Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
ZORAN SIMJANOVIĆ

ZS.jpg

Rodjen u Beogradu 11.05.1946.

Sa šest godina počeo je da svira klavir zatim upisuje muzičku školu" Mokranjac" pa Fakultet muzičke umetnosti (Muzičku akademiju) u Beogradu.

Od 1961-ve godine osnivao je i svirao u nekoliko najpoznatijih rock sastava ("Siluete","Elipse") sa kojima je osvajao domaće i medjunarodne nagrade. Takodje je pisao i pop kompozicije za prijatelje pevače koji su veoma uspešno učestvovali na domaćim festivalima.

Od 1975-te godine bavi se scenskom muzikom i saradjuje sa televizijom, filmskim produkcijama i pozorištima u Jugoslaviji i svetu.
Kao scenski kompozitor bavi se svim muzičkim stilovima mada se ipak najviše oslanja na narodne motive i elektronsku i rok muziku.

Do 2005-te uradio je muziku za 61 igrani film (jedan ne dovršen "BALKANSKA PERESTROJKA") preko 50 tv.filmova i serija,preko 50 crtanih i kratkih filmova i preko 500 reklamnih spotova.

Dobitnik je dve ZLATNE ARENE najveće domaće nagrade za filmsku muziku S.F.R.Jugoslavije "MIRIS POLJSKOG CVEĆA" -1978.-me. i "BALKAN EKSPRES"-1983-će)

Na smotri "K.S.M."(1985).nezvaničnom festivalu filmske muzike kostima i scenografije u Mladenovcu osvojio je prvo mesto za muziku u filmu "OTAC NA SLUŽBENOM PUTU".

Na festivalu režije u Herceg novom (1992) dobio je nagradu za muziku u filmu "TITO I JA". To je posle ukidanja Jugoslovenskog Pulskog festivala najveća nagrada te godine.Istu nagradu dobio je i 2004.godine za film ”Sjaj u Očima”.

Na prvoj dodeli godišnje nagrade jugoslovenske akademije (1993) dobio je nagradu za muziku u filmu “TANGO ARGENTINO”

Za film “U IME OCA I SINA” 1999-te na festivalu u Mojkovcu dobija nagradu “Boro Tamindžić” za najbolju muziku.

Na Festivalu ”Sunčane skale” u Herceg novom(2000) dobio je nagradu za najbolju muziku na filmu za ”BURE BARUTA” a 2003-će u Monte Karlu dobija prvu nagradu za muziku u filmu ”SJAJ U OČIMA”.
Na festivalu kratkog metra (1993) dobio je nagradu za muziku u filmu "KRST, KVADRAT I KRUG KAZIMIRA MALJEVIČA". To je ponovio i 1994.-te za ukupan rad, kao i 1998-me za dokumentarni film Gorana Markovića "POLUDELI LJUDI". U povodu pedesetogodišnjice tog festivala 2003 godine dodeljena mu je “Plaketa”.

Takodje na prvom festivalu animiranog filma u Čačku (1995) dobio je nagradu za najbolju muziku.

Na JRT.festivalu audio i video spotova 88 u Budvi(MAP FEST) osvojio je prvo mesto za muziku u seriji spotova "JAT"

Veliki je pobornik izdavanja filmske muzike na pločama koje štampa u zemlji i inostranstvu.

Filmovi u kojima je Zoran Simjanović pisao muziku osvajali su nagrade na svim velikim svetskim festivalima (KAN, VENECIJA, MONTREAL, MANILA, SAN SEBASTIJAN, VALENCIJA, KORZIKA, ISTAMBUL, itd.

Sa Iv Montanom je 1983.dobio počasnu nagradu grada Valencije kada je specijalno napisanom muzikom otvorio filmski festival u tom gradu.

Zanima se i za pozorište. Radio je tridesetak domaćih predstava u svim beogradskim pozorištima, mjuzikle "BEOGRADOSTI" i "RIBE U MORU", kao i nekoliko kabarea u Beogradu i Somboru. Sa Paolom Madjelijem radio je Parisku predstavu "MANDRAGOLA" i kao rezultat neobično dobre muzike odmah i francusku Predstavu "LUDAČKA KOŠULJA".

Od 1993. godine predaje primenjenu muziku na Fakultetu dramskih umetnosti (FDU), od 1999 do 2002 i na Fakultetu muzičke umetnosti (FMU) u Beogradu a od 2000-te do 2003-će i na Fakultetu dramskih umjetnosti (FDU) na Cetinju.Predavao je i u filmskoj školi ”Dunav filma”, Višoj Elektrotehničkoj školi kao i Akademiji umetnosti ”BraćaKarić”

Saradjivao je i na pedagoškim muzičkim zbirkama za decu: ”Zbirka za osnovnu školu” sa Lelom Aleksić i Brankom Cvejićem i ”Muzički bukvar” sa Zorom Vasiljević. Izdao je udžbenik ”Primenjena muzika”za studente FDU i FMU.Pisao je članke za “Leksikon filmskih i tv pojmova”.”Narodna knjiga” mu je izdala biografsku knjigu ”Kako sam postao i prestao da budem roker”.

