LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Wislawa Szymborska
Wislawa Szymborska rođena 2. jula 1923 u Bninu, Poljska. Ona je poljska pesnikinja, esejista i prevodilac. 1996. god. dobila je Nobelovu nagradu iz književnosti.U svojoj poeziji, Šimborska često koristi ironiju, paradoks, kontradikciju i nedorečenost da bi oslikala filosofske teme i interesovanja. Njena poezija je prepuna egzistencijalnih pitanja i refleksija o ljudima kao individuama i članovima ljudske zajednice. Izraz joj je introspektivan i humorističan. Objavila je relativno mali broj dela- svega oko 250 pesama. Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski. 1931. seli se sa porodicom u Krakov, gde i danas živi. Kada je 1939. izbio Drugi svetski rat, nastavila je da se obrazuje u ilegali. Od 1943. radila je na železnici i uspela da izbegne deportaciju u Nemačku na prinudni rad. U ovom periodu počinje stvaranje njenog stvaralačkog opusa. Od 1945. studirala je poljski jezik i književnost a potom sociologiju na Univerzitetu u Krakovu. 1945. god objavila je prvu pesmu Tražim reč. 1948. god. prekinula je studije bez diplomiranja a zbog lošeg finansijskog stanja udaje se za pesnika Adama Vladeka, od koga se razvela 1954. Prva joj knjiga 1949. nije prošla državnu cenzuru ali je uprkos tome ostala lojalna vlastima, hvalivši Staljina, Lenjina i dostignuća socijalizma sve do 1966. kada počinje da sklapa poznanstva sa drugim disidentima. Kasnije se odrekla svojih političkih dela iz tog perioda. Prevodi Francusku književnost na poljski, posebno poeziju baroka.
Bara
Dobro pamtim onaj strah iz detinjstva.
Zaobilazila sam bare,
osobito one sveže, posle kiše.
Možda neka od njih nema dno,
iako je ličila na druge.
Koraknuću i iznenada
potonuti u dubinu
i još dublje u dubinu,
ka onim oblacima što se ogledaju u njoj,
možda i dalje.
Zatim će bara presahnuti,
zatvoriti nada mnom,
a kuda ću ja, zauvek zatvorena –
s krikom neiznesenim na površinu.
Tek kasnije, razumela sam:
sve ružne zgode
ne ulaze uvek u pravila sveta,
čak i kada bi htele,
ne mogu se dogoditi.
Malo o duši
Duša se ima.
Niko je nema neprekidno
i zauvek.
Dan za danom,
godinu za godinom,
može se živeti bez nje.
Ponekad samo u ushićenjima
i strahovima detinjstva
gnezdi se na duže.
Ponekad samo čudeći se,
što smo stari.
Retko nam asistira
pri teškim radovima,
kao što su pomeranja nameštaja,
vučenje kofera.
ili krstarenje putevima u tesnim cipelama.
U vreme popunjavanja anketa
i seckanja mesa,
po pravilu, ima izlaz.
Od hiljadu naših razgovora
učestvuje u jednom,
i to ne obavezno,
jer više voli da ćuti.
Kada nas telo jako zaboli,
tiho napušta dežurstvo.
Izbirljiva je:
nerado nas vidi u gomili,
gadi joj se naša borba za bilo kakvu dominaciju
i žestina gramѕivosti.
Radost i tuga
za nju nisu različita osećanja.
Samo kroz njihovu povezanost
ona je s nama.
Možemo da računamo na nju
kada ni u šta nismo sigurni,
a za sve smo zainteresovani.
Od materijalnih predmeta
voli satove s klatnom
i ogledala, što revnosno rade
i kad ih niko ne posmatra.
Ne kaže odakle dolazi
i kada će ponovo nestati,
ali očigledno očekuje takva pitanja.
Čini se:
kao što je ona nama,
i mi smo njoj
za nešto potrebni.
