Umberto Eco

UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Umro Umberto Eko
Čuveni pisac, filozof i sociolog Umberto Eko umro je u 85. godini, javili su italijanski listovi "Korijere de la sera" i "Republik".

Izvor: B92
130126046456c7b52de1de5153678574_v4_big.jpg

Foto: Getty Images

Umberto Eko rođen je u Aleksandriji, u italijanskoj provinciji Pijemont.

Romani "Ime ruže" i "Fukoovo klatno" ubrajaju se među najpoznatija Ekova dela. Njegove novele često uključuju stvarne istorijske ličnosti i tekstove.

Tokom 1960-ih bavio se estetikom i istakao kao jedan od najznačajnijih predstavnika avangarde u italijanskoj kulturi. Pripadao je književnom pokretu Grupa 63.

Bio je osnivač književnih časopisa Il Marcatre i Il Quindici. U svom istraživačkom radu bavio se proučavanjem sredstava masovnog informisanja u okviru semiologije i estetike primenom strukturalističkog metoda.

Estetika televizijskog iskustva, estetske strukture direktnog prenošenja, sloboda događaja i determinacija, analiza poetskog jezika, otvorenost i teorija informacija, teme su kojima se bavio. Radio je pet godina kao urednik u redakciji za kulturu u Radiotelevisione Italiana (RAI) od 1954. do 1959.

Pomno je pratio i lucidno analizirao savremenu kulturu, komunikacije, univerzum informacija i informacionu estetiku. Pored opšte semiologije bavio se semiologijom vizuelnih poruka, semiologijom arhitekture, epistemologijom strukturalnih modela i semiološkom granicom. U okviru hermeneutike i teorije književnosti bavio se semiologijom teksta, tumačenjem metafora, problemom krivotvorenja i falsifikata i granicama tumačenja.

Od 1971. bio je redovni profesor estetike vizuelnih komunikacija i semiologije na Univerzitetima u Torinu, Milanu, Firenci, Univerzitetu Kolumbija u Njujorku, Jejlu i gostujući profesor na mnogim fakultetima. Godine 1980. objavio je filozofsko-detektivski roman "Ime ruže" koji je postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih romana, i koji je ekranizovan. Ekov drugi roman, "Fukoovo klatno" takođe je doživeo veliki uspeh.

Radio je kao profesor semiotike na Univerzitetu u Bolonji, gde je vodio program iz komunikologije.

Živeo je u Milanu i Riminiju sa suprugom Renatom koja je istoričar umetnosti. Ima sina i ćerku.
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Умберто Еко

AoSKwJZ.jpg

Умберто Еко, италијански писац и филозоф

Пуно име Умберто Еко
Датум рођења 5. јануар 1932.
Место рођења Алесандрија
Италија
Датум смрти 19. фебруар 2016. (84 год.)
Епоха Филозофија 20. и 21. века
Регија Западна филозофија
Школа филозофије Семиологија, херменеутука
Интересовања Естетика,епистемологија,рецепционистичка критика, историја средњег века
Идеје Отворено дело, метафора, границе тумачења
Утицаји од Џејмс Џојс, Шарл Бодлер,Хорхе Луис Борхес, Чарлс Сандерс Перс, Имануел Кант, Клод Леви-Строс, Роланд Барт, Морис Мерло-Понти, Антонио Грамши,Теодор Адорно, Жан Пијаже, Франц Кафка, Луиђи Паресон, Бенедето Кроче, Артур Конан Дојл, Жерар де Нервал.
Умберто Еко (итал. Umberto Eco; Алесандрија, Пијемонт, 5. јануар 1932 - 19. фебруар 2016) био је италијански писац, филозоф, естетичар, семиолог, теоретичар књижевности, есејист и историчар средњег века. Познат је по својим романима и значајним есејистичким делима.