Član je Evropske Filmske Akademije, SACEM-a francuskog udruženja kompozitora kao i ASIFE svetskog udruženja za animirani film.

Dobitnik je nagrade grada Beograda za Film i Radio i televizijsko stvaralaštvo za 2002 godinu za film”Kordon” i tri CD-a ”Jedna tema jedan film”.

Sada živi i radi u Beogradu.

Izvor: Simke-music.8m.com




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Muzički primeri






 
Poslednja izmena od urednika:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Pokrijem se jorganom i pamtim

Pokrijem se jorganom i pamtim

Naš istaknuti kompozitor filmske muzike Zoran Simjanović, kao petnaestogodišnji dečak, nastupao je sa legendarnim „Siluetama” na prvoj rok svirci u srpskoj prestonici. Zadovoljna publika vrištala je od uzbuđenja. Imali smo tako atmosferu „Bitlsa” pre „Bitlsa”. Ovo je svedočanstvo jednog vremena punog vere u bolje sutra

1.jpg
Na izložbi „Počeci rokenrola u Beogradu” nalazile su se orgulje i gitara kompozitora Zorana Simjanovića


Ova, 2011. godina, višestruko je jubilarna za rokenrol u Srbiji. Navršava se pola veka od osnivanja prvih, kako su ih tada zvali, “električarskih” bendova i od prve igranke jednog vokalno-instrumentalnog sastava, ali i 45 godina od najčuvenije i najmasovnije Gitarijade na Beogradskom sajmu i snimanja prvog filma sa rok tematikom - “Nemirni”, Kokana Rakonjca. Ah, naravno. Obeležava se i 45 godina od otvaranja beogradskog Doma omladine. Dovoljno značajnih povoda za izložbu “Počeci rokenrola u Beogradu”, priređenu krajem aprila, u Kući kralja Petra na Senjaku, a koju je otvorio Zoran Simjanović.
Našem istaknutom kompozitoru filmske muzike u živom je sećanju prva svirka legendarnih “Silueta” u Ekonomskoj školi, u Cetinjskoj ulici. Pored Simjanovića, u grupi su tada bili Ilija-Ika Stanić, Branko Gluščević, Miroslav-Mine Minić i nezaboravni Zoran Miščević.

3.jpg

Đorđe Marjanović je preteča rokenrola u Srbiji


- Treba odati priznanje direktoru Ekonomske škole Tomislavu Biočinu što je dozvolio momcima u farmerkama i crvenim košuljama da naprave igranku - kaže. - Publika je vrištala od oduševljenja. Potpuno bitlsovska atmosfera u vreme kad “Bitlsi” još nisu postojali!
Kao „Šedouzi”
Igranke su se posle organizovale i u Šestoj gimnaziji, Drugoj ekonomskoj školi, u podrumima Doma kulture “Vuk Karadžić”, Doma sindikata, hotela “Mažestik”, u mesnim zajednicama i fakultetskim amfiteatrima, “Zvezdinom” igralištu na Kalemegdanu, u Domu omladine po njegovom otvaranju... Duško Antonić, autor i organizator izložbe, otkrio je neverovatan podatak: sredinom šezdesetih godina u Beogradu postojalo je čak 500 vokalno-instrumentalnih sastava, popularnih VIS-ova! Oni su svakodnevno nastupali na desetak mesta u gradu. Na matineima i “čajankama”, a kasnije i na večernjim igrankama.

2.jpg

„Zašto Beograd ne bi imao Muzej rokenrola”, pita Simjanović

Malo posle “Silueta” pojavile su se “Iskre”. Rok sastav značajan po tome što su prvi nastupili na televiziji i snimili prvu rokenrol ploču sa fantastičnom Ivankom Pavlović. Pevali su čuveni hit iz tog vremena “Mala Šejla”. Za one koji pamte, mali podsetnik. Počinjao je sa: “Šej, šej, šej, mala Šejla...” Priča se da je ta njihova ploča prodata u danas nezamislivih sto hiljada primeraka! A onda su “Siluete”, na koncertu Đorđa Marjanovića u Domu sindikata, digle publiku na noge.

- “Iskre” su prve imale prave električne instrumente - priča Zoran Simjanović. - Majka od Gliše basiste radila je, mislim, u grčkoj ambasadi i ona im je kupila instrumente. Svi beogradski rokeri, sećam se, došli su na njihov nastup u Petoj beogradskoj gimnaziji. Ali ne da bi igrali, već da ih čuju i vide to čudo od tehnike: tri gitare, električni klavir, bubnjeve i - dva pojačala.

