Vladan Desnica

[Andjela 7]

Vladeta Desnica

[FONT=Trebuchet MS, Arial, Helvetica] Vladan Desnica rodjen je u Zadru 17.septembra 1905.god. u porodici uglednog advokata dr Uroša Desnice. Djed Vladana Desnice, Vladimir Desnica bio je veoma ugledan čovjek, veleposjednik i predsjednik opštine u Obrovcu. Da je pisac Vladan Desnica bio potomak slavnih predaka svjedoči i činjenica da je njegov djed Vladimir 30 godina stajao na čelu obrovačke opštine, bio član Carevinskog vijeća u Beču, vitez Reda Franje Josifa jednom riječju ugledna ličnost svoga vremena. Veoma se zalagao za srpski narod u Dalmaciji. U političkom životu toga vremena učestvovao je i otac Vladana Desnice, dr Uroš Desnica koji je sastavio tekst Zadarske rezolucije. S druge strane Vladan Desnica bio je povezan sa čuvenom porodicom Janković. Olga Janković, kći grofa Ilije Jankovića bila je baka književnika Vladana Desnice po očevoj lozi. Majka Vladana Desnice, Fani, rođena Luković rodila se u bokeljskom gradiću Prčnju i rođaka je poznatog bokeljskog istoričara don Nika Lukovića.

To su kratki podaci o porodici iz koje je poticao književnik Vladan Desnica.

Osnovnu školu Vladan Desnica je učio u Zadru sa srpsko-hrvatskim kao nastavnim jezikom. Dvije godine Prvog svjetskog rata proveo je u Grčkoj, gdje mu se otac sklonio s porodicom. Gimnaziju je počeo da pohađa u Zadru, a kad je taj grad pripao Italiji, nastavlja gimnaziju u Splitu i Šibeniku. Maturirao je u Šibeniku 1924.godine u klasičnom odjeljenju tamošnje gimnazije. Pravne nauke studirao je u Zagrebu i Parizu. Diplomirao je 1930.godine u Zagrebu. U Parizu je slušao predavanja iz filozofije, pa je tako zadovoljavao svoja interesovanja za filozofske teme, koje će kod njega biti prisutne tokom cijelog života. Poslije završenih pravnih nauka zaposlio se u Državnom pravobranilaštvu u Splitu, gdje je ostao do početka rata.Godine 1941. italijanske okupacione vlasti odvele su ga u Zadar za prevodioca na usaglašavanju zakonskih propisa. Iz Zadra se sklonio 1943. u Islam Grčki, a odatle prešao na oslobođenu teritoriju 1944.,i sa ZAVNOH-om došao u Zagreb 1945.godine.U Zagrebu radi o pravnom odjeljenju Ministarstva finansija dn 1950., a od tada bio je profesionalni pisac sve do smrti. Umro je u Zagrebu 4.marta, a sahrnjen u porodičnoj grobnici u Islamu Grčkom.

Književnošću i muzikom Vladan Desnica se počeo baviti još u gimnazijskim danima. Studiozno je čitao domaće pisce, ali i francuske, italijanske, ruske, grčke i rimske. Od domaćih pisaca najviše je cijenio Lazu K. Lazarevića kao harmoničnog pripovjedača. Veoma je cijenio Njegoša i njegovo djelo "Luča mikrokozma". Napisao je esej o Dositeju Obradoviću ističući pjesničke i lične crte vellikog srpskog putnika i radoznalica.

Od stranih pisaca izuzetno je poštovao Stendala i Flobera. Za Tolstoja je govorio da je pisac koji unosi život u svoja djela. Desnica je cijenio i Turgenjeva zbog toga što je nalazio kod ovog pisca blizinu stvarnom životu i zbog harmonične kompozicije njegovih dijela.

O ocu italijanske književnosti, Danteu, Desnica je skicirao esej, koji, na žalost, nije dovršen.

