- Učlanjen(a)
- 25.08.2009
- Poruka
- 38.981
Virdžinija Vulf
Virdžinija Vulf je rođena u Londonu, 25. januara 1882. – kraj reke Uz kod Rodmela. Bila je engleska književnica i jedan od ključnih autora narativnog modernizma i osnivač feminističke književne kritike.
Rođenu u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj porodici Stiven, Adelaidu Virdžiniju Stiven odgajali su uglavnom privatni učitelji. Nakon smrti oca Leslija Stivena, poznatog književnog kritičara i izdavača, seli se sa sestrom Vanesom u Blumzburi, područje srednjeg Londona koje je, tokom vremena (a najviše u međuratnom periodu) postalo okupljalište jednog sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virdžinija se udaje za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Vulfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, “The Voyage Out”, 1915., koji nije doneo veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih tema i vidova izraza: lirski pristup zbilji i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebno ženske) psihe. Otprilike iz toga doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i napadi dubokog psihičkog raskola koji su je pratili do kraja života i koji su bili i uzrok njenog samoubistva. Kao vid radne terapije Virdžinija Vulf i njen suprug osnivaju “Hogart Pres”, nezavisno izdavačko udruženje koja je trebala da služi afirmaciji avangardnih i marginalizovanih pisaca.
Posle još dva romana (“Noć i dan”, 1919. i “Jakovljeva soba”, 1922.) , slede velika ostvarenja književnog modernizma: romani “Gospođa Delovej”, 1925., “Ka svetioniku”, 1927., “Talasi’, 1931. te zbirke eseja i književnih kritika, “Sopstvena soba”, 1929., “Tri gvineje” 1938.
Njeni romani su visoko eksperimentalni: na više mesta radnja, koja je često svakodnevna i uobičajena, rastače se u svesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezična virtuoznost stvaraju utisak sveta prebogatog vizuelnim i drugim senzornim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u neprestano preispitivanje smisla vlastitih doživljaja i samog postojanja. Po opredeljenju mešavina osećajnog materijaliste i bergsonovskog idealiste, kao i esteta na tragu Voltera Patera – Virdžinija Vulf u svojim romanima je kreirala svet uglavnom ograničen na intelektualizovanu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijeg čitatelja. Sama radnja je često banalna: gospođa Delovej sprema zabavu i sedeljku, a čitava radnja se vrti oko tog događaja; u “Ka svetioniku” je opisan izlet gđe Remzi s brojnom porodicom, kao i krativni napor slikarke Lili Brisko; “Talasi” su zbirka lirskih solilokvijuma šestoro prijatelja. Pesnički recitali pretvaraju taj roman u nešto nalik na poemu u prozi.
Zbirke kritika i eseja Vulfove su još uticajnije, bar od 70-ih godina. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira: s jedne se strane pojavljuju, faktografski zasnovana, lamentiranja o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umetničko-kreativnim procesima; s druge strane pak Vulfova insistira da je “ženska”, kao i “muška” umetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskog iskustva i percepcije sveta marginalna: pravi umetnik nadrasta pol. Ovdje je Virdžinija Vulf pokazala mešavinu zrele kritičnosti i naivnosti: izrazito maskulini autori kao Herman Melvile ili Vilijam Fokner teško da se mogu utrpati u koš dvopolnog pogleda. S druge strane, Virdžinija Vulf je sjajno raščlanila i ilustrovala istorijsku datost “ženske sudbine” koja je mnoge potencijalne kreativne ličnosti osudila na skučenu i samo delimično ostvarenu egzistenciju.
Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji roman “Godine”, 1937. (ne baš uspelo delo), te poslednje veliko ostvarenje, roman «Između činova”, 1941. godine. Opet snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete opsesivne teme: rekreacija sveta kroz visoko metaforizovan jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije – meditacija o protoku vremena i života, otelovljena u fikcionalizovanom i estetizovanom prikazu skoro cele engleske istorije. Mučena napadima duševne bolesti (slušne i vizuelne halucinacije, duboka depresija), koji su još pojačani izbijanjem 2. svetskog rata, Virdžinija Vulf izvršila je samoubistvo utapanjem u reci Uz, kraj imanja u Rodmelu u Saseksu 28. marta 1941.
Izvor: Wikipedia
Virdžinija Vulf je rođena u Londonu, 25. januara 1882. – kraj reke Uz kod Rodmela. Bila je engleska književnica i jedan od ključnih autora narativnog modernizma i osnivač feminističke književne kritike.
