Vjerski turizam i sakralni objekti Hrvatske

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Vjerski turizam: Više od 300 milijuna hodočasnika u svijetu potroši 18 milijardi eura

bsi994.jpg


Najjača svjetska svetišta poput Lourdesa ili Fatime na godinu privuku od pet do osam milijuna hodočasnika, a Mariju Bistricu na godinu posjeti 800.000 ljudi

Svake godine više od 300 milijuna hodočasnika diljem svijeta kreće na put vjere na kojem će potrošiti čak 18 milijardi eura. Samo najjača svetišta poput Lourdesa ili Fatime na godinu će privući osam, odnosno pet milijuna hodočasnika.
Čak će i u crkvenim krugovima nepotvrđeni fenomen Međugorja u jednoj sezoni posjetiti više od milijun ljudi (prema engleskom listu Daily Mail, pet milijuna) iako je veliku sjenu na njega, uz ostale sumnje, svojedobno bacio i umirovljeni biskup Andrea Gemma rekavši kako je riječ o mjestu zgrtanja novca. Ozbiljniji, pak, mediji ne zaborave napomenuti da vidioci posjeduju hotele i luksuzne automobile.
Italija od hodočasničkog turizma na godinu uprihodi pet milijardi eura.
Hrvatska na žalost nema organiziranog vjerskog turizma, pa se i ne može otkriti koliko se novca zavrti temeljem hodočasničkih lutanja.
Od naših 10 svetišta najposjećenija je Marija Bistrica - ono što su Plitvička jezera za nacionalne parkove to je Marija Bistrica za vjerski turizam. To lijepo, pitomo i nenametljivo zagorsko mjesto - gdje se hodočasti već 314 godina, ali se ljudi nisu obogatili od tuđe vjere - na godinu posjeti 800.000 ljudi. Glavna hodočasnička sezona traje od prve nedjelje nakon Uskrsa do kraja listopada. Jedan od motiva za dolazak u Mariju Bistricu je drveni kip Majke Božje kojem se pripisuju čudotvorne moći. U dokumentima se tako ističe da je od 1688. do 1786. zabilježeno 1109 čudesnih događaja koji su priznati tek kasnije, nakon pomnih istraživanja. Dojmljiva je i bistrička Kalvarija, 15 postaja Križnog puta, od koje je svaka vrijedno umjetničko djelo, s tim da su prve četiri postaje napravljene ratne 1941., a preostalih 11 sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Iako je riječ o središnjem mjestu vjerskog života hrvatskog naroda, popratni biznis nije razvijen pa u ponudi prevladavaju licitarska srca, svijeće, gvirc, medovina i čaplje, ali i bižuterija.
Oko Marije Bistrice, koja je tek nedavno dobila prvi vrhunski hotel nazvan »Kaj« (u sastavu Bluesun grupe) nalazi se biciklistička staza duga osam kilometara, pješačka obilaznica »Za dušu i tijelo« duga 15 kilometara, te Park skulptura, posljedica višegodišnjih kolonija drvorezbara.
Karlovačko područje od 1987. ima svoje svetište Svetog Josipa na Dubovcu. Najvažnije hodočašće je 19. ožujka, na dan svetog Josipa, dok ludbreško svetište Predragocjene krvi Isusove otkriva sjajnu legendu što i dan danas privlači posjetitelje. Priča kaže da je 1411., nakon što je izrekao riječi preobraženja, svećenik opazio krv u kaležu. Krv se i danas čuva u posebnom relikvijaru u župnoj crkvi, a glavno je hodočašće prve nedjelje u rujnu.
Za blagdan Velike Gospe sinjski gosti spavaju pod drvećem jer ni izbliza nema dovoljno raspoloživih turističkih kreveta. Sve je počelo 1715. godine kada je 700 ljudi Cetinske krajine, noseći sa sobom sliku Majke Božje, bježalo pred turskom hordom. Sklonili su se u gradu, tvrđavi iznad sadašnjeg Sinja, i kada su bili pred sigurnim padom, Turcima se ukazao bijeli ženski lik osvijetljen jakom svjetlošću nakon čega su se ovi dali u bijeg. Od tada su i u Sinju zabilježena mnoga čudesna ozdravljenja.
Mornari i hodočasnici svakodnevno obilaze i svetište Majke Božje Trsatske. Do svetišta vodi 561 stuba, a ono što su Marija Bistrica i Sinj svojim područjima, to je Trsat Kvarneru i okolici. Također vrlo lijepo svetište koje valja posjetiti.
U listopadu 1998. u narodu omiljeni papa Ivan Pavao II. posjetio je solinsko svetište gdje je prva crkva sagrađena u 10. stoljeću.
Za Malu Gospu, 8. rujna, rijeke ljudi slijevaju se i prema svetištu Vepric - Makarska, posvećenom rođenju Djevice Marije.

Davor Verković
izvor:vjesnik


VJERSKI TURIZAM

ŠIBENIK - NAJVEĆI BROJ CRKAVA U POVIJESNOJ GRADSKOJ JEZGRI U CIJELOJ DALMACIJI


gospe-vanka-grada-1.jpg


Kroz prošlost vjera je bila upravo ta, koja je davala snagu stanovnicima Šibenskog područja u teškim trenucima. Jedan od dokaza za to je i sam broj crkvi u šibenskoj gradskoj jezgri, gdje ih je nekoć bilo 28, međutim danas ostalo 13. Ipak, šibenska gradska jezgra ima najveći broj sakralnih objekata među svim gradskim jezgrama dalmatinskih gradova.
Danas je vjerski turizam jedan od glavnih motiva dolaska gostiju u Šibensko-kninsku županiju. Osim crkvica smještenih u gradskim jezgrama i središtima naselja, okolnim brdašcima i u poljima, hodočasnicima i vjernicima su posebno važni slijedeći datumi:
Gospa od Loreta – Primošten (10. svibnja)

Za sliku Gospe od Loreta se veže priča o jednom Marku Prginu, koji je u snu vidio sliku Gospe s malim Isusom. U potrazi za slikom uputio se u Loreto, gdje je našao i kupio Gospinu sliku. Sanduk u kojem je prevezao sliku do Primoštena još se i danas čuva. Brojni su mještani davali svoje obiteljsko zlato kako bi se napravio zlatni okvir za sliku. Primoštenci vjeruju da ih je Gospa od Loreta spasila od talijanskog napada u II. Svjetskom ratu i u njenu čast je posvećena prva nedjelje poslije 16. studenog kada se održava svečana misa, a ujedno je i taj dan zavjetni dan mještana. Posebno je značajan blagdan Gospe od Loreta (10. svibnja), kada se održava velika procesija oko mjesta i brodovima po moru.
Gospa o'Karavaja – Tisno (26. svibnja)

Štovanje Gospe od Karavaja započelo je u Italiji 1432. godine kada se 26. svibnja u mjestu Caravaggio, u blizini Bergama, Gospa ukazala pobožnoj ženi Ivanici. Tijekom 17. i početkom 18. stoljeća mnoge su se talijanske porodice iz okolice Bergama doselile u Tisno, a među njima je bila i obitelj Gelpi koja je, štujući Gospu, sa sobom donijela njezinu sliku i oko 1720. godine sagradila malu kapelicu na brdu Brošćica iznad Tisnoga. Štovanje Gospe od Karavaja kroz gotovo tri stoljeća puno kazuje o tišnjanskom puku, njihovoj vjeri i životu s Crkvom, stoga i ne čudi što na dan svoje svetkovine, 26. svibnja, ne mogu skriti radost i veselje. Tog su dana svake kuće otvorene gostima i prijateljima, bila kuća bogata ili siromašna.
Gospa od Kapelice – Rogoznica (02. srpnja)

Prema predaji, ribar Ivan M. Bogović Tumburko 1722. godine je, loveći ribu oko rta poluotoka Gradine, ugledao neobičnu svjetlost. Kada se približio stijeni s koje je dopirala svijetlost, našao je Gospinu sliku koja prikazuje Marijin posjet rođakinji Elizabeti. Sliku je odnio kući i spremio je u škrinju, ali ona se na neobjašnjiv način vratila na isto mjesto. I tako se to ponovilo tri puta. Uskoro su mještani zajedno s ondašnjim svećenikom odlučili na tom mjestu sagraditi kapelicu, a svečanost u sadašnjem obliku utemeljena je 1776. godine.
Svečanost se održava 2. srpnja, na Petrovčicu, kada se Gospina slika dovozi brodom u pratnji svećenika i mladih djevojaka, odjevenih u bijele haljine, do Caparinove rive, gdje je dočekuje šibenski biskup u pratnji desetak svećenika i nekoliko tisuća vjernika, da bi potom svi zajedno u procesiji rogozničkom rivom Gospinu sliku prenijeli u Župnu crkvu Uznesenja Blažene Djevice Marije na Nebo.
Gospina slika ostaje u župnoj crkvi do prve nedjelje iza Gospe od Karmela kada se u svečanoj procesiji morem i kopnom vraća u svoje svetište na rtu poluotoka Gradine. U procesiji sudjeluju stotine brodica i tisuće vjernika koji prelaze pješice oko 2,5 km zavjetnog puta, mnogi često i bosi. U prošlosti su Gospin Brod plivajući pratili mladići, a danas im se pridružuju i djevojke.
Gospa o' Tarca – Kornati (15. srpnja)

Ovo je bila crkva velikih dimenzija (oko 20x13 m) i teško je vjerovati da je služila samo lokalnim vjernicima jer tragovi naselju koje bi opsluživala tako velika crkva nisu pronađeni. Vjerojatnije je da je bila utočište mornarima, koji su u zaklonjenim uvalama Šipnata, Levrnake ili Telašćice čekali povoljne vjetrove za plovidbu Jadranom. Od crkve je danas sačuvana samo apsida i dio temelja. U kasnom srednjem vijeku u njezinu glavnom brodu podignuta je crkvica posvećena Gospi od Pohođenja, a koju narod zove Gospe o' Tarca. U njoj se prve nedjelje u srpnju održava služba Božja s blagoslovom polja i mora. Na stotine brodova tada hrli prema Tarcu. Ta zavjetna procesija brodovima jedan je od najljepših i najzanimljivijih vjerskih događaja u Hrvatskoj.
Gospa od Karmela / Okit – Vodice (16. srpnja)


okit1.jpg


Gledajući s mora, panoramom Vodica dominira brdo Okit sa crkvom Gospe od Karmela.
Prva crkva na ovom uzvišenju dignuta je još u 17. stoljeću, vjerojatno na temeljima još starije kapelice. Kasnije, početkom 20. stoljeća od podnožja do vrha brda izrađen je Put križa sa četrnaest kapelica, od kojih svaka označava jednu postaju križnoga puta. Svake godine na datum 16. srpnja Putem križa hodočaste vjernici iz cijelog svijeta.
Visovačka Gospa – Visovac (02. kolovoza)



visovac1.jpg


Franjevački otok „Visovac" jedinstveno je i prelijepo mjesto prirodne i duhovne ljepote i povezanosti. Označava simbolični odmak od svakodnevice. Mjesto je novicijata – pripreme bogoslova za redovničku i svećeničku službu. Samostan, crkva i otok Visovac i Visovačko jezero prirodna su, kulturna, povijesna i duhovna cjelina. Franjevački samostan na Visovcu posjeduje značajnu arheološku zbirku, manju etnografsku, zbirku crkvenoga ruha i posuđa, te bogatu knjižnicu s desecima vrijednih knjiga i inkunabula, a posebno mjesto ima zbirka turskih isprava (fermani i hatišerifi) od kojih su neki od samih sultana. U Crkvi Gospe Visovačke nalaze se vrijedne orgulje. U teškim i mirnim, radosnim i bolnim trenucima narod se utjecao zagovoru Gospe od Milosti. Slika Gospe Visovačke iz god. 1576. simbol je nebeske pomoći. Svake godine od 2. kolovoza kada je Gospa Visovačka pa do 15. kolovoza (Velika Gospa) tisuće ljudi hodočaste u ovo svetište. Samostan Visovac postao je duhovno središte Sjeverne i Srednje Dalmacije, Hercegovine i Like.
Vrpoljačka Gospa – Vrpolje, pokraj Šibenika (15. kolovoza)

Glasovito svetište Gospe Vrpoljačke potječe iz 14. stoljeća, a razni darovi uz Marijinu sliku dokaz su ljubavi za primljena dobročinstva. Blagdan Gospe Vrpoljačke se tradicionalno slavi na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, kada tisuće ljudi dolazi u to malo mjesto nedaleko Šibenika.
Od posebnog značaja za vjernike su također i „Jurlinovi dvori" – etno selo sa sakralnom zbirkom zaštićeno od strane Ministarstva Kulture Republike Hrvatske, te sakralna zbirka Benediktinskog samostana Sv. Luce u samom središtu povijesne srednjovjekovne jezgre Šibenika.
VODICE – NAJPOZNATIJE DALMATINSKE ŽUDIJE


zudiji-1.jpg


Po pričanju starijih mještana Vodica smatra se da je početkom XX. stoljeća običaj čuvanja Božjeg groba u Velikom tjednu stigao u Vodice iz Prvić Šepurine.
Žudije su momci koji odjeveni u odore rimskih vojnika uprizoruju njihovu ulogu u Isusovoj muci. Običaj žudija njeguje se u Vodicama već više od stotinu godina i postoje stroga pravila koja propisuju tko može biti žudija i kakav mora biti. Oni na osobit način sudjeluju u uskrsnom bogoslužju od Velikog četvrtka do Velike subote.
Žudije započinju svoju službu na Veliki četvrtak pri kraju mise Večere Gospodnje. Obučeni u rimske vojnike sa buzdovanom i sulicama pristupaju oltaru i ovdje nastavljaju čuvati Isusov grob sve do uskrsnuća.
Na Veliki petak prisustvuju u procesiji kroz mjesto prateći Isusa koji nosi teški križ. Kraj njihova službovanja je na Veliku subotu, kada na misi padaju i bježe, a dvoje anđela najavljuju Isusovo uskrsnuće.
izvor:sibenikregion


SVETIŠTE MAJKE BOŽJE U MARIJI BISTRICI - HRVATSKO NACIONALNO


image057-1jpg.jpg


Povijest

Dragi Marijini štovatelji,
Dragi hodočasnici u svetište
Majke Božje Bistričke!

Najpoznatije i najposjećenije svetište Majke Božje u nas Hrvata je Nacionalno svetište Majke Božje Bistričke, smješteno među pitomim brežuljcima Hrvatskog zagorja.
Svetište Majke Božje Bistričke imalo je i ima vidno mjesto u marijanskoj geografiji hrvatskoga naroda. U Mariju Bistricu već se stoljećima slijevaju vjernička mnoštva iz svih hrvatskih krajeva i inozemstva; ali i pojedinci koji ovamo dolaze u tišini osobnoga hodočašća, tražeći i nalazeći svoj duhovni mir.


img_2804jpg.jpg


U ovom hrvatskom Marijinu svetištu i prošteništu štuje se čudotvorni kip Majke Božje s Djetetom u naručju, najveća svetinja našega hrvatskog naroda. Pred njim su tijekom stoljeća milijuni pobožnih hodočasnika klečali i molili i od nebeske Majke dobivali pomoć i uslišanje.
Kako je kip kroz svoju povijest nekoliko puta bio skrivan od opasnosti koje su mu prijetile, posljednji je puta pronađen i postavljen na oltar u srpnju godine 1684., od kada i počinju hodočašća u ovo svetište.
Zapisana su i mnoga milosna uslišanja kroz povijest Svetišta već od 1688. godine pa sve do danas, a to dokazuje veliku ljubav i vjernost naroda prema Majci Božjoj.
Svetište u Mariji Bistrici postalo je nacionalno svetište još 1715. godine, kada je Hrvatski sabor podigao veliki zavjetni oltar. Time je Hrvatski sabor odobrio pobožnost hrvatskoga naroda prema Majci Božjoj Bistričkoj.
Porastom marijanske pobožnosti i zbog mnogih milosnih uslišanja po zagovoru Majke Božje Bistričke postala je svetišna crkva tijesna i premalena. Stoga bistrički župnik dr. Juraj Žerjavić (1875-1911), prema nacrtima arhitekta Friedricha von Schmidta i njegova učenika Hermanna Bolléa, dade proširiti i preurediti crkvu, župni dvor s arkadama, te iz stare crkve načini crkvu u stilu neorenesanse.
Papa Pio XI. (1922-1939) podijelio je 4. prosinca 1923. godine svetištu Majke Božje Bistričke naslov Manje Bazilike.
Svoje prvo najveće slavlje doživjela je Marija Bistrica 15. kolovoza 1971. godine kada je u njoj održan XIII. međunarodni marijanski kongres. Biskupi su te godine svetište proglasili Hrvatskim nacionalnim svetištem Majke Božje Bistričke.


ivanpavaoiirasirenihrukujpg.jpg


No, Crkva u Hrvata doživjela je svoj najveći povijesni, crkveni i svenarodni događaj posjetom pape Ivana Pavla II. i proglašenjem blaženim zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija kardinala Stepinca 3. listopada 1998. godine.
Sveti Otac Ivan Pavao II. to potvrđuje ovim riječima: „Odavno sam želio poći u poznato svetište Majke Božje Bistričke. Providnost je htjela da se ta želja ostvari prigodom proglašenja blaženim Alojzija kardinala Stepinca.“
izvor:svetiste-mbb
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif][SIZE=+1]U MARIJANSKOM SVETIŠTU U KRASNU
BLAGDAN VELIKE GOSPE
[/SIZE][/FONT]


Krasno.jpg

Trodnevno pješačenje na poklon Gospi Krasnarskoj

Mnogi vjernici propješačili su i po 100 kilometara da bi prisustvovali obredu, a svečano misno slavlje predvodio je biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović

Prazno.gif
KRASNO – Oko 20.000 vjernika, najviše u posljednjih dvanaest godina, okupilo se juče u Marijanskom svetištu u Krasnu kako bi se poklonili Majci Božjoj i zatražili proštenje za sve čine koji nisu bili u skladu s Božjom voljom. U Krasnom su viđeni autobusi iz Slavonije, Zagorja, Dalmacije i Kvarnera.

Svečano misno slavlje u povodu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo, blagdana Velike Gospe, predvodio je biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović s tridesetak svećenika biskupije, Otočkog, Senjskog, Gospićkog, Slunjskog i Ogulinskog dekanata, a bilo je svećenika i iz drugih župa koji su hodočastili Majci Božjoj od Krasna. Pri tome je biskup Bogović istaknuo kako je to najveći blagdan, jer se slavi čas kada je Marija ušla u vječnu slavu. Za vrijeme misnog slavlja pjevali su zajedno crkveni zborovi iz Otočca, Gospića i Senja, predvođeni zborovođom Ivanom Prpić, a za orguljama je bila s. Velimira.
Mariju Bogorodicu u Krasnu došli su pozdraviti hodočasnici iz Hrvatske i izvan nje. Tako su iz Generalskog Stola vjernici u tri dana prepješačili 105 kilometara, iz Gospića 60 kilometara, iz Senja 40 kilometara, Otočca 25 kilometara, te drugih bližih i daljnjih podgorskih mjesta. Na svetoj misi bili su također predstavnici Hrvatske vojske i policija te predstavnici vlasti.
– Prepješačiti 40 kilometara je divan osjećaj i umor nije ništa u usporedbi s duhovnim vrelom koji se dobije na tome veličanstvenom putu. Svake godine odaziv je sve bolji i to me veseli, rekao je hodočasnik iz Senja Božidar Lopac.
Nikola Kolačević, hodočasnik iz Gospića, hodočasti u Krasno već petu godinu. Prema njegovim riječima hodanje je prekrasno. Jeste naporno, ali se taj put isplati. Izrazio je nadu da će pješačiti svake godine dok bude mogao.
Kao i svake godine svetkovine u Krasnu prati brojna ugostiteljska po nuda u kojoj se pretežno ističu jela s ražnja i roštilja, prodaja voća i povrća, suvenira i bižuterije, a posebice onih s crkvenim motivima.
Kako podsjeća IKA, Marijansko svetište u Krasnom je i biskupijsko svetište Majke Božje, a Gospa od Krasna poznata je po mnogim ozdravljenjima te je pomogla u olujama na moru i od suša na kopnu.
Biskup Bogović u dugoj i nadahnutoj propovijedi rekao je: »Jačaj moj narode svoju vjeru, kada vas pritišću životni križevi, imajte čvrstu vjeru, vjeru u Božju ljubav, radujte se ovdje u Krasnom. Marija nam može biti uzor prema Bogu i čovjeku, poručujem Vam otvorite oči prema životu, ne gledajmo unatrag, gledajmo u budućnost. I mi poput Marije veličaj mo Gospodina u čije smo se ime svi ovdje okupili. Kršćanin ne gleda na prošlost kao na povijest, kršćanin vjeruje da je Bog stvorio svijet i danas je ovdje nazočan među nama na ovome mjestu. Isus Krist je bio i danas je ovdje, danas je s nama«.
»Zaštitnice Gospićko-senjske biskupije Gospo od Krasna, vidiš li Marijo ovaj današnji svijet, vidiš li kako obezvređuje obitelj, žalosni smo Marijo kako se o nama piše u medijima, o našem sudstvu, policiji, vojsci. Reci nam Marijo imamo li razloga da se u ovome gorju radujemo, kao što si se i Ti radovala«, tim riječima završio je biskup Bogović, te pozvao vjernike na misu koja će biti 9. rujna u 11 sati na Udbini, a povodom stradavanja branitelja na Krbavskom polju, te gradnje Crkve hrvatskih mučenika. Svečanu misu predvoditi će zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, a pjevat će zbor Prijatelji glagoljice iz Zagreba.
Jadranka TOMLJANOVIĆ​


Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_01.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_02.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_03.jpg


Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_05.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_07.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_08.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_09.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_10.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_11.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_12.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_13.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_14.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_15.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_16.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_17.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_18.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_20.jpg

Krasno_Svetiste_Majke_Bozje_21.jpg

izvor:senj.hr


Svetište Majke Božje Goričke
Batomalj - Baška, Otok Krk


wpb9d48003_0f.jpg


Majka Božja Gorička, hodočasničko svetište, jedno je od najstarijih u Hrvatskoj, a najveće u Krčkoj biskupiji. Ponosi se tradicijom dugoj oko devet stotina godina. Od davnine povezano je s benediktincima iz opatije sv. Lucije. Oko svetišta događala su se uvijek značajna kulturna i društvena obilježavanja naše svakidašnjice, osim što je Majka Božja s gore bdjela nad onima koji su to htjeli i izražavali joj potrebe molitvenim vapajima pouzdanja iz najrazličitijih nevolja i potreba: bolesti, ratova, obiteljskih poteškoća, nevolja na moru i kopnu, prije rođenja djeteta ili zahvaljivanje za darovano dijete… No, što je to svetište, a što hodočašće? Nazivom svetište označava se crkva ili neko drugo sveto mjesto kamo mnogobrojni vjernici, iz osobita razloga pobožnosti, hodočaste s odobrenjem Crkvenih nadglednika. Dakle, svetište i hodočašće najuže su povezani! Crkva ili sveto mjesto mogu biti svetište ako se u njima obavljaju pobožnosti, koje mogu poprimiti različite oblike kao što su molitva, žrtva, post i hodočašće.
U središtu pozornosti svetišta jesu različiti oblici pučke pobožnosti, u prvom redu oni koji su vezani uz sam predmet štovanja. Proizlazi kako je uvijek svrha hodočašća duhovna potreba i molitva. Vjernik je svjestan kako je molitva iz čista srca Bogu najugodnija. Zbog toga se odmah po dolasku u svetište najprije pomiruje s Bogom u sakramentu ispovijedi kako bi se s Bogom sjedinio u najuzvišenijoj molitvi Crkve – svetoj misi, slušajući Božju riječ i pristupajući k stolu Gospodnjem.
Među hodočasničkim pobožnim činima prisutna je i vjernička žrtva i odricanje. Često su to post i nemrs. I samo hodočašćenje može u sebi biti povezano sa žrtvom putovanja, hodanja, spremanja na put, što izražava jednu od bitnih dimenzije ljudskoga života: dinamiku pokretanja, rasta, zrenja, izlaska iz sebe, upućivanja drugome, napredovanja, rješavanja problema itd. Budući da hodočasnik najčešće moli za određenu milost, u znak zahvalnosti ili kao zavjet i zavjetni dar on će u svetištu dati da se slavi misa na njegovu nakanu, zatim upalit će svijeću, donijeti obilniju milostinju, doprinijeti za potrebe svetišta ili za sestre i braću u potrebi. Često se u svetištu ostavlja vidljivi znak zahvalnosti, zavjetni dar (ex-voto), što od davnine čuva i naše svetište u obliku narukvica, prstenja, naučnica itd. Negdje su to makete ili slike brodova, prikaz situacije ozdravljenja ili izbavljenja iz nevolje, i slično.
Jedan od važnijih hodočasničkih pobožnih čina jest i sudjelovanje u ophodu (procesiji) koji se najčešće održava u hodočasničke dane sa svetim likom (kipom ili slikom) koji se u dotičnom svetištu na poseban način časti, ili se jednostavno obilazi oko kipa, slike ili oltara. Time se iskazuje počast i zahvalnost, izriče molitva i vapaj. Često molitelj ima potrebu dodirivanja kipa ili slike, odnosno znaka posvete oltara. Procesija do našega svetišta održava se od početka Domovinskog rata nadalje u večer bdjenja pred Veliku Gospu.
Hodočašćenje, kako to lijepa hrvatska riječ izriče, jest hod čašćenja, «hod prema» ili «traženje». Ako u neko sveto mjesto prestaju pridolaziti hodočasnici, ono prestaje biti svetište! Svetišta nude i nabavu specifične uspomene koje hodočasnik kupuje sebi ili drugima na spomen; sjećanje je to i poticaj na molitvu, duh zahvalnosti, znak zaštite. To može biti krunica, sveta slika ili kip, još bolje ako je to dobra knjiga ili molitvenik, a najbolje Božja riječ – Biblija ili bar Novi zavjet!
U Isusu Kristu Bog postaje hodočasnik, s čovjekom na životnom putu, čovjeku blizak. Isus obilazi gradove i sela, propovijeda blizinu Božju koju očituje znakovima ljubavi kao što su oslobođenja od raznih zala i ozdravljenja, te čudesni znakovi božanske moći nad prirodnim silama. Isus sam hodočasti, osobito u Jeruzalem. Ali i nadilazi vremensko-prostorna hodočašća kad Samarijanki kaže da se «pravi klanjatelji neće više klanjati Bogu ni na ovoj gori ni u Jeruzalemu, nego u Duhu i Istini.» Isus je sveti hram, svetište, a i svi oni koji dopuštaju da ih po vjeri pohodi i u njima živi Duh Sveti – oni postaju hramovima Boga živoga, živa svetišta!
U svetište Majke Božje Goričke stoljećima hodočaste vjernici ponajprije bašćanske kotline, zatim cijeloga otoka Krka, ali kroz stoljeća također hodočasnici s Raba, te iz Senja i podvelebitskog i velebitskog kraja preko mora. Otočani bi dolazili pješačeći, a kad bi po prvi put ugledali ispred sebe svetište Goričko, započinjali bi moliti krunicu. Na tom mjestu prije prvoga mostića Vele rike još danas stoji uzdignuti poklončić, a nasuprot ceste križ. Od «potoka Majke Božje» do svetišta vode zavjetne stepenice kojih ima 237. Gradnja započinje 1887. godine, a dovršena je 1891. Po njima hodočasnici posljednje tri godine obavljaju pobožnost križnoga puta čije su postaje ovdje izgrađene i izrađene u bronci. U mnogim su svetištima stepenice posebno sredstvo pokore i žrtve, jer je većina svetišta izgrađena na povišenim mjestima (poput Trsatskog, Svete Gore itd.)

wp93cb9bfe.jpg


Iz 1590. godine imamo svjedočanstvo biskupa Davida koji piše da je ovo glavno svetište na otoku Krku, a mjesni župnik bilježi godine 1673. kako je u svetištu misa svakog blagdana i nedjelje, a da vjernički puk petnaest puta godišnje hodočasti Gospi u procesijama! Poznato je da se kip Gospe Goričke za posebnih potreba kao što je kuga ili malarija nosio na ramenima u procesiji od župne crkve u Baški do svetišta. Papa Leon XIII dao je 1896. godine vjernicima hodočasnicima mogućnost zadobivanja potpunog oprosta na blagdane Vele i Male Gospe i na Duhove dane. Sveti zbor obreda iz Rima dopustio je godine 1899. slavlje zavjetne mise Blažene Djevice Marije u svetištu.
Sve do dana današnjega vjerni narod hodočasti u ovo svetište, a Marijin zagovor i njezina pomoć iskustvo je mnogih osoba koje svjedoče o svom ozdravljenju, oslobođenju i iskustvu Marijinog zagovora i pomoći. Dobro došao, dragi hodočasniče!