Već u gimnaziji upoznao je dijela važnijih grčkih i rimskih pisaca, pa se nekima od njih vraćao cijeloga života. Izuzetno je volio Eshilovog "Okovanog Prometeja". Desnica je čitao filozofska djela, dolazio na diskusije filozofskog društva u Zagrebu,htio je da bude u stalnom i živom kontaktu sa vitalnim idejama koje pokreću čovjekovu težnju da kuca na sva vrata svijeta kako bi se približio ljepoti, istini i suštini.

Vladan Desnica imao je široko obrazovanje: pored poznavanja književnosti, filozofije, estetičkih teorija, znao je italijanski, francuski, ruski, a služio se latinskim i grčkim jezikom. Bio je bez sumnje jedan od najkompletnijih intelektualaca svog vremena.

Najpoznatija su mu djela: roman "Zimsko ljetovanje" (1950) u Zagrebu; zbirka pripovjedaka: "Olupine na suncu" (1952) u Zagrebu; filmski scenario "Koncert" (1954) u Zagrebu; zbirka pripovjedaka "Proljeće u Bodrovcu" (1955), objavljena u Beogradu; zbirka pjesama "Slijepac na žalu" (1956) u Zagrebu; roman "Proljeća Ivana Galeba" (1957) u Sarajevu; zbirka pripovjedaka "Fratar sa zelenom bradom" (1959) u Zagrebu; "Izbor pripovjedaka" (1966) u Zagrebu.

Sopstvenu porodicu Vladan Desnica zasniva 28.aprila 1934.godine brakom sa Ksenijom Carić. Iz toga braka imao je kćer Olgu rođenu 1936.,kćer Jelenu rođenu 1937.,kćer Nataliju rođenu 1941. i sina Uroša rođenog 1944.godine.

Vladan Desnica nije bio samo književnik koji je stvarao izuzetna djela, on je bio mnogo više od toga - sjajan poznavalac života i životnih istina i veoma sposoban da sve to utka u svoja djela. [/FONT]

Izvor:znanje.org/lektire

 

[sendi]

''Ne mrzim ga. Mozda ga cak pomalo i volim. Volim ga onim nezainteresovanim i nepomucenim osecajem kojim volimo u sustini indiferentne stvari. Onako kao sto se vole malko luckasti i nezaglavljeni ljudi koji su sami krivi svojoj nesreci. Ima nešto plemenito, velikodusno, nesto nesebicno u tome: biti sam kriv svojoj nesreci. Nesto sto coveka iskupljuje.''

Proleca Ivana Galeba
​

 

[zjovan29]

ZAŠTO PAMTIMO?




I, uopšte, pitam se, zašto i po kojoj nedokučivoj zakonitosti pamtimo? Po čemu neka sasvim sitna, tričava stvar u nama probudi neobjašnjiv interes, zašto nam se neizbrisivo ureže u pamćenje? Vreme zbriše i takve stvari koje su bile izuzetno važne, pa i presudne u našem životu. Ili ih se setimo u velikim razmacima, bledo i bez naročitog odjeka u nama, a i to najčešće tek na kakav spoljašnji uticaj. Setimo ih se bezbolno, nezainteresovano, kao da su se desile drugome, a ne nama; često sa prekorom zbog tog zaborava i s grižom savesti zbog te bezbolnosti. Nasuprot tome, neotkupivo pamtimo kakvu beznačajnu tricu – šare tepiha u gluvoj najamnoj sobi po kome smo, neke daleke jeseni zamišljeno gazili, u jednoj od onih “bezizlaznih” situacija što gotovo periodično nastupaju; ili belkasti čuperak dlačica u trepavici noćnog portira zabačenog hotela u kome smo nekad prenoćili samo jednu noć.
Blagodat zaborava i okrutnost pamćenja leže van naše vlasti. Bez naše zasluge i bez naše krivice mi smo njihovi robovi ili njihovi usrećenici. Negde duboko u nama čuči okovan i slep neko, ali na jedan dublji način mudar, mudriji od nas, i on kao da po nekakvim svojim nama neznanim merilima bolje zna šta je značajno a šta beznačajno, te predaje stvari našem pamćenju ili našem zaboravu. Tek, po nekoj neobičnoj čistoti obrisa, po nekoj svirepoj oštrini doživljavanja, mi možemo da naslutimo da li će ono što se u takav čas odigrava po nahođenju onog slepca u nama biti značajno ili nevažno. Takve časove gotovo uvek osetim. Sam sebi reknem: Pazi! Po svemu se čini da će ovo odnekud biti značajno! Ovo ćeš dugo nositi u sebi!

