Turizam prirodne ljepote i spomenici Makedonije

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Makedonijasunce i nasmijani ljudi




“Skopje ima mikroklima, izgor leto kocan zima
gradski cigli goli brda, sino nebo, zemja tvrda
Maten Vardar brzo tece, tajni nosi, vreme vlece
Skopje pravi padni stani, ima devet luti rani
Skopje ima slavni mala -debar mala nije sala
Skopje java brzo konjce, a bre momce makedonce

Nasmevni se, ne beri gajle, namigni mi, ajde nazdravje, Skopje!”
Skopje, Leb i sol
Žuto makedonsko sunce dočekalo nas je osim u punoj snazi na nebu (termostat je pokazivao ugodnih 34 stupnja) također i na visokom barjaku na samom graničnom prijelazu. Ispred nas samo nekoliko automobila a mi optimistični jer smo srpsku granicu prošli bez zastoja za svega nekoliko minuta. Ni ovo neće biti predugo – razmišljamo već dosta umorni nakon osmosatnog putovanja od Osijeka preko Vukovara i Šida autocestom do Beograda pa dalje na jug do Niša i same granice.
Ali avaj! – nakon 15-minutnog čekanja da nam carinik kroz prozorčić vrati putovnice shvaćamo da nešto nije u redu. Kompjutor nam ne radi – odgovara na naša pitanja – Morate čekati da se popravi. Ovo ne sluti na dobro, umor i vrućina uzimaju danak i mi na samom cilju postejemo jako nervozni. Nakon jednosatnog čekanja ipak nam vraćaju dokumente iako kompjutor nije “proradio”, valjda ovo ne ostavlja dobru sliku za turizam pa nas ipak puštaju.
Ubrzo zaboravljamo čekanje i hitamo prema prvom odredištu u Makedoniji – glavnom gradu Skopju. Grad s oko 600.000 stanovnika podijeljen je geografski i politički (podsjetio me u tom smislu na Mostar) na “makedonski” i “albanski” dio. Danas stanovnici žive u miru iako je zadnjih desetljeća bilo i velikih nacionalnih problema.
Skopje je novoizgrađeni grad jer je 1963. godine uništen u velikom potresu koji je potpuno promijenio sudbinu grada. 26. srpnja 1963. u 5,17 grad je pogodio razoran potres a tome svjedoči i ura na staroj željezničkoj stanici koja se zaustavila u toj stravičnoj minuti. To je jedna od rijetkih građevina koje su ga preživjele.


Pogled na grad s tvrđave Kale


Gradom protiče rijeka Vardar i dijeli ga na sjeverni i južni dio, a ponad nje dominira stara utvrda Kale, danas u fazi rekonstrukcije, s koje se pruža prekrasan pogled na grad. Desno, na najljepšem mjestu na brdu, Američka ambasada koja podsjeća na bunker. Kažu, ukopana sedam katova. Sad smo sigurni, kad su oni ovdje – šale se domaći.


Kameni most preko Vardara


Uz rijeku Vardar uz samu obalu puno gradilišta. Što se to gradi? – pitamo se. To naš premijer podilazi raji – šali se naš domaćin Žarko koji nam detaljno priča planove o modernizaciji grada. Ljuti se pomalo što osim u novo kazalište, zgradu vrhovnog suda, novo ministarstvo ili još jedan mega-veliki spomenik nekom nacionalnom heroju ili svecu nije pronađeno novaca i za izgradnju cesta koje u Makedoniji nisu baš u najboljem stanju. On redovno putuje 180 km u pravcu Skopje-Ohrid i zna koliko bi nova autocesta značila za razvoj države.


Zgrada vlade


Priča nam o ekonomskoj situaciji. Prosječna plaća je viša od 300 eura ali to je malo napuhano zbog prevelikog velikog državnog aparata koji dobro živi – kaže. Ostali se teško bore na tržištu. Zapadna Makedonija je najrazvijeniji dio, a da bismo vidjeli težak život, treba otići u istočni dio države.
Dok Žarko priča o ekonomskoj situaciji mnoge nam stvari zvuče poznato – ništa se valjda ne nauči iz tuđih pogrješaka, moraš izgleda iz vlastitih. Čak i odnosi sa susjedima poznati – imali su problema i s Albanijom i Bugarskom, a s Grčkom spor oko imena još uvijek traje.


