica gdje je bajkoviti izvor rijeke Crni Drim. Drim izvire tek jedva kilometrar uzvodno i možete ga posjetiti jednino čamcima na vesla kojih ima nekoliko spremnih za turiste. Naš veslač je ujedno i vodič kroz park te nam je detaljno opisao sam krajolik.


Ulaz u nacionalni park

Rijeka me je svojom zeleno-tirkizno-plavom ljepotom i pješčanim dnom odmah podsjetila na naša Plitvička jezera. Izvora koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz samog dna. Mjestimično možete vidjeti male pješčane vulkane iz kojih izlazi voda i koji kao da vriju na dnu rijeke. Činilo nam se da su nadohvat ruke, a bili su duboko i do tri metra, toliko je voda bistra. Ime “crni” Drim je dobio zahvaljujući endemskoj algi crne boje koja mjestimično pleše svoj zavodljivi ples na dnu rijeke.


Priroda u ljepoti ovdje nije škrtarila



Vodič-veslač strpljivo objašnjava i odgovara na naša brojna pitanja


Crni Drim je jako neobična rijeka koja ima dva ušća. Prvo je manje od 1 kilometra udaljeno od samog izvora podno planine do ulaska u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero da bi opet iz njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kažu da se iz aviona može lijepo vidjeti tok struje jezerom. Kod Struge Drim svom silinom opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici pa park radi i zimi.


Autentični ohridski biseri s certifikatom


Pričati o Ohridskom jezeru i ne spomenuti čuvene ohridske bisere čini mi se nedopustivim. Ako mislite da su to biseri koje se vade iz školjki, varate se, oni se zapravo rade od krljušti endemične ribe plašice. Svakih je nekoliko godina “berba” ove ribe od koje se zatim posebnim postupcima “kuhaju” biseri. Tajnu proizvodnje originalnih bisera iz jezera danas čuvaju samo tri ohridske obitelji koje se tim poslom bave već stotinu godina. Jedna od njih je i obitelj Risteski koja ima svoj štand u okviru nacionalnog parka. Proces proizvodnje bisera se nekada ljubomorno čuvao pa ako jedna obitelj nije imala muškog nasljednika, zet se birao isključivo iz preostale dvije kako bi tajna ostala sačuvana.


Štand s biserima obitelji Risteski u NP


Teško se boriti protiv lažnjaka – priča nam naš vodič. – Danas vladaju biseri iz Kine i teško ih je razlikovati od naših koji se ipak prepoznaju po posebnoj težini svakog bisera. Cijene nakita koji se najčešće kombinira sa srebrom nisu prevelike, za 40-50 eura može se naći lijepa biserna ogrlica što je ipak višestruko skuplje od onih “ohridskih bisera” s pijace
.

Ponovno rađanje Crnog Drima iz jezera


Od mjesta u okolici Ohrida moram spomenuti grad Strugu, mjesto gdje Drim ponovo “izvire” iz jezera i koje je uz grad Ohrid najveće na jezeru. Uz samu obalu Drima smjestila se nepregledna kolona terasa gdje je uz prirodnu klimatizaciju od hladne rijeke ugodno popiti kavu i za najvećih podnevnih vrućina.


Iako je voda hladna mladi rado skaču s mosta.
Nije da je baš kao mostarski, ali gledalaca uvijek ima...


U blizini Struge su i čuveni Vevčanski izvori udaljeni 20-tak kilometara. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je malo makedonsko selo, enklava, u dijelu gdje živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u hladu šume ugodno je provesti sat vremena, a poslije posjetiti jedan od dva odlična etno-restorana u selu.


Radi ovog restorana se dolazi i iz 25 km udaljenog Ohrida

Mi smo po preporuci posjetili “Domaćinsku kuću” u kojoj se spravljaju, a što drugo, domaći specijaliteti. Najviše nas je oduševila salata kojom se u Makedoniji počinje jelo, za razliku od nas gdje je to tradicionalno juha. Uz svježu rajčicu, papriku (obavezno ljutu i slatku), luk, kupus, masline i krastavce nudi se i svježi meki bijeli sir od kravljeg ili miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka. To su sirevi koji se pripremaju u Makedoniji od davnina. Tvrdi sirevi nisu baš tradicija i često ih zovu jednostavno “žuti sir”. Mene je najviše dojmio domaći pinđur i torta (musaka) od patliđana. Nasmijani i ljubazni konobar Krste nam je preporučio i kućno, sasvim solidno, vino temjaniku koje uz ostale namirnice pripremaju vlasnici objekta. Stanovnici sela pokušavaju, za sada u začecima, oživjeti Vevčane seoskim turizmom i nadam se da će u tome uspjeti.


Ovo je tek makedonsko predjelo



Tikveška vinarija ima navodno novog vlasnika koji je osim u kvantitet
konačno odlučio ozbiljnije ulagati i u kvalitet vina.


Ona izreka da svemu lijepom brzo dođe kraj, zaista je istinita, tako je i naš boravak u Makedoniji prošao u trenu. Napuštamo Ohrid, a pred nama u povratku prema Skopju je još jedna planirana destinacija - Mavrovsko jezero.
Za razliku od Ohridskog, ono je umjetno jezero nastalo prije 50-tak godina izgradnjom brane za potrebe hidrocentrale. Smješteno visoko u brdima na visini od oko 1200 m pogodovalo je razvoju turizma pa je sada tu centar zimskog turizma. Tu su smješteni brojni hoteli i vikendice i uređene su skijaške staze. Čuli smo da je pogled s vrha planine Bistre na 1800 m upravo spektakularan pa smo se poželjeli žičarom popeti na sam vrh. Nažalost, ovaj put nismo bili sretne ruke. Kako nam je objasnio ljubazni recepcioner hotela (koji usput-budi-rečeno prati našu nogometnu ligu), ove se godine za razliku od prošle žičara uključuje samo za veće grupe turista uz prethodnu najavu upravi. Našu malu tročlanu ekspediciju teško je nazvati “većom” pa smo pomalo razočarani napustili selo Mavrovo. Utješili smo se odličnom kavom i divnim pogledom s terase hotela na samo jezero. Nekoliko dana kasnije u Jutarnjem čitam da je i “bjegunac” Lino Červar ovdje na pripremama sa svojim novim klubom.


Pomalo jezu izaziva ova potopljena crkva u Mavrovskom jezeru


Dok smo napuštali Makedoniju, pokušavala sam konačno dokučiti tajnu vedrog raspoloženja i osmjeha kojim ovaj narod nagrađuje slučajne prolaznike. Nisam uspjela do kraja shvatiti, možda naprosto nisu izgubili vjeru u bolje sutra?
izvor:prozorudom


Na Prespanskim jezerima

prespa.jpg



Reportaža

Tanya Mangalakova - Dva jezera (Veliko i Malo) čine prirodnu granicu između Grčke, Makedonije i Albanije. Radi se o divljoj i nezagađenoj planinskoj zoni, okarakteriziranoj velikim emigracijama, a koja se danas nada razvoju održivog turizma. Nalazimo se na Ailovom ostrvu, na jezeru Mala Prespa, u Grčkoj, nedaleko od granica sa Albanijom i Makedonijom.
Tu su i ostaci srednjovjekovnog grada u kojem je, prema mišljenju grčkog arheologa Mutsopulosa, pokopan bugarski car Samuil. Na ovom mjestu od 1997. godine grčka vlada razvija program alternativnog turizma, zahvaljujući kojem jedan broj lokalnih porodica sprovodi nemali broj aktivnosti. Ispred crkve “Sveti Ahil” postavljena je ploča koja pojašnjava istoriju hrama na grčkom i engleskom jeziku. Riječ “Bugarska” koja se odnosi na sam nastanak crkve, a na kojoj je insistirao lično car Samuil krajem 10. vijeka, na ploči je prebrisana.
Na ostrvu se nalazi i hotel čija je upraviteljica Vera ovdje stigla 1985. godine iz Kočana (Makedonija), nakon što se udala za mještanina Kostu. Njihov gost je tokom arheoloških iskopavanja bio pominjani arheolog Mutsopulos. Već osam godina se na ostrvu organizuju i susreti umjetnika iz cijele Bugarske.
Obraćam se jednom ribaru na bugarskom jeziku koji izvlači na obalu mrežu punu šarana. Šezdesetogodišnji Stavros mi govori da dolazi iz mjesta Nivitzi (Psarades na grčkom). Kaže da u jezeru ima puno šarana ali i drugih vrsta riba.
Na ostrvu danas žive 22 osobe koje se uglavnom bave ribolovom dok neki od njih rade i u Verinom hotelu. Žene koje prave ajvar kuhajući papriku i patliđane na otvorenom govore mi kako mladi ljudi odlaze odavde u mjesta kao Kostur, Lerin i German, u potrazi za poslom. Ova zona je u Grčkoj poznata po uzgoju graha koji se na tržištu prodaje za 5 eura po kilogramu.
U obližnjem mjestu German (Ayios Germanos) nalazi se crkva koja datira iz 11. vijeka a u kojoj je nađen natpis cara Samuila, koji se odnosi na grob njegovih roditelja. Crkva je obnovljena, a iza ikonostasa napisana su imena donatora: Ognen, Mile, Tvetko, Yovan, Karamfil... sve slavenska imena.
Regija između dva prespanska jezera (Veliko i Malo) je prirodna granica između Grčke, Makedonije i Albanije. Područje je proglašeno nacionalnim parkom, s obzirom na prisutnost rijetkih ptica kao što su pelikani. Izgradnja objekata duž obale jezera je zabranjena, i to je doprinijelo očuvanju ekološke ravnoteže mjesta. Mještani se nadaju kako će biti otvorena slobodna tranzitna zona u dužini od 20 kilometara što bi dozvolilo brodovima da mogu napraviti puni krug oko jezera.
Mala Prespa, Albanija
U regiji Mala Prespa u Albaniji, postoji devet naselja u kojima živi oko pet hiljada ljudi, od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugare, a drugi kao Makedonci. Sela imaju dvostruke nazive: Gorna Gorica/Gorica madh, Dolna Gorica/Gorica Vogel, Tuminetz/Kalamas, Glubochani/Golumboc, Shulin/Belas, Pustec/Liqenas, Tzerie/Cerie, Zarnovsk/Zarosho, Lesko/Lepis. Mala Prespa (na albanskom Liqenas) je rezervat u kojem žive pelikane, guske, ribe. Priroda je očuvana i ne grade se hoteli. Ceste su ovdje lošije nego u susjednoj Grčkoj, ali neki napredak je vidljiv i danas.Ranije je cesta do tih devet sela bila gotovo neprohodna a sada je već spremna za asfaltiranje.
U gotovo svakom mjestu na obali danas se nalaze mali hoteli. Ovdašnji planinski teren nije jako plodan i teško je zadovoljiti porodične potrebe. Do posla se teško dolazi, nastavnici zarađuju oko 300 eura mjesečno dok plate zdravstvenih radnika i opštinskih uposlenika varijaju između 150 i 200 eura.
Nikoleta, mlada žena iz mjesta Pustec nam govori: “Ovdje smo siromašni, nema se posla, a ni ribolov ne donosi baš neki veliki ulov”. Kao i većina ovdašnjih žena i ona je domaćica dok njezin muž radi u Makedoniji, u Mavrovu.
Sedamdesettrogodišnji Sotir Mitrev je također iz Pusteca i predsjednik je udruženja “Ivan Vazov”, nevladine organizacije koja organizuje obrazovanje mladih ljudi na bugarskom jeziku. Po njegovom mišljneju nema velikih razlika između makedonskog i bugarskog jezika. “Za nas je bilo jako važno da sačuvamo naš jezik. Svake godine barem desetak mladih ljudi iz Prespe ode studirati na neki od bugarskih univerziteta. Djeca uče na makedonskom jeziku do četvrtog razreda osnovne škole, a zatim nastavljaju na albanskom jeziku. Ljude iz naše zajednice nazivamo 'nashentzi' (naši) a jezik 'nashenski'. “ - kaže Mitrev.
Preko puta Pusteca nalazi se ostrvo Mali grad i na njemu crkva “Sveta Bogorodica” iz 15. vijeka, zaštićena kao važan kulturni objekat. Lokalni lađar Damyan čuva njezine ključeve. Lokalni etnograf bugarskog projekla Vasil Kanchov je prije jednog vijeka opisao “chun”, tipičnu vrstu plovila kakvo su koristili bugari iz ovoga kraja. Danas to više ne postoji, ali mještani tako i dalje tako nazivaju drvene čamce opremljene motorima koje kupuju u Ohridu. Damyanov čamac ima ugraviran čirilićni natpis. Kada smo stigli na obalu nailazimo na djecu koja beru smokve i slušaju bugarski pop-folk.
Mjesto Glubochani ima oko stotinjak stanovnika i četrdeset kuća. U blizini jezera je izgrađen hotel "Vasila", gdje noćenje košta osam eura. Mladić Edi Mitre koji studira u Solunu nam govori: “Ne želimo miješati našu krv sa drugima. Ovdje kod nas u selu nema nijedan Albanac, ali mladići iz drugih sela žene Albanke budući da je kod njih nedovoljan broj žena”.
U obližnjem selu Dolna Gorica, Taki i Dragitza Mitrevski uz obale jezera love ribu na svojim čamcima. Ovo je jedno od najbogatijih sela u tom području, zahvaljujući tome što pedesetak lokalnih porodica rade u Italiji. Ovdje živi oko tri stotine ljudi i nedavno su otvorena dva hotela. Mladi su uglavnom napustili selo i većina ih studira u Bugarskoj ili Makedoniji. Krajem septembra, u vrijeme žetve, dvorišta i kuće su pune tek obranog grožđa od kojeg se pravi vino i rakija.
Mitrevski mi pripovjedaju o teškom ribarskom životu, cjelonoćnom ribarenju nakon čega slijedi jutro kada ulov treba odnijeti i prodati na tržnici u Korci. Landi Nestovski iz Dolne Gorice je mladi vjeroučitelj koji živi u Korci. Priča mi kako sva sela u Maloj Prespi imaju barem jednu crkvu a ukupno ih u regiji ima trinaest. Ceremonije se obavljaju na “nashenskom” i makedonskom. Postoje dva svećenika koji služe mise, otac Temelkov i otac Argir.
Mladi umjetnik Genti Postoli je diplomirao na akademiji u Sofiji a sada obnavlja ikone u arheološkom muzeju u Korci. On je i rođen u Korci ali je njegov djed iz Pusteca. Genti nam priča kako se već treću godinu u Glubochanima organizuju susreti umjetnika iz Bugarske i dodaje “"Mislim da ću se vratiti u Bugarsku, gdje su ostali moji najboljii prijatelji ... Možete biti u Korci, ali također i u Sofiji ili Londonu i praviti planove a da ipak nemaet jasnu viziju vlastite budućnosti”.
osservatoriobalcani



Izlet u Matku

matka.jpg


Kanjon Matka – dragulj Makedonije

Risto Karajkov - Petnaest kilometara jugozapadno od Skoplja, glavnog grada Makedonije, duž rijeke Treske , pruža se kanjon Matka. Ovdje je u četrnaestom stoljeću bilo više od 80 aktivnih samostana, a sam kanjon Matke, prema nekim povijesnim izvorima, bio je ponekad zvan "mali Hilandar".
Danas je to mjesto na koje rado dolaze brojni kajakaši i zaljubljenici u peljanje po stijenama a prošle godine je jedan talijanski speleolog ovdje predvodio ekspediciju koja je išla u istraživanje tzv. “beskrajne pećine”.
Od brojnih manastira danas su ostala samo četiri: Sveti Andrea, Sveti Nikola, Sveta Troica i Sveta Bogorodica, izgrađen 1389. godine i smješten na na obali jezera Matka, dok se ostala tri nalaze na okolnim, stjenovitim brdima. Ono što je prije nekoliko vijekova predstavljalo centar vjerskog života danas je jedno od omiljenih okupljališta alpinista i kajakaša. Vertikalni zidovi kanjona predstavljaju pravi izazov za planinare , koji je ponekad, nažalost, pretežak za savladati, dok vode rijeke Treske privlače brojne kajakaše. Za ostale stanovnike Skoplja Matka je mjesto za izlete i šetnje tokom vikenda ili vožnju brodicama po umjetnom jezeru koje “hrani” turbine hidroelektrane.
Sigurno je da ćete ostati zadivljeni ljepotom i spektakularnošću ovog ambijenta. Uski puteljak prolazi ispod “stropa” od stijena vodeći posjetitelja do terase manastira. Glasovi turisti i razdragani dječiji smijeh stvaraju veselu atmosferu tokom dana, ali mislim da bi djelovalo zastrašujuće boraviti tu sami i u mraku.
Odavde kreču i izleti na okolna brda, a maleni čamci pružaju posjetiocima mogućnost vožnji po jezeru. Neke guske, naviknute na prisustvo turista, neometano hodaju oko stolova restorana, baš kao da su u vodi. Malo dalje odatle, unutar jezera, nalazi se još jedan restoran, dostupan samo iz vode.
Neke zanimljivosti ovog mjesta ipak se ne vide na prvi pogled i najveći broj posjetioca ih i ne poznaje. U kanjonu žive mnoge endemske vrste: od oko hiljadu vrsta biljaka u kanjonu, dvadeset posto njih je moguće naći samo ovdje. Osim toga tu su i dvije vrste paukova i pet vrsta škorpiona koji još nisu viđeni na drugim mjestima. Međutim, zasigurno najpoznatija životinjska vrsta u Matki je leptir. Po mišljenju eksperata tu se nalazi 119 dnevnih i 140 noćnih vrsta, od kojih su mnoge endemske.
Pravi dragulj Matke su njezine pećine. Ima ih najmanje desetak, različitih veličina. Najpoznatija se zove Vrelo. Po mišljenju zaljubljenika u pećine Vrelo bi moglo postati glavna turistička atrakcija koju jedna mala zemlja poput Makedonije može da ponudi. Problem je u tome što ovu pećinu nije lako posjetiti. Da bi to uradili potrebno je biti speleolog ili ronioc. Vrelo je ustvari podvodna pećina za koju se pretpostavlja da je velikih razmjera. Međunarodna ekspedicija speleologa ronilaca je istraživala Vrelo sredinom avgusta s namjerom da dosegnu njezino dno ili barem izmjere dubinu.
Prethodnih godina je druga ekspedicija pokušala napraviti istu stvar, ali su se zaustavili na jednom određenom nivou. Ovogodišnja ekspedicija je napravila neki napredak u odnosu na prethodnu, ali ni oni nisu uspjeli dosegnuti najnižu tačku pećine. Morali su prekinuti istraživanje obečavši da će ponovo pokušati naredne godine. Prema riječima hrabrog italijanskog istraživača i ronioca, Luigia Casatai “Vrelo je jedna predivna, doslovno beskonačna pećina”. Pokušaje ovog talijanskog ronioca da istraži Vrelo propratili su i brojni makedonski mediji.
Vrelo počinje horizontalnim dijelom dužine od oko 450 metara i završava u sobi poznatoj pod nazivom "zonu sumraka". Odavde se pećina spušta u utrobu planine. Na oko 120 metara dubine tunel se dijeli u dva pravca. U prvom pokušaju Casati je stigao na tačku od oko 140 metara, prešavši tako dubinu od 100 metara koju je prije njega osvario holandski ronilac Mark Vandermeulen. U narednim pokušajima Casati je stigao i do 190 metara dubine. On je rekao da s ena toj dubini nalazi platforma sa koje pećina nastavlja da se spušta. Ekspedicija je morala biti zaustavljena zbog pogoršanja vremenskih prilika i tehničkih problema, što nije garantovalo bezbjedno spuštanje na dubinu ispod 220 metara. Sljedeće godine bit će novi pokušaj, uz bolju opremu.
Najdublja evropska pećina nalazi se u Francuskoj i dostiže dubinu od 230 metara. Najdublja pećina je tzv. “Bushman Cave”, u Južnoj Africi, dubine 282 metra. Casatijev lični rekord je 212 metara, iako ovaj speleolog-ronilac naglašava da se tu radi samo o brojevima, dok pravi izazov predstavlja oblik pećine i temperatura vode, a ne dubina. U svakom slučaju moglo bi se pokazati da je Vrelo najdublja evropska pećina. Da li je to tačno saznaćemo iduće godine.
Ova istraživanja su pobudila i interesovanje ponekog od makedonskih političara, pa je tako ministar ekonomije Fatmir Besimi posjetio ronioce i pribavio malu finansijsku pomoć za nastavak istraživanja. Koce Trajanovski, gradonačelnik Skoplja, primio je članove ekspedicije i tom priliko obećao podršku naredne godine. Ministar Besimi je prihvatio sugestije gospodina Casatija, naročito one koji se tiču nekontrolisanih istraživanja, budući da je lako prouzrokvati štetu kod jednog tako krhkog eko-sistema, te obećao da će prezentovati ovu inicijativu i kod lokalnih autoriteta koji se bave pitanjima zaštite okoliša.
Tokom trajanja ekspedicije snimljen je i dokumentarac koji će biti montiran u Italiji, a čije pojavljivanje se očekuje već u septembru

izvor:eek:sservatoriobalcani


Markove kule


markove_mala.jpg


Srednjovjekovna utvrda iznad Prilepa

Na periferiji makedonskog grada Prilepa, iznad naselja Varoš, uzdižu se Markove kule, srednjovjekovna utvrda koja je zahvaljujući svojoj posebnosti proglašena prirodnim dobrom republike Makedonije. Smještena je na brdu, na visini od 150 do 180 metara, okružena strmim, granitnim stijenama.
Godine arheoloških istraživanja su pokazale da se na tom mjestu nalazilo rimsko naselje – Keramija. Za vrijeme rimske vladavine grad se širio prema jugozapadu, što svjedoče i mermerni ukrasi pronađeni na ostatcima jedne ranohrišćanske bazilike.
Prva utvrda na prostoru Markovog Grada podignuta je najvjerovatnije u X veku od strane Vizantinaca i na momente se nalazila u sastavu Prvog Bugarskog Carstva. Poslije njegove propasti i ustanka Komitopula tvrđava se našla u sastavu tzv. Makedonskog carstva koje je stvorio Samuilo. Poslije bitke na Belasici 1014. godine Samuilo je u Prilepu sačekao svoju osljepljenu vojsku i tu je na licu mjesta umro od posljedice srčanog udara.

markove_kule.jpg


Grad se nakon toga nalazio u sastavu Vizantije, Bugarske i Epirske despotovine, a krajem XIII vjeka ga osvaja kralj Milutin (1282-1321). Dušan Silni ga naziva velikoslavnim gradom i u njemu smješta jedan od svojih dvorova carskih. On ga 1350. godine predaje na upravu svom županu Vukašinu Mrnjavčeviću (1366-1371), koji je 1366. godine proglašen za kralja. Posle propasti braće Mrnjavčević na Marici 1371. godine Prilepski Grad postaje prijestolnica Vukašinovog sina Marka koji je kao osmanlijski vazal sa titulom kralja upravljao okolinom sve do svoje pogibije u bici na Rovinama 1395. godine. Poslije njegove smrti Osmanlije anektiraju cjelokupnu oblast i preuzimaju kontrolu nad Prilepom. U samom gradu nisu dugo zadržali svoju posadu i on je uskoro bio napušten i prepušten propadanju.



Glavni grad poezije


most_struga.jpg


T'ga za Jug

Maria João Fonseca - “T'ga za jug” je slogan koji većinu ljudi asocira na čuveno crveno vino iz Makedonije. Osim toga to je i naziv pjesme Konstantina Miladinova koja se preko 56 godina čita prilikom otvaranja "Struških večeri poezije", najstarijeg festivala poezije na ovim prostorima.
Ovaj događaj je odličan razlog da posjetite Strugu, prekrasan grad na rijeci Crni Drim koja ističe iz Ohridskog jezera.
Šetajući duž rijeke u centru grada nemojte se iznenaditi ako naiđete na baštu punu kamenja. Pogledate li bolje natpise na njima možete pročitati imena kao što su Joseph Brodsky, Pablo Neruda, Eugenio Montale, Seamus Heaney, Mahmoud Darwish, Rafael Alberti, Ted Hughes, Vasco Graça Moura i mnogi drugi. Svi oni imaju najmanje dvije zajedničke stvari: svi su pjesnici i dobitnici “Zlatne krune”, jedne od nagrada koja se dodjeljuje svake godine na festivalu.
“Struške večeri poezije” su nastale 1962. godine prilikom obilježavanja stogodišnjice od objavljivanja zbirke narodnih pjesama koju su pripremila dva makedonska pjesnika, braća Dimitar i Konstantin Miladinov. Od tada se svake godine u avgustu održava jedan od najrenomiranijih festivala poezije, koji je nakon 1965. poprimio međunarodni karakter i postao mjesto susreta pjesnika sa svih pet kontinenata.

strugafest.jpg


U toku festivala kulturne manifestacije se smjenjuju jedna za drugom: čitanje poezije, radionice, okrugli stolovi, koncerti klasične i etno muzike i akcije kao što su “Karavana poezije”, koja omogućava drugim dijelima Makedonije da osjete duh festivala; tako se na primjer i u Skoplju, gdje festival ima jedno sjedište, organizuju večeri poezije. Objavljivanje tematske antologije za izdavačku kuću "Pleiadi" i prevodi brojnih seminara također predstavljaju veiki doprinos širenju popularnosti poezije.
Struga se nalazi na jugozapadu republike Makedonije. To je miran gradić spreman za prijem turista koji mogu uživati u njegovim plažama, prirodi koja ga okružuje i brojnim spomenicima kulture u samom gradu i njegovoj okolini. Struga dijeli Ohridsko jezero sa drugim gradovima u Makedoniji i Albaniji. To je idealno mjesto za dodjelu nagrada poput “Zlatna kruna poezije” koja se dodjeljuje čuvenim svjetskim pjesnicima za njihov sveukupan doprinos poeziji. Nagrada “Braća Miladinov” se dodjeljuje za najbolju knjigu pjesama objavljenu u razmaku između dva festivala, a nagrada “Ponti” je posvećena mladim pjesnicima za njihovu najbolju prvu knjigu.


