Prepričana književna dela i njihova analiza

[Mr.Daky]

POVJESTICE

August Šenoa
Sadržaj:
Na gori Gvozd došlo je do bitke u kojoj je smrtno ranjen Hrvatski kralj.
Kralj sav krvav i na izmaku snaga drži Hrvatski barijak i ljubi ga. Poleglom kralju dolazi u susret vila Hrvatica koja ga hvali I opisuje Hrvatske krajeve,
od Jadranskog mora do planina i gora hrvatskog zaleđa.Kralj plače ya divnom zemljom koju napušta.
Propast Venecije
Sadržaj:
Godina je 17 . Napoleon je uputio ultimatum venecijanskoj vlasti.
U duždevoj palači na Markovu trgu okupilo se mletačko vijeće I vijeća.
Mlađi su za rat dok stariji brinu o brižljivo sagrađenom gradu. Stariji zagovaraju mir I očuvanje grada. Tako mleci vijećaju u noć dok pred palačom stoji stražar po svim oznakama mlečanin ali on jr Hrvat koji čezne za svojim domom. On iz daljine čuje glasove iz svoje domovine,čuje pjesmu negove žene te čezne za povratkom u domovinu. Ujutro se na Markovu trgu okupilo mnoštvo I viče za potpisivanje mira.Noć se opet spušta na lagunu ali to nije obična noć jer Venecija više nije samostalna nego je u milosti I nemilosti Napoleona.

 

[Mr.Daky]

Vjenceslav Novak
Posljednji Stipančići

Bilješke o piscu:
Pisac hrvatskog realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom “Pavao Šegota” (1888) u Zagrebu. Djela su mu većinom prožeta Senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i širina itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim životom. Djela:
Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.
Lica:
Valpurga, Ante, Lucija i Juraj Stipančić, Alfred, Getruda
Tema:
Povjest jedne patricijske obitelji
Sadržaj:
Zima je, 1834 u Senju. U bijednoj sobici Valpurga Stipančić, udovica propalog patricija, Ante Stipančića, provodi dane s kćeri Lucijom , koja ima tuberkulozu i kojoj je smrt sve bliža. Valpurga priča Luciji povjest bogatih patricijskih obitelji i žalosnu sudbinu obitelji Stipančić: Ante Stipančić se ženi s mnogo mlađom Valpurgom i raskošno slavi rođenje sina Jurja kojeg kao i ostale terorizira i unesrećuje svojim diktatorskim stavom i svjetonazorom. U ropstvu obitelji Juraj i sestra mu odrastaju kao bolesne osobe- Juraj bezosjećajno okrutno, dok se Lucija formira u pretjerano osjetljivo biće. Obiteljski odgoj provodi isključivo Ante koji mučno obrazuje sinna Jurja i ignorira Luciju. Juraj odlazi u Beč na studij, ali ga napušta i materijalno upropaštava oca koji propada i u svojim političkim nastojanjima. Ante se udružuje s kanonikom Vukasevićem koji se zalaže za ujedinjenje svih hrvatskih zemalja što nije i Stipančićev cilj koji želi ujedinjenje s Mađarima, ali je s Vukasevićem jer im obojici smeta vojnička vlast u Senju. Slomljen materijalnim i političkim neuspjesima i sinovljevim moralnim padom Stipančić se razboli. Lucija traži svoje pravo, pokušava ocu dokazati svoju vrijednost i ljudsko pravo, njihove nesuglasice kulminiraju u svađi oko neznatnih stvari- Lucijine lektire. Ante umire ostaviši obitelj bez ičega.
Juraj nakon mnogo godina dolazi iz Beča s prijateljem Alfredom koji zavodi i napušta Luciju, a Juraj primorava majku da rasproda kuću za njegove dugove nakon čega odlazi u Mađarsku gdje svoje ime mjenja u György. Majka i kći tonu u bijedu, Luciji su jedina svjetla točka lažna Alfredova pisma koja piše Martin iznoseći svoje iskrene osječaje, na Valpurginu molbu. Lucija otkriva prijevaru pa duboko i bolno razočarana umire, izmučena ogromnim tjelesnom i duševmon boli. Bez ikakve pomoći od sina, bez imanja i želje za životom Valpurga Stipančić umire kao prosjakinja.
Karakterizacija likova:
Valpurga Stipančić
Udata za patricija Antu Stipančića. Sitna, crnomanjasta žena od 45 g. Nije tijelom nimalo kršnija od svoje kćeri. Brižan pogled njezinih tamnih očiju odaje patnju mnogo kušanog čeljadeta.
Lucija Stipančić
Djevojka od 22 g. ali naoko mnogo mlađa od svoje dobi, njezin puni, bijeli, gotovo prozirni ten slabašnog lica s ozbiljnim tamnosmeđim očima sječa na 15-godišnje djevojče što je jučer ostavilo zatvor kakvog strogog ženskog instituta. Pod jasno ocrtanim obrvama i bujnom tamnom kosom nalik je to bijelo i nježno lice s dugačko, fino sadjelnim nosom i jasno crvenim usnicama na starinske portrete, ni vrlo tanki pas visokog struka, ni malene, jedva zamjetljive djevičanske grudi kao u 14-god. djevojčeta.
Juraj Stipančić (nakon školovanja)
Mjesto sitnog, slabašnog i blijedog dječaka, kakav je pred 10 g. otišao u Beč, to je sada bio čovjek crvena nabuhla lica, suznih i izgubljenih očiju pod naočalama, čupave kratke brade i brka. Njegova okrugla glava izrasla je gotovo ravno iz širokih pleća, njegov glas bio je dubok i hrapav.

​

Alfred
Čovjek nešto mlađi od Juraja, odjeven u elegantnom zimskom kaputu s ogrlicom. Bio je viši od Juraja i mršav. Lice mu je bilo blijedo, oči crne, mutne ali vesele. Imao je malen, crn pomalo mijen brčić i nosio po strani male zaliske, mladi čovjek od 27 g., kavalir, učen, ugledan.
Izabrani djelovi:
“Djetinjstvo Lucije i Juraja”:
“…gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito zahtjevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom…”
“Lucijina tuga i samoća te osječaj napuštenosti”
“Da, majčice vi bi ste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako ih braća miluju, a one se braćom ponose.”

