- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.978
Vojo Stanić
1924.
Rođen je 3. veljače u Podgorici. Otac Tomo, majka Danica (rođena
Ivanović).
1926 -1943.
Odrasta u Nikšiću, kao i u malom planinskom Šavniku. Tu prvi
put od svojih djedova sluša o dalekom i čudnovatom gradu New
Yorku i bogatoj Americi. A od drugih saznaje o veličanstvenom
pravoslavnom manastiru Hilandaru i mnogobrojnim crkvama.
Osnovnu školu i gimnaziju završava u Nikšiću. Sjeća se da se
kao srednjoškolac divio „nekim kipovima”, jer je bio očaran mogućnostima
čovjekove ruke. Nije poznato jesu li ta djela imala
umjetničke kvalitete.
1944.
Sudjeluje u Narodnooslobodilačkom ratu u sastavu Šeste crnogorske
udarne brigade. Povremeno radi portrete svojih suboraca.
Oni primjećuju da „što očima vidi, to rukom naslika”. Kraće
vrijeme sudjeluje u teškim borbama, ali je ubrzo prebačen
u Štab brigade. Počinje raditi kao ilustrator u novoosnovanom
listu. Naslovi, karikature i ilustracije njegovi su prvi „štampani
radovi”.
1945.
Demobiliziran u mjesecu veljači.
1951.
Diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu – Kiparski
odsjek u klasi prof. Alojza Dolinara. Pojavljuje se i njegova
prva skulptura. Isprva upisuje Slikarski odsjek na istoj Akademiji,
ali se ubrzo prebacuje na kiparski. Na pitanje zašto se opredijelio
za kiparstvo, odgovara da mu se tada učinilo da je to “muškije”.
Nastanjuje se u Herceg Novom, slikovitom mediteranskom gradu
bogatom historijskim i svakodnevnim događanjima. Ovaj gradić
kroz slikarstvo Voje Stanića postaje paradigma čovječanstva.
Počinje raditi kao profesor u Školi za umjetničke zanate. Ova škola
je naslijedila čuvenu Umjetničku cetinjsko-novljansku školu.
1952.
Postaje član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
1954.
23. studenog u 16.30 prva uljana slika ugledala je svjetlost dana.
Posvećena je hercegnovskom molu. Iščitava prepisku između
Tea i Vincenta van Goga. U tim pismima otkriva radost i užitak
stvaranja, što daje podstrek njegovom slikarstvu.
1956.
Prve portrete i pejzaže izlaže u Titogradu (Podgorica) i Beogradu.
1957.
Ženi se Nadom (rodom Marović, iz Luštice), istaknutom kiparicom.
Na dan vjenčanja isplaćen mu je prvi honorar za prodanu
sliku. Rađa im se sin Tomo, budući pijanist. Carinarnica austrougarske
stanice pored željezničke pruge koja je povezivala Beč i
Jadransko more, postaje njihov dom. Kada se smjestio na takozvanom
Škveru, od male sobe na tavanu napravio je atelje s pogledom
na otvoreno more. Ima osjećaj da kosmos prolazi pored
njegovog prozora.
1958.
Studijski boravak i pariško iskustvo pridonijeli su spoznaji mnogih
umjetničkih tajni. U Parizu se upoznaje s naslijeđem nadrealista
i s djelima velikih majstora. Najviše vremena provodi u
Luovreu. Nastavlja raditi kao profesor Više pedagoške škole na
Odsjeku za likovno obrazovanje.
1962/63.
Veličanstveni spomenik Jovanu Tomaševiću njegov je posljednji
kiparski rad kojim se oprostio od ove kreativne forme. U potpunosti
se posvećuje slikarstvu.
1965.
Zatvaranjem Više pedagoške škole Stanić ostaje živjeti i raditi u
Herceg Novom kao slobodni umjetnik.
1966/68.
U Norveškoj boravi dva puta. U Oslu doživljava sebe kao pravog
velikog umjetnika. Njegove priče tiskane su na norveškom. Njegove
slike našle su se u zbirkama, galerijama i privatnim norveškim
domovima. Ugledni brodovlasnik Skaugen uključuje trinaest
njegovih slika, uz djela Braquea, Tuolouse -Lautreca, Hartunga i
drugih u svoju ploveću galeriju.
1973/74.