Glavni skopski trg


Kasnije će nam simpatična liječnica Sonja s Ohrida objasniti i stanje u zdravstvu. Jadan onaj koji se razboli – gorko-slatko se smije dok komentira stanje. Mi pripadamo nekom srednjom sloju ( i ona i muž su liječnici) al` narod živi loše – kaže. Razmišljali su i o odlasku iz zemlje, ali to je velika odluka na koju još nisu spremni. Sonja obožava Hrvatsku, najviše Zagreb. – Kod vas i zrak drugačije miriši – smije se. Redovno gledamo vašu televiziju preko satelita, češće nego našu – govori mi na odličnom hrvatskom koji je među zadnjim generacijama učila u školi. Učila je doduše srpsko-hrvatski, ali televizija je pomogla da hrvatski priča danas odlično.
I Sonja je vesela i nasmijana, kao uostalom i većina ljudi s kojima smo kontaktirali. Ovo sunce djeluje tako na ljude, ali mora biti još nešto razlog, jer imamo i mi sunce ali nismo ovako ljubazni i uvijek nasmijani – razmišljam, nadajući se da ću u ovih nekoliko dana otkriti njihovu tajnu.
U Skopju nas je, naravno, najviše privukla stara orijentalna čaršija gdje se osjeća da je Makedonija bila više od 500 godina pod Turcima. Djelomično je izbjegla razaranje i tu je sada centar noćnog života. Iako pripada albanskom dijelu grada, navečer svi mladi hrle ovamo, jer su tu kafići i najbolji ćevapi u gradu. Terase su pune iako je sredina tjedna i uskoro će ponoć. Čaršija za koju kažu da je najveća na Balkanu stara je preko tisuću godina i bila je poznato sjecište trgovačkih putova u koju su rado navraćali i stari Dubrovčani.


Iz brojnih čaršijskih čevabdžinica dopiru zamamni mirisi


U gradu je još uvijek sparno i zagušljivo, a mi smo se zadržali duže nego što je planirano. Napuštamo Skopje i vozimo dalje prema jugu na jezero u grad Ohrid gdje stižemo dobrano iza ponoći. Nadamo se da hotelska recepcija radi cijelu noć, pa usred smo turističke sezone, tješimo se.


Pogled na ohridsku čaršiju


Ujutro odmorni i spremni za nove podvige krećemo u istraživanje grada Ohrida. Vidi se da je tu turistička meka, grad je uredan, puno je trgovina i turista, da ne znam da sam na jezeru pomislila bih da sam na našoj obali, u Crikvenici možda. Tek stara gradska jezgra pod zaštitom UNESCO-a otkriva orijentalni duh grada. Stari grad je dobro očuvan. Spomenici sežu još od antičkog doba kao što je odlično sačuvano kazalište gdje se i danas održavaju razne predstave i koncerti.



Kazalište iz rimskog doba



Glavna trgovačka ulica


Visoko na brdu dominira tvrđava, a u gradu su brojne crkve koje svjedoče o dubokoj religioznosti naroda. Kažu da je nekada oko Ohrida bilo ravno čak 365 crkava, danas ih ima još 50-tak. Grad i njegova okolica sasvim opravdano nose naziv makedonski Jeruzalem. Grad je postao poznat u srednjem vijeku tijekom 9. i 10. stoljeća kada postaje centar slavenske pismenosti. Prvo sveučilište na Balkanu tada je osnovao sv. Kliment Ohridski, a tisuće učenika koji su se u njemu školovali širili su dalje pismenost i kulturu.


Ulaz u stari grad - čaršiju



Unutrašnjost gospodske kuće stare 150 godina, danas muzej



Pogled odmah privlače stropovi oslikani cvjetnim motivima



Tipična arhitektura u starom gradu


Našu pažnju u šetnji starim gradom privukla je i trgovina gdje se prodaju bakreni predmeti. Odmah uz prozor smjestio se majstor-umjetnik Marinov koji s jednim okom budno pazi što se na ulici događa, a drugim pazi da uredno nakvrcka ukrase na novom tanjuru. Priča nam da je on treća generacija koja radi s bakrom. Doduše, njegovi djed i pradjed su izrađivali i popravljali kazane za rakiju, ali danas se od toga ne može živjeti. Ima desetak godina da je počeo praviti nakit. Ispočetka na strojevima, ali ih je sve bacio i odlučio zaploviti nesigurnim umjetničkim vodama. Položio je nekoliko tečajeva čije diplome je ponosno objesio na zid i danas izrađuje osim nakita još i svjećnjake, lampe i satove te replike starog oružja.