Vladan Desnica
Izvor:mudremisli

 

[crvendac_011]

Vladan Desnica: O životu u sadašnjem trenutku i gubitku duše

Vladan Desnica (1905-1967) rođen je u Zadru u srpskoj porodici. Kao svestrana kulturna ličnost, interesovao se za muziku, i za prava i filozofiju koje je i studirao u Zagrebu i Parizu. Prilično kasno se pojavio na književnoj sceni. Svoje najpoznatije delo 'Proljeća Ivana Galeba' napisao je kada je imao 52 godine. I baš iz tog razloga, književna scena kao da je odbijala da ga prihvati.

Pisana sa izuzetnom senzibilnošću njegova dela su, poput psiholoških analiza ili filozofskih opservacija, i danas savremena i aktuelna i u formi i po sadržaju. Ljudi su i danas podeljeni u mišljenju da li su sve misli izrečene u knjigama bili njegovi lični stavovi ili su pisani u službi lika, šta god bila istina, one su svakako mudrosti vredne pažnje:
Naučio sam da je svaka žurba uzaludna i svaki nemir jalov; svejedno se dočeka sve, svejedno se otkrije smisao ili besmisao svega. Svejedno čovek obiđe čitav svoj krug. Pa zašto onda tolika žurba?


Dragocjen si, o trenutku sadašnji! U raspadnutom tijelu vremena što pružilo se sivim prostorom ti jedina si živa ćelija. Sve što nisi ti, ne postoji.


Da, svet je prepun uspomena, svet je preopterećen prošlošću. Čudo kako pod tim teretom još diše. Čudo kako današnjica još uspeva da proklija kroz naslage umrloga.

Ljudi vide sebe onakve kakvi bi želeli biti. Iz nekog razloga skoro svako želi biti nešto što nije, neko drugi. Pitam se, zbog čega strah, zašto ljudi kriju svoje pravo lice. Boje li se da će biti povređeni ili ispasti smešni ako se pokažu u pravom svetlu.

Pa to se i zove čovek, moj oče: skup intimnih kontradikcija zašivenih u jednu ljudsku kožu!

Ambicija je dobra stvar sve dok se ne ostvari; a kad se ostvarila- gotovo!

Svaki je ljudski napor, napor protiv realnosti realnoga.

Tajna jakih je u tome da, kad ustreba umeju biti slabi, a tajna slobodnih da u datom trenu umeju obesiti o klin svoju slobodu.

Volja je stvar jakih, želja stvar slabih.

Prezreti ljude znači vladati njima.

Bilo je sijaset religija i filozofija koje su tvrdile da čovjek ima dušu, i da je ta duša beskrajna i besmrtna. A često mi je bivalo čudno što nikad i nigdje nije postojalo vjerovanje da dijete ima beskrajnu i besmrtnu dušu, pa da je kasnije, kad odraste, izgubi. Djetinjstvo je puno beskraja i besmrtnosti kao uvala zapljusnuta vjetrom sa pučine. Djetinja je duša sva satkana od ljeskanja bivstvovanja i nebivstvovanja, sva natrunjena odbljescima vječnoga.

Izvor: Bizlife.rs