4.jpg

Jakna s resama Zorana Miščevića, radio „Kosmaj”, gramofon...

Novi zvuk u popularnoj muzici početkom šezdesetih diktirao je Radio Luksemburg. Uglavnom su ga slušali noću.

- Pokrijem se jorganom i stavim radio “kosmaj 49” ispod da ne smeta ukućanima - veli Simjanović. - Slušaš novu numeru i pamtiš. Sutradan to uvežbavamo. “Šedouzi” su nam bili omiljeni. Onda su naši šahisti i sportisti počeli da putuju po svetu i da donose ploče. Nikola Karaklajić počinje da ih pušta u emisiji koju je vodio subotom i nedeljom, u 9.05 sati, na Drugom programu Radio Beograda. I domaće grupe dobijaju šansu da u Studiju 6 Radio Beograda pokažu šta znaju. Nažalost, ti prvi snimci “Silueta” i ostalih bendova ne postoje, jer su, zbog nedostatka trake, posle emitovanja brisani.

5.jpg

Prvi imali električne instrumente: „Iskre”, 1961/62. godine

Rokeri Zoran Simjanović i ostali članovi “Silueta”, nosili su farmerke i crvene košulje, a zimi kožnjake. Bele košulje u crveno im je farbala majka Gvozdena Erora.

- Farmerke smo nabavljali u komisionim radnjama. Moj problem je bio što nisam mogao da nađem odgovarajući broj. Zato sam prve farmerke “super oregon” kupio od Cveje, glumca Branka Cvejića. Njemu su bile velike. Kupio sam bio i neke čizme bez rajsferšlusa. Uporno sam ih nosio iako su me žuljale, sve dok mi se leva noga nije upalila. Moj stric, specijalista ortopedije, rekao mi je: “Ako ne legneš i ne piješ antibiotike, umrećeš. Ako ti ova crvena crta dođe do butine, iseći ću ti nogu da bi preživeo!” Šta da radim. Poduže sam lečio nogu, ali sam za to vreme “testerisao” fender stratokaster gitaru koju je, prema jednom malom prospektu, konstruisao Ika Stanić.

7816.jpg


„Siluete”, 1961. godine

Rokenrol miriše


Posle povratka s mora 1961. godine, svirali su u Makarskoj, prva postava “Silueta” se raspala. Zoran Simjanović tada počinje da nastupa sa “Elipsama”. S njima je 1966. godine otvorio Dom omladine Beograda, a pobedili su i na prvoj Gitarijadi na Beogradskom sajmu.
- U žiriju Gitarijade bilo je mnogo zanimljivih ljudi. Od reditelja Puriše Đorđevića do manekenke Tamare Bakić. Ali, najvažniji je bio Vasa Belošević, čuveni džez klavijaturista. Posle proglašenja pobednika, dok sam pakovao instrumenta, Vasa mi je prišao i rekao: “Slušaj, mali, do sada nisam čuo da neko tako dobro svira na orguljama kao ti! Samo tako nastavi.” Uzletim. Moja prva pohvala u životu. Posle smo bili predgrupa čuvenim “Serčersima”, pa “Holisima” u Domu sindikata. Slobodno mogu da kažem da smo ih zasenili. Oni su već sa svojom muzikom bili pase, a mi smo svirali ritam i bluz u isto vreme kad i Džejms Braun. “Elipse” su prestale da postoje 1968. godine.
Rokeri jesu bile prave velike zvezde i na ovim prostorima. Dovoljno je bilo da se pojave na nekoj igranci i da ih već prepoznaju na ulici. Zoran Simjanović još onda je stekao naviku da ljubazno otpozdravi svakome ko mu se obrati.

8097.jpg


Jedan od nastupa „Iskri” i Mire Pavlović

Pre sedam godina, na promociji svoje knjige “Kako sam postao i prestao da budem roker”, Zoran Simjanović dobio je od Nikole Erora jedini snimak “Silueta” napravljen u njegovoj kući na običnom magnetofonu.

- Kad sam ga kasnije pustio, desilo se čudo. Odjednom sam, posle četrdeset godina, osetio miris te prostorije gde smo snimali. I miris hrane koja se za to vreme spremala u kuhinji. Muzika može da deluje vrlo asocijativno. U knjizi sam napisao da je rokenrol neverovatno uticao na mene. Da nisam bio roker, nikad ne bih napisao, recimo, muziku za kultnu televizijsku seriju “Grlom u jagode” ili za film “Nacionalna klasa”.

5478.jpg


Singl ploča bivše mis Jugoslavije Daliborke Stojšić

Izložba “ Počeci rokenrola u Beogradu” završava se pojavom “Korni grupe” početkom sedamdesetih. Na njoj su, to se lako uočava, bile najzastupljenije “Siluete” i “Elipse”. S razlogom. One su, kako ističe Simjanović, u domaćem rokenrolu značajne isto koliko i “Zvezda” i “Partizan” u fudbalu. Sledeća izložba će, verovatno, biti posvećena drugoj deceniji rok muzike u našoj zemlji.