Trgovina je prepuna zanimljivih predmeta



Bakreni ukrasi su i na fasadi



U Nacionalnoj radionici za stari papir mladi majstor
objašnjava kako se nekada pravio papir



Tu je i replika gutenbergovog stroja, a za 1 e.
možete kupiti i otiske starih biblija ili grafike


Uzdahe i užitak za sva čula bojom, zdravim izgledom i mirisom izazvala je ohridska zelena pijaca.
- Mama, što to tako fino miriše? – upitao me sin. – Dinje – kažem ja i čudim se što i naše tako ne mirišu. Dok se mi divimo povrću i voću (Vidi, ove lubenice imaju sigurno 20 kila! – sav oduševljen viče sin) obratila nam se zgodna crnka: – Iz Hrvatske ste? – pita ljubazna piljarica na odličnom hrvatskom – imam ja rodbine u Zagrebu, dolaze k nama svako ljeto tu dolje na jug, mi smo iz Gevgelije.
- Ne, nisam bila skoro u Hrvatskoj, zadnji put još prije rata. Ne možemo zbog zemlje, uzgajamo bostan, grožđe i zimski kupus. Posla ima cijele godine na zemlji, a izvozimo i kod vas – odgovara nam nasmijana, dok guli i čisti od koštica dinju čijem mirisu na kraju nismo mogli odoljeti pa smo je zamolili da nam jednu razreže da je probamo.
Ah miline! Dinja nikada nije bila moje omiljeno voće, al` ova je k`o med – još da je bila hladna! Dok punih usta mljackamo i hvalimo okus, pozdravljamo gospođu i njenog muža i najavljujemo povratak u nedjelju ujutro da napunimo gepek u povratku kući.


Obilje voća i povrća


Na kraju smo kupili dvije lubenice – jednu od 11 i jednu od 17 kg, 4 dinje, nekoliko kila patlidžan-paradajza (taj najbolje rodi tu na jugu, kažu) i nekoliko kila pravog patlidžana.
Valjda nas neće carina gnjaviti – pribojavamo se, jer smo u povratku kod Leskovca u Srbiji kupili i dvije vreće paprike (crvene za ajvar i žute babure).
Osim betonskih klupa s povrćem i voćem nađu se na pijaci, naravno, i štandovi s “drangulijama” – uvoz iz Kine i Turske, nema-čega -nema, pa i “originalnih” parfema po posebno povoljnim cijenama. Turistima to ne smeta – muvaju se okolo i cjenjkaju za sve, iako je ionako smiješno jeftino za naše prilike.
Makendonski novac su denari. Cijene povoljnije nego kod nas skoro duplo (ako ne i više) u nekim područjima. Noćenje s doručkom u odličnom hotelu s prostranim sobama i solidnim švedskim stolom 25 eura po osobi. Malo manje od toga smo plaćali privatni apartman u blizini Splita. Obilan ručak (predjelo, glavno jelo, desert, piće) za troje do 150 kuna. Ledena kava na ohridskoj rivi 8 kuna. Kilogram ovčjeg mekog sira u trgovini 25 kuna, lubenica na tržnici 2 kune, patlidžan srednje veličine komad 0,80 kuna.
Imali smo sreću da je Vlatko Stefanovski održavao koncert u Ohridu u poznatom beech clubu Cuba Libre gdje je uz veliku podršku publike izveo svoje najveće hitove: Jovano, Kao kakao, Skopje. Fenomenalne Vlatkove bravure na gitari rado smo poslušali i prizvali uspomene na neko prošlo doba kada su svi obožavali Leb i sol. I inače se u gradu tijekom ljeta održava puno kulturnih i glazbenih događanja, kao što i priliči najturističkijem mjestu u Makedoniji.


Riva u gradu Ohridu



Jedna od brojnih plaža


Glavni mamac za turiste je svakako samo Ohridsko jezero, jedno od najstarijih i nabistrijih tektonskih jezera na svijetu za koje biste, da ne znate, rekli da je more. Plavi se naime kao i Jadransko. Ohridska rivijera nije predugačka, 50-tak kilometara, ali ima puno uređenih i lijepih plaža, a voda je bistra i čista. Raj za ribe i čuvene ohridske pastrve, endemičnu i zaštićenu vrstu koja mijenja boju mesa od bijele do crvenkaste poput lososa tijekom godine. Danas je njen izlov zabranjen pa se uglavnom konzumira pastrva iz ribnjaka.


Ulaz u manastirski kompleks Sv. Naum nastao uglavnom u 15.st.


Gotovo svaki posjetitelj Ohridskog jezera zaputi se i do same granice s Albanijom gdje se na stijeni ponad mora smjestio jedan od najčuvenijih i najstarijih manastira – Sv. Naum. Manastirski kompleks danas je prilagođen turistima pa se u okviru njega nalazi i restoran i hotel, ali svejedno se u samoj crkvi u polumraku među freskama starim više od 1000 godina može osjetiti tajnovitost i mističnost Bizanta.