PASTORALNO-KARITATIVNO-SOCIJALNI CENTAR

Poznato je da u Svetište Majke Božje Goričke stoljećima hodočaste brojni vjernici ne samo s otoka Krka, nego i iz širih područja regije, a osobito za svetkovinu Velike Gospe i iz drugih krajeva Hrvatske («vikendaši», turisti…).
Sjećamo se da su se u ovom Svetištu događala uvijek brojna okupljanja pjevača, ministranata, bračnih parova, mladih… Od 1990. Svetište se temeljito obnavlja i gradi se Pastoralno-karitativno-socijalni dom u kojemu djeluje i Terapijska zajednica «Savez». U Svetištu od tada ima stalno nastanjenih, a tu boravi i njegov Rektor. Osim Terapijske zajednice ovdje se u svim tim godinama progresivno intenzivira hodočasnički pastoral, te se okuplja sve više ljudi, kako na redovitim hodočašćima na Marijine svetkovine i blagdane (osobito Velika i Mala Gospa, te Pedesetnica) tako i tradicionalna okupljanja na svibanjsku pobožnost i sv. Misu na nedjelje svibnja. Uveli smo listopadsku pobožnost sa svetom Misom nedjeljom popodne, a otkako su izgrađene nove postaje križnoga puta po zavjetnim stepenicama, održava se pobožnost križnog puta na otvorenom i također slavi sveta Misa u Svetištu svake korizmene nedjelje poslije podne. Tako se hodočasnički pastoral obogaćuje novim sadržajima. Vjernici se odazivaju.
Od 2001. godine, kada je na svetkovinu Bezgrešnog začeća BDM, otvorena nova dvorana Velikoga jubileja, tu se redovito održavaju molitveno-evangelizacijski susreti (molitva, evangelizacija, katehizacija odraslih…) svakog utorka u trajanju od dva sata i više, na kojemu se redovito okuplja zajednica između 50-120 osoba iz naselja bašćanske kotline, gotovo svih župa otoka Krka, Rijeke, Opatije, Crikvenice, N. Vinodolskog itd. Povremeno se održavaju i evangelizacijski seminari, duhovne obnove i razni drugi susreti vjerskog i edukativno-preventivnog sadržaja. Mnogi pojedinci dolaze i na duhovne razgovore, psihološku pomoć i podršku, ispovijedi i sl., oko tristo osoba godišnje.
Smještajni kapacitet centra je između 20-25 osoba. Centar je opskrbljen kuhinjom, novom velikom blagovaonicom, dvoranom do 100 sjedećih mjesta, kapelom klanjanja, dvorištem, zavjetnim stepenicama s postajama križnog puta, skromnim (za sada) igralištem, mogućnošću rekreacije (stolni tenis, stolni nogomet, biljar, košarka…), a raspolažemo i s glazbenim instrumentima i pojačalom. Sve navedeno, kako se može zaključiti, otvara i pruža brojne mogućnosti za okupljanja raznih sadržaja i skupina, na jedan ili više dana, duhovne ili koje druge vrste susreta.
Dakle, susrete je moguće organizirati kroz cijelu godinu, a posebno je pogodno održavati ih u «jakim» vremenima Svetišta (svibanj, listopad), ili Crkvene godine, pogotovo kroz korizmu. Vjerujemo da bi izgrađujući bili osobito susreti s prvopričesnicima (i njihovim roditeljima), krizmanicima (i njihovim roditeljima), pjevačima, ministrantima, duhovnim skupinama (pastoralnim vijećima, članovima molitvenih zajednica ili Crkvenih pokreta i sl.) Osim molitvenih, edukativnih ili katehetsko-evangelizacijskih sadržaja, ovdje je moguće organizirati i dinamičke susrete tipa planinarenja, dobrovolje radne akcije i sl. Osim toga nudimo formativne susrete i tečajeve kao što su npr. «škola evangelizacije i kršćanskog svjedočenja», «škola molitve» - odgoj za molitvu, «škola zajedništva» jer Crkva želi biti «dom zajedništva» i gajiti njegovu duhovnost (prema Novo millennio ineunte). Važan naglasak želimo u buduće staviti i na susrete koji bi trebali, osobito mladima, ali ne samo njima, pomoći otkrivati vlastite osobne pozive u Crkvi i društvu («vokacioni» tečajevi), te formacijski tečajevi koji bi promicali različite načine udruživanja vjernika bilo u tradicionalne oblike (npr. bratovštine), bilo u novije crkvene pokrete, udruge i sl. (Novo millennio). Papa nas posebno poziva na «novu maštovitost ljubavi», jer u konačnici sve mora biti usmjereno k ljubavi!
Prema Direktoriju o pučkoj pobožnosti i liturgiji iz 2001. g. (Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata), svetišta imaju poglavito bogoštovnu funkciju, te su mjesta liturgijskih slavlja, zatim mjesta evangelizacije, kršćanske ljubavi, mjesta kulture i ekumenske zauzetosti, a posebno tipičnog izričaja pučke pobožnosti, tj. hodočašća. Kršćanska duhovnost hodočašća ima sljedeće dimenzije: eshatološku, pokorničku, slavljeničku, bogoštovnu, apostolsku i zajedničarsku. (Sve su to mogućnosti duhovne ponude i ovoga Svetišta skupinama vjernika naših župa).
Voditelji raznih navedenih susreta mogu biti sami župnici i ostali svećenici ili laici pripadajućih skupina, ili sam Rektor Svetišta, odnosno voditelj Pastoralnog centra. Uz njega djeluje i bračni par Josetta (profesorica-defektolog i učitelj kršć. duhovnosti) i Ivica Blažić (akademski slikar), koji su stručnošću i iskustvom na raspolaganju iz svojih područja animacije (problemi poremećaja u ponašanju, područje ovisnosti, grupna dinamika i osobni razgovori, likovna i sportska radionica…).
Imamo i preventivno-edukativne programe koje možemo ponuditi osobito djeci i mladima (npr. katolički skauti i sl.).

DVORANA VELIKOGA JUBILEJA
wp9a85715d_0f.jpg


Veliki jubilej 2000. godine od Utjelovljenja Sina Božjega Isusa Krista svečano smo slavili, na što smo se više-manje pripremali godinama posvećenima Isusu Kristu, Duhu Svetomu i Bogu Ocu. Ne sumnjamo u stanovite plodove oprosta, svetih vrata, euharistijskih kongresa, hodočašća i sl., no samu bit kršćanskog spomena i slavlja čini Duh Sveti koji djelo Očevo po Isusu Kristu trajno posadašnjuje po ljudima «dobre volje», molitvi, sakramentima i naviještanju Riječi Božje u Crkvi, djelima ljubavi, zajedništvu… No, kao i svaka uistinu ljudska stvarnost, tako i ovo trajno življenje i neprestano oživljavanje spomena spasenja, ima potrebu stalne njege. Zaborav, zanemarivanje, pospanost i duhovna lijenost, površnost i rutina, zadovoljavanje puke forme i zakona, te naš mentalitet obilježavanja godišnjica (a često i bez pokrića) i trošenja ljudskih snaga i materijalnih dobara samo na tu dimenziju, a bez života i životnog dinamizma koji nas mijenja i stvara nešto novo, gotovo da je besmisleno upravo zato što često ostaje besplodno!
Zato smo izgradnjom i imenovanjem dvorane Velikoga jubileja htjeli baštinu Jubileja sačuvati na način da ju dinamički promičemo i oživljavamo kroz održavanje seminara nove evangelizacije obnove u Duhu, te tako nastojimo ispunjavati želju i zadatak koji nam je papa Ivan Pavao II dao u svom apostolskom pismu «Ulaskom u novo tisućljeće» - na završetku Velikoga jubileja, ali kao smjerokaz za novo tisućljeće. U tom naime pismu Papa nas potiče da «izvezemo na pučinu», pouzdavajući se u Kristovu riječ, izražavajući time zahvalnost za prošlost, kako bismo gorljivo živjeli sadašnjost i da se s povjerenjem otvorimo budućnosti, jer: «Isus Krist jučer i danas isti je – i uvijeke» (Heb 13, 8).
Papa u navedenom pismu spominje Duha Svetoga kao «rijeku žive vode» koja gasi žeđ i obnavlja, te koja je i milosrdna ljubav Očeva koja nam se u Kristu objavljuje i dariva, ali nas Papa isto tako snažno potiče da se neprestano pitamo o svojoj obnovi kako bismo novim zamahom živjeli evangelizacijsko poslanje. I nastavlja kako smo upravo dužni usmjeriti se prema budućnosti koja nas čeka, te doslovno kaže: «Toliko smo puta u ovim mjesecima gledali prema novom tisućljeću koje se otvara, živeći Jubilej ne samo kao spomen prošlosti, već kao proroštvo budućnosti.»
Dvorana Velikoga jubileja svečano je blagoslovljena u tijeku održavanja seminara nove evangelizacije, na svetkovinu Bezgrješnog začeća BDM, 8. prosinca 2001. Po svom je prostornom uređenju u isto vrijeme i dvorana i kapela. Na središnjem zidu dvorane ističe se u trokutu lik Duha Svetoga u obličju goluba, čije se zrake prostiru stropom cijele dvorane u različitim dužinama, u boji ognja. Ima ih sedam. Na ambonu se nalazi simbol Velikoga jubileja s natpisom «Krist jučer, danas i uvijeke – isti je!» Na pokrajnjem zidu ističe se veliki križ bez Raspetoga, koji, osvijetljen ukazuje na Uskrsloga. S druge strane prostora smješten je kip Srca Marijina.

Izražavajući Vam dobrodošlicu želimo da ovdje iskusite MIR i u sebi ponesete obilje blagoslova!
izvor:majkabozjagoricka



TRSATSKO SVETIŠTE



Trsatsko svetište je jedno od najpoznatijih i najstarijih Marijanskih svetišta u Hrvatskoj. Nalazi se na brdu visokom 135 metara pored Rijeke. Više od 700 godina na to mjesto dolaze brojni hodočasnici i vjernici iz cijele Hrvatske, ali i iz inozemstva. Dolaskom u trsatsko svetište, vjernici obnavljaju svoju vjeru i jačaju duh čudotvornom snagom trsatske Majke Milosti.

Povijest svetišta započinje prijenosom Marijine kućice iz Nazareta na Trsat 10. svibnja 1291. godine, da bi 3 godine kasnije kućica bila prenesena u Loreto. Od tada je prošlo više od 7 stoljeća, ali snaga i milost koja se može osjetiti u svetištu privlači brojne hodočasnike

Svetište Blažene Djevice Marije na Trsatu mjesto je "starine i pouke". Svetište koje slavi misterij utjelovljenja, obitelji i moralnih svetinja.

Ono je ponajprije svetište obitelji, hrvatski Nazaret. Svakodnevno ovamo pohode pojedinci, supružnici, roditelji s djecom, mladi parovi. Dolaze Gospi Trsatskoj u traženju milosti, ustrajnosti, vjernosti, pomirenja, u nadi i molitvi za razrješenje problema, za oproštenje grijeha, ostvarenje želja i nadanja. I papa Ivan Pavao II. u slavu i čast svetosti obitelji, pod geslom "Obitelj – put Crkve i naroda", pohodio je trsatsko svetište 2003. godine.

Trsat je i mornarsko Marijino svetište, svetište Kraljice Jadrana - Zvijezde mora. Odredište mnogih pomoraca i njihovih obitelji, u posvetama, molitvama i zahvalama što ih Gospa "čuva, brani i nanovo sakuplja".



Marijin Trsat pohode vjernici iz svih krajeva Hrvatske, osobito Primorci, Gorani, Podgorci, otočani - boduli, Ličani, Istrani... dolaze pojedinačno ili u hodočasničkim skupinama. Njemu hodočaste iz Slovenije, talijanskih pokrajina, mnogi stranci ali i naši ljudi iz Europe, Amerike, Australije...

izvor:juniorat/index
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Ukazanje u Malom Lošinju

Mali Lošinj


Mali Lošinj prvi put se spominje 1398. pod imenom Malo selo. 1868. godine doživljava svoj vrhunac. U mjestu funkcionira čak 11 brodogradilišta, te Mali Lošinj postaje mjesto s najjačom trgovačkom flotom na Jadranu - čak ispred Rijeke, Trsta i Venecije. Pronalaskom parnog stroja dolazi do stagnacije razvoja, a pojavom bolesti vinove loze - peronospore dolazi do raseljavanja stanovništva. Poslije II. svjetskog rata Mali Lošinj broji samo 2200 stanovnika. U Malom Lošinju ima više crkava.

crkva-svetog-martina.jpg

Crkva Svetog Martina na groblju
Najstarija crkva je Sveti Martin na groblju. Svet Martin je zaštitnik Malog Lošinja.
mali-losinj-1600.jpg

Drevna znamenita građevina

Na gornjoj panoramskoj slici Malog Lošinja, lijevo od velike zgrade uz župnu crkvu, podignao je godine 1600. Alberto Batista Cosulić kuću, a na zaglavnom kamenu je stavio bijeli cvijet sa četri latice.

vrata-zajednica.jpg

Ulazna vrata zgrade Molitene zejednice Kraljice Ljubavi u Malom Lošinju
Prva ukazanja gospe

Godine 1982. u župi Mali Lošinj ustanovljena je molitvena zajednica. Zajednička molitva bila je srijedom u župnoj crkvi. Mjesni župnik poticao je članove te župske molitvene zajednice, da se i u ostale dane kroz tjedan sastaju u manjim grupama na zajedničku molitvu. Suglasno toj preporuci, nekolicina članova te župske molitvene zajednice započela se sastajati petkom popodne na zajedničku molitvu kod Marije Hrončić u Kozulićevoj ulici br. 1. Ta grupa molitelja se brojčano mijenjala. Ustalila se kao peteročlana molitvena grupa članica župske molitvene zajednice. U ovoj grupi su bile: Marija Hrončić, Živka, Slavica, Rita i Ljuba. Na blagdan Male Gospe (8. Rujna) 1989. godine ova mala molitvena zajednica posvetila se Majci Božjoj Fatimskoj, čiji se kip nalazio na stolu u prostoriji gdje su molile. Obavezale su se da će svakodnevno sudjelovati na zajedničkoj molitvi.
Nakon nešto manje od šest mjeseci svakodnevne zajedničke molitve, 16. veljače 1990. godine na kraju molitve, prostorija u kojoj su molile ispunila se prijatnim mirisom, koji je dolazio od kipa Gospe Fatimske. Bilo je to velika radost za sve članice te male molitvene zajednice. Iste noći ukazala se Majka Božja moliteljici Živki. Rekla joj je da će davati Poruke. Prvih nekoliko mjeseci bile su namijenjene za članove male molitvene zajednice, za njihovo duhovno uzdizanje i jačanje.
Molitvena zajednica Kraljice Ljubavi

U Poruci od 14. Kolovoza 1990. godine Majka Božja je rekla: „Ja sam Bogorodica, Kraljica ljubavi i Kraljica mira. Mene je moj Sin Isus Krist poslao da vam donesem mir i ljubav. Mene je moj Sin poslao u Međugorje kao Kraljicu mira, ali tamo me ne prihvaćaju neki svećenici i biskup. Ja ću se i dalje ukazivati u svim krajevima ove zemlje. Sad sam odabrala Živku. Njoj sam se predstavila kao Majka Kraljica ljubavi“.
U Poruci od 1. veljače 1991. godine Majka Božja je rekla: „Živka, za moje ukazanje treba znati cijeli svijet jer Ja sam Kraljica ljubavi. Hoću naučiti svijet da ljube i opraštaju,tako da se stvori mir na cijeloj zemaljskoj kugli.“ Nakon tih Poruka ova molitvena zajednica posvetila se Nebeskoj Majci Kraljici ljubavi sa imenom: Molitvena zajednica Kraljice ljubavi.


zajednica-kraljice-ljubavi.jpg

Brdo Ukazanja i Svetište Kraljice Ljubavi

Brdo Malin

Na ulazu u mjesto Mali Lošinj, s lijeve strane ceste, uzdiže se brdo djelomično obraslo raslinjem. Na tome brdu gospodin Rassol sagradio je 1820/1821. vjetrenjaču, mlina (po domaće: malin) pokretanog vjetrom (zbog toga je brdo prozvano: Brdo Malin ili jednostavno: Malin). Vlasnik je neko vrijeme u njemu mljeo žitarice, ali uvidjevši da mu posao nije rentabilan, demontirao je opremu i napustio kružnu građevinu. Od nekadašnje zgrade malina ostala je samo ruševina, to jest zidovi bez krova. Zgrada mlina je okrugla pa naliči srednjovjekovnoj utvrdi. U drugom svjetskom ratu engleski topovi sa brodova gađali su i dodatno oštetili, smatrajući da je to bunker njemačke vojske.

crtez-mlina-malin.jpg

Crtež mlina na Malinu u Malom Lošinju objavljen u austrijskim turističkim novinama 1887. Crtež narisao i potpisao Havliček
Mlin%20na%20Malinu%20poc20st.jpg

Brdo ukazanja

Od 10. Ožujka 1990. godine na tom brdu ukazuje se Majka Božja kao Kraljica ljubavi. Nebeska Majka je sama promijenila ime tome brdu: “Brdo Ukazanja.“ U Poruci 21.8.1990. Maja Božja je rekla: „Živka, moli Zlatnu krunicu i sutra posti za obraćenje grešnika. Posebno moli za Vaše Lošinjane, da ne puste Brdo nikome osim Meni. To je moje mjesto.“

prvo-mijesto-ukazanja.jpg

Prvo mjesto ukazanja označeno križem lijevo od ulaza u mlin

svetiste-zeljezna-vrata.jpg

Kad je očišćena unutrašnjost ruševina mlina i postavljena željezna vrata – Kraljica ljubavi se ukazuje na zidu označenog križem

betonski-kriz.jpg

Zalaganjem mještanina Ive Antoninića 25. lipnja 1991. postavljen je betonski križ – desno od ulaza uz svetište.

Majka Božja izrazila je želju da se na Brdu Ukazanja izgradi crkva ili kapela i ista posveti Njoj kao Majci Kraljici ljubavi. Očistivši ruševinu vjernici su najprije postavili mali oltar, ogradili željeznim vratima i postavili betonski križ. Tako je taj ostatak građevine dobio novo ime: Svetište Majke Kraljice Ljubavi.

svetiste-sveti-martin.jpg

Sveti Martin ukazao se na ovom mjestu ruševnog mlina 8.11.1992. Rekao je vidjelici: “Zapišite ovaj datum!“ Sveti Martin je umro 8.studenog a slavi se 11.11.

Cvijet divlje ruže


Na plavom obrubu haljine, plašta i vela Majke Kraljice ljubavi poredani su bijeli cvjetovi sa četiri latice.
Kada je domaći umjetnik iz Malog Lošinja pristupio pripremama za napraviti portret u boji Majke Kraljice ljubavi, dugo je vremena proveo u razgovoru sa vidjelicom, jer je želio dobiti što više podataka o izgledu Majke i njene odjeće.


bijeli-cvijetovi.jpg

Bijeli cvjetovi uz rub plašta, haljine i vela Kraljice ljubavi u Malom Lošinju.

U pogledu oblika bijelog cvijeta sa četiri latice, umjetnik je na papiru nacrtao cvjetove sa četiri latice i to različitih oblika latica. Taj je papir s crtežima predao vidjelici i zamolio je, da za vrijeme ukazanja pokaže te crteže Majci i zamoli Majku da Ona sama pokaže koji oblik cvijeta želi da koristimo u slikanju i crtanju.
Za vrijeme ukazanja 28.09.1995. godine vidjelica je crteže pokazala Majci i Majka je vidjelici rekla, koji oblik cvijeta neka vidjelica zaokruži kao najsličniji onima na njezinom plaštu i haljini. Taj oblik cvijeta koji je, po uputi Majke vidjelica zaokružila, predstavlja bijeli cvijet sa četiri latice srcolikog oblika. Za vrijeme tog ukazanja 28.09.1995. godine još je Majka rekla, da cvijet sa četiri latice označava četiri strane svijeta.
Otada, i umjetnik i mi iz Molitvene zajednice, koristimo taj oblik cvijeta, to jest bijeli cvijet sa četiri latice srco-likog oblika, koji. nekima može izgledati i kao djetelina sa četiri lista. Kada smo odlučili pristupiti postavljanju krova na Svetište, stručne osobe su nas savjetovale, da krov trebao napraviti ravan i sa što više prozirnog materijala, kako bi unutar Svetišta bilo dovoljno danjeg svjetla. Zato smo za izradu krova izradili nosivu konstrukciju u obliku križa, a četiri polja između krakova križa ispunili pleksiglasom, jasno, srcolikog oblika. Zato krov na Svetištu, bilo da ga gledate izvana ili iznutra, djeluje kao cvijet sa četiri latice srcolikog oblika.
U Poruci 16. svibnja 2008. Kraljica ljubavi je objasnila i upozorila: „Djeco moja, vama koji vrijeđajte moj bijeli cvijet s četiri latice koji se nalazi na plavom obrubu moga plašta, haljine i vela, vama govorim: To je šumski cvijet, cvijet divlje ruže, a vi ga nazivate četverolisnom djetelinom. Vi vjerujete u magiju i zato spominjete četverolisnu djetelinu. Djeco moja, kod Mene nema vradžbina (magije). Zato vas molim da takva vrijeđanja više ne čujem.“
Nakon što je bio postavljen krov, pristupili smo unutarnjem uređenju Svetišta. Kada su radovi na unutarnjem uređenju Sve-tišta bi završeni, oglasila se Majka pa je u Poruci od 16.12. 2002. godine, pored ostaloga, rekla i ovo: "Djeco moja, svi vi koji radite na ovom Svetištu, nastavite i dalje. Gradite Božju kuću".
Prošlo je 19 godina Ukazanja, hodočašća i osobnog mukotrpnog rada članova Molitvene zajednice u Malom Lošinju. Slike govore više nego riječi!


hodocasnici-1993.jpg

Hodočasnici na Brdu ukazanja 8.8.1993.

privremeni-oltar.jpg

Oltar privremeni u Svetištu na Brdu ukazanja.

prvi-hodocasnici-staza.jpg

Prvi su hodočasnici po uskoj stazi uzlazili na Brdo ukazanja.

