10.11.2009., utorak
Bila sam Jehovin svjedok-svjedočanstvo pravoslavke
Bila bih neiskrena ako ne bih priznala da me je članstvo u Jehovinoj organizaciji činilo presretnom i ispunjavalo svaki moj dotadašnji san. Kako sam mogla hodati svijetom, živjeti i disati, a pritom ne biti jehovin svjedok, pitala sam se? Zašto ih nisam srela ranije? Bila bih potpuno druga osoba! Takva se i tolika revnost začela u meni, ali, kako kažu Sveti Oci pravoslavni, mnogi revnošću nazivaju ono što je zapravo samo strast. Pa tako i ja. Mama sestre i ja redovno smo posjećivale sve skupštinske sastanke koji su se održavali u našoj neposrednoj blizini. Ukupno ih ima pet tjedno, po jedan sat. Srdačna dobrodošlica koja nam se svaki put sve toplije izražavala bila je toliko privlačna da smo, sestre i ja, riješile da s vremena na vrijeme propustimo po koji sastanak kako bi nas se zaželjeli što više. Redovni susreti neminovno stvaraju naviku, ali oni s vremenom doprinose i osjećaju pripadnosti, a meni je u to vrijeme do prihvaćanja bilo više nego do ičega, budući da sam, zbog nerazumijevanja okoline, prekinula većinu dotadašnjih društvenih odnosa. Dakle, osnovna privlačnost sekte jeste to što vam se ona nametne kao brižna majka, kao proširena porodica, važnija i požrtvovnija od biološke, koja sasijeca sve dotadašnje veze, preko kojih biste, kao preko nekog emocionalnog mosta, mogli da se vratite prijašnjem načinu života, ako ikada posumnjate. Pomisao na napuštanje sekte jeste pomisao na samoću i bezizlaznost, što sam osobno iskusila. Ljubica je sa divljenjem uvijek govorila: „Zamisli Marija, Jehovinih svjedoka ima u svim zemljama i na svim otočnim područjima! Mogu otići bilo gdje i uvijek imati nekog svog!“
Završila sam drugu godinu srednje škole i krstila se kao simbol da sam se odrekla dotadašnjeg života i predala na poslušnost Jehovi i njegovoj organizaciji. Sljedeće školske godine, umjesto Marije, na njeno mjesto sjela je neka nova, promijenjena djevojka, koja je samo fizičkim izgledom nalikovala onoj staroj. Od buntovne, nestašne i vesele djevojčice nije bilo ni traga; tu je sjedila stroga, razumna i hladna osoba koja više nikome ništa nije značila i to je se uopće nije ticalo. Ona je na svoje dojučerašnje prijatelje gledala samo kao na plijen koji, ako odbije suradnju, nepovratno ostaje imaginarni i bezlični osuđenik na pogibao i društvo sotone. Sve sam više postajala dio grupe. Pozivali su me na društvena okupljanja koja su pod obavezno sadržavala duhovnu komponentu: pjevale su se duhovne pjesme, prepričavala iskustva iz službe propovijedanja ili igrale igre u kojima zamisliš neku biblijsku ličnost, a ostali pogađaju o kome je riječ. Za ovo posljednje svatko se trudio otkriti neku najnepoznatiju starozavjetnu ličnost kako bi likovao u svom temeljnom poznavanju Svetoga Pisma. Takvi su se isticali poimence svojom neskrivenom gordošću, a ostali se zdušno trudili da tu gordost slatkorječivošću što više potaknu. Vrhunac slave za jednog Jehovinog svjedoka (osim biti nadglednik, starješina ili betelski radnik) bile su uloge u kostimiranim dramama na većim kongresima. Ako te pozovu da glumiš, to se čuva u najstrožoj tajnosti, kao kakav sveti rad, dok ti pucaš od samo zadovoljstva. Vezano uz to postoji bezbroj anegdota. I udvaranje Jehovinih svjedoka je isključivo na temelju Pisma: simpatiji se pošalju citati, najčešće iz Pjesme nad pjesmama, a ona odluči da li će se udati ili ne. Jehovini svjedoci ne slave rođendane niti Novu godinu, ali se baš za te datume okupe i gledaju novogodišnji televizijski program, zabavljaju i slade tortama i kolačima, jedino što u dvanaest ne ustaju da nazdrave i jedni drugima čestitaju nadolazeću godinu. Ako bi im neki nevjernik, u neznanju njihovog stava, pak, uputio čestitke, oni svi do jednoga odgovaraju: „da, da, i mi želimo sretnu godinu i uopće sretan život, ali to pod ljudskim vladavinama nije moguće, već samo pod Božjom. Vjerujete li da će doći vrijeme kada ćemo svi živjeti istinski sretni i u rajskim uvjetima?“ I već kod prve riječi pogledali su na sat, jer time počinje njihovo propovijedanje koje, u satima, treba da izvijeste skupštini.