 

[Mr.Daky]

PETAR ZORANIĆ:
PLANINE

Bilješke o piscu:
Petar Zoranić, rodio se 1508. godine a pretpostavlja se da je umro prije
1569. godine, kada su mu “Planine” bile tiskane. Bio je potomak stare
plemićke obitelji iz Nina koja se pred kraj petnaestoga stoljeća sklonila
pred turcima u Zadar. O njegovom životu znamo vrlo malo. U svom djelu
“Planine”, piše da je počeo pisati sa 28 godina. Njegovo jedino sačuvano
djelo su “Planine”, i one su prvi pokušaj romana u našoj književnosti u
kojem se pripovijeda naizmjenice stihom i prozom.

​

Kratki sadržaj:
Već sedam godina mučio se Zoran zbog neuslišene ljubavi kojom je
zavolio jednu ženu.
Jednog proljetnog jutra Zoran je plakao pored izvora Vodice jer mu je
dodijao život zbog nesretne ljubavi. Tada se iz vrela pojavila vila Zorica
koja mu je savjetovala da otiđe u planine gdje će naći ljeka svojoj
nesretnoj ljubavi. Tada je Zoran krenuo iz Nina u planine vilenici Dijaniri
da je zamoli za lijek. Vila Milošća pratila je Zorana u planine, a kasnije je
sam nastavio put. Tri dana je ostao u društvu pastira Bornika, Vlade,
Zvonka, Plinka, Slamila i drugih. Prvi dan pastiri su pjevali ljubavne
pjesme, a Zoran im je ispričao o svojoj ljubavi i o Ninu. Drugi dan pastiri
su pričali priče o nesretnim ljubavima, dok su treći dan pjevali pjesme na
taj način da su dvojica pjevali naizmjenice strofu po strofu odgovarajući
jedan drugome. Zoran nastavi put te ponovno naiđe na pastire.
Pastiri Slavgor i Dvorko su pjevali tužne pjesme o domovini koja polako
pada pod tursku vlast. Za vrjeme daljnjeg putovanja Zoran susreće još tri
pastira. Tada je Zoran konačno stigao na Dinaru gdje ga je Dejanira
izliječila od nesretne ljubavi.
Zoran je tada konačno zaspao smiren i sretan nakon dugo vremena.
Dok je spavao, sanjao je “Perivoj od Slave”. Opisivao je ljepotu perivoja.
Opisao je da tu borave mnoge krasne vile kao što su Latinka, Kaldejka,
Grkinja i Hrvatica. Vila Hrvatica bila je vrlo skromna uz svoje raskošne
drugarice. Ona mu je objasnila značenje perivoja te mu rekla da svaka
vila ima u svom krilu onoliko jabuka koliko je književnih djela napisano
jezikom njenog naroda. Vila Hrvatica bila je tužna jer su se njezini sinovi
stidili svog jezika, pa su čak i svoje plodove darivali u tuđinu.
Između ostalih jabuka u njezinom krilu Zoran opazi i jednu malu jabuku
na kojoj je pisalo “Petar Zoranić” – ”Vilenica”, “Ljubveni lov”, “Planine”.
Vila Hrvatica ga je pokorila što je ubrao još tako nezrelo voće.
On joj je odgovorio da je svjestan male umjetničke vrjednosti njegovih
djela, ali da ih je napisao iz čiste ljubavi prema djevojci i domovini.
Tada se pojavi vila Slava kojoj se sve druge vile poklone te se tada Zoran
probudi. Vilenica Dejanira otpratila ga je rijekom Krkom prema Ninu,
a pri tome su prošli kraj Knina, Skradina i Šibenika. Tu ga je vilenica
Dejanira napustila, a put je nastavio sa vilom Milošćom, putovao je morem do Zatona odakle je krenuo kopnom u Nin na grob Jurja Divnića.
Sedmog dana svog putovanja Zoran je stigao kući smiren i sretan.
Analiza djela:
Zoranićev uzor za “Planine” bilo je djelo “Arcadia” talijanskog književnika
Jacoba Sanazzara, koje je kao i Zoranićeve “Planine” pastirski roman koji
je postao uzorom mnogih renesansnih pisaca. U tim djelima nema ni traga
pravog pastirskog života, već je prava tema ljubav. Značenje Zoranićevih
planina je u tome da je to naš prvi roman te da je njegovo djelo plod
iskrenog rodoljublja, te strah pred sve opasnijim širenjem turske moći.
Roman “Planine” dovršen je 1536. g. ili kako Zoranić kaže “svibnjom se
započne, a rujnom završi”. Djelo je 1569. tiskano u Veneciji u jednom
jedinom primjerku.
Zoranić određuje dvije razine romana i to tako da kaže da su planine
povijesno i alegorijsko djelo.
Djelo “Planine” podsjeća na Dantea. Poput Dantea, Zoranić kreće na
alegorijski put u samoću bježeći od ljubavnih boli te on na svom putu ima
svog učitelja, a to je sveti Jeronim. Također se poput Dantea koji se
koristi simbolikom broja tri Zoranić služi simbolikom broja sedam.
Zoranićeve “Planine” posvećene su kanoniku Mateju Matijeviću koji je
mnogo utjecao na Zoranićev rad.
Najzanimljiviji dio Planina je “Perivoj od Slave” u kojem se najbolje vidi spoj povijesno-alegorijskog i izraziti patriotizam. Zoranić u perivoju koji
se sastoji od sedam dijelova susreće sedam djevojaka.
“Perivoj od Slave” posvećen je vječnoj slavi tj. umjetnosti.
Zoranić je u tom djelu svjestan da je hrvatska književnost tek u razvoju.
Personifikacija nekih vila u “Perivoju od Slave”
Vila Latina – Predstavlja klasičnu rimsku, latinsku kulturu
Vila Grkinja – Starija, mirisna jabuka
Vila Kaldejka – (Babilonci = Kaldejci) predstavlja babilonsku kulturu
tj. davno ubrane, ali lijepe jabuke
Vila Hrvatica – Mlada sa malo jabuka, Zoran kod nje prepoznaje neka
svoja djela

 

[Mr.Daky]

