Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
Željko Krznarić
1946.-
Željko Krznarić, pjesnik,tekstopisac,voditelj...rođen je 1946. godine u Varaždinu.
S pravom ga zovu najboljim živućim piscem ljubavne poezije u Hrvatskoj .
Malo nas zna da je :Uzalud vam trud svirači za Prljavo kazalište ,Ruže i suze za Indexe, Da je moja mandolina znala u izvedbi Kemala Montena...i druge pjesme koje rado pjevušimo,napisao upravo Željko Krznarić,mada ga podrugljivci nazivaju piscem kuharica. Živi i radi u Zagrebu.
Napisao je i objavio desetak knjiga ljubavne poezije, s malim dijelom vas želim upoznati,a ako vam pored toga po receptima iz neke od njegovih knjiga netko
prepremi obrok s ljubavlju ..Ima li što ljepše?
Za svoj pjesnički rad nagrađen je književnom nagradom "Zvonimir Golob" za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu "Ti imaš oči koje sam nekad viđao"…
Objavljene su mu knjige ljubavne poezije: Ljubav s predumišljanjem, Jutarnje izdanje ljubavi, Zagrebačke ljubavne pjesme...i druge
Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima
Noćas te tugujem
Noćas te tugujem, najdraže moje
s nekim osećajem daljine
Jer, nema nikoga ovde kraj mene,
i niko da mi skine
tu suzu sa obraza.
Noćas te tugujem.
A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i ćute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.
Noćas te tugujem i skitam.
Ne ljubim i pitam
Šta je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.
Nisi daleko.
A čini mi se kao sto godina
svetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu sveće.
I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…
Opet sanjaš
Sanjaš
opet sanjaš
što će ti sva ta prostranstva
ljubav neznana
što će ti jad poslije svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snijega
sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva
tragaču sreće.
***
Kad te probudi
između sna i jutra
jedan zalutali pogled
tako plav i očajan od svega
napravi se tužna
iako to možda nećeš biti
to pogledu tome treba
jer on je nejak
i lako se rastopi
kao pahulja snijega
u očima tvojim pamti ljepote
i ljubavi se još uvijek sjeća
ako ti dođe
nemoj mu dati
da na tvom srcu
izgori kao svijeća.
Ona je htjela
ona je htjela još malo više
i kad su na nas padale kiše
i kad smo skupa ležali mirni
rekla je mazno
ovdje me dirni
i cvjetale joj grudi
pod dlanom mojim
s tobom sam tu sam
sad se ne bojim
ona je htjela i put joj bijela
glatka i krasna
dva oka njena dva putokaza jasna
dva bedra što mame
iz prve tame
htjela je više i rekla je tiše
na kraju ipak bilo je tako
poneka suza zbog nje ili mene
na tjelu ove prekrasne žene
ja sam ležao dva stoljeća
i tko zna koliko još dana
ona je htjela još nešto više
nešto što se u pjesmama ne piše
i kad su na nas padale kiše
i kad smo skupa ležali mirni
rekla je mazno ovdje me dirini
i svijetla ugasi
na nebu je zvijezda
od svega me spasi .
Odlaziš
kažeš zauvijek
uzimaš čak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz čiste sentimentalnosti
i rukavice izemdju ostalog
koje si nosila one hladne zime
kad su ti samo oči bile tople
ljubavi
ova godina mora da je loše pocčla
ima u tome nešto
što nećemo nikada razumijeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetiš
i koje te zateknu pri buđenju
i sad ti odlaziš
nervozno pališ cigaretu
okreni se jos jednom
i pogledaj me u oči
pogledaj u budućnost
koja gori negdje daleko
i reci
pošteno od srca
znaš i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu
i sad kada odlaziš
izađi tiho na prstima
pređi tih par koraka
iz sadašnjosti
zaustavi vjetar
poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se mozeš vratiti
kad prođu godine
i kad srce zbroji sve dobro i loše
odlaziš
čak i to činis na svoj profinjen način
u sobi tišina
samo neka pjesma na radiju
dopola izgorjela svijeća
vani prve pahulje snijega
kraj kakav sam već negdje čitao u romanima
blesav i nepotreban
ubitacan
kraj koji ostavlja tragove
godina će biti loša...
Ako se nikad nismo voljeli
Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kiša u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.
Ako se nikada nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono što smo živjeli
jedino ljubav može značiti...