4-angela.jpg

Četiri anđela dočekuju hodočasnike.

slika-kraljice-ljubavi.jpg

Slika Kraljice ljubavi u Molitvenoj zajednici.
klj-3.jpg

Svetište Kraljice ljubavi 1996.

svetiste-2002.jpg

Svetište Kraljice ljubavi 2002.

svetiste-2007.jpg

Svetište Kraljice ljubavi 2007.

Unutrašnjost Svetišta Kraljice ljubavi


Kada je bilo završeno unutarnje uređenje Svetišta, onda je naš domaći umjetnik predložio, da se na zidu, iza oltara, u reljefu izradi imitacija Majčinog plašta. Mi iz Molitvene zajednice smo se time složili. Domaći umjetnik je na zidu, u reljefu izradio imitaciju Majčinog plašta i tu imitaciju plašta obojao nježnim, toplim bojama tako, da taj plašt sada djeluje vrlo prijatno na hodočasnike. Kada je plašt bio gotov opet se oglasila Majka i u Poruci od 16.06.2003. godine, pored ostaloga, rekla i ovo: "Djeco, lijep ste mi plašt napravili s kojim sam vas pokrivala. Hvala za trud".


prvi-molitelji.jpg

Prvi molitelji unutar mlina.

Na zidu iznad oltara nalazi se pričvršćen znak Majke Kraljice ljubavi. Taj je znak izliven u bronci, u zlatnoj i zlatno -smeđoj boji. Podloga znaka je cvijet sa četiri latice srcolikog oblika. Na cvijetu je položeno srce, organ ljubavi. Preko srca je postavljen znak kraljevske krune. Dakle, srce i kraljevska kruna simboliziraju Majku Kraljicu ljubavi.

unutrasnjost-svetista.jpg

Unutrašnjost Svetišta Kraljice ljubavi
klj-2.jpg

procesija.jpg

Procesija hodočasnika moli i pjeva

dolazak-hodocasnika.jpg

Dolazak hodočasnika sa širokog puta
molitva-krunice.jpg

Molitva Krunice uoči Ukazanja u Malom Lošinju

svetiste-kraljice-ljubavi.jpg

Najmanje Svetište Majke Božje je u Malom Lošinju sa puno srca i ljubavi!
klj-11.jpg


Dekret Pape Urbana VIII.

U skladu s dekretom pape Urbana VIII. i uredbe II. vatikanskog koncila, Molitvena zajednica izjavljuje da nema nakanu preteći sud Crkve o nadnaravnosti prirode događaja i poruka o kojima je riječ na ovim stranicama.
Taj sud pripada kompetentnom autoritetu Crkve, kojoj zajednica s radošću pripada i kome se potpuno podvrgava. Riječi poput “ukazanja, čudesa, poruke” i slične imaju ovdje vrijednost ljudskog svjedočenja.
Od samog početka, kako su poruke Majke Kraljice ljubavi počele izlaziti u javnost pa do danas, biskupu krčkom redovito šaljemo poruke Majke Kraljice ljubavi na uvid, a biskup prati događanja oko ukazanja već 19 godina. O svim važnijim događajima redovito obavještavamo našeg biskupa mons. Valtera Župana.

Kao članovi Molitvene zajednice Kraljice ljubavi brinemo se za Svetište Kraljice ljubavi i za prihvat brojnih hodočasnika u kući Molitvene zajednice. U tome imamo pomoć od naših svećenika koji redovito služe sv. Misu za hodočasnike svakog 16-tog u mjesecu u župnoj crkvi u Malom Lošinju.
izvor:kraljicaljubavi.hr
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
01.JPG



Manastir Komogovina



protojerej Milan Radeka Selo Komogovina leži na putu iz Petrinje u Kostajnicu. Tu je blizu utoka potoka Badušnice u Sunju bio manastir, danas parohijska crkva. S juga su ogranci planine Šamarice. Na brdu Gradini, lijevo od potoka ima tragova kaštela. Na sjever od Sunje diže se Kordić brdo. (v. Žumberak zaselak).
Ovaj je kraj kralj Matija podario 1482. srpskom despotu Vuku Grgureviću — Brankoviću, zvanom „Zmaj Ognjeni Vuk". Kada je Vuk umro 1485, njegova udovica Varvara od roda Frankopana preuda se za Franju Berislavića, hrvatskog velikaša, koji tako ponese despotski naslov. Poslije su Komogovinu držali mađarski velikaši Banfi i hrvatski Zrinski. — Kao napušten i srušen grad spominje se Komogovina 1696. g.
Prije manastira spominje se ovdje 1334. katolička župa sv. Križa, zagrebačke biskupije, a 1501. župnik Martin. Narod hrvatski ovog kraja ukoliko nije postradao, izbjegava da; — kako kaže hrvatski povjesničar Smičiklas, — nađe drugdje bolju i sretniju domovinu. Na puste zemlje, najviše oko gradova, dovode Turci, i hrvatski velikaši, tursku raju, većinom Srbe. Tako je Petar Keglević, poslan od bana Ivana Draškovića, doveo 1640. nešto Srba s knezom Todorom i nastanio ih prema Kupi oko Petrinje i Hrastovice. A 1680. dovede vojvoda Bratić 120 porodica dozvolom bana Nikole Erdedi.
Uskoro, 1688. mitropolit iz Bosne Atanasije Ljubojević, došavši s nešto naroda, ostavlja u Baniji svog egzarha (zamjenika), a on ode u Dalmaciju. No on će se uskoro vratiti.
Do tog vremena, za turske vladavine, bio je za čitavo donje Pounje, pa i za Baniju, duhovni centar man. Moštanica pod Kozarom, Moštanica je osnovana „na Krajini ljutoj" pol. XVI v. kod doseljavanja Srba, a na mjestu bivše katoličke žuoe istog naziva, — kako navodi Rački. Manastir postrada u ratu. Kaluđeri pređoše na ovu stranu Une i osnovaše man. Komogovinu; to su bili Jovo Svilokos i Silvestar Prodanović. — To svjedoče i zapisi i dva opisa manastira, iz 1771, i 1772. Jedan izvještaj Ratnog vijeća iz 1707. g. kazuje da je osnivač mitropopolit Atanasije i da je predao man. na upravu Dionisiju Popoviću.
Kada je Atanasije dobio carsku dozvolu da drži Liku i Baniju, on pređe u Komogovinu. Ovom prilikom i car i hrv. ban Baćan naređuju da se Atanasiju i njegovom sveštenstvu omogući da slobodno vrše službu i upravljaju pravoslavnima.
Tako je Komogovina postala narodno-crkveni centar u Baniji. Koliko je man. tada bio razvijen, pokazuju tragovi vodovoda od izvora Pualovca pod brdom Čardačištem do man. s odvodom u Sunju. U Komogovini borave i prva tri episkopa Kostajničkog vladičanstva 1715 — 1738 Ugarković, Dimitrijević (Mitrović) i Ljubibratić. Ep. Andrijević prelazi u Kostajnicu. Episkopska crkva, isprva drvena, bila je kao i Moštanica posvećena Sv. Arhanđelu. Gavrilu. 1728. spominje se crkva Vaznesenja Gospodnjeg sad Preobraženja Gospodnjeg. Slično je kod man. Krke u Dalmaciji: dva praznovanja kod manastira.
Pismo Danila Gruborovića iz Čapljana i Nikole Begovića sluti da bi tu mogao biti grob osnivača mitr. Atanasija Ljubojevića! Manastir je odmah 1693. dobio od kostajničkog komandanta Franje Erdedi zemlju, što potvrđuje i Franjo Krištof Delišimunović 1717. g. navodeći i međe: od ušća Pastuše u Sunju na brdo do puta mimo zemlje Gavre Dragića povrh Blatnjaka, pa na kuću Maksima Filipovića i dalje ogretkom povrh krečane u potok Jošavku i dalje potokom do Sunje i jarkom u Crnu planinu. — Ova potvrda sadrži i odobrenje ribolova, jer kaluđeri ne jedu meso. Na man. zemlju kaluđeri su naselili pet kuća: Bermandul, Crnobradović i 3 kuće Podunavaca.
Kaluđeri su opsluživali i okolne parohije dajući trećinu manastiru a i odlazili su na skupljanje milostinje sve do Rusije. Iguman Tintor (ovića) s kaluđerom Rafailom sreo se 1715. u Rusiji s crnogorskim mitropolitom Danilom (v. Njegošev ,,Gorski vijenac") i dobio od njega knjigu; v. zapis na Mineju. A ima i na Služebniku bilješke o Teodorovom putu. U Komogovini rađene su ikone; o tome vidi u poglavlju o ikonama.
Za manastir izradio je 1743. čuveni Hristifor Žafarović, autor Stematografije (knjige o grobovima) iz 1741, — bakrorez Vaznesenja, manastirske slave, da bi se mogli snimiti otisci za dar vjernima. Ova ploča s natpisom nalazi se danas, — prenos iz muzeja Srba, — u Povjesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu kao pohrana dragocjenosti Srp. prav. crkve (SPC).
Centar bune Teše Kijuka 1751. koja je buknula zbog poreza, skupe uniforme, stranih oficira mjesto domaćih knezova i vojvoda, i zbog ometanja vjere, — bio je u Komogovini. O ovom više pod Krajina poslije reforme i u prikazu djelovanja vladike Danila Jakšića.
Posljedice ove bune pogodile su i manastir. Egzarh Jefrem Marković saslušavan je i udaljen iz Banije. Kako svjedoči kaluđer Gritorije Trivić 1758. u pismu Mitr. Nenadoviću, uman. je nered i rasulo.
O stanju manastiru svjedoče posebno i dva opisa iz 1771/2. — Postoji mala kapela, 8 ćelija i trpezarija, sve drveno. — Na potoku mlin. Zemlje svega 132 rala: 30 motika vinograda, 499 stabala šljiva. — Zalihe: 32 vagana (po 52 oke) pšenice, 3 vagana zobi, 10 vagana kukuruza, 12 prosa, — vina 25 akova, rakije 3, — Stoke 6 volova, 7 konja, 5 krava, 7 junadi. Ovaca, koza, svinja, pčela kao da nema! — Ekonomija je tako slaba da se ne može manastir izdržavatnj — Bratstva ima 7 jeromonaha, 1 kaluđer i 4 monaha.
— Sloga bi mogla biti i bolja. Kaluđeri uče i znaju samo najpotrebnije. Osnove vjere poznaju i iguman Vasilije Žerić, vikar Sofronije Sibičić, Stefan Žilić i Vikentije Jakšić. Eklisijarh (starješina hrama) je Teofil Dodoš.
Regulamentom od 1777. g. predviđeno je — po kaluđerskim pravilima. koja manastiri nisu prihvatili — da po članu 47 može ostati samo onaj manastir koji može izdržavati najmanje 8 kaluđera. — U vezi s time raspisuje grof Koler kao nadležna vlast da na ovih osam kaluđera manastir mora imati najmanje po 30 rali plodne zemlje (Beč, 12. juni 1777). Stoga je trebalo sastaviti najtačniji izvještaj o stanju. Komogovina nije imala tih uslova i zato oktobra te godine manastir se ukida. — Kaluđeri su raspoređeni: Teofil Dodoš u man. Bezdin, Stefan Žigić u sv. Đurađ, Teodosije Begavić u Mesić i Nikodim Milobratović u Hodoš, — sve u Banatu. Likvidira se nepokretno i pokretno imanje, Od prodatih pokretnina da se dade po 1/4 svakom od gore navedenih manastira. — Crkva da ostane kao parohijska. Mitropolit Vidak u predstavci 1778. spominje da je ukidanje izvršeno aktom vlasti bez pristanka Sinoda i da su uslovi opstanka (površina zemljišta) neostvarivi. Mitropolit dodaje da su ukidanjem Komogovine narodu Banije, koji dobro i vjerno vrši svoje vojničke dužnosti, samo još pozlijeđene one rane kad je ukinuto Kostajničko vladičanstvo. Vladika Petrović je javio da je narod pred njim najžešće osuđivao i prijetio da će komisiju rastjerati, i on ga je jedva umirio. — Narod je za sve okrivljivao vladiku, koji se sveti zato što su mu dali kaluđeri kukuruzna kruha, proje!. — Narod u tom ukidanju gleda napad na svoju vjeru. — Narodnu žalbu povodom ovog ukidanja podpisali su 2 protoprezvitera, 2 namjesnika, 13 sveštenika i 117 narodnih predstavnika iz 28 mjesta U žalbi navodi da je manastir bio jedina utjeha cijele ove krajine. — Ukidanje je ipak izvršeno. Za zemlju data je man. Gomirju drž. obveznica na 4000 f. Za pokretnine se dobilo 640 f što je podijeljeno na 4 navedena banatska manastira.
Manastir je postojao 88 godina. Bio je, — kako kaže N. Begović, — duša naroda, mjesto gdje se sve dogovaralo i zaključivalo. — U narodu je ostalo da se ide na službu „svetom manastiru", kako je 1936. zabilježio Karanović u Politici.
Ako je Begović mogao 1865. zabilježiti: „Crkva je velika zidana, ima lijepih ručnih krstova, dosta knjiga, odežda, litija, zvona krsnih i velikih i drugih utvari. — Druga je rat gotovo sve to uništio. Ostalo je samo ponešto razasuto.
Od ikonostasa ostale su ikone iz gornjeg reda i Sv. Trojica. — Starih ikona ima pet u Zagrebu. — U crkvi su još tri starije ikone. — Od odežda postoji epitrahilj i felon u Zagrebu, po tradiciji dar grofova Zrinskih, samo se ne zna kome, kada je manastir osnovan 1693.g. a Zrinski uništeni 1671! Ima i predmeta od metala; — Diskos Avakuma Begovića, skovao majstor Jakov 1708, — (spominje se Jakov i u Gomirju); — i putir od istih; — Krst Ilije Novakovića (Jovanovića) majstora 1705, — Kivot s moštima Teodora Tirona? od Stefana Ljubibratića, ep. Kost. 1728-38; — Pavta kopča, donese monah Grigorije Trivić 1753. — Man. pečat bio u manastiru Lepavina.
N. Begović spominje narodno predanje da se u kivotu Ljubibratića nalazila i ruka nekog Teodora, srpskog mučenika iz 1788. kojeg su Turci na vjeru izmamilo i ubili zajedno s cijelom četom vojnika. — Tu je prvo neka nejasnoća s moštima Teodora Tirona, — davnog mučenika, — i rukom Teodora iz 1788. g. — Ruka (do zapešća) postoji i danas u Kostajnici. I o njoj je pisao Šerović, a govori i Leontije Pavlović u svojoj knjizi o srpskim svetiteljima i mučenicima. — Ima u Vaničekovoj istoriji Krajine (TTT 385) podatak o pogibiji jedne krajiške čete od 150 vojnika u Podkozarju u ratu austro-ugarskom 1788. g. — sliku ruke daje i ovaj rad: „Moja ruko, zelena jabuko" ... — Ovo sve nije još prečišćeno.
Ikona sv. Teodora srpskog u narodnoj nošnji nalazi se na ikonostasu u Marindolu! — Ko je radio i kako izgleda, na žalost ne možemo ovdje pokazati.
O Komogovini: N. Begović, Srp. Dalm., magazin 1865, s 118/126; — Man. Grbić, knj. III str, 2-18; — Dr Dušan Kašić, knj. o manastirima 1971, s. 291-315; — Pavle Dragić, kal. Sv. Sava, Zagreb 1932, 78; — Šerović, Glasnik ist. dr. NS 5, 3 1932, 429; — Karanović, Politika 16. avg. 1936. g.
izvor:eparhija-gornjokarlovacka.hr