Mlađa školska djeca zbog ovih i sličnih zabrana (kao što je poštovanje državne zastave i himne, obilježavanje praznika Svetog Save kao školske slave, pohađanje predmeta obrane i zaštite i određenih vanškolskih aktivnosti) osjećaju izopćenost među vršnjacima. Oni su prisiljeni, radi savjesti o kojoj često ne znaju gotovo ništa, da se skrivaju po školskim toaletima u kritičnim situacijama. Ovo nije samo pretpostavka, već iskustvo moga malog brata koji je imao svega pet godina kad smo ga uveli u organizaciju. Kada je pošao u školu, išao je zaobilaznim putem do sale za sastanke kako drugovi sa igrališta ne bi vidjeli kako nosi odijelo i kravatu, a svakome je jasno na kakvo bi izrugivanje naišao. Prava je sreća i moja neopisiva radost, budući da sam ga osobno poučavala učenju Svjedoka i bila glavni poticatelj njegovog ostanka u sekti, da je po mom izlasku odlučio da me slijedi uviđajući, iako veoma mlad, da se radi o jednoj spekulativnoj mašineriji. To su doslovce njegove riječi. Izrastao je u bistrog, oštroumnog i razumnog mladića kome dušegubnost sekte nije nanijela trajne posljedice, već ga je borba za istinu i prepoznavanje laži učinila mudrim i dala zrelost daleko ispred svoje generacije. Privlačnost Jehovinih svjedoka je mnogostruka, ali samo naizgled. Ljubaznost se veoma brzo pretvori u stalne razmirice, poticaj na napredovanje u zavist, poštovanje određenih normi i zakona u okrutno licemjerstvo. Oni nemaju slobodu duha već su robovi slova i zakona.
Odnos među članovima
Moj očuh je uvijek želio da se riješi „suvišne djece“ iz prethodnih brakova, kako bi konačno on, moja mama i njihov zajednički sin bili prava porodica. Tu svoju želju nije skrivao ni pred svojom rođenom djecom, a kamo li preda mnom i Ljubicom. Dok je svog najstarijeg sina materijalno osigurao, meni je, kao sljedećoj na redu da napusti roditeljski dom, na određeno vrijeme (dok se ne snađem) plaćao jedan sobičak u porodici Jehovinih svjedoka. Stanovala sam sa dotadašnjom najboljom prijateljicom koja je bila pionir, a ja sam se spremala da prihvatim tu“ predivnu i neponovljivu počast“. To je bilo vrijeme inflacije 1993., i naš je život bio više nego skroman, ali kako sam u to vrijeme razmišljala samo o pojačanom djelovanju na polju misionarenja, sve ostalo je padalo u drugi plan. Sukob između mene i sestre sa kojom sam stanovala počeo je za vrijeme jednog Posebnog sastanka Jehovinih svjedoka koji se održavao u Hali Pionir, u Beogradu. Sestra je, bez pitanja članova porodice kod kojih smo stanovali, organizirala prenoćište u našem bijednom sobičku za mnogobrojne svjedoke iz unutrašnjosti. Kada su stali navirati pokazalo se da jedva imamo dovoljno dušeka za sve, ali nam je bilo ponestalo prostora gdje bismo te dušeke stavili. Bilo ih je svuda: u blagovaonici, po sobama, hodnicima, podovima…A