ALPHONSE DAUDET:
PISMO IZ MOG MLINA

Bilješke o piscu:
Alphonse Daudet rođen je u Nimesu u južnoj Francuskoj, umro je 1897. g.
u Parizu. U dvadesetoj godini postao je tajnik bogatog plemića i moćnog
ministra u vladi cara Napleona III. U svojoj 28. godini objavljuje roman
«Mališan» ili «Povijest jednog djeteta».
Naziv priče:
Tajna djeda Cornillea
Kratki sadržaj:
Djed Cornille bio je stari mlinar; punih 60 g. bavio se brašnom. S velikom
je ljubavlju hranio mlin. Izluđivali su ga mlinovi koje je pokretala
para. Stalno je govorio da ne idu tamo i da se ti razbojnici koriste parom
da izrađuju kruh. Svaki dan je u mlin donosio jako puno vreća brašna u
kolicima. Nitko nije znao kakva je to tajna djeda Cornillea. Jedanput je
njegova unuka išla s dečkom do mlina da dobije blagoslov, a poslije kad je
djed izišao njegova unuka je vidjela da ga nema. Sjetila se da pogleda
kroz prozor i vidje da je to samo prazna prostorija, a nema ni zrna
žita. Vratili su se u selo i rekli sve što su vidjeli. U 2 riječi su se dogovorili
da skupe pšenicu i odnesu je. Vrata mlina su bila širom otvorena i vidjeli
su djeda kako sjedi tužno. Ušli su punih vreća u mlin. Djed je ponosno
radio i mljeo žito.
Vrsta djela:
Alegorijska priča
Mjesto radnje:
Mlin
Vrijeme radnje:
Ljeto
Tema:
Djed Cornille više voli kruh koji je rađen od vlastite ruke nego od pare.
Analiza glavnog lika:
Djed Cornille je vrlo odlučan čovjek koji više voli obične mlinove od parnih
mlinova. Ima 60 godina.

​

Naziv priče:
Koza gospodina Seguina
Kratki sadržaj:
Gospodin Seguin nikada nije imao sreće sa svojim kozama. Svakoga jutra
bi prekinule konopac i odlazile u planine gdje bi ih vuk pojeo. Tako ih je
sve gubio na isti način. Zato je kupio mladu kozu jer je mislio da će se
priviknuti i ostati. No bio je u krivu. Onda je Biki rekao da je imao kozu
koja je bila jaka i opasna kao jarac. Borila se s vukom cijelu noć i onda
ujutro postala zajutrak vuku. Bika je ujutro otišla u planinu i igrala se.
Odjednom je izašao vuk i borio se s Bikom cijelu noć. Ujutro se umorila i
vuku je postala sladak zajutrak.
Vrsta priče:
Alegorijska priča
Mjesto radnje:
Planina, livada gospodina Seguina.
Vrijeme radnje:
Dan
Tema:
Bika je uvijek htjela u planine pa makar riskirala život.

 

[Mr.Daky]

Vladimir Vidrić

Pjesme

Bilješka o piscu
Vidrić, Vladimir ( 1875.-1909. ), po zanimanju advokatski pravnik. Malo je pisao ( jedina zbirka Pjesme, 1907. ), ali je vrlo značajan i izrazit pjesnik. Po vanjskom okviru svojih motiva pjevao je najviše o prošlosti: nižu se slike iz antičkog života Egipćana, Židova, Grka, Rimljana, i iz španjolske prošlosti, prisutna je srednjovjekovna tematika, a mnogobrojne su slike pejzaža. Ali tu se kriju obilježja Vidrićeva stava: na taj način snažnije pjeva o problemima svog doba i svoje generacije. Jednostavnim izražajnim sredstvima i naglašenim slikarskim elementima izrazio je svoja napredna uvjerenja, teški problem hrvateke emigracije, klasne napetosti u društvu. Najsnažnije se dojmlju u njegovoj poeziji slike prirode i pekzaža, ugođaji životne radosti, dionizijski zanosi za ljeotu, vino, užitak.
Vidrićeva poezija ima svoju dubinu i kvalitete po kojima je odmah dobila svoje priznanje.
Pjesme
Vladimir Vidrić se sa svojom zbirkom pjesama Pjesme predstavlja kao pjesnik s izuzetnim osjećajem za boju. Neka pritajna bol i čežnja za idealnim doživljajem ljepote osnovna je karakteristika ovog našeg vrhunskog pjesnika
U Vidrićevim pjesmama dolazi do izražaja nov , moderan senzibilitet, a element subjektivnog nameće se na prvo mjesto, zamjenivći tako dotadašnje lirsko stvaralaštvo koje je bilo programatske prirode, obilno zasićeno folklornim elementima i uglavnom svedeno na dvije, tri teme od kojih je najznačajnija bila rodoljubljle.
Slobodan stih, simbolika, vanjski svijet služe Vidriću kao okvir za izražavanje subjektivnih stanja i osjćenja Vidrić je u svojim pjesmama obsjednut pesimizmom, nostalgijom, čunnosću i svim formama ljubavi, otkriva muzikalnu vrijednost riječi, usavršava stih, osvježava metaforiku.