Sve ovo
sve ovo
u ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu
ova muzika tvojih prstiju
sve je to sadašnjost
u kojoj tutnje prošlosti
nekih drugih ljudi
koje smo voljeli
koje smo voljeli
i nikad ih nismo razumjeli
a njihovi snovi
isto tako i naši leže negdje
pod slapovima žutog lišća
nismo nikad izdržali
napade podmuklih jeseni
i zato ove večeri
skriven od svih
umotan u agnus dei
malog Mozarta
osjećam bol praznine u mojim zjenama
nepodnošljivu bol za tobom
sve ovo
ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima
naših nevjera
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla
večeri u kojima smo se lomili dušama
i pozivali prijatelje
opraštali neprijateljima
ljubavi moja
u čemu smo griješili
koga smo tješili
kad je i nama bilo teško
kažem ti
sve ovo što nam se nakupilo u srcu
kao gorka pića
u zadimljenim kafićima
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeća
sve je to moja bol večerašnja
sve su to usne koje sam ljubio
i koje šapuću i danas
slatke primamljive tajne
sve sam to ljubavi ubio
krstareći sjeverom
gubeći sve vrijedno i dobro
gubeći i tebe
izvor:magnolija.serbianforum.info
1946.-
Željko Krznarić, pjesnik,tekstopisac,voditelj...rođen je 1946. godine u Varaždinu.
S pravom ga zovu najboljim živućim piscem ljubavne poezije u Hrvatskoj .
Malo nas zna da je :Uzalud vam trud svirači za Prljavo kazalište ,Ruže i suze za Indexe, Da je moja mandolina znala u izvedbi Kemala Montena...i druge pjesme koje rado pjevušimo,napisao upravo Željko Krznarić,mada ga podrugljivci nazivaju piscem kuharica. Živi i radi u Zagrebu.
Napisao je i objavio desetak knjiga ljubavne poezije, s malim dijelom vas želim upoznati,a ako vam pored toga po receptima iz neke od njegovih knjiga netko
prepremi obrok s ljubavlju ..Ima li što ljepše?
Za svoj pjesnički rad nagrađen je književnom nagradom "Zvonimir Golob" za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu "Ti imaš oči koje sam nekad viđao"…
Objavljene su mu knjige ljubavne poezije: Ljubav s predumišljanjem, Jutarnje izdanje ljubavi, Zagrebačke ljubavne pjesme...i druge
Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
Da li će me nekad tvoje ruke prepoznati
kad u nama bude
vec mnogo jeseni i zima
kad mi sjaj u oku izblijedi od kiša
i kad me možda više neće biti
da li ćeš ponekad zaplakati noću
kad te sjeti davna zaboravljena pjesma
na sve ulice i restorane
sva ona mjesta koja ćeš pamtiti
po našoj nježnosti
i ljubavi u kristalnim prozorima
plavim maglama
da li ćeš ponekad zaplakati
u prvi sumrak novog proljeća
u toj jedinoj preostaloj zraci
razbijenog sunca
kad osjetiš još jednom dodir moga dlana
kad me više možda neće biti
a sve će biti kao prije
i ona rijeka plava
i prozori tvoje sobe okrenuti daljinama
u koje smo htjeli
da li ćeš me ipak zaboraviti
u predahu dviju ljubavi
a znaš da nam usne od istog poljupca boluju
i da nas ista tuga progoni stoljećima
Noćas te tugujem
Noćas te tugujem, najdraže moje
s nekim osećajem daljine
Jer, nema nikoga ovde kraj mene,
i niko da mi skine
tu suzu sa obraza.
Noćas te tugujem.
A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i ćute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.
Noćas te tugujem i skitam.
Ne ljubim i pitam
Šta je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.
Nisi daleko.
A čini mi se kao sto godina
svetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu sveće.
I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…
Opet sanjaš
Sanjaš
opet sanjaš
što će ti sva ta prostranstva
ljubav neznana
što će ti jad poslije svega
prozor otvoren u nigdinu
zrela pahulja snijega
sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva
tragaču sreće.
***
Kad te probudi
između sna i jutra
jedan zalutali pogled
tako plav i očajan od svega
napravi se tužna
iako to možda nećeš biti
to pogledu tome treba
jer on je nejak
i lako se rastopi
kao pahulja snijega
u očima tvojim pamti ljepote
i ljubavi se još uvijek sjeća
ako ti dođe
nemoj mu dati
da na tvom srcu
izgori kao svijeća.
