Zafir Hadžimanov

[Torrent Maniak]

Zafir Hadžimanov je rodjen 12.12.1943. godine U Kavadarcima - Makedonija, od oca Vasila (magistra farmacije i etnomuzikologa) i majke Vere (domaćice). Gimnaziju i muzicku školu završava u Skoplju, gdje čini i prve veoma uspješne profesionalne korake u svijetu pozorista i muzike. 1962. godine upisuje "Fakultet dramskih umjetnosti" u Beogradu i 1967. godine diplomira sa odličnim uspjehom u klasi prof. Mate Miloševica. Još kao student glume postiže izvanredne uspjehe kako u teatru, tako i u svijetu filma i show businessa. Osvaja prve značajne autorske i interpretatorske nagrade na svim tadašnjim jugo - festivalima: Beograd, Zagreb, Opatija, Split, Skoplje, ali i na internacionalnim festivalima u Sopotu - Poljska i Varaderu - Kuba.
Zafir Hadžimanov igra glavne uloge u filmovima Ž. Mitrovića - "Nož" i T. Popova - "Krvava makedonska svadba". Poslije završenih studija, igra u još nekoliko filmova i na pozorišnim scenama u Beogradu ("Pozorište na Terazijama", "Atelje 212"), Skoplju ("Dramski teatar"), Novom Sadu ("SNP") i Bostonu, USA ("Forum Theatre"). Dobitnik je godišnje glumačke nagrade "Srpskog narodnog pozorista" i specijalne povelje "Udruženja pozorišnih umetnika Srbije", za visoki domet u svijetu glume.
U narodu je Zafir Hadžimanov poznatiji kao kantautor dominantan u svijetu šansona. Dakle, pjevane poezije, kako svoje, tako i mnogih drugih vrhunskih poeta. Kao niko drugi u Makedoniji, komponovao je desetine šansona i balada na stihove antologijskih makedonskih pjesnika od Konstantina Miladinova, Koste Racina, Blažeta Koneskog i Ace Šopova do Ganeta Todorovskog, Petra M. Andreevskog i Radovana Pavlovskog… Jednako je bio aktivan i uspješan u komponovanju na stihove velikih pjesnika sa bivših jugoslovenskih prostora, ali i cijelog svijeta, pa njegove vitrine krase brojne nagrade i priznanja sa festivala poezije i muzike od "Struških večeri poezije", 1975. godine, do "Internacionalnog festivala šansone" odrzanog u Zagrebu, 2003. godine. Takođe, kao niko drugi iz njegove branše, s posebnim poštovanjem je njegovao staru makedonsku narodnu pjesmu.


Sam, ili u tandemu sa svojom suprugom Senkom Veletanlić - Hadžimanov, snimio je na desetine tonskih nosača, TV programa i obišao je svijet pjevajuci na koncertima u SSSR, SAD, Canadi, Cubi, Australiji, Francuskoj, Njemačkoj, Švedskoj, Poljskoj, Čekoslovačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj…
Nastupao je i raskošno sijao ljepotu svoje i ovdasnje muzike i poezije na scenama poput "Olimpija" - Pariz, "Opera house" - Sidnej, "Baljšoj teatar" - Moskva… Dobitnik je Jugoslovenske estradne nagrade i istaknuti umjetnik Srbije.
Paralelno sa scenskim I muzičkim radom, Zafir Hadžimanov piše i objavljuje poeziju na dva jezika - srpskom i makedonskom: "Šansone na papiru", "Pas pevačica" (Povelja Stražilovo za najbolju knjigu poezije 1984. godine), "Azil", "Naroden pejač", "Brat", kao i knjigu kratkih priča "Kiselo-veselo". U pripremi je njegov prvi roman - "Belezi". Autor je teksta, stihova i muzike prvog makedonskog mjuzikla - "Halo, buđenje" (Dramski teatar Skopje, 1989.-1993. godine).
Zafir Hadžimanov živi u Beogradu i upravo obiljležava 40 godina umjetničkog rada i 60 godina života. Predsednik je Jugoslovensko-makedonskog drustva "Šar planina" jer je oduvijek bio ambasador kulture, tradicije i umjetnosti ovih dviju zemalja. U februaru 2002. godine dobio je Nagradu za životno djelo skopskog Radija Buba Mara. U Novom Sadu mu je predata Nagradu za životno djelo po glasovima gledalaca "TV Jesenjin". Vrijedno piše, komponuje, glumi, pjeva i putuje po svijetu kao i na početku svoje karijere.