- Ova izložba bi trebalo da podstakne formiranje Muzeja rokenrola - kaže na kraju Zoran Simjanović. - U tome bi mogla da nam pomogne Skupština grada ustupanjem napuštenog adekvatnog prostora. Mislim da jedan takav postoji na Vilinim vodama. U svetu je najpoznatiji Klivlendski muzej rokenrola. Kad je tamo, svojevremeno, reditelj Goran Marković imao smotru filmova, pre nego što je otputovao, predložio sam mu da poseti taj muzej. Otuda mi je doneo kapu i rekao da je to ono najbolje što je video u Klivlendu.

6189.jpg



„Elipse” i „Siluete”

Prsten Zorana Miščevića


Uz pesme benda “Zveri”, sastavljenom od muzičara veterana iz šezdesetih godina, otvaranju izložbe “Počeci rokenrola u Beogradu”, u Kući kralja Petra, prisustvovali su brojni muzičari i javne ličnosti. U dvanaest soba starog zdanja bile su izložene ploče, knjige, časopisi, plakati, fotografije sa Gitarijade 1966. godine, materijal o prvom izvođenju mjuzikla “Kosa” u Ateljeu 212, prikazivani su rok snimci iz šezdesetih godina. Među eksponatima našli su se električna gitara iz 1961. godine i orgulje “elka” Zorana Simjanovića; prsten i jakna s resama pevača “Silueta” Zorana Miščevića; bas gitara člana “Crnih bisera” Vlade Jankovića Džeta; pojačalo braće Jelić dok su bili u “Albatrosima”; sitar koji je u grupi “Porodična manufaktura crnog hleba”, ali i u mjuziklu “Kosa”, koristio danas poznati ilustrator Jugoslav Vlahović.
Autor i organizator ove svojevrsne izložbe je Draško Antonić, uz konsultacije Petra-Pece Popovića, uticajnog rok kritičara i nekadašnjeg urednika časopisa “Džuboks” i diskografske kuće PGP RTS.

Snežana MILOŠEVIĆ
Fotografije Gradimir VIŠNjIĆ i privatni album
Izvor: Ilustrovana Politika



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Mocart je bio pop kompozitor

Intervju: Zoran Simjanović

Mocart je bio pop kompozitor

Roker, kompozitor i profesor primenjene muzike, koji je od šeste godine u muzici, priča o formiranju i raspadu „Silueta” i „Elipsa”, Roti, čija su dela večna, Bahu, Mokranjcu...

Zoran-Simjanovic-01-(1)-fr.jpg

Klavir je bio moj bukvar: Zoran Simjanović

Zoran Simjanović (65) je kompozitor koji svojim notama upotpunjuje pozorišne predstave i filmove Srđana Karanovića, Gorana Markovića, Emira Kusturice, Gorana Paskaljevića, Slobodana Šijana... Novu saradnju sa Goranom Markovićem ostvario je u pozorišnoj predstavi „Doktor D.” koja je premijerno izvedena pre nekoliko dana u Beogradskom dramskom pozorištu.
Osnovao je i svirao u dva rok sastava – „Siluete” i „Elipse”. Posle Fakulteta muzičkih umetnosti, bavi se scenskom muzikom. Komponuje muziku i za TV serije, reklamne spotove... Posebno se pamti njegova muzika iz TV serije „Grlom u jagode”.
Redovni je profesor primenjene muzike na fakultetima dramske i muzičke umetnosti u Beogradu, Banjaluci, na Cetinju... Živi u Beogradu u braku s Ljiljanom Erić.

Ko Vas je gurnuo u muziku?

Slučaj. Rođen sam neposredno posle Drugog svetskog rata. Ta generacija je najbrojnija. Kad je rat završen, ljudi su se vratili ženama. Zbog velike gužve pri upisu u školu stigao sam do prvog razreda tek sa sedam i po godina. Pošto sam, kažu, već tada bio zreo, moji su me, u šestoj godini, poslali porodičnoj prijateljici profesorki klavira Jeli Kršić. I taj instrument je bio moj bukvar.

Šta ste želeli da budete?

Arhitekta, ekonomista... Kasnije, prilikom poseta stricu Miloradu, ortopedu, jednom od osnivača bolnice na Banjici, prelistavao sam njegove knjige u kojima sam nalazio zanimljive detalje o operacijama ruku, nogu... I bilo mi je to, u početku, zanimljivo, ali brzo sam uvideo da mi je muzika mnogo bliža. I moj stric ju je voleo – operisao je uz zvuke klasične muzike i džeza.

Kako ste postali roker?