​

Tematiku Vidrićeve poezije čine aktualni prblemi njegova vremena, a zanimljivo je da bilo koji problem iznio, uvijek njime izražava svoju ličnost.
Česta tema pjesama jesu robovi, obespravljeni ljudi lišeni slobode i ljudskog ponosa.
————————————————————————————-
“ Ogromna, crna. Na svijetloj provi
Vrzu se sapeti ljude i žene
I lamaju ruke i nijemo plaču
A kose im lete raspletene.
Stištu prsti i grče ruke,
Okovane pružaju k nebosklonu,
Sa tala se dižu i kažu i kažu,
Gdje sunce tone na stranu onu. “
( Roblje )
————————————————-
Vidrić je također pjevao o ljudskim odnosima.
————————————————-
“Da, svetac je halje skupio,
I poao je uza stube,
I nije se ni osvrnuo
Na jecaj zemaljske ljube.
Al se anđel ganuo
i rekao: -“Prečasni, stani,
I koji su mnogo ljubili,
I oni su Bogu zvani” “
( Gonzaga )
————————————————-
U pjesmi “Mrtvac” javlja se Vidrić pesimist, svjestan nemoći nemoći čovjeka prema zakonima prirode.
————————————————-
“ Ubila ga ruka silna,
Vječno jaka, vječno živa,
Što živote rasipava
I živote utrunjava.”
( Mrtvac )
————————————————-
Zbog spoznaje eda je čovjek nemoćan, u njegovim pjesmama stalno je prisutna bol, bol koju pjesnik sakriva u svojim pjesmama, ali bol koja se ipak osjeća.
Vidrićeva poezija primarno je poezija bola, bilo da je to bol roba koji pati za svojom domovinom dok hladi bezbrižnu gospodaricu,
————————————————-
“A kad bi se našla dobra duša,
Da i roba pita i sasluša,
Taj bi rekao:” Od tuge pogibam,
Moje srce leti k libijskim kolibam” ”
( Pomona )
————————————————-
ili da je to bola koja nočas zbližavapatricija i roba u pjesmi “ Ex Pannonia”.
————————————————-
“A kad se on sagnu k robu
I nemoćno poče da gleda
“Idimo!” šanu mi ona,
I trznu i – posta blijeda.
A mene, da pravo kažem,
Kosnu se suza njina:
“ Idimo, rekoh, a njemu
Podajte krčag niva.” “
( Ex Pannonia )
————————————————-
Vidrićevo glavno izražajno sredstvo je slika. Imao je istančan osjećaj za boje. Vidrić je u svojim pjesmama oslikavao predivan pejzaž.
————————————————-
“A svitaše jutro. rosa je pala,
Pa se u krupnih kapljah blista.
Sja jutarnja zvijezda. Dršće i trepeti
Jasika širokog lista”
( Jutro )
————————————————–
“Zvijezde se roje visoko
I dasi će sad da krenu,
U zrku se kupa mjesec
I sipa svijetli i sjenu.
A krasna se žena budi
I grud joj otajno diše
I svilne vjeđe obara
I noć je i – biva tiše. “
( Notturno )
————————————————-
Najznačajnija i najzanimljivija pjesnikova ostvarenja zasigurno jesu Pejzaž I i Pejzaž II, u kojima je on prikazao stvaran život.
U Pejzažu I sve vrvi od života.
————————————————-
“ U travi se žute cvjetovi
I zuje zlaćane pčele
Za sjenatim onim stablima
Krupni se oblaci bijele.”
( Pejzaž I )
————————————————-
Dok pjesnik U Pejzažu I upotrebljava glagole kako bi što vjernije opisao krajolik u Pejsažu II upotrebljava glagole kako bi prikazao radnju.
————————————————-
“Nebeski putnik mjesec
Lako je odskakivao
Nad svijetlim oblačnim rubom
I opet u nebu plivao.
I kad sam otvorio prozor…”
( Pejzaž II )
————————————————-
Vidrićev stil, a i stih u kojem je ispjevao svoje pjesme, bili su u to vrijeme novi. Budući da je svoje pjesme deklamirao morao ih je što više skratiti, svesti jezični izražaj na najmanju moguću mjeru. Vizualnost bila je jedna od najvećih pjesnikovih vrlina, stoga nije ni čudno da mu je slika bila glavno izražajno sredstvo. U nekim svojim pjesmama Vidrić daje samo impresionističke sličice.
————————————————-
“ Plahe su sjene došle iz tame
I plesat stale u zelenoj travi.
Bile su dvije plavojke Nymphe
S bijelimi vjenci na glavi… “
( Jutro )
————————————————-
“ I vjenčav se lišćem vinjage bujne
Buku podižu divlju.
Kucaju srca. S ljpkog se gaja
Bijele nimpfe ozivlju.”
( Pompejanska sličica )
————————————————-
U drugim pak pjesmama Vidrić pravi doživljaj potisće u pozadinu i u prvi plan dovodi slike koje poput zrcala reflektiraju taj događaj.
————————————————-
“ U omrkom parku jablani
Bunar okružuju bijeli,
Gdje smo ja i gospoja
Kao saneni sjeli,
Dok tavni – šume i tuguju
Gordi i neveseli.
( Kipovi )
————————————————-
“Ja vidim grijeh. Gle! gola, divlja hrid
I oblak tavan, vihrom raskidan,
A s hridi zublja. Krvav joj je žar
I pada u noć i u ocean.
( Grijeh )
————————————————-
Posljednji način pjesnikova slikovna izražavanja, koji je vjerovatno i njabolji je taj u kojemu sama misao obuhvaća sliku, slikovna i misaona komponenta združeni su u jedno.
————————————————-
“ S kamena po crnoj zemlji
Val se dima povijava.
Ukraj žrtve utrnute
Oboreni starac spava”
( Mrtvac )
————————————————-
Vidrić se pred kraj svoga života razbolio i završio je u ludnici što je ostavilo mnoge tragove u njegovu daljnjem stvaralaštvu. U njegovim pjesmama počinju se javljati demoni i sablasti, a događaji bivahu zahvaćeni površno bez neka opipljiva sadržaja. Pjesnik je za vrijeme svoje bolesti naslućivao smrt i prikazivao u svojim posljednjim pjesmama.
————————————————-
Adieu
O moja je leđa lagano
Krcnula mandolina
I moj se kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
moje je vjeđe prekrila
Os sunca, vjetra i vina.
A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suza utrla
Što mi sa zjena pada.
-Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.
( Adieu )

 

[Mr.Daky]

JAMES MATTHEW BARRIE
PETAR PAN

Nakladnik: Tiskara znanje DD
Ilustrator: Krešimir Zimarić
Mjesto i godina izdanja: Zagreb, 1997.
Jedne lijepe večeri u kući gospođe i gospodina Darling dogodilo se čudo. U sobi djece Wendi, Mihala i Johana došao je maleni dječak koji je bio odjeven u lišće. Zvao se je Petar Pan. Zamolio je Wendi da pođe s njime u Snokraj. Wendi mu je rekla da mora razmisliti i da dođe druge večeri. Petar Pan je došao druge večeri a Wendi je rekla da nije jako dobro razmislila i da ide pitati mamu i tatu. Petar Pan ju je zaustavio i reče joj, neću te pustiti. Wendi reče onda moram povesti i svoju braću sa sobom. On joj reče neka i njih povede. Ona je probudi svoju braću i objasni ih da idu s njome u Snokraj. Oni su pristali. Kad su se spremili na put prije polaska Petar Pan ih je začarao da mogu letjeti i da lakše mogu dođi do Snokraja. Zaboravio im je pokazati kako se zaustavlja. Kad dođu do Snokraja vidješe jako puno vila a vila koja ih je pratila zvala se Zvončica. U Snokraju Wendi je bila majka djeci koja nisu imala pravu majku. Wendi je djeci prije spavanja pričala razne priče. Bila im je kao prava majka, šivala im je odjeću itd. Kad su šetali Snokrajom vidjeli su gusare kako odvode Žutog Liljana. Žuti Liljan je kći poglavice. Vidjeli su kako Žutog Liljana odvode u duboku špilju. Peta Pan je odmah pomislio kako je spasiti. On je i spašava te vraća je kući. Razljućeni gusari jedne večeri otiđu do Petrove kuće. Pokucaše na vrata i zarobe Wendi i njenu braću. Odvedu ih na svoj brod. Wendi su htjeli odmah baciti u more spašava je Petar Pan. On oslobađa i braću te ih vraća kući. Došavši u kuću Wendi se sjeti svojih roditelja. Zamoli Petra Pana za čaroliju koja bi hi vratila u svoju zemlju kod roditelja. Petar ne pristaje na čaroliju, ali vila Zvončica nije voljela Wendi, te joj ona da čaroliju. Tako se Wendi vrati sa svojom braćom kući roditeljima. Wendi je odrasla a njen život počinje ovako: Wendi se je udala i imala je kćerku koja se zvala Jana. Petar Pan je dolazio svake godine u doba proljetnog čišćenja i odvodio njihove kćeri u Snokraj. One su mu bile majke i pričale priče o njemu samome. Wendi mu je bila prva majka. Petar Pan je tako ostao dječak koji nikada nije htio odrasti.
Kako ti se sviđalo djelo? Zašto?
Ovo mi se djelo sviđa zbog puno mašte, i raznih stvari koje ne postoje u mojem svijetu. Sviđa mi se i Petrovo letenje, sviđa mi se ilustriranje ove knjige. Još mi je bilo zanimljivo zemlja Sonkraj.