Током 1960-их бавио се естетиком и истакао се као један од најзначајнијих представника авангарде у италијанској култури. Припадао је књижевном покрету Група 63. Био је оснивач књижевних часописа Il Marcatre и Il Quindici. У свом истраживачком раду бавио се проучавањем средстава масовног информисања у оквиру семиологије и естетике применом структуралистичког метода. Естетика телевизијског искуства, естетске структуре директног преношења, слобода догађаја и детерминација, анализа поетског језика, отвореност и теорија информација, теме су којима се бавио. Радио је пет година као уредник у редакцији за културу у Radiotelevisione Italiana (RAI) РАИ од 1954. до 1959. Помно прати и луцидно анализира савремену културу, комуникације, универзум информација и информациону естетику. Поред опште семиологије бавио се семиологијом визуелних порука, семиологијом архитектуре, епистемологијом структуралних модела и семиолошком границом. У оквиру херменеутике и теорије књижевности бавио се семиологијом текста, тумачењем метафора, проблемом кривотворења и фалсификата и границама тумачења. Од 1971. био је редовни професор естетике визуелних комуникација и семиологије на Универзитетима у Торину, Милану, Фиренци, Универзитету Колумбија у Њујорку, Јејлу и гостујући професор на многим факултетима. Године 1980. објавио је филозофско-детективски роман Име руже који је постао један од најчитанијих и најпревођенијих романа. Еков други роман, Фукоово клатно такође је доживео велики успех. Бави се писањем, живи у Милану и Риминију са супругом Ренатом која је историчар уметности. На Универзитету у Болоњи води програм из комуникологије. Пише колумну за L’Espresso названу La bustina di Minerva (Минервина сваштара). Има сина и ћерку.

За роман Име руже добио је Premio Strega 1981.

Почасни докторати
  • Еко је добио преко 30 почасних доктората на многим угледним универзитетима широм света.
Теоријска дела
  • Естетски проблем у св. Томе Аквинског 1956. (Il problema estetico in San Tommaso)
  • Уметност и лепо у естетици средњег века 1959., (срп. изд.1994.)
  • Отворено дјело 1962., (Opera Aperta 1962, срп. изд.1965.)
  • Џојсове поетике, (срп. изд. 1965.)
  • Култура, информација, комуникација 1968., (La struttura assente 1968, срп. изд. 1973.)
  • Напомене уз Име руже, 1983 (Postille al 'Nome della rosa' 1983.)
  • Минервина сваштара, (La Bustine di Minerva 2000, антологија новинских колумни и коментара 1994.)
  • Кант и кљунар (Kant e l'omitorinco 1997, 1997.)
  • Списи о моралу
  • Како се пише дипломски рад (срп. изд. 2000.)
  • Границе тумачења 1995., (I limiti dell'interpretazione, срп. изд.2001.)
  • О књижевности, (Sulla letteratura, срп. изд. 2002.)
  • Минимални дневник (Diario Minimo1963, Il secondo Diario Minimo 1990.)
  • Казати готово исту ствар 2003., (Dire quasi la stessa cosa, срп. изд. 2011.)
  • Историја лепоте 2004., (срп. изд. 2008.)
  • Историја ружноће 2008.
  • Бескрајни спискови
  • Исповести младог романописца 2013.
Романи
  • Име руже (Il nome della rosa, 1980)
  • Фукоово клатно (Il pendolo di Foucault, 1988)
  • Острво дана пређашњег (1995) (L'isola del giorno prima, 1994)
  • Баудолино (Baudolino, 2000)
  • Тајанствени пламен краљице Лоане (La misteriosa fiamma della regina Loana (2004))
  • Прашко гробље (2010) (Il cimitero di Praga, 2010)
Књиге за децу
  • Бомба и генерал (La bomba e il generale, 1966, Rev. 1988)
  • Три космонаута (I tre cosmonauti, 1966)
  • Gli gnomi di Gnu, 1992
Извор: Википедија
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
UMESTO TESTAMENTA: KAKO BI UMBERTO EKO VLADAO SVETOM

Umberto Eko (1932-2016) je preminuo u noći između 19. i 20. februara u 84. godini života.
Tekstovi najvećeg evropskog pisca i intelektualca poslednjih meseci objavljivani su i u Nedeljniku.
Pre samo nedelju dana objavili smo njegovu viziju vladanja svetom...

qRrXHHd.jpg


Mogu da pružim samo polemički odgovor na to šta bih uradio kada bih bio vladar sveta, jer ne postoji mogućnost da se to dogodi. Kako sam stario, počeo sam da mrzim čovečanstvo, tako da bih ga, ako bih imao apsolutnu moć, ostavio na stazi prema samouništenju – ono bi nestalo i ja bih bio srećniji.