Priča o Makedoniji

bigorski_mala.JPG


Biser Balkana

Dušica Sinadinovska - Teško je zamisliti da jedan naizgled mali prostor u sebi skriva tako mnogo bogatstva: arheološke lokalitete, spomenike koji pripovjedaju priče iz prošlosti, ogromno kulturno naslijeđe sačinjeno od muzike, poezije, vina... kao i prirodne ljepote zbog kojih je Makedonija danas poznata pod nazivom “biser Balkana“.
Makedonija je mala država sjeverno od Grčke, koja je svoju nezavisnost stekla 1991. godine pod imenom FYROM (Formal Yugoslav Republic Of Macedonia - Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija). Na površini od 26 hiljada kvadratnih kilometara živi preko 2 miliona stanovnika, različitih vjeroispovijesti, što je vidljivo i u arhitekturi gradova.
Nastanak Makedonije seže u 700. pne. kada kralj Perdika osniva prvu makedonsku državu. Zemlja dostiže svoj vrhunac za vrijeme vladavine kralja Filipa II° (359 – 336.pne.) i nakon toga kada njegov sin Aleksandar Veliki osvaja Perzijsko carstvo, Egipat i sa vojskom dolazi do Indije.
Nakon Aleksandrove smrti njegovo carstvo se postepeno smanjivalo u ratovima njegovih naslijednika da bi 146. pne. teritorij današnje Makedonije postao rimska provincija. Iz ovog perioda datiraju izvanredni mozaici koji se još uvijek mogu vidjeti na arheološkim lokacijama Heraklea, Stobi e Skupi, kao i prelijepi grad Ohrid, koji je zahvaljujući svojim spomenicima kulture stavljen pod pod zaštitu UNESCO-a.
Smještena na raskrižju između Istoka i Zapada, na putevima koji povezuju Crno more i Evropu, Makedonija je oduvijek bila tranzitna zemlja, povremeno na meti napada i osvajanja različitih naroda.. Njena istorija sačinjena je od sukoba i dešavanja koja su tokom vremena otežavali razvoj i stabilnost zemlj, pa je i zbog toga dugo ostala u sjeni susjednih država.
Do dvanaestog stoljeća Makedonija je bila u sastavu Vizantijskog carstva, čija je dominacija bila prekinuta invazijom Slavena u VII stoljeću, što je dovelo do dubokih promjena u kulturi, jeziku i navikama stanovništva. To je, nakon što je Vizantija ponovo osvojila Makedoniju, dovelo do potrebe za stvaranjem novog alfabeta za ovaj slavenski jezik, koji je u tom periodu bio samo oralni.
Ćirilica, pismo koje se kasnije proširilo među Slavenima, nastala je u Ohridu, a autori su dvojica grčkih misionara iz okoline Soluna, Ćirilo i Metodije. Njihov zadatak je bio prevesti Bibliju na jezik koji lokalni ljudi mogu razumjeti. Time je omogućeno širenje kršćanstva na teritoriju koji naseljavaju Slaveni.
U tom razdoblju Makedonija je bilaod izuzetne važnosti za slavensku kultur, zahvaljujući svojim školama i vjerskim centrima, specijaliziranim u prevođenju i širenju svetih tekstova. Mnogobrojni manastiri, crkve i umjetnička djela svjedoče o kulturnom napretku ovog perioda u makedonskoj istoriji.
Osmanlijska osvajanja u XIV stoljeću izazvala su dodatne promjene u kulturi i arhitektonskom pejzažu zemlje. Mostovi, džamije sa karakterističnim minaretima, turske banje, tvrđave, derviške tekije... sve to je to ostalo urezano u lokalnu geografiju. Nakon povlačenja Turaka u XX stoljeću ovi objekti su uglavnom preinačeni u druge svrhe, pa je tako sada moguće vidjeti umjetničku izložbu na mjestima kao što su Daut pašin hamam, Kuršumli An ili ručati u Kapan Anu u Skoplju.
Od završetka Drugog svjetskog rata Makedonija je bila dio Jugoslavije, istorijsko naslijeđe koje nipošto ne bi trebalo zanemariti, naročito uzme li se u obzir važnost tog periodu u rekonstrukciji, izgradnji komunikacijskih kanala, obrazovanju i naročito u promjenama mentaliteta do kojih je došlo uslijed istorijskih dinamika u kojima se ovaj narod osjetio dijelom zemlje koja je, zajedno sa Indijom i Egiptom, jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih. Postoje mnoga svjedočanstva iz ovog perioda, mnoštvo spomenika i počasti borcima palim u narodnooslobodilačkom ratu, koji su danas podsjetnici na život u Jugoslaviji. Još uvijek postoje i grupe nostalgičara i zagovaratelja političke doktrine omiljenog jugoslovenskog predsjednika Tita.
Unatoč stalnim promjenama i zemljotresima koji su povremeno pogađali njene gradove, od kojih posljednji 1963. godine, Makedonija se kontinuirano razvijala i danas je to gostoljubiva i dinamična zemlja koja obiluje festivalima i dešavanjima, te koju posjećuju putnici i umjetnici iz svih krajeva svijeta. Festival poezije u Strugi je poznat u cijelom svijetu, a na njemu su učestvovali i pjesnici kao Ungaretti, Pablo Neruda i Josif Brodski.
Posebno vrijedi izdvojiti makedonsku muziku kao sastavni dio njene kulture, čija posebnost je upravo u različitim ritmovima nastalim iz utjecaja brojnih drugih kultura s kojima se miješala. Preko 24 muzička dešavanja svake godine pružaju priliku muzičarima svih stilova (etno, pop, jazz, klasična...) da se pokažu i predstave publici svoj rad.
U Makedoniji se često isprepliću sadašnjost i prošlost. Ako se zaputite u šetnju manjim gradovima još uvijek možete naići na ljude odjevene u tradicionalnu narodnu nošnju, naročito ako je riječ o starijim ženama koje teško napuštaju tradiciju i običaje. Osim toga, u Galičniku, manjem mjestu u zapadnoj Makedoniji, svake godine se odvija čuvena Galička svadba. Radi se o kulturnoj manifestaciji na koju mladi parovi dolaze da se vjenčaju. Tom prilikom se oblači narodna nošnja i sviraju tradicionalni instrumenti kao što su zurle, a svi posjetioci su dobrodošli da svojim prisustvom uveličaju ovo druženje.
Svi ovi aspekti čine Makedoniju tako posebnom. Od zdrave i ukusne hrane, vina poznatog u svim balkanskim zemljama, visokih planina i bistrih jezera do beskrajnih polja koja po kojima se u maju rascvjetaju makovi. Mnogi naučnici dolaze u ove krajeve radi istraživanja biljnih i životinjskih vrsta koje se mogu vidjeti samo ovdje. Makedonija je mala zemlja, turistički još uvijek neistražena, koja svakako zaslužuje vašu posjetu. Oni koji su je već posjetili zasigurno nose u srcu simpatije za ovaj narod i ovu zemlju.
izvor:putovatibalkanom
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Nacionalni park Mavrovo


Na području Općine se nalazi najveći nacionalni park Makedonije, površine 73.00 hektara. Nacionalni Park Mavrovo je jedino mjesto u Republici gdje se nalazi 12 rijetkih vrsta biljaka i 33 vrste biljaka koje se rijetko nalaze u drugim dijelovima države. Fauna je predstavljena sa 12 vrsta riba, 12 vrsta reptila, 140 vrsta ptica, 38 vrsta sisavaca (među kojima medvjed, ris, divokoza i jelen).

kartamavrovo.jpg


Prirodni resursi

Planine koje se nalaze u Općini pripadaju lancu planina Šar koje se prostiru na sjeveroistočnom dijelu Države. Reljef je posebno raširen i raspolaže sa 52 vrha koji prelaze 2.000 metara.
Golem Korab sa visinom od 2.764 metra je najviši vrh u Makedoniji i predstavlja istinsku turističku atrakciju. Drugi planinski lanac općine je Bistra sa svojim najpoznatijim vrhom Medeniza (2.163 metra).
Vode
Glavni riječni tokovi u Općini su rijeka Radika i njene pritoke. Radika razdvaja planine Bistra, Korab i Šar, i predstavlja potok bistre vode, bogate endemskom pastrmkom posebno cijenjenom u državi.
Rijeka prolazi centralnim i južnim dijelom Općine stvarajući jednu spektakularnu dolinu okarakteriziranu prelijepim pejzažima i odličnim mjestima za sportski ribolov.
U općini postoje različita ledena jezera od kojih 14 trajnih (na planini Desat postoji 5 ledenih jezera, na planini Korab 8 i na planini Šar jedno). Najniže među njima je jezero Lokuv u mjestu Desat koje se nalazi na visini od 1.565 m, dok je najviše jezero smješteno ispod vrha Golem Korab na visini od 2470 m.
Turistička mjesta
Na području općine i Nacionalnog Parka nalaze se turistička mjesta idealna za turističke izlete i piknike. Ovi lokaliteti se nalaze duž južnog dijela Doline Radika. Posebnu vrijednost pejzaža imaju pogledi na Zareva Cesma (Careva Česma) i Tonivoda odakle se može vidjeti veći dio planine Korab, dio planine Šar, jezero Mavrovo i neki dijelovi planine Bistra. Duž toka rijeke Radika može se uživati u interesantnoj panorami “Cuklesto Kamce” sa prekrasnim pogledom na mnoga naselja na području i na cijeli tok rijeke Radika, i pogledom na šumu Trebiste.
Posebno je interesantan lokalitet Brezovez, blizu naselja Selze koje predstavlja prirodno stanište risa, divokoze i medvjeda.
Najprivlačniji i najposjećeniji lokaliteti su:

duf.JPG


Vodopadi Duf udaljeni oko 30 minuta pješice od naselja Rostuše. Staza koja vodi blizu naselja Rostuše je označena i veći dio puta se jednostavno prelazi. Da bi se došlo do vodopada prolazi se kroz grlo visoko 30 metara, što predstavlja istinsku atrakciju. Mjesto posjeduje ugodnu temperaturu koja i tokom najvrućih ljetnih dana ne prelazi 20 stepeni.
Jedan interesantan podatak je da su na vodopadima postavljeni konopci za silazak od strane jednog poznatog zaljubljenika u ekstremne sportove, francuza po nadimku Shakal.
Lokuv Mjesto na planini Desat, na visini od 1565 m predstavlja ponos lokalnog stanovništva koje je u njegovoj blizini postavilo bankine za odmor i jednu fontanu sa svježom i pitkom vodom. Do mjesta se stiže hodajući oko 8 km po planini sa planinskim stazama polazeći od naselja Bitusce ili od naselja Trebiste. Pored toga, postoji mogućnost iznajmljivanja konja. Od mjesta Lokuv (samo uz dozvolu Ministarstva unutarnjih poslova) može se preći sa climbingom do granice sa Albanijom i može se posjetiti jedno od “očiju planine” (jezerca sa bistrom vodom smještena na visokim ravnima planine).
Koliba blizu Borove Šume na planini Krcin predstavlja jedno veoma privlačno mjesto i mjesto za piknik do kojega se stiže polazeći od takozvanog Mosta Staparov u naselju Velebrdo ili naselja Bitusce, kroz označenu stazu, jednostavnu za prelazak koja prolazi kroz borovu šumu. Nakon hodanja od oko 2 sata stiže se do mjesta gdje je smještena jedna opremljena koliba sa krevetima za odmor i improviziranom terasom odakle se pruža spektakularan pogled na rijeku Radika.
Jezero Mavrovo predstavlja jedan istinski biser nacionalnog parka i općine. Iako je umjetno, privlači pažnju turista svojom ljepotom. Oko jezera prolazi jedan asfaltiran put koji povezuje glavni put sa skijaškim stazama, hotelima, i mnogobrojnim smještajnim strukturama.

mavrovo4.JPG


Izvor Bojkov
se nalazi na samo 3 km udaljenosti od naselja Mavrovo u pravcu Nikiforovo. Voda sa ovog izvora se smatra čudotvornom za ozdravljenje obzirom da je zaštićena od Svetog Nikole. Petak Balaklija (prvi petak nakon Uskrsa) lokalno stanovništvo se ujedini na jednom tradicionalnom pikniku.
Pećine: Sarkova Dupka, Aliliza i Kalina Dupka su najpoznatije između mnogobrojnih pećina prisutnih na ovom području. Pećina Sarkova Dupka je otvorena za turiste i u potpunosti je sigurna. Pećina je otkrivena prije tri decenije od strane lokalnog stanovništva koje je u početku strahovalo da uđe u pećinu. Prvi koji je sakupio hrabrosti je jedan seljak po nadimku Sarko, a živio je blizu pećine. Odatle i naziv ove groteskne ljepotice Sarkova Dupka. Posjetioci mogu sići u unutrašnjost pećine uz pomoć polukružnih metalnih stepenica, koje vode do prvog dijela pećine na dubinu od oko 20 metara ispod zemlje.

Manastirski turizam u Makedoniji

manastirski.gif


Traganje za smislom. Posjeta pravoslavnim manastirima u Makedoniji

Nataša Dokovska - Manastirski turizam u Makedoniji se počeo razvijati zajedno sa rekonstrukcijom konačišta, oživljavanjem manastirskih aktivnosti i prozvodnjom hrane. Pioniri turizma te vrste su bili manastir Sv.Leontij u Vodoči i manastir Sv. Presveta Bogorodica, u Veljusi.
“Vidimo se ponovo najesen, ali ovaj put u Makedoniji”, rekao mi je moj ruski kolega Jurij, s kojim sam bila u Švedskoj. Objasnio mi je da će u oktobru doći u moju zemlju, u organiziranu posjetu makedonskim manastirima i crkvama.
Jurij kaže da će ovo biti već peta turistička posjeta koja ima za cilj upoznati makedonsko kulturno naslijeđe. Dolazak je iz Moskve čarter letom, u aranžmanu neke meakedonske turističke agencije, čijeg se imena nije sjećao. Priznao mi je, da ono što je čuo od prijatelja koji su posjetili Makedoniju, nagnalo je njegovu suprugu i njega, da planiraju to putovanje za sljedeći oktobar.
Tokom našeg razgovora sam primjetila da on jako dobro poznaje imena makedosnkih manastira i crkava, pa u šali govori: “Ostalo je još samonekoliko pravoslavnih zemalja i treba da poznajemo jedni druge”.
Pada mi na pamet istraživanje o Makedoniji, koje je prije par godina napravilo nekoliko francuskih
analitičara. U zaključku njihovog izvještaja pisalo je da bi Makedonija, osim poljoprivrede, mogla živjeti i od alternativnog turizma, prvenstveno manastirskog, seoskog, banjskog...
Očigledno je neko poslušao taj savjet, pa danas, tri godine nakon spomenutog izvještaja, može se slobodno rećida je amnastirski turizam preuzeo primat nad drugim oblicima alternativnog turizma.
Uzevši u obzir činjenicu da u Makedoniji postoji veliki broj manastira, koji su u zadnjih petnaest godina restaurirani o otvoreni za turiste, nema razloga da sumnjamo u razvoj ove turističke grane.
Vodoča i Veljusa – pioniri
Manastirski turizam u Makedoniji se počeo razvijati zajedno sa rekonstrukcijom konačišta, oživljavanjem manastirskih aktivnosti i prozvodnjom hrane. Pioniri turizma te vrste su bili manastir Sv.Leontij u Vodoči i manastir Sv. Presveta Bogorodica, u Veljusi.
Ovi manastiri plijene svojom arhitekturom, monumentalnošću i očuvanošću. Njihovi najčešći gosti su diplomate koji borave u Makedoniji. Priča se da je bivši ruski ambasador u Makedoniji, Agaron Asaturk, bio čest gost i najveći promoter tzv. duhovnog turizma, koji se kod nas još uvijek svodi na posjete organiziranih grupa.
Manastiri u Vodoči i Veljusi su otvoreni za posjete svim prostorijama, osim onih u kojima žive monasi.
Najviše dolaze grupe raznih organizacija i škola kojima neko od monaha tumači istorijsku vrijednost i značenje ovih hramova za krščanstvo u zemlji – kažu u Strumičkoj eparhiji pri MPC.
Također, naglašavaju da nemaju baš neku saradnju sa lokalnim turističkim agencijama u vezi promocije ovih manastira i Strumičkog regiona, ali se zadovoljavaju posjetama putnika namjernika koji odavde odlaze zadovoljni.
Konkurentnost u cijeni
Unatoč nepostojanju ozbiljne saradnje sa turističkim agencijama, ima i agencija koje za nisku cijenu nude prenočište u konacima i ekološki uzgojenu i zdravu hranu, pripremljenu po receptima starih monaha. Njazastupljeniji manastiri na listama turističkih agencija u Makedoniji su: “Sveti Jovan Bigorski”, “Sv. Joakim Osogovski”, “Sv. Naum Ohridski”, renovirani lešočki manastir “Sveti Atanasij”, kao i manastire u selima Brajčino, Jankovec i Slivnički manastir u Prespi.
Prema agencijama koje promoviraju manastirski turizam u Makedoniji, strani turisti najveći interes
pokazuju za hotelski kompleks “Sv.Naum”, koji je crkva dala pod koncesiju.
- Strani turisti se teško odlučuju da prenoće u nekom od konačišta al isu zato vrlo zainteresirani za cjelodnevne izlete i ručak u manastirskom kompleksu – kažu u turističkoj agenciji “Ekonekt” koja već nekoliko godina radi na razvoju alternativnog turizma.
Iz ove agencije govore da su najtraženije destinacije za posjete manastir “Sv.Joakim Osogovski” kod Krive Palanke i “Sv.Jovan Bigorski”, u neposrednoj blizini Debra. Njihova konačišta su u potpunosti restaurirana i u mogućnosti da ugoste do 80 ljudi. Oni raspolažu i kuhinjama u kojima gosti mogu sami sebi pripremiti jelo ili jesti u jednom od dva restorana gdje je na ponudi i bogat izbor tradicionalne makedonske kuhinje. Zaštitni znak ovdašnje ponude je pita ispod sača.
Ali, ipak, čini se da je za turiste koji odluče prenoćiti ovdje najvažniji faktor niska cijena. Cijena noćenja u starom konaku “Sv.Joakim Osogovski” je 250 denara (8,5 KM), a u novom konaku A kategorije košta 500 denara (17KM). Cijena nije viša ni u manastiru “Sv. Jovan Bigorski” odakle turisti ne mogu otići a da ne probaju poznati posni grah.
Skandinavci najčešći gosti
U Makedoniji nema puno agencija koje se bave alternativnim turizmom. Jedna od prvih koje su se počele time baviti je i agencija “Gou Makedonija”, koja postoji već tri godine i koja ima moto “uponajte prošlost i ljepote Makedonije”. Preko njihove agencije Makedoniju godišnje posjeti preko dvije stotine stranih turista koji žele upoznati prirodne ljepote zemlje.
Kosta Mickovski, direktor agencije “Gou Makedonija” kaže da već tri godine rade na promociji, pružajući turistima mogućnosti seoskog, manastirskog i avanturističkog turizma.
“Ljudi s kojima sarađujemo su sofisticirani turisti kojima je važno da upoznaju Makedoniju, vide njenu ljepotu, i nauče više o nama. Program je prilagođen njihovim potraživanjima, i skoro uvijek iskazuju želju da posjete i manastire” - govori Mickoski i objašnjava da njihova agencija stalno ima na umu i to da njihova turistička ponuda doprinosi i ekonomskom razvoju lokalne zajednice. I kod njih na listi najtraženijih manastira su: “Sv. Atanasij” u Lešoku, “Sv. Jovan Bigorski” i “Sv. Joakim Osogovski”.
Mickovski kaže da u zadnje vrijeme i naši sugrađani poakzuju veći interes za upoznavanjem i posjetama manastirima, a njihova agencija je za takve prilike počela organizirati “team building tour”, što znači da zasposleni u nekoj firmi zajedno idu na izlete po Makedoniji.
Strani turisti zainteresovani za alternativni turizam u Makedoniji mogu se informisati na nekoliko web portala koji nude razne programe. Dužina ovakvih tura traje oko sedam dana, a cijena se kreće od 500 – 700 eura, zavisno od ponude programa. Najčešći gosti su Evropljani, a iz agencija kažu da najveći interes za manastire pokazuju Skandinavci. Također, očekuje se veliki priliv ruskih, rumunskih i izraelskih turista.

Tikveš – srce makedonskog vina

tikves.gif


Želja nam je predstaviti vam nadaleko poznata makedonska vina. Spoj tradicije i vrhunskog kvaliteta.

Sara Gigante i Stefano Stabile - Vino je poezija Zemlje, njena pjesma posvećena Nebu. Jedna čaša vina, uz obrok, osim što nas ugodno opija, pripovjeda nam i svoju priču o Civilizaciji, Istoriji, naporima i ljubavi ljudi koji su je stvorili. Poznata su nam vina iz Francuske, Italije, Španije, pa čak i Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Poslušajmo sada Glas vina Makedonije, Balkanskog dragulja.
Mediteranska klima doline rijeke Vardar, bogatstvo termalnih i mineralnih izvora te brojna, prekrasna jezera koja zajedno sa prisutnim uzvisinama ograničavaju uticaj hladnih vjetrova, i plodno tlo, čine Makedoniju idealnom zemljom za proizvodnju vina. I zaista, priča o makedonskim vinima ima daleke korijene. Pili su ga već na dvoru makednoskog kralja Filipa II i njegovog sina Aleksandra Velikog. Dionizijev kult je bio raširen u muzejima Beograda, Sofije i Berlina, kao i na makedonskim arheološkim nalazištima Kavadarci i Negotin, gdje možemo vidjeti grožđe i vinovu lozu, isklesane u mramoru, kamenu ili na ilovači.
Anektirana Rimskom Carstvu do 7° vijeka, postala je jedna od najvažnijih regiona za uzgoj vinove loze; to pokazuju i zanimljiva, slikovna svjedočanstva, npr. u Kavadarcima, gdje su se dva puta godišnje održavale proslave u čast Boga Vina. Tradicija se nastavlja i nakon invazije Slavena i tokom
perioda Otomanske imperije (1350-1918), unutar brojnih manastira. Minijature pronađene u naselju Vetaša i sačuvane u Vatikanskoj biblioteci, otkrivaju nam i to da su već od 10° vijeka monasi bili posvećeni ovim aktivnostima.
Prvu vinariju je dao izgraditi Aleksandar Veliki, 1885. u Kavadarcima. Još na početku 20° vijeka konjske karavane su prevozile mijehove vina, prelazeći kavadarske kapije. U istom periodu su karavane iz Strumice polazile prema južnoj Srbiji.
Bolest vinove loze koja je harala od 1890 do 1920 je stigala i u Makedoniju, koja je tada imala 40 000 obrađivanih u vinogradima i izvozila u Francusku preko grčkih i albanskih luka.
Mnogi vinogradi su nestali, neki prestali sa proizvodnjom, a neki presađeni lokalnom vinovom lozom ili sortama pristiglim iz Francuske, Njemačke, Austrije, koje su već bile poznate u Istočnoj Evropi.
Vrhunac proizvodnje je dosegnut u 20° vijeku. Dvije trećine proizvodnje vina u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bilo je makedonskog porijekla. Makedonija je 1991. proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Pored javnih poljoprivrednih poslovnica kao Tikveš, Vinojug, Povardije, Lozar, koje su privatizirane, nastaju i male privatne vinarije kao Fonko, Bovin, Skovin, ograničene kvantitetom proizvodnje, ali kvalitet njihovih vina je prepoznat i nagrađen na brojnim konkursima i sajmovima održanim u susjednim zemljama (Srbija, Hrvatska) i u inostranstvu (Francuska, Njemačka, Engleska).
Poslovna dobit od izvoza makedonskih vina seprocjenjuje na oko 30 miliona eura godišnje. Taj iznos se može porediti samo sa izvozom duhana, tekstilnih proizvoda i janjećeg mesa.
Površina pod vinovom lozom u Makedoniji je 28 500 hektara (što odgovara prostornoj površini Bordoa u francuskoj), i 2/3 od toga se koriste za proizvodnju vina. Oko 35% proizvedneog vina je “crno” vino, a ostalo spada u tzv. bijela vina. godišnja proizvodnja vina se procjenjuje na 1-1.2 miliona hektolitara, od čega je 80% namijenjeno izvozu.
Uzevši u obzir ambijentalne uslove te različitost sorti i proizvodnje, Makedonija je podijeljena u tri Vinarske regije. Svaka regija ima tri svoja okruga sa vinogradima i vinogorjima.
U regiji Povardarje, dolina rijeke Vardar, na jednom širokom dijelu teritorija, između granica sa Srbijom i Crnom Gorom, nalazi se 75% makedonskih vinograda, i tu se proizvodi 8,5 % od ukupne proizvodnje vina. Unutar te regije se nalazi i okrug Tikveš. srce makedonskog vina, takodjer poznato i po proizvodnji rakije.
Jedna poslovica kaže: “ Ako želiš upoznati jednu naciju, sjedi za njihovim stolovima i pij njihovo vino”. Okus hrane skoro uvijek otkriva i upotpunjava kvalitet vina, kao što i vino povečava zadovoljstvo uživanja u hrani.
Različita vina i jela jedne zemlje predstavljaju njeno savršeno naslijeđe. Kao u Makedoniji npr. Vranec, poznat jos i kao Crnogorski Vranac ili Kratosija. Riječ koja znači “jak crni konj”, otporan i na mnogo niske temperature, crvene je boje krvi. Sa starenjem postaje sve tamniji, poput crvenog rubina, a okus dobiva aromu čokolade, likera i tek ubranog bilja. aromu šljive i šumskog voća. Ovo vino se odlično kombnira sa tradicionalnom makedonskom kuhinjom i predstavlja uspiješnu sintezu Balkana i Mediterana sa naslijeđem turskih okusa. Može ga se konzumirati uz šopsku salatu, burek, i različite vrste sireva ili kačkavalj.
Što se tiče bijelih vina tu je Traminec. Zlatno žute je boje sa nijansama ljubičaste. Intezivne i začinjene cvjetne arome koja malo podsjeća na lavandu. Može s ekonzumirati samo, ali dobro ide i uz kolače, posebno baklavu.
Žilavka dobro ide uz pastrmku iz ohridskog jezera. To je svježe vino, pomalo kiselkastog okusa, žuto zelenkaste blijede boje i mirisom kajsije, tropskog voća i zrele smokve. Pije se mlado ali nakon dvije do tri godine dobiva na punoći okusa.
Jedna neizostavna priika da bi se doživjela veza između Čovjeka, Zemlje i Vina je učešće u Slavi Svetog Trifuna (zaštitnik vina), 14. februara, u Kavadarcima. Sve započinje jutarnjom liturgijom u Pravoslavnoj Crkvi. Običaj nalaže obrezivanje prvih izdanaka vinove loze. ljudi zadržavaju obrezane komadiće da bi im donijeli sreću i prosperitet tokom godine. U obližnjim grobljima u blizini crkava se služe vino i rakija, a slavlje se nastavlja cijelog dana, u kućama i na ulicama. Vinarije su otvorene cijeli dan za sve one koji ih žele posjetiti ili popiti čašicu i probati neki kolač. Poznato je da vino nije prijatej tišine tako da ulicama odjekuje žamor ljudi veseih lica, ulični svirači, plesovi... Cjelokupan ambijent predstavlja izvrsnu priliku za upoznavanje sa načinom života, kulturom i makedonskim gostoprimstvom.
Na sat vremena udaljenosti vožnje autobusom nalazi se brdo Lepovo. Klima je spoj mediteranske i kontinentalne, duga topla ljeta i blage zime, što uz nezagađen i čist zrak ,od Lepova čini jedno od najpogodnijih mjesta za uzgoj vinove loze. Proizvođači ovdje uspiješno kombiniraju najmodernije naučne metode sa onim tradicionalnim, postižući izvanredne rezultate.
Drugi putopisi iz ovih krajeva preporučuju učestvovanje u berbi grožđa, e da bi produbili poznavanje cjelokupnog procesa proizvodnje vina, kao i degustaciju tradicionalne hrane i vina u zonama: Kavadarcim Sopot, Negotin. Dnevne ture se održavaju u ljetnim mjesecima.
Kao što možemo pretpostaviti, enoturizam u Makedoniji, kao i u ostatku svijeta, je u snažnom usponu i predstavlja važan resurs ekonomskog razvoja i održivosti za manje regije i zajednice, osim što održava i promoviše lokalnu lulturu, istoriju i običaje.
U tom kontekstu su opštine Kavadarci,Negotin, Demir Kapija i Rosoman, zajedno sa još dvoje predstavnika iz privatnog sektora, oformili “Tikwes Wine Route Foundation”. Radi se o nevladinoj organizaciji koja pokušava razviti oblike održivog turizma u regiji. Među svojim ciljevima ima i pokušaj ujedinjenja svih zainteresiranih, da bi udarili temelje promociji Tikveša kao privlačne turističke destinacije, vrednujući njene posebnosti. Jedna od inicijativa je i učešće u berbi, koja traje više dana, tradicionalno u drugoj polovini septembra i označava početak masovne berbe u čitavoj regiji. Još jedan događaj vrijedan spomena je Sajam Vina, koji okuplja kao izlagače vinarije iz cijelog regiona, firme specijalizirane u proizvodnji opreme za vinogradare te proizvođače i njihove proizvode. Posjetioci imaju priliku probati različita vina, od kojih su mnoga visoko kvalitetna i nagrađivana na različitim nacionalnim i međunarodnim konkursima.
Težak je zadatak objasniti riječima taj Svijet koji se vrti oko vina , opisujući zemlju u kojoj se proizvodi i prošlost koja se gubi u vijekovima, pokušavajući pružiti kompletnu sliku o jednom svijetu koji je često određen brojevima, kriterijima, statistikama, procentima, analizama i međunarodnim izvještajima. Sve te brojke i slova često ne uspijevaju prenijeti trud i ljubav za zemlju na kojoj vinova loza raste i daje svoje plodove. Opipljiva snaga vina se nalazi u obnovljenim emocijama, bojama, “životu” koji ga čini jedinstvenim, mirisima i mentalnim projekcijama koje nosi u sebi i koje turista često uspijeva “oživjeti” noseći bocu sa sobom kući.
Vino, u svojoj suštini, predstavlja Krv Zemlje. Malo je broj mjesta gdje su ljudi prenijeli svoje postojanje grožđu i vinu, sa namjerom stvaranja umjetničkog djela. Vjerujemo da u Mekodoniji još postoji ovaj osječaj. Ogromni napori makedonske industrije u poboljšavanju standarda kvalitete vina, proizvodnje, marketinga i razvijanja saradnje sa inostranim vinarijama, su najbolja potvrda tome u prilog. Vina kao Vranec, Žilavka, Stanušina i Temjanika su među najtraženijim u Njemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Novi su i “različiti”, sa karakteristikom i kvalitetom koje govore o jedinstvenosti zemlje iz koje dolaze. Govore o Makedoniji.

