Augustin - Tin Ujević

[Ana_ana]

Igračka vjetrova

IGRAČKA VJETROVA

Pati bez suze, živi bez psovke,
i budi mirno nesretan.
Tašte su suze, a jadikovke
ublazit neće gorki san.

Podaj se pijanom vjeru života,
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.

Leti ko lišće što vir ga vije
za let si, dušo stvorena.
Za zemlju nije, za pokoj nije
cvijet što nema korijena.
​

 

[Ana_ana]

Slaboća

SLABOĆA

Po ovoj magli, ovoj kiši —
o pjano srce, ne uzdiši.

Ti ljubilo si uzaludu,
a sada išteš rodnu grudu,

i tvoja čežnja, vapaj roba,
traži odnekud pokoj groba.

- Tu ću skoro da izdahnem,
tu ću skoro da usahnem,

na našem plavom, plavom valu,
na našem bijelom, bijelom žalu;

i sve ću naći što sam trebo
pod tvojim svodom, Sveto Nebo,

plaveti sunca i vedrine
nad zemljom stare domovine.​

 

[Ana_ana]

Suvišni epitaf

SUVIŠNI EPITAF

Blaženi koji sa radosnom dušom
motrite sunca i žute poljane!
Ja prisluškivah kako noćnom tmušom
šušte borici i umorne grane;

ali sa tuđim srcem, jecajući,
vrnuh se žalu naših mladih ljeta;
srce na dlanu ja donesoh kući,
raskošni poklon iz prostrana svijeta.

Ne rekoh ženi slovke koje plamte,
niti se vezah prstenom i žarom;
i neće — mislim — da me Sveti pamte
ko druga dnige vjerno pred oltarom,

ne cvilim dakle oči zaklopljene,
niti se lažem srećom drugog svijeta,
moj brate, za te ponižene zjene
i za to srce što tašto ocvjeta.

Pričest sam snio u nevinoj grudi,
slatki i sveti ti si za me bio
i smjerno drugi nego bučni Ijudi,
dok sada ćutke strepim — tio, tio —

na čelo (bijelo kao kam oltara)
polažem vosak moje žute vjere,
plamičak zadnji što uz plamen zgara
i taman oblak nad vjeđama stere.

Uzalud dakle bijah vjerujući!
Al sad ću barem da na grešnom pragu
u danu strave, u metežnoj kući,
da Čovjek budem na tom sarkofagu.

Jer ni s te strane ne čuh Spasitelja
i bistro derem podlu laž nebesa.
No avaj meni bratstvom mojih želja!
No avaj meni bolnim krstom mesa!

Neću ti slovkat bablje očenaše
ni dosađivat mutnim oremusom;
no za čistoću Zemlje, majke naše,
ćutati, zgnječen lagumom i trusom.

Drugi su, slava prekaljenoj fronti,
zašli u ja zajedničke tame;
dok dnevnu zemlju tlače horizonti
što ih ne spasi zvijezda dobre mame;

a ti si mirom i kraljevstvom geste
sa prašna druma gdje građanin hoda
prešo na plave i sunčane ceste
protega drugih zlatnijih sloboda;

pa ipak sada, na tom starom trnu,
ja neću klicat Duhu Kakav Nije,
niti ću slavit opću grudu crnu
što misli bune maglom tupom krije;

ta ništa ne znam o tajanstvu boga,
osim božanstva savjesti i tvari;
a bujnim mlijekom vrela sakritoga
ne napih usne što groznicom žari.