Ljudi poput mene, mi smo intelektualci – mi radimo svoj posao, pišemo tekstove, imamo načine da dignemo glas, da protestujemo, ali ne možemo da promenimo svet. Sve što možemo da uradimo jeste da podržimo politiku empatije. Kancelarka Angela Merkel dala je pozitivan primer kada je ohrabrila nemački narod da ugosti sirijske izbeglice. Promenila je imidž Nemaca širom sveta – niko ih više neće posmatrati kao SS Adolfa Hitlera. To je ono što jedan političar može da uradi.
Mlade ljude treba naučiti da filtriraju i da dovode u pitanje informacije koje dobijaju preko interneta, a ne da ih uzimaju zdravo za gotovo. To nije jednostavno. Ja koristim Vikipediju i znam da mogu da joj verujem 99 odsto vremena, ali ljudi su na mojoj strani napisali da sam bio prvo od trinaestoro dece i da sam se oženio ćerkom svog izdavača. Ništa od toga nije istina. Tako da čak i to može da bude predmet manipulacije. Jedan od mojih unuka ima 15 godina i kaže da mnogi njegovi prijatelji veruju u teorije zavere o kojima čitaju na internetu. Ne postoji kontrola kvaliteta – i to je ogroman problem.

Naterao bih sve ljude da pročitaju sve moje knjige, kako bi postali jednako pametni kao i ja i kako ne bi verovali da svetu treba vladar

Svaka vlada treba da nastoji da poboljša obrazovanje. Pre Prvog svetskog rata, svega oko 20 odsto ljudi u Italiji imalo je završenu osnovnu školu. Danas je problem u univerzitetima – rizično je što smo smanjili uslove za upis kako bi što više ljudi dobilo pristup visokom obrazovanju, ali je kvalitet tog obrazovanja istovremeno smanjen. To se desilo u Italiji poslednjih godina i predstavlja pravu tragediju. Sada su prve tri godine fakulteta previše lake – studenti uopšte ne moraju da čitaju knjige duže od stotinu strana. Oni koji su na vlasti moraju da shvate da je neophodno da budeš izazvan da bi odrastao. Kada sam ja studirao, čitao sam na hiljade stranica i nije mi ništa bilo! Učenje jezika je jedina stvar koju bih učinio obaveznom u školama. Ako koncept Evrope postoji, onda je on baziran na zajedničkom znanju jezika. U dve najveće zemlje, Francuskoj i Britaniji, većina ljudi izgleda govori samo svoj maternji jezik. Ne toliko davno, u Engleskoj su ljudi tečno govorili latinski. Postoji priča o engleskom generalu kojeg su poslali u indijsku provinciju Sind u 19. veku, tokom jedne pobune. Da bi se našalio, poslao je telegram u London, sa rečju „Peccavi", što znači „Zgrešio sam". Divna stvar nije bila što je mogao da napravi šalu na latinskom, već to što su je njegove kolege u Londonu razumele. Moj unuk uči grčki već dve godine. Možda još ne može da čita Homera u originalu, ali razvio je razumevanje grčke civilizacije. To je deo nečega što se zove „enciklioza", što znači „kružno obrazovanje", a iz te reči potiče i izraz „enciklopedija".

Ljudi su religiozne životinje. Psi nisu religiozni. Istina je da oni laju na mesec, ali to verovatno nije zbog religije. Ljudi imaju tendenciju da traže razlog u situacijama u kojima se nađu. Postoji divna rečenica, pripisana G. K. Čestertonu: „Kada ljudi prestanu da veruju u Boga, to ne znači da više ne veruju ni u šta; to znači da veruju u sve." Vladar sveta ne može da eliminiše religiju. Možete da budete ateista ili nevernik, ali morate da shvatite da većini ljudi jednostavno treba neko versko ubeđenje.
Karl Marks je kazao da je religija opijum za mase – da ona drži narod utišan. Ali ona može da bude i kokain za mase. Ona ima dvostruku funkciju – odgovara na pojedina fundamentalna pitanja i ponekad ih tera da idu u borbu sa nevernicima. To je odlika čovečanstva na isti način na koji su ljudi jedina vrsta koja ume da voli.
Na kraju, da sam vladar sveta, naterao bih sve ljude da pročitaju sve moje knjige, kako bi postali jednako pametni kao ja i kako ne bi verovali da svetu treba vladar!

