Aleksa Šantić

[bpr]

OJ MLADOSTI...

Oj mladosti, slatka čašo,
Iz koje se nektar pije!
Oj mladosti, zlatni danci,
Gdje nam sreća vijence vije!

Kô perivoj toplog juga
Tebe samo cvijeće krasi;
Ti si sveta kao što su
Heruvimski sveti glasi.

Slatke želje, slatke nade
Sjaju posred srca živa,
A pod krilom zlatnog sanka
U raju ti duša biva.

Kô proljeće milocvjetno,
Kad se lahor gorom vije,
Kao nebo, kao zvijezde,
Ti si puna poezije.

Ti ljubavi dižeš hrame
I čistom ih vjerom kadiš:
Zagrljajem, milovanjem
I poljupcem dušu sladiš.

Oj mladosti, oj radosti,
Ti si samo život pravi;
Druzi, braćo, kucnimo se,
Nek se sveta mladost slavi!




U Mostaru, 21. decembra 1890. ​

 

[bpr]

MILO MJESTO

Tamo gdje 'no lipa brsna
Guste sjenke širi hlad,
Gdje umilna pjesma slavlja
Duši pruža rajski slad;

Tamo, gdje 'no lahor mali
Miomirni njiha cv'jet,
Gdje 'no potok punan milja
Žuboreći zdravlja sv'jet;

Tu gdje sunce najmiliji
S neba šalje sveti sjaj,
Tu je moje mjesto milo,
Tu je moga žića raj!

Haj, koliko sretnih časa
Proveo sam mlađan tu!
U zahlatku lipe cvjetne
Na grudima grleć' nju;

Ljubio joj usne rujne,
Milovao kose pram; -
U duši se pjesme vile,
Podig'o se vjere hram.

Zdravo, lipo, lipo draga,
I zahladak mili tvoj,
Oj potoče, cv'jete, slavlje -
Milo mjesto, zdravo hoj!




Mostar, 29. maja 1890. ​

 

[bpr]

O, NIKAD VIŠE...

O, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće jadi moju dušu c'jelu.

K'o sjetna tica, što u krugu tavnu
Ledenih žica zarobljena stoji,
Snivaću i ja o blaženstvu davnu
O slatkom raju poljubaca tvoji'.

Ja sam k'o stablo, kome vjetar hudi,
Raznese lišće u daleke strane,
K'o vječni sužanj, koji zalud žudi
Osmejak mili one zore rane.

Po tavnoj noći, kad sveštenim mirom
Prel'jeće sanak nečujno i blago,
Besvjesno lutam na grudima s lirom,
I zv'jezdam' šapćem tvoje ime drago...

Ja suzam' kvasim tvoju sliku bajnu
I gledam osm'jeh, što s usana l'jeće,
Al' zaman suze, nikad prošlost sjajnu,
Nikad mi tebe darovati neće...

Oh, nikad više, nikad moja ruka
Stisnuti neće tvoju ruku b'jelu, -
K'o tužni odjek tajanstvenog zvuka
Kidaće boli moju dušu c'jelu.




Mostar, 8. januara 1893. ​

 

[bpr]

OSTAJTE OVDJE...

Ostajte ovdje!...Sunce tuđeg neba,
Neće vas grijat kô što ovo grije;
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije.

Od svoje majke ko će naći bolju?!
A majka vaša zemlja vam je ova;
Bacite pogled po kršu i polju,
Svuda su groblja vaših pradjedova.

Za ovu zemlju oni bjehu divi,
Uzori svijetli, što je branit znaše,
U ovoj zemlji ostanite i vi,
I za nju dajte vrelo krvi vaše.

Kô pusta grana, kad jesenja krila
Trgnu joj lisje i pokose ledom,
Bez vas bi majka domovina bila;
A majka plače za svojijem čedom.

Ne dajte suzi da joj s oka leti,
Vrat'te se njojzi u naručju sveta;
Živite zato da možete mrijeti
Na njenom polju gdje vas slava sreta!

Ovdje vas svako poznaje i voli,
A tamo niko poznati vas neće;
Bolji su svoji i krševi goli
No cvijetna polja kud se tuđin kreće.

