LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Vladimir Majakovski
Vladimir Majakovski, pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo. Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik. U lirskim spjevovima Oblak u pantalonama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve. Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla. Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokratiji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme – feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu. Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. aprila 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.
O ljubavi
Četiri sata.
Teški kao udar.
Caru- carevo, bogu- božije!
A neko
Kao ja
Kuda bi, kuda?
I žta se meni dati može?
Kada bi bio
malecan
Kao Veliki okean-
čučnuo bi na talase,
uz plimu koketovao bi sa lunom kao sa ženom.
Gde naći dragu
Koja bi bila kao ja?
Takvu ne bi držalo nebo maleno!
O, kad bi prosjak bio
kao milijarder!
Pare? Šta će duši?
Nezasit lopov u njoj ipak spije.
Moje želje- to je horda što ruši,
mallo joj je zlato svake Kalifornije.
Kada bi bio mucav
ko Dante
ili Petrarka!
Dušu jedinoj dati!
Stihom narediti da je trulija!
I reči
I ljubav od koje patim-
Trijumfalna je to kapija,
raskošno,
bez traga će kroz nju ipak,
ljubavnici svih vekova da minu.
O, kada bi bio
tih
kao grom jak-
plakao bih,
tugom zagrlio izandjalu planetu- pećinu.
Kad bih
svoj moćni
pustio glas boje duge,
komete bi slomile vrele ruke,
i bacile se dole od tuge.
Očima bih od zraka grizao noći-
o, kada bi bio
ko sunce bez sjaja!
Tako mi se hoće.
Zemlja mršavi stomak
sijanjem svojim da napajam.
Proći ću
vukući svoju ljubavnicu.
U kakvoj samo noći
punoj lutanja
gde zlo ne vreba,
Golijati neki posejaše mene- klicu,
tako velika mene tako nepotrebna?
Dim pojeo vazduh ljut.
Soba je-
glava u paklu punom buke.
Iza tog prozora,
sjeti se prvi put
ludački milovah tvoje ruke.
A sada sediš, srce železno, tudje,
Još je dan-
teraš me uz osmeh, možda lukav.
U tamnom hodniku nikako da udje
drhtajem slomljena ruka u rukav.
Poći ću,
besciljno, do mila vraga.
Divlji,
izbezumljen,
očajan, jadan.
Ne treba
tako
moja draga,
rastanimo se odmah sada.
Pa, ipak,
moja ljubav-
teško breme za te
na tebi stoji,
ma kud pobegla tajno.
Daj, poslednjim krikom svojim
da gorčinu uvreda isteramo.
Buka oznoje do umora,
on spas nadje u vodi jaže.
Bez tvoje ljubavi
ja
nemam mora,
volim te stihovima-ne pomaže.
Da se odmori- i slon se sprema,
legne u pesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi
ja
sunca nemam,
a ne znam gde si, ne znam s kim si.
Vladimir Majakovski, pjesnik, dramatičar, pisac filmskih scenarija, slikar, redatelj i glumac, rodio se 19. jula 1893. u Gruziji, u selu Bagdadi, nedaleko od Kutaisija, u obitelji šumara. Bio je jedan od najaktivnijih i najpoznatijih sudionika pokreta ruske avangarde, koja je željela promijeniti ne samo ruski estetski kontekst, već i onaj izvanestetski, pa prema tome i društvo. Majakovski se bitno razlikuje od prethodnika simbolista i uvodi u rusko pjesništvo futurizam čiji će biti najvažniji predstavnik. U lirskim spjevovima Oblak u pantalonama, Flauta-kičma, Rat i mir i Čovjek Majakovski u obliku monologa oslikava svoje zahtjeve. Doživjevši Oktobarsku revoluciju kao najplodonosniji izraz težnji za oslobađanjem čovjeka od društvenih stega, postaje svjesnim promicateljem njezinih ideja, smjelim i strastvenim agitatorom. Takvi su spjevovi Lijevi marš i 150.000.000 te scensko djelo o biblijskim motivima Misterija buffo pisano u žanru masovnog spektakla. Pisao je i dramolete za Studio, kazališne satire, no kao najbolji satiričar pokazuje se u Stjenici (u kojoj ismijava radnika-malograđanina) i Hladnom tušu, gdje se narugao sovjetskoj birokratiji. Smatrao je svaki književni oblik jednako vrijednim, pa i plakate za sovjetska poduzeća i novinske pjesme – feljtone o dolasku nove civilizacije. Međutim, svojom osobnom žrtvom, među prvima je upozorio na neostvarljivost ideje o civilizaciji po Staljinovu modelu. Drastično je prekinuo svoj život u tom okruženju, počinivši samoubojstvo 14. aprila 1930., naznačivši time i nagli kraj ruske avangarde.
O ljubavi
Četiri sata.
Teški kao udar.
Caru- carevo, bogu- božije!
A neko
Kao ja
Kuda bi, kuda?
I žta se meni dati može?
Kada bi bio
malecan
Kao Veliki okean-
čučnuo bi na talase,
uz plimu koketovao bi sa lunom kao sa ženom.
Gde naći dragu
Koja bi bila kao ja?
Takvu ne bi držalo nebo maleno!
O, kad bi prosjak bio
kao milijarder!
Pare? Šta će duši?
Nezasit lopov u njoj ipak spije.
Moje želje- to je horda što ruši,
mallo joj je zlato svake Kalifornije.
Kada bi bio mucav
ko Dante
ili Petrarka!
Dušu jedinoj dati!
Stihom narediti da je trulija!
I reči
I ljubav od koje patim-
Trijumfalna je to kapija,
raskošno,
bez traga će kroz nju ipak,
ljubavnici svih vekova da minu.
O, kada bi bio
tih
kao grom jak-
plakao bih,
tugom zagrlio izandjalu planetu- pećinu.
Kad bih
svoj moćni
pustio glas boje duge,
komete bi slomile vrele ruke,
i bacile se dole od tuge.
Očima bih od zraka grizao noći-
o, kada bi bio
ko sunce bez sjaja!
Tako mi se hoće.
Zemlja mršavi stomak
sijanjem svojim da napajam.
Proći ću
vukući svoju ljubavnicu.
U kakvoj samo noći
punoj lutanja
gde zlo ne vreba,
Golijati neki posejaše mene- klicu,
tako velika mene tako nepotrebna?
Dim pojeo vazduh ljut.
Soba je-
glava u paklu punom buke.
Iza tog prozora,
sjeti se prvi put
ludački milovah tvoje ruke.
A sada sediš, srce železno, tudje,
Još je dan-
teraš me uz osmeh, možda lukav.
U tamnom hodniku nikako da udje
drhtajem slomljena ruka u rukav.
Poći ću,
besciljno, do mila vraga.
Divlji,
izbezumljen,
očajan, jadan.
Ne treba
tako
moja draga,
rastanimo se odmah sada.
Pa, ipak,
moja ljubav-
teško breme za te
na tebi stoji,
ma kud pobegla tajno.
Daj, poslednjim krikom svojim
da gorčinu uvreda isteramo.
Buka oznoje do umora,
on spas nadje u vodi jaže.
Bez tvoje ljubavi
ja
nemam mora,
volim te stihovima-ne pomaže.
Da se odmori- i slon se sprema,
legne u pesak, vreli, istinski.
Bez tvoje ljubavi
ja
sunca nemam,
a ne znam gde si, ne znam s kim si.