Crkva potječe iz 900. godine, a u njoj je Sv. Naum i pokopan



Unutrašnjost je bogato ukrašena freskama i ikonama



Stoljetne grede su oslikane crveno-zelenim motivima



Za strance je ulaz besplatan a domaći za nešto denara
moraju kupiti svijeću koji odmah zapale



Turista ima iz cijelog svijeta, ovi su iz Poljske


Granica s Albanijom danas je otvorena, ali kako kaže čiča Jordan koji nas je do manastira provozao barkom, uglavnom Albanci dolaze k njima. Godinama su tužno vojnici pogledavali dalekozorima na naumske plaže i kupače dok su čuvali albansku granicu u betonskim bunkerima kojih je bezbroj. Tako nam priča Jordan koji je cijeli život proveo kao čuvar turističkog kompleksa. Ne žali se na malu mirovinu, jer nešto se zaradi i vožnjom brodice. Sretan je da su mu djeca zdrava i imaju posao.


Kapetan barke Jordan koji svako ljeto prevozi turiste do manastira


U podnožu Sv. Nauma nalazi se i ulaz u Nacionalni park Galičica gdje je bajkoviti izvor rijeke Crni Drim. Drim izvire tek jedva kilometrar uzvodno i možete ga posjetiti jednino čamcima na vesla kojih ima nekoliko spremnih za turiste. Naš veslač je ujedno i vodič kroz park te nam je detaljno opisao sam krajolik.


Ulaz u nacionalni park

Rijeka me je svojom zeleno-tirkizno-plavom ljepotom i pješčanim dnom odmah podsjetila na naša Plitvička jezera. Izvora koji pune Crni Drim je bezbroj, a voda čak izvire i iz samog dna. Mjestimično možete vidjeti male pješčane vulkane iz kojih izlazi voda i koji kao da vriju na dnu rijeke. Činilo nam se da su nadohvat ruke, a bili su duboko i do tri metra, toliko je voda bistra. Ime “crni” Drim je dobio zahvaljujući endemskoj algi crne boje koja mjestimično pleše svoj zavodljivi ples na dnu rijeke.


Priroda u ljepoti ovdje nije škrtarila



Vodič-veslač strpljivo objašnjava i odgovara na naša brojna pitanja


Crni Drim je jako neobična rijeka koja ima dva ušća. Prvo je manje od 1 kilometra udaljeno od samog izvora podno planine do ulaska u Ohridsko jezero. Rijeka potom doslovno teče kroz cijelo jezero da bi opet iz njega izašla kod grada Struge. Konačno se Crni Drim spaja s Bijelim u Albaniji i ulijeva se u Jadransko more. Voda iz rijeke je puna vapnenca i iz nekog razloga ne miješa se s vodom iz jezera dok protječe kroz njega. Kažu da se iz aviona može lijepo vidjeti tok struje jezerom. Kod Struge Drim svom silinom opet izlazi iz jezera i postaje rijeka. Voda u rijeci ima stalnu temperaturu i ljeti i zimi oko 9 stupnjeva i nikada se ne ledi čak i kada su niže temperature u okolici pa park radi i zimi.


Autentični ohridski biseri s certifikatom


Pričati o Ohridskom jezeru i ne spomenuti čuvene ohridske bisere čini mi se nedopustivim. Ako mislite da su to biseri koje se vade iz školjki, varate se, oni se zapravo rade od krljušti endemične ribe plašice. Svakih je nekoliko godina “berba” ove ribe od koje se zatim posebnim postupcima “kuhaju” biseri. Tajnu proizvodnje originalnih bisera iz jezera danas čuvaju samo tri ohridske obitelji koje se tim poslom bave već stotinu godina. Jedna od njih je i obitelj Risteski koja ima svoj štand u okviru nacionalnog parka. Proces proizvodnje bisera se nekada ljubomorno čuvao pa ako jedna obitelj nije imala muškog nasljednika, zet se birao isključivo iz preostale dvije kako bi tajna ostala sačuvana.


Štand s biserima obitelji Risteski u NP


Teško se boriti protiv lažnjaka – priča nam naš vodič. – Danas vladaju biseri iz Kine i teško ih je razlikovati od naših koji se ipak prepoznaju po posebnoj težini svakog bisera. Cijene nakita koji se najčešće kombinira sa srebrom nisu prevelike, za 40-50 eura može se naći lijepa biserna ogrlica što je ipak višestruko skuplje od onih “ohridskih bisera” s pijace
.

Ponovno rađanje Crnog Drima iz jezera


Od mjesta u okolici Ohrida moram spomenuti grad Strugu, mjesto gdje Drim ponovo “izvire” iz jezera i koje je uz grad Ohrid najveće na jezeru. Uz samu obalu Drima smjestila se nepregledna kolona terasa gdje je uz prirodnu klimatizaciju od hladne rijeke ugodno popiti kavu i za najvećih podnevnih vrućina.