Ona je htjela
ona je htjela još malo više
i kad su na nas padale kiše
i kad smo skupa ležali mirni
rekla je mazno
ovdje me dirni
i cvjetale joj grudi
pod dlanom mojim
s tobom sam tu sam
sad se ne bojim
ona je htjela i put joj bijela
glatka i krasna
dva oka njena dva putokaza jasna
dva bedra što mame
iz prve tame
htjela je više i rekla je tiše
na kraju ipak bilo je tako
poneka suza zbog nje ili mene
na tjelu ove prekrasne žene
ja sam ležao dva stoljeća
i tko zna koliko još dana
ona je htjela još nešto više
nešto što se u pjesmama ne piše
i kad su na nas padale kiše
i kad smo skupa ležali mirni
rekla je mazno ovdje me dirini
i svijetla ugasi
na nebu je zvijezda
od svega me spasi .
Odlaziš
kažeš zauvijek
uzimaš čak i onaj stari kaput
koji je u ormaru visio
iz čiste sentimentalnosti
i rukavice izemdju ostalog
koje si nosila one hladne zime
kad su ti samo oči bile tople
ljubavi
ova godina mora da je loše pocčla
ima u tome nešto
što nećemo nikada razumijeti
ima tako nekih tuga
koje ne osjetiš
i koje te zateknu pri buđenju
i sad ti odlaziš
nervozno pališ cigaretu
okreni se jos jednom
i pogledaj me u oči
pogledaj u budućnost
koja gori negdje daleko
i reci
pošteno od srca
znaš i sama da takvih ljubavi
nema na svijetu
i sad kada odlaziš
izađi tiho na prstima
pređi tih par koraka
iz sadašnjosti
zaustavi vjetar
poneku sitnicu namjerno zaboravi
da se mozeš vratiti
kad prođu godine
i kad srce zbroji sve dobro i loše
odlaziš
čak i to činis na svoj profinjen način
u sobi tišina
samo neka pjesma na radiju
dopola izgorjela svijeća
vani prve pahulje snijega
kraj kakav sam već negdje čitao u romanima
blesav i nepotreban
ubitacan
kraj koji ostavlja tragove
godina će biti loša...
Ako se nikad nismo voljeli
Ako se nikad nismo voljeli
onda je uzalud ovo bijelo jutro
na mom licu,
ova kiša u prvoj slici buđenja
i pjesma koja ostaje u srcu zauvijek.
Ako se nikada nismo voljeli
onda je čudno to zbivanje života
u magli i sjenama dana prevarenih,
ali ja vjerujem tebi i kad ne postojiš
i kad te nema u knjigama
kad se u tvojim umornim očima
stišaju bitke
i sve postane zaborav.
I kad ti vjerujem,
onda znam da ono što smo živjeli
jedino ljubav može značiti...
Sve ovo
sve ovo
u ovoj boci prepunoj tjeskobe
moje ruke na tvom ramenu
ova muzika tvojih prstiju
sve je to sadašnjost
u kojoj tutnje prošlosti
nekih drugih ljudi
koje smo voljeli
koje smo voljeli
i nikad ih nismo razumjeli
a njihovi snovi
isto tako i naši leže negdje
pod slapovima žutog lišća
nismo nikad izdržali
napade podmuklih jeseni
i zato ove večeri
skriven od svih
umotan u agnus dei
malog Mozarta
osjećam bol praznine u mojim zjenama
nepodnošljivu bol za tobom
sve ovo
ove stanice koje su ostale
u dubokim snjegovima
bogatih zima
naših nevjera
usana priljepljenih uz zamrznuta stakla
večeri u kojima smo se lomili dušama
i pozivali prijatelje
opraštali neprijateljima
ljubavi moja
u čemu smo griješili
koga smo tješili
kad je i nama bilo teško
kažem ti
sve ovo što nam se nakupilo u srcu
kao gorka pića
u zadimljenim kafićima
kao stihovi koji su se topili
na plamenu svijeća
sve je to moja bol večerašnja
sve su to usne koje sam ljubio
i koje šapuću i danas
slatke primamljive tajne
sve sam to ljubavi ubio
krstareći sjeverom
gubeći sve vrijedno i dobro
gubeći i tebe
izvor:magnolija.serbianforum.info
