Nacionalni taxi je onakav kakav treba da bude. Medjutim, oni ne daju nikakav popust. Po navici, kada mi zatreba, zovem Pink Taxi, oni daju 20% na cenu koja izadje na kraju voznje (mada, to uglavnom daju i drugi).
Ne volim kada me taksista smara o svojim pogledima na zivot i o svojim gledistima i problemima u toku voznje. Najvise volim kada cuti.
Da je srece, pa da ti kaze dobar dan, do vidjenja, kakvu muziku zelite da slusate i slicno...
Taksisti na autobusnoj i zeleznickoj stanici u Beogradu, najveci su kokosari i secikese. Slicno je i sa aerodromom. Ponasaju se kao lesinari. Takve treba ignorisati, pa neka propadnu.
Kada sam prinudjen odatle ici taksijem, odem do ispod starog tramvajskog mosta i stopiram neki taksi koji ide iz pravca Novog Beograda. Razlika u ceni je sigurno manja za nekih 150-200 dinara.