Sjeto za onim koga dolje nema!
ne grle ruke, ne vide ga oči,
a isprazna je daleka poema
natpisa smrtna na kamenoj ploči;

ni našom psovkom niti molitvama
neće se tresti podmitljivo nebo;
neću te kumit usred pjana hrama
šećernom riječju, Gospo, rajska bebo;

ja volim tugu i svetinju smrti
od mržnje sunca i jasnoće dneva:
spavaj! o snivaj! kad si Zreli (strti)
ne slušaj kletve niti hvalospjeva;

em tako, samac, momački, na splavi
spasoh se tuđim crnim brodolomom;
snij, brate! čekam u krijesu i lavi,
kad hora kucne, javit ću se gromom!​

 

[Ana_ana]

Maštovita noć

MAŠTOVITA NOĆ

Gle! barut slovke sasuti u ponoć,
ko rujan plamsaj bijesne željeznice,
sagorjeti će noćas — o, Noć, o, Noć! —
ostatak moje pozemljarske tmice;

evo sam spaljen u zublju kupine,
ja, Novi čovjek, takmac Svetog Duha.
Vrcaju za mnom tla i domovine,
a loza moja biva luča suha.

Strahoto moje beskrajne lomače!
Izmakoše mi prirodna kraljevstva,
već nema zjene da me bratski plače,
u ruci štap je, u snu sveta ljestva.

Vidici zemlje pucaju pred čulom
sa razgaljenom napasnom svježinom,
i evo tonem, utapam se u lom
samoga sebe sa divskom težinom

Misli što zveče kao suho zlato,
sanja što sjaju ko najčišća srma;
o da se vrati Sveto Nepoznato!
na nužnoj lađi gostoprimna krma!

- S prozora tuđeg zurila je na me,
u mojem ognju, kamenita glava;
i dok ispijah medne dojke tame,
varala mene maštom molitava;

no moje Sutra čeka me na putu
gdje bi da kroči stopom gorostasnom;
i grozničavo vrebam tu minutu
zavjetovanu čistom Danu Jasnom.

Točite, svijetla vrela blagozvučna!
zvučite, vruci u zvonkoj ponoći!
da s mene spane ova mora mučna
i da se gluho okupam u noći.

Ja evo čekam zoru svoje Nade,
kad ću da kriknem svijetu Lična Prava.
Ja evo sanjam raskošne arkade
a dotle, mrtvi, blago tom što spava.

Blagoslovljeni dakle zdravi! Glupi!
I proslavljeni bez kičme, bez mozga!
Građani! Dripci! Bolničari tupi,
jer, gle, ja slušam kako svira rozga.

Sa slikom plesa usred šedrvana
moj danak evo blista se u mraku
ko carski biser rujnih đulistana
što Istok draga u jutarnjem haku;

bliješti kroz bdjenje grimiz obećanja,
strasna se želja ćutanjem veliča.
O smrti noći! o dosado spanja!
razderat će vas buna moga kriča.

Lijepe su basne što u vrelom dahu
pjanost ih duha brokatno izvezla;
no još su žarča, u sunčanom strahu,
sva moja ljudska i božanska žezla,

svi snovi krvi i biserna plašta
između Crnih ili Žutih Mora;
sve što se ljubi; i sve što se mašta
dušom ljubavi i ljubavi pora.

Teci, o Noći! Sveta, budi gluha!
I struji mračno, i stremi duboko
u ponor moga izgubljenog uha,
i svladaj moje zapaljeno oko;

otkrij mi nove vedre pokrajine
na onu stranu jučerašnjih međa;
i ljubav stvari od kojih se gine,
što ne ču uho i ne vidje vjeđa.

Plamsaj crveno, a na mome mesu
izgori sitne dnevne nečistoće,
i daj mi vrati, u tom urnebesu,
oganj zanosa i zvijezdu samoće.​

 

[Ana_ana]

Vedrina

VEDRINA

I

Ko će mi reći ime moga cilja?
Krv moje vjere ili lijepa Buna,
il neke oči od sna i baršuna,
il neke ruke ljubavi i milja?

Ko će mi reći još koliko milja,
koliko suza usred sjetnih struna,
i što je bolje: duge usred kruna,
il zgažen miris kovilja i smilja?

Divno je ipak kada sam koračam
u čednoj slavi čudnih polumraka,
i zemlji vijenac, nebu pogled bacam.

Jer znadem sebe, i slaba i jaka,
jer slutim sebe, u svjetlu i sjeni,
i jao meni, dakle blago meni! —

II

O ženo, tvoje usne idealne
i tvoje lice okrenuto Gradu
lani su bili otrov mome jadu,
čavao mome lijesu — ili malne.