Manastir.jpg



MANASTIR
GOMIRJE

Manastir Gomirje se rađao zajedno sa formiranjem prvih srpskih naselja u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama. I ovde se ponovilo ono sto se često dešavalo prilikom brojnijih narodnih migracija u kojima je redovno bio i poneki sveštenik ili kaluđer. Sa gomirskim doseljenicima došao je jedan kaluđer, kome su Srbi u Gomirju sagradili malu kapelicu u kojoj je vršio bogosluženje. Ali,taj kaluđer je bio star i nije mogao da kao vojni sveštenik, po ondašnjem običaju, ide sa vojskom protiv neprijatelja i da se vojnicima i tamo nađe radi verske utehe. Zato su Gomirci u to vreme rado primili "jedno sedam", po drugima šest, kaluđera, koje su sami ovamo doveli iz dalmatinskog manastira Krke, dakle iz kraja iz koga su poticali prvi gomirski doseljenici.
U jednom opisu manastira Gomirja iz 1772. veli se, naime, da su Gomirci, nemajući sveštenika, poslali svoje ljude u tursku Dalmaciju u manastir Krku odakle su doveli šest kaluđera (illi absque sacerdotibus esse nequeuntes, miserunt aliquos eh puis ad turcicam Dalmatiam ad monasterium Krcam, unde invitarunt kallugeros ad se, et transmigrarunt sim illissex). Oni su sa sobom doneli sve sto je potrebno za vršenje bogosluženja u crkvi: knjige, odežde, krstove i druge potrebne stvari i sve to poklonili gomirskoj kapelici kod koje su se nastanili. Od tih kaluđera trojici se znaju i imena. Bili su to Aksentije Branković, Visarion Vučković i Mardarije Orlović. Ovi kaluđeri su podigli u Gomirju mali drveni manastir sa crkvom Sv. Jovana Krstitelja. "Mi smo te iste oče", pišu kasnije Gomirci, "od početka uzeli za svoje sveštenike i s velikim pouzdanjem sa njima išli protiv neprijatelja na službu carsku, a posle, kad smo od slavne Komore dobili, nama gomirskom narodu poklonjena mesta (placeve), što je potvrđeno i privilegijama pokojnog cara Ferdinanda, naš gomirski put je ta mesta podelio na ličnosti (na persone). Jedan mali plac dali smo našim vernim ocima (kaluđerima), za koji i danas naši oci na zapoved i službu carsku s nama zajedno idu protiv neprijatelja, ne samo po jedan, nego i po dva i po tri, što mogu posvedočiti naši komandanti i oficiri koji nam zapovedaju. I posle toga, kada smo tu istu krajinu kupili od gospode Frankopana i kad smo dobili potvrdu cesarove svetlosti za našu krajinu koju smo kupili, najpre smo dali jedan lug našoj crkvi i našim vernim ocima, pa smo onda zemlju među se delili. Pored toga luga dali smo nesto gore za crkvenu potrebu, a kada su taj lug iskrčili bilo je čiste zemlje za jedno trideset kosaca, a zemlje koja se ore nisu imali nimalo, nego su prosili te se time hranili. " Čeneći zasluge doseljenih Srba i njihovih kaluđera u odbrani ovog područja od Turaka, grof Vuk Frankopan je dao gomirskim kaluđerima 27. septembra 1619. isključivo pravo ribolova na potoku Ribnjaku od izvora pa sve do reke Dobre u koju utiče.
Posle deobe gomirskog atara, kupljenog od grofova Frankopana, manastir je imao 415 i 1/3 jutra zemlje. Pre toga, manastir je imao malo zemlje. Znamo da je nesto zemlje manastir kupio od nekog Dmitra, zatim da je Janko Mamula poklonio manastiru osam jutara zemlje i da su pojedini hrišćani poklanjali manastiru manje delove svoje zemlje da bi se u manastiru vršile službe za njih i njihove umrle srodnike.
Gomirski kaluđeri su obavljali svesteničku sluzbu ne samo u Gomirju, Vrbovskom i Moravicama nego i u Drežnici, Ponikvama, Ravnoj Gori, Jasenku, Tuku, Mrkopolju, Marindolu i Bojancima. Manastir Gomirje je opsluživao i Žumberak, kad ne bi imao svojih svestenika, sve do polovine XVIII veka. Za to je dobijena i posebna carska dozvola, koja je kasnije samo potvrđivana, na primer 1706. i 1721. "po starim obicajima" . Kad je počelo nasilno unijačenje žumberačkih Srba, proterana su 1750. dva poslednja gomirska kaluđera iz Žumberka. To su bili Gavrilo Musulin i Makarije Višnjić.
Posebno treba istaći da su gomirski kaluđeri oduvek popovali u Jasenku, gde je manastir takođe imao dosta zemlje. Grbić je zapisao narodno predanje da je u Jasenku bio manastir pre nego u Gomirju i da su kaluđeri presli iz Jasenka u Gomirje. Kako je u gomirskom diptihu zapisano da je manastir osnovan 1557. "ali zna se pouzdano da je Gomirje podignuto tek pošetkom sedamnaestog vijeka", Manojlo Grbic misli "da bi ova biljeska mogla odnositi se na crkvu i manastir u Jasenku, a Jasenak je, otkako je Gomirja, svagda pripadao sa svojom zemljom i šumom manastiru Gomirju". Kad je neki Božić Kovačević uzurpirao u Jasenku manastirsku livadu, veliki gomirski sudija Farkas Mihačević, doneo je 4. decembra 1676. presudu prema kojoj ta zemlja pripada manastiru Gomirju. Tako je ostalo vekovima. Jos 1905.posed manastira Gomirja u Jasenku iznosioje 331 jutro i 612 cetvornih hvati. U Jasenku je 1723. usled snega, koji je pao 12. maja i uništio letinu, bio na službi jeromonah Grigorije Gomirac "gladan i zedan" . Tamo se 1762. pominje na službi jeromonah Isaija Radojčić, a pet godina kasnije (1767) u Jasenku umire stari gomirski arhimandrit Rafailo Dobrević.
Manastir Gomirje je imao imovine i u drugim mestima, svakako usled zaveštanja pojedinih pobožnih hrišćana. U Senjskoj Dragi pominje se jedna "luka" koju je manastir dao u zakup nekom Đuri Vukosću za 20 dukata. U Vrbovskom i Mrkopolju manastir je imao po jednu kuću i zemlju, koje su prodane 1768. godine. Od Marindola manastir je primao "vinski desetak", kakav su davali i žumberčani. Iz ponekih sela manastir je primao priloge u žitu ("kvarat psenice po kući"), što se održalo i posle 1774, kad je ostalim manastirima zabranjeno sakupljanje molostinje, s motivacijom da je ova gomirska praksa "isto tako stara kao i sam manastir".
Prva manastirska crkva bila je drvena i sagrađena je, prema kazivanju samih gomiraca, odmah po njihovom doseljavanju u Gomirje. Prema opisu manastira iz 1772, bilo je to 1600. godine, dok su se kasniji istoričari odlučili za sledeće dve godine. Fras navodi da je kamen temeljac postavljen 1601, a Grbić veli da je manastir sagrađen 1602. Po svemu sudeći, sva tri kazivanja su istinita, jer crkva i manastir se ne grade za dan. Ako su krčki kaluđeri dosli 1600. godine, a 1601. položili kamen temeljac novoj crkvi, mogli su je dovršiti i osvetiti tek dogodine, tim pre što je i doseljenim monasima trebalo obezbediti krov nad glavom. Do osvećenja nove crkve, dobegli krčki kaluđeri su se služili malom kapelom koju su Gomirci ranije sagradili svom starom duhovniku "nasred nasega konfina na Gomirju", jer su se i ovi novi kaluđeri " kod nape vipe spomenute kapelice na Gomirju naselili".
U toku celog XVII veka, sve manastirske zgrade bile su drvene građevine. Pored njih je 1621. grof Vuk Frankopan sazidao četvrtastu kulu osmatračnicu sa koje se moglo pratiti kretanje Turaka. Drugu takvu kulu podigao je grof na brdu Stražniku. Tako su i narod, i kaluđeri i manastir uključeni u graničarsku službu, u mučnu dužnost odbrane hrišćanske Europe od turske najezde.
Manastir Gomirje je kao i celo ovo podrucje u Hrvatskoj krajini potpadalo od 1609. pod duhovnu vlast srpskog episkopa koji je rezidovao u manastiru Marči kod Ivanića, u Slavonskoj krajini. Kad su od 1671. na marčansku episkopsku stolicu silom dovedeni unijati, gomirski kaluđeri su zajedno sa kaluđerima manastira Marče i Lepavine dali snažan otpor ovom nasilju, tražeći da im se za episkopa postavi neko od pravoslavnih kaluđera. Zbog toga su morali da pretrpe mnoge neprijatnosti i progone.
~~~
MANASTIR

Car zida manastir Svetih Arhangela,
Na vodi Bistrici dug hiljadu hvata;
Silni su mu stubi od albastra bela,
Temelji od srebra, zidovi od zlata .

Presto Patrijarhov od opala; presto
Carev od rubina, stoji na dva zvera;
Za deset vladika od bisera mesto;
Sto kedrovih stola za sto kaluđera.

Svud grčki mozaik i mletačka freska,
U oknima stražu straže arhangeli,
Iz sviju zidova miriše i bleska.

A prvi put zvona zazvoniće trista,
Kad iz Carigrada vrati se Car smeli,
I teški mač spusti u podnožje Hrista.


Jovan Dučić
izvor:eparhija-gornjokarlovacka.hr
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
MANASTIR KRKA

Krka15.jpg


Tri i po kilometra istočno od Kistanja,u kanjonu Krke, smješten je manastir nazvan po rijeci koja pored njega protiče. Ovaj drevni manastir Krku podigla je srpska princeza Jelena, sestra cara Dušana, udata za hrvatskog kneza Mladena II Šubića, posvetivši ga sv. arhanđelu Mihailu. Bilo je to 1350. godine. Predanje kaže da su manastir na današnjem mjestu osnovali monasi prispjeli iz Svete Zemlje i to iz manastira Sv. arhistratiga Mihaila, kojeg je tamo podigao kralj Milutin. Njih je na to nagovorio ispovijednik princeze Jelene, monah Ruvim. Odgovor na pitanje zašto je baš na tom mjestu podignut ovaj pravoslavni svetoarhangelski manastir možemo potražiti i u tvrdnji starog istoričara Lucijusa koji govori o propovjedima apostola Pavla Dalmatincima u prostoru oko rijeke Krke. Blizina rimskog vojničkog grada Burnuma i katakombe ispod samog manastira osnažuju tu tvrdnju i navode na zaključak da su osnivači Manastira znali za to pa da su upravo tu i ustanovili ovu svetinju.

Pedesetak godina kasnije, 1402., kako stoji u zapisu iznad ulaza, manastir je dograđen.

Od vremena osnivanja pa do našeg vremena manastir Krka je bio i ostao duhovni centar pravoslavnih dalmatinskih Srba, a i šire. Isto tako nije prestao biti molitveno mjesto i jednom broju katolika Hrvata. On je živo svjedočanstvo o duhovnom jedinstvu Srba. Dabrobosanski mitropoliti, kao što su Gavrilo 1578. i kasnije Aksentije i Teodor, administrirali su nad manastirom Krkom. U 17. i 18. vijeku to su činili i neki crnogorski arhijereji, kao npr. sv. Petar Cetinski, ili mitropolit Sava Petrović.

Po blagoslovu patrijarha Pajsija Janjevca i mitropolita Dabrobosanskog Teodora, pri manastiru Krki je 1615. osnovano bogoslovsko učilište. Ono je radilo do 1647. kada su učenici i njihovi nastavnici monasi pred turskom najezdom morali pobjeći najvećim dijelom u Zadar, a jednim dijelom u Sremske Karlovce. Tamo je kasnije jedan izbjegao monah uvezivao knjige, ne bez umjetničkog dara i iskustva, očito donesenog iz manastira Krke. Manastirska bratija se vratila u manastir 1650. godine, a bogoslovija je ponovo otvorena tek 1964. godine.

Poslije Karlovačkog mira iz 1699. namjesnik Filadelfijskog episkopa, pod čijom je jurisdikcijom bila pravoslavna crkva u Dalmaciji, postao je Nikodim Busović. On je imao iskušenja sa unijom, odolio joj je pa je bio gonjen. Poslije izbjeglištva i boravka na Svetoj Gori i Palestini, stanio se u manastiru Krki i tu je po upokojelju bio sahranjen 1707.

Brojni krčki arhimandriti bili su namjesnici nadležnih episkopa, što je manastir Krku činilo i formalnim duhovnim sjedištem pravoslavnih Dalmatinaca. Da pomenemo samo neke: Nikanor Rajević, Nikanor Bogunović. K njima svakako treba pribrojiti potonje nastojatelje krčkog manastira Georgija Miljevića, Makarija Krnetu, Vikentija Kneževića, Jeroteja Kovačevića, Amvrosija Kolundžića i brojne druge.

Manastir Krka broji duge vjekove i njihovim tokom se bogatila njegova riznica, pa su u nju prispjevale brojne dragocjenosti neprocjenjive vrijednosti ne samo iz srpskih krajeva nego i iz Jerusalima, Svete Gore, Venecije i carske Rusije. Pomenimo samo epitrahilj sv. Save i Oktoih Božidara Vukovića. Tu su i knjige Vuka Stefanovića Karadžića i Dositeja Obradovića na kojima su oni, kao autori, ispisali svoju posvetu manastiru Krki. Ovome svakako treba pribrojiti i paterik iz 1346. nazvan "bugarski" na čijim koricama piše: "Sija Knjiga manastira Vilendara". U manastirskoj crkvi se čuvaju čestice nekolicine svetiteljskih moštiju kao što su sv. Trifuna, sv. Nikole, sv. Antipe, sv. Haralampija, sv. Vlasija i drugih.

Brojna su imena srpskih velikana koji su posjećivali manastir Krku ili bili u čvrstoj vezi s njim. Uz Dositeja Obradovića i Gerasima Zelića bili su to Simo Matavulj, Nikola Tesla, Mirko Korolija, Miloš Crnjanski, Vladan Desnica i drugi. Pri samom kraju 20. vijeka u manastiru je radila i likovna kolonija, gdje su svoj stvaralački trag ostavili brojni srpski umjetnici.

U toku posljednjeg rata 1991. - 1995. tj. odmah iza njega, manastir je poharan, ali ne bitnije, jer su ga hrvatske vlasti zaštitile od vandalizma. Bio je zapustio od 1995. do 1998. godine. Bogoslovija koja je postojala pri njemu od 1964. premještena je najprije na Divčibare a potom u Srbinje, nekadašnju Foču. Obnovljena je nastojanjem episkopa Dalmatinskog Fotija 2001. godine.

Inače u zapustjeli manastir Krku krajem 1998. najprije je došao mladi monah Gerasim, postrižnik ovog manastira,a potom i otac Dositej kao i otac Mihailo. Sa njima je manastir propojao i postao opet kao što je bio kroz vjekove duhovno središte pravoslavnih Dalmatinaca.





MANASTIR DRAGOVIĆ


Dragovic04.jpg


Uz manastire Krku i Krupu manastir Dragović je kroz dugi niz vjekova bio duhovni oslonac srpskom pravoslavnom narodu u Dalmaciji. Podignut je krajem 14. vijeka, nekoliko godina poslije Kosovske bitke, 1395. Smješten uz rijeku Cetinu, nedaleko Vrlike, u lijepom predjelu, u više je navrata doživljavao ružna i teška vremena. Sa prvobitnog mjesta premještan je još dva puta. Uz to,upoznao je nekoliko teških najezda inorodnih i inovjernih, nakon čega je za izvjesno vrijeme zapušćivao. Godine 1480. turska navala ga je opustošila i razagnala monahe kojekuda. Nakon toga stajao je pust dvadeset godina, a onda je obnovljen. Nešto više od sto godina kasnije, 1590., njegovi monasi gonjeni gladnom godinom, obreli su se u manastiru Grabovcu, u današnjoj Mađarskoj, koji su 35 godina ranije osnovala njihova manastirska sabraća, gonjena takođe teškim prilikama u zlim vremenima. Iza toga bio je pust sedamdeset godina, a onda ga je 1694. obnovio episkop Nikodim Busović. Četiri godine kasnije manastir je stigla nova bijeda; pred turskom najezdom monasi su napustili manastir. Mletačka vlada ih je prihvatila i osugurala im smještaj u selu Bribiru i tu im dala zemljište za novi manastir i oko 50 jutara zemlje kod Kistanja.

Poslije Karlovačkog mira 1699. godine Cetinska krajina je potpala pod mletačku vlast pa su se dragovićki monasi vratili u svoj manastir, a njihovu crkvicu su poslije upokojenja episkopa Nikodima, dakle onu kod Bribira, prisvojili rimokatolici.

Nestabilno tlo, na kojem je bio sagrađen manastir, i velika vlaga na tom mjestu ponukali su manastirsku bratiju da izmjeste manastir na bolje mjesto. Po dozvoli mletačke vlade godine 1777. jeromonah Vikentije Stoisavljević je to i započeo. Novi manastir je osnovan na mjestu zvanom Vinogradi. Njega je kasnije dovršio iguman Jerotej Kovačević. Osvećenje manastira i nove crkve bilo je 20. avgusta 1867. g.

Međutim, samo nešto manje od sto godina kasnije, obistinile su se riječi manastirskog ljetopisaca koji je zapisao: "Od svih manastira Dragović je sreće najhudije". Pedesetih godina 20. vijeka zbog izgradnje hidroelektrane na Cetini manastir je ponovo izmješten, a više hiljada srpskog pravoslavnog naroda iz plodne cetinske doline raseljeno je, mahom u Srbiju.

Zlu sudbinu koju je ljetopisac uočio manastir Dragović je doživio i 1995, godine i podjelio je sa srpskim pravoslavnim narodom iz Dalmacije. Ponovo je opustošen. Mada je imao izrazitu nenaklonjenost istorijske sudbine, Dragović je do 1995. godine čuvao u svojoj biblioteci i riznici velike dragocjenosti. Tu se mogao vidjeti oktoih iz 14. vijeka, minej za mjesec maj iz 1531. godine, pisan u Studenici, jedna knjiga štampana u Ostrogu 1594., krmčija štampana u Moskvi 1653. itd. Radoznalci će se obradovati i kratkim zapisima Dositeja Obradovića, koji je na svojim putovanjima svraćao i u manastir Dragović. Isto je činio kasnije i njegov sabrat po peru veliki srpski pjesnik Laza Kostić, kao i njegov prijatelj srpski pisac Simo Matavulj.

U manastirskoj riznici čuvao se antimins patrijarha Arsenija Čarnojevića iz 1692. i dva jerusalimskog patrijarha Dositeja od 1701. godine. Tu se čuvao, među ostalim, i ručni krst igumana Vasilija iz Kosjereva od 1739. godine.

Brojni su zaslužnici za obnovu i napredak manastira Dragovića. Da pomenemo samo neke: to su Vikentije Stoisavljević, Stefan, Jerotej Kovačević, Leontije Milković, Georgije Adamović, Stefan Dubajić, Ilarion Torbica, Sevastijan Jović itd. Za obnovu i napredak manastira osobito su zaslužni episkopi Nikodim Busović, Stefan Ljubibratić, Danilo Pantelić, a u najnovije doba, u ovom vremenu episkop Dalmatinski G.G. Fotije. Njegovim nastojanjem manastir se obnavlja i izvjesno je da da će on dobiti stari sjaj i umnoženo bratstvo, koje će kao i njihovi prethodnici služiti Bogu i narodu.





MANASTIR SVETA LAZARICA
NA DALMATINSKOM KOSOVU



0085-1.jpg


Jedan od najlepših zavetnih hramova Pravoslavne Dalmaцije svakakoje Dalmatinska Lazariцa, koja se nalazi u selu Zvjerinaц, desetak kilo*metara južno od Knina, na Dalmatin*skom Kosovu u dolini koju okružuju obronцi Dinare, Kozijaka i Promine. Sa blagoslovom blaženopočivšeg Epi*skopa dalmatinskog Stefana (Kneževi*ća), počela je ova svetinja da se gradi 1874. godine i prvobitnoje bila posve*ćena Svetim pravednim Joakimu i Ani, ali se njena gradnja veoma sporo odvi*jala, čitavih petnest godina. Razlog ovog odugovlačenja u izgradnji ogledao se u želji episkopa Stefana da hram posveti Svetom velikomučeniku Knezu Lazaru, jer se 1889. godine obeležavao jubilej; 500-godišnjiцa od Kosovskog boja.
Austrougarske vlasti strogo su zabranjivale podizanje hramova Srbi*ma svetiteljima, kao i naцionalno buđenje srpskog identiteta, tako da je prilikom osvećenja hrama episkop Stefan hram posvetio Svetom veliko*mučeniku KnezuLazaru 15/28.juna 1889. godine. Ostalo je zabeleženo u „Srp*skom listu“ da je prilikom osvećenja hrama bilo prisutno 7.000 vernika.
Godinu dana kasnije, 1890. godine, u blizini hrama prošla je železnička pruga, a staniцa je nazvana Kosovo, koja i danas nosi taj naziv. 3ahvaljujući ovom povezivanju svake godine žele*zniцom su se slivale velike mase ver*nog naroda iz čitave Dalmaцije. Lepo*ta Dalmatinske Lazariцe ogleda se u gradnji tesanim kamenom, kao i drago*цenim ukrašenim ikonostasom, koji je u ono vreme koštao 2.400 kruna.
Ova svetinja darivana je od mnogih dobronamernih ljudi. Nikodim Milaš je darivao hram velikom ikonom Sve*toga Kneza Lazara, dok su bogati trgov*цi Srbi i Hrvati darivali ovaj hram polijelejima, ikonama i krstovima...
Blagoslovom blaženopočivšeg Epi*skopa dalmatinskog Irineja (Đorđevi*ća), umesto prvobitnog zvonika pre*sliцe 1935. godine sagrađen je novi zvonik koji osvetio blaženopočivši Patrijarh srpski Varnava (Rosiđ), uz učešće episkopa ohridsko-bitoljskog dr Nikolaja (Velimirovića), gornjo*karlovačkog dr Maksimilijana (Hajdi*na), zahumsko-herцegovačkog dr Tihona (Radovanovića), episkopa dalmatin*skog dr Irineja (Đorđevića), vikarnog episkopa sremskog Save (Trlajića) i oko sedamdest sveštenika.
Godine 1940. цrkva Lazariцa je proglašena manastirom i metohom mana*stira Krke, zavetnim hramom i nazvana je - Sveta Lazariцa.
U Drugom svetskom ratu, manastir Lazariцa bio je oštećen i izložen propadanju, a obnovljen je tek 1964*1965. godine. Obnovljeni manastir ponovo je stradao u zemljotresu 1970. godine. Usledila je ponovna obnova, tako da je na Vidovdan 1973. godine sve*čano osvenzen. Vreme blaženopočivšeg Episkopa Stefana (Boцe) (1959- 1978) ostaće upamćeno po obnavljanju pro*slave Vidovdana na Dalmatinskom Kosovu. Ovu tradiцiju okupljanja kod manastira Lazariцe nastavio je tada*šnji Episkop dalmatinski Nikolaj (Mrđa) (1979–1991).
Godine 1991. na tron Episkopa dal*matinskih dolazi episkop Longin (Krčo), koji je vefg 8. novembra 1992. godine formirao Crkveni odbor za obnovu manastira Lazariцe. Sve što se uspelo obnoviti, devastirano je u poslednjem ratu 1995. godine, mana*stirje pretrpeo manja oštećenja u unu*trašnjosti. Dolaskom 1999. godine Preosvećenog Episkopa dalmatinskog Fotija počela je obnova ratom opusto*šene Eparhije dalmatinske, tako da je u više navrata započinjana obnova manastira Lazariцe. Samo u prošloj, 2008. godini, odvijali su se radovi na uređenju konaka, porte, spoljnih delo*va konaka. Dograđeno je i pet kelija za život monaha. Na Vidovdan 2008. godi*ne manastir Lazariцa konačno je oži*veo, jer je dobio nastojatelja u liku jeromonaha Simona (Kuzmanovića), sabrata manastira Krke.
H. M. VUJIČIĆ



MANASTIR SVETE VELIKOMUČENICE NEDJELjE
PRVI ŽENSKI MANASTIR
U EPARHIJI DALMATINSKOJ






Nedjelja5.jpg

Njegovo Preosveštenstvo Episkop dalmatinski G.G. Fotije služio je 17.jula 2005.g. Svetu Arhijerejsku Liturgiju u zavjetnom hramu Svete velikomučenice Nedjelje u Oćestovu. Tom prilikom je ovaj hram proglašen ženskim manastirom. Tako je manastir Svete velikomučenice Nedjelje postao šesti manastir i prvi ženski manastir u Eparhiji dalmatinskoj.

Ovom poznatom dalmatinskom saboru kao i proglašenju manastira Oćestova bilo je prisutno nekoliko hiljada vjernika koji po tradiciji dolaze na hodoćašće ovoj svetinji.



P1.jpg

MANASTIR OĆESTOVO
-kratka istorija-

Izgradnja zavetne crkve Eparhije dalmatinske Svete Velikomučenice Nedelje u Oćestovu počela je 1928. godine, jer su pravoslavni dalamtinci, a posebno stanovnici mesta Oćestova želeli da podignu crkvu u mestu rođenja velikoga Episkopa dalmatinskog Stefana Kneževića (1853-1890). Crkva je posvećena Svetoj Velikomučenici Nedelji, koja uživa posebno poštovanje među pravoslavnima u Dalmaciji, što potvrđuje i veliki broj drugih crkava podignut u njen spomen.
Do svog osvećenja 1960. godine, crkva Svete Nedelje pripadala je pađenskoj parohiji, a od 1960. godine postaje samostalna parohijska crkva. Pravoslavni dalmatinci su se po tradiciji okupljali na saboru u Oćestovu prve nedelje posle Petrovdana, kada je u ovoj zavetnoj crkvi Eparhije dalmatinske svečano proslavljan praznik Svete Velikomučenice Nedelje.
Zbog velikog značaja ove zavetne crkve Eparhije dalmatinske, koja je kroz svoju istoriju već postala mesto hodočašća i poklonjenja, kako pravoslavnih tako i rimokatolika i predstavnika drugih veroispovesti, Njegovo Preosveštenstvo Episkop dalmatinski g.g. Fotije svojom odlukom E. br. 169/05 od 13. 07. 2005. godine crkvu Svete Velikomučenice Nedelje u Oćestovu proglasio je manastirom.
Proglašenjem manastira Oćestovo, ako Bog da, ovo već projavljeno sveto mesto će postati mesto neprestanog okupljanja i duhovnog preporoda bogočežnjivih ljudi ovoga kraja, a i svih onih koji će u buduće, sa strahom Božijim, verom i ljubavlju dolaziti ovoj svetinji.
izvod:eparhija-dalmatinska.hr
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Свето место
СРПСКИ МАНАСТИР КРУПА
У СЕВЕРНОЈ ДАЛМАЦИЈИ, СА ПОЧЕТКА XIV ВЕКА, ОПЕТ ЈЕ СРЕДИШТЕ ОБНОВЕ ЖИВОТА У ПУСТОЈ ЗЕМЉИ


На крају неописиве самоће
Народ је одатле протеран у завршној фази једног режираног рата који је вођен онако како се играју намештене утакмице. Остала су празна села и градови, остали су топоними и сећања, остале су светиње без људи. А онда је пре осам година тек пристигли млади игуман Крупе Гаврило (Стевановић), док је ветар кроз разваљене прозоре лелујао пламен кандила, запојао и одржао богослужење у празном храму. Сам. Данас више није тако, а на манастирској слави, о Госпојини, окупи се и преко шест хиљада људи


Текст: Љиљана Дугалић и НР Прес

Фотографије: Драган Боснић


krupa%20crkva%2011%202008.jpg


Стајао је на узвишењу и гледао. Нигде човека, ни дима из димњака, ни лавежа пса, ни пастирске клепетуше, ни пута. Као да је све прогутала макија, шкрта и упорна.
Пуста земља.