Iako je voda hladna mladi rado skaču s mosta.
Nije da je baš kao mostarski, ali gledalaca uvijek ima...


U blizini Struge su i čuveni Vevčanski izvori udaljeni 20-tak kilometara. Vevčanska država, kako se domaćini vole šaliti, je malo makedonsko selo, enklava, u dijelu gdje živi albansko stanovništvo. Uz uređene staze uz cijeli splet izvora, potoka i potočića u hladu šume ugodno je provesti sat vremena, a poslije posjetiti jedan od dva odlična etno-restorana u selu.


Radi ovog restorana se dolazi i iz 25 km udaljenog Ohrida

Mi smo po preporuci posjetili “Domaćinsku kuću” u kojoj se spravljaju, a što drugo, domaći specijaliteti. Najviše nas je oduševila salata kojom se u Makedoniji počinje jelo, za razliku od nas gdje je to tradicionalno juha. Uz svježu rajčicu, papriku (obavezno ljutu i slatku), luk, kupus, masline i krastavce nudi se i svježi meki bijeli sir od kravljeg ili miješanog kravljeg i ovčjeg mlijeka. To su sirevi koji se pripremaju u Makedoniji od davnina. Tvrdi sirevi nisu baš tradicija i često ih zovu jednostavno “žuti sir”. Mene je najviše dojmio domaći pinđur i torta (musaka) od patliđana. Nasmijani i ljubazni konobar Krste nam je preporučio i kućno, sasvim solidno, vino temjaniku koje uz ostale namirnice pripremaju vlasnici objekta. Stanovnici sela pokušavaju, za sada u začecima, oživjeti Vevčane seoskim turizmom i nadam se da će u tome uspjeti.


Ovo je tek makedonsko predjelo



Tikveška vinarija ima navodno novog vlasnika koji je osim u kvantitet
konačno odlučio ozbiljnije ulagati i u kvalitet vina.


Ona izreka da svemu lijepom brzo dođe kraj, zaista je istinita, tako je i naš boravak u Makedoniji prošao u trenu. Napuštamo Ohrid, a pred nama u povratku prema Skopju je još jedna planirana destinacija - Mavrovsko jezero.
Za razliku od Ohridskog, ono je umjetno jezero nastalo prije 50-tak godina izgradnjom brane za potrebe hidrocentrale. Smješteno visoko u brdima na visini od oko 1200 m pogodovalo je razvoju turizma pa je sada tu centar zimskog turizma. Tu su smješteni brojni hoteli i vikendice i uređene su skijaške staze. Čuli smo da je pogled s vrha planine Bistre na 1800 m upravo spektakularan pa smo se poželjeli žičarom popeti na sam vrh. Nažalost, ovaj put nismo bili sretne ruke. Kako nam je objasnio ljubazni recepcioner hotela (koji usput-budi-rečeno prati našu nogometnu ligu), ove se godine za razliku od prošle žičara uključuje samo za veće grupe turista uz prethodnu najavu upravi. Našu malu tročlanu ekspediciju teško je nazvati “većom” pa smo pomalo razočarani napustili selo Mavrovo. Utješili smo se odličnom kavom i divnim pogledom s terase hotela na samo jezero. Nekoliko dana kasnije u Jutarnjem čitam da je i “bjegunac” Lino Červar ovdje na pripremama sa svojim novim klubom.


Pomalo jezu izaziva ova potopljena crkva u Mavrovskom jezeru


Dok smo napuštali Makedoniju, pokušavala sam konačno dokučiti tajnu vedrog raspoloženja i osmjeha kojim ovaj narod nagrađuje slučajne prolaznike. Nisam uspjela do kraja shvatiti, možda naprosto nisu izgubili vjeru u bolje sutra?
izvor:prozorudom