Vjenčanje u Makedoniji: Galička svadba

svadba_mala.jpg


Tradicionalno, ritualno vjenčanje koje oživljavava običaje iz prošlosti.

Federico Sicurella - Mladi Makedonci i Makedonke rođeni u Galičniku, drevnom selu u sjeverozapadnoj Makedoniji, imaju jednu mogućnost na koju su posebno ponosni. Oni imaju priliku vjenčati se na tradicionalni način, kako se to u prošlosti činilo u njihovom mjestu, u ritualu koji se dešava samo jednom godišnje, praćen plesom i zvucima zurli i bubnjeva.

svadba_3.jpg


Radi se o Galičkoj svadbi, dešavanju koje je u prošlosti trajalo pet dana, da bi vrhunac bio na Petrovdan 12. jula, što je predstavljalo period u godini kada su se parovi mogli vjenčati. Galička svadba u našim vremenima je dio “Galičkog ljeta” i sada je to dvodnevna manifestacija, koja se održava za vikend najbliži Petrovdanu.

svadba_4.jpg


Svake godine parovi “kandidati” za vjenčanje u Galičniku učestvuju u jednoj vrsti takmičenja iz kojeg izlazi jedan pobjednički par, koji će imati čast da vlastito vjenčanje proslavi u ovom malom maekodonskom selu.
Slavlje počinje u subotu činom vjenčanja, paradom i prvim plesovima, a nastavlja se do kasno u noć. Slijedeći dan je posvećen tradicionalnim plesovima, koji prate hipnotizirajući zvuci tambura i flauta. Vlada veliko iščekivanje za muški ples nazvan “Teškoto”. Simbolično značenje tog plesa predstavlja prevazilaženje životnih poteškoća, a sam ples je jako zahtijevan zbog ritma koji se stalno ubrzava, dok se veći dio trajanja izvodi oslanjajući se na samo jednoj nozi.

svadba_2.jpg


Jako sugestivan scenarij, kamena varoš i mali stepenasti trg, čine savršenu pozadinu za žene i muškarce obučene u tradicionalne nošnje; žene u crvenim, bijelim i crnim odijelima, muškarci u lanenim, pastorskim pantalonama, prslucima, trakama i šeširima koje razmijenjuju tokom plesa. Najočekivaniji trenutak je dolazak mladenaca, koji stižu glavnom ulicom, dok se ispred njih kreću djevojke, bacajući cvijeće i karamele posmatračima, da bi se odmah nakon toga priključile plesu.
Ne može se negirati da Galička svadba danas predstavlja turističku atrakciju. No, unatoč toj činjenici, za razliku od mnogih drugih dešavanja, koji su izgubili na autentičnosti, Galička svadba je uspijela sačuvati atmosferu drevnog i lijepog narodnog običaja. Ograničeni smještajni kapaciteti te izolovana pozicija sela spriječavaju masovni priliv turista, koji teško da prelazi brojku od preko dvije stotine ljudi.

svadba_1.jpg


Da bi stigli u Galičnik, smješten između planina Mavrova, potrebna vam je dobra auto mapa, budući da nema dovoljno putokaza. Postoji mogućnost da se stigne u organizovanom aranžmanu ali to nije baš najeftinija opcija. Naš savjet je da putujete samostalno, prenoćivši kod neke od porodica iz sela (uz malo poduzetnog duha lako je postići dogovor).
Galička svadba je živahno narodno veselje koje vrijedi doživjeti, prepustiti se bojama, ritmu i suncu makedonskog ljeta.

Manifestacije i dešavanja

galsv.jpg


U nastavku lista kulturnih i sportskih manifestacija koje se godišnje održavaju u Regiji:
Galička Svadba (organizira se povodom vjerske proslave Petrov den -Petrovdan) svake godine 12. jula;
Kulturno ljeto Reka (tradicionalna kulturna manifestacija karakteristična za dan posvećen tradicionalnoj pogači (lisnato tijesto) mjesta Reka i organizira se tokom ljetnog perioda.
Proslava mjeseca Ramazana i Kurban Bajrama na području mjesta Reka (mjesec Ramazana koji traje jedan mjesec je jedna posebnost, uz noćno bdijenje stanovništva, i sa tradicionalnom muzikom).

vodizi.jpg


Skijaški memorijal mjesta Mavrovo koji se održava tokom zimske sezone na sportskim terenima Bistra.
Večer Jance – organizira se od 2007. godine predviđa proslavu na obali rijeke sa tipičnim proizvodima i tradicionalnim plesovima;
Svadbe mjesta Reka – organizirane u ljetnom periodu;
Gurgov Den – svakog 5. maja, na ovaj dan se organizira piknik u planini, uz šetnju od 2-3 sata prikuplja se šumsko voće, pjevaju se tradicionalne pjesme, pripremaju se tradicionalna jela;
Piknik u maju na travnjacima Bigor. Na posebno interesantan način slavi se praznik rada. Jedna od rijetkih proslava kada stanovništvo cijele države, na zajednički način organizira piknik;
Proslava 2. augusta Ilinden (revolucija iz 1903. godine) u mjestu Bitusce;
Takmičenje u sportskom ribolovu – Pehar Musciciara “ Radika 2007’’ – organizirano u ljetnom periodu;
Umjetnička izložba – Galicnik, tokom ljetnog perioda;
Religiozna proslava Sveta Bogorodica – 27. i 28. augusta svake godine u Leunovo;
Climbing – osvajanje vrha Golem Korab (2765 m).
izvor:putovatibalkanom


Makedonski Turci: cas sviraci, cas šamani


suonati.jpg


"U Jugoslaviji se govorilo: u Srbiji ne pleši, a u Bosni ne pjevaj, jer ceš se osramotiti. Ali u Makedoniji nit' pjevaj nit' pleši. Jer oni su u tome najbolji."
"U mjestu Strumica djeca slušaju svirku vec u majcinoj utrobi" kaže Narlje "cim se rode, žele biti muzicari."
"Trube, bubnjevi, zrikavci, posljednje zvijezde. Muzika se probija s povjetarcem kroz stabla hrastova, spušta se u nanosima s planina, ima okus ruža, aromatskog bilja i zlatoglava, obuzima ljude koji idu šumskim puteljkom. Konjanici, oznojeni, sa zadahom što smrdi na pivo i rakiju, drže zvijeri za grivu. Citave obitelji na traktorima prekrivenim cvjetnim vijencima. Ne spava se na noc Svetog Ðorda, u Makedoniji, zemlji Aleksandra Velikog.
Ako Dionizije još stanuje u Europi, skriven je ovdje. Svira u flautu zvanu zurla i u veliki doboš zvan tapan. Suludi ritam, asimetrican, šepav. Kažu da dobro ide uz nepravilnosti tla, i da je nastao iz magarcevog kasa. Nije to Grcka, nije Dunav, nije Balkan. Ali je sve to. Madarske violine prevedene u duhacke instrumente, zaražene Mediteranom i životnom energijom Slavena...."
Ovako je Paolo Rumiz prije nekoliko mjeseci opisao turske svirace u Makedoniji, koji ne micu iz svog sela zvanog Strumica, smještenog u mirnoj dolini izmedu Bugarske i Grcke.
"Zemlja blagoslovljena džamijama i manastirima, bogata paradajzom, kikirikijem, paprikama, agrumima i... orkestrima".
To su Aguševi, žive u dolini u kojoj je nastao autenticni zvuk Balkana, kojeg interpretiraju kao niko drugi. Kada je autor muzike za Kusturicine filmove pokušao da ih angažira, odbili su.



Ima li šta bolje od sira? Turizam u Makedoniji


orhid.JPG


Moj je prijatelj jednom prilikom vrlo jetko odgovorio na moja tužaljke vezane za manjak profesionalnosti i ljubaznosti konobara, recepcionista i svih ostalih koji su zaposleni u turistickom odjelu u blizini Ohridskog jezera, najveceg jezera u Makedoniji. Rekao mi je da se strategija promocije ovog podrucja zasniva na jednoj jedinoj recenici: "Gledaj jezero! Nema šanse da ovako lijepo jezero pronadeš drugdje u svijetu". To je sve.
Piše Dejan Georgievski, Skopje
Trebalo bi biti jednostavno pricati o turizmu u Makedoniji. U zemlji planina, jezera, obicno gostoprimivih i ljubaznih stanovnika, prilicno dobre hrane i vrelih ljetnih mjeseci, turizam bi trebao biti vodeci faktor ove zemlje.
Ipak, ništa ne slijedi logiku. Tranzicija kojoj se kraj ne nazire, kao i ratovi u susjednim zemljama (ali i unutar Makedonije), uvijek su uspijevali sprijeciti onaj boom koji je davno obecan, ali nikad ostvaren.
Cinjenica koja najviše obeshrabruje upravo je, kako smo vec naveli, nedostatak uvjerljive strategije za razvoj turizma u ovoj zemlji. Neokapitalisti makedonskog turizma još nisu naucili jednu od najociglednijih lekcija tržišne ekonomije: ako želiš ostvariti profit, moraš prije svega uložiti.
Naravno, Makedonija je prisutna na svim važnijim svjetskim sajmovima turizma, ali sa prilicno slabim rezultatima. Naši su štandovi obicno maleni i jedva primijetni, a reklamni slogovi idiotski i toliko dosadni da ih cak i njihovi autori ubrzo zaborave. Veliki je nedostatak informacija o Makedoniji. Dovoljno je pogledati na Internetu, mjestu na kojem svako ocekuje da pronade ovakav vid informacija. Rezultati koji proizlaze iz pretraživaca su jadni, a neke od rijetkih stranica koje postoje nepotrebne su i nude stare informacije. Druge stranice su vec stoljecima "under construction", kao što je stranica Turistickog udruženja Makedonije.
Drugi problem s kojim se susrece turisticka industrija u Makedoniji jeste cinjenica da za vecinu Makedonaca "turizam" znaci ljetne odmore, prije svega višesatno suncanje ili igranje karata na obalama vode. Nije to cudno ako uzmemo u obzir da ljetne temperature ne padaju nikada ispod 30 stupnjeva. Dakle, prvi izbor su jezera i obale obližnjih zemalja kao što su Grcka, Bugarska, Turska i Crna Gora.
A to nas, neizbježno, vraca na Ohrid.
Ohrid je, naravno, mnogo više od ogromne vodene površine.
Prije svega to je jedno od najstarijih jezera u Europi, dio rezervata prirode u kojem žive sasvim jedinstvene forme života na svijetu. Klima je umjerena, posebno ljeti, u poredenju sa drugim dijelovima zemlje. Ako ništa, na Ohridu se mnogo bolje spava nego u Skoplju.
Ali, Ohrid ima mnogo više za ponuditi. Na njegovim obalama nalazi se grad koji je ime dobio po jezeru, osnovan prije više od 24 stoljeca. Nastao je na ruševinama rimskog grada Lichnidosa. Gotovo na svakom cošku grada nalazi se po crkva velike kulturno-umjetnicke vrijednosti (a nastavljaju graditi i nove). Ovaj grad bio je sjedište barem jednog Carstva i jedne Crkve. Da ne pominjemo prvi univerzitet slavenskog svijeta, kojeg je osnovao poznatiji svetac od dvojice koji su rodeni u Ohridu, sveti Klement.
Vec 42 godine u Ohridu se održava ljetni festival "Ohridsko Leto", na kome gostuju muzicari iz citavog svijeta, posebno izvodaci klasicne muzike, ali sa nekim iznimkama. Na primjer, prošle godine stigla je u Makedoniju teksaška grupa "Tito i Tarantule".
U Ohridu se od 12. do 20. avgusta/kolovoza ne živi se samo od muzike. Tu su i mnogobrojne teatarske predstave. Program za ovu godinu još nije dovršen, ali umjetnici poput Andre Navara i Viktor Kogan vec su poceli donositi svoja pomagala u vrt katedrale Sveta Sofija, na velicanstvenu scenu za koncerte. Od prošle prošle godine teatarske predstave ne održavaju se u staroj tvrdavi koja domninira gradom, vec u nedavno restauriranom amfiteatru koji ima 5000 sjedecih mjesta, a koji je, prema mišljenju strucnjaka, jedan od najakusticnijih u svijetu.


ohrid2.JPG


Kulturni turizam nažalost nije narocito razvijen u Makedoniji. To je tužna konstatacija, obzirom da bi Makedonija imala mnogo toga za ponuditi. Izmedu ostaloga, tu se nalaze brojne nekropole, a proces njihovog otkrivanja stalno napreduje. Duž ceste koja povezuje Skoplje i Ohrid, preko Bitole, nailazimo na tri nekropole. Nekropolu Skupi (pored Skoplja na putu za Kosovo), potom nekropolu Stobi (oko 20 km južno od Veleša) te nekropolu Heraclea Lynkestis (u blizini Bitole). Medutim, ova mjesta arheoloških iskopina nisu još uvijek istražena, tako da posjetilac može samo prošetati oko slavnih ruševina. Ne postoji nikakav muzej, mjesta su loše obilježena, i ako je moguce reci, još gore izreklamirana. Nije moguce kupiti cak ni suvenir, što jako vole prosjecni turisti. Ti mali predmeti idealni za pokazivanje prijateljima kada dodu na veceru.
Druga mogucnost za nekoga ko se želi baviti kulturnim turizmom jeste posjeta pravnoslavnim manastirima. A oni se svi, bez iznimke, nalaze u veoma sugestivnim predjelima.
Uz manastire je moguce prenociti, što ne košta mnogo, cak ni za makedonske standarde, te je djelimicno moguce i ucestvovati u nekim momentima manastirskog života. Ako je potrebno izdvojiti jedan od njih, predložio bih manastir svetog Jovana Bigorskog, koji se nalazi u kanjonu rijeke Radike. Ikone ovog manastira ubrajaju se medu najvažnija djela rezbarije u citavom podrucju Balkana.
Festival prilicnog zanacaja, koji se održava u Skoplju vec više od dvadeset godina, jeste "Skopsko Leto". Konceptualno je slican festivalu u Ohridu, a sacinjen je od niza malih povezanih festivala, kao što je na primjer OffFest, muzicki festival sa gostima iz citavoga svijeta, festival bluza i rok muzike.
Prava dragocjenost za ljubitelje tradicionalne muzike jeste Festival muzike i tradicionalnih instrumenata "Pace Atanasovski" koji se održava prve sedmice juna/lipnja u Dolneni, selu nedaleko od Prilepa. Na njemu ucestvuju muzicari koji dolaze iz citave Makedonije koji se susrecu u prirodnom amfiteatru u blizini sela. Ako vam ni ovo nije dovoljno, možete posjetiti "Ilindenski Denovi", reviju narodnih muzickih i plesnih grupa iz Bitola. Revija se održava 2. avgusta/kolovoza, na godišnjicu narodne pobune protiv otomanskih okupatora. Okupljanje koje takoder ne treba propustiti jeste Balkan Festival narodnih plesova koji se održava u Ohridu u avgustu/kolovozu.
Medu važnijim festivalima svakako je i onaj posvecen dramaturgu po imenu Vojdan Cernodrinski, prvom koji je pisao na makedonskom jeziku. Ovaj se festival održava svake godine u Prilepu.
Tradicija, barem prividno, ljeti igra bitnu ulogu u kulturnom makedonskom životu. Vjeorojatno najpoznatiji dogadaj jeste "Galicka Svadba", koji se održava u istoimenom selu u zapadnoj Makedoniji krajem jula/srpnja. Parovi i z citave države kadnidiraju se kako bi postali par koji ce imati cast da bude vjencan tijekom ovog spektakla.
Naravno, treba biti odjeven na što je moguce tradicionalniji nacin. Izbor uvijek pada na parove sa sela, ali ponekad je to mjesto upražnjeno, jer selo Galicnik nema mnogo stanovnika. Mještani ovog sela poznati su kao vrsni graditelji , ali su sas vecinom na privremenom radu u inostranstvu.
Jedan od problema kulturnog turizma Makedonije jeste upravo njegova koncentriranost, barem u ljetnom periodu, duž obala Ohridskog jezera. A to implicira da su mnoge postojece mogucnosti djelimicno razasute na publiku koju više zanima dugotrajno kupanje i suncanje...
Ali dosta više sa kulturom. Razgovarajmo o odgovornom turizmu.
"Šta??!" najcešci je odgovor sugovornika kojeg upitamo o odgovornom turizmu. Ovdje je taj termin potpuno nepoznat, a, koliko ja zanam, niko nije ni pokušao da ga uvede u upotrebu. Ali, dragi putnice, nisu sve nade izgubljene. Nešto je slicno uvedeno u "lijepa stara vremena" socijalizma. Zvalo se "seoski turizam": ideja je bila da se domacinima placa nocenje i hrana, te da im se potom pomaže u njihovom svakodnevnom poslu. No, ovo nikad nije imalo velikog uspjeha, zato što su i sami seljani malo obradivali vlastitu zemlju i nije bilo mnogo posla. Danas bi problem mogao biti nešto drugaciji. Nezaposlenost je toliko velika da bi rada željni turista mogao trpjeti ne baš miroljubive reakcije od strane lokalne radne snage. Još veci problem predstavlja cinjenica da su sela gotovo napuštena. Najcešce tu živi pokoji par staraca koji bi mogli ipak biti zanimljivi, ako ništa onda sa antropološkog stanovišta. Ostale su zone vec urbanizirane i industrijalizirane.
To ne znaci da se i mimo Ohrida necete moci zabaviti tijekom makedonskog ljeta. Mjesto koje bismo preporucili jesu planine Bistra, gdje se nalazi i jezero, mnogo cistog zraka i gdje, ako želite, možete pomoci lokalnim pastirima da vode stado, muzu stoku i prave sir. A, kad vec govorimo o tome, nema nicega boljeg od ovih lokalnih sireva.

izvor:putovatibalkanom
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
makedonske tradicionalne nošnje

Narodne nošnje je zagrljaj različitih kultura zastupljenih u ovom dijelu Balkana. Oni prenose vještinu i domišljatost domaćih umjetnika - makedonske žene, koje proizvode same svoju nošnju koriste (obično vuna, lan, pamuk, konoplja), pomoću tradicionalnih alata.
Do ranih desetljeća 20. stoljeća, kada je narodne nošnje dosegnula svoj vrhunac bila je još uvijek široko nošena i nakićena.Bilo je više od 70 različitih vrsta bogato ukrašenih nošnji na području Makedonije. Svaka regija ima svoj specifičan dio odjeće, koji su se razlikovali od odjeće od susjednih regija u svojim stilskim, estetske i funkcionalne značajkama. Razlog za pojavu toliko različitih nošnji, posebno za žene, je geografska izolacija od etičkog područja, kao i česte migracije i etničke raznolikosti stanovništva.

vckata_dira.jpg


Značajke koje čine tradicionalne nošnje veličanstveni je vez (u bogatstvu geometrijskih i cvjetnih uzoraka), aplike, tkani ukrasi, nakit s resama, fini metalni navoj - srmom, gajtanima i, kao i nakit, izrađen od metala, perli i voće od prirode.
Dva glavna tipa nošnji zapadne Makedonije i istočne Makedonije. Zapadni makedonski tip uključuje Gornja Vardarska dolina, Debar-Mijak i Brsjak etnografska područja.
Tradicionalna nošnja u tim dijelovima Makedonije se odlikuju brojnim komada odjeće, sastoji se uglavnom od nošnje koja je bogata i u kojoj prevladavaju crvene boje.

Svestrana primjena brojnih starih tehnika veza (u vunenim, svilenim ili metalni navoj), uljepšavanje s pletenicama, filigranskim ukrasima i brojne komade s perlama i dragim nakitom, izrađenim uglavnom od metala, daju izvanredne strukturu i vizualni efekt.

detail.jpg

Istočna Makedonija tip uključuje: Srednju Vardarska dolina, i skup etnografskih područja.
Nošnja iz ovih krajeva su općenito lakši i prilično običan, bez masivni nakit, izuzetna dekoracija i življim bojama. Crvena je boja prevladava, i druge dekoracije obuhvaćaju šarolike uzice, pletenice, trake.


11.jpg

okolina_na_skopje.jpg

17.jpg



Skopska Blatija

nevjesta,
prijelazu iz 20. stoljeća

Crnetica (duga haljina),
Saja (gornja odjeća s rukavima rudimentaran), Pojas
Praena vuta (pregača),
Uzkuknici &
Krpčinja tako Pari (šalovi s ukrasnim)
Kjurdija (bez rukava kaput od klašna),
Fes (plitki šešir obrubljen s kovanicama,)
Krpa (marama)
Remen (bend obrubljen s kovanicama),
Pafti, (kopča),
Ledenik, Pirišan,
Piskuli
krst​


  • skopska_blatija1.jpg
    skopska_blatija2.jpg

Sela pod Suva Gora


Venčajnca (svadben haljina)
Elek(steznik);
Pojas
Skutina (pregača);
Šamii (marame);
Čapragje (male kopče);
Monistren kjustek (pletene žice ukrašene perlicama);
Gornik (svadbeni kaput od bijelog klašna);
Kolan (srebri pojas);
Sokaj (dugo pokrivalo za glavu)
Čevre (bijeli pamučni šal izvezen sa svilenim i srebrnim nitima)
Kosa je pletena i ispreplićena
Prcle (hrpa sitnih pletenice kose)
Kalčini golemi sitni (čarape);
Opinci (sandal​

suva_gora1.jpg
suva_gora2.jpg


Gorna Reka​
mlada nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeće

Košulja(nabrane svadba haljina), nad kojima je Mintan (struk)i Džamadan (bez rukava)
Dolama (vezene jakna), Skender pojas
POS (svila krila);
Kolan tako Pari (pojas za novce);
Gerdan (nakit nošen preko grudi);
Pešterka (pregača);
Šamija (šal)



  • Fes tako trepetulka (šešir obrubljen dukatima
  • TAS (ovalni metalni poklopac), na kojije pričvršćen
  • Veški (pamuk trake pokriva novci);
  • Marama (maramu sa malim perlicama) isprepletene u kosi
  • Za stopala i noge su Tozluci, Čulki
  • Kalčin I (čarape)

gorna_reka1.jpg
gorna_reka2.jpg



Debarsko Pole


mlada nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeće


  • Košulja (svadbena haljina s izvezenim rukavima), preko kojih je Pregrlak
  • Zobanče (kratkih rukava jakna)
  • Lepa bovča (apron)​
  • Kalemkjari ZA pred sebe (svilene marame)
  • Pafti (velika srebrna kopča)
  • Džube tako nafe (bez rukava, kaput podstavljen krznom lisice)
  • Kapa (ovalna, plitka kapa),
  • Darpna klabodanlija (bijeli pamučni šal izvezen zlatom i drugih obojenih teme)

debarsko_pole1.jpg
debarsko_pole2.jpg




Ohridsko Pole​

mlada nevjesta,
Početkom 20. stoljeća

  • Golema košula (svadba haljina),
  • Klašenik (prsluk, nije vidljiv);
  • Grlinka i Grljuvče​
  • Pojas (krila, nije vidljiv);
  • Skutina tako bufki (pregača);
  • Pridulnici (vuneni šalovi);
  • Struško šamivče (krila);
  • Belo džube (bijela bez rukava osjetio kaput);
  • Mangura, Gerdan, Caprag (nakit nositi preko prsa);
  • Igla​
  • Igla raskrstena, Ubetki (svadben nakit nosi na glavi);
  • Sokaj (dugo pokrivalo za glavu),
  • Marama tako vezba (bijele pamučne šal, lijepo vezeni s resama);
  • Alski čorabi tako vetka (ručno pletene čarape s cvjetnim motivima).