А оно тамо што се, канда, назире преко реке, да ли су то заиста остаци неког села, неко згариште испрано кишама приморског залеђа, или то само плете његово збркано сећање? Када је 1995. одлучено да се приведе крају тај режирани рат, у којем су сви већ неко време учествовали онако како се игра намештена утакмица, народ којем припада та земља у видокругу, и другде широм Крајине, злочинима и зверствима био је приморан да масовно избегне. Сви ћемо заувек памтити те дуге колоне трактора, камиона, аутомобила, запреге, ту реку изневерених и продатих очајника, честите домаћинске куће шћућурене под мало најлона на приколицама. Памтићемо и ону херојску авијацију која је те колоне нејачи бомбардовала на друмовима суседне земље, у одласку. Тринаеста је година прошла, а још памтимо та лица прогонитеља, лица убица, лица ништитеља, која се радују као што се радује стрелац одлучујућег гола у намештеној утакмици. Може ли „историјска победа” имати форму гротеске, форму фарсе? Не. Ако је таква, није ни историјска, ни победа. Но, тачку на ту причу ставиће неко други, кад за то буде време.


kanjon%20krnjeze%2001%202008.jpg


Народ је протеран. Остала су празна села и градови, остали су топоними и сећања, остале су светиње православне у неописивој земној самоћи. „Остале су да тихују и чекају да се времена промене, да се народ врати, да се живот, духовни и свагдањи, обнови.”
Лагано се обраслим путељком спустио ка храму, придржавајући крај мантије да се не закачи за какав трновити жбун.
Манастир Крупа најстарији је православни манастир у Далматинској епархији, уз Крку и Драговић и најзначајнији. Та три севернодалматинска бисера православља, смештена у долинама река Крке, Крупе и Цетине, столећима су били духовни и друштвени центри православних Срба задарског и шибенског залеђа.
Крупа је подигнута у време српског краља Милутина. Према предању, темеље су му 1317. године поставили монаси из једног манастира у данашњој Босанској Крупи. У подножју Велебита, високе лучне планине што одваја Медитеран од континента, манастирску цркву посвећену Успењу Пресвете Богородице фрескописао је чувени хиландарац Георгије Митрофановић, исти онај који је осликао, на пример, чувену хиландарску трпезарију.
У својој седам векова дугој историји, Крупа је више пута скрнављена, рушена и обнављана. Поред српских краљева Милутина и Стефана Дечанског, као и цара Душана, у XIX веку обнову овог манастира помагале су и царевине Русија и Аустро-Угарска.
И српски народ и православни манастир тешко су пострадали у том страшном XX веку. Народ је протеран, а светиња је остала сред згаришта и пусте земље.


ЛИТУРГИЈА У ПРАЗНОМ ХРАМУ


krupa%20biblioteka%2012.jpg


Био је фебруар 2000. када је двадесетчетворогодишњи игуман Гаврило Стевановић, заједно са епископом далматинским Фотијем, крочио у Крупу.
Разваљена врата и прозори, опљачкане и паљене просторије, станишта птица у девастираном храму, злокобни симболи геноцида и холокауста урезани камама на лицима светаца, ископане свете очи, сведочанство о дивљању бесова и богохуљењу.
Сам, без верујућег народа у близини, манастир је био лак плен, над којим су се и кукавице могле јуначити. Срећом, драгоцености и реликвије, иконе и вредни богослужбени предмети склоњени су на безбедна места. Део вредних икона налази се у Београду, а део вредности склонили су стручњаци из Задра и поверили их сестрама католичког Бенедиктинског реда да се о њима старају. Бенедиктинске сестре су брижно испуниле своју дужност, а 2002. су очишћене и сачуване драгоцености из Крупе вратиле манастиру.
– Без струје и воде, у сабласном мраку који је месецима прекривао Лику, те 2000. започели смо обнову манастира и живота у њему – прича за Националну ревију игуман Гаврило. – Чинило се да сва та згаришта у окружењу још миришу на паљевину и несрећу. Првих седам дана било ми је најтеже. Медведи и вукови су силазили, разуларени пијани људи стизали су ко зна одакле у ову пустош да би
ми претили,

krupa%20ikonostas%2005%202008.jpg


свакакве звери су се приближавале манастиру. Фебруар месец! Без струје, у потпуном мраку и пустоши, окружен зверима! Све зарасло у шуму која је, чинило се, надирала са свих страна. Није било стада да је брсте, ни људи да је крче. Путем се једва могло проћи, а два аутомобила се нису могла мимоићи. Жалост и јад. Три године нам је трабало само да очистимо манастир, уклонимо затечено смеће и трагове дивљања.
Околна села су, такође, била напуштена, само две куће у Голубићу, пет-шест у Жегару. Старци без покућства, без хране, без стада (која у тим крајевима зову благо). У прикрпљеном конаку Крупе тих месеци је уз оца Гаврила непрестано боравила и хрватска полиција. Претње и увреде биле су такве да је то било неопходно.
У том сабласном пределу, у празној цркви, док је ветар што продире кроз окна и пукотине њихао пламен кандила, млади игуман је сам, први пут после пет година, вршио службу Божју. Потом је из дана у дан, поверава нам, служио све истрајније и посвећеније, с већим полетом и дубљом вером, и даље у празној цркви. И док је служио и појао богослужбене песме, каже, осећао је понекад као да лебди. Однекуд из дубине, однекуд са висине пристизала је снага. Тих првих месеци, можда и више од годину, служио је на простору распона 200 километара, у местима расутим по Лици, највише у Лапцу, Србу, Грачацу, Медачком џепу...


ПОСЛЕ ОСАМ ГОДИНА

krupa%20monahinja%20paraskeva%2003%202008.jpg


Када је видео да су се вратили монаси, у народу је почела да се обнавља нада, полако, не без опреза налик на хронични страх. Нада да се на својој сопственој земљи, истина разореној и запуштеној и празној, поново могу свити гнезда, скућити, вратити.
– Осам година од доласка у Крупу, можемо да кажемо да су манастир и музеј потпуно обновљени – каже игуман Гаврило. – Сачувана је и драгоцена библиотека, у њој и књиге старе по пет векова. Некада је та библиотека била знатно богатија, али је много тога уништено у Другом светском рату, као и у ранијим ратовима између Турака и Млетака. Многе књиге су тада спаљене и губи им се сваки траг.
У манастиру сада, поред игумана, живи и стара монахиња Параскева и једна искушеница. Био је ту и отац Михаил, али је веома тешко подносио опустошеност земље и одсуство људи, па је прешао у један манастир у Црној Гори. Млади игуман Гаврило очекује да манастир Крупа ускоро у потпуности обнови монашки живот и да га населе монахиње.
– Околна земља је манастирска, имамо тапије, чекамо да је држава врати манастиру као власнику. Народ нека је обрађује. Ту, на извору Крупе, подигнута је пунионица воде, народ ради у њој. Подићи ћемо и малу хидроцентралу, прву такву у овој земљи, и манастир ће имати своју струју. Око хиљаду Срба сада живи у околним селима. У Жегару је обновљено преко 200 кућа, у Крупи 40, у Голубићу више од 45. Лети, о Госпојини, на манастирској слави, буде и преко шест хиљада људи – каже отац Гаврило, млади игуман Крупе.

krupa%20riznica%2020%20portret%20gerasima%20zelica%202008.jpg


Народ све чешће долази, у све већем броју, а богме и странци.
– Крупа протиче долином, Велебит у даљини, река личи на Јордан, само је зеленија, и, чини ми се, лепша. Њена се вода може пити, има пастрмки, природа као из раја. Ваздух чист, ређи, сув. Зими никад испод минус пет, и то само неколико дана, лета су врућа, али никада преврућа – наставља отац Гаврило. – Народ овде лагано духовно јача. Некада је ово био атеистички крај, пуних пола века, али млади данас, са свим страшним искуствима која су имали, показују јаку жељу да учествују у црквеном животу. Долазе и људи са стране, венчавају се у манастиру и децу крштавају.
Још много треба урадити. Завршити иконопис, поставити капије, ојачати манастирску економију, али пре свега венчавати и крштавати, молитвено јачати и увећавати заједницу, бити духовна потпора. Радује ово све веће присуство Срба у манастиру, крепи надом да после велике самоће и пустоши долазе бољи дани.
И баш у име те наде, отац Гаврило љубављу негује своју башту, стрпљиво снажи свој манастир, и чека.
***
Послушање

Родом из Тузле, отац Гаврило Стевановић завршио је Богословију у Сремским Карловцима. Мирно је, каже, прихватио послушање добијено од епископа далматинског Фотија и са 24 године преузео дужност игумана манастира Крупе. Сам је засадио башту. Из ње добија парадајз, краставац, кромпир, има и за оне који се успут, као у самопослузи, „послуже” сочним поврћем. Не љути се отац Гаврило, али позива оне што тако „посуђују” да остану и помогну у манастирским пословима којих има на претек.
***
Малфати

Свој мир поред овог средњовековног манастира пронашли и Луп и Урсула, православни брачни пар Малфати, потомци племићке породице из Аустрије. Својим мисионарењем у Немачкој скупљали су помоћ и умногоме помогли повратницима да се после трагичне 1995. године поново скуће овде, да преживе у напуштеној и трагедијама опхрваној земљи. Колико је велика љубав овог брачног пара према Крупи, према овим пределима и људима насељеним око манастира, сведочи и чињеница да је Луп овог пролећа, после изненадне смрти, сахрањен у Крупи.
***
Подухвати

Са благословом Његовог Преосвештенства епископа далматинског г. Фотија, у издању „Истине”, издавачке установе Епархије далматинске, у Шибенику су 2007. и 2008. године објављене две значајне монографије. Лани монографија манастира Крке, ове године манастира Крупе. О Крупи је исцрпан текст написала Сњежана Орловић, историчар уметности, док је текст о Крки сачинио уређивачки одбор братства те светиње. У оба издања су фотографије Д. С. Танасијевића, М. Вујичића и нашег Д. Боснића.
Осим што упечатљиво сведоче о древности два дивна манастира и о њиховом значају за цео српски народ, ова капитална издања подсећају данашње поколење на завет предака да се истраје у трпљењу, узрасте у вери и памћењу, сачува од заборава своја традиција, култура и порекло. Да се на муци покажу јунаци. Упркос свему!
***
Писци

Уз бројне друге драгоцености, у Крупи се чува честица моштију светог Јеротеја. Архимандрит је овде био Герасим Зелић, велики путник и значајан српски писац, прво свештено лице које је било члан Матице српске (основане 1826). У Крупи је извесно време боравио и Доситеј Обрадовић. Такође чувени српски писац Симо Матавуљ овде је провео четири године и баш ту, тврдио је, „спознао скривене љепоте српскога језика”.




Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i cijele Italije




250px-Zagreb.preradovic.square.j1.jpg

Saborna crkva Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu


Mitropolija zagrebačko-ljubljanska i cijele Italije jedna je od episkopija Srpske pravoslavne Crkve koja djeluje na području Republike Hrvatske. Eparhija obuhvaća područje Središnje Hrvatske, Sloveniju i Italiju.

Povijest

Na području ove eparhije pravoslavno svećenstvo spominje se u vrijeme Katarine Branković koja je bila kći srpskog despota Đurđa Brankovića. 1434. godine ona se udala za grofa Urliha II. Celjskog, te je sa sobom povela svećenika iz Smedereva. Njezinim je nastojanjem u Varaždinu 1454. prepisana bogoslužna knjiga „Apostol“ na srpsko-slavenskom jeziku, a čuva se u Muzeju Srpske pravoslavne Crkve u Beogradu.
Nakon obnove Pećkog patrijarhata 1557. dok je patrijarh bio Makarije Sokolović, pravoslavno stanovništvo sjeverne Hrvatske vodio je požeški mitropolit koji je imao sjedište u manastiru Orahovici. U listopadu 1595. mitropolit Vasilije prelazi bliže turskoj granici, kako bi se približio tamošnjim vjernicima, te postavlja svoje sjedište u manastiru Marči. Kasnije će ovaj manastir biti središtem unije s Katoličkom Crkvom. Uz ovaj manastir, središte pravoslavlja u tim prostorima postaje i manastir Lepavina.
1734. godine uspostavljena je Lepavinsko-severinska episkopija sa sjedištem isprva u manastiru Lepavina, a potom u Severinu. 1754. ova je eparhija združena s Kostajničko-zrinopoljskom eparhijom, a 1771. i s Pakračkom. 1931. osnovana je Zagrebačka eparhija u rangu mitropolije, sa sjedištem u Zagrebu. Prvi mitropolit bio je Dositej Vasić. 11. svibnja 1941. ustaške su vlasti uhitile mitropolita Dositeja, te ga u zatvoru u Petrinjskoj ulici mučile, a onda i otpremile u Beograd, gdje je 14. siječnja 1945. i umro.
Nakon Drugog svjetskog rata eparhija dugo nije imala vlastitog mitropolita, već su njome upravljali episkopi drugih eparhija, sve dok na zasjedanju Svetog arhijerejskog sabora 1977. godine nije povjerena tadašnjem episkopu lepavinskom Jovanu Pavloviću, koji je 1982. izabran i za Mitropolita zagrebačkog. Na njegov prijedlog, sljedeće godine mitropolija je preimenovana u Zagrebačko-ljubljansku.
Nakon što je ovoj mitropoliji 1994. povjerena briga i za pravoslavne Srbe u Italiji, nazvana je Mitropolijom zagrabačko-ljubljanskom i cijele Italije.

Ustroj mitropolije


Mitropolija ima pet arhijerejskih namjesništava: zagrebačko, bjelovarsko, grubišnopoljsko, ljubljansko i tršćansko-talijansko.
U Zagrebačko namjesništvo spadaju crkvene općine: zagrebačka, vojakovačka i sisačka.
Mitropolitu u upravljanju eparhijom pomažu Eparhijski savjet Mitropolije te Eparhijski upravni odbor. Usto, tu je i Eparhijski crkveni sud Mitropolije. Svim ovim tijelima na čelu je mitropolit.

Saborna crkva


Saborna crkva (Katedrala Preobraženja Gospodnjeg) Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i cijele Italije nalazi se u Zagrebu na Trgu Petra Preradovića, poznatijem kao Cvjetni trg. Na tom mjestu bila je katolička crkvi sv. Margarete koja je pripadala Zagrebačkoj biskupiji, a spominje se na ovom mjestu od 1334. kao župna crkva uz koju su se održavali „margaretski sajmovi“ (održavali su se od 1337.). Kasnije je crkva pripala župi sv. Marka, a 1794. prodana je grčkim pravoslavnim trgovcima koji su tada kao trgovci i novčari boravili u Zagrebu. Kad se smanjio broj Grka, crkva počela je služiti pravoslavnim Srbima. Zbog dotrajalosti, srušena je dotadašnja crkva i na istom mjestu sagrađena postojeća katedrala 1866. po nacrtu arhitekta Franje Kleina. Zbog ovakve povijesti ove crkve, ulica koja prolazi iza ove crkve i danas se zove Margaretska, a ona koja prolazi ispred nje zove se Preobraženska.
Dana 4. svibnja 2007. dovršeno je oslikavanje unutrašnjosti crkve, što ga je izveo poznati ruski umjetnik Nikolaj Aleksandrovič Muhin.

Manastiri


Na području Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i cijele Italije nalazi se nekoliko manastira od kojih neki više nisu u uporabi. Najpoznatiji je manastir Lepavina. Tu je, potom, ženski manastir svete Petke u Zagrebu, te nenaseljeni manastiri Marča, Bršljanac i manastir u Bojancima.

Izvor: Wikipedija
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]KULTURNO ISTORIJSKI SPOMENICI [/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-PATRIJARŠIJSKI DVOR I SABORNI HRAM "SVETOG DIMITRIJA" U DALJU[/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U mestu Dalj, u ulici Zagrebačka 2a, neposredno uz saborni hram "Svetog Dimitrija" smešten je "Patrijaršijski dvor", jedna od letnjih rezidencija patrijarha srpskog. Ubrzo nakon što je daljsko vlastelinstvo koje je obuhvatalo Dalj, Bijelo Brdo, Borovo, Kečin i Lovas (25.000 jutara zemlje), dodeljeno 15.07.1706. godine od strane austrijskog cara Josifa I, patrijarhu srpskom Arseniju III Čarnojeviću, počinje izgradnja prvobitnog zdanja dvora. Prvobitni dvor sagrađen je od drveta i nije bio većih razmera. Smatra se da je bio izgrađen u periodu od 1713. do 1725. godine od strane mitropolita karlovačkog Vikentija Popovića-Hadžilovića i patrijarha srpskog Arsenija IV Jovanovića Šakabente. Novije zdanje dvora gradi se neposredno uz staro zdanje i od tvrdog je materijala. Sagrađeno je 1754. godine od strane mitropolita Pavla Nenadovića. Najnovije zdanje dvora koje postoji i danas, sagrađeno je 1828. godine.[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
dvor.jpg


[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U sklopu Patrijaršijskog dvora nalazi se dvorska kapela posvećena svetom arhiđakonu Stefanu. Kapela je izgrađena u drugoj polovini 19. veka, a ikonopisac je Georgije Bakalović iz Sremskih Karlovaca. Tokom Drugog svetskog rata u dvoru je bio smešten ratni štab nemačke vojske, kao i ratni stožer Nezavisne Države Hrvatske. U posleratnom periodu u dvoru je određeno vreme radila osnova škola, nakon čega je dvor vraćen Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Uspostavljanjem Episkopije osečkopoljske i baranjske 1991. godine, dvor postaje sedište Episkopije. U periodu od 1994. godine do 2004. godine dvor je u potpunosti preuređen. Dvor raspolaže reprezentativnim eksterijerom sa vrtom i pomoćnim zgradama, kao i vrednim eksponatima nameštaja i portretima velikodostojnika srpske pravoslavne crkve. Obnovu i restauraciju dvora pomogla je Republika Srbija. [/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Saborni hram "Svetog Dimitrija" nalazi se na cetralnom daljskom trgu i predstavlja najveći pravoslavi hram u ovom delu Republike Hrvatske. Prvobitna crkva od drveta sagrađena je 1715. godine, a osvećena 26.10.1716. godine od strane mitropolita karlovačkog Vikentija Popovića-Hadžilovića. Nova crkva od tvrdog materijala pominje se 1756. godine. Sadašnja crkva izgrađena je 1799. godine, a obnovljena je 1837. godine. Osveštena je od strane mitropolita Stefana Stankovića, 08.09.1840. godine. Ikonostas crkve izgrađen je 1824. godine a rad je Pavla Đurkovića i Grigorija Jezdimirovića. Crkva je obnavljana 1900/01. godine, kao i 1930/31. godine. Crkvi su tokom Prvog svetskog rata rekvirirana zvona, dok u Drugom svetskom ratu trpi velika razaranja. Crkva je zatvorena 12.07.1941. godine od strane državnih instanci Nezavisne Države Hrvatske. Sa crkve su otuđena četiri zvona, ikonostas je srušen i delimično uništen, riznica opljačkana. Sa crkve je otuđen crep, zvonik je miniran, a delovi zidova srušeni. Nakon Drugog svetskog rata pristupa se obnovi hrama. Osvećenje obnovljenog hrama izvršeno je 08.11.1949. godine. Crkva je obnavljana u više navrata i u kasnijem periodu i svečano osveštana 14.05.1989. godine od strane patrijarha srpskog Germana. Hram je obnavljan i tokom 2004/06. godine. O "Svetom Dimitriju" 2006. godine osveštena su i postavljena nova crkvena zvona. Obnova sabornog hrama traje i danas. U hramu je sahranjen mitropolit karlovački Vikentije Jovanović (1774 - 1780), episkop gornjokarlovački Lukijan Nikolajević (1865 - 1872), Teodor i Georgije Milanković iz porodice naučnika Milutina Milankovića i dr. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Dalj1.jpg
[/FONT]​

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-VLADIČANSKI DVOR, SABORNI HRAM "SVETE TROJICE" I CRKVA "ROĐENJA PRESVETE BOGORODICE" NA GAVRINICI U PAKRACU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U Pakracu, u blizini sabornog hrama "Svete Trojice", na trgu Josipa Bana Jelačića, nalazi se "Vladičanski dvor", sedište episkopa slavonskih. Prvobitno zdanje dvora bilo je sagrađeno od drveta. Smatra se da je bio izgrađen 1705. godine od strane episkopa slavonskog Sofronija Podgoričanina i patrijarha srpskog Arsenija III Čarnojeviću koji je u to vreme pohodio ove kraje u borbi protiv unije. Novo zdanje vladičanskog dvora podignuto je 1732. godine na mestu starije drvene episkopske rezidencije. Izvesne dogradnje bilo je u XVIII i XIX veku. U sklopu dvorskog kompleksa nalaze se: kapela posvećena "Blagovestima", stara episkopska biblioteka i riznica Eparhije slavonske. Godine 1985. vraćene su stara biblioteka i riznica koje su bile otuđene u Drugom svetskom ratu. Episkopski dvor je tokom ratnih dejstava 1991.-1992. godine znatno oštećen, posebno njegova krovna konstrukcija. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
dvorpakrac.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Ceo inventar, kao i stara biblioteka, delom su uništeni, a delom opljačkani. Tokom 1991–1993. godine u dvoru je bio smesten Štab Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske. Vladičanski dvor je i dalje prazan, demoliran i u izuzetno lošem stanju. Dvorska kapela je opljačkana i bez ikonostasa je. Časna trpeza je srušena.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakrac5.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Stara episkopska biblioteka jedna je od najvrednijih srpskih biblioteka. Ovu staru biblioteku osnovao je još patrijarh Arsenije III Čarnojević, a svaki pakrački, odnosno slavonski episkop ostavljao je svoju biblioteku ovoj centralnoj eparhijskoj knjigohranilnici. U fondovima ove biblioteke, pored starih rukopisa, bilo je 112 srbulja, najviše čuvanih i sačuvanih u jednoj srpskoj biblioteci. Danas, neizvesna je sudbina stare Episkopske biblioteke, riznice, galerije episkopskih portreta iz XVIII i XIX veka, stilskog nameštaja i drugih rariteta. Riznica stare Pakračke eparhije u kojoj su čuvane vredne ikone i drugi liturgijski i umetnički predmeti iz manastira Orahovice, Pakre i Svete Ane i brojnih hramova, bila je od velikog značaja za istorijat Srba na ovim prostorima. U toku je obnova unutrašnje zidne konstrukcije dvora.
[/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Saborna crkva "Svete Trojice" u Pakracu podignuta je između 1757. i 1768. godine na temeljima starije crkve, uz koju je 1747. podignuta kapela "Svetog Trifuna". Značajna obnova izvedena je 1898. godine po projektu Hermana Bolea. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakrac1.jpg
pakrac2.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Tada je postavljen i novi ikonostas, delo slikara Steve Todorovića. Tokom Drugog svetskog rata arhiva i crkvene knjige su uništene, a ostale dragocenosti opljačkane. Nakon toga saborna crkva je pretvorena u rimokatoličku bogomolju. Nakon Drugog svetskog rata pristupa se obnovi hrama. Tokom ratnih zbivanja 1991. godine, znatno je ostećen zvonik i krov crkve, a početkom 1992. godine crkva je minirana i tom prilikom izgoreo je ikonostas i uništeni vredni crkveno-umetnički predmeti.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakrac3.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Početkom 1996. godine miniran je unutar hrama i grob pakračkog episkopa Emilijana. Saborna crkva "Svete Trojice" do danas nije obnovljena, izvršena je samo rekonstrukcija krovne kostrukcije.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakrac4.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Crkva "Rodjenja presvete Bogorodice" na Gavrinici podignuta je krajem XVII veka od strane episkopa Petronija Ljubibratića kao grobna crkva-mauzolej slavonskih episkopa. Prvobitna crkva bila je sagrađena od drveta. Noviju crkvu od tvrdog materijala sagradio je episkop pakrački Gavrilo Popović tokom 1715/16. godine. Po njegovom imenu crkva, kao i predeo oko crkve, deo Pakraca prozvan je Gavrinica. Tokom Drugog svetskog rata (1941–1945) crkva je znatno oštećena, a veliki broj ikona i drugih bogoslužbenih predmeta uništen. Crkva je obnovljena 1972. godine. Tokom ratnih operacija 1991/92. godine crkva je spaljena, tako da su ostali samo zidovi. Obnova je počela 1993. godine, kada je stavljen i novi krov. Tokom operacije "Bljesak" 1995. godine, crkva je provaljena i demolirana. Danas, crkva je obnovljena sa unutrašnje, ali i ne sa spoljašne strane. U samoj crkvi i neposredno uz nju, sahranjeni su: episkop pakrački Petronije Ljubibratić, episkop pakrački, književnik i pesnik Nikanor Grujić (po predanju autor speva Svetom Savi, prozvan "Srb-Milutin"), episkop pakrački Miron Nikolić, rektori pakračke Bogoslovije i dr.
[/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakrac7.jpg
pakrac8.jpg
[/FONT]​

