Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

ORLOVI RANO LETE

BRANKO ĆOPIĆ:
Vrsta djela:
Roman
Tema:
Pustolovine dječaka sa vođom Jovančetom
Ideja:
Rat prekida bezbrižno djetinstvo, ali nemože prekinuti pravo prijateljstvo.
Glavni likovi:
Jovanče, Lunja, Stric, Lazar Mačak, Đoko Potrk i Nikolca s prikolcom.

​

Kratki sadržaj:
U ovom romanu se govori o grupi dječaka. Oni su učenici četvrtog razreda u Lipovu – jednom bosanskom selu. Na početku oni žive sretan i bezbrižni dječji život. Njihova učiteljica zove se Lana i oni je jako vole.
Kada je učiteljica otišla u varoš, na njezinom mjesto dolazi učitelj kojeg su dječaci prozvali „paprika“. Učitelj je jako maltretirao i tukao djecu tako da su djeca počela bježati od škole. Vođa dječaka je bio Jovanče a osim njega tu su bili Lazar Mačak, Stric, Đoko Potrk, Nikolca prikolca i djevojčica Lunja. U Prokinom gaju oni su napravili jedan logor pod nazivom Tepsija. Tu su bježali iz škole i družili se po čitav dan. Jednog dana Lazar Mačak i Jovanče su otkrili prolaz u jednu podzemnu špilju. Kada se učitelj „paprika“ požalio Knezu da djeca ne dolaze u školu, zajedno sa poljarem Lijanom i roditeljima organizirali su potjeru i pronašli su skrovište djece. Zahvaljujući što su sreli Nikoletinu Bursaća oslobađaju djecu i odluče da odu u vareš da pronađu učiteljicu Lanu. Uskoro počinje rat. Dječaci koji su se do jučer igrali postaju aktivni učesnici i svjedoci tog rata. Oni pomažu partizanima i otkrivaju im tajnu pećinu. Oni učestvuju u obrani svog sela zajedno sa borcima i postaju partizanski kuriri. Na kraju odlaze u rat s nadom da će se ponovo vratiti u Prokinom gaju i u svoj logor Tepsiju.

 

[Mr.Daky]

IVAN SERGEJEVIČ TURGENJEV:
OČEVI I DJECA

Sadržaj:
Radnja romana započinje 20. svibnja 1859. godine.
Otac, Nikolaj Kirsanov, dočekuje sina Arkadija koji treba stići iz
Petrograda gdje je upravo završio fakultet. Nakon petosatnog iščekivanja
Arkadije konačno stiže, ali sa sobom dovodi i prijatelja Evgenija Bazarova,
doktora kojeg veoma cijeni i poštuje. Svi zajedno odlaze na Marjino -
Nikolajev posjed na kojem je ovaj proživio deset mirnih i lijepih godina
sa svojom, sada pokojnom, ženom Mašom i sinom Arkadijem.

​

Sada su se stvari promijenile: Maša je umrla, ondje se još nastanio
Nikolajev brat Pavle Petrovič, a Nikolaj je uspio zavoljeti dragu i milu
ženu Fenječku s kojom ima šestomjesečnog sina.
Već sasvim na početku vidimo neminovni sukob generacija.
Nikolaju je vrlo neugodno zbog Fenječke dok Arkadije otvoreno pita
o njoj i žurno je odlazi pozdraviti. Takve i slične nesuglasice zbivaju
se među njima, no velika ljubav između oca i sina ipak sprečava svađu.
Pravi sukob nastaje između Bazarova i Pavla Petroviča. Dok je Bazarov
nihilist, buntovnik koji sve niječe i ništa ne priznaje, Pavle Petrovič je pravi
aristokrata, uglađen, konzervativan angloman s manirima pravog
gospodina. Tako dani prolaze u sitnim i većim prepirkama.
Nakon dva mjeseca stiže pismo od Matveja Iljiča, daljnjeg rođaka
Nikolaja, koji poziva Pavla, Nikolaja i Arkadija da dođu u grad.
Kako Pavle i Nikolaj ne žele slušati njegova hvalisanja, umjesto njih odlaze
Arkadije i Bazarov koristeći tako ovu priliku da se malo maknu od prepirki
koje već pomalo prijete kulminacijom.
Ondje, u gradu, na jednom balu upoznaju Anu Sergejevnu Odincovu,
ženu koja ih je odmah očarala, iako Bazarov to ne izržava otvoreno.
Ona ih poziva u posjet i oni ponukani znatiželjom već sutradan odlaze
u apartman u koji je odsjela, a tri dana kasnije odlaze u Nikoljskje na
njen posjed. Ondje se zadržavaju petnaest dana; Arkadije uživa u
konverzaciji sa ljupkom i živahnom Aninom sestrom Katjom,
iako malo žalostan jer, kako se čini, Odincovoj je zanimljiviji Bazarov.
Ali ni Bazarov nije ravnodušan prema Ani i to ga strahovito ljuti jer je
za njega idealna, romantična ljubav potpuna besmislica.
Međutim, osjećajima se ne može upravljati i on napokon izjavljuje
ljubav Odincovoj. Ona ga odbija jer joj je duševni mir ipak draži,
iako nije ravnodušna prema njemu.
Zato oni i odlaze, ovog puta kod Bazarovljevoh roditelja.
Oni ga dočekuju gotovo isto kao i Nikolaj Arkadija, vidi se da im je
mnogo nedostajao. Međutim, tek se ondje privremeno nezadovoljstvo
i sitno neprijateljstvo između Arkadija i Bazarova raspiruje.
Oni ponovno odlaze u Marjino gdje su im se svi obradovali.
Bazarov se ponovno upušta u prepirke s Pavlom Petrovičem i to konačno
doseže kulminaciju: Pavle ga poziva na dvoboj potaknut Bazarovljevom
sklonošću Fenječki, koju je i ovaj potajno zavolio. U dvoboju je Pavle
ranjen u nogu, no rana je laka i neopasna te mu Bazarov pruža liječničku
pomoć, a Pavle mu na odlasku pruža ruku nastojeći biti velikodušan.
Arkadije je otišao od kuće prije ovog događaja pod izlikom da ima
nekog posla u gradu, no on je zapravo otišao u Nikoljskje,
ni sam svjestan da ga tamo zapravo vuče Katja. Uskoro mu se pridružuje
i Bazarov. On se ponovno zbližuje s Anom i oni uživaju u zanimljivim
razgovorima. Arkadije je sve više svjestan svoje ljubavi prema Katji,
te je prosi. Uz Anin blagoslov Arkadije odlazi ocu da zatraži i njegovo
odobrenje, a Bazarov također odlazi svojoj kući. Ondje se pri radu sa
bolesnicima zarazi tifusom i nema mu pomoći, pa zato Ani šalje poruku
da je na samrti. Ona dolazi već sljedećeg dana i on umire te napokon
pronalazi svoj mir.
Kod Kirsanovih se, nekoliko mjeseci nakon ovog žalosnog događaja,
slavi ženidba Arkadija i Katje te Nikolaja i Fenječke koji su dobili Pavlov
blagoslov, no ovaj ubrzo odlazi i nastanjuje se u Dresdenu gdje ima
poznanike među englezima i francuzima koji su na proputovanju.
Ana Sergejevna također se udala, međutim ne iz ljubavi već iz uvjerenja,
za jednog od budućih ruskih javnih poslanika, veoma pametnog čovjeka
sa kojim možda i doživi ljubav.
Bazarovljevi roditelji puni ljubavi svakog dana odlaze na sinov grob i gorko
plaču nad kamenom pod kojim se nalazi njihov sin.
Analiza likova:
Ana Sergejevna Odincova
Pametna, vrlo otmjena žena, slobodnih ilibralnih shvaćanja, vrlo drži do
sebe, nestrpljiva je i uporna, brine se za svoju sestru i uvažava kneginju
koja kod njih živi iako joj ne pridaje veću pažnju jer je ova već stara i
nesnosna.
“Zaprepastila ga je svojim dostojanstvenim držanjem. Njene obnažene
ruke lijepo su se spuštale niz visok struk, sa sjajne kose divno su padale
lagane stabljike jarkocrvene boje na lijepa, obla ramena; smireno i
pametno, upravo smireno a ne zamišljeno, posmatrale su svijetle oči
pod blago uzdignutim bijelim čelom, a usne su se smiješile jedva
primjetnim osmijehom. Njeno lice odisalo je nekakvom nježnom i milom
snagom.”
Tako nas je pisac upoznao sa likom Odincove, žene koja je uspjela
zaintrigirati i privući Bazarova koji se unatoč svojim uvjerenjima,
nepriznanju romantike i velikih ljubavi, zaljubljuje u nju.
Njezino lice uvijek je imalo isti izraz, prijazan, profinjen, a njene divne oči
odavale su pozornost. Bila je žena dosta hladna i staložena. Puno je toga
prošla u životu i, kako bi Bazarov rekao, bila je premazana svim mastima.
Nije u ništa snažno vjerovala, sve ju je zanimalo, ali ne toliko da bi
zadovoljilo njenu maštu. Iako je bila mlada, činilo joj se da živi cijelu
vječnost da je ostarila i umorila se. Imala je za sobom mnogo uspomena,
ali pred sobom nikakva cilja, ništa što bi je tjeralo naprijed. Po Bazarovu
njoj je nedostajala ljubav, ali ona se jednostavno nije mogla zaljubiti.
Pa i njegovim priznanjem da je voli nije se htjela prepustiti: “Ne!”,
zaključi napokon. “Sam Bog zna kamo bi me to odvelo, s tim se ne valja
šaliti, duševni je mir ipak nešto najljepše na svijetu.”
Život na selu imao je točna pravila. “Red se mora poštivati. Da nema reda
bilo bi ovdje užasno dosadno.”, tvrdila je Odcinova. Taj red i blagostanje
bili su posljedica njezina bogatstva. Bila je nezadovoljna, kao i sve “žene
koje se nisu uspjele zaljubiti, željela je nešto, a da ni sama nije znala što.
Zapravo nije htjela ništa, a činilo joj se da želi sve.”
Jevgenije Vasiljev Bazarov
Sposoban, inteligentan i obrazovan mladi čovjek slobodnih uvjerenja,
možda malo previše zanesen njima pa ga zato i razdire pojava romantika
u njemu kad se zaljubi u Anu, vrlo energičan, ne štedi nikoga, ali ipak u
njemu postoje osjećaji koje ni sam sebi ne želi priznati.
Arkadije Kirsanov
Obrazovan mladić, privremeno zanesen Bazarovim uvjerenjima,
ali on ne niječe svoje osjećaje i ne pokušava ih zatomiti,
mnogo je mirniji i tolerantniji od Bazarova, iskreno i gotovo dječački
voli Katju i oca, uživa u prirodi.
Nikolaj Kirsanov
Prije svega veoma dobar čovjek, veoma razborit sa snažnim očinskim
osjećajima, klasično je odgojen i obrazovan, a najveći užitak predstavlja
mu obiteljski život.
“Posljednju zimu nije mogao da provede u Petrogradu i, evo, vidimo ga u
svibnju 1859. godine osijedjelog, punačkog i pomalo pogrbljenog…”
Imao je 43 godine, malo je vukao nogu, crte lice su mu bile sitne,
prijatne, ali nekako sjetne, bio je crnih očiju i mekane rijetke kose.
Pavle Petrovič Kirsanov
Tipični predstavnik aristokracije, veoma obrazovan čovjek,
strogih moralnih načela koja mu možda ponekad smetaju da neke
stvari razumnije, uvijek uglađen i pristojan, nesretan u ljubavi – iako je
imao mnogo žena, postojala je samo jedna žena – kneginja koju nije
zaboravio.
I ona je imala vezu sa Pavlom, no ona se ubrzo ohladila prema njemu,
a on je tada skoro poludio. Gotovo ju je opsjedao ne bi li je ponovno
osvojio. I zaista je uspio ali samo na kratko, i otada ga je ona neprekidno
izbjegavala, a on više nikako nije mogao pronaći mir; tek nakon više
godina neprekidnog lutanja konačno je prihvatio Nikolajevu ponudu i
nastanio se u Marjinom.
“… ali je u taj čas ušao u salon čovjek srednjeg rasta,
odjeven u tamni kaput engleskog kroja, sa modernom nisko
svezanom kravatom i u lakovanim čizmicama – Pavle Petrovič Kirsanov.
Po izgledu imao je četrdeset i pet godina, njegova kratko ošišana sijeda
kosa presijavala se tamnim sjajem, poput novog srebra. Lice mu je bilo
žućkasto ali bez bora, neobično pravilnih crta. Cio izgled Arkadijevog
strica, raskošan i rasan, sačuvao je mladalačku vitkost i uspravnost,
što se najčešće gubi poslije dvadesete godine. Pavle Petrovič izvadio je iz
džepa pantalona svoju lijepu ruku, dugačkih noktiju, koja je djelovala još
ljepše zbog snježne bjeline manžetne, pričvršćene krupnim opalom.”
Fedosja Nikolajevna Fenječka
Draga i mila ženica, obiteljski orijentirana, iskrena i pobožna, voli Nikolaja.
“Bila je to mlada dvadesettrogodišnja žena, bjeloputa i punačka,
tamnih očiju i kose, crvenih dječje nabubrelih usana i nježnih ručica.
Na sebi je imala urednu pamučnu haljinu, plava nova marama ležala je
prirodno na njenim oblim ramenima. Nosila je veliku čašu kakaa i,
spustivši je pred Pavla Petroviča, obuzeo ju je stid – vrela krv razlila se
poput talasa ispod tanke kože njenog ljupkog lica. Oborila je pogled i
stala kraj stola, lako oslonjena na same vrhove prstiju.”
Katja
Draga, živahna cura, lijepog i pristojnog ophođenja, vesela, voli prirodu.
“… a za njim je ušla osamnaestogodišnja djevojka, crnokosa i
crnopurasta, s nešto oblim ali prijatnim licem i tamnim očima.
Nosila je punu košaru cvijeća.”
“Kad je Katja govorila veoma se ljupko osmjehivala, bojažljivo i iskreno,
a gledala je nekako zabavno – strogo, odozdo prema gore. Sve je na njoj
bilo mlado i zeleno: i glas, i maljice na licu i ružičaste ruke sa bjelkastim
kružićima na dlanovima, tek neznatno skupljena ramena… Ona se stalno
crvenjela i ubrzano je disala.”