 

[Mr.Daky]

PAUNAŠ

PAUNAŠ TITO BILOPAVLOVIĆ
Bilješke o piscu:
Tito Bilopavlović je rođen 1940. u Novoj Gradiški. Kao dijete je sanjao da
će biti književnik, a otkad je to postao želi samo jedno: Da opet bude
dijete. To mu je djelomice uspjelo samo u knjigama za djecu i mladež:
‘Paunaš’, ‘Kutija za male i velike igračke’, ‘Filipini iza ugla’, ‘Otmica
Labinjanki’. Za djelo ‘Paunaš’ je nagrađen republičkom nagradom ‘Grigor
Vitez’. Odrasli ga znaju po još deset knjiga, te po pisanju u uglednim
novinama. Bio je urednik biblioteka za djecu: ‘Smib’ i ‘Modra lasta’.
Tema:
Dječak se brine za svoga malog prijatelja.
Likovi:
Dječak, paunaš, stari Martin, Pivarci, Potočani, Anica, Zirko.
Kratki sadržaj:
Bilo je to davno kad je dječak mogao hitnuti kamen iz praćke stotinjak i
više metara. Točno bi kamen odletio na određeni cilj. Tad bi stari Martin
izišao vani prijeteći mu sa štapom. Za njegovu praćku bi najbolja bila
jedna vrsta automobilske gume. Pronalazio ju je na smetlištu Gavranićeve
automehaničarske radionice. Nazivao ju je sirovom gumom. Pivarci i
Potočani pravili su praćke od crne i crvene obične gume a dječak koji je
pripadao Ciglarcima od sirove gume. Rašlje su bile najbolje od ljeskovine.
Okrugli kamen je bio najbolji. I to je bilo sve o dječakovom načinu na koji
pravi praćku. On je najbolje gađao praćkom. Bio je pravi praćkaš.
Nije nikad ubijao lastavice jer se govorilo: „Tko ubije lastavicu, umrijet će
mu majka“. Dječak je imao smeđeg goluba Zirka. Bio je običan i sa
dječakom se uvijek igrao. Nije ni njih ubijao jer je mislio da neće biti
dobar čovjek. Počela je jesen, i naravno škola. Cijelo ljeto je uz njega bila
praćka. Jednog poslijepodneva Siga i Gricko su bili glavni na
Malčanskom brdu. Zatražili su od njega praćku. Anica žutih pletenica je
rekla da im neda praćku. I nije im dao. Tad su mu pokidali čitanku.
Mesar Baždar je imao mesnicu u visokoj zgradi. Bila je zatvorena.
Pogledao je gore visoko i ugledao malog goluba. Napeo je praćku da ga
uplaši. I…Pogodio ga je. Počeo je plakati. Uzeo je malog, sitnog,
nedužnog goluba i odlučio ga pokopati. Dok je kopao malu rupicu naišla je
Anica. Kad je ugledala mrtvog golubića dječaka je nazvala ubojicom.
Okrenula se i otišla. A dječak koji je tako silno volio Anicu sa velikim
krupnim suzama na očima pokopaše golubića i tužno otiđe plačući.

 

[Mr.Daky]