Hvala ti što si uzduž staze kalne
u obmana me zadržala hladu,
i mome žednom, mome žednom padu
pružila putir neke patnje stalne.

Jer čista suza biva vrelo zvuka,
i genij spasa lice Beatriče;
a tužna vila nije sjena puka.

Duboka rana biva tajno biće,
a što je duša, što je duša tanka?
— Taj sanak sjenke, il ta sjenka sanka?

III

Ne čuva zemlja traga moje stope,
a mrtva djela poniru bez znaka.
Dozrela ljubav biva blaga mlaka,
a suton čeka da se oči sklope.

Skoro je hora da se želje stope;
brišu se strasti, blijedi čežnja mlaka.
Pitanje prvog ili drugog vlaka,
a ta me varka u dječaštvu prope.

Ko li sam ja? O mliječna Luko Mira,
svaka je kletva od mene daleko,
od vriska mojeg, i mojeg vampira,

u slijepu sobu dopire tek eko;
nad rodnim selom (snatre Angelusi)
jos dršću stari, vječni Sirijusi.

IV

Ako još ista bolnom ploti hripi,
Muziko, to je vapaj tvoga bezdna;
bezglavi jecaj što sam sebe ne zna,
jauk što plamsa i živac što kipi.

Plavet, ko rosa na đulistan, sipi
na zrelu savjest koja biva trijezna;
i vrlo skromna i vrlo oprezna;
i sasvim svjesna pređe nego đipi.

Pružite uho, čujte: misli zvuče,
sviraju mašte kao zvonke sfere,
a kolo zvijezda bijelo srce vuče

svemirom gdje se oblak jave stere.
Gluma je rajska, da sam čak i Titan:
svijet tako golem, a ja tako sitan.​

 

[Ana_ana]

Molitva iz tamnice

MOLITVA IZ TAMNICE

Beskrajni Bože, što na plavom svodu
zlato i srebro noćnih zvijezda pališ,
čuješ li gdje ti na prljavu podu
leleče ljutu molbu srvan mališ?

U noći kad sam očajnički bdio
s pogledom rujnim povrh vlažna stropa,
kad sam u ognju bolnih mašta snio
zvuk pjesme bune ili gromor topa,

koliko puta iz te crne jame
podigoh nebu ruke pune gnjeva,
koliko puta povrh oštre slame
provrištah mržnjom svetih hvalospjeva!

Ako li žrtva mesa ili kosti
spasenje može robova da kupi,
gavranu dat ću da se njome gosti
i gladnom crvu četvrt srca skupi.

Ako te grudi, il te oči bistre,
treba da kljunom svirep jastreb kljuje,
i da me memla, ili bitka istre,
neka! o neka! samo Bog da čuje!

Za pir i raskoš ljubavi budućih,
za zelen trave i za zlato žita,
za slavnu vatru poljubaca vrućih,
za vino pjesme, za zvuk što mahnita

— i za sve žetve ponosne i lijepe
i za sve berbe blažene i čiste,
evo ti nuđam poklon volje slijepe
i svijetlih želja gorde ametiste.

I moja pluća, bubrege i jetra,
i moje kosti, živce ili kožu,
pružam za iskru plamenoga vjetra,
stavljam na oltar žrtvenomu nožu.

Neka od tijela ne ostane praha,
neka od duše ne preteče plama;
neka u požar nestane mog daha
a povrh lijesa bude vječna tama;

i neka čemer potone u dimu,
a plavi sanci u zelenoj travi,
no samo, Višnji, živom pobratimu
kandilo svoje milosti objavi.

Razgali svijetu bagrenu slobodu,
i čudo stvari što se sebi dive,
ozari plavet i obasjaj vodu,
razderi zorom horizonte sive;

i, kada bljesne mlada želja ljudi,
tetive napon u poletu luka,
pod trudnu šiju uzglavlje posudi,
nad muško tjeme gizdu slavoluka.