o hrani da i ne govorim! Svi su se nadali da gostoprimstvo uključuje i hranu, što smo nas dvije istinski željele ponuditi, ali do tada jedva da smo imale za dva obroka dnevno. Sama sam mijesila kruh, jela samo džemove donesene od kuće, a voda na usta mi je polazila svaki put kada bi iz kuhinje domaćina zamirisao špinat, jer ga ja sebi nikada nisam mogla priuštiti. Jednom sam se sa cimericom žestoko posvađala oko količine luka koju treba staviti u varivo. I sad, sa praznim frižiderom i bez ikakvih zaliha, trebalo je nahraniti desetine pridošlica. Uvidjevši svoju nepromišljenost što se primila obaveze koju nije mogla ispuniti i pri tom podnoseći nimalo zadovoljne poglede vlasnika stana, moja cimerica je postala strahovito nervozna, otresala se i derala na svoje goste za svaku sitnicu, vrijeđala nas i svima zagorčavala život. Vrhunac je bila jedna neoprana šalica u sudoperu zbog koje je napravila pravu scenu, upućujući neobuzdane grdnje na moju adresu. Naši gosti svi do jednoga stadoše na moju stranu, što ju je samo dodatno razjarilo. Posebni sastanak je prošao i odnosi među nama zahladiše. Jednostavno je prestala komunicirati sa mnom, sve što smo do tada dijelile postalo je „moje“ i „tvoje“, osim što je bez pardona koristila frižider koji sam donijela od kuće. Takav život mi je bio nepodnošljiv. Nisam mogla vjerovati da se netko toliko može duriti zbog neke beznačajne stvari, a ovamo se udara na sva zvona o opraštanju u krupnim stvarima i kršćanskoj ljubavi kakve nema nigdje na svijetu. Nekoliko mjeseci sam joj svakog jutra na jastuku ostavljala poruke sa molbama za pomirenje, za sve sam se ispričavala, pisala joj kako takvo ponašanje nije dostojno Jehovinog svjedoka, a kamo li jednog pionira i slično. Oglušila se o svaku moju riječ, cijepajući moja pisma i bacajući ih u posudu na komodi kako bi ja vidjela da ih je ona pocijepala. Na kraju izložih problem starješinama koji nas brže bolje dok se stvar nije pročula u skupštini pozvaše na razgovor. Uplašena da će joj se oduzeti prednost da bude pionir i čak, ako ostane tvrdoglava, biti isključena za primjer drugima, sestra se formalno pomiri sa mnom. Nezdravo i oskudno se hraneći i boraveći u ledenom sobičku koji se nikako i ničim nije dao zagrijati, razboljela sam se dobivši temperaturu od 40 C. Sva u groznici nisam znala za sebe i mama me vratila kući. Moja nekadašnja cimerica se udala i promijenila skupštinu, ali mi nikad nije oprostila neopranu šalicu i okretala je glavu na drugu stranu svaki put kad bismo se srele. Toliko o kršćanskoj ljubavi i spremnosti na opraštanje o kojima Jehovini svjedoci pjevaju hvalospjeve samima sebi. Osim toga, oni su uvijek spremni da se hvale kako su besprijekorno moralni, porodice su u vječitoj ekstazi sreće, na okupu i u međusobnoj pažnji i ljubavi.
