- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.978
Šajkači je potreban marketing
Dobra reklama za tkanje bi od ove veštine mogla da napravi domaći brend, smatra primenjena umetnica Zagorka Stojanović
Tkanje smiruje duh i podseća na molitvu (Foto P. Zagorac)
Mislim da sve više ljudi hoće da nekome pokloni nešto izatkano. Zažele da se odbrane od plastike i kiča, kaže Zagorka Stojanović, primenjena umetnica čije je ime, otkako je beogradske filmske studije i pozorišne daske zamenila mirnim ateljeom u jednom šumadijskom selu, sinonim za ikonotkanje i izatkane tapiserije, tašne, kabanice, prsluke i kape.
Digitalni kanal kulture i umetnosti Radio-televizije Srbije prikazaće večeras u 20.10 sati dokumentarni film „Zagorka”, posvećen ovoj kostimografkinji i tkalji. Ovaj dokumentarac prikazan je na mnogim TVfestivalima, dobio je nagradu na Mefestu na Zlatiboru, a muzej Staro selo u Sirogojnu dodelio mu je specijalno priznanje„za sklad i lepotu življenja i stvaranja u uzajamnom uvažavanju čoveka i prirode”.
Zagorka Stojanović danas je u Kalanjevcima, a,kako kaže, u Beograd dolazi samo zbog Bitefa. Pobegla je od „mentalnog zagađenja” da bi imala vremena da čita, razmišlja i radi.
– Posvećenost tkanju je kao meditacija, molitva. Obično tkam od ranog jutra. Rano se budim. Pomislim „kakav divan dan” jer znam da je svaki drugačiji i spremna sam da prihvatim sve što će me ohrabriti, poboljšati, razveseliti. Čitam i svakodnevno šetam nekoliko kilometara – kaže Zagorka, koja, odvojena od buke i vreve, sprema izložbu 30 tapiserija „Mandorla jedne ikone”, i ne krije da je kroz njene radionice tkanja prošlo oko 200 žena svih uzrasta.
– Nisu bile zadovoljne onim čime su se bavile i došle su da zadovolje dušu. Ako ne poštujemo tradiciju, zaboravićemo ko smo, odakle smo, zašto smo to što jesmo.
Priznaje, ipak, da se na selu danas retko tka i da se i u tako malom obimu ova veština neguje samo u pojedinim mestima u Srbiji. To pokušavaju da isprave žene okupljene u Udruženju tkalja Srbije – one prenose tajne zanata za koji je potrebna sporost, za razliku od svih modernih disciplina koje zahtevaju brzinu i hitnost. Osim što smiruje i pomalo podseća na molitvu i meditaciju, tkanje je, kako objašnjava Zagorka Stojanović, način da se žena izrazi.
– Oduvek je svaka žena kroz tkanje ispoljavala raspoloženje: radost, tuga, nezadovoljstvo vide se na izatkanom predmetu.
Njene izatkane torbe nisu samo suvenir koji se čuva u ormanu već i deo ulične mode devojaka koje ponekad ponesu i neki drugačiji asesoar. Posebno joj je stalo do šik šajkača za koje veruje da, kao i ostali izatkani predmeti, mogu da postanu srpski suveniri. Mnogi, kaže umetnica, tradiciju pogrešno dovode u vezu sa ideologijom, srpskom desnicom, iako to sve nema nikakve veze pa bez razloga ne žele da imaju neki lep, tradicionalni predmet.
– Marketing je neophodan uvek, a inteligentan marketing za tkanje, da bi ono postalo modni trend, morao bi da dugo i istrajno povećava našu svest o tradiciji.
-----------------------------------------------------
Obukla „Salaš u malom ritu”
Zagorka Stojanović je diplomirala na Odseku za tekstil Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu. Osmišljavala je kostime za brojna dela teatra, filma i TV, između ostalih i za seriju „Salaš u malom ritu”.
– Kostimi su timski posao. Treba slediti ideju reditelja, a uspeh zavisi od kreativnosti ljudi koji treba da izvedu moje ideje. U tkanju sam prepuštena sama sebi.
J. Stevanović
Objavljeno: 05.05.2011.