 

[Mr.Daky]

Eshil

Okovani Prometej

1. TEZA: Bilješka o piscu
Kao za većinu antičkih pisaca nemamo mnogo biografskih podataka. Rodio se 525. god. prije n.e. u Eleusini. Potjecao je iz zemljoposjedničkog roda. Bio je svjedok svrgnuća tiramide u Ateni, uspostavljanja demokratskog uređenja i uspješne borbe protiv intervencije aristokratskih država. Bio je, kako ga neki nazivaju “otac tragedije”. Iz njegovih pjesama vidi se da je bio pristaša demokratske države, iako je pripadao konzervativnoj grupaciji u samoj demokraciji. Ta je grupica imala znatnu ulogu u Ateni u prvim desetljećima. Eshil je sudjelovao u borbi protiv perzjanaca i to na bitki na Maratonu, kod Salamine i Plateje. Eshilove političke simpatije očituju se u njegovim djelima. Engels ga je opisao kao jasno izraženog tendencioznog pjesnika. Nastali su golemi nesporazumi i svađe između Eshila i naroda. Uzroci tih nesporazuma nisu poznati. Zbog tih nesporazuma morao je provesti posljedne godine života na siciliji izvan domovine. Znao je i prije odlaziti tamo i prikzivati svoje drame. U Sicilskom gradu Geli Eshil je umro 456. god. prije n.e.
2. TEZA: Sadržaj
“Nebo i zemlja bijahu stvoreni” tim riječima Eshil započinje svoje djelo. Zemlja je vrvila životinjama ali nije postojao jedan duh koji bi vladao zemljom u svoju korist. Za takvo stvorenje mudri Prometej sin Japetov uzme ilovaču, nakvasi je vodom i stane ju mjesiti. Iz te smjese nastane lik po vanjskom izgledu jednak bogovima ali bez duše. Da bi stvorio dušu uzme iz životinja sva dobra i zla svojstva i zatvori ih u grudi čovjeka. Božica Atena mu je pomogla u tome što je tom liku udahnula duh ( božanski dah ). Tako su nastali ljudi koji su mogli gledati, slušati ali nisu mogli vidjeti niti čuti. Sve što su radili bilo je bez smišljene osnove. Živjeli su pod zemljom u mračnim pećinama. Tada ih je Prometej počeo podučavati kako će vidjeti, čuti, uptrebljavati životinje, ploviti morem, hraniti se, lječiti se,… Ukratko uputio ih je u sve životne potrebe.
Na nebu je sa svojom obitelji vladao Zeus. On je pokorio svog oca Krona i Titane ( stari bogovski rod ). Prometej je bio tog Titanskog roda.
Bogovi su počeli od ljudi tražiti da ih časte uz uzvrat njihove zaštite. U Mekoni organizirali su susret bogova i smrtnika. Tamo su se utvrdila prava i dužnosti ljudi. Prometej je zastupao ljudski narod kako ga bogovi nebi previše iskorištavali. On sa svojom lukavljušću želi prevariti bogove. Bogovi su imali izabrati što žele od jednog bika. Prometej je ubio tog bika i od njega je stvorio dva kupa. U manjem kupu bijaše svo meso, mišići, mozak, utroba,… ukratko sve korisno, a u drugom većem kupu bijahu kosti i salo. Zeus je reko da je ta podjela nepravedna. Prometej mu je predložio da izabere koji od dva kupa želi. Zeus se odluči za veći kup i odgrne ga. Strašno se razljuti na Prometeja kad je pred sobom našao samo salo i kosti. Za uzvrat Zeus je ljudima uskratio posljedni dar za savršen život tj. vatru. No Japetov sin je i za to našao rješenje. Pomoću užarene tinjajuće trešćice na zemlji je stvorio prvi plamen od kojeg su ljudi dobili ogromnu korist. Za uzvrat Zeus je stvorio novo zlo. Naredio je Hefestu bogu vatre i umjetnosti da napravi varljivi lik lijepe djevojke. Sama Atena iz zavisti prema Prometeju ogrne djevojku sa bjelom svjetlucavom haljinom a glavu joj ovjenča svježim cvjećem i zlatnom vrpcom. Hermo joj podjeli dar govora a Afrodita svaku dražesnost i milinu. Zeus je tako stvorio to ljupko zlo i dao mu ime Pandora. Hermo odvede Pandoru na Zemlju i uputi je prema Epimeteju. Prometej je uzalud opomenuo jadnog Epimeteja da se čuva bilo kakvog božjeg dara. Epimetej je ugostio Pandoru. Do tada su ljudi na zemlji živjeli mirno, slobodno i bez ikakve nevolje. Pandora je sa sobom nosila lonac pun nevolja i ulaskom u kuću ga otvori. Tako je na Zemlju došlo zlo. U loncu je bila samo jedna dobra stvar, a to je bila nada. Pandora nije dala nadi da izađe iz lonca, nego ga poklopi prije njezinog izlaska. Pisac groznice i razne druge besčujne ali vrlo mučne nevolje opisuje kao čete bez dara govora. Čak i smrt koja je nekad sporo dolazila ubrzala je svoje korake. Sve krivice za taj čin Zeus je predao Hefestu i njegovim slugama. Hefest je morao Prometeja lancima prikovati na stjenu Kavkaza pred strahovitim ponorom. Hefest je tu naredbu izvršio. Jadan Prometej nije smio zaspati niti kleknuti nego smo mukotrpno bezograničeno stajati. Nezasitan Zeus mu pošalje još i orla koji bi mu svaki dan kljuvao jetru. Pojedena jetra bi svaki dan na novo izrasla. Zeus je rekao da te patnje trebaju trajati sve dok jedan zemljanin ne daruje svoj život smrti i tako preuzme krivicu na sebe. Nakon nekoliko tisuća stoljeća naišao je tamo Heraklo u potrazi za zlatnim jabukama. Čim je to ugledao napnuo je luk, odapnuo strijelu i skinuo orla sa Prometejevih koljena. Zatim mu je skinuo okove i poveo oslobođenog Prometeje sa sobom. Kako bi ispunio Zeusovu volju Heraklo mu namjesti zamjenika Kentaura Hirona koji je bio spreman umrijeti premda je bio besmrtan. Kako nebi optuživali da je Zeus oslabio Prometj je morao nositi željezni prsten s ukovanim komadićem kavkaške stjene. Tako je Zeus mogao govoriti daj je još Prometej prikovan na Kavkaz.
3. TEZA: Mišljenje o djelu