Često smo Ljubica i ja posjećivale lozničku skupštinu, jer smo tamo imali mnoge prijatelje. Sve dok se čuvena loznička skupština nije raspala kao kula od karata. Starješina te skupštine, čovjek u kasnim četrdesetima, čiji su žena i sina kao opći pioniri bili vazda zaposleni propovijedanjem, odbjegao je u preljubničkom galopu s jednom veoma mladom sestrom, što je izazvalo pravi skandal. Oblasni nadglednici, starješine iz okolnih skupština i sva druga vodeća braća brže bolje su se skupila da skandal kako –tako zataškaju. No, to se nije lako dalo učiniti. Kako kakva zaraza preljub se širio Loznicom. Jedna sestra je rekla: „kad može starješina, što ne bi i ja“, i pobjegla s nekim taksistom, ostavivši dvoje male djece. Rođeni brat one mlade djevojke koja je pobjegla sa starješinom, koji je očigledno na silu pod utjecajem majke bio svjedok, iskoristio je pomutnju i istupio iz organizacije postavši pravi ateist. Srela sam ga nakon što sam izašla iz sekte i on se nije mogao načuditi da ja još uvijek vjerujem u Boga. Djevojka sa kojom se zabavljao dok je bio svjedok, živjela je u bludu sa dosta starijim muškarcem, i starješine je preko noći isključiše da ne prlja skupštinu… poznavala sam jednog brata fanatičnog u svojoj vjeri i ispunjavanju svojih vjerskih obaveza. Žena i kći su dolazile na skupštinu kao po kazni, krile se od ostalih ni sa kim ne razgovarajući i uvijek su mi djelovale na smrt preplašene. Kada se saznalo da ih surovo kažnjava za svaki propušteni sastanak ili nemaran biblijski studij i batina do besvijesti, razlog njihovog straha je bio više nego opravdan. Starješina naše skupštine, punački, samozadovoljni bravar, imao je ženu koja se iz dana u dan topila pred našim očima. Nikada nije bila nasmijana, vječito umorna i ispijena, praznog i tupog pogleda, tiha do samopotiranja… Vidjela sam je jednom kada sam već izašla iz sekte i nisam mogla sakriti tugu koju sam osjetila: bila je hodajući leš! Sve nas je kao grom pogodila vijest koja se munjevito pronijela po svim skupštinama-jedna naša sestra se iz, naizgled, neobjašnjivih razloga objesila! Kolale su svakakve glasine iz kojih je samo jedno bilo jasno: ni u snu se nije moglo zamisliti da je besprimjerno tovarenje tereta za teretom koja su braća činila u cilju što efikasnijeg propovijedanja, pri tom izazivajući kod pojedinaca neizdrživi osjećaj krivice ako ne bi bili u stanju da adekvatno odgovore zadacima-razlog njenog samoubojstva. Sve drugo je dolazilo u obzir samo to ne! Još jedna sestra se objesila, u kupaonici, remenom, usred bijela dana, dok su joj mala djeca plakala na hodniku. Kasnije se šuškalo kako ju je muž, također svjedok, nemilosrdno i divljački maltretirao čak joj držeći dlanove na vrelim ringlama! Primjera ima bezbroj. Svaki svjedok će jasno i glasno reći kako je sve ovo slabost i nesavršenost pojedinca, koji je lažno i licemjerno pristupio „istini“, pa je to moralo u određeno vrijeme izbiti na površinu. Ono što je neosporno jeste da takvo ponašanje ne proizlazi iz samog učenja organizacije, niti ona bilo koga nagoni na zlodjela. Međutim, isti ti svjedoci zdušno kritiziraju svećenstvo ostalih Crkava, pri tom ne priznavajući slabosti pojedinaca, već optužuju baš učenje Crkve i to koriste kao najvažniji argument u službi od vrata do vrata ne bi li pridobili što više članova. Svi ovi i mnogi, mnogi drugi primjeri čuvani pod čeličnim velom tajne, ne bi bili ni spomenuti da Jehovini svjedoci toliko ne trube o svojoj besprijekornosti u svemu. Pred nevjernicima koje treba zavrbovati oni se predstavljaju kao sveti, ni mrtvi ne bi otkrili ma što bi bacilo i najmanju sjenku na skupštinu (kod njih je nepisano pravilo: „i najgori brat je uvijek bolji od najboljeg svjetovnjaka“), a dotle, izolirani, sklonjeni od očiju javnosti, nisu ništa bolji od onih na koje bacaju drvlje i kamenje. Možda su i gori tim prije što su vazda pod pritiskom da navlače maske ljubaznosti, pokornosti i skrušenosti, pa kad jednom maska spadne, kao lavina prokulja sav nagomilani gnjev koji kasnije ubire gorke plodove, koje treba, svakako, pošto-poto zataškati. Nije mi cilj da blatim bilo koga, jer sam ja kao svjedok sve ljudske slabosti shvaćala u ispravnom kršćanskom svjetlu, ali propagandno farizejstvo je nedopustivo. Ništa nisu bolji od bilo koga drugoga, osim u svojoj fašistoidnoj disciplini i organiziranosti.
Kazivanje bivše članice Jehovinih svjedoka…
(Parohijske vijesti, glasnik SPCO zagrebačke,
[/FONT][FONT="][/FONT]