Izvor: Politika
Dobra reklama za tkanje bi od ove veštine mogla da napravi domaći brend, smatra primenjena umetnica Zagorka Stojanović
Tkanje smiruje duh i podseća na molitvu (Foto P. Zagorac)
Mislim da sve više ljudi hoće da nekome pokloni nešto izatkano. Zažele da se odbrane od plastike i kiča, kaže Zagorka Stojanović, primenjena umetnica čije je ime, otkako je beogradske filmske studije i pozorišne daske zamenila mirnim ateljeom u jednom šumadijskom selu, sinonim za ikonotkanje i izatkane tapiserije, tašne, kabanice, prsluke i kape.
Digitalni kanal kulture i umetnosti Radio-televizije Srbije prikazaće večeras u 20.10 sati dokumentarni film „Zagorka”, posvećen ovoj kostimografkinji i tkalji. Ovaj dokumentarac prikazan je na mnogim TVfestivalima, dobio je nagradu na Mefestu na Zlatiboru, a muzej Staro selo u Sirogojnu dodelio mu je specijalno priznanje„za sklad i lepotu življenja i stvaranja u uzajamnom uvažavanju čoveka i prirode”.
Zagorka Stojanović danas je u Kalanjevcima, a,kako kaže, u Beograd dolazi samo zbog Bitefa. Pobegla je od „mentalnog zagađenja” da bi imala vremena da čita, razmišlja i radi.
– Posvećenost tkanju je kao meditacija, molitva. Obično tkam od ranog jutra. Rano se budim. Pomislim „kakav divan dan” jer znam da je svaki drugačiji i spremna sam da prihvatim sve što će me ohrabriti, poboljšati, razveseliti. Čitam i svakodnevno šetam nekoliko kilometara – kaže Zagorka, koja, odvojena od buke i vreve, sprema izložbu 30 tapiserija „Mandorla jedne ikone”, i ne krije da je kroz njene radionice tkanja prošlo oko 200 žena svih uzrasta.
– Nisu bile zadovoljne onim čime su se bavile i došle su da zadovolje dušu. Ako ne poštujemo tradiciju, zaboravićemo ko smo, odakle smo, zašto smo to što jesmo.
Priznaje, ipak, da se na selu danas retko tka i da se i u tako malom obimu ova veština neguje samo u pojedinim mestima u Srbiji. To pokušavaju da isprave žene okupljene u Udruženju tkalja Srbije – one prenose tajne zanata za koji je potrebna sporost, za razliku od svih modernih disciplina koje zahtevaju brzinu i hitnost. Osim što smiruje i pomalo podseća na molitvu i meditaciju, tkanje je, kako objašnjava Zagorka Stojanović, način da se žena izrazi.
– Oduvek je svaka žena kroz tkanje ispoljavala raspoloženje: radost, tuga, nezadovoljstvo vide se na izatkanom predmetu.
Njene izatkane torbe nisu samo suvenir koji se čuva u ormanu već i deo ulične mode devojaka koje ponekad ponesu i neki drugačiji asesoar. Posebno joj je stalo do šik šajkača za koje veruje da, kao i ostali izatkani predmeti, mogu da postanu srpski suveniri. Mnogi, kaže umetnica, tradiciju pogrešno dovode u vezu sa ideologijom, srpskom desnicom, iako to sve nema nikakve veze pa bez razloga ne žele da imaju neki lep, tradicionalni predmet.
– Marketing je neophodan uvek, a inteligentan marketing za tkanje, da bi ono postalo modni trend, morao bi da dugo i istrajno povećava našu svest o tradiciji.
-----------------------------------------------------
Obukla „Salaš u malom ritu”
Zagorka Stojanović je diplomirala na Odseku za tekstil Akademije primenjenih umetnosti u Beogradu. Osmišljavala je kostime za brojna dela teatra, filma i TV, između ostalih i za seriju „Salaš u malom ritu”.
– Kostimi su timski posao. Treba slediti ideju reditelja, a uspeh zavisi od kreativnosti ljudi koji treba da izvedu moje ideje. U tkanju sam prepuštena sama sebi.
J. Stevanović
Objavljeno: 05.05.2011.
Izvor: Politika