Wislawa Szymborska rođena 2. jula 1923 u Bninu, Poljska. Ona je poljska pesnikinja, esejista i prevodilac. 1996. god. dobila je Nobelovu nagradu iz književnosti.U svojoj poeziji, Šimborska često koristi ironiju, paradoks, kontradikciju i nedorečenost da bi oslikala filosofske teme i interesovanja. Njena poezija je prepuna egzistencijalnih pitanja i refleksija o ljudima kao individuama i članovima ljudske zajednice. Izraz joj je introspektivan i humorističan. Objavila je relativno mali broj dela- svega oko 250 pesama. Prevedena je do danas na skoro sve evropske jezike, arapski, hebrejski, japanski i kineski. 1931. seli se sa porodicom u Krakov, gde i danas živi. Kada je 1939. izbio Drugi svetski rat, nastavila je da se obrazuje u ilegali. Od 1943. radila je na železnici i uspela da izbegne deportaciju u Nemačku na prinudni rad. U ovom periodu počinje stvaranje njenog stvaralačkog opusa. Od 1945. studirala je poljski jezik i književnost a potom sociologiju na Univerzitetu u Krakovu. 1945. god objavila je prvu pesmu Tražim reč. 1948. god. prekinula je studije bez diplomiranja a zbog lošeg finansijskog stanja udaje se za pesnika Adama Vladeka, od koga se razvela 1954. Prva joj knjiga 1949. nije prošla državnu cenzuru ali je uprkos tome ostala lojalna vlastima, hvalivši Staljina, Lenjina i dostignuća socijalizma sve do 1966. kada počinje da sklapa poznanstva sa drugim disidentima. Kasnije se odrekla svojih političkih dela iz tog perioda. Prevodi Francusku književnost na poljski, posebno poeziju baroka.
Bara
Dobro pamtim onaj strah iz detinjstva.
Zaobilazila sam bare,
osobito one sveže, posle kiše.
Možda neka od njih nema dno,
iako je ličila na druge.
Koraknuću i iznenada
potonuti u dubinu
i još dublje u dubinu,
ka onim oblacima što se ogledaju u njoj,
možda i dalje.
Zatim će bara presahnuti,
zatvoriti nada mnom,
a kuda ću ja, zauvek zatvorena –
s krikom neiznesenim na površinu.
Tek kasnije, razumela sam:
sve ružne zgode
ne ulaze uvek u pravila sveta,
čak i kada bi htele,
ne mogu se dogoditi.
Malo o duši
Duša se ima.
Niko je nema neprekidno
i zauvek.
Dan za danom,
godinu za godinom,
može se živeti bez nje.
Ponekad samo u ushićenjima
i strahovima detinjstva
gnezdi se na duže.
Ponekad samo čudeći se,
što smo stari.
Retko nam asistira
pri teškim radovima,
kao što su pomeranja nameštaja,
vučenje kofera.
ili krstarenje putevima u tesnim cipelama.
U vreme popunjavanja anketa
i seckanja mesa,
po pravilu, ima izlaz.
Od hiljadu naših razgovora
učestvuje u jednom,
i to ne obavezno,
jer više voli da ćuti.
Kada nas telo jako zaboli,
tiho napušta dežurstvo.
Izbirljiva je:
nerado nas vidi u gomili,
gadi joj se naša borba za bilo kakvu dominaciju
i žestina gramѕivosti.
Radost i tuga
za nju nisu različita osećanja.
Samo kroz njihovu povezanost
ona je s nama.
Možemo da računamo na nju
kada ni u šta nismo sigurni,
a za sve smo zainteresovani.
Od materijalnih predmeta
voli satove s klatnom
i ogledala, što revnosno rade
i kad ih niko ne posmatra.
Ne kaže odakle dolazi
i kada će ponovo nestati,
ali očigledno očekuje takva pitanja.
Čini se:
kao što je ona nama,
i mi smo njoj
za nešto potrebni.