Pokazi što je Vasiono Pravo,
i nemir znati, ili Ljubav moći,
i volja ići, ići tvrdoglavo
pod žegom sunca i svježinom noći.

Mermera pokoj, žubor vodoskoka
otkrij za blijede, sanjarske mjesece;
a Eden uha i muziku oka
spasi za novi osmijeh naše djece.

A kada spane ova crna ljaga
i radost zblaži svelo lice Hrista,
blažena bit će otkupljena vlaga
i kužna plijesan zasjati će čista.

Znam da ću dotle ostati bez glasa
i da će grobom biti mračna jama;
no zbog tog svetog, zbog tog slavnog časa
blagosiljem te s ovim verigama.

Jer će u vrtu da pobjedni lovor
i nježna mirta da upored cvjeta;
jer će da slavi oslobođen govor
vječitu mladost i nevinost svijeta.​

 

[Ana_ana]

Rusiji rusija

RUSIJI RUSIJA

Majko svom plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća;

jer ako se ruši kamen sa kamena,
i ako tvoj dvorac ponire stubokom,
još se čuva žižak svetoga plamena,
kao biser tajne, u srcu dubokom.

I sinovske oči koje jur vidješe
požar carske Moskve i ogromne raspe,
hrabro promatraju gdje se u prah kreše
kreč tvojih palata nad grimiz-Hidaspe;

i gdje krilom ognja udarene krune
propadaju u mrak krvavoga blata,
i gdje slavu carstva, sada carstvo bune,
crvena i crna, pomrčina hvata.

Ali prasak baklje ili zvijezda krijesa,
i sva ova magla, i sva ova tama,
teško da će skriti visoka nebesa
još beskrajno čista nad tim mogilama;

sutone, i jutra prepuna uzdanja,
žamor mlada lisja, rosu vodoskoka,
i svetinje zora i peane granja,
i svu pašu našeg očaranog oka.

- Umrla si danas. No uskrsnu opet
kao onaj labud Globusa na Krstu
što, popljuvan, stučen, izranjen i propet,
čuva tajnu čuda u božanskom prstu,

nevina za nadu drugih pokoljenja,
za sutrašnje tvoje zlatne Petrograde,
gdje u skladu pjesme divlji gromor jenja
što, na užas svijetu, sazda Barikade.

Vasiona majko gustih pokrajina,
tvoje srce žarko grije cijelu zemlju,
u čovjeku svakom ima rodna sina
anđeo Slavenstva u starinskom Kremlju;

ali ništa slavno, ništa tako moćno
od Istoka rujna do rujna Zapada,
kao, i u vrijeme sutonsko i noćno,
probuđena svjesna i iskonska Nada.

Jer ako su mnogi pobjednici pali,
i ako su zašli cari što vladaše,
blago onoj sjenci što je ljudstvo žali,
blago toj aveti kom se krivci plaše;

i jer više nego riječi i sricanja,
i jer više nego jednodnevni žamor,
jedan kratki natpis vjekovno ozvanja
dostojno usječen u besmrtni mramor.

Ne suvišna plača za blaženim odrom
(mojih tajnih suza višnji bog je jemac),
no molitva srca ovom Svodu modrom:
uzdah, kletvu težak: Slaven nijeNijemac!

Beskrajna, neznana, mrakom sakrivena,
čuvaj svoju baklju za luč Naraštaja;
budi dobra majka, što si tužna žena,
slušaj kratki vapaj naših svih vapaja:

Majko svom Plemenu kakvu ja sam snio
u bujne večeri i predzorja vruća,
vladaj našim grčem, krvava Rusijo,
caruj dušom našom, Velika Buduća,​

 

[Ana_ana]

Bdjenje

BDJENJE

I

U ponornoj noći strah od svojih čula;
ni starome bogu ne molim se više.
U savjesti mojoj sunca utrnula,
obrisom tek novim sudnji dan se riše.

Zagolicaj, daše đula i zumbula!
Cvijet mojega mozga žedan vampir siše,
a sva moja draga braća izginula
laskaju mi čelo: tići posred kiše.