Izvor: Barikada

​

 

[crvendac_011]

Zafir Hadžimanov: Nema kalupa za sreću

Zafir Hadžimanov: Nema kalupa za sreću


Hadžimanov, uoči premijere mjuzikla "Rebeka": Moj Fred Krouli je dobar, uman, vredan, požrtvovan, i ne postoji ništa za šta možeš da se uhvatiš i napraviš teatarsku "kvaku" koja će da "sruši" publiku



POSLE Žana Valžana u "Jadnicima" Viktora Igoa, Zafir Hadžimanov se na scenu Madlenijanuma vraća s novim, velikim naslovom u mjuziklu: u nedelju je premijera "Rebeke" (za koju je muziku po kultnom romanu Dafne di Morije napisao Silvester Levai) - i ovog puta s rediteljskim potpisom Nebojše Bradića. Svestrani umetnik iza koga je bogata glumačka, pevačka, pa i spisateljska karijera, i sam se okušao kao kompletan autor i to prvog makedonskog mjuzikla "Halo, buđenje"... Publika muzičkog teatra još pamti njegovu interpretaciju u "Violinisti na krovu" na sceni Srpskog narodnog pozorišta, a u istoj ulozi briljirao je i u Pozorištu na Terazijama, kao i bostonskom Forum teatru.

* Sada je ponovo vreme za jedan mjuzikl spektakl?
- Veoma sam bio srećan što sam igrao Valžana na samom vrhuncu ovog zanata i profesije, što sam u takvom značajnom poduhvatu bio kolovođa. Zbog toga sam radostan, ali i tužan što je život "Jadnika" prekinut posle pet sezona i samo 48 izvođenja. Bile su sjajne reakcije i publike i kritike, nadao sam se da će biti dužeg veka. Što se "Rebeke" tiče, ona zavređuje pažnju s odličnim predloškom za još jedan hit na repertoaru kuće: počevši od vrlo zahtevne, ali prijemčive muzike, preko vešto napisanog libreta Majkla Kunca, do nepogrešivog i umetnički odlučno izbrušenog prilaza Nebojše Bradića - uz "drim tim" koji se već pokazao u "Jadnicima".

* Pred vama je nova uloga, Frenka Kroulija?
- Rado sam pristao na epizodu, veoma tešku. Moj upravnik dvorca Fred Krouli spada među najteže uloge koje glumci mogu da dobiju. Dobar je, uman, vredan, požrtvovan - ne postoji ništa za šta možeš da se uhvatiš i napraviš teatarsku "kvaku" koja će da "sruši" publiku. S druge strane, on je neophodan kao kontrateža dominantnim negativcima u predstavi... Zadovoljan sam što oko sebe vidim mlade ljude i među njima top zvezdu Ivana Bosiljčića. Odlično su se snašli u teškim i zahtevnim ulogama. Zato se nadam da ćemo imati hit predstavu.



* I "Jadnici" i "Rebeka" imaju tešku temu, netipičnu za mjuzikl?
- Osim te, ove dve predstave gotovo nemaju dodirnih tačaka. Naravno, reč je o vrhunskoj književnosti na kojoj je nastala dobra mjuzikl forma. Viktor Igo i jedan svetski roman, Dafne di Morije i njen ljubavni triler - uz komentar da je gospodin Hičkok debelo prisutan i u njenoj muzičkoj verziji.

* Vaš "Violinista na krovu" je dvanaest sezona išao na kartu više u Srpskom narodnom pozorištu?
- Što u Novom Sadu, što na Terazijama, što u Bostonu - odigrao sam ga više od dve stotine puta. Ne bih da zvuči neskromno, ali i nebrojeno puta dobio sam mišljenje vrlo uglednih pozorišnih ljudi da sam najbolji Tevije na svetu. Dva glumca su proslavila ovog mlekadžiju, oba Jevrejina: jedan je Topol koji ga je igrao na filmu i Vest endu, pre njega Zero Mostel iz Njujorka. Čini se da je zahvaljujući Mostelu i nastao "Violinista", jer je sebe video upravo u ovoj ulozi. Posle nastupa u Bostonu (1995) čula se pošalica da sam ja najbolji Tevije "iza gvozdene zavese"... Inače, imao sam sreću da "Violinistu" gledam na Brodveju samo nekoliko meseci posle praizvedbe. Bio sam u grupi najboljih studenata beogradske Akademije kada smo se našli na studijskom putovanju u SAD. Tada sam prvi put gledao i Barbaru Strejsend u "Smešnoj devojci". E, u to vreme, u svojoj 21. godini, posmatrajući Mostela i "Violinistu", poželeo sam da ga odigram jednog dana! Želja mi se kasnije i ostvarila: desilo se da su me gotovo istovremeno pozvala dva upravnika da kod njih igram. Miša Žutić u niško pozorište i "Ivkovu slavu", a Dejan Penčić Poljanski u SNP i "Violinisti na krovu". Prihvatio sam drugi poziv i danas mogu reći da je to bio jedan od mojih najsrećnijih glumačkih perioda u životu!