Isto slučajno. Uoči upisa u gimnaziju mi smo imali mnogo slobodnog vremena, pa smo se skupljali kod našeg druga Ljube Đorđevića. On je svirao na harmoniku, slikar Cvetković na gitari... A zatim su tu došli Zoran Miščević i Ilija Stanić. I 1961. smo napravili grupu „Siluete”, prvi rok sastav u Srbiji. Pre 50 godina smo svirali na igranci u Ekonomskoj školi u Cetinjskoj ulici.

Ko su vam bili uzori?

„Šedouzi”, Klif Ričards, Fec Domino, Litl Ričard... Zoran Miščević je u početku svirao na bas-gitari, a zatim je, postupno, prešao na pevanje. Bili smo jedinstvena grupa u istočnom delu Evrope.

Dalje, kako ste se razvijali?

Menjali smo i sastav i grupe. Počeo sam sa „Siluetama”, 1963. nastavio sa „Elipsama”, a 1968. smo formirali druge „Elipse” u kojima smo svirali ritam bluz sa pevačem Edijem Dekengom, crncem. Posle „praškog proleća” smo bili na festivalu u Sofiji. Smestili su nas na periferiju. Ali, mi smo od prve večeri, kad je Nikola Zembić uzeo trubu i sa terase odsvirao „Tišinu”, tom naselju dali centralnu ulogu na tom festivalu mladih. Cela Sofija je brujala o „Elipsama”.

A kad ste otišli sa rok scene?

Krajem šezdesetih smo došli do prelomne granice, do pitanja: „Kako dalje u život? Kao muzičari ili nekim drugim putem?” U Jugoslaviji nismo mogli da postignemo više. Osvojili smo sve scene, pa i televiziju, a Kornelije Kovač je oformio „Korni grupu” i odveo nam bubnjara Vladimira Furduja i basistu Bojana Hreljca. Pred nama su bile obaveze na fakultetima. Zoran Hristić me je naterao da se upišem na Muzičku akademiju. I tako smo se, kao grupa, raspali. To mi je teško palo, ali i to je život.

Gde Vam je sad rok muzika?

Uvek u srcu. I, kad je to potrebno, u kompozicijama. Sve te moje nove kompozicije bi, sigurno, sasvim drugačije zvučale da nisam bio roker.

Kako doživljavate nagrade?

Kao nužno zlo ili kao nužno dobro, svejedno. Ništa mi nagrade, u principu, ne znače za moj dalji rad i život. Malo tu ima novca. Više su to neka odličja. Mera mojih vrednosti su pozivi za saradnju.

Na koji način stvarate muziku?

Uvek imam zadatu temu. Moram da znam koga ili šta hoću da „osvetlim” muzikom. To može da bude bol, pobeda, ljubav, patnja... Tu misao nastojim da, na klaviru, pretočim u muziku koju obojim s više muzičkih instrumenata.

Ko Vam je primer za ugled...

Od filmskih kompozitora najviše sam voleo Italijana Nina Rotu, čija su dela besmrtna. On je najlepše vezivao emocije za ono što se dešava na filmu. Pisao je za Felinija, Viskontija... To su filmovi „Amarkord”, „Osam i po”, „Sladak život”... A pamti se i saradnja Rote i Kopole u filmu „Kum”, posebno po muzičkoj temi „Poslednja ljubav”.

... a u ozbiljnoj muzici?

Tu su mi posebno važni Bah i Mokranjac. Oni su na mene mnogo uticali. I kad god sam u nekoj nedoumici ja pustim malo Baha, malo Mokranjca i nađem se. Bah je bio svetsko čudo. Njegovo delo je ogromno, kao i porodica. Imao je dvadesetoro dece.

Gde Vam je tu Mocart?

On je, po meni, bio pop kompozitor. Svako njegovo delo je bilo hit. Uživao je u tome što publika voli njegovu muziku i da ga zbog toga obožava. Njegova muzika je univerzalni lek: slušaju ga u bolnicama zbog smirenja bolesnika, a pušta se i kravama da daju više mleka...

Ko su Vaši ljudidžeza?

Ima ih mnogo, ali za mene su živi bogovi bili Rej Čarls, koga sam slušao u Beogradu, i Mahalija Džekson, koju nikad nisam video uživo.

Šta Vam je važno u poslu...

Da imam savršene saradnike. Vrlo sam retko u poslu potpuno sam. To su, uglavnom, pozorišni ili filmski reditelji. A sarađujem i sa ljudima drugih zanimanja.

...a u životu?

Živim dosta pošteno, opušteno i mirno spavam. To mi je najvažnije. Prija mi druženje sa ljudima istih opredeljenja. Volim skijanje, a igram i tenis.

Kako sebe doživljavate?