Ove dnevne čežnje što utrobu režu
jesu kao zveka grešnih praporaca
na dane proštenja u tržnom metežu,

no bojevne želje jadnih neboraca
dave moju sapu, i moj grkljan stežu
stearinskim dahom sinoćnih mrtvaca.

II

O napokon, evo, u svojem krevetu,
daleko od oči sunca i mjeseca!
O napokon, evo, na laž i klevetu,
tihu psovku reći na boga i sveca!

Evo dakle: golu, smradnu, razapetu
da olakša grudi osuđeni jecaj;
a uz to kroz stravu noći prenapetu
kao zvon za pogreb moja miso breca.

Kao pogled na poljanu asfodela,
i mamurni vapaj za pijanstvom ženke,
presudno me mori zla nagota tijela;

i, dok srčem crni nektar, dušu sjenke,
u ognjeni vrtlog plamenih počela
bacam sva bremena i sve terevenke!

III

Pečali vremena! Jade novih ljudi!
Što je, dakle, te smo tako žigosani
u crti svog lica, dahu burnih grudi,
i pred stoljećima brukom okaljani?

Iz čistoće naše cik vremena rudi.
Ali opet, u sat čežnje nespavani,
ko zmija se bašte Adamove budi
težnja novom bolu ili ljepšoj mani.

Te sva pustoš naših divljih osjećaja
trne kao luča u gluvoj oazi,
dok se lijeva ruka s desnom rukom spaja.;

snoviđenje žene koju mašta mazi
(kao palidrvce šušanj osjećaja)
pali suho drvo strasti kuda slazi.

IV

Tako smo, dakle, osuđeni tapat
u glušcu noći tajcem skritih čuda.
Proviru suze te će gluve kapat
do naše Smrti, naime do Suda.

Beskrajne noći! Prisluškivah šapat
trave što u duh, rastom, zavrluda.
Kroz sobu lupa beskonačni hlapat
Srca Srdaca, duše mojih uda.

— Ne preosta više da ja čekam trublje
crvenih zvuka te na juriš zovu;
turnut ću glavu pod jorgane dublje

i tu (strah još crnji nego u rovu)
plamsat će oči kao bijesne zubije,
slušat će uha polnoćnicu sovu.​

 

[Ana_ana]

Perivoj

PERIVOJ

U okviru sunca ko pobjedna slika
s piknjom bijela cvijetka u zelenoj
travi nudi bijeli mramor drevnih umjetnika
oku, i pogledu neba što se plavi.

Tihi žamor djece u kolu i smijehu
dopire do misli na samotnoj klupi,
te se čelo pita: »Je li grijeh u grijehu,
ili je u brizi, u savjesti glupih?«

Dotle slavno Sunce, kao ruža strasti,
baca svijetle zrake preko vodopada;
rujna usna žene guta vazduh slasti
kao med i mlijeko zaljubljenih nada.

Ali mračna bora snatri: Umrijet ćemo,
vjere ni ljepote mi nećemo znati;
nad kolijevku našu, kobna anatemo,
pade crna kletva da se vječno pati.

Već nam malo kaže i duša pejzaža,
cijeli globus ćuti u duhovnoj boji.
Mrtvom oku svjetlo biva paralaža,
a ugasloj zjeni šturi perivoji.

Ne znamo, ne znasmo ni žene, ni zlata;
doživotna tama u tamnici vijeka;
mladu, sva je sreća u hrpi dukata,
a nas zla trpeza, hladan krevet čeka.

Čemu da se tuži, da se vajka, plače?
Suvišne su riječi, bogumrske prijetnje.
Gospod što nas stvori, majka kad nas zače
da nam za uzdarje nesreće i smetnje.

Barem da iskupi slava remek-djela
mraz uzdaha sviju krugom mrtvih želja!
No ni žrtva svijeta, ni krvca raspela
neće da nam dadu snagu Učitelja.