DANTE ALIGHIERI:
PAKAO

Bilješke o piscu:
Dante Alihgieri bio je talijanski nacionalni pjesnik, rodom iz Firence. Živio je do smrti u progonstvu jer se miješao u politiku te nakon pobjede
protivničke stranke bio prognan. Kao političar, filozof i tvorac književnog talijanskog jezika ostavio je mnoga djela (nedovršena filizofska rasprava Gozba i politički traktat O monarhiji). Književni rad počeo je zbirkom pjesama Vita Nuova (Novi život) koju je posvetio svojoj mladenačkoj
ljubavi Beatrice. U želji da ju uzvisi, nakon njene smrti Dante započinje s Božanstvenom komedijom koja se sastoji od 100 pjevanja te je to bila savršena brojka u to doba. Sastoji se od tri dijela i to Pakla, Čistilišta i Raja (svako ima 33 pjevanja + jedno uvodno). To djelo bilo je najveće dostignuće srednjovjekovne literature i jedno je od najvećih književnih dostignuća čovječanstva.
Sadržaj:
Peto pjevanje
Ovo pjevanje spada u drugi krug pakla i u njemu se nalaze griješni ljubavnici. Oni su počinili grijeh jer su bili ljubavnici tj. uništili su život ljudi koji nisu bili krivi. Kazna za taj grijeh je da cijelo vrijeme puše oluja te oni nikada nemaju mira. Dante je duboko u paklu i nailazi na krugove koji su sve manji, a muke sve veće, jače i gore. U drugom krugu susrećemo Minosa, Didonu, Kleopatru, Parisa, Ahilu, Tristana, Semiramidu i ostale likove iz mitova i priča. Minos, mudar mitski kralj, je po Danteovom shvaćanju sudac na ulazu (“Tu Minos strašan, zubima režeć stoji na pragu ondje grijehe ispitiva, sudi i šalje, repom pravdu kroji.”). Dante susreće i Parisa i Tristana koji su zbog zabranjene ljubavi u ovom djelu pakla. Susreće i Didonu koja je tu zato jer je počinila samoubojstvo. To je i Kleopatra koja je bludom dušu izgubila. Mislim da kazna nije dovoljno oštra te da bi ona mogla biti puno bolnija i mukotrpnija. Od citata mi se dosta dopao dio od 121. do 130. gdje mučenici govore o mukama koje proživljavaju te više nemogu trpiti. Mislim da ova kazna nije baš tako jaka kako to Dante navodi već malo pretjeruje i ja bih u taj krug pakla stavio puno veću kaznu. Inače mi se ovo pjevanje dosta dopalo.
Šesto pjevanje
Ovo šesto pjevanje spada u treći krug pjevanja te taj krug spada u neumjerene. U njemu se nalaze proždrljivci koji su dospjeli u taj krug zbog grijeha kao što su oholost, škrtost i lakomost. Kazne su pravedne i oni polegnuti moraju doživljavati muke jer ih tuče kiša, snijeg i led. Uz to još se i tu nalazi Ceber – zvijer koja im dere kožu, raskidava ih i mučenici doživljavaju vrlo velike muke. Kazna je sigurno pravedna te im se sve vraća što su oni učinili drugim ljudima za vrijeme života. Drugi su ljudi bili mokri, bosi i gladni baš zbog proždrljivca koji nisu imali samilosti s nikim. Dante u ovom dijelu pakla susreće Ciacca koji mu objašnjava koje su duše u ovom dijelu pakla i koja im je kazna tj. koje muke proživljavaju. Dante ga na početku ne poznaje te mu govori: “Možda je,- rekoh, tvoja patnja kriva, da mi tvoj lik iz pamćenja izmače, te mnim, da nikad ne vidjeh živa. Al’ tko si ti, što ovdje, gdje se plače, sjediš, a takva kazna ti je dana? Gadnije nema, premda ima jače.” (od 43. do 48. stiha). Tu mu Ciacco odgovara i govori da je on iz njegovog grada te da ga je proždrljivost smutila te je tako dospio ovamo. Mislim da kazna svima bude jednaka ako je grijeh isti, no kazna se određuje prema grijehu . Možda su neke kazne malo prevelike pa bi ih trebalo ublažiti npr. da ih Ceber samo čuva, pa neka ih kiša, snijeg i led iscrpe do zadnje kapi krvi .
Jedanaesto pjevanje
U ovaj krug pakla Dante stavlja nekoliko vrsta griješnika (nasilnike): “Ubojice, tko se ranom sveti, tko pljačka, hara – svi ti dane traju u prvom kolu, svak u svojoj četi.” (od 37. do 39. stiha), te “Svi oni, koji ruku dignu na se, igraju, putem rasipnosti krenu, pa gubeć radost plaču u sve glase (od 43 do 46. stiha). Ovdje Dante govori o ljudima koji se nalaze u tom djelu pakla i njihivim mukama. “Nasilje čini Bogu, tko mu cijenu u srcu ne da, poriče ga, psuje i prezre narav i dobrotu njenu; stog treći pojas vatren pečat kuješ”, te se u ovaj dio pakla dospijeva zbog nasilja protiv bližnjih, vlastite osobe, vlastitog imutka, protiv Boga i zavodnici žena. Kazna im je takva da moraju živjeti u predjelu smrdljivih para. Dante u ovom djelu pakla ne susreće niti jednog svog suvremenika. Mislim da su kazne dobro odabrane i nisu preokrutne, a moramo imati na umu da što dublje mi idemo u pakao tako kazne moraju biti sve strože i veće. U svakom slučaju moraju biti kažnjeni svi oni koji su počinili nešto krivo te je tako i u stvarnom životu, svatko odgovara za sebe i tako si i sam određuje kaznu koju je zaslužio.
Dvadeset i sedmo pjevanje
U ovaj dio pakla Dante smješta himbene savjetnike. U ovaj dio pakla su dospjeli svi oni koji su lagali i varali te se njihove duše ovdje pretvaraju u plamen. Tu se nalaze Odisej, Diomed i Guido de Montefeltro. Mislim da je to pravedna kazna za one koji su drugima lagali i varali i cijeli život, i time ga i mnogim ljudima uništili. Dante susreće jednu goreću dušu kojoj on daje informacije za razliku od dosadašnjih slučajeva. To vidimo u ovim citatima: “Nađe l’ se sad tek u tom carstvu tamnom iz onih slatkih latinskih krajeva, gdje bješe izvor mojem grijehu sramnom, kaž’, da l’ Romanjom ratna zublja sijeva, il’ mir je, jer sam s brda kraj Urbina i sedla, otkud Tiber nam se slijeva. Ja sam još slušo nagnut vrh dubina, kad vođ me dirne dajući mi znati: Govori; to je jedan od Latina.” (od 25. do 33. stiha). U ovom pjevanju Dante i duša raspravljaju o stanju u domovini i duša mu povjerava svoje grijehe i priznaje da se kaje. Nakon toga Dante i Vergilije odlaze a to vidimo u ovim stihovima: ”Kad onaj svrši svoju priču cijelu, otiđe plamen svojim oštrim rogom palcajuć i tekući u cvijelu i ja i moj vođa stupismo tad nogom uz greben dalje k vrhu drugog luka, pod kojim oni, što svijet vezan slogom razdvajaju sad plaćaju sred muka”. (od 130. do 136 stiha). Ovdje vidimo Danteov pogled na taj dio pakla te se on oprašta, i tu ja osjećam taj oprost koji Dante daje zadnjim pogledom.
Trideset i četvrto pjevanje
U prvom najdubljem dijelu pakla nalazi se Lucifer i on je “vođa” kako Dante to govori. U citatu: ”Ja digoh oči, misleć ko prije još Lucifera ondje ugledat, al’ vidjeh tek gdje noge strše dvije.” Vidimo da Dante ni sam nemože vjerovat kako je Lucifer velik te si ga je on zamišljao drugačije pa ga je to vrlo iznenadilo. Također opisuje tu “rupu” u kojoj se nalazi Lucifer npr. “Nas ne čekaše dvor pun sjaja skupa, već grdna spilja od prirode šuplja, sa škrtim svijetlom i dnom punim rupa“. To nas na neki način zastrašuje ali i podsjeća na neke crtane filmove u kojima možemo vidjeti takve spilje. Isto Dante govori o Brutu i Kasiju i Judi koji se nalaze u Luciferovim ustima te Dante govori o njihovim mukama :“U svakim ust’ma griješnika imade drobeć ga zubima ko trilca jaka, da trojici najednom bol zadade.” I njihove s muke najteže i najbolnije. Dante opisje njihove muke, patnje i prizore kaje je doživio. Nakon što su vidjeli najadublji dio pakla odnosno Lucifera, Dante i Vergilije kreću van iz pakla što su brže mogli i kada su izašli Dante govori: ” …dok ne vidjeh čuda, od lijepih stvari, što se nebom gnijezde, kroz okrugao otvor jedan, kuda iziđosmo, da ugledamo zvijezde”. Vidimo da je Dante sretan što je napokon izašao i da je sretan što je ponovo ugledao svijetlo dana, nebo i prirodu oko sebe. Mislim da je ovo najbolje pjevanje, barem se meni najviše svidjelo i to zbog toga što sad znam kako je Dante zamislio najdublji, najmučniji i zastrašujući dio pakla – dio u kojem nema kraja mukama.