Vrlo sam kritičan prema sebi. Nikad se nisam tretirao kao neki bogomdan čovek, već kao neko ko je imao sreću da za to što radi ima malo više talenta, pa se u poslu ne muči.
----------------------------------------------
Zaključavam vrata posle „zvona”

Kakav ste profesor?

Mojim studentima nikad nije dosadno. Jer, ako im je dosadno, to je propala stvar. U novu priču ih uvodim putevima koje oni znaju. Tako im proširujem znanje, a zadržavam njihovu pažnju. Uz sve to, volim disciplinu. Na moje časove ne mogu da uđu oni koji kasne. Zaključavam vrata posle „zvona”.

Slavko Trošelj
Objavljeno: 26.02.2012.
Izvor: Politika



 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Zoran Simjanović: Za sve je kriv rokenrol

Zoran Simjanović: Za sve je kriv rokenrol

Dobitnik nagrade „Aleksandar Lifka“ Palićkog festivala govori za "Novosti": Svako od nas uvek priča istu priču, ispredajući je na najrazličitije načine

kul-simjanovic_620x0.jpg

BIO je jedan od pionira rokenrola u Beogradu, „prašio“ sa legendarnim „Elipsama“ sve do pred kraj šezdesetih kada je i „zvanično“ prestao da bude roker. Okrenuo se, na sreću svih nas, primenjenoj muzici i do danas potpisao desetine legendarnih filmskih tema koje pevuše i oni kojima njegovo ime ne znači ništa. Danas, uviđajući da kod nas - baš kao i u svetu, jednostavno nema više prave, ozbiljno shvaćene filmske muzike, namerava da napiše knjigu „Kako sam postao (i prestao da budem) filmski kompozitor“. U međuvremenu se brojnim priznanjima kojima je ovenčano njegovo stvaralaštvo, pridružila i nagrada „Lifka“ koju će popularni Simke na predstojećem Palićkom festivalu poneti zajedno sa glumcem Žan-Markom Barom.

A cela priča o Simjanovićevom „uplivu“ u svet filmske muzike počinje, kako drugačije nego filmski, pre 45 godina, nakon pobede VIS „Elipse“ na prvoj Gitarijadi.
- Predložili su nam da radimo muziku za film Kokana Rakonjca „Nemirni“, koju je komponovao Zoran Hristić. Inače, njegova je zasluga što sam ja uopšte počeo da se bavim muzikom. Baš kad mi je čestitao na nagradi „Lifka“, rekavši mi da se ponosi mnome, odvratio sam mu: „Ali sve je to zahvaljujući tebi. Da ti nisi prepoznao mene i moj dar, ja se nikada možda ne bih bavio ovim!“. Mi smo tu svirali i neku našu muziku, one rokerske numere sa igranke u filmu su numere „Elipsa“. Hristić mi je tada rekao: Što se ti gnjaviš sa tim pravnim fakultetom, upiši Akademiju! Tako sam se ja potpuno okrenuo na drugu stranu.

* Kako je izgledao taj „preokret“, iz rokenrola u svet sedme umetnosti, filmske i TV muzike?
- Dosta mi je pomoglo sve to rokersko iskustvo jer sam se, radeći rokenrol i Koncerte za ludi i mladi svet, upoznao sa montažom, shvatio šta muzika treba da radi u životu, a šta čovek koji se bavi muzikom može da radi na televiziji. Tokom studija, počeo sam da radim sa Brankom Baletićem, potom sam upoznao Gorana Markovića. Sa Srđanom Karanovićem sam se upoznao još kao pionir, bili smo zajedno na Jakljanu - onda smo se razišli da bismo se ponovo sastali kod serije „Grlom u jagode“. Tako je, sve nekako slučajno, počelo moje bavljenje filmom i filmskom muzikom.

* A to slučajno započeto bavljenje donelo vam je mnoge nagrade?

- Sledeće godine biće tri decenije od kada sam dobio zvanje počasnog građanina Valensije, sa Ivom Montanom. Dvadeset godina kasnije, sličnu nagradu dobio sam i u svom Beogradu. A, evo posle 30 godina i palićku nagradu. Interesantno je da sam tada nagrađen sa jednim Francuzom, i sad evo opet sa Francuzom, dobijam jednu lepu nagradu.
„Lifka“ je vrlo interesantna i lepa nagrada, i kao i „Zlatni pečat“ Jugoslovenske kinoteke, ona je značajna jer ste u dobrom društvu. A to je kod nagrada najvažnije. Kad pravi ljudi dobiju te nagrade, i kada se nađete u tako dobrom društvu, onda to ima nekog smisla - za budućnost više nego za vas same. Ova palićka je interesantna jer naprave vaše ime na klupi, pa imaš svoju klupu u palićkom parku a to je stvarno lepo - prošle godine sam sedeo na klupi Srđana Karanovića!

* Koliko su sva ta priznanja bila merodavna?

