LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Arthur Rimbaud
Arthur Rimbaud (rođen 20.10.1854. – živi do 10.11.1891.) Arthur Rimbaud je poetski doživljaj par excellence, poetski plemić, kojeg su poštovali i poštuju svi ljubitelji istinske poezije. Istinska je ona poezija, koja izlazi iz snova, iz mašte, ali i iz prave stvarnosti, po kojoj je jedino pjesnicima dozvoljeno kretanje. Običnim ljudima, pjesnici ostavljaju tir, označene putokaze da ih slijede, ali to su za njih obično “minirana područja” po kojima se ne usude kretati. 20. Listopada 1854. na Ardenskoj visoravni, u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice, u industrijskom gradu Charlevilleu rođen je Arthur. Otac mu je bio vojni oficir. 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku. Majka sama mora podizati svoj kvartet, četvoro djece. Arthur obožava svoju majku, iako je svijestan njenih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće. Svojom poslušnošću i povučenošću, trudi se biti najbolji. Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac. Sa 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine, najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče, kao dijete bez majke, jer jedino u što je siguran je, da je pjesnik i da može u krug najvećih. Njegov divlji genij ne spava. Ujedno shvaća da je biti pjesnik, isto što i ovladati tim zanatom, kao i svakim drugim. To se može jedino ako se to radi. Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo. Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Na zaprepaštenje svih, odlučio se za bijeg. Odredište: Paris. O Bože, Pariz ga je trebao dočekati raskriljenih ruku, kao miljenika nacije, a ne da su ga uhitili poput razbojnika, jer nije imao kartu. Još su mu htjeli oduzeti slobodu i prijetili mu, jer nije htio reći ludim žandarima ni jednu jedinu riječ. Pa kako im je uopće trebao reći tko je, kad to još ni sam nije znao. Tim je idiotima bila sumnjiva Arthurova teka sa nečitkim slovima, a ratno vrijeme!? Sebe nije sažaljevao, jedino mu je bilo žao majke. Zbog nje se i odlučio za bijeg, ne da ju kazni, nego da joj osigura bolji život, dostojan majke jednog velikana. Vraćanje kući. Doma ostaje 10 dana, pa ako ga Pariz neće, možda mu se u Belgiji osmijehne sreća, pa se zaposli u novinama. Vraćaju ga doma i izdržao je do veljače 1861. Prodaje sat i misli da će ga ovaj puta Pariz ipak primiti. Ovaj puta ima i kompanjonku, djevojku ljubičastih očiju. Ljubičaste oči bile su dovoljan razlog da je poželi uza se na klupi u parku, da je ovjekovječi u svojim stihovima! “Omega, Očiju Njenih ljubičasti zraci.” Spavao je dva tjedna pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Kući se vraća, a kako drukčije bez ijedne pare, nego pješice. Dolazi do preobražaja. Od skromnog gimnazijalca do umjetnika klošara, koji pije, puši lulu, nosi dugu kosu i psuje. O bože, da mi je bilo u to vrijeme biti blizu njega, pa da mu platim kriglu ili čašu piva, a da mi on zauzvrat otkrije svoju dušu, koja je tako silno željela preporoditi poeziju i društvo. Boli ga društvena nepravda, sve teže mu pada siromaštvo. Nijemci ruše stare lipe u njegovom gradu, a on to komentira sa opravdanjem u srcu: “Poneka rušenja su potrebna. Ima još starog drveća, kojeg treba posjeći… Posjeći ćemo bogatstva, srušit ćemo individualne oholosti. Nitko više neće moći reći: “Ja sam moćniji, ja sam bogatiji.” Rimbaud je ovladao svojim duhovnim životom. Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju, tako grandioznu, kakve do Rimbauda nije bilo. Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje nejneiskazljivije. Najvažnije taj jezik sve razumije, mada isti nitko ne razumije. Poezija je disciplina života, pjesnik ima viziju i otkriva, a cilj je vidovit pjesnik, kojem je dostupna neotkrivena tajna duše, koja je univerzalna. Jezik ne smije tajnama zamagljivati ljudsko biće, jezik ga mora učiniti jasnim. Rimbaud nalazi put pomoću kojeg kontrolira eidetske izvore, sve ih je prebrojio i nakon toga se prepustio askezi i egzaltaciji, hrabro ponirući u nepoznato. Zato eksperimentira s hašišem, drogom od konoplje, s alkoholom, ne bi li istjerao iz svojeg života svaku utješnu ljudsku nadu i istinito vidio na čemu je: “Uspjeh tako da iz mog duha iščezne svaka ljudska nada. Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim.” Nikad ga nitko ni u čemu nije podržao. Neprestano je sanjao da će doći do bogatstva i moći pješačiti po cijelom divnom svijetu. Uvijek se vraćao, a kome drugome, nego majci. Nikad onako kako je želio, sa džepovima punim novaca, da je izvede iz siromaštva, nju, za koju je više od samog sebe želio da živi u raskoši. Namjerno ne želim govoriti o Verlaineu. Ionako to možete pročitati u svakoj Rimbaudovoj biografiji. Želim samo reći da se dao uzdržavati Verlaineu u trenucima kad se otimao od siromaštva. Samo toliko. 1891. Teško je obolio. U Marseilleu su mu amputirali nogu. Umro je također u Marseilleu, u bolnici, 10. studenog 1891. sa 37 godina. Važno je reći, da 16 godina nije napisao ni jednog stiha. Posljednju pjesmu “San” napisao je u listopadu 1875.