Na Prespanskim jezerima

prespa.jpg



Reportaža

Tanya Mangalakova - Dva jezera (Veliko i Malo) čine prirodnu granicu između Grčke, Makedonije i Albanije. Radi se o divljoj i nezagađenoj planinskoj zoni, okarakteriziranoj velikim emigracijama, a koja se danas nada razvoju održivog turizma. Nalazimo se na Ailovom ostrvu, na jezeru Mala Prespa, u Grčkoj, nedaleko od granica sa Albanijom i Makedonijom.
Tu su i ostaci srednjovjekovnog grada u kojem je, prema mišljenju grčkog arheologa Mutsopulosa, pokopan bugarski car Samuil. Na ovom mjestu od 1997. godine grčka vlada razvija program alternativnog turizma, zahvaljujući kojem jedan broj lokalnih porodica sprovodi nemali broj aktivnosti. Ispred crkve “Sveti Ahil” postavljena je ploča koja pojašnjava istoriju hrama na grčkom i engleskom jeziku. Riječ “Bugarska” koja se odnosi na sam nastanak crkve, a na kojoj je insistirao lično car Samuil krajem 10. vijeka, na ploči je prebrisana.
Na ostrvu se nalazi i hotel čija je upraviteljica Vera ovdje stigla 1985. godine iz Kočana (Makedonija), nakon što se udala za mještanina Kostu. Njihov gost je tokom arheoloških iskopavanja bio pominjani arheolog Mutsopulos. Već osam godina se na ostrvu organizuju i susreti umjetnika iz cijele Bugarske.
Obraćam se jednom ribaru na bugarskom jeziku koji izvlači na obalu mrežu punu šarana. Šezdesetogodišnji Stavros mi govori da dolazi iz mjesta Nivitzi (Psarades na grčkom). Kaže da u jezeru ima puno šarana ali i drugih vrsta riba.
Na ostrvu danas žive 22 osobe koje se uglavnom bave ribolovom dok neki od njih rade i u Verinom hotelu. Žene koje prave ajvar kuhajući papriku i patliđane na otvorenom govore mi kako mladi ljudi odlaze odavde u mjesta kao Kostur, Lerin i German, u potrazi za poslom. Ova zona je u Grčkoj poznata po uzgoju graha koji se na tržištu prodaje za 5 eura po kilogramu.
U obližnjem mjestu German (Ayios Germanos) nalazi se crkva koja datira iz 11. vijeka a u kojoj je nađen natpis cara Samuila, koji se odnosi na grob njegovih roditelja. Crkva je obnovljena, a iza ikonostasa napisana su imena donatora: Ognen, Mile, Tvetko, Yovan, Karamfil... sve slavenska imena.
Regija između dva prespanska jezera (Veliko i Malo) je prirodna granica između Grčke, Makedonije i Albanije. Područje je proglašeno nacionalnim parkom, s obzirom na prisutnost rijetkih ptica kao što su pelikani. Izgradnja objekata duž obale jezera je zabranjena, i to je doprinijelo očuvanju ekološke ravnoteže mjesta. Mještani se nadaju kako će biti otvorena slobodna tranzitna zona u dužini od 20 kilometara što bi dozvolilo brodovima da mogu napraviti puni krug oko jezera.
Mala Prespa, Albanija
U regiji Mala Prespa u Albaniji, postoji devet naselja u kojima živi oko pet hiljada ljudi, od kojih se neki izjašnjavaju kao Bugare, a drugi kao Makedonci. Sela imaju dvostruke nazive: Gorna Gorica/Gorica madh, Dolna Gorica/Gorica Vogel, Tuminetz/Kalamas, Glubochani/Golumboc, Shulin/Belas, Pustec/Liqenas, Tzerie/Cerie, Zarnovsk/Zarosho, Lesko/Lepis. Mala Prespa (na albanskom Liqenas) je rezervat u kojem žive pelikane, guske, ribe. Priroda je očuvana i ne grade se hoteli. Ceste su ovdje lošije nego u susjednoj Grčkoj, ali neki napredak je vidljiv i danas.Ranije je cesta do tih devet sela bila gotovo neprohodna a sada je već spremna za asfaltiranje.