​

Eshil u svom djelu prikazuje nastanak čovječanstva, ali taj nastanak nije znanstven nego vjerski. On opisuje Prometeja kao tvoraca čovječanstva. Slikovito nas opisuje kao predmet od ilovaće bez sposobnosti ikakvog razmišljanja. Sam razvoj uma ne prepuštaje čovjeku nago ga opisuje poput jedne škole. U to vrijeme vjerovalo se u bogove i zbog toga u svakom tadašnjem djelu sudbinu ljudi određuju bogovi, pa i u ovom. Uz glavnu temu tj. nastajanje čovječanstva opisuje i poštenost i darežljivost ljudi prema stvoritelju. Eshila opisuje nastajanje zla kao zavist i osveta bogova. Tako on zamišlja nastajanje čovječanstva.

 

[Mr.Daky]

RANKO MARINKOVIĆ:
NOVELE

Bilješke o piscu:
Ranko Marinković rođen je na otoku Visu 22. 11. 1913. godine.
Osnovnu školu polazio je u rodnom mjestu. Gimnaziju je završio
u Splitu i Zagrebu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Za vrijeme rata interniran je u logor Ferromonte u Italiji, zatim su ga
prebacili u Bari i na kraju u sinajski zbjeg “El Shatt”. Poslije rata radi u
ministarstvu prosvjete, a naknadno u zavodu Hrvatske te kao direktor
HNK u Zagrebu. Od 1951. g. radi kao profesor na Zagrebačkoj Akademiji

​

za kazališnu umjetnost. Redovito je član HAZU.
Njegova djela su: Proze, Ni braća ni rođaci, Oko božje, Geste i grimase,
Pod balkonima, Tri drame, Zagrebačka kupka, Pustinja,
Sabrana djela 1-4., Nevesele oči klauna, Sabrana djela 1-7. Never more.
Mrtve duše
Pisac je glavno lice. Dešavaju se čudni događaji pri čudnim okolnostima.
Neobična je simbolika u kojoj je vrijeme stalo, npr. “ni kazaljki nema na
satu”. Pisac se nalazi negdje kraj vode. Nožem si je odrezao glavu i
ponaša se kao da je i dalje duša u tijelu. Glava mu služi kao neka lopta u
vodi. Ona se gubi i na kraju nestaje. Kad se probudio pri svjetlu je opazio
nož zaboden u knjigu. Zaključio je da je to ipak morao biti on. Taj nož je
donio gazdaričin pokojni muž pomorac iz Carigrada. Postavlja si pitanje da
li ima nešto ratničkog u njemu. Želi ga se riješiti pa razmišlja da li da ga
zaključa u ormar ili da ga baci kroz prozor. Prisjetio se da je to gazdaričina
uspomena. Boji se spavati u njegovoj blizini. Zaključuje da je slabo
zaštićen od samog sebe. U dubokom razmišljanju dočekao je jutro na
prozoru sobe. Gazdarica prolazi kraj sobe i još sva snena budi ga. On ju
zamoli da uzme veliki nož pod isprikom da ga treba bolje osvjetlati. Pisac
sam sebi od umora kaže: ”Mrtve, mrtve duše… Sad legnimo mrtve duše”.
Mjesto radnje: U sobi
Vrijeme radnje: Noć
Likovi: Pisac i gazdarica
Tema: Paralelom stvarnosti i mašte, života i literature, pojačavanje slike
apsurda ljudskog položaja.






Samotni život tvoj
Na otok je doplovio biskup. On izjavljuje da voli oblake a ne žene. Dok je
ispovjedao žene doživljavao ih je kao bludnice. Misli su mu bludne.
Često se ispovjedao nebu. U mjestu je velika crkvena svečanost, skupilo
se mnogo vjernika. U masi netko se potukao. U zraku se čuje lupet
bubnja. Biskup je održao “Molidbu za magareći rod”. Svećenstvo je sjelo
za banket. Djeca su ih gađala kamenčićima. Kad je fratrić došao prevarili
su ga da je banket na drugom mjestu. Kad se vratio ustanovio je da je
prevaren. U selu živi Toninka koja vuče za nos svećenstvo, a posebno
biskupa, i to na taj način što niže haljinu pred ljudima i pokazuje biskupu
stražnjicu. Nema mjere tako da ju žandari trebaju odvesti u žandarsku
stanicu. Na kraju banketa našli su se i prosjaci da malo maste brk.
Luda Tonka istrgla se i pobjegla tako da je još mogla nastaviti sa svojim
šalama. Navečer je usljedio bal. Pred zoru mnogi su se vratili kućama.
Biskup i fratrić spavaju. Jedan od njh je pisac i dugo još sluša kako se psi
na ulici kolju oko kostiju što su ostale nakon večerašnje gozbe i kako
zlosutno tule u noć i laju na mjesec.
Mjesto radnje: Otočno mjesto
Vrijeme radnje: Predvečerje i noć
Likovi: Biskup, fratrić, Toninka, žandari i narod
Tema:
Ironija koja prati izlizane crkvene formule “Mir s tobom!”, koja
personificira jednu vjeru čiju neozbiljnost shvaća već i bogoslužna đačka
škola “I sa zrnom soli!”. Čovjeka prepušta vlastitom ljudskom
nespokojstvu. Idila patrijahalnog života, ladanjske (seoske) samoće i
dokolice raspoznata je u ovoj noveli kao gruba proza, kao tragična farsa.
Anđeo
Klesarski majstor je na samrti. Njegov pomoćnik Lojze došao je po ključ
radione i ispričao mu je neobičan san. U klesarskoj radioni bio je
nedovršen spomenik anđela koji u ruci drži otvorenu knjigu. Klesar je
objasnio naučniku da je taj spomenik za njega. Smetalo ga je naučnikovo
neprestano nabijanje pa je zamolio suprugu da ode do naučnika i da
prestane s radom. Čudne su mu se misli vrzmale (šuljale) po glavi.
Skupio je snagu i spustio se do radione iako je bio mrak. Na anđelovoj
knjizi vidio je krasnim pisanim slovima Albert Knez,
klesar majstor – umjetnik rođen određenog datuma – umro u zagradi bez
datuma. Stari klesar je upisao datum njegovog posljedneg dana života.
Odbacio je oruđe i predao se svom anđelu.
Mjesto radnje: Soba i radiona
Vrijeme radnje: Zadnji dan života klesara
Likovi: Klesar Albert Knez, naučnik Lojze i žena Frida
Tema: Klesar nastavlja život kroz svog anđela od mramora.
Prah
Otočanin Tonko Jankin primio je pismo kojeg mu je donijela stara Lucija.
Vratila mu se uspomena na Anu koju je još uvijek volio. Ona ga je ostavila
jer se zaljubila i udala za jednog geometra. Sada žive u Splitu. Laskalo mu
je što ga Ana nije zaboravila, već od njega traži uslugu tj. pomoć.
Želi krstiti sina ali tako da njezin muž ništa ne zna za to. Poslije pročitanog
pisma Tonko se razljuti ali kasnije su mu se vratile drage uspomene i
trenuci zajedničke ljubavi i odmah se odlučio da prvim jutarnjim brodom
otplovi za Split. U luci ga je dočekala Ana, za njega još uvijek vrlo
privlačna i lijepa, ali i nedostižna. U kući su ga lijepo primili i sve te
okolnosti su ga skrhale. Kad se našao sam u sobi pokušao si je oduzeti
život tako što se je objesio na konopčić na prozor. Apsurd je u tome što su
tim konopčićem tj. uzicom bila vezana njegova pisma koja mu je Ana
ovom prilikom vratila stavivši ih ispod njegovog jastuka. U kući su čuli
njegov pad. Dotrčali su do njega, a on im je rekao: “Vi ste mislili da sam
ja nesretan… i da ću se najmanje… objesiti zbog toga? Dobro sam se s
vama našalio? He?”
Mjesto radnje: Dalmatinski otok i Split
Vrijeme radnje: Poslije drugog svjetskog rata
Lica: Tonko Jankin, Lucija, Ana, geometar i sin
Tema:
Sav smisao strasti, čekanja i osvete, sitan, zloban, ali ipak bar neki
smisao, neka iluzija žiivota, rasipa se u prah koji treba prikriti izgovor
bijedne šale.

 

[Mr.Daky]

Nora

Henrik Ibsen


Bilješke o piscu:
Henrik Ibsen je rođen 1828 u Skienu, Morveška, u građanskoj religioznoj obitelji. Bio je ravnatelj kazališta u Bergenu i za njega je pisao drame. Neko je vrijeme živio u Italiji i bavio se fotografijom. Doživio je moždani udar od kojeg je 5 g. bio oduzet i nepomičan. Umro je 1906 g. Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame. Najpoznatija djela su mu: Komedija Ljubav, Pretedenti, Brand, Stupovi društva, Nora, Sablasti, itd.