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-RODNA KUĆA I PORODIČNA GROBNICA NAUČNIKA MILUTINA MILANKOVIĆA U DALJU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U mestu Dalj, u ulici Zlatka Takača broj 13, nalazi se "Rodna kuća naučnika Milutina Milankovića". Milankovići su se doselili u Dalj iz Hercegovine u vreme velike seobe Srba pod vođstvom patrijarha Asenija III Čarnojevića. Prema porodičnom predanju predak Milanko, izdanak bogate srpske porodice, obreo se u Dalju i zaustavio se na obali Dunava. Tu je sagradio kuću, ne znajući tajnu da se naselio na okuci Dunava odakle reka odranjava zemlju. Sadašnje zdanje kuće izgradjeno je 1820. godine. Prema rečima Milutina Milankovića "lice joj je bilo dugo pedesetak metara, imala je prizemlje i sprat". Svoj konačni izgled kuća dobija sedamdesetih godina 19. veka kada je ispod prostorija sa ulične strane bio izgrađen podrum, zato što je Milutinov otac Milan razvio poljoprivrednu proizvodnju, vinogradarstvo i trgovinu mešovitom robom. Dvorišni vrt u kome je uzgajano posebno bilje, izlazio je na Dunav i bio je odvojen od njega zidom. Krajem 40-tih godina 20. veka Milutin Milanković prodaje kuću pošto nije bio u materijalnoj mogućnosti da je obnovi. Nakon toga, u desnom delu kuće bila je smeštena Milicijska stanica Dalj, dok se levi, manji deo kuće dodeljuje kao stambeni prostor (kasnije privatizovan, danas ne pripada kompleksu rodne kuće). Rodna kuća je tokom 2006. i 2007. godine obnovljena sredstvima Vlade Republike Srbije. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
dalj2.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Svetski poznati naučnik Milutin Milanković (rođen u Dalju 1879. godine, umro u Beogradu 1958. godine), astronom i geofizičar, tvorac matematičke teorije cikličnih promena klime na Zemlji uslovljenih varijacijama u njenom osunčavanju, bio je profesor Univerziteta u Beogradu od 1909. godine do kraja svog radnog veka. Diplomirao je i doktorirao na Visokoj tehničkoj školi u Beču kao prvi Srbin doktor tehničkih nauka i do 1909. godine radio je kao projektant širom Austrougarske monarhije. Bio je član Srpske kraljevske akademije i Jugoslavenske akademije znanosti i umetnosti od 1920. godine, počasni član Matice srpske od 1927. godine, potpredsednik Srpske akademije nauka od 1948. godine u tri mandata, član Akademije prirodnih nauka u Haleu. Porodica Milanković bila je u Dalju jedna od najuglednijih. Već od trećeg kolena članovi ove stare srpske porodice sticali su fakultetsko obrazovanje, te je među njima bilo uglednih advokata, inženjera, sveštenika, profesora. Milutin je bio najstariji od šestoro dece zemljoposednika i trgovca Milana i Jelene rođene Muavčević. Milutinov otac rano umire tako da brigu o porodici i imanju preuzima majka, uz pomoć svog brata Vasilija Muavčevića, kojeg je Milutin smatrao poočimom. Prva četiri razreda osnovne škole Milutin je kao bolešljivo dete učio kod privatnih učitelja na porodičnom imanju u Dalju, a srednju školu završio je u Osijeku pod budnim okom svog profesora matematike Vladimira Varićaka. Kao vrstan matematičar odlučio je da studira tehniku na Visokoj tehničkoj školi u Beču, gde je diplomirao 1902. godine i doktorirao 1904.godine. U Beču je intenzivno koristio biblioteke, mnogo je čitao ne samo stručnu literaturu već i beletristiku. U unutrašnjem džepu vrlo često je nosio Geteovog Fausta. Redovno je odlazio u operu i dramsko pozorište, vodio je bogat društveni život. Život Milutina Milankovića povezan je sa Dunavom, tom najvećom evropskom rekom. O svom odnosu prema Dunavu pisao je: „Ceo moj život prošao je kraj velike reke. U mladosti, jutrom sam gledao kako Dunav otkida komade očeve zemlje. Studentske dane u Beču proveo sam kraj njega. Sa Kapetan-Mišina zdanja često sam gledao na Dunav s proleća i s jeseni. U izgnanstvu, u Pešti njime sam se tešio. Evo me pod starost opet kraj Dunava“. Posmrtni ostaci Milutina Milankoća po njegovoj poslednjoj želji, premešteni su iz Beogada u Dalj, 13.05.1966. godine i sahranjeni u porodičnoj grobnici na pravoslavnom groblju u blizini Dunava.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
GrobMilutinaMilankovica.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]

-RODNA KUĆA RUŽE MIHAILOVIĆ-RADIČEVIĆ U VUKOVARU
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Na najstarijem trgu u Vukovaru, na uglu ulica dr Franje Tuđmana i Zmajeve, nalazi se zgrada "Magaze Mihailović - rodna kuća majke srpskog pesnika Branka Radičevića, Ruže Mihailović-Radičević". Ova građevina u baroknom stilu izgrađena je krajem 18. veka, a u vlasništvu porodice Mihailović je od 1780. godine. Rodonačelnik porodice Risto Mihailović, doselio se iz Moskopolja (Albanija) u Vukovar 1780. godine. 1790. godine u Vukovar se doseljava i njegov brat Janko Mihailović. U magazi otvaraju gvožđarsku trgovinu. U trgovini je postojala i prva srpska čitaonica-biblioteka u Vukovaru, u kojoj su se čuvale knjige i čitala štampa koja je pristizala iz Beograda, Sremskih Karlovaca, Pešte i Beča. U čitaonici su se u to vreme okupljali ugledni vukovarski Srbi. [/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Janko Mihailović ženi se 1789. godine Anom, ćerkom vukovarskog trgovca Atanasija Lazarevića. Peto dete Janka i Ane, Ruža Mihailović rođena je 04.02.1802. godine u sobi na tavanu kuće. Predanje kaže da je osobito dobra srca bila, ova lepa umiljata žena, srednjeg stasa, lepe crne kose, očiju i rimskog nosa, u licu rumena kao prava ruža. Na Spasovdan 1822. godine u sabornom hramu "Svetog Nikolaja" u Vukovaru udaje se za Teodora Radičevića, carinskog službenika i velikog srpskog knjigoljupca. Teodor je bio lep i uredan, blage i mirne naravi, dobar i razuman čovek. Iz tog braka rodiće se, 15.03.1824. godine u Slavonskom Brodu sin Aleksije Radičević, kasnije samoprozvan u Branko. Sa porodicom se Ruža seljakala po nekim dalekim i malim mestima i ne zna se da li je ikada ponovo došla u Vukovar. Krhkog i nežnog zdravlja, rodila je još dvoje dece Stevana i Amajliju. Izmučena teškim porođajem Ruža je umrla 1833. godine, u jedanaestoj godini nakon venčanja, u svojoj 32. godini. Sahranjena je na zemunskom groblju. Na spomeniku je uklesan natpis: "Ovde leže kosti Ružice Radičević, rođene Mijailović, činovnice, rodi se 4. februarija 1802, umre 14. marta 1833, požive 31 godinu". Tri dana posle majčine smrti Branko Radičević piše detinje potresnu belešku: "Mamica je umrla 14 marta posle podne, u dva sata, u vtornik, ja sam ostao od mamice od devet godina". [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Ploca_Vuk.jpg
ruzica.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
U kući Mihailovića tokom 1837. i 1838. godine boravio je i Vuk Stefanović Karadžić. U Vukovaru je imao mnogo idejnih istomišljenika i iskrenih prijatelja. Jedan od njih, Adam Dragosavljević, vukovarski učitelj, prvi je pozdravio Vuka što je Srbe uveo u Evropu. Tu su još Justin i Rista Mihailović, kao i Jovan Gavrilović koji je često pisao pisma Vuku. Sam Vuk je pisao: "Ja znam, da ni u kakvom mjestu naroda našeg nemam više takovijeh prijatelja kao u Vukovaru.". Nakon smrti sina Save, Vuk nije mogao da podnese taj težak gubitak. Ne mogavši više da ostane u Beču, Vuk je pošao na zimovanje u Vukovar, ne bi li se tamo smirio. Vukovar je u to vreme bio znatno bliži Evropi nego Ugarskoj, tu se živelo nezavisno i slobodno. Bio je to grad sa preko šest stotina zanatlija, čije crkve nimalo nisu zaostajale za crkvama u Sremskim Karlovcima. Vuk je u Vukovaru boravio od 8. novembra 1837. do 27. marta 1838. godine. U jesen 1838. godine Vuk ponovo pohodi Vukovar.
[/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Na Rodnoj kući Ruže Mihailović-Radičević, Skupština opštine Vukovar je oktobra 1964. postavila spomen ploču. U ratnim zbivanjima 1991. godine kuća je devastirana, a spomen ploča razbijena i uništena. Tokom 1992. godine izvršena je obnova zgrade a replikat spomen ploče ponovo postavljen. Tokom perioda mirne reintegracije, novopostavljena ploča je razbijena i uništena od strane nepoznatih počinioca. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-RODNA KUĆA I CRKVA U KOJOJ JE KRŠTEN SRPSKI PESNIK BRANKO RADIČEVIĆ U SLAVONSKOM BRODU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U Slavonskom Brodu, u neposrednoj blizini centra grada, u ulici Vladimira Mačeka (ranije Branka Radičevića) na broju 51, nalazi se kuća, na mestu gde je nekada postojala "Rodna kuća srpskog pesnika Branka Radičevića". Rodna kuća Branka Radičevića bila je u vlasništvu Mihajla Tasovca, kada je po dolasku u Slavonski Brod iznajmljena od strane Brankovog oca Teodora, 1822. godine za stanovanje porodice. 1860. godine kuća prelazi u vlasništvo Jakova Eksnera koji je u kući živeo do svoje smrti. Naslednik, Ivan Eksner 1924. godine ruši rodnu kuću pesnika i na istom mestu podiže novu kuću, u okviru koje je postojala i bačvarska radnja. Radovi na izradnji nove kuće završeni su 1925. godine. Naslednici Ivana Eksnera prodali su kuću porodici Miletić. "Društvo profesora i nastavnika" iz Slavonskog Broda je 28.12.1954. godine, na fasadi kuće, postavilo spomen ploču posvećenu Branku Radičeviću. Spomen ploča je početkom 90-tih prošlog veka, iz nepoznatih razloga skinuta sa kuće. Kuća je danas u vlasništvu porodice Habaldo.[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
brankobrod.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Otac Branka Radičevića Teodor i majka Ruža doseljavaju se u Slavonski Brod 1822. godine i zbog preke i naprasite naravi majke Teodorove, Stane iznajmljuju kuću Mihajla Tasovca. U iznajmljenoj, a ne u kući predaka kako kaže predanje, rodio se 27.03.1824. godine Branko Radičević. Kršten je dan nakon rođenja, u oči "Svetog Aleksija" po kome i dobija kršteno ime Aleksije, u sabornoj crkvi "Svetog Georgija" u Slavonskom Brodu. 25.09.1825. godine u Slavonskom Brodu rađa se i Brankov brat Stevan. Porodica se 03.05.1828. godine seli u Zemun.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
brankocrkva.jpg
brankocrkva1.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Saborna crkva "Svetog Georgija" u kojoj je kršten Branko Radičević, nalazila se u ulici Dr Andrije Štampara u blizini Opšte bolnice "Dr Josip Benčević" u Slavonskom Brodu. Crkva je za vreme Drugog svetskog rata do temelja srušena odlukom nadležnih vlasti Nezavisne Države Hrvatske. Posle Drugog svetskog rata na ovom mestu izgrađen je parking prostor. Grobovi dvojice crkvenih velikodostojnika i danas podsećaju da je na ovom mestu nekada postojala crkva. Sličnu sudbinu doživljava novoizgrađeni saborni hram "Svetog Georgija", 50-tak metara dalje, takođe u ulici Dr Andrije Štampara. Hram je u decembru 1991. godine miniran i do temelja srušen. U Slavonskom Brodu, danas ne postoji pravoslavni hram.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-SPOMEN PLOČA SRPSKOM PESNIKU BRANKU RADIČEVIĆU NA DOBROJ VODI KRAJ VUKOVARA[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Na izletištu Dobra voda, tri kilometra od centra Vukovara, u parku stoletnih lipa, smeštenom na padinama Fruške Gore, na mestu gde je srpski pesnik Branko Radičević pisao svoje pesme i družio se sa naprednom srpskom omladinom iz Vukovara i okoline, postavljena je spomen ploča. Na ploči piše: "Srpski pesnik Branko Radičević, 1824-1853, dolazio je na Dobru Vodu u srećnim danima svoga života. Crkvena opština Vukovar. Leta Gospodnjeg 2007." Branko Radičević je na putu iz Beča u Sremske Karlovce, Zemun i Beograd, često svraćao u Vukovar, gde je dolazio u posetu rođacima, ujaku Justinu Mihailoviću i tetki Katarini Popović. U Vukovaru je boravio 1848. godine prateći prilike u srpskom pokretu. Poslednji put je došao 1849. godine, vraćajući se iz Beograda u Beč. Odseo je u kući rođaka Đorđa Popovića Cepakaza, iznad sabornog hrama "Svetog Nikolaja". Penjao se i na tavan magaze Mihailović, da vidi sobu gde mu je majka rođena. Dani Brankovog boravljenja u Vukovaru bili su svetkovina za njegove rođake kao i za sve žitelje Vukovara. Prema zapisima Riste Mihailovića, jedno popodne zaželeo je izaći na Dobru vodu. Na glas da će Branko tamo doći okupila se na Dobroj vodi mlada Srbadija vukovarska...S nekolicinom prijatelja sedeći na zelenoj travi, naslađivao se sa prelepog brda Dobre vode prekrasnim pogledom koji se odande na crkvu, okupljeni narod i lisnatim šumama okićenu dobrovodsku okolinu pruža...Najedared zasvira kraj crkve, u dolini, gajdaš. Branko se osmehnu, ustade, pozva rođake dole, te gledajući mladež vukovarsku u kolu uhvaćenu reče: "Već samo zbog toga, vredno je da sam u Vukovar došao...".To su bili srećni časovi Brankovog boravljenja u Vukovaru. Na Dobru vodu dolazili su i Vuk Stefanović-Karadžić, Sima Milutinović Sarajlija, Jovan Gavrilović, Kamenko Subotić i drugi znameniti Srbi toga vremena. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
dobravoda.jpg
dobravoda1.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Park Dobra voda pripada kompleksu crkve "Prepodobne matere Paraskeve", nekada pomoćne kapele sabornog hrama "Svetog Nikolaja", danas predstavlja centralno svetilište Srba u hrvatskom Podunavlju. Hram je izgrađen iznad izvora lekovite vode, nad kojim su se dogodila mnoga čudesa. Slepom čoveku, usnulom pored izvora ukazala se Svetiteljka i saopštila da se umije sa izvora i da će progledati, što se po predanju i dogodilo. Ubrzo nakon toga, iznad izvora počele su pripreme za izgradnju hrama. Radovi na uređenju izvora započeli su 1808. godine, crkva je završena 1811. godine. Izgrađeni su i konaci. Crkva je više puta preuređivana, poslednji put 1999. godine. Park raspolaže sa dečjim igralištem, klupama i stolovima, kao i letnjom pozornicom na kojoj se održava manifestacija "Brankovi dani" ali i služe bogosluženja o velikim crkvenim praznicima. Izgradnju parka pomogao je Generalni konzulat Republike Srbije u Vukovaru.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-RODNA KUĆA I CRKVA U KOJOJ JE KRŠTEN ZAHARIJE ORFELIN U VUKOVARU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Prema pisanim izvorima "Rodna kuća Zaharija Orfelina" nalazila se na kraju Milovog brda u Vukovaru. Roditelji Orfelina doselili su se u Vukovar iz Pačetina neposredno pre njegovog rođenja. Kuća je bila skromna, od drveta, sazidana og građe dopremljene iz Pačetina i pokrivena trskom koju su Orfelinovi roditelji posekli u ritu pored Vukovara. U ovoj kući rođen je 1726. godine od oca Jovana Dragojevića i majke Sene rođ. Mikšić rodom iz Dalmacije, sin Zaharije Dragojević, kasnije menja prezime u Orfelin. Ime je dobio po parohu sabornog hrama "Svetog Nikolaja" u Vukovaru Zahariju Damjanoviću. Mali Orfelin kršten je u ovom hramu odmah po rođenju. Otac Orfelinov Jovan bio je dunđer u Vukovaru i radio je na izgradnji nove crkve "Svetog Nikolaja", Franjevačkog samostana, crkve "Svetog Josipa", dvorca Eltz i drugih vukovarskih zdanja toga vremena. Orfelin je u Vukovaru završio pravoslavnu srpsko-ruskoslovensku školu kod učitelja Timofeja Levandovskog. Pohađao je uporedo i latinsku školu pri franjevačkom samostanu kod magistera fratra Angelika. Nemački jezik naučio je družeći se sa decom Nemaca koji u to vreme naseljavaju novi Vukovar. Knjige je pozajmljivao iz privatne biblioteke kupeca Peje Paunovića. Posebno su ga interosovale knjige o Serbiji. U Vukovaru na Miholjskom vašaru 1741. godine, trošeći poslednje novčiće u džepu, kupuje svoju prvu knjigu "Stematografiju" Hristifora Žefarovića. Prilikom uređenja sabornog hrama "Svetog Nikolaja" i rimokatoličkih crkava "Svetog Josipa" i "Svetog Roka" Orfelin se upoznaje sa tehnikama oslikavanja i vajanja ovih baroknih građevina. Već kao stasali mladić, Orfelin se izdvaja od svojih vršnjaka znanjem kojim pleni. Zapošljava se kao pisar pri Carskoj velikoj komisiji za razgraničene austrijskog carstva od Vojne granice-Krajine. Nakon uspostavljanja Županije sremske Orfelin konkuriše za službu u Županiji, ali iako najbolji na konkursu, odbijen je od strane župana Marka Pejačevića. Razoračan prihvata se posla pisara kod kupeca Peje Paunovića i podučavanja đaka vukovarskih, a potom na poziv episkopa sremskog Visariona odlazi u Novi Sad, gde započinje učiteljsku službu. Zahvaljujući poznijem delovanju u novijoj srpskoj istoriji poznat je kao izdavač prvog štampanog pesničkog dela Srba 1761. godine, prvog srpskog bukvara 1767. godine, prvog spskog časopisa 1768. godine i dr.[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
orfelin.jpg
vukovarorfelin.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Danas se pouzdano ne zna gde je na Milovom brdu u Vukovaru bila rodna Kuća Zaharija Orfelina. U Vukovaru ne postoji obeležje posvećeno ovom pesniku, grafičaru, leksikografu, istoričaru, učitelju, vinogradaru i izdavaču.
[/FONT]
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Crkva "Svetog Nikolaja" u kojoj je kršten Zaharije Orfelin, nalazi se u Vukovaru u ulici Europske unije broj 7 (ranije Zmajeva broj 13). Prvobitna crkva sagrađena je 1690. godine od drveta. Trapeza joj je bila od daske, krstionica od kamena. Na ikonostasu je imala 4 velike saprestolne ikone i 32 male. U periodu od 1733. do 1737. godine na istom mestu, sagrađena je nova crkva od tvrdog materijala, koja i danas postoji. Crkvu je osvetio 09.05.1752. godine mitropolit Pavle Nenadović. Ikonostas je završen 1757. godine, rad osečkog drvoreznika Firtlera. Tokom 1755. godine na koru je dozidana kapela "Svetog velikomučenika Georgija". Crkva je preuređivana 1763, 1893. i 1935. godine. Tokom drugog svetskog rata, crkva je zatvorena 1941. godine, a arhiva i riznica opljačkane su tokom 1942. godine. Hram je tokom ratnih zbivanja 1991. godine miniran zbog čega je pretrpeo teška oštećenja. Tokom proteklog perioda obnovljena je spoljašnost hrama, ali ne i njegova unutrašnjost. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-RODNA KUĆA I CRKVA U KOJOJ JE KRŠTEN SAVA ŠUMANOVIĆ U VINKOVCIMA[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U Vinkovcima, u ulici Kralja Zvonimira 26, nalazi se rodna kuća slikara Save Šumanovića. Rodna kuća je bila u vlasništvu Šumskog gazdinstva, kada je po dolasku u Vinkovce dodeljena Savinom ocu Milutinu na korišćenje. Kuća je više puta preuređivana a u vlasništvu Šumskog gazdinstva ostala je do početka 90-tih godina 20. veka kada je privatizovana. Od prvobitnog zdanja ostala je jedino dvorišna kapija u izvornom obliku. Na rodnoj kući postojala je spomen ploča koja je početkom 90-tih prošlog veka, iz nepoznatih razloga skinuta sa kuće. Danas je u kući smešten frizerski salon. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
ssumanovic.JPG
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Saborna crkva "Silaska svetog Duha" u kojoj je kršten Sava Šumanović, nalazi se u Istarskoj ulici u Vinkovcima u neposrednoj blizini centra grada. Prvobitno zdanje Hrama izgrađeno je 1794. godine, a ikonostas, rad Stojana i Jakova Nedića, oslikan je 1811. godine. Tokom Drugog svetskog rata Hram je demoliran i opljačkan. 21.07.1991. godine u dvorištu hrama bačena je eksplozivna naprava a sledećeg dana Hram je izrešetan mecima iz vatrenog oružja. Na kraju, 12.10.1991. godine Hram je do temelja srušen a odlukom gradskih vlasti porta je preuređena u parking prostor. Početkom ovog veka porta Hrama vraćena je na korišćenje Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini Vinkovci a 01.10.2005. godine položen je kamen temeljac za izgradnju novog Hrama, čija izgradnja je u toku. U selu Stari Mikanovci pronađena su i zvona Hrama otuđena tokom 90-tih godina prošlog veka.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
vinkovci1.jpg
vinkovci.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Sava Šumanović je jedan od najznačajnijih slikara Srpske i Jugoslovenske umetnosti 20 veka. Rođen je 22. januara 1896. godine u Vinkovcima, gde je njegov otac, šumarski inženjer dobio posao. Porodica Šumanović se nije dugo zadrzavala u Vinkovcima. Kada je Sava napunio četiri godine vratili su se u Šid. Otac, Milutin, se posvetio vođenju velikog imanja, a majka, Persida (Tubić), je otvorila prvu ugovornu poštu u gradu. I po ocu i po majci Sava je pripadao uglednim gradanskim porodicama. U Šidu Sava završava osnovnu školu. Školske 1906/07. sa svega deset godina napušta roditeljski dom i odlazi u Zemun, gde je primljen u realnu gimnaziju. U toku gimnazijskog školovanja počinje da se interesuje za umetnost. 1911. upisuje se na slikarski kurs. Na kursu se upoznaje sa slikarstvom francuskih impresionista, Van Goga i Sezana, a prva saznanja dobija i o secesiji i Hodleru. 1914. Sava odlazi u Zagreb, gde se upisao na Privremenu višu školu za umjetnost i obrt. Savladava crtačke tehnike i upoznaje se sa postupcima Mikelanđela, Direra, Rembranta i Rubensa, ali i sam istražuje i uči se na delima Manea, Monea i Sezana. 1917. predstavio je četiri slike na petoj izložbi Prolećnog salona. 1918. završilo se Savino obrazovanje u Zagrebu. Nakon toga nastaje i prvi Savin slikarski ciklus inspirisan Starim i Novim zavetom. Na prvoj samostalnoj izlozbi u Salonu Ulrih u Zagrebu predstavio je predele i pejsaže iz okoline Zagreba. Nekoliko narednih godina pored slikarstva Sava se bavio i ilustracijom, grafikom i scenografijom. Stilski se priključuje secesiji i simbolizmu. U jesen iste godine otisnuo se u svet, kao poznavalac francuske kulture i frankofil otišao je u Pariz i iznajmio studio na Monparnasu. Upisao se na kurs kod istaknutog likovnog pedagoga i umetnika Andre Lota, i bio njegov najbolji učenik. Ubrzo, sprijateljio se sa Rastkom Petrovićem i našao u okruzenju naprednih i avangardnih stvaraoca dvadesetog veka. Kada se vratio u Zagreb u oktobru Sava je organizovao izložbu u Umetničkom paviljonu. Sledećih godina boravi u Zagrebu gde nesmanjenim intenzitetom slika. Učestvuje na Petoj jugoslovenskoj umetničkoj izložbi. Prihvata posao bibliotekara u Muzeju za umjetnost i obrt. 1924. Sava je napisao "Slikar o slikarstvu" i "Zasto volim Pusenovo slikarstvo". 1925. godine Sava ponovo odlazi u Pariz, ali njegov boravak je otežan administrativnim peripetijama francuskih vlasti. Zbog toga se ponovo upisuje kod Lota na kurs, ali zabrana prodaje slika Savi je u najvećoj meri otežavala boravak u Parizu. Sprema platna za Jesenji salon. Sledece godine Francuska vlada je sa istog salona otkupila jedan Savin akt. 1927. Sava je naslikao "Doručak na travi" koji se našao reprodukovan u uglednom francuskom česopisu koji se bavio umetnošću, uz odlične kritike. Dobio je porudžbinu da zajedno s drugim umetnicima oslika kultnu kafanu "Kupolu", Sava je uradio četiri slike na jednom od stubova. Otežani uslovi rada, loše kritike i niz drugih ličnih događaja doveli su da se Sava oseti nervno iscrpljenim i 1928. za kratko vreme vratio se u Šid, gde je potražio mir slikajući predele. Nastaju "Sremske krajine". Priredio je samostalnu izlozbu u Beogradu, koju su kriticari odlicno ocenili. Novac od prodaje slika omogućio mu je da ponovo, po polednji put ode u Pariz. 1929. intenzivno radi u preuređenom ateljeu na Monpamasu, tada nastaje nekoliko izvanrednih dela "Par na klupi", "Luksenburški park" a vrhunac dostiže na slikama aktova čuvene pariske muze s Monparnasa-Kiki, "Crveni ćilim", i pariskih predela "Most na Seni". Sava se sa majkom 30. marta vraća u Šid gde nastaju "Šidski sokaci" i aktovi. Krstari po periferiji i nalazi prepoznatljive pejsaže koji će mu poslužiti kao motivi. U narednim godinama nestaje ciklus "Proleće u Šidskim baštama" i "Proleće u dolini sv.Petke", kao i serija aktova. 1935. započinje ciklus velikih platana "Šidijanke". Po smrti oca preuzima brigu o imanju, ali ne zanemaruje slikarstvo. Započinje velike i sistematske pripreme za svoju izložbu u Beogradu. Izložbu sa 400 izloženih platana kritika je odlično primila. Započinje ciklus dečijih portreta i žanr scena koje nije završio. Vraća se temi berbe grožđa i nastaju "Beračice". 1941. bio je cratač u štabu Radničkog bataljona. Po izbijanju Drugog svetskog rata i kapitulaciji kraljevine Jugoslavije povlači se sa ostalim vojnicima do Tuzle, gde su zarobljeni. Oslobođen je u aprilu i odmah se vraća u Šid. Po povratku i dalje slika, ali manje nego ranije. 1942. radio je na svom ciklusu velikih platana "Beračice". Jedna od njih, kakoje Sava uredno zabeležio, završena je 26. avgusta 1942. Dva dana kasnije, u sam osvit dana, zajedno sa još sto pedeset Srba iz Šida Sava je uhapšen i odveden u Sremsku Mitrovicu. Vlasti Nezavisne Države Hrvatske, koje je u Šidu predstavljao Viktor Tomić su ove građane smatrale za nepoželjne. Bez obzira na kontraverze oko poslednjih Savinih dana, zajedno sa svojim sugradanima, Sava je streljan i sahranjen u jednoj od masovnih grobnica.