Izvor: Nedeljnik.rs
 
UREDNIK
Učlanjen(a)
27.06.2011
Poruka
10.549
Umberto Eko je naučio svet šta da misli o zaverama i fašizmu


umberto-eko-je-naucio-svet-ta-da-misli-o-zaverama-i-fasizmu-body-image-1456310115-size_1000.jpg

Foto: Walter Mori/Mondadori Portfolio via Getty Images

Ime ruže i Fukoovo klatno, dva najpoznatija romana Umberta Eka, koji je preminuo u petak u 84. godini, otkrio sam na prvoj godini studija. Prodavac polovnih knjiga parkirao je svoj sto od plastičnog laminata pretrpan izloženim džepnjacima ispred univerzitetske biblioteke u kojoj sam radio, te sam mu prišao da bih pregledao njegovu robu, dokono podigavši Ekovo Ime ruže. Prodavca sam pitao ima li nešto borhesovski, a on je pokazao na knjigu u mojoj ruci: "Upravo je držiš, sinko." Potom je dodao: "Ali lično više volim ovu" i pružio mi Fukoovo klatno. Nekako sam uspeo da odem kući s obe knjige u svom vlasništvu.

Ime ruže je nesumnjiva posveta velikom Borhesu. Objavljen 1980. godine i hvaljen u čitavom svetu, Eko svoj monaški krimić smešta u lavirint od biblioteke u benediktanskoj opatiji po imenu Aedificium, a u kojoj se nalazi izgubljeni drugi deo Aristotelove Poetike (deo o komediji). Čuvaju ga jedine dve osobe koje znaju da se kreću po njoj — njen bibliotekar, Horhe od Burgosa, i njegov asistent.

Za razliku od Borhesa, Eko nije bio genijalni bibliotekar već proslavljeni semiotičar — "najvažniji predstavnika semiotike od smrti Rolanda Barta", napisao je recenzent u Njujork Tajmsu 1983. godine. Eko se tek u Fukoovom klatnu, svom drugom romanu, razmahao svojim znanjem o semiotici. U njemu troje ne mnogo bitnih urednika jedne ne mnogo bitne izdavačke kuće odlučuju da skroje sopstvenu teoriju zavere (nazivaju je "Planom") i usput se upletu u prave zavereničke planove tajnih društava za vladavinu svetom. Internet je stvoren za knjige kao što je ova: prvi pasus je na neprevedenom hebrejskom. U knjizi imate izukrštane reference na Vitezove Templare, Bogumile, teluričke struje i Mikija Mausa. Entoni Barždis tvrdio je da joj je potreban indeks. Salman Rušdi ju je nazvao "prozom o stvaranju bezvredne proze koja se potom svesno pretvara u tu istu bezvrednu prozu." Eko ju je zvao trilerom. Za mene je bila uzbudljiva, ali ne toliko zbog zapleta koliko zbog potrage za njenim ezoteričnim referencama.

Fukoovo klatno je pokazalo i koliko smešna erudicija ume da bude. Za zaplet je ključan kompjuterski program koji nasumično kombinuje tekst ubačen u njega, stvarajući neverovatne nove narativne tokove: junaci mešaju odlomke iz Kabale i automobilskog priručnika, a rezultat je da pogonska osovina automobila postaje savremeno Drvo života (čiji se crtež pojavljuje na uvodnim stranicama knjige). Pitam se je li ova ideja nastala tokom jednog od dugih noćnih izlazaka sa njegovim studentima, što mu je bio omiljeni običaj. Koliko je velikih književnih ideja u stvari nastalo tokom sličnih pijanih noći?

Nedugo nakon što sam pročitao Fukoovo klatno, na engleskom je izašao njegov peti roman: Tajanstveni plamen kraljice Loane. Bukvalno sam ga se dokopao iste nedelje kad je trebalo da diplomiram, ali ga nikad nisam završio. Pošto više nisam bio student, želeo sam da se što više udaljim od udobnosti akademskog života, za koji se prilično vezivalo Ekovo zanimanje za semiotiku i značenje, i preselim u Njujork, gde ljudi svakodnevno žive u umereno ekstravagantnom simbolizmu.