Lica Nora, Torvald Helmer, gđa Linde, Rank, Krogstad

Mjesto radnje Helmerov stan

​

Sadržaj:
Ovo djelo počinje u jednoj ugodnoj, ali ne i raskošno namještenoj sobi. Nora je sređuje za blagdane kada ulazi njezin muž s kojim vodi ugodan razgovor. Toga dana na vratima njihove kuće pojavljuje se Norina stara prijateljica Kristina. One prepričavaju što se dogodilo otkada se nisu vidjele. Iz tog razgovora saznajemo da je nora prije nekoliko godina pozajmila poveću svotu novca da bi spasila mužu život. Od tada troši što manje i godinama polako vraća taj novac. Čovjek od kojeg je pozajmila novac radi u banci gdje je Torvald šef, a prijeti mu i otkaz. Njegovo je mjesto predviđeno sad za Kristinu. Da bi spriječio otkaz Krogstad odlazi nori i ucjenjuje je na razne načine. Nora je uplašena i razmišlja samo o tome. Ne uspjeva nagovoriti muža da Krogstad ostane na radnom mjestu pa on šalje pismo o Norinoj krivici. Dok je Torvald potpuno poludio na Krogstadovo pismo govoreći Nori da je lažljivka i zločinka, Kristina nagovara Krogstada da odustane od optužbe. On pristaje jer mu je Kristina stara ljubav za koju još uvjek nešto osjeća. Kada Helmer saznaje da će se sve sreditigovori Nori da se ne obazire na ružne riječi izgovorene u strahu i opet je smiren i dobro se ponaša preme njoj. Ali njegovo prijašnje ponašanje Nora nije mogla zaboraviti i zato odlazi.












Karakterizacija likova:
Nora
Nora je dobra žena koja je žrtvovala puno u životu za ljude koje voli, a zauzvrat nije dobivala zahvalnost što je tjera na ključni čin u drami, napuštanje tih koje voli sa spoznajom da to možda i nije prava ljubav, da to nije ono što je oduvjek mislila da je i da tako mora biti


Torvald HelmerNorin muž za koje je mnogo u životu žrtvovala, koje je ljubila, koji ju je poput njezinog oca tretireo kao malu krhu lutkicu. Mislio je da je on njoj dao sve ne znajući što je ona za njega napravila. Čuvši istinu, okrutno se odnossi prema Nori. Na kraju ona ga napušta a on ne može shvatiti zašto.

gđa Linde
Udovica, stara Norina prijateljica koja je posjećuje nakon mnogo godina

Rank
Doktor Rank dio jee potajno zaljubljen u Noru, Žene svog najboljeg prijatelja

Krodstad
Činovnik u banci gdje je Helmer postao šef. Njegova stara ljubav bila je Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne ucjenjuje. On želi svoje mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i ucjenjivao Nora koja mu nije ništa skrivila. Unio je čitav nered u njezin život i kriv je za niz nezgodnih situacija koje proizlaze iz njegovih ružnoh zahtjeva i namjera.

 

[Mr.Daky]

NAPUKLO SRCE BRIGITTE BLOBEL


Bilješke o piscu:
Brigitte Blobel rođena je i odrasla u Hamburgu. Studirala je teatrologiju i
političke znanosti. Piše reportaže, scenarije filmove i romane. Za mlade je
objavila nekoliko uspješnih romana: “Moja mala sestra”, “Piratski
radioodašiljač”, “Prijateljstvo na kušnji” i druge.
Tema:
Fizičko i psihičko mučenje djece od strane roditelja ili staratelja.

​

Bilješke tijekom čitanja:
1. – 44. stranica
Likovi koje sam upoznala: Nina, Michel, Tom, Carmen, Flo
Iznenadilo me: (str. 13.) “Odmah je maknuo ruku. Stajao je sada opuštenih ruku i gledao me. Mora da sam
izgledala kao duh. Ili možda kao vještica.
Bila sam izvan sebe. Cijelo mi je tijelo
drhtalo. Hvatala sam zrak. Flo je samo
stajao i promatrao me. Mislila sam da ću
postati histerična. Da ću dobiti napadaj plača
ili smijeha ili nešto drugo.”
Užasnulo me: (str. 24.) “Michael je položio na njezine bokove i privukao je još bliže k sebi. Pritisnuo je svoja
vruća usta na njezino rame, disao je brže, a
onda je počeo dahtati. Držao ju je sve čvršće
za trbuh. Boljelo je. Nije se mogla
pomaknuti, osjećala se kao prikliještena u
škripcu.
Mama, mislila je, gdje si? Zašto ne dolaziš?”
Rastužilo me: (str. 39.) “Ali moje misli pripadaju meni. Samo meni. Naravno da možeš biti mrtav i kad si živ,
pomislim. Ali to se tiče samo mene. Ponekad
moraš biti malo mrtav kako bi mogao dalje
živjeti…”
Djevojčica Nina živi sa majkom, polubratom Tomom i očuhom Michelom.
Stalno je u strahu da netko ne otkrije njenu tajnu. Osorna je prema majci,
jer se boji da bi bliskost s njom porušila njenu unutarnju obranu i onda bi
izbrbljala svoju tajnu. Susreće se sa prijateljicom Carmen, koja je ispituje
što je na prošlotjednoj zabavi napravila mladiću Flo da se sada ljuti na
nju. Nina ne otkriva da je napravila scenu kad ju je Flo pomilovao po
leđima. Njeno tadašnje drhtanje i prestravljenost vidio je samo Flo. Dok je
u posjetu Carmen, mirna atmosfera i ljubaznost bake, podsjećaju Ninu da
živi u kući užasa. Sjeća se svog prvog odlaska s očuhom u novosagrađenu
saunu i njegovog seksualnog napada na njeno tijelo kad je imala samo 9
godina. Užas proživljenog prati je stalno, a strah da majka i njeni prijatelji
ne saznaju, izaziva kod nje drhtanje i neurotične napade. Premda se boji
muškog dodira i blizine, kad je Flo pozove na trku parova biciklima, Nina
pristaje.
Dan utrke započeo je loše. Očuh je pokazao svoju ljubomoru kad je Flo
došao po Ninu i na trenutak je uništio ljepotu iščekivanja utrke. Međutim,
čim je izašla iz kuće, uspjela se osloboditi straha i nervoze i uživati u izletu
i utrci. Povratak kući i doček očuha na prozoru, opet je u njoj pobudio
strah i sjećanje na očuhove redovne obilaske i seksualne napade prije
spavanja.
45. – 92. stranica
Likovi koje sam upoznala: učiteljica Hellwege
Rastužilo me: (str. 49.) “Odjednom mi se učini, kao da je moj odraz u ogledalu napukao, ispred mene stoji prljava,
ružna djevojka.”
Razljutilo me: (str. 50.) “«Zavidni su jer smo tako sretna obitelj», jednom mi je rekla majka. Tada sam imala
nešto više od devet godina. U to vrijeme je
Michel upravo bacio ključeve moje sobe, kako
je više ne bih mogla zaključavati i kako bi on
uvijek mogao doći k meni.
«Zavidni su, jer smo mi tako sretna obitelj»,
rekla je mama. Ja sam otrčala na zahod i
grčevito plakala…”
Rastužilo me: (str. 61.) “Michel joj je uvijek iznova zabranjivao govoriti o tome. Posljedice je opisao ružnim bojama.
Objasnio joj je da će ona morati u dom, da će
se cijela obitelj raspasti. Istovremeno je Nina
htjela govoriti, željela je da joj netko
pomogne. Ta tajna i usamljenost će je
ugušiti.”
Razbjesnilo me: (str. 81.) “Nije ju čuo. Sjedio je na rubu kreveta i teško disao, imao je staklaste oči i smješkao se.
Mama, mislila je Nina. Mama, pomozi mi!
Ali majka nije došla. Mame nikad nema kad
mi je potrebna, pomislila je. Majka još nikad
nije čula moje pozive u pomoć. U knjigama se
uvijek govori o majkama koje imaju neku
unutarnju vezu s djecom. Tako je dječja bol
također i majčinska. Ali moja majka još nikafa
nije osjetila moju bol. Nikada.”
Nina i Carmen izađu s dečkima u kino i Nina se ponada da će možda
uspjeti sve zaboraviti i zaljubiti se kao sve njene prijateljice. Međutim
prisutnost očuha i sjećanja stalno je progone i sprečavaju u sreći. Kad je
majka rodila Toma. Očuh je opet napao Ninu. Ti napadi su se nastavili i
postajali sve konkretniji i užasniji. U školi je postala loša, a učiteljica
Hellwege je pokušala saznati što se događa da je toliko popustila u školi.
Pritisak i užas onoga što se događalo u kući pomogli su Nini da se povjeri
učiteljici. Prvo užasnuta, a onda sumnjičava pozvala je očuha na razgovor.
Na Nininu žalost povjerovala je njegovoj priči o lažljivoj djevojčici. Poslije
toga, Nina uplašena njegovim odlaskom u zatvor, njenim odlaskom u dom
i obiteljskim siromaštvom, više nema hrabrosti ikome ispričati o svom
kućnom užasu. Osim toga shvaća da spasa nema niotkuda, a kako se
očuhovog bijesa boji još više, popušta njegovim napadima, želeći
istovremeno da je mrtva. Kad, kao zamjenu, ponovno dobije učiteljicu
Hellwege, počinju njeni zdravstveni problemi.
Ona se zatvara u svoju sobu, nesretna, željna da je posjeti Flo s kojim se
posvađala, željna nečije pažnje i ljubavi. Dobiva pismo od Flo u kojem joj
piše da se ne ljuti na nju i da jedva čeka njeno ozdravljenje. Nina se
odmah osjeti bolje i odlazi u školu. Pomiri se sa Flo, ali on je iznenadi kad
se s njom ne želi vidjeti, jer je navečer zauzet.