[/FONT]​

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-RODNA KUĆA, CRKVA U KOJOJ JE KRŠTEN I PORODIČNA GROBNICA PATRIJARHA SRPSKOG PAVLA U KUĆANCIMA[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U selu Kućanci, na oko 10 kilometara južno od mesta Donji Miholjac, u ulici Kralja Zvonimira broj 112, nalazi se kuća na mestu gde je nekada postojala "Rodna kuća patrijarha srpskog gospodina Pavla". U rodnoj kući, Pavle je živeo od rođenja (11.09.1914.) do svoje devete godine. Krajem četrdesetih godina 20. veka, zbog oronulosti, sagrađeno je novo zdanje kuće. Početkom 70-tih godina, usled elementarne nepogode i ovo zdanje strada, tako da se tokom 1971/72. godine gradi treće zdanje, koje i danas postoji. Rodbina patrijarha, 70-tih godina kuću prodaje porodici Lazić koja, tokom 90-tih godina vrši zamenu kuće sa porodicom Babić. Kuća je danas u vlasništvu Dalibora i Marije Babić. Iz vremena kada je u Kućancima živeo Pavle, ostao je samo seoski bunar pored rodne kuće Patrijarha. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Kucanci5.jpg
Kucanci4.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Hram "Svetih apostola Petra i Pavla" u kome je 1914. godine kršten Patrijarh Pavle (kršteno ime Gojko) nalazi se u Kućancima, u ulici Kralja Zvonimira broj 105. Crkva je izgrađena 1748. godine od drveta. Novo zdanje u baroknom stilu izgrađeno je 1828. godine. Ikonostas je bio delo akademskog slikara Ilije Dimitrijevića iz 1888. godine. Crkva je od strane pripadnika Zbora narodne garde i 107. brigade Hrvatske vojske minirana i srušena 20.12.1991. godine. Ostali su samo zvonik i delovi zidova. Lokalno stanovništvu sopstvenim sredstvima raščišćava ruševinu i zaštićuje zvonik i delove zidova. Bogosluženja se danas obavljaju pod vedrim nebom.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
kucanci1.jpg
kucanci2.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Na mesnom groblju u Kućancima nalazi se porodična grobnica u kojoj su sahranjeni članovi najuže porodice Patrijarha Pavla. Spomenik od crnog mermera nad kojim dominira beli mermerni krst, izgrađen je ličnim sredstvima Pavla 1972. godine. Na spomeniku sa uklesanim krstom, ćiriličnim slovima piše: "Čekamo vaskrsenje mrtvih...svojim roditeljima i rodbini...djedu Nikoli, babi Dragi, ocu Stevanu, materi Ani, bratu Dušanu, tetki Senki, tetku Gliši...podiže episkop raško-prizrenski Pavle...1972. god."
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Kucanci3.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Njegova svetost Arhiepiskop pećki, Mitropolit beogradsko-karlovački i Patrijarh srpski gospodin gospodin Pavle rođen je 11.09.1914. godine na praznik "Usekovanje glave Svetog Jovana Krstitelja" kao Gojko Stojčević u selu Kućanci u porodici zemljoradnika, u kojoj su se teški poslovi radili od jutra do mraka i u kojima je Pavle zbog slabog zdravstvenog stanja učestvovao malo. Preci patrijarhovi doselili su se u Kućance iz južne Srbije, dok patrijarhova majka Ana rodom je iz obližnjeg sela Kapelna. Rano je ostao bez roditelja - otac Stevan otišao je da radi u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i vratio se kući da umre, kada je dečaku bilo tri godine, a isto se ubrzo dogodilo i s majkom Anom. Odgajila ga je tetka Senka. Patrijarh je imao brata Dušana i sestre Vidu i Ljubu, rođene 1923. i 1927. godine. Mali Pavle bio je oduvek sitnog rasta, ali je imao bujnu crnu kosu. Imao je lep glas i lepo je pevao dok je prolazio selom, seća se Pavlova sumeštanka Radojka Žukić. Činjenica da je još kao sasvim mali ostao siroče, ostavila je u njemu trajnu ranu. O tome kako je proveo te prve godine detinjstva ispričao je jeromonahu Pantelejmonu (Jovanoviću), za “Svetosavsko ognjište”:
“Detinjstvo mi je bilo slično kao u današnje mladeži. Doduše, bile su malo drukčije prilike, a i postojale su granice koje se nisu smele preći. A danas, vidite šta se radi. Ja sam vrlo rano ostao bez roditelja. Otac je radio u Americi, tamo je dobio tuberkulozu i vratio se kući da umre. Meni je tada bila treća godina, brat se tek rodio. Majka se koju godinu kasnije preudala, a brat i ja smo ostali kod babe i tetke. I majka je ubrzo umrla. Zato je moj pojam majke vezan za tetku, osećao sam njenu bezgraničnu ljubav, ona je meni nadoknadila majku, tako da ja i sada pomislim: kad umrem, najpre ću da vidim tetku, pa onda sve ostale. Porodica je bila religiozna, nedeljom se išlo u crkvu, u školi se učila veronauka, tako da je moje religiozno osećanje bilo i praktično primenjivano. Već u tim godinama, dete zna Očenaš, ali drukčije shvata pojam Oca nebeskog kad nema roditelje, doživljava to intenzivije. Tetka nas je volela, ali kad učinimo što nije dobro, ona nas je ispravljala i prutom.”
Sećajući se tih ranih dana detinjstva, patrijarh je više puta pominjao da je bio nežnog zdravlja, kako sam kaže “vrlo slabačak”, i da su mu jednom, čak, zapalili sveću misleći da je umro. Tetka je shvatila da nije za seoske poslove, pa je odlučeno da nastavi školu. Pre nego što je, međutim, krenuo u gimnaziju, familija je odlučila da ga pripremi i poslala ga u manastir Orahovica, jugozapadno od sela. Manastir je bio u planinama. Njegova crkva, pričao je patrijarh, pominje se u spisima još od 1594. godine, i bila je to jedina crkva u tom kraju sa kubetom - sve ostale su romanskog stila. Put od rodnog sela do Orahovice prilično je dalek, a susret dečaka s novom sredinom predstavljao je posebno uzbuđenje. Možda i zbog toga što čoveka koji je stigao iz ravničarskog kraja uzbuđuju suprotnosti. U manastiru je boravio mesec dana i, kako kaže, nije bio u stanju baš sve da shvati u bogosluženju, ali je “imao osećaj prohujalih vekova i predaka koji su se tu molili”. U to vreme, nije ni sanjao da će baš crkva biti njegova budućnost. To nije nagoveštavala čak ni škola, u kojoj je - iako dobar đak - imao dvojku iz veronauke.
“Naš katiheta je bio jedan omalen čovek, Srbin iz Mađarske. Imao sam vazda nastavnika za tolike godine, ali on je za mene ostao najbolji pedagog i predavač. Jednu takvu materiju kao što je katihizis - to je dogmatika, sve je to u pitanjima i odgovorima - vrlo teško je u tim godinama shvatiti. A on nam je to tako iznosio da se mi deca uopšte nismo mučili. Bio je, razume se, dobar, ali strašno strog čovek. I kada me prozove, ja prosto ne znam za sebe, ne mogu ništa da kažem, promrmljam nešto, tamo-vamo, a on meni: ‘Sedi, jedan!’ , Onda se izvučem, kad pita nešto malo teže. On obično kaže: ‘Ko zna, dobiće dva’. Ako znam, ja se nekako javim i popravim na dvojku. Kasnije, kad sam porastao, kad sam se malo osamostalio, nije bilo više te treme, mada su mi, inače, više odgovarali predmeti gde ne mora da se memoriše, kao što su matematika i fizika. Uticaj rodbine prevagnuo je da upišem bogosloviju, iako je ostalo interesovanje za fiziku, kojom ću se ja baviti docnije, pogotovo u slobodno vreme.”
Posle završene niže gimnazije u Tuzli (1925-1929) i Bogoslovije u Sarajevu (1930-1936) došao je u Beograd gde je upisao Bogoslovski fakultet. Tu je vanredno završio i preostale razrede gimnazije da bi mogao da upiše uporedo i Medicinski fakultet. Na Medicinskom fakultetu je stigao do druge godine studija, a Bogoslovski je završio i tu ga zatiče Drugi svetski rat. Na poziv svog školskog druga Jeliseja Popovića odlazi u ovčarsko-kablarske manastire gde je proveo ostatak rata i gde počinje svoj monaški život. Zamonašen je u manastiru Blagoveštenju 1946. godine. Tokom Drugog svetskog rata izgubio je brata Dušana koji je poginuo kao član Partizanskog pokreta. Od 1955. do 1957. godine bio je na postdiplomskim studijama na Bogoslovskom fakuletu u Atini. Za episkopa raško-prizrenskog ustoličen je 13. oktobra 1957. godine, u prizrenskoj Sabornoj crkvi. 3. decembra 1990. godine izabran je za patrijarha Srpske pravoslavne crkve. Posednji put boravio je u Kućancima početkom 80-tih godina na praznik "Svetih apostola Petra i Pavla", 12. jula kada je i služio svetu Arhijerejsku liturgiju u istoimenom hramu.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-SRPSKI PRAVOSLAVNI MANASTIR ORAHOVICA[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]"Srpski pravoslavni manastir Orahovica", poznat je i pod nazivom Remeta. Nalazi se na oko 7 kilometara od mesta Orahovica, na putu Orahovica-Kutjevo, u blizini prevoja na vrhu planine Krndija (obronci planine Papuk). Po predanju manastir je nastao oko 1100. ili 1132. godine. Prema istorijskim izvorima manastir je ustrojen pre 1557. godine kada je u uspostavljena Pećka patrijaršija, obzirom da je te godine odlukom patrijarha Makarija Sokolovića, manastir Orahovica određen za sedište Požeške mitropolije. Najstariji pisani zapis o manastiru datira iz 1583. godine. Prvobitna manastirska crkva posvećena "Prenosu moštiju Svetog Nikole" bila je skromna građevina od drveta. Crkva od čvrstog materijala sagrađena je 1592. godine od strane mitropolita požeškog Vasilija, koji u to vreme stoluje u manastiru. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
orahovica.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Crkva je oslikana 1594. godine. Živopis u manastirskoj crkvi oslikan je po uzoru na fresko-slikarstvo u Srbiji. Na severoistočnom stubu predstavljena je Loza Nemanjića sa Lazarevićima i svih dvanaest srpskih arhiepiskopa. Posebno se izdvaja freska Kosovke devojke nad kosovskim junakom. Prvobitni ikonostas crkve nastao je u 16. veku. Noviji ikonostas završen je 1697. godine, rad ikonografa Save Krabulevića, dok je sadašnji ikonostas završen 1869. godine i rad je ikonografa Pavla Simića. Iz riznice manastirske izdvaja se ikona "Svetog Nikolaja" iz 1692. godina sa okvirom iz 1600. godine, ikona "Pravednog Lazara sa sestrama Martom i Marijom" iz 1694. godine, triptih "Svetog Nikole, Svetog Save i Svetog Simeona" iz 16. veka i drugo.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
orahovica2.jpg
orahovica1.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
U manastiru je od 16. do kraja 19. veka razvijena prepisivačka delatnost. Jedna od prvih napisanih knjiga je četvorojevanđelje iz 1582. godine. U manastiru je vršeno i ukrašavanje i povezivanje knjiga. Vremenom stvara se bogata i raritetna manastirska biblioteka. Manastir je raspologao velikim zemljišnim posedima i brojnom monaškom zajednicom. Manastir je u 15. veku ustupao monahe i manastirima Svete Gore. Boreći se protiv unije 1693. godine u manastir dolazi patrijarh Arsenije III Čarnojević. Prilikom povlačenja turske vojske iz Slavonije, 1697. godine manastir je opljačkan i spaljen. Zalaganjem kaluđera manastira Liplje i Stuplje iz Bosne i Hercegovine, 1698. godine manastir je ponovo oživeo. Manastir je trpeo stradanja tokom drugog svetskog rata i novijih ratnih zbivanja. Smrću Igumana 1997. godine zamire monaški život u manastiru.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-SRPSKI PRAVOSLAVNI MANASTIR PAKRA[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U okolini grada Pakraca, na oko 10 kilometara od mesta Sirač, u kanjonu reke Pakra smešten je "Srpski pravoslavni manastir Pakra" koji ime dobija po ovoj rečici. Manastir se pominje i pod nazivom "Pustinja" ili "Nova pustinja". Po predanju, manastir je osnovao hajduk Stamenko (Stanko) Njegomir kada se zbog svoje hajdučije pokajao, primio monaški postrig i dobio ime Jovan. Monah Jovan ubzo podiže malu crkvu i keliju. Prema pisanim izvorima manastir se pominje 1556. godine. Prilikom povlačenje turske vojske iz Slavonije, krajem 17. veka manastir je zapusteo. U velikoj seobi Srba 1690. godine u manastir dolaze prognani monasi iz manastira Mileševa sa arhimandritom Dositejom i mitropolitom mileševskim Grigorijem. Osvećenje obnovljenog manastira obavio je 1697. godine episkop pakrački Petronije Ljubibratić. Manastir je kratko vreme zapusteo odlaskom monaštva u manastir "Svete Ane" kod Daruvara. Ponovo oživljavava 1738. godine kada prognani monasi manastira Gomionice dolaze u ove krajeve. Manastir je raspolagao zemljišnim posedima koje je 1867. godine poklonio grof Julije Janković. Tokom 18. veka u manastiru se razvija sestrinstvo. Monahinje su živele u posebnim kelijama nedaleko od manastira. U manastirskoj riznici, posebno vredni bili su predmeti doneti iz manastira Mileševa. Izdvaja se mileševska plaštanica iz 1567. godine, duborezni krst sa filigrantskim okovom patrijarha Arsenija III Čarnojevića iz 17. veka, krst jeromonaha Silvestera Mileševca iz 1671. godine, rukopisne i bogoslužbene knjige iz Rusije, Ravne Reke, Gomionice i drugo. Manastir je raspolagao i bogatom bibliotekom. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakra.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Prvobitna manastirska crkva "Vavedenja presvete Bogorodice" bila je malih razmera i sagrađena od drveta. Monaške ćelije su takođe bile od drveta. Izgranja velike manastirske crkve od tvrdog materijala otpočela je 1761. godine, a završena je 1765. godine. Crkvu je iste godine osvetio episkop pakrački Arsenije Radivojević. Visoki zvonik izgrađen je 1769. godine, a ikonostas, rad novosadskog slikara Vasilija Ostojića završen je 1779. godine. Crkva je obnovljena 1785. i 1894. godine. U kompleksu manastira izgrađena je 1761. godine i mala crkva "Svetog Nikole" na manastirskom groblju. Tokom Prvog svetskog rata manastiru su rekvirirana sva zvona, dok je u Drugom svetskom ratu riznica manastira opljačkana, konaci spaljeni a crkva demolirana. Sličnu sudbinu manastir doživljava 1993. godine od kada je opusteo.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-IZVOR PATRIJARHA ARSENIJA III ČARNOJEVIĆA U NEMETINU KRAJ OSIJEKA[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]U selu Nemetin, na ulazu u grad Osijek, u blizini osiječke Luke, na mestu zvanom Suvatovo, nalazi se "Izvor Patrijarha Arsenija III Čarnojevića". Izvor je nastao 1690. godine. Prema predanju konj patrijarha Arsenija III Čarnojevića zapeo je kopitom u zemlju i na tom mestu je potekao izvor zdrave vode. Izvor je kasnije uređen, a na izvoru je podignut i zavetni krst. Do 1941. godine, na praznik "Iznošenja časnog krsta - Makaveji", 14. avgusta svake godine, litija je polazila ispred sabornog hrama "Uspenija presvete Bogorodice" iz Donjeg grada u Osijeku i završala bogosluženjem kod zavetnog krsta na izvoru Čarnojevića. 50-tih godina XX veka, prilikom preuređenja i proširenja Luke Osijek, izvor je presušio. Zavetni krst je tokom perioda ratnih događanja 90-tih godina, devastiran i uklonjen sa Suvatova. Danas Pravoslavna crkvena opština Osijek vodi sudski spor oko utvrđivanja graničnih međa zemljišta oko izvora. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-ZGRADA SRPSKOG DOMA U VUKOVARU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Zgrada "Srpskog doma" nalazi se u Vukovaru u ulici Europske unije broj 5 (ranije Zmajeva broj 13). Prvobitna zgrada podignuta je 1733. godine za pravoslavnu srpsko-ruskoslovensku školu koju je osnovao Timofej Levandovski. Ova zgrada izgorela je u požaru 1822. godine. Na istom mestu gradi se novo zdanje zgrade. Obzirom da su u njoj bili smešteni i srpsko pevačko društvo "Javor" i Srpska ženska dobrotvorna zadruga, zgrada postaje mala i pristupa se gradnji nove zgrade, koja postoji i danas. Inicijativu je dao 31.12.1903. godine advokat dr Svetislav Novak, nakon čega je formiran Odbor za izgradnju od 40 uglednih srpskih građana Vukovara. Za predsednika odbora bio je izabran vukovarski advokat dr Aleksandar Peičić. Zgrada je sagrađena 1904. godine prilozima uglednih vukovarskih Srba (Radivoj Paunović, Jovan Baić, Vasa Mihailović i dr.) kao i udelima tadašnjih srpskih institucija u gradu (Srpska štedionica, Srpska kreditna banka, Srpska ženska dobrotvorna zadruga, srpsko pevačko društvo "Javor", Srpska zanatlijska zadruga i dr.), ukupno je prikupljeno 18.350 kruna. Zgrada je osvećena 27.01.1905. godine o "Svetom Savi". Zgradu su za svoje potrebe koristili: srpsko pevačko društvo "Javor" koje je raspolagalo bogatom muzičkom bibliotekom, Srpska ženska dobrotvorna zadruga, srpsko prosvetno i privredno udruženje "Posestrima" i Srpska pravoslavna crkvena opština. Od 1904. do 1919. godine u zgradi je radila srpska škola. U zgradi su obeležavani nacionalni praznici, održavane svetosavske besede, akademije, dobrotvorne zabave i priredbe. Tokom Drugog svetskog rata zgrada je pretvorena u nemačku Komandu grada Vukovara, dok je od strane državnih organa Nezavisne Države Hrvatske imovina konfiskovana i otuđena. Zgrada "Srpskog doma" posle Drugog svetskog rata je nacionalizovana 1947. godine i korišćenja je u druge svrhe. Sa pročelja zgrade uklonjen je ćirilični natpis "Srpski dom". [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
srpski%20dom.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Zgrada je tokom ratnih zbivanja 1991. godine pretrpela teška oštećenja. Tokom 90-tih godina delimično je obnovljena. U toku je sudski spor koji Srpska pravoslavna crkvena opština Vukovar vodi u cilju vraćanja vlasničkih prava nad ovom zgradom. U zgradi je danas smeštena Srpska pravoslavna crkvena opština Vukovar i Srpsko pevačko društvo "Javor".
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-ZGRADA SRPSKE VEROISPOVEDNE ŠKOLE U DALJU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Zgrada "Srpske veroispovedne škole" nalazi se preko puta sabornog hrama "Svetog Dimitrija" na centralnom daljskom trgu. Izgrađena je na mestu nekadašnje škole koja je sazidana 1715. godine i počela sa radom 1731. godine. Prvobitna rusko-slovensku školu osnovali su učitelji iz Kijeva. Odluka o izgradnji nove zgrade škole na predlog Milana Masimovića, doneta je 27.12.1904. godine na sednici Opštine Dalj. Odeljenje za bogoštovlje i nastavu Kraljevske zemaljske vlade u Osijeku, na osnovu Saglasnosti Kraljevske županijske oblasti u Osijeku, naredbom broj 16083 od 25.08.1905. godine odobrilo je izgradnju školske zgrade i uspostavljanje škole. Školu je 1906. godine sopstvenim sredstvima u iznosu od 80.000 kruna izgradio patrijarh srpski Georgije Branković. Škola je posedovala četiri učionice i stanove za učitelja i poslužitelja. Škola je osvećena 27.09.1906. godine, a na pročelju zgrade postavljena je spomen ploča, na kojoj piše: "Osnovatelju ovog zdanja dobrotvoru srpske veroispovedne škole Njegovoj Svetosti preuzvišenom gospodinu Georgiju Brankoviću patrijarhu srpskom zahvalna srpska pravoslavna opština u Dalju 1906. godine". Nastava je počela da se realizuje 01.09.1906. godine, a za prvog upravitelja imenovan je Stevan Benin. Srpska veroispovedna škola postojala je do 1919. godine, kada postaje državna škola. Posle Drugog svetskog rata zgrada je nacionalizovana, a za potrebe škole služila je do 1968. godine, nakon čega dobija drugu namenu. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
dalj3.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
Od 1998. godine zgrada je zbog oronulosti nenaseljena. Do danas, Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu vraćena vlasnička prava nad ovom zgradom i nije započela njena obnova.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-ZGRADA BOGOSLOVIJE U PAKRACU[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Zgrada "Bogoslovije" nalazi se u Pakracu neposredno pored sabornog hrama "Svete Trojice", na trgu Josipa Bana Jelačića. Zgrada predstavlja staro bogoslovsko-prosvetno zdanje podignuto u periodu od 1850. do 1853. godine. Posle Drugog svetskog rata zgrada je nacionalizovana. Tokom ratnih operacija 1991/92. zgrada je spaljena i od zgrade su ostali samo zidovi. Do danas, Srpskoj pravoslavnoj crkvi nisu vraćena vlasnička prava nad ovom zgradom i nije započela njena obnova. [/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
pakrac9.jpg
[/FONT]​
[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]
U Pakracu je 1810. godine osnovana Bogoslovija, koja je radila do 1872 godine. Tokom 1871. godine u Pakracu je formirana i učiteljska škola, t.z.v. preparandija, za školovanje budućih učitelja u srpskim školama.
[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]-NADGROBNI KRSTOVI NA PRAVOSLAVNIM GROBLJIMA U PODRAVINI[/FONT]

[FONT=Verdana, Arial, Helvetica, sans-serif]Na pravoslavnim grobljima u Podravini (okolina Slatine, Gornjeg i Donjeg Miholjca, Gaćišta, Sopja, Voćina) izdvajaju se specifični nadgrobni krstovi koji nisu svojstveni pravoslavnom srpskom narodu na drugim područjima. Krstovi nisu u vezi sa rimokatoličkim pogrebnim običajima, već su autohtona pojava među srpskom zajednicom u Podravini. Krstovi datiraju iz 20. veka i ranije, a nastali su u skladu sa pravoslavnim običajima u vremenima kada se nije praktikovala izgradnja kamenih spomenika. Najmlađi krstovi izgrađeni su su 70-tih godina 20. veka. Krstovi su izgrađeni od drveta debljine oko 20 cm, visine oko 2 m i širine oko 1 m. Za izgradnju krsta koristilo se celokupno stablo drveta sa korenim delom. Posebno su ukrašavani dijagonalnim bočnim držačima krsta (gornjim, po negde i donjim), kao i dodatno izrezbarenim krstovima na vrhu i na stranicama krsta. Središni stub je izrezbaren. Ukoliko je pokojnik bio muškog pola dodavani su posebno izrezbareni bočni ukrasi u donjem delu krsta. Ukoliko je pokojnik bio mlađe životne dobi, krstovi su ukrašavani plavom ili crvenom bojom, odnosno crnom bojom kod pokojnika starije životne dobi. U vezvi ostalih pogrebnih običaja kod srpske zajednice u Podravini, izdvajaju se i posebno izrezbarena nosila kao i izgradnja tavanica od drveta u grobovima. [/FONT]

vranesevci.jpg


izvor:gk-srbije-vukovar​
 
Poslednja izmena:
Učlanjen(a)
15.03.2011
Poruka
2
КУЛА АТЛАГИЋА, Северна Далмација, Равни Котари, Православна Црква св. Николе 1446 год

Tipican primjer jednostavne goticke crkve s prelomljenim (oštrim) gotickim svodom u ladi i svetištu predstavlja crkva sv. Nikole (?izvorno sv. Mateja) na pravoslavnom groblju u Kuli Atlagica (srednjovjekovnim Tihlicima).
To je crkva skromnog izgleda i manjih dimenzija (duga je 6.24, a široka 4.24 m). Njena je vrijednost u tome, što su se sacuvali podaci o vremenu gradnje, o naruciocima i o majstorima koji su je sagradili, i to na samoj crkvi - na bocnom portalu.

Na juznom bocnom zidu, ugradjen je natpis u kamenu.

IHS