  • ohridsko_pole1.jpg
    ohridsko_pole2.jpg

Gorna Prespa

mlada žena u svečanoj nošnji,
Početkom 20. stoljeća

  • Košula (haljina),
  • Grlinka (mali prednji komad);
  • Mintani (podlaktice rukava);
  • Šegun (kratkih rukava vrh odjeće izrađene od klašna);
  • Eleče (kratki prsluk), Pojas (krila, nije vidljiv);
  • Pretcemnik (svilene pregače);
  • Pafti (velika srebrna kopča);
  • Džube (bez rukava kaput od pusta i ukrašene krznom).
  • Kocak (pletenice) i glava je prekrivena
  • Čkepe (svileni šal)

gorna_prespa1.jpg
gorna_prespa2.jpg



Gorni Bitolski Sela


mlada žena
obučena za svetkovine,
prijelazu u 20. stoljeća

  • Košula alska (haljina);
  • Alski šaak (steznik izrađen od klašna);
  • Pojas (krila);
  • Alska futa (pregača);
  • Pafti kubelii (velika srebrna kopča),
  • Skopec
  • Darkma (bijele pamučne marame vezen u jednom kutu s crvenim svilenim nitima)
  • Gugan

gorni_bitolski_sela1.jpg
gorni_bitolski_sela2.jpg



Železnik, Kičevija

nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeća

  • Golema košula (svadben haljina); Klašenik (bez rukava steznik), Pojas
  • Alen skutnik (pregača)
  • Skopec (nizovi kovanica)
  • Pafti (kopča)
  • Golema kjurdija (bez rukava kaput)
  • Bečka šamija​
    na dan vjenčanja mladenka pokriva glavu
  • Prevez (crvene pamučne tkanine)

kicevija1.jpg
kicevija2.jpg



Radoviško Pole

mlada žena
obučen za svetkovine,
Početkom 20. stoljeća

  • Košula (haljina)
  • Ečel'k (svila košulja)
  • Pojas
    u​
    posebnim prigodama
  • Skutač - dipla alova (dvije pregače, od kojih je jedana presavijena i u pojasu)
  • Eleče (kratki prsluk),
  • Gorni i Dolni kopčijna (dva komada srebrnog nakita nosi na poprsju), glava je prekrivena
  • Sam (bijelog pamuka marama za glavu)
radovisko_pole1.jpg
radovisko_pole2.jpg


Bojmija

mlada nevjesta,
Početkom 20. stoljeća

  • Gašti (duge hlače), Košula ; Dulamka
  • Anterija (dugih rukava nakinđurena od tkanog pamuka i svile);
  • Pojas (krila);
  • Krstaklija dipla (pregača);
  • Rizi (netkane tkanine);
  • Puloi (velika srebrna kopča);
  • Eleče (kratki prsluk), Fes (plitka kapa), Tepel'k (srebrni nakit nositi na glavi)
  • Fes je prekriven
  • Mumija (svileni šal)
  • Zadni obečki (ukrasne rasvjetne lance);
  • Kolbi (velika srebrna narukvica)


bojmija1.jpg
bojmija2.jpg


Pijanec

mlada nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeća

  • Košulja (haljina), preko kojih su Interija (duga gornja odjeća, nije vidljiva) i
  • Saja Šarena (plain-tkati vunena jakna), Pojas (krila, nije vidljiv);
  • Futa (pregača)
  • Pafti (buckle)​
    Pafti (kopča)
  • Trijačka sos trkala (pamučne tkanine)
  • Džube (bez rukava kaput)
  • Kopče i
  • Lanec (nakit nositi preko prsa)
  • Duale (svileni šal)

pijanec1.jpg
pijanec2.jpg



Duračka Reka

mlada nevjesta,
prijelazu iz 20. stoljeća

  • Kenarna košula (haljina s čipkom), nad kojima je Alov (steznik, nije vidljiv);
  • Širitlija tako uzbojki (steznik); Poes-Kemer (krila, nije vidljiv);
  • Peškir - skutača tako tri pretkavi (pregača s horizontalnim prugasti uzorak na dnu);
  • Peperuglija skutača (pregača s dijamant u obliku obrazaca);
  • Monistreno kolanče tako pafti (beaded pojas s kopčom),
  • Krpi (komada materijala)
  • Fermene (kratka jakna obrubljen krznom lisice)
  • Džube (bez rukava kaput)
  • Jašmak (dvije bijele pamučne marame na glavi, a preko ramena);
  • Kolalii (pletene vunene čarape)




duracka_reka1.jpg
duracka_reka2.jpg

izvor:putovatibalkanom
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
MAKEDONIJA-kultura
[SIZE=+0]
[/SIZE]
Uvijek usko povezani sa svojim zavičaj, na makedonskiot narod uglavnom su živjeli kroz stoljeća tradicije to prenošenje s jedne generacije na drugu, i na taj način stvara neobično rijetke materijalne i duhovne kulture koji nosi neke patrijarhalne karakteristike.
Među njihove ogromne kulturne baštine, makedonski kreatori impresivan narodne poezije i dance glazbu su sačuvana do danas vrlo značajna kulturna baština - makedonske narodne umjetnosti. Kao kolektivni i anonimni umjetničkog stvaralaštva, makedonske narodne umjetnosti razvija i formira direktno sa svojim tvorcima .To je odraz ne samo bogatstvo stvaralačkog duha i visoke vrijednosti makedonske's, ali od ekonomske, socijalne i kulturne uvjete različitim povijesnim razdobljima.

rbigor1.jpg


Makedonske narodne umjetnosti čiji počeci se mogu uočiti u udaljene dijelove, razvio na temelju starih slavenskih i stare balkanske umjetnosti, kao i kroz različite elemente od drugih ljudi osobito bizantskih i Turaka.
Iako sadrže puno stranih elemenata, makedonske narodne umjetnosti razvila samostalno, a njihova djela odlikuje se velikom originalnosti. Makedonski je prilagođen one strane elemente prema vlastitom ukusu i ideala, dajući svoje forme i proporcije, boje i kompozicije, stvarajući nešto svoje, što se može s pravom smatrati, izraz njihova duha i osjećaje.
Njihova umjetničke aktivnosti i talent prenio na svakodnevne predmete koji su istovremeno rustikalna, lijepe i praktične. Primjena tradicionalnih tehnološkim procesima, naslijedili od starih vremena, anonimni stvaralac formirana (u umjetnički način) različite objekte s cvjetnim i životinjskim teme, drvo, glina, kamena, metala i drugih materijala nalaze u prirodi. Tu Stoga, različiti predmeti za svakodnevnu upotrebu, pogotovo vrlo funkcionalna, obogaćeni su s estetskih karakteristika. Posebna pažnja posvećena je dizajnu i dekoraciju svoju odjeću, tako da narodna nošnja i nakit su najizrazitije i najviše brojni primjeri tradicionalne kreativnosti Makedonaca. Narodnih nošnji u Makedoniji (nastalih tijekom dugog vremenskog razdoblja), očuvana tragovi starih kulturnih utjecaja, i na svoj način razvoja stane elementi stare balkanske, slavenskih i orijentalne kulture. Iznad svih proizvoda domaće tekstilne proizvodnje, makedonske narodne nošnje odlikuju se bogatstvom i ukrasa. Zapadna Makedonija, posebno podijeljene u manje regionalnih jedinica s različitim etničkim obilježjima je pravi mozaik raznih lijepe narodne nošnje, gdje ženska nošnja su od posebnog interesa.
Ukrasni vez makedonski, karakteristične u oblicima, tehnički složen i živopisnih boja daje poseban izraz i razlika u narodnim nošnjama. Ženske haljine posebno su dekorativne, a glavni nositelj ove vrste tradicionalnog umjetničkog stvaranja. Vez nije samo umjetnički izraz i bitan element, ali najkarakterističniji od nošnje različitih regija.
Makedonski narodni vez, uglavnom od vune i svile, impresionira svojim raznobojnim gdje se sve nijanse crvene dominirati. Svjetlo crvena je posebno karakteristična za vez u Prilep, Bitola, Debar Ohrid i regije. Ženske haljine od Dolen Polog i Skopska Crna Gora su ukrašene crnim lijevanim vezom koja nas podsjeća sa svojim stilski sastav ranokršćanske tekstila dekor.

cnosija.jpg


Narodnog tekstila makedonske's su važna grana narodne umjetnosti, iako je danas ograničen, on i dalje kao nužno i prijeko potrebno za makedonske je u većini dijelova.
Osim različitih materijala i dijelova nošnje i tekstilni predmeti za svakodnevnu domaće koristi veliki makedonski tepisi izrađeni u Ohrid, Prilep, Kruševo su od osobite važnosti. Oni su od stvarne vrijednosti zbog svoje ljepote, bogato ukrašene, ali skladne boje. Vlasi u makedonski, plemenskim pastirima gotovo do danas, uvijek sam napravio posebne vrste guste pokriva, odlikuju bojama. Nakit ima posebno mjesto u makedonske narodne umjetnosti kao sastavni dio narodne nošnje, zajedno s vezom, što predstavlja njegov najveći ukrasne značajki. Izrađena je od raznih materijala (zlato, srebro, bakar, bisera) i učinjeno uz pomoć različitih tehnika (lijevanje, filigranski rad, granulacija, graviranje) nakit je bogata oblicima, vrlo dekorativni i u skladu sa svojim nacionalnim nošnjama. Makedonski nakita mogu se naći u poznatim centrima fillgree plovila, Bitola, Ohrid, Struga, Skopje, odakle vrijedne ručno izrađeni proizvodi su raspršena diljem Makedonije.
Neki uzorci ovog nakita su pravi remek-djela filigranske plovila sa starim očuvane oblike i elemente. Pogotovo izvanredan, s bogatim ornamention je nakit pronađen na formalne ženske haljine od Skopska Crna Gora, Skopska Blatija, Struska i Ohrid, Prilep Marko i doline, dajući poseban umjetnički efekt na njihove narodne nošnje.
Uz metalni nakit može se naći različiti ukrasi, pletene u biserima u istočnom dijelu Makedonije. Biser nakit je poseban ručni rad s izrazito bogatim i stilske motive. Različite metalni predmeti za svakodnevnu uporabu, koje je likovno kovači su oblikovani i bogato ukrašen razna jela od bakra i mjedi, s bogatim gravurama rukom ukras učinio coppersmiths nalaze se u gotovo svim gradovima u Makedoniji, (posebno u Prilep, Ohrid, Kruševo i Skopje). Bakar jela su charaterised bogatim oblicima i originalne linije, dobro sastavljen uz vrlo funkciju objekata. Njihov nakit, vrlo bogata i variageted, napravio uglavnom u tehnici graviranja plitkih reljefa i kovanje uglavnom je orijentirana karakteristika.

cbarde.jpg


Keramika Makedonija razvio i usavršio kroz mnoga stoljeća je bila samo da se naći u keramici centrima donedavno - Resen, Veles, Struga, Skopje, Debar, Besovo a osobito u selu Vranestica, u okrugu Kicevo.
Makedonski keramika odlikuje drevne forme koje odražavaju pojavljivanja monumentalnosti, kao u teške i masivne jela od Debar, Struga, Skopje. Keramika iz Resen i da pripadaju Vlasi ljudi, izgleda vrlo impresivan sa svojim dugim viteškim i oblika. Keramike jela su izrađeni od gline uglavnom na noga-radio lončarskom kolu i ukrašena prilično primitivnih sredstvima, boja, grafita, i primjene reljefnim motivima. Sa svojim variageted oblicima i bogatstvu ukrasa, oni svjedoče o njihovim dobro razvijenim smislom za umjetnost i bogate mašte.
Od vremena, nezapamćen makedonski je imati koristi različite alate i drvenim predmetima u kućanstvu koje su još uvijek sačuvane i danas, imajući vrlo stari trag ljudskog umjetničkog stvaralaštva.

crezba.jpg


Koristeći vrlo primitivna oruđa, anonimnog umjetnika obrubljen i ukrašen sve što je s graviranje. Svi objekti koriste seljaci za svoj rad u polju ili pastira ljudi sa stokom u planinama, kao i one objekte koji su korišteni od strane žene za različite poslove. Folk graviranje međutim, dostigla svoj savršenstvo u poznatim djelima makedonsko carves - Mijak - planine stanovništva iz Debar okruga koji su oblikovali drva kao što su profesionalni obrtnici, stvarajući poseban i određenu umjetnost, koja je prošla iznad narodnoga razini, postaje zajednička Balkan baštine.
Majstori iz Mijak, carvers radio u dubokim i plitkim rezbarenje. Ukrasni predmeti od laika i svete karaktera koja je nekada krasila bogate gradske kuće (Tetovo, Debar) crkve - St.Spas u Skoplju, Sv Dimitrija u Bitoli, samostana (Sv. Jovan Bigorski) u Makedoniji i na Balkanu, preostali najdragocjenije kulturno-povijesni spomenici i remek-ove grane makedonske narodne umjetnosti.


Megalitski Opservatorij Kokino,
četvrti na popisu NASA-e.



Opservatorij Kokino Megalitski prostire na obje platforme svaki od njih posjeduje svoje tipične sadržaja. Zvjezdarnica dužina je oko 90 metara, a njegova širina oko 50 metara.
Prijestolja su najimpresivnijih i može se odmah vidjeti na mjestu. Kao što smo već spomenuli, prijestolja su usmjereni u pravcu sjever-jug, tako da osoba sjedi na prijestolju je orijentiran prema istoku i istoku horizonta. To pod uvjetom da je baza za arheologe 'pretpostavke da od ovog mjesta ljudi promatrati uspon nebeskih objekata na horizontu. Unatoč tome, astronomska mjerenja i analize su pokazali da prijestolja su svete i obredne mjestima, ali nema veze sa astronomskim promatranjima.
Za odgovor zašto su ove drevne stranica smatra se da je zvjezdarnica, treba podsjetiti na osnovne karakteristike Sunca i Mjeseca pokreta. U toku jedne kalendarske godine, Sunce i Punog Mjeseca ustati na različitim mjestima na horizontu, i određivanje tzv ekstremne pozicije porast na horizontu. To znači da je Sunce u zimi, kada je dan najkraći ili na dan zimskog solsticija (22. prosinca), diže u to je najjužniji položaj na horizontu. Zatim, iz dana u dan on se kreće prema sjeveru i na dan proljetnog ekvinocija (21. ožujka) Sunce izlazi na istoku. Ned nastavlja kretati prema sjeveru, duljine dana povećava i na dan ljetnog solsticija (21. lipnja) Sun doseže najsjeverniju točku na horizontu. Nakon toga ned vraća i na dan jesenski ekvinocij (23. rujna), opet će rasti na istoku, i na 22. prosinca će završiti ciklus diže u trenutku zimskog solsticija.Svaki pažljivi promatrač Sunca lako se može primijetiti i označiti točke na sunce koje izranja u dane zimskog solsticija, proljetni i jesenski ekvinocij i ljetnog solsticija.
kokino2.jpg


Marker ljetni solsticij je dobro očuvan, proljetni i jesenski ekvinocij biljeg ima neke male štete, i marker zimski solsticij je najveće štete. Ove štete su najvjerojatnije zbog katastrofalnog potresa.

Mjesec ima više složenih pokreta i označavanje točaka od punog mjeseca porast su prilično teško. Najjednostavniji način objašnjavajući da je u zimskim Mjesec kreće po nebu na mjestima gdje Sunce prelazi u ljeto, a ljeti seli na mjestima gdje sunce kreće u zimskom periodu. Dakle, oko markeri ljeti i zimi solsticij na lijeve i desne strane ne bi trebalo biti dva kamena biljega koji će obilježiti Puni mjesec izlazi bodova u svojim tipičnim ekstremnim pozicijama. Ove vrste kamena markera može se naći na području drevnog opservatorija. Da bi ova stranica biti rangirana kao opservatorij ne bi trebalo biti još jedan vrlo važan uvjet ispunjen.Svih sedam biljezi se mora vidjeti iz jednog istom mjestu, ili linije koje prolaze kroz markeri za cut-križ u jednoj točki, koja je zapravo centralno mjesto za opservatorij i koji je također identificiran na mjestu.

Arheo-astronomskim analizirati olakšati u precizno određivanje vremena građenja kad kamen markera za označavanje sunca i Mjeseca ustati točke na horizontu su izgrađene. Analizirajte pokazala je da su kameni biljezi izgrađen u desetljećima oko 1800 prije nove ere, što znači Megalitski Opservatorij Kokino je najmanje 3.800 godina star. Dokažite da smo stvarno se bave s označenim točkama Sunca i Mjeseca ustati se može vidjeti na fotografijama gdje se dokumentirano uspon Sunce kamen marker na dan ljetnog solsticija je prikazano. Kao posljedica precesije Zemljine osi rotacije, a danas sunce ustati malo manji i malo lijevo od oznake, ali upravo to je dokaz za točnost kamena marker, jer su ta odstupanja predviđeno točno astronomski analizirati.

kokino3.jpg


Takvi dokazi bili prihvaćeni od strane američke svemirske agencije NASA-e, a 2005 ove agencije kretao Megalitski opservatorij Kokino na 4-th mjesto na World's Ancient opservatoriji popis.

KOPANICARSTVOTO-UMETNOST I ZANAE

Osnovna dilema koja sto trba da bide razresena e postavuvanjeto jasna distinkcija megu poimite zanaet i umetnost, t.e. nemesanje na sozdavanjeto na edno umetnicko delo so vestinata na zanaetcijata. Duri ni najslozenoto zanaetcisko delo ne zasluzuva da se narece umetnicko, ako ne sodrzi makar i malku fantazija.
Umetnikot obicno ne raboti so gotovi delovi, tuku so razni vidovi na materijali, koi malku ili voopsto ne se obraboraboteni, a procesot na sozdavanje se sostoi od niza aktivnosti na umetnikot.Umetnikovoto sozdavanje e dlaboko intimno i mnogu custvitelno zatoa i mnogu tesko da se objasni i opise cekor po cekor. Edinstveno samiot umetnik moze da go sledi vo potpolnost. Mikelandzelo veli " gi osloboduvam figurite od mermerniot blok vo koj tie se zarobeni". Sledstveno na ova, mozeme da zboruvame za nasiot kopanicar koj svoite prekrasni kreacii gi osloboduva od parceto oreovo drvo. Kopanicarot vsusnost mu dava zivot na naobrabotenoto parce drvo koe pred nego pretstavuva predizvik.
Ogromnata i sustestvena razlika pomegu sozdavanjeto na umetnikot i zanaetcijata e vo toa sto zanaetcijata raboti spored tocno opredeleni klisea i odnapred znae kako i sto treba da proizvede. Bidejki zanaetcijata raboti za kupuvacot, odnosno investitorot, toj e poveke zagrizen za sredstvata otkolku za celta. Negovata rabota cesto moze da se zameni so mehanicka rabota ili so masina. Toa za umetnikot ne moze da se kaze, bidejki do sega ne e poznata masina koja moze sama da kreira umetnicki dela. Dodeka zanaetcijata go pravi samo toa sto e vozmozno i znae da go pravi, umetnikot istrazuva vo nepoznatoto i sekogas se trudi da go postigne ona za sto smeta deka e nevozmozno.
Sustinskata razlika pomegu umetnickoto delo i zanaetciski izraboten predmet e originalnosta. Tuka se javuva problemot na klasifikacija na orginalnosta, t.e. vo kolkava mera nekoe delo e originalno. Upotrebata na odredeni, porano koristeni, elementi vo nekoe delo ne go pravi po pravilo toa delo plagijat. Znaci se sudirame so eden problem, koj go postavuva prasanjeto na originalnost. Stepenot na originalnosta na deloto ne e vo kolicinata na upotrebenite elementi, tuku vo uspesnosta na nivnata kompozicija, kombinacija, soodnos, harmonija, proporcii, skladnost, protivrecnost, simbolika, forma, boja, materijal,stil i.t.n.


izvor:prckov
izvor:putovatibalkanom

 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849

ŠETAJ I UŽIVAJ "CRVOM GOROM"


PIVSKO JEZERO

Prilog pripremio saradnik
Montenegrine Karas Vojislav


Na području Pive, na svakom koraku, prisutna je raskošna ljepota koju, rekli bi, može samo priroda da podari. Ono što posebno iznenađuje svakog posjetioca ovih predjela jeste Pivsko jezero. Vještačko jezero koje je stvorila ljudska ruka, nevjerovatno plijeni svojom ljepotom, pa prosto pomislite da je to djelo prirode, odnosno da je tu od uvijek postojalo. Posjetiti Plužine a ne zaploviti mirnom vodom Pivskog jezera bila bi prava šteta. Tek sa jezera može se osjetiti sva ljepota planinskih masiva, veličina kanjona, snaga kamenih litica, neobična boja jezera.

1.jpg

3.jpg

5.jpg

7.jpg

9.jpg

Jezero je napravljeno 1975.godine izgradnjom 220m visoke brane. Jezero ima ukupnu dužinu oko 45km a na pojedinim mjestima dubina vode dostiže oko 200m. Saobraćajnice koje su se nalazile na ovom prostoru su poplavljene pa je bilo neophodno izgraditi nove. Zbog veoma teške konfiguracije terena izgrađeni su mnogi tuneli, mostovi...

11.jpg

Sudbinu saobraćajnica doživjela su i neka naselja i kulturno istorijski spomenici. Naselje Plužine nekad se nalazilo na znatno nižem nivou od današnjeg. Paralelno sa izgradnjom brane, radila se i nova varošica Plužine na znatno većoj visini. Posebno kompleksan i veoma zahtjevan poduhvat predstavljao je preseljenje Pivskog manastira na novu lokaciju. Kako se radi o veoma značajnom kulturno istorijskom spomeniku, donesena je odluka da novi manastir mora biti istovjetan sa starim i bukvalno obilježen svaki kamen i prenesen na svoje mjesto na novoj lokaciji. Prvobitni manastir potiče iz 16. vijeka, a preseljenje na novu lokaciju trajalo je oko 10. godina.

14.jpg


17.jpg

Izgradnjom jezera, novih saobraćajnica i odgovarajućih smještajnih kapaciteta u vidu eko i etno sela, stvaraju se idealni uslovi za razvoj turizma i sportova na vodi. Primjetno je i otvaranje novih ugostiteljskih objekata kod kojih je ispoštovana tradicionalna arhitektura a u kojima se nude specijaliteti sa ovog područja.

18.jpg


PIVI U POHODE

Po ko zna koji put smo se uvjerili da je svaki dio Crne Gore koji smo posjetili, poseban na svoj način i predstavlja pravi prirodni dragulj. U ovoj foto reportaži vodimo vas na sjever Crne Gore. Cilj nam je da predstavimo prirodne ljepote njenog sjevernog dijela, a da istovremeno pokažemo kako se te ljepote mogu na pravilan način valorizovati bez negativnih uticaja na životnu sredinu. Opredijelili smo se za područje uz magistralni put Nikšić- Plužine, a koje pripada Opštini Plužine. Prikazaćemo kartu i satelitske snimke kako bi imali pravilniju predstavu o terenu i mjestima koje smo posjetili.
Nadamo se da će nam posjetioci Montenegrine, više nego do sada, slati svoje foto zapise i reportaže iz svojih krajeva, pa ćemo na taj način upotpuniti sliku o predivnim krajevima Crne Gore.

karta.jpg

Napuštamo gradsko područje Nikšića. Nedugo zatim prolazimo pored bolnice Brezovik i prisjećamo se Vita Nikolića i njegovih "Bolničkih fragmenata" i kao da čujemo ..."Te topole brezovačke,/ te topole/ što u suton muklo šume ko da ječe”...

brezovik.jpg

Dolazimo do Vidrovana, mjesta odakle se grad Nikšić snabdijeva nadaleko poznatom pitkom vodom. Prolazimo kroz Šipačno i dalje ivicom Jasenovog polja. Ono što već ovdje uočavamo garantuje da ćemo dan provesti u predivnom prirodnom okruženju, daleko od betona i gradske gužve.

vidrovan.jpg

1.jpg

Vrlo brzo smo se uvjerili da nijesmo jedini zaljubljenici prirode koji žele da upoznaju ove krajeve. Dolazimo i do mjesta koje označava početak Opštine Plužine, a ubrzo i do skretanja za etno selo "Montenegro". Na raskršću se nalazi i info punkt. Info punkt održavaju aktivisti NVO "Moja Piva" i Turistička organizacija Plužina. Tu možete dobiti sve informacije i propagandni materijal vezan za razne vidove turističke ponude na području plužinske opštine. Raskršće je na nekih tridesetak kilometara od Nikšića.