- Nagrada ne znači ništa sama po sebi. Lepo je kad je dobiješ kao dokaz da su ljudi prepoznali nešto što si uradio. A opet, s druge strane, i kad je ne dobiješ, nije ništa strašno. Izlečio sam se od toga na vreme, na samom početku, već sa svojim prvim filmom „Specijalno vaspitanje“, kada sam se bio najviše „naložio“. Tada su me bukvalno svi ubeđivali, i žiri, i pulski savet, govoreći kako sam napravio genijalnu muziku i kako sasvim sigurno dobijam Zlatnu arenu. I ja odem da uzmem tu „Arenu“ - i ne dobijem je... Ništa ne treba shvatiti mnogo euforično, niti katastrofalno. Za najbolje neke svoje filmove, za fantastičnu muziku, nisam dobijao nagrade.

* Od učešća u filmu „Nemirni“ Kokana Rakonjca potpisali ste muziku za 63 filma; izdvajate li neku?
- Kao prvo filmsko iskustvo, iako je reč o televizijskoj seriji, doživljavam „Grlom u jagode“ za koji sam Karanović kaže da je film u nastavcima. Prvi igrani film je „Specijalno vaspitanje“, za koji sam radio muziku koju mnogo volim. Dakle, „Grlom u jagode“ i „Specijalno vaspitanje“ dođu mi kao prvo dete. Ali tu su i „Balkan ekspres“, „Miris poljskog cveća“...
Uvek sam se trudio da budem različit, da mi svaki film, u zavisnosti od priče, bude potpuno drugačiji. Zato postoje recimo „Petrijin venac“ i „Nacionalna klasa“ kao dve potpuno drugačije, nespojive muzike, i „Svjati Bože“ iz filma „Vreme čuda“. Težio sam da budem što različitiji, ali opet, i prepoznatljiv - da svako ko me sluša, može da me prepozna, da „oseti“ da sam to ipak ja, koliko god to meni i drugima na prvi pogled delovalo različito od svega što sam do tad uradio. I verovatno ima nečeg u tome, ipak svako od nas uvek priča istu priču, ispredajući je na najrazličitije načine. Izbacuješ je stalno iznova iz sebe, a ona se razlikuje jer je sasvim drugačije aranžirana i zamišljena i izvedena - a opet neko ko vas poznaje, oseti da je to isto.

* Postoji li autor filmske muzike kome se i danas divite?

- Mnogo sam voleo Nina Rotu i njegovu fantastičnu saradnju sa Felinijem. Uvek sam moju saradnju sa rediteljima pokušavao da uporedim sa njihovom, koja je podarila neprevaziđena ostvarenja.
Ne znam o čemu se radi u kombinaciji Rota - Felini, da li je reč bila o sličnim senzibilitetima, neki ljudi su pričali da su oni bili potpuno različiti, ali su u ovome bili fantastični zajedno. To je kao sa talentom, niko ne zna šta je talenat, jednostavno, u jednom trenutku nešto izađe. I to je to.

* Postoji li recept za „idealnu“ saradnju kompozitor - reditelj?
- Autor filmske muzike mora da se poništi kao stvaralac i da „uđe“ u priču filma, pomogne filmu. Kada tu istu muziku slušaš odvojeno, trebalo bi da shvatiš da je dobra, a kada je slušaš u filmu ne sme da ti odvuče pažnju od filma. Sa rediteljem počinjem da radim od početne ideje. To je strašno važno, sarađivati od početka do kraja procesa. Jer u tom procesu razmišljanja o filmu i rada na njemu, formira se i moje viđenje filma, ideja o njemu, istovremeno vidim i šta reditelj hoće, i kako ja mogu da mu pomognem da to što želi napravimo do kraja i što bolje. A reditelj, sa druge strane, slušajući moju muziku, ulazi u priču, počinje da koristi tu muziku na neki način... I sve to odjednom počinje da funkcioniše.

* Kako ste film doživljavali nekad, a kako danas?

- U moje vreme nije bilo televizije, celo naše vaspitanje bilo je zasnovano na filmu. Ali je ta filmska industrija i distribucija bila je vrlo razvijena, ozbiljna. Svi su išli u bioskop, bio je to potpuno drugačiji način života i vaspitanja, u kom je i film za mene imao veliki značaj. Recimo, „Crveni gusar“, čijoj bi se naivnosti danas svi smejali, mi smo gledali 12 puta. To je sve sad izgubilo značaj, kad čovek ode u Knez Mihailovu, kupi piratski DVD i gleda film 120 puta kod kuće, na prekid - stavi, pa prekine, pa večera, pa ruča, pa popije kafu, pa nastavi...