Arthur Rimbaud (rođen 20.10.1854. – živi do 10.11.1891.) Arthur Rimbaud je poetski doživljaj par excellence, poetski plemić, kojeg su poštovali i poštuju svi ljubitelji istinske poezije. Istinska je ona poezija, koja izlazi iz snova, iz mašte, ali i iz prave stvarnosti, po kojoj je jedino pjesnicima dozvoljeno kretanje. Običnim ljudima, pjesnici ostavljaju tir, označene putokaze da ih slijede, ali to su za njih obično “minirana područja” po kojima se ne usude kretati. 20. Listopada 1854. na Ardenskoj visoravni, u sjevernoj Francuskoj, pokraj belgijske granice, u industrijskom gradu Charlevilleu rođen je Arthur. Otac mu je bio vojni oficir. 1860. zauvijek je napustio Rimbaudovu majku. Majka sama mora podizati svoj kvartet, četvoro djece. Arthur obožava svoju majku, iako je svijestan njenih mana: vjerske zatucanosti, škrtosti, strogoće. Svojom poslušnošću i povučenošću, trudi se biti najbolji. Sa 12 je pobožan, mali bogomoljac. Sa 14 godina, u njemu se počne razvijati revolt na okolinu. Do 16. godine, najbolji je u svemu, a pjesnički talent hoće izaći. Rimbaud čita knjige, no nema novaca da bi ih kupio. Zbog toga se osjeća kao siroče, kao dijete bez majke, jer jedino u što je siguran je, da je pjesnik i da može u krug najvećih. Njegov divlji genij ne spava. Ujedno shvaća da je biti pjesnik, isto što i ovladati tim zanatom, kao i svakim drugim. To se može jedino ako se to radi. Osjećao se pritisnut i potisnut u kut, s jedne strane materijalno siromaštvo, a s druge strane duhovno bogatstvo. Osim skitnje, odlaska iz rodnog grada, ništa mu drugo nije preostalo. Na zaprepaštenje svih, odlučio se za bijeg. Odredište: Paris. O Bože, Pariz ga je trebao dočekati raskriljenih ruku, kao miljenika nacije, a ne da su ga uhitili poput razbojnika, jer nije imao kartu. Još su mu htjeli oduzeti slobodu i prijetili mu, jer nije htio reći ludim žandarima ni jednu jedinu riječ. Pa kako im je uopće trebao reći tko je, kad to još ni sam nije znao. Tim je idiotima bila sumnjiva Arthurova teka sa nečitkim slovima, a ratno vrijeme!? Sebe nije sažaljevao, jedino mu je bilo žao majke. Zbog nje se i odlučio za bijeg, ne da ju kazni, nego da joj osigura bolji život, dostojan majke jednog velikana. Vraćanje kući. Doma ostaje 10 dana, pa ako ga Pariz neće, možda mu se u Belgiji osmijehne sreća, pa se zaposli u novinama. Vraćaju ga doma i izdržao je do veljače 1861. Prodaje sat i misli da će ga ovaj puta Pariz ipak primiti. Ovaj puta ima i kompanjonku, djevojku ljubičastih očiju. Ljubičaste oči bile su dovoljan razlog da je poželi uza se na klupi u parku, da je ovjekovječi u svojim stihovima! “Omega, Očiju Njenih ljubičasti zraci.” Spavao je dva tjedna pod mostovima i u praznim lađama na Seini. Kući se vraća, a kako drukčije bez ijedne pare, nego pješice. Dolazi do preobražaja. Od skromnog gimnazijalca do umjetnika klošara, koji pije, puši lulu, nosi dugu kosu i psuje. O bože, da mi je bilo u to vrijeme biti blizu njega, pa da mu platim kriglu ili čašu piva, a da mi on zauzvrat otkrije svoju dušu, koja je tako silno željela preporoditi poeziju i društvo. Boli ga društvena nepravda, sve teže mu pada siromaštvo. Nijemci ruše stare lipe u njegovom gradu, a on to komentira sa opravdanjem u srcu: “Poneka rušenja su potrebna. Ima još starog drveća, kojeg treba posjeći… Posjeći ćemo bogatstva, srušit ćemo individualne oholosti. Nitko više neće moći reći: “Ja sam moćniji, ja sam bogatiji.” Rimbaud je ovladao svojim duhovnim životom. Od društvene sudbine odustaje, okreće se poeziji, posvećuje se misterioznom poslu, stvara svoju autentičnu poeziju, tako grandioznu, kakve do Rimbauda nije bilo. Sve mora biti