Ovdje vam svako bratsku ruku steže -
U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta;
Za ove krše sve vas, sve vas veže:
Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta,

Ostajte ovdje!... Sunce tuđeg neba
Neće vas grijat kô što ovo grije -
Grki su tamo zalogaji hljeba
Gdje svoga nema i gdje brata nije...




1896. ​

 

[bpr]

I OPET MI DUŠA SVE O TEBI SANJA


I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tavni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih će nova zagrmiti jeka...




27. augusta 1896.
​

 

[bpr]

BLAGO TEBI...


Blago tebi, ako na svijetu
Nađeš srce, u kom vjera sjaji,
U kome se čista ljubav taji
Kao miris u rosnom cvijetu.

Ljepšeg dara od tog' dara nema, -
U toj sreći tek bi sreća bila;
Čisto srce nebeska su krila,
Što ih Gospod s blagoslovom sprema.

Blago tebi, ako vjerno bije
Na tvom srcu jedno srce drugo:
Skrsti ruke i moli se dugo
Onoj Misli, što nad tobom bdije!




18. I 1896.
​

 

[bpr]

ŠTO TE NEMA?...


Kad na mlado poljsko cv'jeće
Biser niže ponoć nijema,
Kroz grudi mi želja l'jeće:
"Što te nema, što te nema?"

Kad mi sanak pokoj dade
I duša se miru sprema,
Kroz srce se glasak krade:
"Što te nema, što te nema?"

Vedri istok kad zarudi
U trepetu od alema,
I tad duša pjesmu budi:
"Što te nema, što te nema?"

I u času bujne sreće
I kad tuga uzdah sprema,
Moja ljubav pjesmu kreće:
"Što te nema, što te nema"...




1897.
​

 

[bpr]

JA NE MOGU OVDJE...


Ja ne mogu ovdje; ovdje led me bije,
Ovdje nema sunca što me tako grije,
Sunca, milog sunca, sunca moga raja -
Moga zavičaja.

Ja ne mogu ovdje. Moja duša voli
I lijepu Ronu i vodu Limana,
I daleke šume što se vide doli
U podnožju hladnom vječnoga Monblana;
Moja duša voli ovaj kraj slobode,
Ovu zemlju ljudi, jednakosti, prava.
Al' tamo, vrh kršâ gdje oblaci brode,
Tamo, s golih brda gdje miriše trava,
Tamo, gdje su moji drugovi i braća,
Tamo, rodu svome duša mi se vraća.

Ja ne mogu ovdje. Tamo gdje uveče
Vrh dalekih brda kao vatra plane,
Ispod crnog Huma gdje Neretva teče;
Tamo gdje me ljube, tamo gdje me vole,
Gdje se moja braća za rod bogu mole;
Tamo gdje sam snivô one zlatne snove,
Tamo moja duša plačući me zove.
Ondje nek me jednom i u grob sahrane.




Ženeva, 1902. ​

 

[bpr]

PROLJEĆE


Nemoj, draga, noćas da te san obrva
I da sklopiš oči na dušeku mekom!
Kada mjesec sine nad našom rijekom
I na zemlju pane tiha rosa prva,

Rodiće se mlado proljeće! I svuda
Prosuće se miris plavih jorgovana;
I pahulje snježne padaće sa grana
U naš bistri potok što baštom krivuda.

Uzviće se Ljeljo nad našim Mostarom,
I svaki će prozor zasuti beharom,
Da probudi srca što ljube i gore...

Zato nemoj, draga, da te san obrva!
Dođi, i u bašti budi ruža prva,
I na mome srcu miriši do zore!




1906.
​

 

[bpr]

NERETVA


Nada mnom, u bašti, mašu breskve pune
Zelenih lepeza i prvog zarutka;
Pripilo se sunce i u lisne krune
Kao da bi htjelo sve zlato da utka.

Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka,
Gledam kako doli, o hridinu šuplju,
Neretva se lomi, a s visokih kuka
Naga djeca skaču i s vikom se kuplju,

Dok najmanje jedno po prudu se valja.
Galebovi kruže. Nekoliko pralja
Pratljačama mlate, i o greben greda

Razbija se eho, mre. Rijeka čista,
Prepuna smaragda, putuje i blista,
I red bliskih kuća u njoj se ogleda.




1912.
​