5.jpg

6.jpg

Na udaljenosti 4km od magistralnog puta nalazi se etno selo "Montenegro". Prvo se prolazi kroz naseljeno mjesto Brezna, a onda se nastavlja asfaltnim putem dalje. Putokazi su vidno postavljeni i bez problema se dolazi do cilja. Pomoću fotografija pokazaćemo kako izgleda ovo etno selo, a o uslugama koje možete ovdje dobiti više informacija naći ćete na njihovom sajtu, čiju adresu ćemo dati na kraju ovog priloga.

8.jpg

12.jpg

13.jpg

14.jpg

21.jpg

16.jpg

22.jpg

24.jpg

25.jpg

27.jpg

Iz etno sela postoji više obilježenih staza koje su idealne za rekreaciju i provod u prirodi. Od mnoštva ponuđenih varijanti koje su jasno prikazane na putokazu na početku sela, opredijelili smo se za kanjon Komarnice koji se nalazi na sat hoda od sela. Kako se kanjon Komarnice često poredi i sa kanjonom Tare, to je bio dodatni motiv da se upustimo u ovu avanturu. Do neposredno ispred kanjona može se doći asfaltnim putem, ali smo se rađe opredijelili da se krećemo livadama, po kojima hodate kao po tepihu.

putokazi.jpg


30.jpg

Nakon livada i talasastog terena, na ivici sela, počinje lako prohodna šumska staza. Vrlo brzo se prođe šuma i odjednom se izlazi na ivicu kanjona. Svako ko ovdje dođe mora biti zaprepašćen naglom promjenom i zadivljen veličinom kanjona. Na kraju staze postoji kamena ploča, koja bukvalno lebdi u prostoru iznad kanjona. Treba skupiti hrabrosti i stati na kamenu ploču kao na dlan ispružene ruke i posmatrati Komarnicu koja je tačno 400m ispod. Nenaviknuti na ovakve visine, nijesmo bas prilazili ivici kamene ploče, pa možda fotografije neće pokazati sve ono što se možda moglo vidjeti na ovom dijelu kanjona.

34.jpg

Kako se radi o velikoj visini do korita rijeke, nekoliko kadrova smo zumirali da bi vam prikazali prozirnu vodu ljepotice Komarnice.

40.jpg


Prepuni utisaka nijesmo ni osjetili put od sat vremena hoda do etno sela i zasluženog osvježenja prije nastavka puta.

42.jpg

Izlazimo na magistralni put i nastavljamo kretanje ka Plužinama. Sa obadvije strane puta pejzaži su izvanredni.

43.jpg

Dolazimo do mjesta Dola, gdje se odvaja put za Memorijalni spomenički kompleks, podignut u znak sjećanja na nevino strijeljane stanovnike ovih krajeva 1943. godine. Predivno urađenu kamenu kapelu podigli su srodnici i potomci 1094 stradala stanovnika Pive. Kako stoji u zapisu na kamenoj kapelici, samo u jednom satu strijeljano je 520 nevinih žrtava, među kojima sto sedmoro djece. Kapela je podignuta 07. juna 2006. godine.

45.jpg

Na ostalom dijelu spomeničkog kompleksa vidni su tragovi vremena i reklo bi se da je intervencija neophodna. Obilazimo kompleks i nijemo posmatramo skulpturu majke sa djecom i zamisljamo potresne scene koje su se dešavale tog sedmog juna 1943. godine.

48.jpg

49.jpg

50.jpg

Nadamo se da će ovaj Memorijalni kompleks naći svoje mjesto u programu đačkih ekskurzija. Bez obzira na protok vremena, ovaj dio crnogorske istorije, kao i svi ostali, moraju naći svoje mjesto u svijesti mladih naraštaja. Posebno ovakvi tragični događaji u kojima je stradao veliki broj nevinih žrtava, ne smiju pasti u zaborav i moraju biti opomena za sva buduća pokoljenja.

Vraćamo se na magistralni put. Na četrdeset četvrtom kilometru od Nikšića nalazi se selo Rudinice. Cilj našeg putovanja je da posjetimo etno selo "Izlazak" i da upoznamo Rudinice, za koje se kaže da je jedno od najljepših i najpoznatijih sela u Pivi. Skretanje je jasno označeno i sa magistralnog puta do etno sela vodi asfaltni put. Na satelitskom snimku možete dobro uočiti o kakvom se terenu radi i položaj etno sela "Izlazak" u Rudinicama.

polozaj_etno_sela_izlazak.jpg

Nakon par kilometara od glavnog puta, dolazi se u etno selo "Izlazak". Nakon talasastih livada i pašnjaka, odjednom se otvara kanjon sa Pivskim jezerom. Teško je riječima opisati šta osjećate u trenutku kad se pred vama ukaže jezero sa nevjerovatnom bojom, koju bi i najbolji slikar kolorista teško mogao da predstavi.

57.jpg

Etno selo "Izlazak" u selu Rudinice nalazi se na takvoj lokaciji da se iz samog restorana, kao i sa otvorene terase, bolje reći vidikovca, pruža fantastičan pogled na jezero i planinski masiv koji se nalazi sa druge strane jezera.

59.jpg

62.jpg

Etno selo "Izlazak" u Rudinicama, svojim položajem, zaista pruža izvanredne uslove za odmor. Interesovalo nas je da li kućice za smještaj u etno selu pružaju onaj osnovni neophodni konfor za boravak posjetioca. Ljubazni domaćini su nam pokazali nekoliko različitih vrsta kućica. Bili smo prijatno iznenađeni onim što smo vidjeli.

66.jpg



68.jpg

71.jpg

Od ranije smo čuli za ljepotu ovih predjela Pivske površi. Htjeli smo to i da provjerimo, pa smo krenuli u malo dužu šetnju van seoskog puta, sa namjerom da zabilježimo par fotografija, kako bi se i posjetioci uvjerili u ljepote ovih krajeva.

80.jpg

81.jpg

Nakon ove ne baš lake šetnje po dosta jakom suncu, vratili smo se u etno selo. Častili smo sebe ručkom koji se sastojao od proizvoda koji isključivo vode porijeklo sa ovih prostora i spremaju se na tradicionalan način. Možete pretpostaviti kako je to izgledalo nakon raznih modifikovanih proizvoda, koji se sve više konzumiraju u svakodnevnoj ishrani u gradskoj sredini.
izvor:montenegrina
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
RIJEKA CRNOJEVIĆA - VIRPAZAR

U nekoj od prethodnih foto reportaža predstavili smo pješačku turu Virpazar - Rijeka Crnojevića. U ovoj foto reportaži vodimo vas u obrnutom smjeru od Rijeke Crnojevića do Virpazara, ali ne kopnenim nego vodenim putem. Ove relacije svakako treba preći više puta i kopnom i vodom, jer je to jedini način da se sagleda sva ljepota Skadarskog jezera i priobalnog dijela.
Istorija je nešto što je jako prisutno na prostorima Skadarskog jezera. U ovoj reportaži namjerno ćemo zaobići taj dio priče i ostaviti ga za neku drugu reportažu. Želimo da vas putem fotografija prepustimo darovima prirode. Priroda je na ovim prostorima, kako bi narod rekao, izuzetno darežljiva. Namjera nam je i da prikažemo neke fotografije koje se baš ne uklapaju u ambijent koji je priroda podarila. Nije nam cilj da bilo koga prozivamo, nego da iz najbolje namjere ukažemo na neke nedostatke koji se malo većim angažovanjem države i pojedinaca mogu otkloniti i zaista postići da ovo komletno područje bude u pravom smislu riječi Nacionalni park.
Sa magistralnog puta Cetinje - Podgorica skrenuli smo starim putem ka Rijeci Crnojevića. Nedugo nakon skretanja, između planinskih vrhova uočava se krajičak Skadarskog jezera.

1.jpg

3.jpg

Nakon osam kilometara vožnje sa magistralnog puta dolazimo u Rijeku Crnojevića.​

4.jpg

Imali smo sat vremena do polaska broda, pa smo požurili da ispitamo varošicu i objektivom zabilježimo promjene od prethodnog ne baš skorog dolaska u Rijeku Crnojevića. Prolazimo varošicom i na jednoj strani veličanstvena ljepota prirode, kojoj se morate diviti i u kojoj morate uživati bez obzira jeste li tu prvi ili ne znam koji put. Sa druge strane veliki broj oronulih objekata sklonih rušenju, koji uveliko umanjuju doživljaj koji priroda pruža.




Zaista treba naći načina da se ovi objekti renoviraju i privedu namjeni uz strogo poštovanje tradicionalne arhitekture ovog podneblja. Za svaku pohvalu su aktivnosti ljudi iz Udruženja za revitalizaciju Rijeke Crnojevića, koji su sredili priobalni dio. Mada, bilo je i primjedbi, da nije ispoštovana upotreba prirodnog materijala od koga je nekad bila napravljena česma kraljice Milene, uz opasku da vjerovatno u Crnoj Gori nema dovoljno kamena.

10.1.jpg

10.2.jpg

11.jpg

Bez obzira na nedostatke kojih očigledno ima, svako ko posjeti Rijeku Crnojevića neće požaliti što je odvojio malo vremena i pobjegao od svakodnevice. Ovdje možete istinski da se opustite, da živite sa prirodom, da uživate u njoj, da čujete tišinu.
Neke od starih građevina kao što je vitki kameni most skladno se uklapaju u prirodni ambijent, pa predstavljaju inspiraciju kako za umjetnike sa slikarskom paletom, tako i za sve brojnije posjetioce sa foto aparatima.

13.jpg

15.jpg

16.jpg

19.jpg

20.jpg

24.jpg

25.jpg

27.jpg

28.jpg

29.jpg

U neposrednoj blizini vrošice mogu se uočiti ostaci kuća koje su se nekad pravile u ovim krajevima i za čiju izradu su se koristili isključivo prirodni materijali.

30.jpg

Rijeka Crnojevića se nalazi na veoma maloj nadmorskoj visini, na obodu Skadarskog jezera, sa veoma blagom klimom. To se lako može zaključiti po biljnim vrstama koje ovdje uspijevaju kao što su smokva i nar, koji se upravo bio okitio svojim predivnim cvjetovima.

31.jpg

32.jpg

Ukrcavamo se na brod za Virpazar. Napuštamo Rijeku Crnojevića. Veliki broj "kadrova" u veoma kratkom vremenu. Naviru ideje "šta bi moglo, kad bi moglo" da se uradi da Rijeka povrati stari sjaj. Prisjetih se poznatog crnogorskog aforističara Veljka Rajkovića, koji potiče sa ovih prostora, koji izreče aforizam: "Nar - dar prirode, šipak - dar društva". Da li ovaj aforizam odgovara današnjoj Rijeci Crnojevića? Kakvu bi sliku naslikao onaj umjetnik da se okrenuo na drugu stranu? Mora li da bude baš ovako? Osim prirode obavezuje li nas tu još nešto? Rekli smo, nećemo o istoriji. A moglo bi sve da izgleda kao ovaj rascvjetali nar.
Ostaje Rijeka Crnojevića za nama. Posmatramo je kroz luk kamenog mosta za koji su vezane mnoge priče. Bilo bi toga dosta da se ispriča i za Rijeku Crnojevića i za dinastije, ali o istoriji drugi put.

34.jpg

Nedaleko od Rijeke Crnojevica nekoliko kuća na obali jezera, skladno uklopljene u prirodni ambijent, kameni most, lokvanji, očaravajuća priroda...

35.jpg

36.jpg

38.jpg

40.jpg

41.jpg

42.jpg

Ljubazni domaćini na brodu pripremili su nam pravu dobrodošlicu kakva priliči ovim krajevima i običajima. Posluženi smo domaćim priganicama, medom i sirom. Nije ih nedostajalo tokom cijele vožnje, a domaćini su se potrudili da za ljubitelje dobre kapljice obezbijede domaću rakiju i nadaleko čuveno crmničko vino "Vranac".

44.jpg

45.jpg

Da bi imali potpunu sliku o Rijeci Crnojevića i Skadarskom jezeru, neophodno je da osim prirodnih ljepota upoznate burnu istoriju ovih prostora, kao i geografske i druge podatke vezane za samo jezero. Taj dio veoma umješno i nenametljivo nam je saopštila simpatična vodičkinja koja je koristila svaku priliku da nam kaže nešto značajno i zanimljivo za mjesta kroz koja smo prolazili.

46.jpg

Vožnja brodom se nastavlja relativno uskim dijelom jezera koji vijuga čas na jednu čas na drugu stranu. Nakon nekih sat vremena od Rijeke Crnojevića, jezero se širi i vidik postaje veći. Uočavate staru kamenu kuću koja je srasla sa prirodom. Tu su ptice koje su već navikle na posjetioce i koje nije previše uzbunio naš prolazak. Tu su i ribari koji teško da mogu ostati bez ulova, uzimajući u obzir da je jezero izuzetno bogato ribom.

53.jpg

Brodić lagano klizi po jezeru. Strah vas je da nesto ne propustite, pa spremno držite aparat u rukama da zabilježite svaki detalj.

52.jpg

Prizori su fantastični. Prosto imate problem na koju stranu da usmjerite svoj pogled. Treba to na neki način sve obuhvatiti, memorisati i kasnije se sjećati svih ovih divnih prizora. Željeti i radovati se svakom novom susretu sa prirodom.

55.jpg

54.jpg

57.jpg

58.jpg

62.jpg

Lijevo od nas na dosta velikoj udaljenosti naziru se konture Žabljaka Crnojevića koji je imao poseban značaj u pojedinim periodima istorije Crne Gore.

70.jpg

Ispred nas se uočava karakteristično uzvišenje na kome se nalazi poznato ribarsko naselje Vranjina. Nekad je to bilo ostrvo, a prolaskom željezničke pruge i puta postalo je poluostrvo.

66.jpg

68.jpg

Dva sata smo se vozili kroz netaknutu prirodu i istinski uživali. Taman smo se navikli na prirodni ambijent kad odjednom...

69.jpg

71.jpg

72.jpg

Prolazimo ispod mosta i zalazimo u onaj, kako bi se reklo, veći dio Skadarskog jezera koji se širi ka albanskoj granici. Već se uočava Virpazar, odredište našeg putovanja. Priobalni dio Skadarskog jezera ka Virpazaru takođe je bogat biljnim i životinjskim vrstama.

78.jpg

82.jpg

89.jpg

90.jpg

izvor:montenegrina
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Nada Jeknić
HERCEG NOVI - grad ZIMSKE KRALJICE, MIMOZE



Usred Boke, kao ogromna biserna školjka svijetli grad, Herceg Novi!!!
h_novi1.jpg
Svakog februara u Boki se održava tradicionalna manifestacija tako nježnog, žutog cvijeta mimoze...

Sigurno ste bar jedno ljeto proveli na prelijepim hercegnovskim plažama i uživali ispijajući osvježavajuće piće u kafićima na obali. Ali, da li ste ikada posjetili ovaj gradić zimi? Jako je interesantan kao i ljeti. Mnogo sam vezana za ovaj grad...tu sam dobila moje prvo zaposlenje pa sam upoznala ovaj primorski gradić i zimi i ljeti...(Sada radim u PG)
Cvijet mimozu su davno donijeli mornari čak iz daleke Australije! Tako Hercegnovljani dane u februaru provode u raspoloženju sa gostima, ljubiteljima ovog nježnog, zimskog cvijeta, žutog kao Sunce...

h_novi2.jpg


Zato je lijepo posjetiti ovaj grad u februaru i pridružiti se zabavnim maskaradama. Od Kumbora do Baošića, uz zvuke muzike, obasjavaju nas kao zlaćani sunčevi zraci, lijepe, nasmijane mažoretkinje sa pamfetama u rukama...

h_novi3.jpg

Iza njih je lutka-krivac za sve nevolje, koja će biti spaljena i tako protjerana iz grada. Poslije spaljivanja "lutke" poslužićete se ribom i vinom, do smiraja dana, a onda nastupa m a s k e n b a l koji će Vas oduševiti maštovitim i prelijepim maskama. I tako, uz muziku, fešta traje do zore... Ali, to nije sve... Naredni dani su ispunjeni koncertima, književnim večerima, sportskim takmičenjima, izložbama cvijeća...

h_novi4.jpg


Čeznem za Herceg Novim, za gradom snova, iluzija, za morem, zelenilom, za gradom Sunca... Kako mi je tamo srce uvijek puno ljubavi, praskozorja... oči svijetle nekim novim sjajem... Često za vikend otputujem za Herceg Novi... O, kako je tada moje srce ispunjeno nekim treperavim sjajem, duša tada procvjeta kao behar, miriše... Kad ugledam beskrajno plavetnilo mora, iskre Sunca u vodi, osjećam da nestajem u ljepoti.

h_novi5.jpg


Kanli-kula mi daje neku snagu, sigurnost, postojanost; Forte-Mare-da iz neke tuge, nevolje uvijek postoji izlaz, prolaz u stvarnost, u život... Spanjola, kao i ja... Gordo stoji na vrhu i posmatra ljude. Gleda punim pogledom u dno. To dno morski vali obgrljuju...

h_novi6.jpg


Zalazak Sunca je svjež, rumen... u mom sjećanju. Na ružičastom nebu ogledaju se palme. Očima upijam užareni svjetlosni krug... Na stijeni nazirem lik čovjeka... I ona je oblikovana prirodnom ljepotom... Te ruke se šire i zovu u zagrljaj. Tu se ne može niko osjećati usamljenim. Sve je tvoje: i Sunce, i more i stijene... U ovom trenutku bih poželjela da sam tamo. Da odem u vilu Andrićevu, da slušam šum talasa uz zvuke violine, da me ponese duhovno stvaralaštvo mladih kao valcer do Spanjole. Da zagrlim nebo, da poljubim more, da se oslonim na stijenu, da lice obasja ružičasto nebo...


h_novi7.jpg


Herceg Novi je grad snova, iluzija, zelenila, ...grad svjetlosti, istine, ...grad Sunca... mirisa maslina, lovora i mimoze..., grad, zlatnih plodova pomorandže.
To je grad uskih ulica, neobičnih, kamenitih stepenica, širokih trgova, čarobnih kula, visokih bedema, crvenih, kao vatra- krovova, očuvanih crkvica i tornjeva sa ogromnim zvonicima...
Herceg Novi je grad pjesnika, umjetnika, grad ljubavi.

Nađa



TRADICIONALNA FEŠTA KAMELIJA U STOLIVU

Volim rano jutro na moru. Tišina...stara drvena barka...prelijepe stare palate,... legende... Stoliv, mjestašce između Kotora i Tivta... U daljini krik galebova... U očima ljubav!
Miris ribarskih mreža.. mušuljade...miris đardina i prve jutarnje kafe...


stoliv1.jpg
stoliv2.jpg
Kad idete Bokokotorskim zalivom, iza one velike, svima nama poznate krivine, pojavi se drevni gradić, Perast u svoj svojoj ljepoti sa prekrasna dva ostrva: Gospom od Škrpjela i ostrvom Sv.Đorđe!
Tačno naspram njih skriva se malo, živopisno mjesto, Stoliv!


perast.jpg
perast2.jpg
stoliv3.jpg


U tom mjestašcetu, svake godine, 31. marta, održava se čuvena FEŠTA KAMELIJA koja okupi mnoge ljubitelje ovog cvijeta i traje do 22. aprila, kada će se završiti Malim balom kamelija u Domu kulture „Niko Bilafer” u Stolivu. Kamelija je lijep i nježan cvijet, simbol ljubavi i radosti!!! Po legendi, davne, 1870. god. ovaj cvijet je donio stari stolivski kapetan sa Dalekog Istoka (Japan) u Boku Kotorsku i tako je kameliju, nježnu, lijepu, sa puno ljubavi poklonio svojoj ženi i tim gestom pokazao joj da daljina nije učinila svoje, da ih nije udaljila jedno od drugoga, već, da je još uvijek voli, sa istim onim žarom kao kad su se sreli!!! To je ona vječna ljubav o kojoj pišu mnogi... i znani i neznani...Tako se kamelija odomaćila na ovim prostorima, a njeguju je oni koji imaju veliko srce i dobru dušu, koji vrednuju i cijene ljubav, kojima je ljubav uvijek na prvom mjestu, kojima je ljubav uvijek ispred svega! To su Stolivljani!!! Tako i dan-danas...
Sada, na obali Stoliva „Stari kapetan” u igrokazu će donijeti kameliju svojoj dragoj sa Dalekog Istoka i tako će početi čuvena Fešta posvećena ovom

stoliv4.jpg
stoliv5.jpg
stoliv6.jpg


Tradicionalni duh gostoprimstva posebno se osjetio u onom trenutku kada su goste dočekale lijepe Stolivljanke, nudeći ih cvijetom kamelije, suvim smokvama, medom i priganicama, kao i rakijom.


stoliv10.jpg
stoliv8.jpg
stoliv9.jpg

egzotičnom cvijetu što miriše na ljubav!!!

Svečano otvaranje tradicionalne „Feste kamelija” ide uvijek uz čuvenu mušuljadu...Posebno su simpatični kulinari kada dijele „mušulje na buzaru”... Svi gosti su probali tu egzotičnu hranu-mušulje i popili po čašu crnog vina „Vranac”! Tu su i mažoretke... klape... plesni tamburaški ansambl Bokeljske mornarice... Tako su gosti na platou ispred Doma kulture „Niko Bilafer” i na samoj obali mora uživali u mušuljadi, uz vino, muziku, ples... Na Fešti nije bilo djevojke ni žene bez cvijeta kamelije!!! Mažoretke kažu da je kamelija toliko lijepa i nježna da joj miris uopšte ne treba iako se u Stolivu gaji u 300 đardina (vrt-bašta).

stoliv11.jpg
stoliv12.jpg
stoliv13.jpg


Posebno je interesantna i izložba aranžmana od cvijeta kamelije u palati Grgurina u foajeu Pomorskog muzeja Crne Gore...Izabran je najljepši aranžman od cvijeta kamelije „Primavera”, autorke Naste Seke Knez;
Jako je važan i obilazak đardina sa kamelijama...Tako je izabrana najljepša đardina kamelija, Ljubice Penović iz Stoliva...Nagrade će uručiti na Balu kamelija!!! U stolivskim đardinama naslikaće kameliju i djeca iz Doma, iz Bijele!!!
Interesantno je pomenuti da je najstarije stablo kamelije staro devedeset godina i da se nalazi u bašti g-đe Anđelije Miković!!!
Ono što fascinira i izaziva posebnu pažnju jeste tradicionalni bal zbog izbora „DAME KAMELIJA” koji će se održati u subotu 8. aprila u hotelu „Fjord”... To će biti Dama iz Boke koja je uradila nešto posebno za umjetnost i kulturu Boke Kotorske... U Stolivu će biti održan okrugli sto na temu „Sačuvajmo Boku- nevjestu Jadrana”... Koncert mladih muzičara „Kameliji s ljubavlju” je očaravajući kao i literarni radovi učenika svih osnovnih škola toga kraja!!!
Želim istaći i to, da je među gostima bila i jedna porodica iz Rusije (Nataša, Miša, Anja) kojoj se dopala mušljijada ali posebnu čar svemu tome daju sadnice i aranžmani od kamelije, muzika i zabava!!! Iako kratko vrijeme žive u Stolivu, već su posadili jednu kameliju... Tako se i stolivski Rusi uklapaju u prelijep ambijent!!!
Fešta kamelija, završiće se Malim balom kamelija 22. aprila u Domu kulture „Niko Bilafer” u Stolivu!!!

stoliv16.jpg
stoliv14.jpg
stoliv15.jpg


Toplo more, vazduh sa Lovćena... djeluju... okrepljuju... osvježavaju... kao i novosagrađeni hotel „Castello di Bocca” na samoj obali mora...
I još malo ranog jutra na moru!!! Tišina... Stara drvena barka... Prelijepe stare palate... legende... Stoliv... Perast... Gospa od Škrpjela... Ostrvo SV.Đorđe... Mušulje na buzaru... „Primadona”... Sve to ispunjava dušu u ranim jutarnjim časovima!!! Posebno, miris mora i soli... miris ribarskih mreža... miris prve jutarnje kafe...
A najviše, miris đardina... miris ljepote, ljubavi, miris kamelije!!!

To je miris kada se uživa u malim, sitnim stvarima koje život znače... kada se uživa u pijesku po kojem hodamo bosi, u školjkama dok idemo ka obali... kada se uživa u mirisu borovine, kada se voli uz mirise kamelije!!
Nada Jeknić
izvor:montenegrina


Nada Jeknić
TRADICIONALNA MANIFESTACIJA
"PERAŠKA FAŠINADA"



U onom trenutku kada se razdvajaju noć i dan, došla sam na ovaj svijet, ili kada se sažimaju... Ne znam... Ali, osjećam da sam kontradiktorna, da idem iz krajnosti u krajnost, da sam žena satkana od snova, stvarnosti, sa hiljadu žilica mijena, uspavanih rapsodija, istančanih arija, boja, mirisa, želja...Volim promjene u danu, času, trenutku, dahu... Volim da otkrivam sebe u svim oblicima: u padu, u puzanju, u letu...

Jedan od najljepših crnogorskih, primorskih gradova koji najviše volim i uvijek u srcu nosim je svakako drevni, otmjeni gradić Perast, ušuškan u podnožju brda Sveti Ilija, tačno naspram Veriga u Bokokotorskom zalivu.

perast_sa_mora.jpg
perast1.jpg
perast2.jpg


Perast me posebno opčinjava svojom usnulom ljepotom...sa svoja dva ostrvceta: Gospom od Škrpjela i Svetim Đorđem. Gospa svake godine, 22.jula, kao trnova ružica čeka svog princa da se probudi...

ostrva.jpg
gospa_od_skrpjela.jpg


Iskričava svjetlost Sunca rasipa se na niz kamenih kuća, koje uranjaju u more, na uske, tihe ulice, na trg, na veličanstvene, barokne palate iz 17. i 18. vijeka, poznatih kapetana: Zmajevića, Bujovića, Badovića, Smekia... Kamen je donošen sa ostrva Korčule, sa Hvara i Brača...