93. – 126. stranica
Potreslo me: (str. 112.) “Samo onaj, tko je i sam nesretan, može osjećati nesreću drugog. To je jedna druga
vrsta sažaljenja, to je puno više: duboko
razumijevanje za drugoga.”
Nina je zaljubljena. Nestrpljivo čeka svaki susret sa Flo i premda se boji
njegovih pitanja, u sebi osjeća potrebu da svoj strah i bol podijeli sa
nekim. Flo je poziva k sebi. Nina tamo upoznaje njegovu bolesnu sestru.
Iskrenost s kojom Flo priča o svojim ljubavnim zgodama i svojoj porodici,
ohrabruje Ninu da mu ispriča sav onaj užas koji se događa u njenoj kući.
Boji se da će je Flo odbaciti, ali njegovo razumijevanje, nježnost i
strpljenje pomažu joj da započne liječenje svoje psihe. Najljepši trenuci su
joj oni kad sjede zagrljeni i tihi, osjećajući da njegova snaga, optimizam i
hrabrost poput struje ulaze u njeno tijelo i ozdrave je.
127. – 170. stranica
Likovi koje sam upoznala: Carmenina mama
Oduševilo me: (str. 127.) “Razgovori s Floom su mi koristili. Pomogli su mi. Ali sada znam da samo oni nisu dovoljni.
Potrebno mi je više. I moram stajati iza svoje
odluke da mi je potrebna pomoć. Samo se
nemoj bojati, Nina, samo se nemoj bojati,
govorim sama sebi dok se vozim.”
Nina nekako provodi dane, skrivajući svoje strahove, lažući o razlozima
svoje tuge, želeći postati “Normalna”. Michel je više ne proganja
seksualnim napadima, ali svojim ponašanjem stalno u njoj potiče strah od
novih napada. Flo se osjeća bespomoćan, jer i on je zapravo dijete kao i
Nina. Nema mogućnosti zaštiti je od očuha i stalno strahuje za njenu
sigurnost. Jednog dana je očuh presretne i zaprijeti joj da ne smije Flo
ništa saznati ili će on ostati bez posla. Nina na trenutak osjeti da ima moć
uništiti očuha, ali se tada prisjeti učiteljice i opet uplaši odraslih i njihovog
nerazumijevanja. Nekako izdrži sve dok majka ne pronađe stare
fotografije. Jedna od njih pokrene u Nini sjećanje na očuhov posljednji
napad. Tada se u noj sve sruši i ona shvati da više ne može živjeti sa
osobom koja u njoj izaziva samo užas, strah i mržnju. Bježi od kuće i
nakon što prvo utočište nađe kod Flo, majka njene prijateljice Carmen
prima je k sebi. Žena je odgovorna i vjeruje Nini, spremna joj je pomoći i
pružiti utočište, ponuditi razumijevanje i nježnost. Objašnjava Nini da će
borba i izlječenje biti dugi i bolni, ali da će na kraju ipak biti sve u redu.
Dojam o djelu:
Knjiga me je potresla. Slušala sam da takvih slučajeva ima mnogo i žao
mi je što Nina nije mogla pronaći pomoć i razumijevanje kod svoje majke.
Teško je vjerovati da je majčina ljubav tako velika, a nije u stanju
prepoznati djetetov užas i strah. Za razliku od učiteljice Carmenina mama
je odmah ozbiljno shvatila situaciju i postupila na pravi način.
To daje nadu da djeca ipak mogu pronaći pomoć.

 

[Mr.Daky]

NANA EMILE ZOLA


Bilješka o piscu:
Emile Zola (1840. – 1902-), francuski romanopisac, značajni teoretičar
naturalizma i društveni borac. Do knijževnog uspjeha proživio je težak
život, radeći između ostalog i kao novinar.
Eksperimentalnu metodu iz prirodnih nauka i medicine Zola prenosi
prenosi u stvaralački književni postupak. Čovjeka treba proučavati s
biološko-fiziološkoga i socialnog stanovišta opažanjem i eksperimentom.
Život je pojedinca uvjetovan nasljeđem i sredinom, i u njima teba otkriti

​

mehanizam općih zakona. Zato će Zola otkriti svijet proroka, pogubnih i
tiranskih strasti, nasilničkih nagona, bioliških i animalnih strana u
čovjekovu biću – potpunije i grublje nego itko prije njego u svjetskoj
književnosti.
Prvi veći uspjeh postiže romanom Theresea Raquin, s temom o mržnji i
dubokim nesporazumima između muškarca i žene.
Godine 1868. završen je plan ciklusa romana pod naslovom Prirodna i
društvena povijest jedne obitelji pod Drugim carstvom, po ugledu na La
comedie humanie Honore de Balzaca. U nizu romana Zola prikazuje
različite sredine u kojima se kreću članovi obitelji Rougon-Macquart, ali
pod teškim i sumornim pritiskom nasljeđa, bolesti i društvene depresije.
U triologiji Zola se bavi više društveno-političkim problemima, obraćajući
se poraznom kritikom na crkvenu organizaciju. U tetralogiji Zola otvara
nešto svjetlije perspektive u pogledima na ljudsko društvo i njegovu
budućnost. U skladu s teorijskim postavkama naturalizma Zola donosi u
svojim djelima obilnu građu i obilje podataka iz vanjskog svijeta s
naglašenom težnjom da bude što objektivnije i prirodonaučnije.
Ali u osnovi svega leži Zolna strasna, lična priroda, i on je dao više svoju
ličnu sliku zamišljenog svijeta, nego objektivnu, prirodnim zakonima
strukturiranu stvarnost.
Ponešto o djelu “Nana”:
“Nana” je odličan naturlistički roman, koji uz Germinal zasigurno čini
najbolje djelo Zolina književna rada. Temeljnu ideju roman pisac daje u
samom romanu uspoređujući Nanu sa muhom.
“… muhom boje sunca, koja dolazi sa smetišta, muhom koja uzima smrt
sa stvarima duž ceste, pa zujeći, plešući i prelijevajući se kao drago
kamenje, samo što stane, truje ljude po palačama, u koje ulazi kroz
prozor.”
Zola Nanu prikazuje kao predivnu prenosnicu klice smrti. Tokom cijelog
romana pisac se najviše bavi Naninim likom, ističući njenu ljepotu i
snagu koju suprotstavlja njenoj otrovnosti.
“Nana, vrlo visoka, vrlo razvijena za svojih osamnaest godina, u bijeloj
tunici boginje, sa dugom plavom kosom rasutom po plećima…”
“On je vidio njene poluzatvorene oči, poluotvorena usta, njeno lice
ožareno zaljubljenim osmjehom, i pozadi opuštena kosa pokrivala je leđa
kao u lavice. Savijena i zategnutih udova, ona je pokazivala svoje jake
kukove, svoje tvrde dojeke kao u kakve amazonke, jake mišiće pod
svilenom kožom. Fina linija, jedva ustalasanih ramena i kukova klizila joj
od koleta do stopala”
Roman izgleda kao niz slika iz života kurtizane Nane i tek pomalo se
nazire optužba nemoralom tadašnjeg društva. Zola Nanu ne opisuje kao
neku pokvarenu djevojku, već je u cijelom romanu čini privlačnom
opravdavajući njene postupke. Ona se preko svojih ljubavnika izdigla
visoko, ali je istovremeno propadala dok se nije utopila u nemoralnoj
prljavštini.
Zola je u promatranju destruktivnog ponašanja svoje glavne junakinje,
njoj potčinio svaki detalj svog pripovijedanja. Pomoću Naninih različitih
ljubavnih pokreta pisac ju je prikazao kao fotografski snimak stvarnosti
što je i temelj naturalizma.
Nana je svoje ljubavnike, Steinera i Muffata, podnosila samo zato što joj
je trebao njihov novac. Ona je grabila zlato ne razmišljajući o
posljedicama, povodeći se samo svojim instinktima. Pojavom Fontana
javlja se u njoj neki novi osjećaj koji je do tada zanemarivala, Nana se
zaljubljuje i upravo ta njena ljubav prema Fontanu dovodi je do propasti.
Sanjajući o sreći ona trpi sve Fontanove udarce i tu je Zola prikazuje kao
slabu i podložnu ženu koja je prepuštajući se u potpunosti svojim
instinktima i osjećajima morala doživjeti pad. Odavši se ponovo prostituciji
da zaradi za život dala se izbaciti iz vlastita stana.
U svim svojim ljubavnim, odnosno možda ipak poslovnim pothvatima ona
je tražila korist. Bez obzira na njenu destruktivnu stranu ličnosti ona je
bila jaka osoba, uspjela je od svojih ljubavnika dobiti ono što je željela.
Nana bila je kurtizana koja je uz svu nemoralnost ipak imala neki svoj
ponos.
“To je smiješno, bogati ljudi zamišljaju da mogu sve dobiti za svoj
novac… E pa lijepo! A ako ja neću?… Nije meni stalo ddo tvojih
problema. Kad bih mi ponudio cio Pariz, opet bi rekla da neću, i uvijek
neću…”
Iza Naninog ponosa ipak se krije lukavstvo, unaprijed je proračunavala
metode kako bi nešto izvukla iz svojih ljubavnika i možda je jedan koji je
najlošije prošao bio baš grof Muffat kojemu je Nana oduzela razum.
“Ti uzimaš – prihvati ona odlučno – ti ćeš udesiti da mi je do uloge.
On je ostao iznenađen. Zatim reče uz očajan pokret: – Ali to je
nemoguće!
Ti si sama rekla da to ne zavisi od mene.
Ona ga prekide skvršivši ramenima:
Ti ćeš sada ići dolje i reći Boreknoveu da tražim tu ulogu… Ta nemoj da
budeš toliko naivan. Bordenaveu je potreban novac. Pa lijepo ti ćeš mu
ga pozajmiti jer ga imaš toliko da ga možeš kroz prozore bacati.”
Nana nikada nije skrivala svoj prezir i mržnju prema bogatim osobama i
takozvanim poštenim ženama koje su bile poštene samo izvana, ali su se
kako Nana kaže skrivećki provodile, daleko od očiju javnosti.
Nana je bila ustvari jedna priglupa djevojka koja je raspoklanjala čitavo
bogatstvo, a nije imala što jesti. Sa svim svojim slabostima i greškama
predstavljala je vid jedne francuske povijesne epohe. umrla je u jednoj
hotelskoj sobi od boginja dok je svugdje odjekivalo: U Berlin! U Berlin!
U rat! Spremao se rat koji je upleten u igru ljudske strasti.
Zola Nanu prati u odnosu s ostalim muškarcima. On je neprestano prati,
slijedi portretirajući svaki njen dio, svaki pokret. Zola je pristupio
pokretima s takvom vjerodostojnošću, opisujući svaki najmanji detalj, kao
fotografija. Čak prilikom Nanine smrti Zola je upotrijebio svu svoju
opisivačku umješnost i opisao joj lice puno gnoja, ali uvijek ističući Naninu
ljepotu.
“To je bila jedna masa, gomila gnoja i krvi, hrpe smrdljivog mesa, bačena
tu na jastuke. Gnojane bubuljice raširile su se po cijelom licu, jedna do
druge, skvrgnute sa sivim izgledom blata, one su već ličile na neku
plijesan zemlje, na ovoj bezličnoj koži gdje se crte više nisu poznavale.
Lijevo oko se potpuno izgubilo u ključanju gnojiva, drugo udubilo se kao
crna pokvarena rupa. Iz nosa je još curio gnoj. Velika crvenkasta krasta
pružala se od jednog obraza i prelazila preko usta iskvarivši ih u grozan
sijeh. I na ovu užas i gtotesnu masku ništavila kosa lijepa kosa, sadržavši
svoj plemeni sjaj sunca klizala je, prelijevajući se kao zlato. Venera se
raspadala.”
Zola kao pisac naturalizma smatra da u svom radu treba primijeniti
postupke znanstvenika. Stvaralački rad određen je s tri momenta:
sredinom, rasom, trenutkom. On je to primijenio u “Nani”. Nana je bila
destruktivna ličnist koja je često grešila, a sredina u kojoj je živjela i
vrijemo koje je bilo teško natjeralo ju je da bude to što je bila.
Zolin cilj bio je uzdići roman u sfere nauke. On je na živim tijelima vršio
analitički rad koji kirurzi vrše na leševima. Smatra da likovi moraju biti
fotografski snimak stvarnosti. Pristupanje djelu s naučne strane i isticanje
krajnje objektivnosti oduzimalo je piscu subjektivan odnos prema svijetu o
kojem govori. Zola je bio pisac masa, opisivao je sve društvene slojeve
tako da je često bio napadan.
Roman “Nana” jedan je od onih romana u kojima je prikazan životni put
glavnog junaka, njegovi padovi, usponi i razočaranja te podlost jednog
društva i vremena. Prolaznost, smrt od kojih se svi plaše prikazana je
ovdje na najgori mogući način, što i jest osnova naturalizma. Nana,
nekadašnja ljepotica, pretvorila se u rugobu. U njenom posljednjem
opisu prikazana je stravično, gadljivo, a uostalom to i jest cilj svega,
nestanak.
Najveći dio radnje romana odvija se u potpunoj tmini i mraku,
u zagušljivim i prljavim prostorima sa odvratnim i gadljivim ljudima.

