Augustin - Tin Ujević

[Ana_ana]

Basme čarobnjaka

BASME ČAROBNJAKA

Što su na nebu nebeska tijela,
na zemlji će biti tjelesa i djela.

Učinkom naše moći hipnoze
ljudi će doći listom u poze.

Svaki se kreće u redovnom sklopu
u svojoj slobodi po horoskopu.

Ljudi su mumije već prije groba,
znane su tajne budućih doba.

Svemirci prestaju biti nemirci
plešući tačno po našoj svirci.

Pokreti štuju zakone reda,
ljudski je plamen sanduk pun leda.

U povijesti nema žezla ni znaka,
što vrijedi teški štap čarobnjaka.

Svako je htio tek što je snio,
svak se ko dio odatle vio.
​

Mi smo na svijetu tvorci osvuda
samo već zato što tvorci čuda.​

 

[Ana_ana]

Noć u kojoj pljušte zvijezde

NOĆ U KOJOJ PLJUŠTE ZVIJEZDE

Noćas se zvijezde ore iz vječna mira svoda.

Kamo se ruše zvijezde? Za lov im nemam mreže
— progutat će ih eter i beskonačna voda.
Ruše se zvijezde u prostor svijeta bez ravnoteže.
Ko da ga veže?

Što biva od mrtvih zvijezda? Idu u dim, u paru?

Neće li nove zore pojesti opća tama?
Neće li tkivo svijeta propasti u požaru?
Ili će zvijezde stići u ognjen sudar s nama?
Iskre, gdje je jama?

Gube se mahnite zvijezde u tajne svemirske rupe.

Ja molim pravo na najmanje parče meteora.
Da ove strasne vatre u lubanju me lupe,
da leš moj plane u svetu lomaču odozgora,
smrt zvjezdanoga stvora.​

 

[Ana_ana]

Predigra bure

PREDIGRA BURE

Bez niske strasti projuri kroz život: ne nudi srca onima što ga nisu vrijedni. Prevelik ulog nije za igru; ne izlaži blaga gubitku. Ne podaj se čitav, ne vezuj se za stvari. Jesi li vidio smrt osjećaja u bolu? Zato ćeš stražiti granicu svoje duše; napiši na pragu: ako budeš odviše ljubio, bit ćeš nesretan.

Kada konjici jezde poljanama, pod kopitama trava ne raste. No nijedan borac ne pita koliko cvjetova izdahnu. Cvijeće je bilo divno, ali četa hrli u bitku. I ne umije da se žalosti.

I pred tobom stoji nedaleki boj. Zato ne tuguj, ako pod tvojom nogom umre neki cvijet ili usahne neko srce. Doskora ćeš vidjeti većih događaja. Pa ti, koje ne plačeš sebe, zašto bi kukao druge?

Ni sretan ni nesretan, prošetaj bešćutni pogled poljanama koje su bojne. Budi pripravan da tvoj brat bude tvoj ubica. Spremi se na nevjeru drage i na crninu majke. I neka ti svi užasi budu ravnodušni, kao sva veselja. Ni žalostan ni radostan, prođi pokraj ljudi koji plaču ili likuju. I sjeti se da je drugi tvoj posao i da je prva dužnost biti jak. Nemoj pitati za male nevolje – o kojima je turobno razmišljati – nego vjeran maču i lozinci pođi u svoju vrstu i neka ti je glavno zadovoljstvo što si dobar vojnik.​

 

[Ana_ana]

Agni

AGNI

Moje tijelo je lomača koju je upalila moja duša. Dani su moji izbrojeni; satovi će moji brzo proći; meso se troši, živci se izjedaju, vatra mojih misli pelazi u pepeo.

Ja ću izgorjeti! Ja ću izdahnuti mlad: jednoga ranoga jutra, ne dočekavši podneva. Minut ću kao kratki požar, kao žižak ulja, sjaj munje, let meteora. Ali ću biti radostan da plamsam i da buktim kao krijes nad gorama, kao sunce usred neba.

Smrtnik će izgorjeti veseo, ako bude mogao zasjati. ​

 

[Ana_ana]

Nostalgija svjetlosti

NOSTALGIJA SVJETLOSTI

Danas sam zgnječen veličinom neba.
Bojim se: plavi val će da ponese
slaboću moju u vis što me vreba.

Da 1' sunce žeže ili zima trese,
osjećam mračno ilovaču uda,
i uvijek slabe kosti pune truda.

A oko mene ljudi svi zemaljci,
tjelesa žena još od stare gline,
likovi stvari, kocke, kugle, valjci,

a sve su oči pune guste tmine.
Ta patnju svoju, svu, na mesu golu,
što uzaludno ište melem vrela,

dugujem rani, uvrijeđenu spolu,
što vele: »Srcu ranjenom od strijela«.
Kinji me briga: kakva li će ruka,

kakva će meka ruka da me spase
od mojih crnih beznadežnih muka?
Ta zar i ljubav nije (ljubav, zna se)

za krotku djecu izmišljena gatka?
So suza pijem u plamenoj čaši,
um dere tkivo što ga mašta satka,

a kada desna za zvijezdu se maši
znam da će sunca kojim ne znam ime
prije da me zgrabe u svoje visine

no što ću ikad spustit u nizine
života Sunca što im ne znam ime.​

 

[Ana_ana]

Voćke zaborava

VOĆKE ZABORAVA

I

O blago onom koji štiti tajnu
usuda svoga i sakriva ranu.
On znade ko je krivac sadržajnu
bolu što gordo sam ga taji danu.

O blago onom što već sad se slaže
da bude kao drugi svi ostali.
O blago onom što umije da laže,
za ljudsko oko da postane mali.