Jer koliko htjeli voljeti i smjeti,
dušmanske će ruke ugrabiti sreću;
vječno popljuvani, vječno razapeti
osuđeni uzdah nudit ćemo cvijeću.

Mi smo krivi samo za tuđinsku zloću;
mi smo krivi samo za svoje proštenje;
krvlju ispaštamo pravo i čistoću,
a životom crva ljubav i poštenje.

Nije vrijedna java da se na nju gleda,
nije vrijedan danak da se na njeg pljune.
— Preko ravne tuge lisnih drvoreda
promiču, visoko, oblaci od vune.

Svi oblici čuda daju jednu sliku,
svi se tajni glasi skladaju u šumor,
a sinu tjeskobe, vjerskom ljubavniku,
i oko, i uho, biva umor, umor...

Pa on tupo gleda staze i fontene,
i tjeskobu neba dok se zemlja mrači;
sakrivena suza što ne skvasi zjene
unutra ga žeže, mori: »Šta to znači?« —​

 

[Ana_ana]

Kolajna

KOLAJNA

I

Stupaj sa svojim mrakom
kroz prepast horizonta;
sa tajnom i oblakom,
od fronta pa do fronta.

Stupaj sa svojom tmušom
kroz ponoć cijele zemlje;
pjevaj sa svojom dušom
gdje god se spava i drijemlje.

*
Dosta je laži! Što mi treba
to nije mnogo, dobri Bože,
i toliko se dati može:
tek ljubav žene, vidik neba.

I ništa drugo. Ništa veće.
Da je u tebe dobre volje,
meni bi bilo čisto bolje
i — čisto ravan put do sreće.

II

Uhapšen u svojoj magli,
zakopčan u svojem mraku,
svako svojoj zvijezdi nagli,
svojoj ruži, svojem maku.

I svak žudi svetkovine
djetinjastih blagostanja,
srećne mrene i dubine
nevinosti i neznanja.

I na oblak koji tišti,
i na munju koja prijeti,
naša blaga Nada vrišti:
biti čisti. Biti sveti.

I kad nema Našeg Duha
među nama jednog sveca,
treba i bez bijela ruha
biti djeca, biti djeca.

III

Puca, u ognju, naša glava,
a oči tonu snu i stravi;
jer nama treba iskustava,
i ne marimo biti zdravi.

Pogledi moru i pučini
trnu od strave i užasa;
a što nas žeže u dubini,
vi ste, o polja zlatoklasa;

vi ste, o mili đulistani,
i čisto sunce rujna žara,
i svi tapeti izbrisani
kuda korača Slatka Sara.

No više svega, naše more,
i naše gore i planine,
i ružičaste vedre zore
bez mutna dažda i vjetrine.


IV

Miris ljepote strtrji u toj kosi,
njene su usne pune, slatke varke,
njene su ruke drhtave i žarke,
ponor i plamen usred oka nosi.

-Ko hladna mana misao me rosi
na njezin pokret, a ko igra barke
sjećanje na te pune zjene jarke
kojima struje iskre i zanosi. —

- Mrzim te oči mračne i duboke,
kunem te noge pred kojima padam,
i altar tijela gdje u prahu ležim;

božanska ženo, unuko visoke
pramajke Eve, pred tobom sam Adam,
i jer te volim, ja od tebe bježim. —

V

Ove su riječi crne od dubine,
ove su pjesme zrele i bez buke.
- One su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme ko pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati će đerdane.

No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom, u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu

VI

Je 1' ikad čovjek omamljenim vinom
il kadom ruže crvene i strasne,
i bol, i razum umio da zgasne
ko ja moj jaz sa tvoga bića krinom?

Tvoja se ljubav čini violinom
sa četri žice, bezdnom pjesme jasne;
misli ti plave, nevine i krasne,
miomirisnim i čednim čeminom.

Od tvoje duše nebo počima,
a zvijezdu duha i veselje sjaja
ko simbol nosiš u tim očima.

Sa iskrom sunca i bokorom raja
ti čarno vladaš našim noćima
bez dara usne ili zagrljaja.​