 

[Mr.Daky]

MULJIKA - DINKO ŠIMUNOVIĆ


Bilješke o piscu:
Dinko Šimunović rođen je 1. rujna 1873. godine u Kninu, u Dalmaciji.
Svoje djetinjstvo je proveo u selu Koljanima, kraj rijeke Cetine, nedaleko
od Vrlike, a zatim u selu Kijevu ispod Dinare. Završio je učiteljsku školu,
gdje je kao učitelj službovao po selima, a kasnije je premješten u Split i
imenovan nastavnikom u Obrtnoj školi. Patrijarhalna sredina je ostavila
duboke dojmove na budućeg pisca. Kada je umirovljen preselio se s
porodicom u Zagreb, gdje je umro 3. kolovoza 1933. godine. Svoj prvi

​

književni sastav, crticu Mjesec dana na vojničkim vježbama, objavio je u
zagrebačkom kalendaru Bog i Hrvati. Pripovjedač (novelist), romanopisac,
pisac autobiografske proze, svoj prvi književni prilog, s kojim je svratio
pažnju književnog svijeta je nedovršena pripovijetka Mrkodol koju je
objavio u zadarskom Lovoru. Predstavio se kao darovit pripovjedač,
«pjesnik hrvatske energije» koji spaja «duh moderne realistične
pripovijetke s duhom naše narodne pjesme i tradicije» Objavio je desetak
knjiga (pripovijetke, romane, autobiografije), a okušao se i kao dramski
pisac objavivši liliputansku komediju Romilda i Stojan, aktovku Čudo i
dramu u tri čina Momak-djevojka. On u svojim djelima opisuje život
Dalmatinske Zagore. Zanimljiv je roman Porodica Vinčić. Poznati su
njegovi romani Tuđinac, Mrkodol, Alkar, Muljika, Duga, Duga, Mladi dani.
Pripovijetke sa Krke i Cetine, Kukavica, O starom slijepom kaluđeru.
Napisao je još mnoge prikaze, ocjene i eseje.
Mjesto radnje:
Manastir Draga i okolna sela

Vrijeme radnje:
Oko 1905. godine

Tema:
Opis ljudi i kraja u kojem žive, te izdvojen lik Muljike i razvoj priče o
njezinoj sudbini.
Književna vrsta:
Jedna od najlirskijih hrvatskih pripovijedaka