Prije godinu dana bila sam na istom ovom mjestu, upijala peraštanske sutone, ribare kako čamcima presijecaju modro, plavo more. Skrama dubine mi zatvara oči. Mir...Tišina...
Iznad Perasta je i krečnjački masiv Kason 873m, koji kao neka dobra vila čuva gradić od uroka!

perast3.jpg
perast4.jpg


Tih i miran grad, danas, najtiši grad u Boki... A, nekada? Čuven i slavan grad, snažan i moćan... Nekada je to bio grad brodara, kamenorezaca, ciglara, a najviše bačvara... Nekada je tu cvjetalo pomorstvo i ribarstvo. Imao je Perast u 17. i 18. vijeku svoje brodogradilište...slavu...moc... Tu se nekada odvijao raskošan život Peraštana... I danas se priča o bogatstvu ovoga kraja što potvrđuju ove renesansne, barokne, bijele palate, koje gordo stoje, zagledane u more i prkose zubu vremena.

Peraštani su bili hrabri, izuzetni moreplovci i kapetani... Plovili su na mletačkim brodovima...Ti divni ljudi, peraški kapetani, bavili su se jos i poezijom, kao što je bio čuveni Marko Martinović, a istorijom grada Perasta bavila se porodica Visković.

perast5.jpg
perast6.jpg


Čudan i neobičan je bio kapetan Vicko Bujović. Njegova raskošna palata je danas Muzej koji gleda na Gospu od Škrpjela i na ostrvo Sv.Đorđe. Da čovjek zbog "ljepote" može da izgubi život potvrđuje i ova priča:palatu je gradio jedan, mletački arhitekta, Fonta. Kada je završio palatu, kapetan Bujović ga je pitao da li može napraviti još ljepšu palatu. Potvrdan odgovor ga je koštao života, tako što ga je kapetan Bujović gurnuo sa balkona jer nije mogao da podnese da neko ima ljepšu palatu od njega.
Čudno i zastrašujuće! Ta urokljiva ljepota palate i danas opominje!
Opominje i priča da je "Na Perast bačena anatema", zato što je kotorski sveštenik Bizantije ubijen na oltaru, na ostrvu Sv. Đorđe, pa je papa Klement ovaj grad isključio iz katoličke crkve punih 11 godina i tako bacio anatemu na grad...

Sredinom 19.vijeka, Perast gubi staru slavu i moć,dolaskom parobroda i ubistvom Vicka Bujovića, kapetana i gradonačelnika Perasta. Kapetanske porodice napuštaju gradić i odlaze na velika hercegnovska imanja.

Interesantno je pomenuti i to da je hrvatski ban, Petar Zrinjski, čestitao Peraštanima pobjedu nad Turcima i poklonio im mač Zmaja Ognjena Vuka!

Dok se u duši prepliću sivi klobuci u daljini rumeno, peraštansko Sunce zove. Modro more s crvenkastim odbljeskom trne...Tu sam... Čekam svitanje... Pjesma plavetnila... pjesma mora... pjesma galebova... Peraštanski pomorci plove "pjevajući zvijezdi na peraškom žalu, na otoku malu... "Plove na stranim brodovima... danima, mjesecima, godinama... Pjenušavi talasi mahnito udaraju o hrid. Plaaavi...

Nekadašnji grad pomoraca, kapetana, grad jedrenjaka i ribara, spava tihim, dubokim snom.

Kad pogledate sa obale prema moru, ugledaćete takvu ljepotu od koje zastaje dah: dva ostrvceta, dvije kaplje, dvije suze. Ta dva prekrasna, zrna bisera ogledaju se u vodi. To su: Gospa od Škrpjela i Sv.Đorđe, koje se još zove i "ostrvo mrtvih kapetana", jer je prema legendi, jedan francuski vojnik gađao topom prema Perastu, pogodio kuću voljene drage i usmrtio je. Inače, ostrvo je dom nekadašnje Benediktanske opatije. Krase ga borova stabla koja dodiruju nebo!!!

perast7.jpg
perast8.jpg


Ostrvo, Gospa od Škrpjela, Gospa od Stijena, nastalo je tako što su peraški pomorci dovozili svojim barkama veliko, bijelo kamenje i bacali ga u more, oko stijene. Tako su podigli školj, a na školju crkvu-"Gospa od Škrpjela".

Kad uđete u crkvu prvo cete ugledati mermerni oltar i na njemu čuvenu ikonu Gospe od Škrpjela, koju je sredinom xv vijeka naslikao Lovro Dobričević. Tu su i prekrasne slike na platnu našeg, najpoznatijeg
baroknog slikara, Tripa Kokolja, koji ih je uradio po porudžbini Andrije Zmajevića! Pri vrhu zidova, a i na tavanici nalaze se najljepše: Krunisanje Marijino, Marijina smrt i Uznesenje Bogorodice.

Prema legendi, peraški ribari, dva brata Mortesica su 22.jula davne 1452 godine, u smiraj dana, ribarili po moru poslije jednog brodoloma i u blizini ostrva na jednoj morskoj hridi koja se zvala "skrpjel" pronašli ikonu Bogorodice sa malim Hristom u naručju. Kada je teško bolesni ribar Mortešić dodirnuo ikonu, čudo se desilo. Božanska svjetlost je ozarila njegovo lice i istog časa je ozdravio. Pobozni Peraštani su sačuvali ikonu tako što su se tada zavjetovali da će na ostrvu izgraditi crkvu. To su i učinili 1630 godine. Pošto se ostrvo moralo održavati, pomorci su nastavili običaj sa dovoženjem kamenja i bacanjem u more. Tradicija se nastavlja i danas kao čuvena manifestacija P E R A Š K A F A Š I N A D A , koja se održava svake godine, 22. jula u kasno predvečerje, kada je, prema legendi, nađena čudotvorna ikona.

fasinada_01.jpg


Užareno je nebo nad Perastom... Barke okićene javorovim grančicama, zelenilom, a napunjene kamenjem, zaplesale su od Posova do Pjace svetog Nikole, od istočnog kraja Perasta, do zapadnog, odakle idu prema Gospi u dugom nizu, jedna za drugu vezane... U prvoj barci su muškarci svečano obučeni u nošnju čuvene Bokeljske mornarice, od sjajne crne čoje sa zlatom opšivene... Veslaju i pjevaju stare peraške pjesme-bugarštice. U barkama se nalaze: sveštenik, gradonačelnik i počasni građani Perasta. Prva se barka približava Školju, a za njom i ostale, u krugu, da zagrle ostrvo. Tada nastaje slavlje i svi bacaju krupno, bijelo kamenje u more oko ostrva, da ogrnu Gospu kamenim plaštom, da ne potone. Crkveno zvono nad Perastom oglašava taj svečani čas.

U onom trenutku kada se razdvajaju noć i dan, ili kada se sažimaju, Gospa od Škrpjela zasvijetli čudnim sjajem, 22 jula, u smiraj, u suton... I ona je satkana od snova, legendi, stvarnosti... sa hiljadu žilica mijena, istančanih arija, neobičnih boja, mirisa, želja... Svake godine, 22.jula, svojom ljepotom i tradicijom-Fašinadom,- udahne radost Perastu, vrati mu onu nekadašnju slavu i moć kojom je zračio... Gospa, učaurena u svojoj usnuloj ljepoti, danima čeka svoga princa da je poljupcem probudi...I dok čeka i sanja svog princa, onako ponosna, gorda stara dama, u svoj svojoj veličini sa ogromnom plavom krunom na glavi, štiti ribare i more... štiti zaljubljene...štiti uspavane, plave rapsodije...

izvor:montenegrina




Nada Jeknić
Semolj gora -planinski raj na zemlji!!!


Kad krenete od Podgorice prema Beogradu, magistralom, prolazite kroz impresivni kanjon Morače koji je strmo usječen i presijeca visoke planinske

moraca1.jpg

masive...

moraca2.jpg


Zatim nailazite na manastir Moraču koji je čuven po freskama, bogatoj riznici i biblioteci... Idete jos nekoliko km naprijed do Mioske i onda skrećete lijevo... do Semolj gore...

manastir_moraca1.jpg
manastir_moraca2.jpg


Vrhovi crnogorskih planina dižu se put neba... U dolinama su prosuta seoca ragovića Polje, Redice, Starče, Bojići, Svrke, Zavraca, Ljevišta... koja su utonula u tišinu, u smiraj... U daljini se nazire Kapa Moračka, gdje je i izvorište rijeke Morače, (centar CG. u geografskom smislu), Maganik, zatim vrh Babin zub, Krnja Jela, Sinjajevina, Jablanov vrh, Lola, Stožac,... U planinskom đerdanu jedinstvene ljepote ističe se Semolj gora!!!

kapa_moracka.jpg
maganik_babin_zub.jpg


Ipak, sve to predstavlja veliki izazov za sve one koji su željni uzbuđenja, daha netaknute prirode. Jedini zvukovi koji se mogu čuti jesu cvrkut ptica i žubor Morače i njenih pritoka, kristalno bistre, zelene vode. Okolo veliki broj litica, jako opasnih, a tako lijepih, ostavljaju vas bez daha. Istovremeno i čarobno i zastrašujuće.

Semolj je mjesto na zaravni iznad samog sela Morače, odakle se pruža prelijep pogled na dolinu Morače i na okolne planine... Okružen je čudesnom prirodom koja je pravo mjesto za uživanje, za odmor. Prošaran je prostranim zelenim pašnjacima, gustim bukovim i četinarskim šumama kao i planinskim vrhovima s kojih se vidi gorostasni, najkrševitiji planinski lanac s bijelim golim vrhovima ...

maganik_medjedji_vrh.jpg
predio_morace3.jpg


Veličanstveni planinski masiv, impresivni kanjon Morače, ljepota šuma, pašnjaka i goleti doprinosi ljepoti cijelog ovog kraja. Sa "Greda" je pogled veličanstven i seže u nedohvatne daljine... Imate osjećaj da možete dodirnuti nebo!!! Livade i šume kao rasuti smaragdi skrivaju katunske kolibe u kojima se osjećate kao u nekom raskošnom dvorcu. Kakva ljepota, kakav duševan mir!!! U daljini se nazire biserna ogrlica stada ovaca i jagnjadi na zelenoj livadi prosarana planinskim cvijećem. Njezni cvjetak žute ljubičice, hajdučke trave, majčine dušice, čuvarkuće, divizme, kao i razno šumsko voće:jagode, maline, kupine, borovnice... dočaravaju dio te čarolije. Te livade zagledane su u vedro nebo, a kad se ono natušti one sklope kapke i spavaju skrivene i okružene šumama.Tu su i medvjedi, vukovi, lisice, zečevi, divokoze, srne... Ističu se u letu nježne jarebice, a najljepši je, poput veličanstvenog albatrosa, "krstaš" orao.

predio_morace6.jpg
predio_morace2.jpg


Kruna Semolja i njegove ljepote je Vrmac, ogromna stijena sa koje vidis Kapu Moračku, Ljevišta-izvorište rijeke Morače i cijelo selo Moraču...kao da vam je na dlanu. Posebna atrakcija i izazov je popeti se na Vrmac i posmatrati tu nedodirljivu daljinu, idiličnu ljepotu, divlju prirodu. San mnogih je da upoznaju taj "izolovan svijet divlje iskonske ljepote". Topli sunčevi zraci, romantična atmosfera planinskih koliba, planinski vrhovi... sve je to komadić planinskog raja na zemlji. Toliko je ljepote na jednom mjestu da čovjek poželi da ostane tu zauvijek. Tu neuhvatljivu ljepotu ni oko kamere ne može u potpunosti da dočara.Sa mnogobrojnih vidikovaca pruža se pogled na divan pejzaž, a poseban je zalazak sunca... takva igra boja i svjetlosti neba oduzimaju dah.

zurim.jpg
katun.jpg

Posebna idila je pašnjak-Bubreg gdje su konji razigrani... Iako nisam vična jahanju, to je doživljaj koji se ne zaboravlja...jahanje na konju kroz netaknutu prirodu...fascinantno...
U tom krajoliku važno je istaći mještane i njihovo gostoprimstvo...Starci su akteri divnih priča uz toplo pucketanje vatre sa ognjišta.Ti ljudi su bogati onim prirodnim, zdravim humorom, darom za šalu, koji sam ponijela u srcu kao najljepšu uspomenu...Posebno njeguju taj kult gostoprimstva. Oni su dobri i pažljivi domaćini. Kad očekuju goste, u znak dobrodošlice, po starom običaju, širom otvore vrata. Gosta nude najboljom hranom i pićem koje imaju u kući, smještaju ga na najbolje mjesto za stolom i trude se da mu vrijeme koje provede u njihovom domu bude sto prijatnije. Doručak se ne preskače, ručak je glavni obrok, a večera najsvečanija... Tu je za ručak tradicionalno crnogorsko jelo: jagnjetina (ili jaretina) ispod sača... kajmak... lisnati sir... onda se sve to lijepo zalije vinom "Vranac". Za večeru opet tradicionalno jelo-smočani kačamak (nekad cicvara) i uz njih odlično ide domaće kisjelo mlijeko...

kacamak.jpg
domaci_proizvodi.jpg


Semolj gora je pravi izbor za ljubitelje nedirnute prirode koju karakterišu mnogi kontrasti...Uzbuđuje dinamičnost kanjona smaragdne Morače... Zapanjuje i nadahnjuje divlja ljepota prirode... Posebnu draž i ljepotu Semolju daju šume... Čist i svjež planinski vazduh okrepljuje dušu. Inače, cijelim pejzažem vlada beskrajna tišina... Taj nestvarni mir vraća snagu, energiju, neophodnu za svaki dan...
Ako Vas ikad put nanese tamo, ako želite da pobjegnete od civilizacije, od dosadnih ljudi, od premora... obavezno ga posjetite... Ostaćete zadivljeni ljepotom pejzaža i gostoprimstvom divnih, plemenitih ljudi!!!
izvor:montenegrina
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Narodna nošnja Crne Gore

U svim krajevima Crne Gore nošnja je u osnovi istog tipa.
Muška letnja svakidašnja nošnja sastoji se od više delova.

Osnovna odeća je košuljaod tankog belog platna,koja seže do ispod pojasa, a na grudnom delu košulja je prorezana.
Gaće su od belog platna i duge su do ispod kolena. Na njih se oblače gornje gaće - dimije od modre čoje.Dimije su vrlo široke, veču se trakom a nogavice su uske i duge do ispod kolena.
Na košulju se oblači prsluk džamadan, koji pokriva cele grudi. Džamadan ji izrađen od crvene,ređe od bele ili crne čoje, sukna ili pamuka.
Pojas dug 2 do 6 metara, rađen od vune ili pamuka.
Kapa je okruglog preseka, crvenog temenog dela dok je obod od crne svile. NA gornjem delu kape je izveden ukras sa zlatnom srmenom niti.
Na nogama su suknene gete od gležnja do ispod kolena, a na stopala se navlače vunene čarape.
Opanci su oputaši od goveđe kože.
Za hladnije vreme oblače se gornji haljeci : gunj, kaput i struka.
Gunj je od belog sukna dugih rukava a dopire do iznad kolena. Sa prednje je strane otvoren i može se zakopčavati. Kaput je izrađen od crnog vunenog sukna.
Struka je izatkana od crne vune, dua je 2 metra a široka 80 centimetra. Na krajevima ima rese a s strane ima ukras izveden žutim,crvenim, crnim i zelenim trakama. Struka se prebacuje preko oba ramena, tako da krajevi vise do zemlje.

U svečanim prilikama gornji delovi odeće su bolje i lepše izrade.
Džamadan je redovno od crvene čoje, ukrašen zlatnom žicom oko vrata, niz prsa i oko rukava.
Gunj je izrađen od bele ili svetlo zelene čoje, u pojasu znatno širi od svakidašnjeg. Jelek bez rukava, izrađen od crvene čoje i gotovo sav ukrašen svilenim i zlatnim trakama i vezom.
Toke su nakit u vidu metalnih ploča i pulija koje su se na prsnom delu postavljale na ovaj jelek.
Dušanka je takođe gornji haljetak, koji u delu rukava nije sašiven, tako da se rukavi nemoraju uvek oblačiti. Dušanka je od crvene čoje ukrašena svilom crne boje ili zlatnom žicom.
Dolama je po kroju slična gunju, samo što, kao dušanka ima otvorene rukave, šije se od tamno zelene čoje.Dolama je bogato vezena svilom ili zlatnom žicom.
Dimije su istog kroja kao svakidašnje ali mastilo plave boje ređe teget.
Oko pasa se obmotavao svilen pojas.

Svakidašnja letnja ženska odeća gotovo je ista. Košulja sa prorezom na prsnom delu, duž koga se ukrašava vezom i srmom.
Iznad košulje se oblači jaketa, leti od platna zimi od čoje. Jaketa ima rukave a seže do pasa. Povrh jakete nosi se koret, izrađen od belog sukna.
Raša je suknja tamne boje, doseže do stopala. Na glavi se nosila kapa slična muškoj, a kasnije je u upotrebu ušla marama zvana krpa ili faculet marama.
Za svečane prigode odevni predmeti su isti ili slični kao odeća za svakidašnje prilike, samo što su finije izrade od boljih materijala i bogatijeg kolorita i veza.
Oko pasa noso se kovani pojas ćemer, često filigranske izrade ili kolan sa paftama.




crnagora01.jpg

muška jakna

crnagora02.jpg

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Devojke u crnogorskoj nošnji[/FONT]
izvor:narodnenosnje



crnogorska_nosnja1.jpg


U etnološkijem odlikama Crne Gore narodna nošnja zauzima veoma izraženo mjesto, vjerovatno znatno upečatljivije i obuhvatnije nego što je to slučaj sa drugijem narodnim nošnjama na Balkanu, pa i šire. Razlozi takvoga uvažavanja proizilaze iz njezine istorijske uloge i estetskijeh kvaliteta. U pitanju je, u stvari, širi društveno – kulturni vid odijevanja Crnogoraca tokom duge, viševjekovne borbe za slobodan opstanak, u kojoj je svečana nošnja odigrala izvanredno značajnu ulogu u tijeku dokazivanja samostalnosti i samobitnosti ovoga naroda, čak i njezin surogat – suknena nošnja – predstavlja značajan sastojak tog toka, kao još jedan dokaz odgovarajućega i uspješnoga prilagođavanja teškijem i oskudnijem, ali pregalačkijem i ponosnijem vremenima. Svečana, ili svitna crnogorska nošnja nastala je sredinom XV vijeka, kao nošnja dinastije Crnojević i njihove vlastele.* Kada je došlo do organizovanja crnogorskog Principata i Vladikata ("teokratije") i borbe za opstanak u slobodi, nasljeđe Crnojevića, navlastito njihova nošnja, postaje izražen duhovni oslonac novoga sastavljanja zajednice, samopoistovjećivanja i poistorođavanja. Jedan dio vlastele, koji se nastanio u slobodnomu podlovćenskom području, imao je svoju "crnojevićku" nošnju i njom, pored ostalog, teži da pojača svoj ugled i značaj u novijem uslovima. No, u novijem, veoma tegotnijem okolnostima, neminovno dolazi do "vojničke demokratije" i Opštecrnogorskoga zbora, te se potencira ravnopravnost. Ta jednakost bivšega kmeta i seljaka sa vlastelinom, sa izvanredno prisutnom i aktuelnom tradicijom Crnojevića, koju, pored ostalog, podstiče i crkva, kao pravni nasljednik Dinastije, dovodi do opšte težnje da se posjeduje nošnja Crnojevića.
Postojao je i drugi, veoma važan, razlog. Takva nošnja mogla je biti izvanredan dokaz suprotstavljanja turskijem propisima o oblačenju potlačenog naroda. Pored ostalog, Turska je zabranjivala da raja nosi gizdava odijela i boje koje su nosili Turci (crvena, plava, ljubičasta, zelena). Posebito su bili osjetljivi na nošenje pozlaćene odjeće od skerleta i kadife, ili nakrivljenijeh kapa, itd. "Raja" je morala nositi samo skromne haljine, crnijeh boja i bez ikakvoga isticanja. Slobodni i ponosni Crnogorci, duhovno pripremljeni za borbu do potonjega, smatrali su posebito značajnijem da i putem nošnje i oblačenja dokazuju tu svoju sudnju spremnost.
Međutijem, ekonomske prilike nijesu išle na ruku takvijem težnjama. Čak ni bivši vlastelini nemaju mogućnost da izrađuju svu svečanu nošnju. Dosta brzo javljaju se djelovi nošnje, izrađeni od sukna, kao oponašanje djelova svečane nošnje da bi poznije nastala i kompletna crnogorska suknena nošnja, nadomjestak svečane nošnje. Spajanje djelova jedne i druge nošnje, ustvari je najkarakterističniji način odijevanja Crnogoraca tokom prošlosti. Sve do novijega vremena, kada industrijalizacija i moderni oblici življenja i ponašanja neminovno potiskuju staro, Crnogorci su se, što je moguće više naprezali da u svojoj garderobi, pogotovo za udavače i mladoženje, za posebne svečanosti i zabave, imaju što više parčadi svečane crnogorske nošnje. Smatrali su da tijem značajno doprinose sopstvenomu ugledu i značaju. Brojni materijalni dokazi, arhivski izvori i narodna predanja veoma slikovito ukazuju na te oblike ispoljavanja, poštovanja, žrtvovanja itd. U vezi sa narodnom nošnjom jednog od prvorazrednijeh oblika crnogorskoga isticanja, posebitosti i značenja. Posebno su interesantni testamenti, kupoprodajni ugovori i druge isprave u kojima djelovi svečane crnogorske nošnje figuriraju kao veoma značajni predmeti.
U vrijeme teške borbe za opstanak, kada ni domaća radinost nije mogla obezbijediti potrebit materijal za sukneno odijelo, a da se ne govori o svečanoj nošnji, Crnogorci sve više koriste parčad odjeće koju su otimali od Turaka. To je bilo utoliko prihvatljivije jer je moglo biti, i još jedan, dokaz njihovoga junaštva, kao i protivljenje turskijem propisima o odijevanju raje. Kada su imućniji glavari, pa i mitropoliti, počeli da nose djelove te odjeće, oblačenje turskijeh haljetaka uzima veliki zamah, što uveliko objašnjava utiske brojnijeh putopisaca o odijevanju Crnogoraca "na turski način". No, u svojijem škrinjama, kao velje dragocjenosti, Crnogorci su čuvali pojedine djelove svoje nacionalne, tako značajne, svečane nošnje. Tek u vrijeme Petra I i Petra II, kada se ekonomske prilike značajnije poboljšavaju, postepeno se izbacuju turska parčad odjeće, i ponovo prave i kombinuju djelovi svečane i suknene crnogorske nošnje, a na svečanostima, zborovima, svadbama, sahranama, posijelima itd. preovlađuju djelovi svečane nošnje.
Međutijem, posjedovanje svečane nošnje, kako za domaćina kuće, tako i za članove njegove famelje, bila je u oštrom raskoraku sa stvarnijem mogućnostima. Cijene pojedinijeh haljetaka bile su veće od značajnijega dijela imanja koje su posjedovali. Ti raskoraci bili su toliko izraženi da knjaz, kasnije kralj, Nikola pokušava, u nekoliko navrata, da zabrani upotrebu te nošnje, ali u tome samo djelimično uspijeva. To je još jedan od kurioziteta ove teme, koji nije poznat u praksi samostalnijeh država, poglavito ako se ima u vidu njezina veoma znacajna istorijska uloga. Tek kada su moderna tehnologija i racionalizovano mnijenje uzeli maha u Crnoj Gori, uloga i značaj crnogorske svečane nošnje se svodi u ramove folklora i estetskog doživljaja. Njezina istorijska uloga, kao jednog od činilaca mobilizacije u borbi za slobodu, nastavljanje nasljedstva Crnojevića, istosti i istorodnosti, svedena je danas, uglavnom, na nivo muzejskijeh vrijednosti i folklornoga ispoljavanja.
* Po mnijenju dr Radoslava Rotkovića "Crnogorsku narodnu nošnju donijeli su naši pomorci sa Krita (kao i oro, od grčkog xoros). Radi toga je Đurađ Crnojević 1496. došao u Veneciju odijeven svečano ‘a la greca’. Ali to ne znači ni da smo Rimljani, ni Grci"

Mr Zorica Mrvaljević


1.jpg



crnagora.jpg


bild437.jpg




cetinje1910.jpg




crna-gora-crnogorska-narodna-nosnja-krivosije-vla-slika-490129.jpg



crnagora0.jpg


events-dani-jezera-1.jpg


nosnjam.gif


nosnjaz.gif

izvor:narodnenosnje



KULTURNO UMJETNIČKI CENTAR
"Stefan M. Ljubiša" Budva



Kulturno umjetnicki centar "STEFAN M. LJUBISA" osnovan je 2003, kao nevladina organizacija koja se bavi ocuvanjem, ali i prezentacijom tradicionalnih pjesama i igara, narodne nošnje i običaja sa ovih prostora.


1.jpg
Centar okuplja preko 120 članova, koji su podijeljeni u:

-Folklorni ansambl, koji okuplja članove uzrasta od 5 do 45 godina.
Folklorni ansambl podijeljen je u PRVI, DJECJI I OMLADINSKI ansambl.
-Budvanske mažoretke, koje okupljaju 40 članica, uzrasta od 4 do 25 godina.


4.jpg


Prvi ansambl narodnih igara je od osnivanja imao preko 600 nastupa, kako za goste hotelskih objekata i agencija, tako i nekoliko desetina humanitarnih koncerata i nastupa na lokalnim manifestacijama.


2.jpg


U ovom periodu realizovana su do sada 5 međunarodnih festivala folklora, 4 festivala mažoretki i jedno državno prvenstvo u mažoret plesu.
Prvi ansambl je do sada gostovao na razlicitim festivalima u inostranstvu u Ukrajini, Bugarskoj, Grckoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Bosni i Hercegovini i to po nekoliko puta.
Budvanske mazoretke su nezaobilazne ucesnice svih manifestacija i protokolarnih obaveza u Budvi, ali i u ostalim gradovima Crne Gore i prostorima bivse Jugoslavije.