Rođenu u uglednoj viktorijanskoj intelektualistički nastrojenoj porodici Stiven, Adelaidu Virdžiniju Stiven odgajali su uglavnom privatni učitelji. Nakon smrti oca Leslija Stivena, poznatog književnog kritičara i izdavača, seli se sa sestrom Vanesom u Blumzburi, područje srednjeg Londona koje je, tokom vremena (a najviše u međuratnom periodu) postalo okupljalište jednog sloja britanske inteligencije. Godine 1912. Virdžinija se udaje za izdavača, pisca i društvenog aktivistu Leonarda Vulfa. Uskoro objavljuje svoj prvi roman, “The Voyage Out”, 1915., koji nije doneo veći kreativni proboj, ali je postavio neke od njenih dominantnih tema i vidova izraza: lirski pristup zbilji i introspekciju u analizi fluktuirajućih stanja ljudske (posebno ženske) psihe. Otprilike iz toga doba datiraju prvi snažniji živčani slomovi i napadi dubokog psihičkog raskola koji su je pratili do kraja života i koji su bili i uzrok njenog samoubistva. Kao vid radne terapije Virdžinija Vulf i njen suprug osnivaju “Hogart Pres”, nezavisno izdavačko udruženje koja je trebala da služi afirmaciji avangardnih i marginalizovanih pisaca.
Posle još dva romana (“Noć i dan”, 1919. i “Jakovljeva soba”, 1922.) , slede velika ostvarenja književnog modernizma: romani “Gospođa Delovej”, 1925., “Ka svetioniku”, 1927., “Talasi’, 1931. te zbirke eseja i književnih kritika, “Sopstvena soba”, 1929., “Tri gvineje” 1938.
Njeni romani su visoko eksperimentalni: na više mesta radnja, koja je često svakodnevna i uobičajena, rastače se u svesti (ženskih) protagonista; snažan lirizam i jezična virtuoznost stvaraju utisak sveta prebogatog vizuelnim i drugim senzornim asocijacijama, kao i senzibilne likove uronjene u neprestano preispitivanje smisla vlastitih doživljaja i samog postojanja. Po opredeljenju mešavina osećajnog materijaliste i bergsonovskog idealiste, kao i esteta na tragu Voltera Patera – Virdžinija Vulf u svojim romanima je kreirala svet uglavnom ograničen na intelektualizovanu englesku višu srednju klasu, ali univerzalan po dosegu za pažljivijeg čitatelja. Sama radnja je često banalna: gospođa Delovej sprema zabavu i sedeljku, a čitava radnja se vrti oko tog događaja; u “Ka svetioniku” je opisan izlet gđe Remzi s brojnom porodicom, kao i krativni napor slikarke Lili Brisko; “Talasi” su zbirka lirskih solilokvijuma šestoro prijatelja. Pesnički recitali pretvaraju taj roman u nešto nalik na poemu u prozi.
Zbirke kritika i eseja Vulfove su još uticajnije, bar od 70-ih godina. U njima je zasnovala feminističku književnu kritiku, a ton u njima varira: s jedne se strane pojavljuju, faktografski zasnovana, lamentiranja o zapostavljenosti žena i njihovoj onemogućenosti u umetničko-kreativnim procesima; s druge strane pak Vulfova insistira da je “ženska”, kao i “muška” umetnost zapravo androgina, pa je sloboda izražaja ženskog iskustva i percepcije sveta marginalna: pravi umetnik nadrasta pol. Ovdje je Virdžinija Vulf pokazala mešavinu zrele kritičnosti i naivnosti: izrazito maskulini autori kao Herman Melvile ili Vilijam Fokner teško da se mogu utrpati u koš dvopolnog pogleda. S druge strane, Virdžinija Vulf je sjajno raščlanila i ilustrovala istorijsku datost “ženske sudbine” koja je mnoge potencijalne kreativne ličnosti osudila na skučenu i samo delimično ostvarenu egzistenciju.
Njen pozniji rad uključuje konvencionalniji roman “Godine”, 1937. (ne baš uspelo delo), te poslednje veliko ostvarenje, roman «Između činova”, 1941. godine. Opet snažno eksperimentalnu prozu u kojoj su sažete opsesivne teme: rekreacija sveta kroz visoko metaforizovan jezik; seksualna ambivalencija i, najvažnije – meditacija o protoku vremena i života, otelovljena u fikcionalizovanom i estetizovanom prikazu skoro cele engleske istorije. Mučena napadima duševne bolesti (slušne i vizuelne halucinacije, duboka depresija), koji su još pojačani izbijanjem 2. svetskog rata, Virdžinija Vulf izvršila je samoubistvo utapanjem u reci Uz, kraj imanja u Rodmelu u Saseksu 28. marta 1941.
Izvor: Wikipedia