Ali Eko je ostavio traga na meni. Nikad ne preskočim nepoznatu referencu, već njeno značenje tražim u toku čitanja. Naravno, danas je sa Vikipedijom to mnogo lakše. Ne iznenađuje zato da se i sam pisac zanimao za ovaj sajt, pišući u svojoj redovnoj kolumni za italijanski časopis L'Espresso o potrebi da se sačuva integritet Vikipedije nakon što je njegova sopstvena odrednica bila ispunjena lažnim informacijama. "Kolektivna kontrola može biti garancija da će činjenice kao što je smrt Napoleona uvek biti tačne", napisao je on, "ali to umanjuje njenu sposobnost da od laži i glasina zaštiti moju sopstvenu odrednicu."

A onda je prošle godine Eko iznenada i neočekivano ponovo ušao u moj život kada je politički urednik Slejta Džamel Bui, napisavši članak pod naslovom "Donald Tramp je fašista", citirao Ekov esej iz 1995. godine objavljen u Njujork rivju of buks, "Ur-Fašizam", kako bi potkrepio svoju tvrdnju. Eko, Musolinijev pristalica u detinjstvu, sarkastično se priseća svog detinjeg ponosa kad je osvojio prvu nagrada na takmičenju u pisanju sastava: "Elaborirao sam popriličnim retoričkim umećem na temu: 'Treba li da umremo za slavu Musolinija i besmrtnu sudbinu Italije?' Moj odgovor bio je pozitivan. Bio sam pametan dečak." Eko je veći deo svog života proveo pobijajući taj argument, a u "Ur-Fašizmu" upozorava na 14 znakova fašističke ideologije, među koje spadaju Kult tradicije i ličnosti, Opsesija zaverama neprijatelja i Prezir prema slabašnima. Ova lista praktično je već spremna za štikliranje, a Bui ubedljivo tvrdi da Donald Tramp zadovoljava pola od tih 14 tačaka. Članak je postao viralan, a Eko se odjednom vratio u moj fid, iskorišćen za dokazivanje da jedan od najozloglašenijih predsedničkih kandidata u američkoj istoriji nije ništa bolji od Musolinija ili čak Hitlera.
Izgubivši Eka, ne samo da smo izgubili Borhesovog naslednika (a na vidiku još nemamo Ekovog), već i um koji je oblikovan starijim načinom učenja: starovremenim istraživanjem i metodama katalogizacije. Te alatke danas uzimamo zdravo za gotovo jer su nam nadohvat ruke, ali lično osećam veliko strahopoštovanje prema nekom kao što je Eko, koji je znao da kopa duboko i bez njih. Voleo bih da sam bio njegov student. Jedna od njegovih najranijih knjiga, Kako napisati tezu, prevedena je na engleski tek prošle godine. Kritičar Hua Hsu, koji piše za Njujorker, istakao je neke njene anahrone savete, kao što su korišćenje rokovnika za vođenje evidencije o izvorima, ali čak i on priznaje da je Ekov značaj bio veći od davanje korisnih, mada zastarelih smernica. "Knjiga Kako napisati tezu", piše on, "ne govori samo o ispunjavanju zahteva za sticanjem titule. Ona govori i o sučeljavanju različitosti... i skromnom mirenju sa 'svešću o tome da svako može da nas nauči nečemu'. Ona zagovara neku vrstu samoostvarenja, vere u integritet sopstvenog glasa... i shvatanje sebe dovoljno ozbiljno da potražite nepoznati i potencijalno osvešćujući tip mentorstva."

Možda bi mi knjiga Kako napisati tezu bila korisnija tokom studija umesto njegovih debelih proznih dela, ali upravo sam u njima pronašao neočekivanog profesora, spremnog da mi ponudi enciklopediju pravo iz svog mozga kako bi mi pomogao da počnem da sastavljam svoju, i da pronalazim zadovoljstvo i poeziju u odrednicama koje budem uvrštavao. "Miki Maus može da bude jednako savršen kao japanski haiku", izjavio je jednom Eko. Meni i mnogim drugima on će nedostajati da bi nam pokazao kako.