3.jpg


KUC "STEFAN M. LJUBISA" jos uvijek, na žalost nema svoje prostorije, pa je rad utoliko otežan. No, svojim naporima uspjeli smo obezbijediti zavidan fond narodne nošnje, kako bi se mogao izvoditi program.
Uz sve ove činjenice, ne smijemo zaboraviti da izuzetnu zahvalnost dugujemo HTG Montenegrostars, koja je od pocetka vjerovala u naš rad i podržavala nas svih ovih godina, kao i HTP Budvanska rivijera koja je angazovanjem našeg folklornog ansambla doprinijela da se za naš rad čuje, a mi smo to povjerenje nadamo se uspjesno, opravdali.
Takođe, dugujemo zahvalnost Skupštini opstine Budva, kao i Turističkoj organizaciji Budva, na podršci koju su nam pruzili u realizaciji Festivala folklora i Festivala mazoretki i duvačkih orkestara u proteklih 5 godina.
izvor:butua

Prof. dr Šerbo Rastoder
dr
Živko M. Andrijašević




CRKVE U CRNOJ GORI - su u kontinuitetu podizane od ranog srednjeg vijeka. Inicijativu za crkveno graditeljstvo davali su uglavnom vladari. Vladavina crnogorskih dinastija (Vojislavljevića, Balšica, Crnojevića i posebno Petrovića), kao i upravljanje Zetom (Crnom Gorom) od strane srpske dinastije Nemanjića (1183-1360), odlikovala se, pored ostalog, i podizanjem velikog broja crkava.

Danas se na teritoriji Crne Gore nalazi više od 600 pravoslavnih crkava i oko 100 rimokatoličkih bogomolja. U Crnoj Gori je od početka IX do kraja XI vijeka otpočelo jedno novo istorijsko-umjetničko razdoblje u crkvenom graditeljstvu, tzv. preromanika. Predromaničke crkve bile su najčešće malih dimenzija, građene uglavnom od grubo tesanog kamena. Imale su raznolike osnove, koje se tipološki mogu svrstati u dvije grupe - crkve sa centralnom i one sa bazikalnom, tj. podružnom osnovom.

Prva centralna građevina za koju se doznalo iz pisanih istorijskih izvora jeste stara crkva Sv. Tripuna u Kotoru, završena 13. januara 809. godine. Ostaci te stare crkve nedavno su pronađeni pored sadašnje katedrale. Izvjesne tipološke srodnosti sa prvobitnom crkvom Sv. Tripuna ima i crkva Sv. Tome u Prčanju. Najvjerovatnije je iz istog perioda crkva Sv. Jovana u Zatonu, kod Bijelog Polja.

Druga grupa crkava, sa podružnom (longitudalnom) osnovom, javlja se češće nego crkve centralnog plana. Tu spadaju jednobrodne crkve s polukružnom ili kvadratnom apsidom. Tom tipu pripadaju crkve Sv. Tome u Kutima kod Herceg Novog, Sv. Ilije u Dobroti, tzv. Crkva "C" na Ratcu i Sv. Đorđe u Podgorici. Nastanak ovih spomenika se, uglavnom, vezuje za XI vijek. Istoj grupi se mogu pribrojiti još neki arheološki, nedovoljno ispitani, spomenici, kao: Sv. Marija u Budvi iz 840. godine; Sv. Petar u Bijeloj; mala crkva u Ulcinju, pronađena ispod ostataka katedralne crkve, a, vjerovatno, i stariji sloj Rize Bogorodice u Bijeloj, i još neki nedovoljno istraženi objekti.

Daleko prostraniju i razvijeniju osnovu od ovih crkava imaju trobrodne bazilike koje se na našem prostoru susreću od ranohrišćanskog perioda, ali nešto drugačije prostorne organizacije. Preromaničke bazilike se, uglavnom, vezuju za pojavu i aktivnost benediktinskog reda u ovim krajevima, počev od IX vijeka. Procjenjuje se da je tom monaškom redu pripadala crkva Sv. Petra u Šuranju kod Kotora, osnovana oko 840. godine. Slično rješenje je imala katedralna crkva Sv. Teodora u Baru, sačuvana samo u temeljima, kao i benediktinska opatija Sv. Mihaila na Prevlaci. Izvjesna rješenja su bila preuzeta iz bazilika ranovizantijske epohe, što se može primijetiti na bazilici u Martinićima.

Najraniji spomenik zrele romanike u Crnoj Gori je katedralna crkva Sv. Tripuna u Kotoru, osvećena 1166. godine. Nastala je pod uticajem apulijske arhitekture, s jedne, i vizantijske tradicije, s druge strane. Takav spoj ce ostaviti vidne tragove u graditeljstvu Primorja i širokog pojasa njegovog zaleđa, prostorno do Dečana, a vremenski do sredine XIV vijeka, pa i duže. U tom pogledu izdvajaju se kotorske crkve Sv. Luke, Sv. Ane, Sv. Marije Koleđate i Sv. Pavla. Slične njima bile su prvobitna crkva Đurđevih stupova kod Berana i Sv. Petra u Bijelom Polju.

Graditeljstvo raške škole, čijem nastanku su značajan doprinos dali primorski majstori, prisutno je u Crnoj Gori na jednom od najmonumentalnijih spomenika na njenoj teritoriji - manastiru Morači, kao i na još nekoliko crkava s pojedinačnim karakteristikama te stilske grupe. Neki odjeci raških arhitektonskih oblika dospjeli su i do Zetskog primorja. Takav slučaj je sa crkvom Sv. Petra u Bogdašićima, crkvom Sv. Nikole u manastiru Praskvica i Sv. Luke u Smokovcu iznad Risna, kao i sa crkvom Sv. Srđi Vakhu u Podima.

Prve građevine koje, u manjoj ili većoj mjeri, nose gotička obilježja, predstavljaju crkve Sv. Katarine u Baru, Sv. Franje u Kotoru i Sv. Marije u Svaču. Za vrijeme vladavine Balšića bila je veoma razvijena sakralna arhitektura, prije svega na ostrvima Skadarskog jezera. Bio je to produžetak dukljansko-zetske tradicije u neimarstvu koji sublimišu više stilova. Na trikonhosnoj osnovi, koja osim u periodu VI i VII vijeka nije bila značajnije prisutna u crnogorskom graditeljstvu, podignuto je u vrijeme Balšića nekoliko crkava koje se ne mogu tipološki svrstati ni u jedan dotadašnji graditeljski stil, već predstavljaju originalan spoj istočnih i zapadnih stilova. One su i po položaju kubeta, i po obliku lukova, prozora i zvonika, kao i unutrašnjim rješenjima, jedinstvena graditeljska pojava. Najstariji od spomenika arhitekture iz doba Balšića je Bogorodična crkva na ostrvu Starčeva gorica. Crkva je vjerovatno podignuta krajem sedamdesetih godina 14. vijeka. To je jednobrodna crkva s kubetom i tri apside, nevelikih dimenzija (3,5x6,5 m). Krajem 14. vijeka podignuta je i crkva Sv. Đorđa na ostrvu Beški.

crkva_svetog_djordja_na_gorici.gif

Crkva sv. Đorđa na Gorici
(Skadarsko jezero)

Crkvu je najvjerovatnije podigao Durađ II Stracimirovic Balšić, koji je na čelo Zete došao 1385. godine. Neposredno poslije crkve Sv. Dorđa na Beški, podignuta je Bogorodična crkva na ostrvu Moračniku. Ktitor ove crkve bio je vjerovatno Balša III, tako da se može tvrditi da je podignuta prvih godina XV vijeka. Balša III je bio ktitor i manastirske crkve Sv. Nikole u Paštrovićima (Praskvica), koja je stilski bila potpuno različita od 1385. godine. Neposredno poslije crkve Sv. Dorđa na Beški, podignuta je Bogorodična crkva na ostrvu Moračniku. Ktitor ove crkve bio je vjerovatno Balša III, tako da se može tvrditi da je podignuta prvih godina XV vijeka. Balša III je bio ktitor i manastirske crkve Sv. Nikole u Paštrovićima (Praskvica), koja je stilski bila potpuno različita od crkava koje su Balšići podigli na Skadarskom jezeru. Crkva Sv. Nikole, završena 1413. godine, bila je tipična građevina podignuta u raškom stilu.
Dinastija Crnojević nije imala mogućnosti ni prilike da, poput njihovih prethodnika Balšića, od početka vladavine usmjeri posebnu pažnju na izgradnju svojih mauzoleja - grobnih crkava i zadužbina. Pošlo je to za rukom tek Ivanu, čijom zaslugom je renesansa dospjela u crnogorsku prijestonicu prilično rano. Manastir Kom, s malom сгкvom Uspenja Bogorodice, bio je, do Ivana, glavna zadužbina i grobna crkva Crnojevića. Njena jednostavnost u izgledu i skromnost u obradi nadgrobnih ploča Stefana Cmojevića i njegove žene Mare, Ivanove majke, svjedoče o prilikama u kojima je živjela ta ugledna dinastija. Crnojevići su, pored ostalog, podigli ove crkve: Sv. Stefan u Herceg Novom, Sv. Đorđe u Žabljaku, Sv. Nikola u Obodu, Rođenje Bogorodice na Cetinju, crkve u Sokogradu kod Štitara, u Đurđevcu iznad Boke Kotorske.

U Crnoj Gori je nastao i jedan zanimljiv arhitektonski varijetet na dosta uzanom području oko Barа, posebno u Spiču, oko današnjeg Sutomora. Radi se o malim seoskim crkvama koje su bile pokrivene kamenim pločama i najčešće su imale po dva oltara - za pravoslavne i katoličke vjernike. Od građevina tog tipa najbolje su sačuvane crkve: Sv. Petke, Sv. Tekle i Sv. Roka kod Sutomora, Sv. Dimitrija u tvrđavi Nehaj, zatim crkva u mletačkom bastionu Gavansole u Starom Baru, Sv. Nikole u Veljim Mikulićima, i još nekoliko objekata različitog stepena očuvanosti. Osobene po svojoj strukturi, dvooltarske crkve su specifična pojava u crnogorskoj duhovnoj tradiciji koja govori o visokom stepenu vjerske tolerancije i stabilnim interkonfesionalnim odnosima.

Najveći graditeljski poduhvati u XVI vijeku, tzv. turskog ili postvizantijskog perioda odvijaju se u sjevernoj Crnoj Gori. Tako se iznova, ili na starim crkvinama, podižu mnogi manastiri i još neki manji sakralni objekti. Ta svojevrsna obnova je zahvatila i zapadne krajeve današnje Crne Gore, gdje se podižu nove crkvene građevine poput Sv. Arhanđela Mihaila i Sv. Save u Velimlju, Sv. Spasa u Dragovoljićima, Sv. Petra i Pavla u Nikšiću, Sv. Nikole u Drenovštici i još neke crkve. Podizanje novih crkava bilo je izraženo i u periodu slavne dinastije Petrovića. Ova pojava je naročito bila manifestovana u drugoj polovni XIX i početkom XX vijeka. Za vrijeme vladavine crnogorskog suverena, Nikole I Petrovica, podignute su 163 crkve u svim krajevima Crne Gore. Graditeljska i stilska obilježja ovih spomenika su veoma različita, od monumentalnih crkava, izgrađenih po ugledu na velike ruske sabore, do brojnih seoskih crkava, često građenih po ugledu na starije sakralne objekte. Svojom monumentalnošću izdvaja se crkva Sv. Vasilija Ostroškog, koja se nalazi u Nikšiću, na omanjoj Petrovoj glavici. Crkva je podignuta kao spomen poginulim Crnogorcima i Hercegovcima u oslobodilačkim ratovima 1875-1878. godine. Prema zvaničnoj statistici, u vrijeme vladavine knjaza Nikole, od 1860. do 1910. godine, podignute su u Crnoj Gori 163 сrкve, a 112 crkava je obnovljeno.

izvor:montenegrina


Obzirom da je versko nasleđe u Crnoj Gori jako veliko ono izikuje veliku pažnju pa tako u ovom putovanju Balkanom samo ovoliko s nadom da će ovaj tekst zainteresirati mnoge da se sami uvere u bogatu versku tradiciju Crne Gore.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849

BOSNA I HECEGOVINA
t_theheartsshapedland.gif



thsl_001.jpg


Bosna i Hercegovina je zemlja u obliku srca koja leži u srcu jugoistočne Evrope. Ovdje se istočne i zapadne civilizacije susreću, ponekad sukobljavaju, ali češće pojačavaju i obogaćuju jedna drugu kroz dugu i fascinantnu historiju.


Bosna i Hercegovina je dugačko ime za zemlju koja se prostire samo na 50000 km2. Sjeverni i centralni dio zemlje zove se Bosna , a ime vjerojatno potiče od stare indo-evropske riječi "bosana" što znaci voda a koje Bosni ne nedostaje. Južni region oko drevnoga Huma, kojim je vladao Herceg Stjepan Kosača, kasnije je nazvan Hercegovina kada su to područje zauzeli Otomanski osvajači.

Možda ono što je posjetiteljima danas važnije da znaju je, da je Bosna i Hercegovina zapanjujuće lijepa zemlja sa nepreglednim nizom prirodnih pejzaža, kultura, tradicija i izrazito ljudi. I po onome starom klišeu "ljudi čine mjesto"- Bosna i Hercegovina može biti ponosna na svoju gostoljubivost , te postupanje prema gostu kao da je član porodice. A znamo da se porodica nosi u srcu.

t_culture.gif


Do vremena suvremene umjetnosti Bosna i Hercegovina je obično ostajala van evropskih umjetničkih tokova. Pa ipak stvaralačke forme imaju dugu i fascinantnu još od neolitskog perioda.

kultura.jpg


Muzeji Bosna i Hercegovine nisu ispunjeni samo romantičnim i renesansnim slikama, nego i upotrebnim predmetima iz svakodnevnog života. Moderna umjetnost je imala odlučujući utjecaj u kulturnoj revoluciji koja se dogodila drugom polovinom dvadesetog stoljeća. Kulture kroz dugi niz stoljeća koje su dovele do ove revolucije, može se vidjeti danas kao živi muzej kroz arhitekturu, tradicionalnu odjeću i obuću, kameno klesarstvo, grnčariju, nakit, te sakralne objekte.

Kulturu Bosne i Hercegovine nećete naći samo izloženu na zidovima muzeja, nego je možete vidjeti u obliku intrigantnih arabeski u džamijama, prelijepe rezbarije u drvetu tradicionalnog namještaja, te fascinantnom vezu na odjeći bosansko-hercegovačkih gorštaka. Ova mješavina starih i novih kreativnih formi je ono sto Bosnu i Hercegovinu izdvaja od ostalih Evropskih susjeda. Današnja kulturna scena je u sigurnom procvatu. Sarajevo je domaćin znatnom broju najprestižnijih festivala jugoistočne Evrope poput, Sarajevo Film Festivala, Jazz Festivala, MESS-a, itd. Suvremena literatura, muzika te likovna umjetnost uključene su u stvaralačku obnovu zemlje.


t_religion.gif


U ovoj zemlji teško je pronaći grad koji istovremeno nema i crkave i džamije. Ovo najbolje pokazuje da je Bosna i Hercegovina zaista mjesto susreta istočnih i zapadnih civilizacija.

religije.jpg


Srednjovjekovna bosanska crkva je dobra polazna tačka za shvatanje savremene Bosne i Hercegovine. Nasljeđujući strastven odnos prema samome sebi od starosjedilačkih ilirskih plemena, novopridošla slavenska plemena usvojili su sebi svojstvenu formu kršćanstva, bogumilstva.Ovo dualističko vjerovanje, koje potiče još iz Perzije, a poznato je i kod drugih naroda, u Bosni je imalo svoju specifičnu formu. Dok je većina Evrope i Balkana bila pod utjecajem jednog od dva glavna pravca kršćanstva, geografski izolirana Bosna i Hercegovina poštovala je kršćanskog boga sa mnogim elementima paganstva.

Iako su se i katolička i pravoslavna crkva borile za nadmoć u regionu, bosanska crkva je ipak uspijevala da zadrži svoj jedinstveni sistem vjerovanja kroz stoljeća, manihejsko shvatanje svijeta. Katolički utjecaj je vidljiv centralnim i sjevernim dijelovima Bosne, dok je pravoslavlje uspostavilo svoje rane korijene u istočnoj Hercegovini i duž granice Bosne i Hercegovine sa Srbijom. Dolazak Otomanske imperije imao je značajniji historijski uticaj na religiju u Bosni i Hercegovini, nego što su to bili pokušaji pravoslavlja i katoličanstva u prethodnome periodu. Otomanska imperija je stigla u ovaj region u četrnaestom stoljeću, tokom narednih 250 godina većina stanovništva je prešla na Islam. U šesnaestom stoljeću u region dolazi četvrta etnička grupa. Mnogi od sefardskih Jevreja koji su bili protjerani 1492. godine iz Španije i Portugala naselili su se u Sarajevu, Mostaru, Travniku i ostalim većim bosanskim gradovima i bili prihvaćeni pod okriljem Otomanske vlasti kao trgovci, sa svojom kulturom,jezikom i religijom.

U Titovoj Jugoslaviji većina ljudi se otuđila od svojih religioznih uvjerenja. Religijska praksa je bila dozvoljena ali se na nju gledalo sa podozrenjem, sekularizam je bio ohrabrivan, a religijske vođe je birala komunistička partija. Bosna i Hercegovina je ostala izrazito multi-religiozna zemlja što je i karakteristika ove zemlje kroz historiju a što je ostalo kao fakata i do danas.


t_people.gif


Iz praktičnih razloga naći ćete više vrsta Bosanaca i Hercegovaca. Najkraće rečeno, tu su tri glavna naroda koja naseljavaju zemlju: Bošnjaci, Hrvati i Srbi.

people.jpg


Tu su također i Bosanci, ljudi bez posebnog nacionalnog opredjeljenja, osim da pripadaju zemlji iz koje potiču. Bošnjaci su većinom muslimani, Hrvati katolici a Srbi pravoslavci. Usprkos pripadanja različitim religijama i/ ili etničkom porijeklu - jezik, tradicija i kultura su više slične nego što se razlikuju. Njihovi korijeni sežu od ranih Slavenskih plemena koja su naselila ovu zemlju u šestom i sedmom stoljeću te se pomiješala sa starosjedilačkim Ilirskim plemenima. Ukratko, narod Bosne i Hercegovine su južni Slaveni, različitih religioznih opredjeljenja.

Prema posljednjem popisu stanovništva iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini je živjelo 4,354,911 stanovnika. Uslijed smrti i migracija izazvanih ratom, ovaj broj je danas znatno manji. Procjene su da danas u zemlji živi oko 3,8 miliona, te da je ta brojka u stalnom porastu, dok van zemlje živi još oko milion Bosanaca i Hercegovaca. Procentualno gledano etnički sastav je ostao isti: Bošnjaci (muslimani) 44%, Srbi (pravoslavci) 32% i Hrvati (katolici) 17%. Ostalih 7% čine Jugosloveni, Albanci, Romi, Jevreji te ostale nacionalne manjine.
izvor:bhtourism

t_tourismattraction.gif


Postoji mnogo fascinantnih destinacija u cijeloj Bosni i Hercegovini podesnih za sve vrste turista. Ovdje se dobije ono najbolje od svega. Bosanskoherecegovačka najinteresantnija i najatraktivnija mjesta su čudesna mješavina kulturnog i prirodnog nasljeđa. Skoro je nemoguće razdvojiti ih, jer su kultura i tradicija ove zemlje evolvirale upravo iz predivne i netaknute prirode.

bul.gif
Sarajevska Baščaršija
Baščaršija za neke posjetioce može biti teška za izgovor ali je zasigurno jedna od najimpresivnijih i najšarmantnijih trgovinskih centara u zemlji. Bašaršija je mjesto za trgovinu i susrete već od 15. stoljeća jer su se karavane iz Azije, Dubrovnika i zapada ovdje sastajale da razmjenjuju svoju robu.

bul.gif
Stari most u Mostaru
Stari most je možda najsofisticiraniji primjer otomanske kreativnosti i dalmatinskog zidarstva na zapadnom Balkanu. Ovaj predivna kamena struktura ne samo da spaja istočnu i zapadnu stranu smaragdne Neretve, već i simbolizira raskršća istočne i zapadne civilizacije.

bul.gif
Neum na sunčanom Jadranu
Mada je samo majušni dio prelijepog Jadrana, Neum je postao poznato morsko odmaralište. Sa svojom idealnom lokacijom između Splita i Dubrovnika i veoma blizu Mostara i Međugorja, Neum je mjesto za sunce i zabavu sa veoma pristupačnim cijenama.

bul.gif
Nacionalni Park Sutjeska
Poznat u području po velikoj bici u Drugom svjetskom ratu kada su partizani pobijedili ogromnu njemačku vojsku, ovaj park je takođe dom jednoj od posljednjih prašuma - Perućici. Uz bosanski najviši vrh (planina Maglić, 2,386 m), ovo je raj za hikere, šetače i ljubitelje prirode.

bul.gif
Međugorje
U ranim 1980-im nekoliko tinejdžera je vidjelo ukazanje Djevice Marije. Otada, ovaj uspavani hercegovački kraj se transformirao u jedno od najvećih katoličkih hodočašća u svijetu.

bul.gif
Tekija (Blagaj)
Ova derviška tekija iz 16. vijeka simbolizira harmoničnu egzistenciju čovjeka i prirode. Ova zadivljujuća građevina je podignuta na mjestu najvećeg izvora u Hercegovini koji protiče iz pećine iz dubine od 200 metara u stijeni.

bul.gif
Jahorina
XIV Zimske olimpijske igre su odavno završene, ali su padine još uvijek ostale kao i skijanje olimpijskim stilom.

bul.gif
Bjelašnica
Ova olimpijska planina se takođe ubrzano budi. Ovo je bilo mjesto za muški slalom i najizazovnija je skijaška staza u zemlji. Pored ove staze tu su i one ne toliko posjećene ali zato idealne za cross country, kao i za hiking koji se može upražnjavati preko cijele godine, kao i biciklizam i seoski turizam u tradicionalnim planinskim selima.

bul.gif
Travnik
Poznat po piscu nobelovcu Ivi Andriću, ovaj otomanski gradić još uvijek najbolje predstavlja ono što se jednom nazvalo evropskim Istanbulom. Stara džamija i tvrđava koja krasi nebeski krajolik su impresivne koliko i bosanska arhitektura u svojoj punoj originalnosti koja ovom gradu daje poseban šarm. Nedaleko od Travnika nalazi se skijaško odmaralište Vlašić – raj za snowboardere i mjesto za uživanje u predivnoj prirodi.

bul.gif
Vodopadi Kravice
Rijeka Trebižat je kreirala predivan zeleni pojas usred kraškog krajolika zapadne Hercegovine. Ovaj zadivljujući vodeni luk širine preko 100 metara se obrušava sa visine od preko 26 metara stvarajući zadivljujući prizor uz veliki huk i rosnu kišu. Kravica je idealno mjesto za piknik ili plivanje i definitivno pruža jedan od najslikovitijih pejzaža u Hercegovini.

bul.gif
Manastir Tvrdoš
Tvrdoš je pravoslavni manastir iz 14. stoljeća koji se nalazi blizu predivnih gradova Trebinja i Dubrovnika. Freske su među najboljima u području i sam manastir je dom za nekoliko ikona iz 5. i 6. stoljeća.

bul.gif
Kraljeva Sutjeska
Lokalno proglašen za posljednje sjedište srednjevjekovnog bosanskog kraljevstva, ovaj stari gradić je bedem stare bosanske historije. Srednjevjekovna tvrđava, franjevački samostan, jedna od najstarijih džamija u zemlji čine jedinstveno i rijetko iskustvo koje se danas teško može naći u Evropi.

bul.gif
Jajce i Plivsko jezero
Jajce je bilo posljedno odbrambeno uporište prije pada u ruke Otomanskom carstvu u 1528. godini. Poznato po masivnom vodopadu koji krasi srce grada, Jajce takođe predstavlja višeslojnost historije ovog područja – sa tragovima Ilira i Rimljana kao i izuzetnih bosanskih i otomanskih građevina. Plivsko jezero nudi takođe veoma kvalitetno mušičarenje, kao i mnoge druge sportove na vodi.

bul.gif
Tragovima Bosanskog kraljevstva
Čajengrad (Visoko), Vranduk (Zenica), Bobovac (Vareš), Kraljeva Sutjeska (Kakanj), Maglaj, Tešanj, Fojnica, Travnik, Prusac, Jajce




yournextadventure.gif


Bosna i Hercegovina je jedno od posljednjih neotkrivenih područja južnih Alpa. Široka prostranstva divljine i nedirnute prirode čine je idealnom destinacijom za odmor ljubiteljima prirode i avanturistima.


Centralne Dinarske Alpe su raj za planinare i ljubitelje šetnje. Obgrljena mediteranskom i alpskom klimom prepuna je raznovrsnih pejzaža koji će vas jednostavno ostaviti bez riječi i zadiviti svojom ljepotom. Rafting je praktično postao nacionalna razonoda sa tri rijeke koje podižu adrenalin: Unom na sjeverozapadu, smaragdnom Neretvom u Hercegovini i nezaboravnom Tarom- rijekom sa najdubljim kanjonom u Evropi, koja se nalazi u blizini Nacionalnog parka Sutjeska. Jahorina i Bjelašnica su planine na kojima se održavala većina natjecanja XIV zimskih olimpijskih igara u Sarajevu. Danas su ove prekrasne planine domaćini ljubiteljima snijega, koji se spuštaju niz padine olimpijskog kvaliteta, a da pri tome ne plaćaju astronomske sume novca niti čekaju u redovima satima. Dođite i otkrijte najuzbudljiviju južnoeuropsku ski destinaciju!


t_ecoadventure.gif


Nedirnuta priroda i brdovita divljina koja karakterrizira centralne Dinarske Alpe jeste raj za ljubitelje prirode i avanture. Raznolikost oba pejzaža i eko sistemi su kreirali zadivljujući primjerak prirodnih čuda.

ecoadventure.jpg


Hiking i šetnja kroz brdovite predjele
kao i doživljaji u planinskim predjelima gdje se još uvijek živi tradicionalnim načinom života su nezaboravna iskustva. Rafting i kajakaštvo na nekim od najizazovnijih rijeka u Evropi je naš specijalitet – i zabava je garantovana kako za profesionalce tako i za početnike.

BiH je takođe dom za rijeke pogodne za ribolov svjetske klase i stanište je za bogatu populaciju medvjeda, vukova, divokoza, orlova i srna pogodnih za promatranje. Pored raznih aktivnosti, od brdskog biciklizma do paraglidinga, majka priroda nam je takođe darovala veliko bogatstvo zadivljujućih prizora i očaravajućih udaljenih područja koje je istražila tek nekolicina.