originalno, mora imati svoj univerzalni jezik, koji se služi mislima koje vuku na sebe spontano druge misli, pa se tim jezikom iskazuje nejneiskazljivije. Najvažnije taj jezik sve razumije, mada isti nitko ne razumije. Poezija je disciplina života, pjesnik ima viziju i otkriva, a cilj je vidovit pjesnik, kojem je dostupna neotkrivena tajna duše, koja je univerzalna. Jezik ne smije tajnama zamagljivati ljudsko biće, jezik ga mora učiniti jasnim. Rimbaud nalazi put pomoću kojeg kontrolira eidetske izvore, sve ih je prebrojio i nakon toga se prepustio askezi i egzaltaciji, hrabro ponirući u nepoznato. Zato eksperimentira s hašišem, drogom od konoplje, s alkoholom, ne bi li istjerao iz svojeg života svaku utješnu ljudsku nadu i istinito vidio na čemu je: “Uspjeh tako da iz mog duha iščezne svaka ljudska nada. Kao divlja životinja podmuklo sam skakao na svaku radost, da je ugušim.” Nikad ga nitko ni u čemu nije podržao. Neprestano je sanjao da će doći do bogatstva i moći pješačiti po cijelom divnom svijetu. Uvijek se vraćao, a kome drugome, nego majci. Nikad onako kako je želio, sa džepovima punim novaca, da je izvede iz siromaštva, nju, za koju je više od samog sebe želio da živi u raskoši. Namjerno ne želim govoriti o Verlaineu. Ionako to možete pročitati u svakoj Rimbaudovoj biografiji. Želim samo reći da se dao uzdržavati Verlaineu u trenucima kad se otimao od siromaštva. Samo toliko. 1891. Teško je obolio. U Marseilleu su mu amputirali nogu. Umro je također u Marseilleu, u bolnici, 10. studenog 1891. sa 37 godina. Važno je reći, da 16 godina nije napisao ni jednog stiha. Posljednju pjesmu “San” napisao je u listopadu 1875.
Dobra jutarnja misao
U četiri jutrom, leti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.
Na ogromnom se Gradilištu,
Gde sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvoseče.
U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gde će raskoš gradska da se
Smeje ispod lažnog neba.
Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja -
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.
Epitaf za osuđenu knjigu
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi
Njoj
U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…
U četiri jutrom, leti,
San ljubavni još se sanja.
Miris noćnog svetkovanja
Zorom kroz šumarak leti.
Na ogromnom se Gradilištu,
Gde sunce Hesperida teče,
S rukavima zasukanim
Komešaju drvoseče.
U pustinji biljnoj treba
Oplate da spreme krasne
Gde će raskoš gradska da se
Smeje ispod lažnog neba.
Za radnike – podanike
Jednog vavilonskog kralja -
Venero, pusti ljubavnike
Čija je duša puna slavlja.
O kraljice pastira!
Daj radniku rakiju životvornu,
Nek mu snaga bude mirna
Do kupanja u podnevnom moru.
Epitaf za osuđenu knjigu
Dobroćudni, mirni čitaoče,
Kome srce trezvenošću bije,
Baci ovu knjigu, vedra nije,
Iz nje sjeta i razvrat se toče.
Ako nisi školovat se htio
Kod Sotone-meštra prepredena-
Za tebe će ostat neshvaćena
Il’ ćeš reći da sam mahnit bio.
Ako udes snagu ti je dao
Da zaroniš u ponore zala,
Štuj me, da bi ljubit me znao.
Bolna dušo, dušo radoznala,
Koja tražiš raj svoj, ti me sudi,
Požali me!- il prokleta budi
Njoj
U ružičasti vagon sa plavim jastucima
Sešćemo, zimi, pa na put!
Biće nam dobro. Gnezdo sa ludim poljupcima
Skrivaće svaki dremljiv kut.
Sklopićeš tada oči, da ne vidiš kroz prozor
Sav čudovišni onaj puk
U kom se mrzovoljno, da ispuni te grozom,
Crn demon ceri, crni vuk.
Tad će ti iznenada pecnuti obraz nešto.
I sićušni poljubac vratom će tvojim vešto
Potrčati, ko pauk lud…
Rekavši: “Traži”, ti ćeš prignuti glavu k meni;
I tražićemo dugo tu bubu, zaneseni,
- A ona će da skita svud…
Poslednja izmena: