Rade Serbedzija

[GKZ]

Popodnevna pjesma

Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao,
njeznu i pohotnu
u ono dvoriste u kojem sam vas gledao,
draga susjedo
Tisucu devetsto pedeset sedme godine
Kada je bila jesen slicna ovoj
I kada su jos u moj san udarali prozori
Roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini
U gradu koji je postajao moja bolnica
A mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji
plavi i uspavani
Adresiram tamo ovu misao i kazem: steta
Bili ste ljubavnica mog cimera od osam do jedanaest
svakog jutra
Kako ste se zvali Ema, Selma, Alma, Adela
Da li je sto izmijenilo Vase lice, oci i trbuh
A kako sam Vam zavidio vracajuci se iz setnje
od osam do jedanest izjutra
Uz cetvrt kruha i mlijeko u jednom blijedom Pescenickom mljekarstvu
Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao
malo crnog i malo tamnozelenog
I danas Vam iskreno kazem: steta, steta
Vise vjerojatno i niste za takva sta
Ponovo ono dvoriste
Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi
Vi znaci danas dolazite jos ranije u moju sobu - oko pola sedam
A ja bas izlazim - steta
Jer moj je cimer mrzovoljan tako rano
I ja bih Vam vjerojatno pruzio vise
Ali ja idem u setnju
I setao sam tako godinu i drugu
I ne da Vam se hvalim - bilo je toga
Kakve sve zemlje, pica, kakva mora, gdje sam sve bio
Gdje sam sve ljubio i kakve zene
Jer vama otvoreno mogu reci
Kuda sam sve setao po kisi ujutro
Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije
Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste
I kakva je mene ostavljala na sjeveru
Pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda
Daleko, daleko, kao u snovima
Opet netko ovdje u Zagrebu u Jurijevskoj
Pa oci providne i dragocjene jedne Cehinje iz Brna
Vozderkove
Premjestene zauvijek u moju utrobu
A takav snijeg i sve sto treba - bilo je, bilo
Ali ono dvoriste u kojem sam Vas vidjao
Izmedju dva neodredjena stabla crna od vlage one jeseni
Vas tako obicnu i raskalasnu domacicu i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi
U sezonama 1957,58 i sljedece
steta, nepovratno steta

Niceg nema, niceg nema od tebe, od mene

 

[GKZ]

Zaboravi

ZABORAVI

Ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
Kao da me srećes prvi put.
Nismo li se mi već negdje vidjeli,
Kaži...
i zaboravi.

Zaboravi
dane koje smo nekada zajedno...,
I noći zaboravi...
Gradove kojima smo mijenjali imena,
I ucrtavali u karte samo nama dostupne...

Onaj hlad pod maslinama u našoj uvali,
uvali mirnih voda.
Otok naš
i ime broda pjesnika
koji nas je tamo nosio...

Zaboravi da si ikada rekla da me voliš,
I kako se nikada,
nikada,
nećemo rastati.

Treba zaboraviti naslove knjiga
Koje smo zajedno čitali,
Filmove koje smo gledali,
Hemfri Bogarta i Kazablanku,
Naročito zaboravi...

Ulicu divljih kestenova
s početka Tuškanca....

I onaj naš poljubac na kiši
Za koga bi znala reći:
"Nikada neću zaboraviti".
Molim te zaboravi...

I kada ti kažem da zaboraviš,
Kažem ti to zato što te volim
Kažem ti to bez gorčine,

Otvori oči ljubavi,
Našim gradom prošli su tenkovi.
Odnijeli su sobom sve što smo bili,
Znali...
Imali...
Zato... Zaboravi.

Čemu sjećanja ...?
Pogledaj kako trešnja u tvome vrtu,
Iznova cvjeta svakoga proljeća.
Nasmiješi se jutru koje dolazi,
Zagrli bjelinu novih dana
i zaboravi.

Kasno je već dragana,
hoću da kažem, zreli smo ljudi,
To jest, nismo više djeca

I znam da nije lako,
I znam da možda i boli...
ali pokušaj,
Molim te,
pokušaj.
Zaboravi...

I ako me sretneš negdje u gradovima stranim,
Po kojima se muvam u posljednje vrijeme,
Sretni me,
kao da me srećeš prvi put;
"Hej, nismo li se mi već negdje vidjeli?"
Kaži...
i zaboravi...

 

[GKZ]

Pa to je krasno

PA TO JE KRASNO

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njzinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
dojkama, kukovima,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
A ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset milijuna na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.

Enes Kišević

Recituje Rade Serbedzija:

 

[GKZ]

Vec sam ti pricao to

Vec sam ti pricao to


Da li znas, i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
nekada...
prasnjava slika i cesta od sna... curice...
drugova pjesama... u dusi se budi djetinjstvo...
zamisli... mirise lipa.... i ljeto je tu...
kasnije snijegovi...
pramen sam magle pod neonskim svijetlom u zimu...
pricam ti... imao sam druga ko brata ja...
sada pustinja...
ceznjiva pisma... Pacifik od tuge i sjecanja...
kazu sudbina...
ta k***a bol, ime mora imati... i razlozi...
milion prica, al' svaka vodi samo do pustosi...
pitam da li znas...
a znam da ne znas niti ces ikada shvatiti...
a i zasto bi...
oprosti, ta gorka tecnost iz mene gluposti govori...
nije nostalgija...
ta je romanticno, nevino cedo, spram ovih stanja...
necu da spominjem, rat i uzase,
politiku, i slicna sranja...
necu da ponavljam... pravda ne postoji...
ta to je jasno bar...
hocu da dopustim suzu ljubavi,
sa njom sam divan par.
kasno je, znam... curi noc...
svaka je mala vjecnost za mene.
da, znam, moras poc,
o kako nervira kad zadnji autobusi se izgube...
pitam, ...da li znas i ja sam nekada imao grad, ulice...
draga lica u dvoristu... pod kestenom stol...
ah, vec sam ti pricao to.

 

[GKZ]

Rastanak

RASTANAK

Jos nocas draga budi tu kraj mene ti,
U nasoj sobi, sjecanje nek izgori.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos nocas draga
Njeznost stara govori,
To traze luku
Mojih snova brodovi.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos nocas draga Don Kihot zivi u meni,
Jos samo nocas.
Zablude smjesne i ovaj vjetar pijani,
Jos samo nocas.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.

Jos nocas draga tuga tuzno mirise,
Jos samo nocas.
Sutra sam stranac, sutra sam daleko, najdalje,
Jos samo nocas.

Poleti ptico pustim poljem,
Rasiri krilo ranjeno!
I leti ptico kraju boljem,
Sokol te nije volio.
Sokol te nije volio.

Svu noc je padala kisa i
Drveni pod je skripao
dok sam se spremao za put.
Taksi je cekao pred vratima i
Telefon je poceo da zvoni.
Na stolu su ostale stare fotografije,
U sobi miris vina.

Jos nocas draga ja gledam svijetla ovog grada,
Jos nocas draga, putujemo mrak i ja,
Samo jos nocas,
Mrak i ja.

 

[GKZ]

Cekaj me

CEKAJ ME

Cekaj me i ja cu sigurno doci
samo me cekaj dugo
Cekaj me i kada zute kise
noci ispune tugom
Cekaj i kada vrucine zapeku
i kada mecava brise
cekaj i kada druge nitko
ne bude cekao vise
Cekaj i kada pisma prestanu
stizati izdaleka
cekaj i kada cekanje dojadi
svakom koji ceka

Cekaj me i ja cu sigurno doci
Ne slusaj kada ti kazu
kako je vrijeme da zaboravis
i da te nade lazu
Neka povjeruju sin i mati
da vise ne postojim
neka se tako umore cekati
i svi drugovi moji
i gorko vino za moju dusu
nek piju kod ognjista
Cekaj. I nemoj sjesti snjima
i nemoj piti nista

Cekaj me i ja cu sigurno doci
sve smrti me ubiti nece
Nek rekne tko me cekao nije:
Taj je imao srece!
Tko cekati ne zna, taj nece shvatiti
niti ce znati drugi
da si me spasila ti jedina
cekanjem svojim dugim
Nas dvoje samo znat cemo kako
prezivjeh vatru kletu
naprosto, ti si cekati znala
kao nitko na svijetu

 

[GKZ]

Uzalud je budim

UZALUD JE BUDIM

Budim je
zbog sunca koje objasnjava sebe biljkama
zbog neba razapetog izmedju prstiju
budim je
zbog reci koje peku grlo
volim je usima
treba ici do kraja sveta
i naci rosu na travi
budim je zbog dalekih stvari
koje lice na ove ovde
zbog ljudi
koji bez cela i imena prolaze ulicom
zbog anonimnih reci, trgova
budim je
zbog manufakturnih pejzaza, javnih parkova budim je
zbog ove nase planete koja ce mozda
biti mina u raskrvavljenom nebu
zbog osmeha u kamenu
drugova zaspalih izmedju dve bitke
kada nebo nije bilo vise veliki kavez za ptice
nego aerodrom
moja ljubav puna drugih je deo zore koju budim
budim je
zbog zore, zbog ljubavi, zbog sebe, zbog drugih
budim je
mada je to uzaludnije negoli dozivati pticu zauvek sletelu
sigurno je rekla: neka me trazi i vidi da me nema
ta zena sa rukama deteta, koju volim
to dete koje je zaspalo ne obrisavsi suze koje budim
uzalud, uzalud, uzalud
uzalud je budim
jer ce se probuditi drukcija i nova
uzalud je budim
jer njena usta nece moci da joj kazu
uzalud je budim
ti znas, voda protice, ali ne kaze nista
uzalud je budim
treba obecati izgubljenom imenu necije lice u pesku

ako nije tako odsecite mi ruke
i pretvorite me u kamen

 