Počastite se ovom prirodnom slasticom i uživajte u harmoniji i uzbuđenju koje donosi nedirnuta priroda. Dođite iskusiti vašu sljedeću nedoživljenu avanturu!
dot.gif
t_sutjeskanp.gif

Sutjeska spada među najstarije parkove u Bosni i Hercegovini. Sutjeska je poznata po pobjedi partizana nad Nijemcima i tu je postavljen veliki kameni spomenik koji slavi ovu pobjedu. Park obuhvata 17,500 hektara prostora nedirnute i veličanstvene divljine.



SutjeskaNP001.jpg
Dom je jednoj od dvije preostale prašume u Evropi, zvanoj Perućica. Stabla bukve, visoka i preko 60 metara, kao i endemski crni borovi rastu na liticama koje štite ovu drevnu i zaista posebnu šumu. Vodopad Skakavac se može vidjeti sa vidikovca - ovaj 75-metarski vodopad je sakriven masivnom zelenom šumom koja prekriva dolinu. Rijeka Sutjeska uklesala je prelijepu dolinu u središtu parka i odvaja planinu Zelengoru od planina Maglić i Volujak.

SutjeskaNP002.jpg
Najviši vrh Bosne i Hercegovine, Maglić 2,386 m, nalazi se u parku, na granici sa Crnom Gorom. Ovo je vrlo izazovan vrh čak i za iskusne planinare. Planina Zelengora je izvandredna za šetanje i planinarenje i na njoj se nalazi nekoliko renoviranih planinarskih domova. Nesvakidašnji je prizor vidjeti vukove i medvjede u njihovom prirodnom okruženju, stoga se nemojte iznenaditi ukoliko to doživite. To samo dodatno govori o očuvanosti i nenarušenosti ove prirode i života u njoj.

Dolazak

Ako putujete iz Sarajeva idite cestom na relaciji Sarajevo- Trnovo prema Foči i onda skrenite na jug (ceste su označene) na cestu koja vodi prema Trebinju i dalje ka Dubrovniku. Dugi vijugavi put na kraju će vas dovesti do mjesta sa kojeg se pruža zadivljujući pogled na najviši vrh u zemlji. Tjentište je središte parka smješteno ispod glavne ceste. Na Tjentištu se nalazi ogromni kameni spomenik u znak sjećanja na čuvenu bitku na Sutjesci. Njegova monumentalnost i veličina ga čini vrijednim za pogledati.

Od Tjentišta će vam trebati oko 30-tak minuta do mjesta sa kojeg se vidi prašuma Perućica. Odavde postoje izvandredne planinarske staze koje kroz šumu vode do Trnovačkog jezera ili do planine Maglić. Za ture po parku najbolje se obratiti lokalnim
tour-operatorima.


t_kozaraNP.gif

Kozara je proglašena zaštićenom nacionalnom šumom 1967. godine. Smještena između rijeka Une, Save, Sane i Vrbasa, ovih 3,375 hektara guste šume i valovitih livada su dobili nadimak "Zelena ljepota Krajine".

np_kozara1.jpg


Kozara je popularno lovište, sa velikom površinom od 18,000 hektara parka koji je otvoren za zakonom propisani lov na jelene, veprove, lisice, patke, fazane i zečeve. Manji dio parka je namijenjen ljubiteljima prirode. Šetnje, planinarenje, biciklizam i skupljanje ljekovitog bilja samo su neke od aktivnosti koje se mogu upražnjavati na Kozari.

np_kozara2.jpg


Planinarenje na Lisinu, najviši vrh parka od 938 m, nudi izvandredan panoramski pogled na ovaj dio Krajine. Park je bez sumnje lijep, a tu je mini ski lift u toku zimskih mjeseci moguće je iznajmiti ski opremu. Unutar kompleksa nacionalnog parka nalazi se hotel i restoran

izvor:bhtourism

 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
dot.gif
t_velez.gif

Region planine Velež nalazi se u centralnom djelu južne Hercegovine. Tri najveće zajednice Veleške regije su najprije Blagaj koji se nalazi u neposrednoj blizini izvora rijeke Bune; Nevesinje koje se nalazi u izolovanoj planinskoj dolini; Podveležje koje je smješteno u podnožju planine Velež.

velez1.jpg


Blagaj ima fascinantnu historiju i nudi raznolika autentična kulturna iskustva. Nevesinje je okruženo dolinama divljih rijeka i visokim planinama, te nudi brojne kvalitetne aktivnosti u prirodi i prirodne atrakcije. Sela Podveležja nude raznolika planinska rekreaciona iskustva kao i spektakularne vidikovce. Kompletan region je bogato agrikulturno područje u koje ne samo da se uzgaja ukusno voće i povrće, nego i veoma traženo ljekovito i aromatično bilje. Na istočnoj strani planine Velež smještena je planinska zajednica zvana Nevesinje.

velez2.jpg


Široka polja po kojima su rasuta prelijepa jezera i rijeke su raj za ljubitelje prirode. Ovo područje koje je idealno za planinarenje, biciklizam i ribolov tek sad postaje svjesno svoga turističkog potencijala. Drevna sela ne samo da su sačuvana u izvornom obliku nego i spadaju u nekoliko rijetkih planinskih zajednica koje opstaju hercegovačkom regionu. Nevesinje nudi izvandredan predah u prirodi, a udaljeno je tek sat vremena vožnje od Mostara.

dot.gif
t_trebinje.gif

Ovaj najjužniji bosanskohercegovački grad je udaljen samo 28 km od Dubrovnika. Trebinje se nalazi rame uz rame sa Mostarom i Stocem kad govorimo o ljepoti, ali je za razliku od ova dva grada imao sreću da izbjegne teška ratna razaranja, te je stari dio grada ostao nedirnut.

trebinje1.jpg


Skoro pa da u Hercegovini i ne postoji gr
ad koji nije izgrađen na obalama rijeke. Ni Trebinje nije izuzetak: stari dio grada leži na obalama rijeke Trebišnjice koja teče kroz samo srce grada. Rijeka i grad su bili oduvijek poznati po svojim ogromnim starim mlinovima na rijeci Trebišnjici. Pa iako danas i nisu u potpunoj funkciji, ostaju nam kao simbol, ne tako davne prošlosti Hercegovine, kako je sve direktno ovisilo o snazi prirode.

trebinje2.jpg

U Trebinju je snaga prirode bila najjača prije nego je izgrađena brana Grančarevo nekih petnaestak kilometara sjeveroistočno od Trebinja. Ova brana bi zasigurno potopila Arslanagića most, ali da bi bio spašen ovaj prelijepi primjer osmanlijske kamene mostogradnje, most je kamen po kamen izmješten iz sela udaljenog nekoliko kilometara uz rijeku, u centar grada.. Klobuk je najveća tvrđava u Trebinju. Pretpostavlja se da je izgrađena u
9. stoljeću i da su tu sahranjeni Pavlimir i Tešimir, slovenački prinčevi od Krajine. Od 12. stoljeća kontrolu ovoga regiona je držala jedinica Nemanjića sve do 1377. godine kada potpada pod proširenu Bosansku državu.


dot.gif
t_konjic.gif


Konjic je atraktivan zbog bogate prirode koja u potpunosti okružuje grad. Rijeka Neretva teče kroz sam centar, dok planina Prenj lebdi u pozadini grada.

konjic_boracko3.jpg


Stari grad je veoma lijep za šetnju, kao i centar grada iz kojeg se u svakom pravcu pruža interesantan vidik na okolnu prirodu. Glavna ulica je često zatvorena za motorni saobraćaj i tada je prepuna ljudi koji šetaju, sjede u kafićima ili jednostavno prodaju svoju robu na pijaci uz rijeku. Konjičani su veoma prijatni i ljubazni ljudi, te svakoga jednostavno možete upitati za upute kako doći do onog što vas interesuje ili se jednostavno upustiti u neobavezan razgovor. Od početka 1900. godine Konjic je poznat po svom drvorezbarstvu. Ovaj zanat je komercijaliziran početkom 20. stoljeća s dolaskom Austrougarske. Prije I svjetskog rata Konjic je imao desetine drvorezbarskih radionica, koje su prodavale svoj rezbareni namještaj diljem Austrougarske i šire. Sva radionica je imala sebi specifičnu rezbariju koja se nasljeđivala sa koljena na koljeno, dakle, ima svoju vrlo cijenjenu tradiciju.

konjic_boracko1.jpg


Porodica Nikšić je jedna od nekoliko preostalih porodica koje na ovaj način i dalje prenose ovu tradiciju, tako da danas možete pronaći ove vrijednosti u dvije radnje, jedna do druge: Braća Nikšić i Rukotvorine. Njihove rukotvorine su uglavnom rađene u orahu, trešnji i javoru i većina je rađena po narudžbi i želji kupaca. Središte turističke ponude Konjica je zasigurno Boračko jezero i dolina Glavatičevo. Oko ovog djelomično glečerskog jezera nalaze se bungalovi, hotel i kamp. Većina aktivnosti u prirodi kreće odavde: planinarenje, logorovanje, rafting, seoski turizam, vožnja kajakom ili kanuom, planinski biciklizam pa čak i paraglajding.

BORAČKO JEZERO

Prava avantura čeka na vas iza vrha planine u blizini Boračkog jezera. Da biste tamo stigli samo slijedite znakove "rafting" koji su postavljeni duž vijugavog dugačkog planinskog puta.

konjic_boracko2.jpg


Trebat će vam oko pola sata kako biste došli do tamo. Boračko jezero se smjestilo između planina Prenj, Visočica i Bjelašnica. Na njemu možete kampovati, plivati i roštiljati. Najbolje mjesto je pored restorana, pokraj potoka i uz dosta raskošne hladovine. Na nekoliko mjesta pored jezera se nalaze pansioni. Ulazak na jezero je 2 KM po osobi.


dot.gif
t_jablanica.gif


Smještena na terasastom platou ispod zastrašujućih vrhova planina Čvrsnica i Prenj, Jablanica se njiše između mediteranske i kontinentalne klime.

jablanica_lake1.jpg


Rijeka Neretva je usjekla svoj put kroz centar, razdvajajući planinske masive. Baš su u Jablanici Tito i partizani koji su sa sobom vodili 4000 ranjenika dobili nevjerojatnu bitku na Neretvi tokom II svjetskog rata. Srušeni most koji su partizani iskoristili da prevare Nijemce i danas visi na visokim liticama kao podsjetnik ove velike partizanske pobjede. Pored ovog na vrhu planine Prenj (2,155 m) postoji još jedan ratni spomenik posvećen Titu i partizanima koji su u tim izazovnim trenucima prešli preko ove surove, ali i lijepe planine. Ratni muzej koji se nalazi kod mosta krozizložene fotografije priča priču o ovoj poznatoj ratnoj epizodi. Stari njemački bunker koji se nalazi na istočnoj strani rijeke sada je pretvoren u restoran i kafić. Osim po ovoj bitci iz II svjetskog rata Jablanica je još poznata i po svojoj ukusnoj janjetini. Tradicionalni način spremanja janjetine na ražnju donio je slavu nizu restorana koji se nalaze na magistralnom putu M-17 južno od Jablanice. Većina restorana je popunjena i danju i noću i većina autobusa bilo da dolaze sa juga iz Mostara ili sa sjevera iz Sarajeva zaustavljaju se ovdje kako bi putnici kušali ovo jelo posebno slasnog okusa koje je vrhunsko gurmansko dostignuće. Probajte!


JABLANIČKO JEZERO

Sjeverno od Jablanice iza tunela Lentava počinje sistem Jablaničkog jezera. Turizam se razvio na jezeru, sa nekoliko izrazito dobrih restorana na obali. Dužinom cijelog jezera nalaze se pansioni, hoteli, privatne sobe i kampovi. Ovo jezero nudi jedan od najboljih ribolova u zemlji, a okolni stanovnici stoje pored ceste i nude svoj bogati dnevni ulov - šarane, pastrmku, grgeč, te ostale vrste ribe. Na Jablaničkom jezeru se može plivati, no kako na jezeru ne postoji služba spašavanja, ostaje preporuka da ljepote plivanja iskuse samo oprobani plivači. Kampovi su vrlo jednostavni, može se pristupiti kamp prikolicama, te postaviti šatori, ali na žalost ne postoji mogućnost priključenja na struju i vodu. Ovo mjesto je obično prepuno lokalnog stanovništva koje uživa u ljepotama ovog predjela.

t_blidinjeNP.gif


Otvorena i neplodna ravnica koja nas vodi u park je rezultat davno prošla dva ledena doba. Topljenje glečera sa planine Čvrsnice stvorilo je ovu masivnu dolinu između Čvrsnice i Vran planine.

blidinje1.jpg


Jezero Blidinje
je nastalo kao posljedica povlačenja glečera u dolinu lociranu na 1,184 metra nadmorske visine. Pa ipak svo ovo povlačenje leda i vode nije uspijelo da spriječi razvitak brojnih živućih oblika koji uspijevaju ovdje. Naoko beživotne i stjenovite padine Masne Luke prekrivene su gustom borovom šumom, uključujući i endemski bijelokori bor Pinus leuco dermis. Tri vrste divlje majčine dušice i desetine divljih cvjetnih vrsta prekrivaju dolinu i obronke planina svako proljeće i ljeto. Tri do pet kilometara doline smještene između 1,150 i 1,300 mnv je prepuno srednjovjekovnih stećaka..

Još uvijek se ne zna tačno od kada ljudi borave na ovom području, ali su naučna istraživanja započela od kako je Blidinje nedavno dobilo status parka prirode. Tragovi ilirskih grobova i ostatci rimskih cesta ukazuju na to da je Blidinje bilo naseljeno prije 2,500 godina. Veliki nekropolis u Dugom Polju ukazuje na to da su i slavenska plemena koja su došla u 7. stoljeću od Blidinja napravila svoj dom.

blidinje2.jpg


Park je smješten u dugačkoj širokoj dolini. Na sjeveru i jugoistoku se nalaze vrhovi Vrana i Čvrsnice. Ploča koja je na 2,226 metara nadmorske visine na Čvrsnici je najviši vrh u Hercegovini. Na žalost, na vrhu se nalaze vojni objekti, te planinarenje na vrh nije dozvoljeno. Park je siguran od mina sa dobro obilježenim planinarskim stazama. Za informacije najbolje se obratiti u hotel Risovac, koji se nalazi pokraj ski lifta. Oni vam mogu pružiti informacije o parku, njegovoj historiji, franjevačkom manastiru, te radnim vremenima. Kuće su tradicionalnog oblika sa strmim krovovima i koriste se uglavnom tokom ljeta i proljeća, obzirom da su u ovim krajevima zime izrazito hladne i surove.


t_hutovoblato.gif


Ptičji rezervat Hutovo Blato je močvara koju stvara podzemni vodeni sistem rijeke Krupe. Napaja se sa vapnenskog masiva Ostrvo koji dijeli Deransko i Svitavsko jezero.

hutovo1.jpg


Međunarodno vijeće za zaštitu ptica stavilo je ovaj rezervat na listu važnih ptičjih staništa i to sa dobrim razlogom: ovaj rezervat je najveći ovakve vrste u ovom dijelu Evrope kako površinom, tako i raznolikošću. Ova sub-mediteranska močvara okružena Daranskim jezerom je dom 240 vrsta ptica na njihovom migracionom putu, kao i desetinama vrsta kojima je ovo stanište stalno prebivalište. U vrijeme migracija na desetine hiljada ptica preplavi ovo jezero i njegovo okruženje.

hutovo2.jpg


Najbolji način za promatranje ptica je da iznajmite čamac, što možete učiniti na recepciji motela u rezervatu (Karaotok). "Barcos" za šest osoba košta 40 KM, za deset osoba je 60 KM, a do petnaest osoba je 100 KM za 45 minuta. Dvosatna tura košta 150 KM. Na čamcu se nalazi profesionalni biolog koji govori engleski jezik i naplaćuje dodatnih 30 KM. Za uslugu je potrebno kontaktirati motel jedan dan unaprijed.

hutovo3.jpg


Ovaj rezervat je jedinstvena oaza u surovom i škrtom kršu zapadne Hercegovine. Idealan je za ljubitelje ptica i prirode, te porodica sa djecom jer je prepun slatkovodne ribe, divljih pataka, gusaka, liski, jastreba, čaplji, fazana, veprova i divljih konja. Kasnije se možete odlučiti za veoma kratku, ali poučnu šetnju koja polazi od hotela.

Hutovo Blato je udaljeno samo 5 km od Čapljine sa jasnimputokazima postavljenim na cesti M-17. Ulaz u park je slobodan tokom cijele godine. U parku postoji izletnička zona, kafić/ restoran i nedavno obnovljeni hotel.

izvor:bhtourism

t_rakitnicacanyonhe.gif


Rijeka Rakitnica je jedna od najvećih pritoka rijeke Neretve. Ona je stvorila 26 km dugačak, nepristupačan i nevjerovatno lijep kanjon koji se proteže između planina Bjelašnice i Visočice, jugoistočno od Sarajeva.

Rakitnica.jpg


Kanjon rijeke Rakitnice je jedan od najdubljih kanjona u Evropi. To je prirodno stvoren prostor čarolije, zaista poseban prostor koji vrijedi ispitati. Duž cijelog kanjona se nalaze endemski primjerci flore i faune. Medvjedi, vukovi, veprovi, kune, divokoze svi su oni našli utočište u ovom nepristupačnom kanjonu. U regionu Dinarskih Alpa mogu se pronaći i 32 endemske biljne vrste. Dužinom cijelog kanjona kristalno čista planinska voda može se piti.


dot.gif
t_mostar.gif


Kada je Stari most 1993. godine srušen tenkovskim pogodcima za vecinu Mostaraca je to veoma teško palo. Svako spominjanje Starog mosta godinama nakon što je pao na dno Neretve, tjeralo bi suze na oci, pošto je on bio simbol grada i zemlje u cjelini.

mostar01.jpg


Danas, više od decenije nakon rušenja, prelijepa kamena struktura koja je premoštavala rijeku preko četiri stotine godina ponovo spaja obale Neretve. Most je svecano otvoren u julu 2004. godine uz spektakularan dogadaj. Most je srce Mostara i njegova obnova znaci da se život polako ali sigurno vraca u normalu u najljepšem gradu u Bosni i Hercegovini. Jula 2005. godine, Most je uvršten na listu UNESCO-vih zašticenih spomenika kulture.


dot.gif
t_blagaj_buna.gif

Ovu regiju karakterizira raznolikost njenih nadzemnih i podzemnih voda. Izvorište Bune je jedno od najvećih i zasigurno najljepših u Evropi. Ovo je jedan od najfinijih primjera podzemne krševitih predjela.

blagaj_buna1.jpg


Voda izbija ispod 200 metarske litice i to u količini da u potpunosti samostalno formira rijeku Bunu. Stoga ne iznenađuje da je i turski sultan bio impresioniran, pa jer naložio da se do izvora napravi tekija. Ova kuća u 16. stoljeću je napravljena za potrebe derviškog reda, a i danas je najmističnije mjesto u cijeloj Bosni i Hercegovini.

blagaj_buna2.jpg


Otvorena je za posjetioce tokom cijele godine, a u prelijepom vrtu koji gleda na izvor Bune možete popiti osvježavajuće piće, tursku kafu ili čaj. Ovo područje je također poznato po raznolikosti svoje flore i velikom broju endemskih vrsta. Na nižim amplitudama je mnogo zimzelenih i bjelogoričnih biljaka, dok se po brdima nalaze rijetke šume. Plodna obradiva zemlja je pogodna za tipičnu mediteransku poljoprivredu.


t_ljubuski.gif

t_whattoseeanddo.gif

Najstariji muzej u zemlji osnovan 1884. godine je smješten nedaleko od Ljubuškog u franjevačkom samostanu Humac. Samostan je izrađen 1869. godine. U muzeju Humac se nalazi jedna od najljepših kolekcija drevnih relikvija koje su pronađene u neposrednoj okolino samostana.


Najstariji pisani dokument pronađen u Bosni i Hercegovini, Humačka ploča također je izložen u ovom muzeju. Vjeruje se da ova kamena pločica na kojoj je ugraviran glagoljični tekst potiče iz 10. stoljeća. Muzej posjeduje značajnu kolekciju eksponata koji su pronađeni u rimskim naseljima kao što je: nakit, oružje, šljemovi, te izgravirani nadgrobni spomenici. Veliki broj ovih eksponata pronađen je u ostacima ruševina nekadašnjeg rimskog vojnog kampa Bigeste, koji se nalazi u neposrednoj blizini samostana. Ovaj slikoviti muzej vrijedi posjetiti. Selo Vitina se nalazi pored glavne ceste sjeverno od Ljubuškog. Tu je odličan tradicionalni restoran koji je smješten na izvoru rijeke Vriostice, boravak ovdje je odličan način da se pobjedi ljetna vrućina. Na par minuta od Vitine nalazi se Kočuša vodopad, koji je minijaturna verzija vodopada Kravice.

VODOPAD KRAVICE

kravica1.jpg


Dragulj ovog područja je kristalno čista rijeka Trebižat.
Sa širinom od 100 m i visinom od 25 m, Kravice su jedan od najvećih i zasigurno najimpresivnijih vodopada u Hercegovini. Voda je svojom snagom pada u podnožju vodopada napravila prirodni bazen. Ovo je omiljeno lokalno kupalište i izletište, a u zadnje vrijeme dolaze i turisti sa svih strana. Ovo mjesto je najbolje posjetiti u proljeće kada je najviša razina vodopada a okolna priroda se zaogrnu blještavim zelenilom. Tokom sezone tu je par kafića u blizini izletišta, a postoji i nekoliko mjesta gdje se može postaviti šator.



t_trebinje.gif

Jugoistočno od Ljubuškog nalazi se vodopad Kravice. Ovaj najjužniji bosanskohercegovački grad je udaljen samo 28 km od Dubrovnika. Trebinje se nalazi rame uz rame sa Mostarom i Stocem kad govorimo o ljepoti, ali je za razliku od ova dva grada imao sreću da izbjegne teška ratna razaranja, te je stari dio grada ostao nedirnut.

trebinje1.jpg


Skoro pa da u Hercegovini i ne postoji grad koji nije izgrađen na obalama rijeke. Ni Trebinje nije izuzetak: stari dio grada leži na obalama rijeke Trebišnjice koja teče kroz samo srce grada. Rijeka i grad su bili oduvijek poznati po svojim ogromnim starim mlinovima na rijeci Trebišnjici. Pa iako danas i nisu u potpunoj funkciji, ostaju nam kao simbol, ne tako davne prošlosti Hercegovine, kako je sve direktno ovisilo o snazi prirode.

trebinje2.jpg

U Trebinju je snaga prirode bila najjača prije nego je izgrađena brana Grančarevo nekih petnaestak kilometara sjeveroistočno od Trebinja. Ova brana bi zasigurno potopila Arslanagića most, ali da bi bio spašen ovaj prelijepi primjer osmanlijske kamene mostogradnje, most je kamen po kamen izmješten iz sela udaljenog nekoliko kilometara uz rijeku, u centar grada.. Klobuk je najveća tvrđava u Trebinju. Pretpostavlja se da je izgrađena u 9. stoljeću i da su tu sahranjeni Pavlimir i Tešimir, slovenački prinčevi od Krajine. Od 12. stoljeća kontrolu ovoga regiona je držala jedinica Nemanjića sve do 1377. godine kada potpada pod proširenu Bosansku državu.
izvor:bhtourism



t_kraljevasutjeska.gif

Dolaskom u Kraljevu Sutjesku imate osjećaj da ste zaplovili kroz vrijeme i vratili se u prošlost. Industrijska zona Kaknja iščezava kako se približavate ovom malom drevnom selu u kojem se nalazi veliki franjevački manastir sa crkvom.

KraljevaSutjeska2.jpg


Tu vas zatiču dobro održavane kuće, prelijepi vrtovi te odbljesak sunca u bistrom potoku. Lijepo je vidjeti da ovdje mnoge žene, posebno one starije, još uvijek nose tradicionalnu odjeću. Ljudi ovdje se većinom bave poljoprivredom, ali tu je i pokoji stolar i kovač koji ispred radnji prave i prodaju svoje rukotvorine. U ovom selu je i Dusper kuća koja je najstarija kuća u centralnoj Bosni, a potiče iz ranog 18-tog stoljeća. Kuća je nacionalni spomenik i nalazi se pod zaštitom države. Restauracija još uvijek nije izvršena ali je kuća ipak otvorena za javnost i predstavlja izvanredan primjer autentične bosanske arhitekture. Na ulazu u selo nalazi se jedna od najstarijih bosanskohercegovačkih džamija. Sagrađena je samo za nekoliko dana i nakon toga nikad više nije bila popravljana i održavana - barem tako kaže predaja. Džamija i njen drveni minaret su otvoreni za posjetitelje. Uživajte u opisima prošlosti ove džamije dok vam ih sa ponosom i sjajem u očima priča kustos ove bogomolje.

KraljevaSutjeska1.jpg


Kraljeva Sutjeska i tvrđava Bobovac bili su sjedište dvaju bosanskih kraljeva


dot.gif
t_jajce.gif

dinastije Kotromanjića Tomaša i Tvrtka. Za posljednjom bosanskom kraljicom, svetom Katarinom, ovdje se i danas žali, a žene kao znak te žalosti u svojim tradicionalnim nošnjama pokrivaju glavu crnom maramom. Kada su Osmanlije osvojile tvrđavu Bobovac, Katarina je ili izbjegla ili bila prognana za Rim, i nikad više nije vidjela Bosnu. Zapisano je da su njena djeca odvedena u Istanbul, gdje je njen sin preobraćen na islam te je postao značajna osoba. Na ovom mjestu su se naselile i za njega tokom različitih vremenskih perioda borile mnoge civilizacije. Grad je često mijenjao vladare, a tvrđava u Jajcu je posljednja koja je pala u ruke Osmanlija.

jajce002.jpg


U Jajcu je 29. novembra 1943. godine održan AVNOJ
koji je bio jedan od najvažnijih momenata historiji Bosne i Hercegovine i koji je potvrdio kao ravnopravnu federalnu jedinicu unutar Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Ova rezolucija je bila nacrt budućem demokratskom i federalnom ustrojstvu ovoga regiona.


jajce001.jpg

izvor:bhtourism
 
Poslednja izmena:
Top