+AN(N)O D(OMI)NI MCCCCXXXX VI DIE XXV
MENSIS OCTVBRI FVIT C(ON)PLETA ECLESIA ISTA
TRES MAGISTRI ERA(N)T LVPUS NICOLAUS G(E)ORGIUS DE IADRA P(RO)CVRATORES ECLESIE
NICOLAUS DRACETIC ET RATCO COLANC ET VNIVERSIS VIRI VILE TICLICHI


Natpis je dosta rustican. Rimski broj 5 (V) uklesan je naopako. Mješaju se minuskulna slova s kapitalom. U natpisu se navodi da je zavrsena 25. X. 1446. i spominju se imena trojice majstora i dvojice zastupnika (prokuratora) sela:

IHS- monogram, skracenica od grcke rjeci "Isus" (iota, eta, sigma- ??S- skraceno od ‘IHCOYC’) .
(Kod grko-pravoslavaca se sire upotrebljava skracenica- ICXC — grcki: ??S??S ???S??S — napisano latinicom: "IHCOYC XPICTOC")

AN(N)O D(OMI)NI - je skracenica od "U godini Gospoda (Isusa Hrista)". Koristi se i skracenica A.D.. Ovaj sistem je poceo da se upotrebljava 525 godine, ali je tek usao u siru upotrebu poslje 800 godine.
 

PYC

Član
Učlanjen(a)
04.10.2009
Poruka
11.506
Kula_Atlagi%C4%87a-_Kameni_natpis_na_zidu_crkve_Sv._Nikole.jpg



IKONOPIS STARE CRKVE SV. NIKOLE



Preneseno sa sajta
: kulaatlagic.com

Izvori: -"Ikonopis dalmatinske krajine"- Narodni Muzej Beograd, 1992 godine
-"Slikarstvo u srpskim crkvama sjeverne Dalmacije od 14-og do 20-og vjeka", Milorad Savic, 2000 god.


sv._nikola-_stara_crkva_xntt.jpg


Maja 1992 godine Narodni Muzej Srbije- Beograd, organizovao je izlozbu „Ikonopis Dalmatinske krajine”, tj. jednog djela sklonjenih ikona (180 ikona) sa benkovackog podrucja, kao rezultat ratnih desavanja nastalih pocetkom 1991 u Republici Hrvatskoj. Krajem 1991 i pocetkom 1992 godine, pristupilo se spasavanju mnogih vrednih istorijsih djela iz kulturne bastine tih krajeva. I to samo manji dio najvrednijih dobara: ikona, djelova ikonostasa, starih crkvenih bogosluzbenih knjiga i tome slicno.

Ova izlozba obuhvatala je djelove ikonostasa iz crkve Sv. Jovana Pretece-Benkovac, Dvora Jankovica- Islam Grcki, stare crkve Sv. Nikole- Kula Atlagic, crkve Sv. Lazara- Brgud i crkve Sv. Petke- Kolarina.


Konzervatorsko – Restauratorska obrada


ikone-_prije_restauracije.jpg


Stanje u kojem su se nalazile ikone, bilo je zabrinjavajuce i nije obecavalo mnogo.

Rasusenost i losa tehnicka i tehnoloska rjesenja vecine ovih ikona (na primjer, zakovani kusaci) doveli su do pucanja i krivljenja drvenih nosilaca koji su izazvali ostecenja i deformacije podloge, a stoga i bojenih slojeva.

Nasuprot, sasvim tamne, cadjave, pod naslagama vjekovne prljavstine, ispucalog i djelomicno oljustenog bojenog sloja ili cesto, sto je mnogo gore, sasvim preslikane od neukih ikonopisaca koji su ih „osvjezavali” tokom 19 vjeka, „zaostravale su dilemu: dali ih treba podvrgnuti cjelovitoj i skupoj zastiti ili ih samo sacuvati kao dokumentarnu gradju”- Nikola Kusovac.

Narodni muzej- Beograda, sa svojih istoricarima umjetnosti i slikarima-konzervatorima, prihvatio je zadatak da se ta djela zastite i konzerviraju. Konzervatorski i restauratorski radovi izvodjeni su u odgovarajucem obimu i prema vrstama ostecenja:

-fiksiranje potklobucenih i nestabilnih bojenih slojeva i jako deformisane ispucale podloge,

-konsolidacija i konzervacija dvenih nosilaca sa odgovarajucom smjesom voska i smole,

-ciscenje i djelomicni retusi,

-postavljanje novih zastitnih slojeva


Vodjena je dokumentacija prije, za vreme i poslje zavrsenih radova.

Sve ikone su izvedene tehnikom tempere na dasci, sa inicijalima (cirilicom):

-G.Z.K. (Gordana Zunjic- Kusovac)

-G.M. (Gordana Milic),

-J.P. (Jovan Pantic),

-R.P. (Radovan Piljak),

-Sl.K. (Slobodan Kajtez),

-S.K. (Sofija Kajtez),

-V.R. ( Vera Relic),

- V.L. (Vojislav Lukovic)


Ovi inicijali znace da je predmet obradio navedeni slikar- restaurator Narodnog Muzeja. Pomoc na zastiti pruzili su jos Vesna Sujica i Milorad Stepanov, koji su se tada nalazili na usavrsavanju u Ateljeu, kao i redovni studenti odsjeka za konzervaciju Fakulteta primjenjenih umjetnosti u Beogradu. Zastitu drvenih podloga, njihovu restauraciji i sanaciju izvrsio je Zoran Djordjevic. Ikone uz koje ne stoje inicijali slikara- restauratora, tretirane su timski.


Uspjesno izvedeni radovi u velikoj mjeri vratili su ikonama uglavnom veoma naruseni integritet, istorijsku, estetsku i sakralnu komponentu i otvorili jos jednom pravi pogled na sustinu i ljepotu naseg duhovnog nasljedja.


Na ovaj nacin ovim predmetima je po prvi put osigurana trajna zastita i dugovjecnost, sve u cilju zastite kulturnih vrijedosti ljudi i naroda toga kraja, a narocito kulturne bastine i indentiteta lokalnih Srba na podrucju danasnje Republike Hrvatske.

Prva konzervatorsko- restauratorska ispitivanja, probe, ciscenja, sonde i skidanje bojenih premaza, otkrila su jedan likovno homogen i po svemu paznje vredan ikonopis. Rezultati koji su potom dobijeni daljim „cudotvornim” radom slikara-restauratora donijeli su toliko bitno novih podataka i otkrili tanke umjetnicke vrednosti (kao na primjer u slucaju prestonih ikona iz crkve u Kuli Atlagic, koje su bile pripisane „slikaru zanatliji” iz 19 vjeka, dok se uklanjanjem premaza pokazalo da se radi o znatno starijim djelima odlicnog ikonopisca, vjerojatno Grka, nastalim pocetkom 18 vjeka), tako da ce zabiljeska benkovackog historicara Milorada Savica, o starosti ovih ikona, morati biti pomjerena na bolje u jos starije radove ikonostvaralastva. Ovo otkrice pruza niz iznenadjujuce vaznih podataka. Prije svega, otkriva da se ujednacene i vredne likovne vrednosti nisu sticale samo u znacajnim duhovnim centrima- manastirima, manastirskim riznicama ili saborskim hramovima. Vec i manje parohijske i seoske crkve daju zapise stvaralastva velikih i zapazenih ikonopisaca, bilo grckog ili domaceg porjekla.

Ovo govori da se u ikonopisu dalmatinske krajine, ne zapazaju izrazeni, osim u beznacajnim detaljima, prodori zapadnoevropske umjetnosti, posebno oni duhu pravoslavlja strani poetski motivi tadasnjeg veoma aktuelnog baroka. Estetski oslonac ikonopisaca, pretezno se nalazio u tradicionalnom shvatanju ikone, zapravo u osvezenoj varijanti njenog italo-kritskog tumacenja koje se temelji na dosljednom pravoslavnom sadrzaju i elementima forme izvedenim iz italijanskog maniristickog slikarstva. Odstupanja od takvog stava u ikonopisu u Sjevernoj Dalmaciji postoje, ali nisu uslovljena izazovima evropeiziranog baroknog izraza, nego su odredjena djelovanjem domacih zografa, Srba i Grka, kao tvrdokornih cuvara srednjovjekovne tradicije i duha pravoslavlja. Osobenosti njihovog stvaralastva ogledaju se u cvrstom oslanjanju na iskustva i praksu italokritskih majstora 18 vjeka, kao i svjezini unjetih lokalnih ili folklornih elemenata, a katkad i naglasenih ili upecatljivih koloristickih harmonija.

ikonostas-_stara_crkva__sa_svestenikom_.jpg

Otac Georgije Loncar u staroj crkvi Sv. Nikole- Kula Atlagic





Milorad Savic- „Ikonopis Dalmatinske Krajine”- Izvod iz priloga
(Maj 1992 godine, Beograd, str. 25-27)

Kula Atlagic- Stara crkva Sv. Nikole sadrzi vrlo malo sacuvanih podataka o njenom crkvenom zivotu. U crkvi je ostalo tek par knjiga i crkvenih stvari, uglavnom iz 18 vjeka, vecinom ruske provicijencije. Sama crkva je vise puta pokradena, kako u proslosti, tako i u novijoj istoriji. S kraja 18 vjeka, potice i ploca sa cirilicnim natpisom, koja je uzidana iznad glavnog ulaza sa zapadne strane, a kazuje da je protomajstor Antonije Skoti iz Skradina obnovio crkvu 1796 godine. To se sigurno odnosilo na neke vece gradjevinske radove. Moguce je da je za istu godinu ili malo kasnije, vezana izrada ikonostasa.


Ikonopis stare crkve Sv. Nikole u Kuli Atlagic, izradjen je kao tip visoke oltarske pregrade koja zavrsava slikanim krstom sto se pruza do samog svoda crkve, a sastoji se od prestonih ikona, onih u soklu, kao i dva reda ikona postavljenih iznad prestonih, uz to. Zaprema cijelu sirinu crkve i osim crkvenih ima jos sjeverne i juzne dveri.


Cetri prestone ikone, “Hrista”, “Bogorodice”, “Sv. Jovana” i “Sv. Nikole”, radovi su nekog solidnog slikara, “zanatlije” koji je djelovao krajem 18 vjeka ili cak ranije (na osnovu konzervatorskih radova). Medjutim, bolji dio ikonostasa cine ostale ikone, koje su starije. One su djelo jednog ikonopisca ili jedne radionice iz posljednih decenija 18 vjeka, a imaju analogije sa nekim drugim ikonostasima iz tog doba i toga kraja. U svakom pogledu, tehnickom, tehnoloskom i stilskom, izvedene su na isti nacin, temperom na dasci, sa solidnom preparaturom i veoma vjesto.


Ikone u soklu su zanimljive i zato sto pokazuju one scene koje su imale veci bogosluzbeni i edukativni znacaj.

Jedna od njih, “Sahrana sv. Nikole (Prenos mostiju sv. Nikole”) vrlo je rijetka i neposredno je vezana za kult onoga svetitelja, kome je i crkva posvecena.

Druga ikona predstavlja „Vaskrsenje Lazarovo” i odlikuje se unosenjem elemenata pejzaza shvacenog na zapadni nacin.

Treca ikona iz ovoga reda, „Usekovanje glave sv. Jovana”. To je scena naslikana jednostavno, gotovo simetricno, sa arhitekturom kao kulisama.

Posljednja u ovome nizu jeste „Rodjenje Bogorodice”, izvedena je naglasenim osjecajem za prostor, raskos materijala i dekorativne vrednosti.


Carske dveri predstavljaju vrlo lijep primjer osobenosti slikarstva ovog dobrog majstora. Bolje su uradjeni prikazi iznad i ispod glavnog prizora, dok je scena „Blagovjestenja” rad slabijeg slikara, vjerojatno iz 19 vjeka. U dvije polovine gornjeg luka dveri naslikani su „Sv. Proroci Soloman i David”, a u donja dva polja „Sv. Jeremija i sv. Isaija”. Izvedeni su doradjenim postupkom, dosta precizno, sa teznjom da cvrsto modelovani likovi i draperija djeluju duhovno i snazno. Svecani mir i naglasena ljepota lica zrace ikonama i ponovo upucuju na zakljucak da poticu od ruke odlicnog majstora. To potvrdjuje i vrlo vjesto slikanje materije, dekorativnih detalja, posebno onih na odjeci.


Prvi red ikona iznad prestonih ranije je pokraden, a lako se moze zakljuciti da su predstavljale scene velikih praznika. „Tajna vecera” koja je jedina ostala iz ovog niza, rad je nekog slikara iz 19 vjeka.


Drugi pojas je slozen od pojedinacnih ikona apostola i jevandjelista sa sredisnjom ikonom „Sv. Trojice”. Likovi su slikani kao sjedece figure, u formatu koji zavrsava lucno, jednim vrlo uspjelim na bitno svedenim postupkom u slikanju odjece, uz doradjeni do detalja postupak u slikanju lica. Njihov izvodjac je dosegao visok domet likovnog izraza, jer ikone djeluju svjeze, ozbiljno i skladno. Izrazena tezna ka plasticnom slikanju likova izvedena je lakocom i sigurno. Ranije su iz ovog reda nestale 4 ikone. Preostale su ikone:

-“Sv. Jakov”, “Sv. Matej”, “Sv. Luka”, “Sv. Trojica”, “Sv. Pavle”, „Sv. Stefan”, „ Sv. Simeon”, „Sv. Andreja” i jos cetiri (4) ciji se motivi ne mogu prepoznati. Radi se dakle o nizu ikona sa predstavama apostola, koji je mozda bio dopunjen i nekim likovima proroka.


Na vrhu ikonostasa, po obicaju, slikano je “Raspece sa Bogorodicom” i “Sv. Jovanom Bogoslovom” sa strane.


Iz ove slikarske radionice izasla je i Darohranilnica, koja se cuva u crkvi i koja je napravljena kao kutija sa piramidalnim krovom. Sva ova darohranilnica je bojena, a na krovu su naslikana cetiri heruvima. Na prednjim vratima predstavljen je „Mladenac u putiru”, a sa druge strane svetitelj sa knjigom. Ovo je rad blizak nacinu slikanja ikonostasa (ali se, zbog kasnijeg preslikavanja, to ne moze utvrditi), i izveden je od iste ruke majstora.


Na starom ikonostasu iz crkve Sv. Nikole bio je postavljen jedan relativno bogat ansambl ikona rasporedjenih tako da cine zaokrugljenu stilsku ali i bogosluzbenu cjelinu. Njihove slikarske vrijednosti su visoke i nesumljive i na njih valja obratiti paznju. Takodje paznju treba obratiti i na izvjesne stilske uticaje koji su primjetni u vise detalja. Porijeklo tih uticaja vidimo u pravoslavnom grckom ikonoslikarstvu iz tadasnje mletacke drzave, ali je moguce da su dolazili i od drugih geografski udaljenih pravoslavnih zemalja. Isto tako valja istaci i odredjenu autohtonost ovoga slikarstva, posebno u tradicionalnom shvatanju slike svetitelja, a u njenoj ulozi i kultu, kao i ikonografiji. Dakle, u pitanju je autohtonost koja vjerojatno potice iz domacih kretanja i datih drustveno-istorijskih okolnosti.


Prilikom obrade ikona stare benkovacke crkve, djelomicno i onih iz Dvora jankovica, zapazene su slicnosti sa ikonostasom stare crkve Sv. Nikole u Kuli Atlagic. Analogije su nesporne, mada su u nekim vise, a u nekim manje izrazene. Medjutim, njihov broj i ukupnost navode na zakljucak, da se radi o jednom majstoru slikaru, odnosno o jednoj radionici. U cemu se ogledaju analogije? Za ikonografsku usporedbu tipicne su ikone „Rodjenje Bogorodice” i „Vaskrsenje Lazarovo”, koje se nalazi i u jednoj i u drugoj crkvi. Na njima gotovo da i nema razlika osim u ponekim nevaznim detaljima.


Dalje vece srodnosti ovih ikona uglavnom se vezuju za elemente postupka slikanja, kao i za opsti utisak. U tom smislu, slicnosti su brojne, kako sa benkovackim i islamskim, tako i sa preostalim ikonama starog ikonostasa iz Obrovca. Prije svega to se odnosi na izrazenu teznju ka cvrscem plasticnom oblikovanju. Takodje i pojedini likovi su toliko slicni da ne bi zacudilo ako bi se dokazalo da poticu sa istog ikonostasa. Tako likovi svetitelja iz Islama ili Obrovca izgledaju doista identicni sa onima iz Kule Atlagic-a. Isto se moze reci i za pojedine predstave svetitelja sa starog benkovackog ikonostasa. Iz svega se prosto namece zakljucak da je u pitanju jedna radionica iz druge polovine 18 vjeka, odnosno konac kraja tog stoljeca, ili iz pocetka 19 vjeka. Sigurno se radi o domacem slikaru, koji je bio dosta marljiv i plodan ikonopisac.

Poznato je da je po neki dalmatinski ikonopisac odlazio na skolovanje u poznate ruske odnosno ukrajinske centre. Tako je i Simeon Vukojevic iz Ocestova, ucio slikarstvo u Kijevsko- pecerskoj lavri, a cija se djela nalaze u Benkovcu i Kuli Atlagic-a. I arhimandrit manastira Krupe, Gerasim Zelic, ucio je jedno vreme ikonopis u istoj kijevskoj lavri, krajem 18 vjeka.

Ikonopis u benkovackom kraju, kao i u citavoj sjevernoj Dalmaciji, predstavlja jedan zanimljiv i jos nedovoljno ispitan kulturno-istorijski sloj bastine dalmatinskih Srba.

krst-_ikonostas1.jpg



POPIS IKONA- Crkva sv. Nikole (stara)

Nakon restauracije, svaka ikona je obiljezena sa inicijalima majstora- restauratora.

Sve ikone su izvedene tehnikom tempere na dasci, sa inicijalima (cirilicom):


-G.Z.K. (Gordana Zunjic- Kusovac)

-G.M. (Gordana Milic),

-J.P. (Jovan Pantic),

-R.P. (Radovan Piljak),

-Sl.K. (Slobodan Kajtez),

-S.K. (Sofija Kajtez),

-V.R. ( Vera Relic),

- V.L. (Vojislav Lukovic)


1. HRISTOS -44.2x 84.5 cm, J.P (inicijali cirilicom restauratora)

2.BOGORODICA S HRISTOM- 44x 85.6 cm, J.P.

3. SV. JOVAN KRSTITELJ- 43.9x 86 cm, J.P.

4. SV. NIKOLA- 43.9x 86 cm, J.P.

5. SMRT SV. NIKOLE- 42x51.2 cm, Sl. K

6. VASKRSENJE LAZAREVO- 43.6x 51.7cm, Sl. K.

7. USEKOVANJE GLAVE SV. JOVANA- 40.2x 52 cm, Sl.K.

8. RODJENJE BOGORODICE- 44x52cm, Sl.K.

9. SV. ARHANGEL GAVRILO, CAR DAVID, PROROK JEREMIJA- levo;

BOGORODICA, CAR SOLOMON, PROROK ISAIJLA- desno

56x150 cm, J.P., Sl. K.

10. SV. ARHANGEL MIHAILO- severne dveri- 59.5x 180 cm, J.P.

11. SV. ARHANGEL GAVRILO- juzne dveri- 58.5x 180.5 cm, J.P.

12. TAJNA VECERA- 39.9x 44.3 cm, Sl.K.

13. SV. TROJICA- 30.5x 42.5 cm, S.K.

14. SV. JEVANDJELISTA MATEJ- 18.8x 42.7 cm, J.P., Sl.K.

15. SV. JEVANDJELISTA LUKA- 18.7x 42.5 cm, J.P., Sl.K.

16. SV. JEVANDJELISTA MARKO- 18.5x 42.6 cm, J.P., Sl.K.

17. SV. JEVANDJELISTA JOVAN- 18.6 x 43cm, J.P., Sl.K.

18. SV. APOSTOL JAKOV- 18.5 x42.8 cm, J.P., Sl.K.

19. SV. APOSTOL PAVLE- 18.7x 43cm, 18.7 x 43cm, J.P. Sl.K.

20. SV. STEFAN PRVOMUCENIK- 18.5x 42.8 cm, J.P., Sl.K.

21. SV. APOSTOL SIMON- 18.3x 43 cm, J.P., Sl.K.

22. SV. APOSTOL ANDRIJA- 18.4x 42.7 cm, J.P., Sl.K.

23. SV. APOSTOL PETAR- 19x 42.7 cm, J.P., Sl.K.

24. SV. APOSTOL TOMA- 18.8x 42.9 cm, J.P., Sl.K.

25. SV. APOSTOL VARTOLOMEJ- 16x 42.8cm, J.P. Sl.K.

26. KRST-RASPECE SA JEVANDJELISTIMA U KRACIMA- 82.5x 119 cm, Sl. K.

27. BOGORODICA- 29.8 x 49.8 cm, J.P., Sl.K.

28. SV. JOVAN BOGOSLOV- 30 x50 cm, J.P., Sl.K.

29. SV. NIKOLA- 19.7x 24.2 cm, J.P.

30. DAROHRANILICA- HRISTOS MLADENAC, SV. VASILIJE VELIKI,

SV. GRIGORIJE, SV. JOVAN ZLATOUSTI, CETIRI HERUVIMA
33 x 33 x 54 cm, V.L.

ikonostas-oltar_sv.jpg


ikone-_arhandjel_mihailo__blagovesti__arhangel_gavrilo.jpg


ikone_bogorodice_i_sv.jpg


ikone-_smrt_sv._nikole_i_usekovanje_sv.jpg


 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
U kamenu povijest piše – Banjevci i Stankovci

Hrvatska je bogata kulturnom, povijesnom i prirodnom baštinom, no Hrvati će radije otkrivati povijesnu baštinu Barcelone ili dvoraca u Bavarskoj nego iskusiti identitet Hrvatske. Razlog tome djelomice leži u još uvijek prisutnom, i od vučjeg čopora poticanom, djelovanju "jugoslavenskog virusa" koji je razarao sve Hrvatsko, a hrvatske domoljube optuživao za «nacionalizam» i «šovinizam». I nije slučajan vapaj hvarsko-bračko-viškog biskupa Slobodana Štambuka na nedavnom obilježavanju 63. godišnjice bleiburške tragedije: «Reci, državo, je li još grijeh biti Hrvat i katolik?!»
Teško da ćete u nekom hrvatskom turističkom vodiču naći Banjevce i Stankovce, dva mala susjedna mjesta na tlu sjeverne Dalmacije u kojima se može opipati razvoj materijalne i duhovne kulture Hrvata od VIII do XV stoljeća.

BANJEVCI

banjevci_1.jpg


Dolazite li u Banjevce iz Pirovca (ili s jadranske magistrale) onda na ulazu u mjesto ugledate župnu crkvu Sv. Nikole Tavelića, izgrađenu tek 1971. godine, u blizini gdje se prije Drugog svjetskog rata počela graditi nova velika kamena crkva.


banjevci_2.jpg

Uz crkvu s jedne strane stoji spomenik, na kojem je veliki trolisni kameni križ (brabantski) , a iznad crkve, na brežuljku s čempresima i tisom, stara župna crkva Sv. Ivana Krstitelja, izgrađena u doba rane hrvatske države (i narodnih vladara), odnosno Prvog križarskog rata (XI -XII stoljeće).

banjevci_3.jpg
banjevci_4.jpg

Vrata od groblja su zaključana, no uz malo vještine Indiane Jonesa može se pronaći mjesto na zidu koje će svatko lako preskočiti. Gombanje kao dodatak kulturnom turizmu.


banjevci_6.jpg

Prvotni oblik crkve sačuvao se do današnjih dana. Pripada tipu utvrđene jednobrodne romaničke crkve u sjevernoj Dalmaciji. Uzduž bočnih zidova su četiri kontrafora (zidna podupirača) pravokutnog oblika. Apsida je okrugla, s jednim uskim kamenim otvorom, tako da svjetlost točno pada na oltar.

banjevci_7.jpg
banjevci_8.jpg

Crkva je sa sjeverne strane naknadno proširena u sakristiju i prostor za vjernike. Sakristija se u ispravama prvi put spominje 1822. godine. Dva kontrafora uklopljena su u zidove proširenog dijela crkve.

banjevci_9.jpg

Crkva Sv. Ivana Krstitelja jedinstvena je po zvoniku. Zvonik u obliku masivne kule jednako je širok kao i sama crkva. S obzirom da je crkva izgrađena u XI – XII stoljeću, i da se nalazi u blizini grada Vrana i Biograda, možemo se opravdano pitati jesu li, i koliko puta, kroz ova vrata prolazili i hrvatski kraljevi Petar Krešimir, Zvonimir ili Stjepan II? Dodirujemo li dlanom isti kamen koji su i oni dodirnuli? I još stotinu drugih pitanja bez odgovora vezanih uz ovu malenu crkvicu Sv. Ivana Krstitelja koju naši povijesni udžbenici i «turistički materijali» zanemaruju.

banjevci_10.jpg

Crkvica Sv. Ivana Krstitelja nalazi se uz glavnu prometnicu, ali do danas nije postavljen znak/tabla/putokaz koji bi slučajnog putnika prolaznika uputio k njoj. Možda u nekom drugom životu… A u Veroni ispod onog Julijinog balkona (upitne autentičnosti!) tisuće grafita i potpisa, među kojima se nađu i otisci hrvatskih turista! Sunce, more, pijesak i libido – carmina burana!

STANKOVCI

Između Banjevca i četri kilometra udaljenog Stankovca nalazi se isto tako zanemarena, i široj javnosti nepoznata kamena jama Golubinka (a nije daleko ni jama Kamenjak , između sela Banjevci i Radašinovci). Današnji "štafetaši" i "Fumićevi antifašisti i oslobodioci» su nakon završetka Drugog svjetskog rata zatrpali Golubinku s tijelima ubijenih Hrvata iz okolnih ravnokotarskih sela. Tko je naređivao, tko izvršavao?
Posebna stankovačka općina postojala je sve do 1962. godine kada je, u sklopu Garašinova projekta Velike Srbije, ukinuta i priključena općini Benkovac. Obnovljena je 1993. godine u nešto manjem teritorijalnom opsegu jer je, u to vrijeme, dio njezina teritorija i Ravnih kotara okupirao srpski agresor.

stankovci_1.jpg

Spomenik Sv. Nikoli Taveliću ispred crkve Uznesenja Marijina u Stankovcima.

stankovci_2.jpg

U postolje spomenika urezane su i ove riječi:
SVETI NIKOLA TAVELIĆU (1350. – 1391.)
MOLI ZA SVOJU HRVATSKU,
RODNI VELIM I STANKOVCE
Spomenik je 13. kolovoza 1989. godine otkrio i blagoslovio šibenski biskup msgr. Srećko Badurina.
Nikola Tavelić rodio se 1350. godine u okolici Stankovca (utvrde Velim); stupio je u Franjevački red u samostanu Sv. Marije u Bribiru (Bribirska glavica); nastavio školovanje u Italiji i Parizu jer je misionarska služba zahtijevala visoku naobrazbu; 12 godina proveo je kao misionar među bogumilima u Bosni; u jesen 1383. godine napušta Bosnu i odlazi u Palestinu; u Jeruzalemu je 1391. godine osuđen na mučeničku smrt – muslimani su ga rasjekli mačevima i tijelo bacili u vatru; 1970. godine papa Pavao VI. proglašava ga svecem.
Pri gradnji crkve Uznesenja Marijina, 1885. godine, srušena je srednjovjekovna crkvica Sv. Nikole, podignuta najkasnije u XV stoljeću.
Na mjesnom groblju u Stankovcima nalazimo crkvu Male Gospe (narodski - Gospa pod Rebcem) iz XIV - XV stoljeća.

stankovci_3.jpg

Jednostavna, pravilno orijentirana, crkva Male Gospe ni po čemu se ne razlikuje od ostalih onodobnih skromnih crkava u Dalmaciji (crkvene građevine monumentalnih dimenzija u Dalmaciji su sve do druge polovice XI stoljeća iznimka). Crkva je više puta obnavljana. Na pročelju se nalazi peterolisna gotičko-renesansna rozeta. Na vrhu zabata je zvonik na preslicu.

stankovci_4.jpg

Od najstarije crkve sačuvani su kameni komadi s reljefima životinja (ptice i janje), uzidani u zapadno pročelje crkve. Motivi tih starokršćanskih dekoracija imaju simbolički smisao, i kroz njih prikazuju, pričaju i poučavaju: janje – Isus, ptica – Sveti Duh, a prikaz dviju ptica koje piju iz kaleža je motiv starokršćanske simbolike za svetu misu (euharistiju). U vrijeme čiste hrvatske pleterne plastike (troplet) IX i X stoljeća kalež redovito zamjenjuju dvije ptice, što kljuju grožđe ili drže list u kljunu, a na kraju perioda pleternih skulptura nalazimo ponovo euharistički prikaz ptica koje piju iz kaleža.

stankovci_5.jpg

Na groblju su otkriveni ostaci rimske arhitekture (vila rustica).

stankovci_6.jpg

Pokršteni Hrvati u dalmatinskoj Hrvatskoj, jezgri državnog života Hrvata, počinju se pokapati u blizini župskih i samostanskih crkava tek u XI stoljeću. Fotografija prikazuje nadgrobnu ploču (s urezanim križom?) jednog takvog groba na groblju u Stankovcima.
U neposrednoj blizini groblja otkriveno je nekoliko starohrvatskih nekropola (koje imaju iznimnu kulturološku i povijesnu vrijednost) gdje su potvrđeni hrvatski poganski ukopi iz VII – IX, i grobovi pokrštenih Hrvata iz IX – X stoljeća (Velim, Radošinovci, Dobra voda i na čvorištu autoceste kod Pirovca). Bogati grobni nalazi svjedoče o stupnju razvoja materijalne i duhovne kulture Hrvata toga doba.

stankovci_7.jpg



stankovci_8.jpg

Lj
ubomir Škrinjar
izvor:hakave.org


 
Poslednja izmena:
Natrag
Top