* Šta je ovaj glumački zadatak činilo tako posebnim?
- Tevija nisam igrao samo kako je napisano, živeo sam ga. Tematika je neobično bolno i istinito bila vezana za našu tadašnju svakodnevicu. U sali SNP je svake večeri na kraju predstave "gorelo" jedno selo, a u dvorani je bilo mnogo gledalaca koja su proterani napustili svoja vekovna ognjišta. Premijera je izašla 1992. godine i mi smo kao iscelitelji, lekari i vračevi zaceljivali dušu publici.

* Da li je vaš profesor Mata Milošević prepoznao na startu vaš dar za mjuzikl?
- Bio je vrlo škrt na rečima, sve što bi rekao bilo je tri puta izmereno, pa tek onda sečeno. Ali, profesor Maričić imao je u mene neograničeno poverenje. Bio sam dobar student, prosek 9,70 me je i odveo na putovanje u Ameriku. Profesor Maričić mi je govorio: "Kad-tad bićeš prvi pevajući glumac kod nas, predvodnik glumačke elite". Verovali ili ne, ta "pevajuća elita" ostvaruje se tek ovih dana, s novom generacijom, u Pozorištu na Terazijama.

* Autor ste i prvog makedonskog mjuzikla?
- Inicijalna kapisla za "Halo, buđenje" bio je susret s knjigom Oskara Daviča u kojoj on pišući o Markosovim partizanima pominje i Makedonce iz Egejske Makedonije. U velikom broju bili su Markosovi saborci, koji su mnogo stradali posle njegovog poraza. Grci su kažnjavali i sunarodnike, ali prema Makedoncima su bili rigorozni. Iselili su iz Egejske Makedonije hiljade ljudi, a oni su se potom rasuli po zemljama celog Varšavskog pakta. Sreo sam jednog od njih, velikog slikara Boru Iljevskog (dobitnika Gran prija u Veneciji) koji mi je ispričao svoju priču. Imao je šest-sedam godina kada su mu selo sravnili sa zemljom engleski avioni, saveznici novonastale grčke vlasti posle Drugog svetskog rata. Glavni junak je, dakle, apatrid koji nema nigde nikog i ničeg. Pokušava da nađe smisao u umetnosti. Teatarski je poslenik, pa postavlja "Halo, buđenje" mjuzikl i paralelno piše svoju životnu storiju...Nisam pravio politički pamflet, bilo je to samo startno postolje s puno dobre poezije, muzike s makedonskim i svetskim prizvucima. Izveden je u Dramskom teatru u Skoplju, devedesete godine. Nažalost, ubrzo je počeo rat na našim prostorima, što je skratilo i pozorišni vek ove predstave. Meto Jovanovski je igrao glavnu ulogu, a s njim sam nedavno ponovo imao zadovoljstvo da radim u filmu Gorana Paskaljevića "Kad svane dan".

* Počasni ste predsednik Srpsko-makedonskog društva "Šar planina" i makedonski ambasador kulture u Srbiji. Šta nas, posle raspada države, još čvrsto veže?
- Prvo i najvažnije je što smo slični, takoreći, isti. Po pravoslavnoj veri, običajima, mentalitetu, pa i odnosu prema svetu i odnosu sveta prema nama. Imamo sličan tretman, za razliku od nekih drugih zemalja iz regiona. Ali, ne postoji kalup za sreću. Ne možeš da je kupiš kao cipele, broj 44. Nekad ti treba veći, nekad manji "broj". Slični smo i po onome što se zove lopovluk, korupcija. Sve što boli svakog Srbina, boli i svakog Makedonca. I ovde i tamo hvata se na tanke "patriotske žice"... Ali, ima mesta optimizmu: živimo na jednom malom parčetu ove planete na kome su se stekle najbolje moguće klimatske, geografske i ostale komponente. Imamo šta da sejemo, šta da žanjemo i uberemo. Mi uslova imamo, mada nikad dovoljno razuma. Što bi rekli Makedonci:" Da ti fali kapa, da ti kupam kapa. Ama, što ako ti fali pamet?"...

Izvor: Večernje novosti

​

 

[crvendac_011]

Preminuo Zafir Hadžimanov​

Zafir Hadžimanov, filmski glumac, pevač i kompozitor preminuo je od koronavirusa, navode "Novosti".

Bio je oženjen pevačicom i glumicom Senkom Veletanlić, sa kojom ima sina Vasila Hadžimanova, poznatog džez muzičara.

Bio je i kompozitor, pisac, šoumen i velika zvezda zlatnog doba jugoslovenske šansone.

(Nova.rs)