U ovom periodu boravi u Rimu. Đorđo Mansardo, vlasnik galerije
„Julia” u Rimu, u kojoj je izlagao slike, omogućio mu je da veliki
grad prihvati kao svoj i doživi Italiju kao novo bogato iskustvo.
1976.
Kao cijenjeni stvaralac ponovo provodi neko vrijeme u Rimu izlažući
svoje slike u galeriji „Julia”.
1977.
Primljen je za dopisnog člana Crnogorske akademije nauka i
umjetnosti.
1985.
Primljen je za redovnog člana Crnogorske akademije nauka i
umjetnosti. Član je Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra.
1991.
Kao humanist i angažirani umjetnik zbog „neizdrživog pritiska
na savjest” snažno se suprotstavlja bombardiranju Dubrovnika.
1994.
Njegov sedamdeseti rođendan proslavljen je u Crnogorskoj akademiji
nauka i umjetnosti.
1997.
Predstavlja Crnu Goru na XLVII. Venecijanskom bijenalu. Ovo sudjelovanje
smatra svojim najvećim uspjehom. Prima preko 2000
čestitki iz cijeloga svijeta. Profesor Robert Boyers s Univerziteta
u Saratoga Springsu, nedaleko od New Yorka, upućuje mu poziv
za gostovanje.
1999.
Postaje član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.
2004.
Prihvaća poziv profesora Roberta Boyersa i prvi put boravi u
SAD. Na Skidmore Collegeu (Saratoga Springs) održana je samostalna
izložba njegovih slika u trajanju od dva i pol mjeseca.
Slavi 80-ti rođendan.
2005.
U umjetničkoj galeriji Zuraba Ceretelija u Moskvi otvorena je
njegova samostalna izložba. Boravi tamo četiri dana u lipnju
mjesecu. Ovo je njegova prva i jedina posjeta Rusiji. Odsjeo je u
ogromnom hotelu „Rusija”. Promatrajući kroz prozor svoje sobe
Kremlj i crkvu Vasilija Blaženog rekao je da se već tu vidi historija
Rusije. ,,A u New Yorku gledate u nebesa, jer tamo historiju
kompenzira visina”.
Izvor: Galerija-kula.hr
1924.
Rođen je 3. veljače u Podgorici. Otac Tomo, majka Danica (rođena
Ivanović).
1926 -1943.
Odrasta u Nikšiću, kao i u malom planinskom Šavniku. Tu prvi
put od svojih djedova sluša o dalekom i čudnovatom gradu New
Yorku i bogatoj Americi. A od drugih saznaje o veličanstvenom
pravoslavnom manastiru Hilandaru i mnogobrojnim crkvama.
Osnovnu školu i gimnaziju završava u Nikšiću. Sjeća se da se
kao srednjoškolac divio „nekim kipovima”, jer je bio očaran mogućnostima
čovjekove ruke. Nije poznato jesu li ta djela imala
umjetničke kvalitete.
1944.
Sudjeluje u Narodnooslobodilačkom ratu u sastavu Šeste crnogorske
udarne brigade. Povremeno radi portrete svojih suboraca.
Oni primjećuju da „što očima vidi, to rukom naslika”. Kraće
vrijeme sudjeluje u teškim borbama, ali je ubrzo prebačen
u Štab brigade. Počinje raditi kao ilustrator u novoosnovanom
listu. Naslovi, karikature i ilustracije njegovi su prvi „štampani
radovi”.
1945.
Demobiliziran u mjesecu veljači.
1951.
Diplomira na Akademiji likovnih umjetnosti u Beogradu – Kiparski
odsjek u klasi prof. Alojza Dolinara. Pojavljuje se i njegova
prva skulptura. Isprva upisuje Slikarski odsjek na istoj Akademiji,
ali se ubrzo prebacuje na kiparski. Na pitanje zašto se opredijelio
za kiparstvo, odgovara da mu se tada učinilo da je to “muškije”.
Nastanjuje se u Herceg Novom, slikovitom mediteranskom gradu
bogatom historijskim i svakodnevnim događanjima. Ovaj gradić
kroz slikarstvo Voje Stanića postaje paradigma čovječanstva.
Počinje raditi kao profesor u Školi za umjetničke zanate. Ova škola
je naslijedila čuvenu Umjetničku cetinjsko-novljansku školu.
1952.
Postaje član Udruženja likovnih umjetnika Crne Gore.
1954.