DžEZ I ŠKOLA
- TRENUTNO u Beogradu postoji mnogo fenomenalnih džez muzičara, generacija Vasila Hadžimanova i malo starijih od njega završila je sjajne škole - za razliku od nas koji smo samo voleli džez i slušali ga i svirali bez ikakvih znanja o tome kako se to radi. Sve je u školi. I ako mi sad te mlade džezere ne ubacimo u škole da uče mlađe od sebe, izgubićemo i to. A džez je baza za sve - za rok, bluz... I ova moderna tzv. ozbiljna muzika se ozbiljno približava džezu, roku...

OZBILJAN PAD MUZIKE
- SVAKA umetnost pada zato što je sklona padu. Nije klasična muzika prestala da se sluša jer se pojavila neka druga, nego zato što je pala. Posle nje su se slušali džez i pop, pa je onda džez otišao u nešto što nije moglo da se sluša, pa se prešlo na rokenrol - koji je takođe otišao u ludilo, pa onda na narodnu muziku, turbo folk... To je sad ljudima bliže. Čim odeš u nešto što niko ne razume, gubiš slušaoce. Narod hoće da razume muziku, da uživa u njoj, da oseća, a ne da analizira. Muzika mora da deluje na čoveka, da ga negde povede...

ULOGE I “NEVINOST“
- NASTUPILI smo kao „Elipse“ još samo u „Buđenju pacova“ Žike Pavlovića a ja sam kasnije nastupao u samostalnim „ulogama“, pojavljivanjima... To je bio nekakav „češki štos“ - svi ti reditelji češke škole su nastupali jedni kod drugih. Tako ja u filmu „Specijalno vaspitanje“ igram Paganinija, Srđan Karanović igra nekog modernog policajca, Rajko Grlić nešto u zatvoru... Ta priča je i počela iz Kino kluba, svako je radio svašta, pa ako treba da igraš - igraš, a posle je postalo štos. Goran Marković u „Tajvanskoj kanasti“ igra čoveka u redu ispred govornice, a Karanović u tom filmu je lik koji na izložbi gleda neku „tešku“ umetnost. Češka škola je prvi put uvela da reditelj i ostali članovi autorske ekipe gledaju „probne“ verzije filma, a njegovo je da menja ako se većina složi u kritici. Kada uđeš u neku priču, ne vidiš sitnice koje vide „nevini“. Zato neke filmove nisam hteo da gledam sve do pred kraj, da bih mogao da ih pogledam kao „nevin“ posmatrač koji bolje sagledava celinu.

FIZIČKI POSAO
- DA je Srđan Karanović Francuz i da se pojavi u Ministarstvu kulture sa idejom, istog trenutka bi mu smislili 10-15 miliona za film. Ovde on neće više da snima filmove, da juri producente, da sastavlja neke „Euroimaže“ i ko zna šta, i da na kraju još nema para da napravi film kako treba. Goran Marković hoće da snimi još jedan film, ali nema više snage da se bori sa takvom strašnom stvari kakva je snimanje filmova. To je komplikovan, ozbiljan, fizički težak posao, dugotrajan, mukotrpan. Zahteva koncentraciju mesecima u kontinuitetu... I onda nemaš para recimo za benzin. To je strašno. I zato ću ja da napišem tu knjigu, „Kako sam postao (i prestao da budem) filmski kompozitor“.

Izvor: Večernje novosti




 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978

Preminuo kompozitor Zoran Simjanović

Ceremonija-postavljanja-ploce-Nikoli-Karaklajicu_240220_Nova-foto-Filip-Kraincanic-009-1024x683-1-750x500.jpg


Čuveni srpski kompozitor Zoran Simjanović preminuo je u 75. godini, objavila je Jugoslovenska kinoteka. Mediji su prethodno preneli da je Simjanović zaražen koronavirusom.

Simjanović je komponovao muziku za desetine igranih filmova, TV filmova i serija, kao i brojne pozorišne predstave. Tokom šezdesetih svirao je u jugoslovenskim rok bendovima „Siluete“ i „Elipse“.

Komponovao je muziku za filmove „Specijalno vaspitanje“, „Grlom u jagode“, „Miris poljskog cveća“, „Nacionalna klasa“, „Zemaljski dani teku“, „Sećaš li se Doli Bel“, „Otac na službenom putu“, „Maratonci trče počasni krug“, „Balkan ekspres“, „Variola vera“, „Tajvanska kanasta“, „Šta se zgodi kad se ljubav rodi“, „Sabirni centar“, „Tango argentino“, „Virdžina“, „Besa“, „Bure baruta“, „Tito i ja“ i „Urnebesna tragedija“.

U periodu od 1965. do 1999. godine je izdao 24 muzička albuma.

Mnogi filmovi za koje je radio muziku bili su nagrađeni u toj kategoriji na svetskim i domaćim festivalima.

Simjanović je dobitnik nagrade „Darko Kraljić“, Nagrade grada Beograda, nagrade za životno delo i druge.

(N1)
 
Natrag
Top