Wystan Hugh Auden

[sendi]

Wystan Hugh Auden

Wystan Hugh Auden
(1907-1973)


AUDEN , Wystan Hugh, amer- pjesnik, engl. Podrijetla; r. 1907, u. 1973. Do 1939. živi u Br-taniji, 1945. naturaliziran u SAD. Isprva (do 1939) piše lirsku i satiričku poeziju i (sa C. Isherwoodom) pjesničke drame u kojima izražava svoj stav protiv buržoazije i faš. Prijetnje te predosjećaj neumitne propasti postojećeg poretka. Aktivno sudjeluje u Španjolskom građanskom ratu. Lako soc. Angažiran, njegova rana poezija puna je osobnih asocjacija, često eliptična i opskurna. U njegovoj novijoj poeziji odrazuju se kršć. Stavovi i napose utjecaj Kierkegaarda, te i u svoje ranije pjesme naknadno unosi promjene u skladu s novim uvjerenjima. Virtuoz u upotrebi originalnih i tradicionalnih pjesničkih formi, A. Je majstor lirskih opisa izmišljenih pejzaža koji simboliziraju sudbinska određenja čovjeka; mnoge značajne pojave u svjetskoj kulturi interpretira u posebnim pjesmama (Freudu, Voltaireu, Pascalu, Tolleru i dr.). U lakim stihovima, često punim groteske, prikazuje slabost čovjeka pojedinca u svjetlu bolesti društva. Važnije zbirke: Pjesme 1930; Govornici,, Ples smrti (alegorijska satira);
Pisma s Islanda (s L. Mac Neiceom); Putovanje u rat (s C. Isherwoodom); Vijek straha; Ahilejev štit; Poštovanje Kliji, pjesničke drame (s C. Isherwoodom), Pas pod kožom i The Ascent of F6; operna libreta (sa C. Kalmanom) za Život razvratnika I. Stravinskog i dr.; kritičke studije Bojadisareva ruka. Uredio više pjesničkih antologija. Kod nas je preveden izbor iz njegove poezije.


KAD BIH TI MOGAO REĆI

Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja
Vrijeme jedino zna cijenu što moramo je platit;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.
Ako bismo plakali kad klaunovi počinju predstavu svoju,
Ako bismo se poticali kad muzičari sviraju,
Vrijeme neće više reći nego što ti rekoh ja.
Nema proricanja sreće, premda,
Jer te volim više nego što mogu kazat,
Kad bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš.
Vjetrovi moraju doći odnekud gdje pušu,
Razlozi zašto lišće vene moraju biti;
Kada bih ti mogao reći, rek'o bih ti da znaš
Možda ruže zaista žele rasti,
Vizija ozbiljno namjerava ostati;
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.
Zamislimo da svi lavovi ustaju i odlaze,
I svi potoci i vojnici bježe;
Zar vrijeme neće više reći nego što rekoh ti ja?
Kad bih ti mogao reći, rekao bih ti da znaš.


SAN

Draga, makar je prošla noć
San njen još i danas oko nas kruži,
Onaj što nas donese u sobu
Duboku uzvišenu kao
Posljednja željeznička stanica,
A nagomilani u sjeti toj
Kreveti su bili, i mi u jednom
Što ležao je u dalekom kutu.
Naš šapat ne probudi ure,
Ljubismo se i radostan bjeh
Zbog svega što si uradila,
Ravnodušan na one
Koji su sjedili s neprijateljskim očima
U parovima na svakom krevetu,
S rukama oko vrata,
Tromi i nejasno tužni.
Kakvog pokopanog crva krivnje
Il', kakve zloćudne sumnje
Ja sam žrtva,
Zar si tad besramno
Učinila ono što nikad nisam htio,
Priznala ljubav drugu;
A ja, ponizan, osjetih
Da sam neželjen i izađoh?

 

[Freya Zane]

As I Walked Out One Evening


As I walked out one evening,
Walking down Bristol Street,
The crowds upon the pavement
Were fields of harvest wheat.

And down by the brimming river
I heard a lover sing
Under an arch of the railway:
'Love has no ending.

I'll love you, dear, I'll love you
Till China and Africa meet,
And the river jumps over the mountain
And the salmon sing in the street,

I'll love you till the ocean
Is folded and hung up to dry
And the seven stars go squawking
Like geese about the sky.

The years shall run like rabbits,
For in my arms I hold
The Flower of the Ages,
And the first love of the world.'

But all the clocks in the city
Began to whirl and chime:
O let not Time deceive you,
You cannot conquer Time.

In the burrows of the Nightmare
Where Justice naked is,
Time watches from the shadow
And coughs when you would kiss.

In headaches and in worry
Vaguely life leaks away,
And Time will have his fancy
To-morrow or to-day.

Into many a green valley
Drifts the appalling snow;
Time breaks the threaded dances
And the diver's brilliant bow.

O plunge your hands in water,
Plunge them in up to the wrist;
Stare, stare in the basin
And wonder what you've missed.

The glacier knocks in the cupboard,
The desert sighs in the bed,
And the crack in the tea-cup opens
A lane to the land of the dead.

Where the beggars raffle the banknotes
And the Giant is enchanting to Jack,
And the Lily-white Boy is a Roarer,
And Jill goes down on her back.

O look, look in the mirror,
O look in your distress:
Life remains a blessing
Although you cannot bless.

O stand, stand at the window
As the tears scald and start;
You shall love your crooked neighbour
With your crooked heart.

It was late, late in the evening,
The lovers they were gone;
The clocks had ceased their chiming,
And the deep river ran on.

 

[sendi]

"Funeral Blues"

Stop all the clocks, cut off the teleph*one,
Prevent the dog from barking with a juicy bone,
Silence the pianos and with muffled drum
Bring out the coffin, let the mourners come.

Let aeroplanes circle moaning overhead
Scribbling on the sky the message He Is Dead,
Put crepe bows round the white necks of the public doves,
Let the traffic policemen wear black cotton gloves.

He was my North, my South, my East and West,
My working week and my Sunday rest,
My noon, my midnight, my talk, my song;
I thought that love would last for ever; I was wrong.

The stars are not wanted now: put out every one;
Pack up the moon and dismantle the sun;
Pour away the ocean and sweep up the wood,
For nothing now can ever come to any good.