Izvor: VICE
 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Umberto Eko i njegova antibiblioteka ili zašto su nepročitane knjige vrednije za naše živote od pročitanih

eko-2-725x42916fe3eb4fa659018.jpg


„Zbog našeg znanja – stvari u koje smo sigurni – svet se kreće u pogrešnom smeru i sprečava nas da razumemo i učimo“, napisao je Linkoln Stefens u svom eseju 1925. godine. Istina sa kojom smo se upoznali još u Platonovoj alegoriji o pećini jeste da „većina ljudi ne samo da se oseća ušuškano u svom neznanju, već su i neprijateljski raspoloženi prema svima koji to žele da istaknu“. Nauka se vodi „temeljnim i nesvesnim neznanjem“, dok nas duhovni put opominje da se suprotstavimo iluziji temeljnog razumevanja, da se držimo dosadašnjih saznanja, našeg nepotpunog, nesavršenog znanja, kao što se držimo i samog života.
Konture koje poznajemo samo su siluete osvetljene beskonačnom svetlošću nespoznatljivog, nasuprot platna shvatljivog. E. F. Šumaher izneo je tezu o ovoj čudnoj dinamici da „razumevanje onoga koji spoznaje mora biti adekvatno stvarima koje se spoznaju“. Ali kako možemo da prigrlimo svoju neadekvatnost i da pregovaramo sa večnom tenzijom između poznatog i nepoznatog, onoga što je moguće spoznati i onoga što nije?
Libansko-američki naučnik, statističar i esejista Nasim Nikolas Taleb istražuje ova pitanja u svom modernom klasiku „Crni labud – uticaj veoma neočekivanog“. U toj knjizi Taleb ispituje nepoznato i nepredvidivo, događaje koji izazivaju duboke promene i našu (ljudsku) tendenciju da ih objašnjavamo činjenicama u okviru našeg ograničenog znanja. Taleb koristi Ekov neobičan odnos prema knjigama i čitanju kao parabolu „najplodonosnijeg odnosa prema znanju“:
„Umberto Eko, legendarni književnik, pripada maloj grupi naučnika koji poseduju enciklopedijsko znanje i uvid u stvari. Pisac je vlasnik velike biblioteke (koja sadrži čak 300 hiljada knjiga) i razdvaja posetioce u dve kategorije: one koji reaguju „Oh! Signore professore dottore Eko, kakvu biblioteku imate! Koliko ste knjiga odavde pročitali?“ i drugu grupu, manjinu, koja shvata da privatna kolekcija knjiga nije hrana za ego već alat za istraživanje. Pročitane knjige su manje vredne u odnosu na nepročitane. Biblioteka treba da sadrži i literaturu koja vam nije poznata i koju tek treba da istražite, naravno u odnosu na finansijske mogućnosti. Znanje se akumulira iskustvom i godinama, te će nepročitana literatura vremenom početi da vas „posmatra preteći“. Nazovimo te nepročitanje knjige antibibliotekom.“
Umberto Eko se bavio zanimljivim odnosom poznatog i nepoznatog u ljudskoj svesti i našom kompulsivnom tendencijom da „popunjavamo rupe“ u našem znanju, koristeći stvari koje su spoznatljive i njima zamenjujući ono što ne možemo da razumemo.
Taleb dodaje da je naša namera da često tretiramo znanje kao privatno vlasništvo, da ga štitimo i čuvamo. Znanje za nas često predstavlja ukras, koji nam omogućava da rastemo u društvenoj hijearhiji. Ljudi se ne šetaju sa „anti-biografijama“ govoreći nam šta nisu pročitali ili studirali ili iskusili (to je posao za njihove konkurente), ali bilo bi lepo da to ponekad čine.
Taleb konstatuje da se njegov „Crni labud“ tiče našeg „nerazumevanja verovatnoće iznenađenja“, baš zbog toga što često podcenjujemo ono što ne znamo, a ono što znamo smatramo „ipak malo ozbiljnijim“. Taleb zamišlja savršen tango sa znanjem:
„Nazovimo ovo antinaučnikom – onaj ko se koncentriše na nepročitane knjige, onaj ko ne tretira svoje znanje kao blago ili vlasništvo, ili alat za izgradnju samopoštovanja, što je odlika skeptičnog empiričara.“

Maria Popova
(Prevod Marija Muzdalo)
izvor: brainpickings.org
 
Natrag
Top