O blago njemu: našao je ključe,
zna da je kažnjen samo dobra radi,
ne radi zla, i ako srce tuče
da biva stoga što se mlad ogradi.

O blago njemu ako posta hladan:
u grudi neće ušuljat se zloba.
I usud svima bit će tako skladan
ko veličajnost zajednice groba.

II

Blago onomu što zna za vrle čari
zakona ozgo što su svi u međi.
Jer to je propis najprvi, prastari:
sve običniji što si mahom rjeđi.

Blago onomu koji se ne buni,
on je odista ugodio bogu.
On je u svojoj pravedničkoj kruni
par mučeničkom divu bosonogu.

O blago onom koji jad otrpi,
te pored ruga slušanog u bijedi
promakne gluh, u sirotinjskoj krpi
snoseći breme tuđih zapovijedi.

No blago, blago ko se ne osveti,
tek njemu blago! Ni kad ga najdraži
ubo bodežom, popljuvao sveti,
ako je usred razvalina laži

spasao kumir iz praha oltara
taj što je vjeran svojemu zloduhu,
taj što je jači nego vjera stara,
iz njega bolji čovjek progovara:

on je živio i umro u duhu!​

 

[Ana_ana]

Iz gospođe tlapnje

IZ GOSPOĐE TLAPNJE

I

Neće li sići iz okvira slika
ko vjerenica Duha sa oltara
da bi u hodu čežnje umjetnika
išetala se čarolija stara?

Neće li čisti mramor kovna lika
i alabastar pleća da dočara
u očajanje bespomoćna krika
barokan pristup učtivih gospara?

Moje su želje gospe starog sloga
u neoskvrnjenim bijelim haljinama
sa šuštom tkanja i dugačkim repom.

Dostojni oblik zorno slavi boga,
dokle bi jasno što je stavom Dama
i umiranje u ponosu slijepom.

II

Ako si dala rukoveti cvijeća
da bude život umjetničko djelo,
moj te se sok čeznuća, Divna,
sjeća kao dlan ruke ispružen pred vrelo!

Iz tebe crpim. Dvorove umijeća
blagosiljem ti vrenjem, srce vrelo.
Ko kadionik pred redove svijeća
nudim pred noge udivljenje zrelo.

U polonezi, valsu, menuetu
izučen korak, kad na sagu čežnje
stupaš u nove svetkovine oka,

ne oprovrgnu, meto suncokretu,
ti obesmrti djevičanske gležnje
u taktu pored mlaza vodoskoka.​

 

[Ana_ana]

Vasionac

VASIONAC

Sto glasova iz stotine grla,
iz dubina stostruke mi svijesti
grmi, kliče: još me nije strla
teška žalost zatajanih vijesti.

Sto pjesama iz sto mojih vrela,
iz dubljine stostruke mi vode
šiknu, viknu: Nije me raspela
zarobljena boginja slobode.

Kliče, vapi duša mnogim umom,
buni se u grudi srce šire.
Dokle hodam pogaženim humom,
uskrsnut ću Asir i Misire.

Struje misli kao vir zelenca.
Pomiče se moja mrtva snaga.
Sebe motrim usred svoga zdenca,
uspravljam se usred sarkofaga.

Uske su mi ove male zemlje.
Kratke su mi moje bijele ruke.
Gorke su mi ove suhe žemlje.
Ja bih mogo, Svjetlo, u hajduke.

Kroz ocean neba ja sam ronac
i u mrežu lovim mliječne staze,
Mjesečić i Sunčić, Vasionac.
Mene pravo samo zvijezde paze.

Borci viču: konja! A mornari: jedra!
A ja, opit glasom pomorkinja vila,
žudim samo plavet, Vasiona Njedra,
i ja vičem: krila! — krila, krila!​

 

[Ana_ana]

čarobni pelivan

ČAROBNI PELIVAN

Brate, koji krotko osvećuješ zloće
bezazlenom šetnjom usred ružmarina,
s mojim tamnim srcem druguju samoće,
bog govori sa mnom iz dna kupe vina.

Čuj me! Kad odleti lišće, strune voće
pod pokrovom snježnim ježurnih planina,
ja, plam daha zemlje, s mišlju da sve proć će,
motrim izrezani sarkofag Solina.

Kada budeš tužan, spomeni se mene,
vedar trag iz tuge, kolo usred sjene,
što razgalih pjesan u krvavom ropcu:

ja, što ludo skakah širom po konopcu,
još vjerujem u kov oblika što krote
i u neraspletne verige Ljepote.​

 

[Ana_ana]

Autom kroz korzo

AUTOM KROZ KORZO

U otmjenom krugu snobova šetača
i mnogih ljepota nadražajnih čari
javlja se sirena:
ja pjesnički gonim četiri kotača
vulkanizovana.

Malo kaučuka i željezni pancir,
ogradivši srce od umrlog mesa
ja odbijam polet životnih tjelesa;
najzad postah svoj vlastiti bankir
i muvam po asfaltu srca
elektromagnetizovana.

Asfalte! asfalte!
glavna sirovino moga rodnog sela,
gusto se rastapaš ispod hoda vrela,
ti si samo nova pjesma gradu.
Ja se danas gordim, vlasnik rudokopa,
milionerski kupac bioskopa,
po maštinskom inžinirskom radu,
za najveću moguću nasladu:
sazdao sam više nego proste kuće,
ja paklinom saših zglobove ulica.
Nisam stvoren ni rođen od zemlje
i osjećam kako za mnom pilji
maturantica s okom električne kruške
hipnotizovana.

Bogovski znamo: malo srdaca kuca
u originalu prave ljubavi, po propisanom tempu
ali tišina tali salo u vrućinu.
Vatrogašče duha! pazi da vatra bude
lokalizovana.​