 

[Mr.Daky]

Johann Wolfgang Goethe
Patnje mladog Werthera

1 TEZA : BILJEŠKA O PISCU
Johann Wolfganag Goethe
Najveći Njemački pjesnik, književnik i mislilac. Rođen 28.8.1749. u Frankfurtu am Main, a umro 22.3.1832. Weimar. Potjeće iz ugledne obrazovane obitelji (otac se bavio znanošću i umjetnošću, bio je carski savjetnik)
U djetinjstvu se susreće s francuskom književnošću. 1765. odlazi na studij prava u Leipzig. Od 1770. – 71. studira u Strassburgu. Kao pravnik – praktikant radi u Wetzlavu, a kao advokat kasnije radi u Frankfurtu.
Djela mu zahvaćaju gotovo sve književne rodove i više znanstvnih područja, obnovitelj je lirike, drame, epa i romana. Učevjak s dubokim uvidom u strukturu prirode, simbol njemačkog klasičnog humanizma. Izvršio je golem utjecaj na cijeli europski kulturni krug.
Napisao je: Patnje mladog Werthera; Rimske elegije; Srodne duše; Naukavanje Wilnelma Meistera; Zapadno – istočni divani i Fausta kao vrhunac njmačkog stvaranja.
Podatke našao: U knjizi “Patnje mladog Werthera”, izdavačko poduzeće “Vjesnik”, Zagreb, 1963. godine
2 TEZA : KRATAK SADRŽAJ
Mladi pravnik Werther dolazi u gradić u koji ga je poslala majka na rješenje nasljedstva. Prigodom ladanjskog bala upoznaje Lottu. Iako, zna da je zaručena s Albertom on se u nju zaljubljuje. Kad se Albert vratio s putovanja Werther se s njim sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice. Za Rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača. Kako ne bi narušio sklad među zaručnicima Werther odlazi. Da bi zaboravio Lottu, on postaje tajnik kod jednog diplomanta. Našavši se u jednom visokom društvu (koje njega “pučanina” tjera iz svoje sredine) biva povrijeđen. Jasno su mu pokazivali da je nepoželjan i on podnosi ostavku. Stupa u službu kod jednog kneza, ali ju romantični mladić teško podnosi i uskoro napušta službu.
Neuspjehom u pokušaju da nađe zadovoljstvo u poslu, povećava se ljubav prema Lotti, koja se u međuvremenu udala za Alberta. Werther se vraća u gradić u kojem je upoznao Lottu. Stanje uskoro postaje neizdrživo. Albert naslućuje Werterovu ljubav prema Lotti, a ona počinje uviđati da ni njeni osjećaji nisu tako bezazleni. Između Werthera i njegove okoline množe se nesporazumi i Lotta bi se iz te situacije htjela izvući, ali ne zna kako. Ona naređuje Wertheru da nekoliko dana ne dolazi. On razmišlja o samoubojstvu i sada izvršava svoje posljedne pripreme. Vraća se još jednom Lotti i njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa ona se pribere i daje Wertheru do znanja da ga više ne želi vidjeti. Werther posuđuje Albertov pištolj i iste noći izvrši samoubojstvo. Njegova smrt pobuđuje opću žalost. Pokopan je na mjestu kojeg je sam odabrao, između dvije lipe na kraju posvećenog groblja. Na posljedni ga je počinak ispratila Lottina obitelj. Nosili su ga obrtnici, a svećenika nije bilo.
3 TEZA : O DJELU
Djelo ima uzorke iz pišćeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potako na pisanje ove knjige. Lotta možemo podjeliti na dve osobe iz Goetheova života, Charllotu i Maxa. Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevnici. Možemo ga podjeliti u dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se očituje na kraju djela.
4. TEZA: ZAKLJUČAK

​

Po mom mišljenju Werther je djetinjast jer ne želi prihvatiti stvarnost. Njgovo izkazivanje ljubavnih osjećaja prema Lotti liči više pozivu za pomoć nego li nadi za sretnom budućnosću. Lotta se vjenčala s ozbiljnim partnerom i tako si osigurala normalan život. Za razliku od Werthera koji je u svakoj sredini nalazio ne premostive mane koje izviru iz njegovoe ne prilagodljivosti sredini ili situacijama. Smatra da mu je jedini sretan događaj u životu bio upoznati Lottu. Ja mislim da mu je taj događaj značio upravo suprotno, propast.
Tadašnja vjera nije mogla prihvatiti čin samoubojstva kao i neke današnje vjere. Samoubojstvo bi se moglo protumačiti kao predaja sudbini, a vjere ne slave predaje nego borbu. Tako da na njegovoj sahrani nije bilo svečenika. Ulomak: “Duhovnik ga nije ispratio.”

 

[Mr.Daky]