[GKZ]

Ne daj se ines

NE DAJ SE INES

Ne daj se Ines
Ne daj se godinama moja Ines
drukcijim pokretima i navikama
Jer jos ti je soba topla
prijatan raspored i rijetki predmeti
Imala si vise ukusa od mene
Tvoja soba divota
Gazdarica ti je u bolnici
Uvijek si se razlikovala
po boji papira svojih pisama, po poklonima
Pratila me sljednjeg jutra oko devet do stanice
I rusi se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom
kao list niz jednu beogradsku padinu
U vecernjem sam odijelu i opkoljen pogledima

Ne daj se mladosti moja, ne daj se Ines

Dugo je pripremano nase poznanstvo
I onda slucajno uz vrucu rakiju
i sa svega nekoliko recenica, lose prikrivena zelja
tvoj je nacin gospodje i obrazi seljanke
prostakuso i plemkinjo moja
Pa tvoje grudi, krevet
i moja soba objesena u zraku kao naranca
kao narancasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba
Proleterskih brigada 39 kod Prkovic
Pokisla ulica od prozora dalje i sum predvecernjih tramvaja
Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromastva
Upotreba zajednicke kupaonice
I "Molim Vas, ako netko trazi"

Ne daj se Ines

Evo me ustajem tek da okrenem plocu
Da li je to nepristojno u ovakvom casu
Mozart Requiem Agnus Dei
Meni je ipak najdrazi pocetak
Raspolazem s jos milion njeznih
i bezobraznih podataka nase mladosti
koja nas pred vlastitim ocima vara, i krade, i napusta

Ne daj se Ines

Poderi pozivnicu, otkazi veceru, prevari muza
odlazeci da se pocesljas u nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
Generacijo moja, ljubavnice

Znam da ce jos biti mladosti,
ali ne vise ovakve - u prosjeku 1938
Ja necu imati s kim ostati mlad ako svi ostarite
I ta ce mi mladost tesko pasti
A bit ce ipak da ste vi u pravu
Jer sam sam na ovoj obali
Koju ste napustili i predali bezvoljno
A ponovo pocinje kisa,
kao sto vec kisi u listopadu na otocima
More od olova i nebo od borova
Udaljeni glasovi koji se mijesaju
Glas majke prijatelja, kceri, ljubavnice, broda, brata
Na brzinu pokupljeno rublje pred kisu
I nestalo je svjetla s tom bjelinom
Jos malo setnje uz more i gotovo

Ne daj se Ines

 

[GKZ]

Barbara

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kisilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, ocarana, pod kisom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kisilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smijesila si se, i ja sam se smijesio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki covjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kisi k njemu potrcala
radosna, prokisla, ocarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se sto ti govorim ti
ja kazem ti svima koje volim
cak i onima koje sam jednom vidio
ja kazem ti onima koji se vole
cak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kisu mudru i sretnu, na svome licem sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kisu iznad mora i iznad arsenalom
tu kisu sto je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i sta je sa sobom sada
pod kisom kanonada ognja, krvi i celika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili jos uvijek zivi

oh, Barbara
bez prestanka kisi nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je sruseno
to su porotne kise, strasne i neutjesne
to nije oluja vise od ognja, krvi i celika
to su naprosto oblaci
sto kao pseta crkavaju
kao pseta sto nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga nista ne osta.

Barbara, Barbara

 

[GKZ]

Zasto da se ne druzimo

ZASTO DA SE NE DRUZIMO

Mogu se brda razdvojiti,
Mogu se parkovi razrovati,
Mogu se rastati zaljubljeni,
I kao zvezde oko Zemlje da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?

Mogu se istopiti snegovi,
Mogu se isprazniti parkovi,
Mogu presusiti izvori,
I kao ptice besciljno da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?

Mogu se kasarne napuniti,
Mogu nas vetrovi poneti,
Mogu se zidovi podici,
I oko njih kao slepi misevi da kruzimo,
A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?

A zasto mi da se ne druzimo?
Zasto da se ne druzimo?