U gotovo svakom mjestu na obali danas se nalaze mali hoteli. Ovdašnji planinski teren nije jako plodan i teško je zadovoljiti porodične potrebe. Do posla se teško dolazi, nastavnici zarađuju oko 300 eura mjesečno dok plate zdravstvenih radnika i opštinskih uposlenika varijaju između 150 i 200 eura.
Nikoleta, mlada žena iz mjesta Pustec nam govori: “Ovdje smo siromašni, nema se posla, a ni ribolov ne donosi baš neki veliki ulov”. Kao i većina ovdašnjih žena i ona je domaćica dok njezin muž radi u Makedoniji, u Mavrovu.
Sedamdesettrogodišnji Sotir Mitrev je također iz Pusteca i predsjednik je udruženja “Ivan Vazov”, nevladine organizacije koja organizuje obrazovanje mladih ljudi na bugarskom jeziku. Po njegovom mišljneju nema velikih razlika između makedonskog i bugarskog jezika. “Za nas je bilo jako važno da sačuvamo naš jezik. Svake godine barem desetak mladih ljudi iz Prespe ode studirati na neki od bugarskih univerziteta. Djeca uče na makedonskom jeziku do četvrtog razreda osnovne škole, a zatim nastavljaju na albanskom jeziku. Ljude iz naše zajednice nazivamo 'nashentzi' (naši) a jezik 'nashenski'. “ - kaže Mitrev.
Preko puta Pusteca nalazi se ostrvo Mali grad i na njemu crkva “Sveta Bogorodica” iz 15. vijeka, zaštićena kao važan kulturni objekat. Lokalni lađar Damyan čuva njezine ključeve. Lokalni etnograf bugarskog projekla Vasil Kanchov je prije jednog vijeka opisao “chun”, tipičnu vrstu plovila kakvo su koristili bugari iz ovoga kraja. Danas to više ne postoji, ali mještani tako i dalje tako nazivaju drvene čamce opremljene motorima koje kupuju u Ohridu. Damyanov čamac ima ugraviran čirilićni natpis. Kada smo stigli na obalu nailazimo na djecu koja beru smokve i slušaju bugarski pop-folk.
Mjesto Glubochani ima oko stotinjak stanovnika i četrdeset kuća. U blizini jezera je izgrađen hotel "Vasila", gdje noćenje košta osam eura. Mladić Edi Mitre koji studira u Solunu nam govori: “Ne želimo miješati našu krv sa drugima. Ovdje kod nas u selu nema nijedan Albanac, ali mladići iz drugih sela žene Albanke budući da je kod njih nedovoljan broj žena”.
U obližnjem selu Dolna Gorica, Taki i Dragitza Mitrevski uz obale jezera love ribu na svojim čamcima. Ovo je jedno od najbogatijih sela u tom području, zahvaljujući tome što pedesetak lokalnih porodica rade u Italiji. Ovdje živi oko tri stotine ljudi i nedavno su otvorena dva hotela. Mladi su uglavnom napustili selo i većina ih studira u Bugarskoj ili Makedoniji. Krajem septembra, u vrijeme žetve, dvorišta i kuće su pune tek obranog grožđa od kojeg se pravi vino i rakija.
Mitrevski mi pripovjedaju o teškom ribarskom životu, cjelonoćnom ribarenju nakon čega slijedi jutro kada ulov treba odnijeti i prodati na tržnici u Korci. Landi Nestovski iz Dolne Gorice je mladi vjeroučitelj koji živi u Korci. Priča mi kako sva sela u Maloj Prespi imaju barem jednu crkvu a ukupno ih u regiji ima trinaest. Ceremonije se obavljaju na “nashenskom” i makedonskom. Postoje dva svećenika koji služe mise, otac Temelkov i otac Argir.
Mladi umjetnik Genti Postoli je diplomirao na akademiji u Sofiji a sada obnavlja ikone u arheološkom muzeju u Korci. On je i rođen u Korci ali je njegov djed iz Pusteca. Genti nam priča kako se već treću godinu u Glubochanima organizuju susreti umjetnika iz Bugarske i dodaje “"Mislim da ću se vratiti u Bugarsku, gdje su ostali moji najboljii prijatelji ... Možete biti u Korci, ali također i u Sofiji ili Londonu i praviti planove a da ipak nemaet jasnu viziju vlastite budućnosti”.
osservatoriobalcani