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Opis prilika i života ljudi u seoskoj sredini koji se oblikuju u
neposrednom odnosu prema tradicionalnim društvenim zbivanjima
- Oslikavaju se raznolike pojave na selu. Odnos sela i grada, tuđinstvo i
neukorijenjenost.
- Položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo, tradicija
- Jasno portretiranje pojedinih likova
- Lirski opis krajolika sa idiličnim pastoralnim prizorom
- Uloga dijaloga Ilije i Boje sa govornom karakterizacijom likova
- Senzualnost namanastirčana
- Lirska poanta opisivanja groba mlade Boje
Struktura djela:
Novela je naslovljena prema nadimku glavne junakinje Boje koju su
nazvali Muljikom, koja se razlikovala od ostalih djevojaka, bila je nježna i
boležljiva. Prikaz raznolikih pojava u seoskom životu, odnos sela i grada,
položaj žene u patrijarhalnoj sredini, ljubav, junaštvo i tradicija. Lirski
idilični prizori u kojima progovara tjelesnost i zdravlje. Izmjenjuju se sjetni
i radosni tonovi (baladični i ditirampski).
Inspiracija iz sličnog djela:
U svojim djelima je uspio je iskazati jedan svoj lični odnos prema
dramskom. Promatranje i objektivno opisivanje događaja u prirodi koji
svoje osjećaje prenosi u krilo prirode i u predmete što ih opisuje.
Promatranje ljudske duše i objektivno opisivanje događaja u prirodi i
ljudskih osjećaja. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i
njegovim shvaćanjem dramskog stvaralaštva. Opisivanje prirode kao što
je to radio Turgenjev. Uvjeravamo se da sve njegove priče, bez obzira na
različite fabule, imaju nešto čvrsto i zajedničko: sličnost pasivnih,
nedovoljno snažnih u odnosu prema životu karaktera glavnih junaka, što
obično rezultira tragičnom poantom, pobjedom surovosti prirode ili života
nad tim povučenim, slabim, neotpornim ljudskim jedinkama.
Sadržaj:
U cijeloj krajini znalo se za namastirčane, koji su pripadali manastiru
Dragi, no seljani ga nisu zvali manastir, nego namastir, a sebe
namastirčani. U ovoj drazi, osim kaluđera nalazilo se i pedeset stanovnika
koji su za sebe govorili: «Mi namastirčani!» Još su tu bile i dvije Crkve,
stara, malena, crna bez zvonika i nova bijela, velika sa zvonikom. Blizu
samih temelja manastira izlazi potok Sitnica, a malo dalje se nalazi
omanje jezero, za koje namanastirčani kažu da nema dna. Sjena i vlaga!
Vrbe se saginju nad vodu, kao da piju. Manastir i sve ostale kuće od
temelja pa do polovine, umotani su u mahovinu. No, zdravlje je u toj drazi
začudo cvjetalo, sve sama okrugla, puna i crvena lica. Prsa široka, mišice
debele, a noge krive ali čvrste. Njihove djevojke udavale su se kada im je
bilo oko 14 – 15 godina, a nije bilo rijetko da su se udomile i mlađe.
Sa 18 godina smatrale su se već usidjelicama ili kako bi se u drazi reklo:
«posjela cura, brate, pa što da ti drugo kažem. » No nevjeste sa 30
godina su puke starice, ali ne smeta, samo da mogu raditi. Liječnika ovdje
nije bilo. Namanastirčanin Musa liječio je rane kojih je ovdje bilo dosta od
kolaca i noža, a za druge bolesti, ovdje se nije znalo. Musa se nije jedino
razumio u bolest što ju je imala mlinareva kći Boja od 14 godina. Nije bila
ni crvena ni jedra kao druge, ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali
bistro, pa možda i nije bolesna. Vitka je i bijela, krupnih očiju, no
namanastirčani kažu da je suha i žuta. U drugih se oči ne vide od mesa,
crvene su kao kukurijek, potuku se za uže ili sjekiru, a ona nije takova.
Bit će da je bolesna. I zato su je nazvali Muljika jer je bijela kao muljika
(mekani bijeli kamen). U gradu bi rekli kao mramor, a namanastirčani:
muljika, pa muljika!» Govorilo se, da je i njezina majka takva.
U manastiru u Drazi bio je kaluđer, te su uoči njegove smrti došla njegova
majka i sestra. Kada je umro, majka nije htjela otići, da ne bude daleko
od njegova groba u kojem je i ona ubrzo našla mjesta. Kćerka je ostala
kod mlinara, pa kako je bila sirota, kaluđeri je dadu za mlinareva sina
Jovišu, a njezina kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni brata ni
sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju je volio,
a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina: «Valaj
nećeš» – rekao bi u sebi budućem zetu – «valjati se po mojoj muci. Sada
ću ja malo živjeti, ta dosta sam se namučio!» I tada bi otišao u krčmu da
troši muku.
Krčmar je imao tri kćeri koje je udomio i dva sina oženio, a sin
Ilija mu se sada vratio iz vojske. Kada se naspava i napije vode iz Sitnice,
jer ništa nije radio, izvadi ogledalo i češalj i nekakvu mast kojom namaže
brkove i kosu, pa krene u šumu u šetnju. Na jednoj od tih samotnih šetnji
ugleda Boju kako čuva stado ovaca. Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe
nazvao Elias Kurtović svoje vojničko odijelo, tijesne bijele hlače, modru
bluzu s crvenim resama, a na glavi crvenu kapu s dugim crnim resama.
Lice mi je bilo okruglo i crveno, kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.
Kada je ugledao Boju, koja je sjedila na obali Sitnice tako lijepa u bijeloj
košulji, lijepe smeđe valovite kose i prelijepih tamnih očiju, Ilija se odmah
u nju zaljubi: «ajn faine frajla! Du bist di rose kenigin!» sve kićene
rečenice što ih je kao vojnik rasipao drugim djevojkama izčezoše, pa samo
duboko uzdahne. Kada je Boja otišla sa svojim stadom, Iliji ostade livadica
pusta i tužna.
Došla jesen i momci se žene. Ilijica hoće Boju, ali otac Petraš i majka
Marta ne žele Muljiku za snaju. «Neće Muljika za našega Ilijicu» – vele oni
- «dok smo mi živi! Imamo mi za njega drugu curu, a onaj zelembać, ona
Muljika… napunili cikom i vikom cijelu Dragu» Muljika plače, a ćaća je
tješi: «Sad, kada su mi sve uzeli, moraju i tebe da uzmu, nijesam ja sve u
njega potrošio, on je sam činio račune kako je htio!»
I kada je stari Petraš ipak došao u mlin da se dogovore za prošnju i pir,
ciknula je ona: «Ne daj ti mene čača mili!» Zaredali se svatovi, grmjele
kubure a jeka tutnjila dragom. Pilo se vino, prolijevalo, pjevalo, pa se i
promuklo, tutnjila je Draga, ali se i stišala. Samo je Sitnica nabujala i
šumila sve jače, a mećava stala zavijati kroz Dragu.
Mete, mete snijeg, a Draga od tutnjave zvona i pjesama opet oživjela jer
je došao Božić. U Petraševoj krčmi po danu vike i igre, a navečer tišina,
samo Ilijica pognute glave korača u krčmi. Muljica već mjesec dana leži,
ne tuži se da ju nešto boli, iz postelje ne može, već samo gucne koji put
vodu s vrelašca. Zvali su Musu, ali on ne zna što je Muljici. Svima je već
dodijala, samo Ilijica katkada kradom zaplače. Petraš veli: «Neće ti tvoja
lasica umrijeti, ne boj se, samo će ti tako ležati, dok ne ostariš, a raditi
neće ništa!» No nije pogodio!
Nakon dva dana u tamnoj sobi iza krčme osvanula je Boja bijela i hladna
kao latice zelenkade. Sutradan su namanastirčani odnijeli Boju u grob iza
stare crkve koji su joj u smrznutoj zemlji iskopali. Istom što je grob mlade
Boje bio zasut, stadoše ga tiho posipati i pahuljice snijega.
Analiza likova:
Boja
Mlinareva kći, ima 14 godina. Nije bila ni crvena ni jedra kao druge cure,
ne leži nikada, hoda hitro, gleda blago, ali bistro. Vitka je i bijela, krupnih
očiju, no namanastirčani kažu da je suha i žuta, možda zato i bolesna.
I zato su je prozvali Muljika, jer je bijela kao muljika (mekani bijeli
kamen). U gradu bi rekli kao mramor. Govorilo se, da je i njezina majka
bila takva.
Joviša
Mlinarev sin, a njegova kći je bila ta Muljika. Kako Muljika nije imala ni
brata ni sestre, pa je uvijek pred ocem bila kriva. Otac Joviša u početku ju
je volio, a kasnije tukao, pogotovo kada bi se napio u krčmi niže mlina.
Ilija
Krčmarev sin koji se vratio iz vojske. Ništa nije radio, izvadio bi ogledalo i
češalj i nekakvu mast kojom je mazao brkove i kosu, pa šetao u šumi.
Nosio je Ilija ili kako je on sam sebe nazvao Elias Kurtović svoje vojničko
odijelo, tijesne bijele hlače, modru bluzu s crvenim resama, a na glavi
crvenu kapu s dugim crnim resama. Lice mi je bilo okruglo i crveno,
kao što je u namanastirčana uvijek bivalo.

 

[Mr.Daky]

Mrtvi Kapitali Josip Kozarac



“Prostrane hrastove šume – moje malo kraljevstvo – tihi seoski mir i ničim poremećeno moje duševno zadovoljstvo, to su ona tri blaga koja se u sadašnjem fin desieclu rijetko kada nalaze ujedinjeni”. Medu najbolje hrvatske pisce i pripovjedače s kraja XIX. stoljeća ubraja se svojom izuzetnom ličnošću i djelom Josip Kozarac. Rođen je 18. ožujka 1858. godine u Vinkovcima, u sitnoj građanskoj obitelji (otac mu je bio krajiški podoficir). Završio je osnovnu školu i njemačku gimnaziju u rodnom mjestu, a studirao agronomiju ili kako se to onda zvalo Visoku školu za kulturu tla u Beču. Želio se poslije studija nastaniti u Zagrebu, uključiti se u politički, kulturni centar hrvatskog života, ali mu to kao državnom činovniku nije nikada bilo omogućeno. Službovao je po raznim mjestima Slavonije – Vrbanji, Nijemcima, Županji, Mašicima, Novoj Gradiški i Lipovljanima. Josip Kozarac je još kao mlad nadaren čovjek opazio sve narodne nevolje u svom zavičaju. Kao đak stare klasične vinkovačke gimnazije, u kojoj je još onda nastavni jezik bio njemački, a samo dva do tri sata, a u nekim razredima svega jedan sat na tjedan predavao se i tumačio hrvatski jezik, Kozarac je, patriotski potaknut tužnim stanjem u zavičaju već kao mladić sagledao sve slavonske poteškoće i kao pametan čovjek nije očajavao niti se prepustio sudbini, već je počeo tražiti izlaz. Odlučio se za nauku – i to za nauku o prirodi, jer ona tumači prirodu i osvaja njene snage za čovjeka i njegov bolji život. Sin široke slavonske ravnice i prastarih šokačkih hrastovih šuma, Josip Kozarac službovao je po raznim slavonskim mjestima da bi na koncu u časti šumarnika došao u svoj rodni grad Vinkovce, gdje je boravio sve do svoje smrti od sušice, koja ga je mučila cijelog života, i od koje je umro 1906. godine. Ukratko rečeno: Kozarac je bio čovjek, koji je ozbiljno proučavao život, pa je zato tražio istinu i u nauci i u književnosti. “Prikaži u književnosti život onakvim kakav je! Ni ljepšim ni boljim!” Zato, jer je tako pisao, mi danas u povijesti književnosti nazivamo Kozarca slavonskim realistom. Josip Kozarac je započeo pisati kao pjesnik, a pravo stvaralačko područje pronašao je u prozi (pripovijetkama i romanima). Njegovo prozno stvaralaštvo vezano je uz rodnu Slavoniju koja se “rastaje s krajiškim uređenjem”, ulazi u gospodarske i društvene promjene (kapitalizam, dolazak stranaca) koje utjecu na moralni život slavonskog sela. Kozarac je pisac slavonske zemlje, slavonske šume, pjesnik rada, oštar kritičar malograđanskog mentaliteta, proslavljeni pisac Slavonske šume, Tene i Mrtvih kapitala. DJELA: Pripovijetke Priče djeda Nike (1880. ) Tena (1894. ) Tri ljubavi (1894. ) Oprava (1899. ) Crtice Slavonska šuma (1888. ) Romani Mrtvi kapitali (1889. ) Medu svjetlom i tminom (1891. )
Mrtvi kapitali