Honore de Balsac

Otac Goriot

Bilješka o piscu
Honoré de Balzac (1799. – 1850.) , rođen u Toursu u građanskoj obitelji. Otac mu je bio naobražen čovjek , bavio se je fiziologijom i sociologijom. Majka mu je bila religiozna, “udubljena u mistična razmišljanja”.
Kao dječak pokazuje veliko zanimanje za knjigu i čitanje. Naobrazbu je stekao u raznim školama, najprije u rodnome Toursu, zatim u Parizu. Prema očevoj želji trebao je studirati pravo, ali on se posvećuje književnosti. Bavi se s različitim poslovima i bori se s dugovima. Posjedovao je neobičnu radnu energiju, radio je 16 -17 sati dnevno. oženio se 1850. g., nekoliko mjeseci prije svoje smrti. Za života je postao slavan pisac.
Djela : Eugenie Grandet , Otac Goriot, Izgubljene iluzije, Rođakinja Bette, Rođak Pons, Sjaj i bijeda kurtizana…
Ljudska komedija
Ljudska komedija je ciklus romana u kojima Balzac prikazuje mnoštvo likova (2000 – 3000) pomoću kojih Balzac ulazi u sve pore tadašnjeg društva. Osnovna koncepcija strukture Ljuske komedije tj. grupiranje samostalnih djela u veće cjeline i pojavljivanje istih likova u više različitih djela pojavljuje se negdje početkom 1831., a sam naziv i plan tog opusa datiraju iz 1842. Iz tog razdoblja datira 1. sveska njegovih Sabranih djela, koje na nagovor izdavača i po sugestiji jednog prijatelja naziva Ljuskom komedijom. Iako sam naslov Balzacova djela sugerira na Danteovu Božanstvenu komediju Balzac vjeruje u njegovu opravdanost : “Neizmjernost jednog plana, koji istodobno obuhvaća povijest i kritiku društva, analizu njegovih zala i raspravljanje njegovih principa, daje mi po mom mišljenju pravo da svom djelu dam naslov pod kojim se ono danas objavljuje : La Comédie humanie”(Predgovor svojeg prvog djela). Dok je Dante tumačio odnose u ljudskom društvu na temelju jedne teološke vizije svijeta, Balzac razmatra ljudsku vrstu sa stanovišta prirodnih znanosti i isključivo na temelju vlastitih promatranja. Uz to, Balzac ne ocjenjuje ljudsko društvo već daje njegovu analizu ne upuštajući se u povijesne probleme, nego ostajući na razini svoje sadašnjosti. Balzac nam dalje tumači u svom Predgovoru da ne treba davati analizu povijest jer su “osnovni ljudski problemi vječni i ponavljaju se iz generacije u generaciju”. Znači dovoljno je dati prikaz života jedne generacije i osvijetliti ga sa svih strana da bi se dobila slika ljudskog društva.
Balzac je svoju Ljudsku komediju podijelio na nekoliko dijelova : Studije društvenog života, Filozofske studije, Analitičke studije.

​

Temelj tog opusa čine Studije društvenog života a dijele se na 6 prizora : Prizori iz privatnog života, Prizori iz provincijskog života, Prizore iz pariškog života, Prizore iz političkog života, Prizore iz vojničkog života, Prizore iz seoskog života.
Ljudska komedija je ostala nedovršena, od 137 planiranih djela završena su tek 91, ali ipak kao opus ostala je nenadmašena. Zahvaljujući svom izvarednom daru zapažanja Balzac nam je dao kompletnu sliku društvenog života u prvoj polovici 19 st.
Otac Goriot
Najpodesnije djelo za dobivanje uvida u LjK je svakako roman Otac Goriot. Prvotno zamišljen kao pripovijetka postepeno prerasta tokom pisanja zadane okvire radnje, ali ne napuštajući ih, izgrađujući tri samostalne ali međusobno isprepletene radnje, čiji se događaju odvijaju na različitim scenama pariškog društva.
Prva fabula je vezana za nesretnu očinsku ljubav Jean-Joachima Goriota, nekadašnjeg tvorničara tjestenine, prema njegovim kćerima u kojoj je obuhvaćena jedna oštra kritika tadašnjeg odgoja. Uz tu osnovnu fabulu vezana je sudbina siromašnog studenta prava Eugénea de Rastignaca, čiji je osnovni cilj uspjeti u društvu, a koji tijekom tog djela upoznaje lice i naličje velegradskog života i postepeno napušta svoje mladenačke ideale. Treća je fabula vezana je uz ciničnog robijaša Vautrina.
Eugéne de Rastignac
“Eugéne de Rastignac – tako se zvao – pripadao je redu onih mladih ljudi koje neimaština priuči na rad i koji već u djetinjstvu shvate kolike nade polažu u njih njihovi roditelji, te pripremaju sebi lijepu budućnost proračunavajući već u toj dobi domet svojih nauka i podešavajući ih unaprijed budućem kretanju društva, da bi ga prvi iskoristili.”
Razmatrajući djelo u sklopu čitave LjK osnovna je tema životna inicijativa mladog čovjeka, a glavni bi lik bio Rastignac. Njega ne bismo mogli nazvati glavnim likom ovog romana, već samo sponom uz koju se vežu druge dvije centralne ličnosti ovog roman i kao veza između salona visokog društva i malograđanskog pansiona. Ukratko on nije pokretač same radnje već njezin sljedbenik ali isto tako lik kojemu će se Balzac najrađe vraćati, primjenjujući prvi put na njemu tehniku pojavljivanja istih likova u više različitih djela.
“Bez njegovih radoznalih zapažanja i spretnosti kojom je ušao u pariške salone ova pripovijest ne bi bila obojena stvarnim tonovima koje, nema sumnje, duguje njegovu pronicavu duhu i želji da prodre u tajne užasna položaja koji su brižljivo tajili kako oni koji su ga stvorili tako i onaj koji se u njemu nalazio.”
Problematika odgoja
Goriotova nesretna ljubav prema svojim kćerima toliko je uvećana i groteskna da čitateljima izgleda nestvarna, bez stvarne podloge. Balzac je prikazao takvu ljubav koja se na trenutke spušta na razinu čistih nagona i nemoralnih postupaka ( npr. kad glavni junak, da bi bio blizu vlastite kćeri, se upušta u ulogu “svodilje” između nje i Rastignaca). Dajući previše ljubavi kćerima svojim G. je ostao bez njihove, i postao samo sredstvo za njih. Umjesto da se brinu za njega, kako je sam očekivao, one ga odbacuju od sebe i prisiljavaju ga da živi na rubu neimaštine. Ali G. naposljetku ih još jednako voli.
Tim slikama nam Balzac daje kritiku odgoja tog društva koji se bazira na materijalnom, a prenosi ideje povratka korijenima, povratku prirodi, idejama koje je zastupao Jean – Jaques – Russoe.
Bježismrt
Vautrin je u Balzacovom djelu simbol revolta prema svim negativnostima tadašnjeg društva. Taj bivši robijaš shvativši svu pokvarenost tadašnjeg društva ne preza ni od čega da bi ostvario vlastiti cilj. Dokraja odan svojim prijateljima a nemilosrdan prema protivnicima on razvija svoj bushido koji je po mnogo čemu amoralan kao što je amoralno društvo u kojemu živi i u kojem je novac “vrhovni bog”. Na taj način Bježismrt prerasta u glasnika B. osuda ljudskog društva ali isto tako kao čovjek goleme životne energije i volje predstavlja utijelovljenje Balzacovih ambicija.
Zaključak
“Ovdje počiva gospodin Goriot, otac grofice de Restaud i barunice de Nuncingen, sahranjen na trošak dvojice studenata.”