23. studenog u 16.30 prva uljana slika ugledala je svjetlost dana.
Posvećena je hercegnovskom molu. Iščitava prepisku između
Tea i Vincenta van Goga. U tim pismima otkriva radost i užitak
stvaranja, što daje podstrek njegovom slikarstvu.
1956.
Prve portrete i pejzaže izlaže u Titogradu (Podgorica) i Beogradu.
1957.
Ženi se Nadom (rodom Marović, iz Luštice), istaknutom kiparicom.
Na dan vjenčanja isplaćen mu je prvi honorar za prodanu
sliku. Rađa im se sin Tomo, budući pijanist. Carinarnica austrougarske
stanice pored željezničke pruge koja je povezivala Beč i
Jadransko more, postaje njihov dom. Kada se smjestio na takozvanom
Škveru, od male sobe na tavanu napravio je atelje s pogledom
na otvoreno more. Ima osjećaj da kosmos prolazi pored
njegovog prozora.
1958.
Studijski boravak i pariško iskustvo pridonijeli su spoznaji mnogih
umjetničkih tajni. U Parizu se upoznaje s naslijeđem nadrealista
i s djelima velikih majstora. Najviše vremena provodi u
Luovreu. Nastavlja raditi kao profesor Više pedagoške škole na
Odsjeku za likovno obrazovanje.
1962/63.
Veličanstveni spomenik Jovanu Tomaševiću njegov je posljednji
kiparski rad kojim se oprostio od ove kreativne forme. U potpunosti
se posvećuje slikarstvu.
1965.
Zatvaranjem Više pedagoške škole Stanić ostaje živjeti i raditi u
Herceg Novom kao slobodni umjetnik.
1966/68.
U Norveškoj boravi dva puta. U Oslu doživljava sebe kao pravog
velikog umjetnika. Njegove priče tiskane su na norveškom. Njegove
slike našle su se u zbirkama, galerijama i privatnim norveškim
domovima. Ugledni brodovlasnik Skaugen uključuje trinaest
njegovih slika, uz djela Braquea, Tuolouse -Lautreca, Hartunga i
drugih u svoju ploveću galeriju.
1973/74.
U ovom periodu boravi u Rimu. Đorđo Mansardo, vlasnik galerije
„Julia” u Rimu, u kojoj je izlagao slike, omogućio mu je da veliki
grad prihvati kao svoj i doživi Italiju kao novo bogato iskustvo.
1976.
Kao cijenjeni stvaralac ponovo provodi neko vrijeme u Rimu izlažući
svoje slike u galeriji „Julia”.
1977.
Primljen je za dopisnog člana Crnogorske akademije nauka i
umjetnosti.
1985.
Primljen je za redovnog člana Crnogorske akademije nauka i
umjetnosti. Član je Matice crnogorske i crnogorskog PEN centra.
1991.
Kao humanist i angažirani umjetnik zbog „neizdrživog pritiska
na savjest” snažno se suprotstavlja bombardiranju Dubrovnika.
1994.
Njegov sedamdeseti rođendan proslavljen je u Crnogorskoj akademiji
nauka i umjetnosti.
1997.
Predstavlja Crnu Goru na XLVII. Venecijanskom bijenalu. Ovo sudjelovanje
smatra svojim najvećim uspjehom. Prima preko 2000
čestitki iz cijeloga svijeta. Profesor Robert Boyers s Univerziteta
u Saratoga Springsu, nedaleko od New Yorka, upućuje mu poziv
za gostovanje.
1999.
Postaje član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti.
2004.
Prihvaća poziv profesora Roberta Boyersa i prvi put boravi u
SAD. Na Skidmore Collegeu (Saratoga Springs) održana je samostalna
izložba njegovih slika u trajanju od dva i pol mjeseca.
Slavi 80-ti rođendan.
2005.
U umjetničkoj galeriji Zuraba Ceretelija u Moskvi otvorena je
njegova samostalna izložba. Boravi tamo četiri dana u lipnju
mjesecu. Ovo je njegova prva i jedina posjeta Rusiji. Odsjeo je u
ogromnom hotelu „Rusija”. Promatrajući kroz prozor svoje sobe
Kremlj i crkvu Vasilija Blaženog rekao je da se već tu vidi historija
Rusije. ,,A u New Yorku gledate u nebesa, jer tamo historiju
kompenzira visina”.
Izvor: Galerija-kula.hr