Likovi:
Anka
Lešić
g. Matković
gđa. Matković
Nela

​

Vinko
Lujo
g. i gđa Vučković
Neumayer
Urbanitzky
Kompozicija:
-opis g. Matkovića (njegov izgled i narav)
-poziv na ples
-uspoređivanje Nele i Anke
-poziv Lešića na gumno «Čardačine»
-Urbanitzky sa prijateljem Neumayerom dolazi prositi Anku
-Urbanitzky nakon razgovora odustaje, Neumayer zaprosi Nelu, Nela pristaje
-Lešić prosi Anku, ona presretna pristaje
-pripreme oko vjenčanja
-vjenčanje Anke ujutro, skromno i tiho
-vjenčanje Nele, raskošno i veselo
-Nela, naviknuta na raskoš, u gradu ubrzo postaje nesretna, svađa između
supružnika
-Lešić kupuje močvaru, pretvara ju u plodno tlo i zarađuje mnogo novaca
-Lujo ne može naći posao
-Nela propada
Sažetak:
G. Matković je bio upravitelj u jednoj gospoštiji i bio je poznat po svojoj pravednosti, ali i po svojoj razdražljivoj prirodi. Oženjen je kćeri gradskog činovnika. Nikad se nisu stvarno voljeli i bili su kao «dva nasuprotna tabora». Imali su dva sina i dvije kćeri. Anka, starija sestra koju je otac volio kao sveticu, pomagala je u kućanstvu i rado je radila, i ona je jedina doista shvaćala očeve osjećaje, dok je Nela, mlađa kćer, vodila gradski život, i rado trošila novac. Vinko, najmlađe dijete u obitelji, nakon što je dva puta pao drugi razred počeo je raditi sa svojim ocem i Lešićem, prijateljem obitelji, i uživao. Lujo je bio na studiju prava i trošio mnogo novaca, čime je otac bio izrazito nezadovoljan. Ova različitost između Anke i Vinka i Nele i Luja nastala je iz nesuglasica između oca i majke. Otac je zagovarao seoski život, teški rad i poštenje, dok je majka smatrala da tko nema barem položaj činovnika ne spada u kvalitetno društvo.
Majka, nakon poziva na ples, nagovara Anku da se pridruži njoj i Neli. Na plesu je Nela smjesta krenula plesati među mlade ljude i očarala momke koji su s njom plesali, kao i što je i pisala majci u pismima. Ipak je malo pretjerivala i u glavi si zamišljala da je nadvisila sve djevojke i da se svi momci bore za nju dok djevojke pucaju od jada. Majka se je pobojala da će Anka prosjediti cijelu večer, pa je i nju poslala plesati. Odmah je zadivila plesaće, tako da su ljudi govorili da se i ne vidi da su Anka i Nela sestre. Majka i njezina sestra, gđa. Vučković krivo su shvatile značenje tih riječi i mislile da se to odnosi na Nelu i žalile Anku. Ubrzo nakon plesa Lešić je pozvao cijelu obitelj, uključujući i Luja, koji se je sa studija vratio za ples, na ladanje. Tamo su susreli muža i ženu s djetetom kako se izmjenjuju za vjetrenjačom. Majci, Neli i Luju nije bilo jasno što je tako teško pri tome pa su i oni probali. Tada se je vidjela razlika između djece kad je Nela okrenula kolo samo za jedan zub, gospođa Metković tri puta okrenula okretaljku, a Lujo sedam okretaja prije nego je pocrvenio, dok su Lešić, Vinko i Anka okrenuli okretaljku po deset puta a da se na njima nije opazilo umora.
Gospođa Vučković je nakon ladanja javila gospođi Matković da g. Urbanitzky namjera zaprositi Anku. Razgovarali su s Ankom i nagovarali ju da pristane, makar je gđa. Vučković predlagala da ju uopće ne pitaju za slučaj da ne bi pristala. G. Matković je Anki prepustio slobodan izbor, dok ju je majka nagovarala da se uda, ali joj nije htjela nametati nasilno svoju volju usprkos svojim uvjerenjima. Kad je Urbanitzky stigao, zamolio je za razgovor s Ankom. Nakon razgovora je utvrdio da Anka ne želi poći za njega, pa joj svoju prošnju nije niti spomenuo. Anka mu je za to bila zahvalna i počela ga iznimno poštivati zbog njegove odluke. Kad su se vratili u kuću, saznali su da je Neumayer, s kojim je Urbanitzky došao, zaprosio Nelu i ona je pristala.
Svi su počeli uočavati ljubav između Anke i Lešića, a on ju je nedugo zatim i zaprosio, a Anka je pristala. Počele su pripreme za vjenčanje.
Nela je za svoje vjenčanje htjela da bude raskošno, što joj je i otac, sav sretan omogućio. Anka je nasuprot tome htjela jednostavno vjenčanje ujutro. Lešić, sav sretan počeo je uređivati kuću za sebe i Anku. Oboje su razmišljali kako da jedan drugome olakšaju posao. S vremenom se je približavao datum vjenčanja. Radovi na kući koju je Lešić uređivao bližili su se kraju, pripreme su se završavale, a Nela je završava s planiranjem, ali je pretjerivala s troškovima, zbog čega ju je otac i ukorio.
Vjenčanje je prošlo, Anka je otišla živjeti u novu kuću s Lešićem, Nela je otišla živjeti u grad, a Lujo je nastavio sa studijem. Ipak kod Nele nije bilo sve savršeno. Živjela je u jednoj od glavnih ulica i njezin muž je nastojao joj pružiti što više, ali je imao samo 50 forinti mjesečne plaće. Nela nije shvaćala da živi preluksuzno za tako malu plaču, dok nisu počeli stvarati gubitke. Počeli su se udaljavati jedno od drugog jer su shvatili da se nisu zaljubili na prvi pogled. Neumayer je počeo provoditi sve više vremena u uredu.
Za to vrijeme su Anka i Lešić živjeli ugodnim životom. Jednog dana je Anka rekla mužu da očekuje dijete. Lešić je za to vrijeme odlučio jedan dio močvare zajedno sa Matkovićem otkupiti od opčine i pretvoriti je u livadu. I zbilja su uspjeli isušiti močvaru i pretvoriti ju u plodnu oranicu. Od tog dijela su imali velike prihode. Lujo je sa svojim prijateljima došao na ladanje i tamo se sa njima zgražao zbog nečistoće i bio preneražen kad mu je jedan radnik koji je došao iz Beča i koji upravlja parnim strojem rekao da ima 6 – 7 tisuća forinti godišnje plaće. Kad je dobio ponudu za posao pomoćnika kod jednog okruga koji ne bi bio plaćen i smatrao se pod praksu odbio je jer je tvrdio da ga mnogi žele i da će još i biti plaćen.
Nakon jedne godine Anka i Lešić su marljivo radili i živjeli ugodnim životom sa svojim jednogodišnjim sinom, a Luji je bila odbijena treća ponuda za posao.
Nela je molila oca za novac jer joj je zaplijenjeno pokućstvo i sve će biti prodano ako ne podmiri dugove.

 

[Mr.Daky]

Mrak na svijetlim stazama Ivan Goran Kovačić




PROTUMAČI NASLOV NOVELE: Naslov “Mrak na svijetlim stazama” označava život. To je metafora. Staza je cijeli život. Svijetlo na njoj označava sve dobro, a mrak sve loše(nepravdu). Pokazuje da nepravda pokušava nadvladati.
OBLIKOVANJE LIKA-UMJETNIČKI POSTUPCI: Pisac oblikuje likove uz pomoć kontrasta.
ZAŠTO: Želi nam pokazati 2 različita načina reagiranja na odbačenost. Jačica šafran je odbačen i povukao se u svoju tišinu te prihvatio tu nepravdu i stalno tepa svojim životinjama i biljkama. Franina Brdar, naprotiv, se buni i stalno koristi teške riječi (uvećanice), a iskaljuje bijes na drveću.

Jačica Šafran Franina Brdar izgled Jačica Šafran bio je starac “malena tijela, kudrave duge kose i okrugle mahovinaste brade, sličio je grmičku koji se podigao iz čučnja i gegavo popošao. Ali grmičku koji je gdjegdje bjelkasto procvao.” Bio je “uvijek razgaljen, gologlav i zavrnutih hlačnica, s velikom sjekirom pod golom, nabreklom miškom.” Rutavih prsa i kratke četinjaste kose prozvali su ga Oblačina jer je bio uvijek namrgođen. zanimanje “Jačica Šafran čobanovao selu do starosti, bez drenovače u šaci, bez roga u ustima, bez riječi pogrdne.” Poslije je bio prestar i otišao je u brda i dobio kravicu Golubu o kojoj se brinuo. Ugljenar i drvosječa “čovjek koji se u mladosti zavlačio pod kirijaška kola, nakrcana drvom i dizao ih na orijaškim plećima”. odnos prema selu Jačica Šafran ne želi ići u selo jer zna da će ga tamo svi ismijavati. Svećenik ga je jednom pozvao, ali je tada još rjeđe išao u selo. Franinu Brdara nisu prihvatili i izazivali su ga stalno. Od tada se više nije vraćao u selo nego je živio u šumi. međusobni odnos Jačica Šafran se boji Franine Brdara. “Jačica bijaše sretan kada je susjed odlazio u šumu na obdanicu i vraćao se tek kasno u noć”. Franina Brdar je nakon 10 dana progovorio sa Jačicom, ali ništa prijazno nego ga je počeo vrijeđati: “O Jače, Jačino tom starom strvinom ti začepiše gubicu, tom kravetinom mlohavom…” unutarnje osobine – govorom i postupcima Jačica Šafran je osjetljiv starac koji tepa biljkama i životinjama – “Što će batinica, što će šipčica voliću božjem, što će kravici krotkoj?” Nikad nije rekao prostu riječ. Dobar je prema svemu živom. Franina brdar je kao orah. izvana je tvrd, a iznutra ipak ima osjećajnosti. Od djetinjstva upotrebljava teške riječi “ženetina, kravetina…” Buni se zbog nepravednosti pa svoju ljutnju iskaljuje na drveću i Jačici. SJEDINJENJE LIKOVA: “Franina Brdar vraćao se iz šume sa sjekirom o ramenu. Vidio je iz drvnika gdje prolaze kola s gospodom. Prepoznao je Golubu.
Sjede mrko na prag i počeka Jačicu.
Šepao je cestom kući, ranjen, slomljen. Ubijen.

​

Kad je stigao pred kuću, priđe mu Franina blizu i stavi ruku na pleće:
“Odveli su ti, Jače, kravicu… Odveli su ti kravicu…”
Onda se naglo okrene od njega i, mahnuvši visoko u nebo, zabije sjekiru do uške u cjepalo.”
STIL I JEZIK: Pri završetku su rečenice zbijene jer je pisac htio izraziti kako se Jačica dugo brinuo o toj kravici, a brzo su mu je ustali, uglavnom, ubrzanje radnje. Umanjenice označavaju osobine pojedinih likova. Tako raspoznajemo da je Jačica osjetljiviji čovjek, a Franina grublji. Pejzaž utječe na likove pogotovo Jačicu. Jačica se osjeća presretno i prelijepo u prirodi. Iskorištava svaki takav trenutak, a Franina se osjeća osvetnički u šumi (ruši drveće).
OSNOVNA MISAO: Pisac nam želi pokazati da svaki čovjek ima svoju osjetljivu i grubu stranu. Kod Jačice to nije izraženo, ali kod Franine kada u zadnjoj rečenici po prvi put u životu upotrijebi umanjenicu.