Izlet u Matku

matka.jpg


Kanjon Matka – dragulj Makedonije

Risto Karajkov - Petnaest kilometara jugozapadno od Skoplja, glavnog grada Makedonije, duž rijeke Treske , pruža se kanjon Matka. Ovdje je u četrnaestom stoljeću bilo više od 80 aktivnih samostana, a sam kanjon Matke, prema nekim povijesnim izvorima, bio je ponekad zvan "mali Hilandar".
Danas je to mjesto na koje rado dolaze brojni kajakaši i zaljubljenici u peljanje po stijenama a prošle godine je jedan talijanski speleolog ovdje predvodio ekspediciju koja je išla u istraživanje tzv. “beskrajne pećine”.
Od brojnih manastira danas su ostala samo četiri: Sveti Andrea, Sveti Nikola, Sveta Troica i Sveta Bogorodica, izgrađen 1389. godine i smješten na na obali jezera Matka, dok se ostala tri nalaze na okolnim, stjenovitim brdima. Ono što je prije nekoliko vijekova predstavljalo centar vjerskog života danas je jedno od omiljenih okupljališta alpinista i kajakaša. Vertikalni zidovi kanjona predstavljaju pravi izazov za planinare , koji je ponekad, nažalost, pretežak za savladati, dok vode rijeke Treske privlače brojne kajakaše. Za ostale stanovnike Skoplja Matka je mjesto za izlete i šetnje tokom vikenda ili vožnju brodicama po umjetnom jezeru koje “hrani” turbine hidroelektrane.
Sigurno je da ćete ostati zadivljeni ljepotom i spektakularnošću ovog ambijenta. Uski puteljak prolazi ispod “stropa” od stijena vodeći posjetitelja do terase manastira. Glasovi turisti i razdragani dječiji smijeh stvaraju veselu atmosferu tokom dana, ali mislim da bi djelovalo zastrašujuće boraviti tu sami i u mraku.
Odavde kreču i izleti na okolna brda, a maleni čamci pružaju posjetiocima mogućnost vožnji po jezeru. Neke guske, naviknute na prisustvo turista, neometano hodaju oko stolova restorana, baš kao da su u vodi. Malo dalje odatle, unutar jezera, nalazi se još jedan restoran, dostupan samo iz vode.
Neke zanimljivosti ovog mjesta ipak se ne vide na prvi pogled i najveći broj posjetioca ih i ne poznaje. U kanjonu žive mnoge endemske vrste: od oko hiljadu vrsta biljaka u kanjonu, dvadeset posto njih je moguće naći samo ovdje. Osim toga tu su i dvije vrste paukova i pet vrsta škorpiona koji još nisu viđeni na drugim mjestima. Međutim, zasigurno najpoznatija životinjska vrsta u Matki je leptir. Po mišljenju eksperata tu se nalazi 119 dnevnih i 140 noćnih vrsta, od kojih su mnoge endemske.
Pravi dragulj Matke su njezine pećine. Ima ih najmanje desetak, različitih veličina. Najpoznatija se zove Vrelo. Po mišljenju zaljubljenika u pećine Vrelo bi moglo postati glavna turistička atrakcija koju jedna mala zemlja poput Makedonije može da ponudi. Problem je u tome što ovu pećinu nije lako posjetiti. Da bi to uradili potrebno je biti speleolog ili ronioc. Vrelo je ustvari podvodna pećina za koju se pretpostavlja da je velikih razmjera. Međunarodna ekspedicija speleologa ronilaca je istraživala Vrelo sredinom avgusta s namjerom da dosegnu njezino dno ili barem izmjere dubinu.
Prethodnih godina je druga ekspedicija pokušala napraviti istu stvar, ali su se zaustavili na jednom određenom nivou. Ovogodišnja ekspedicija je napravila neki napredak u odnosu na prethodnu, ali ni oni nisu uspjeli dosegnuti najnižu tačku pećine. Morali su prekinuti istraživanje obečavši da će ponovo pokušati naredne godine. Prema riječima hrabrog italijanskog istraživača i ronioca, Luigia Casatai “Vrelo je jedna predivna, doslovno beskonačna pećina”. Pokušaje ovog talijanskog ronioca da istraži Vrelo propratili su i brojni makedonski mediji.
Vrelo počinje horizontalnim dijelom dužine od oko 450 metara i završava u sobi poznatoj pod nazivom "zonu sumraka". Odavde se pećina spušta u utrobu planine. Na oko 120 metara dubine tunel se dijeli u dva pravca. U prvom pokušaju Casati je stigao na tačku od oko 140 metara, prešavši tako dubinu od 100 metara koju je prije njega osvario holandski ronilac Mark Vandermeulen. U narednim pokušajima Casati je stigao i do 190 metara dubine. On je rekao da s ena toj dubini nalazi platforma sa koje pećina nastavlja da se spušta. Ekspedicija je morala biti zaustavljena zbog pogoršanja vremenskih prilika i tehničkih problema, što nije garantovalo bezbjedno spuštanje na dubinu ispod 220 metara. Sljedeće godine bit će novi pokušaj, uz bolju opremu.
Najdublja evropska pećina nalazi se u Francuskoj i dostiže dubinu od 230 metara. Najdublja pećina je tzv. “Bushman Cave”, u Južnoj Africi, dubine 282 metra. Casatijev lični rekord je 212 metara, iako ovaj speleolog-ronilac naglašava da se tu radi samo o brojevima, dok pravi izazov predstavlja oblik pećine i temperatura vode, a ne dubina. U svakom slučaju moglo bi se pokazati da je Vrelo najdublja evropska pećina. Da li je to tačno saznaćemo iduće godine.
Ova istraživanja su pobudila i interesovanje ponekog od makedonskih političara, pa je tako ministar ekonomije Fatmir Besimi posjetio ronioce i pribavio malu finansijsku pomoć za nastavak istraživanja. Koce Trajanovski, gradonačelnik Skoplja, primio je članove ekspedicije i tom priliko obećao podršku naredne godine. Ministar Besimi je prihvatio sugestije gospodina Casatija, naročito one koji se tiču nekontrolisanih istraživanja, budući da je lako prouzrokvati štetu kod jednog tako krhkog eko-sistema, te obećao da će prezentovati ovu inicijativu i kod lokalnih autoriteta koji se bave pitanjima zaštite okoliša.
Tokom trajanja ekspedicije snimljen je i dokumentarac koji će biti montiran u Italiji, a čije pojavljivanje se očekuje već u septembru

izvor:eek:sservatoriobalcani


Markove kule


markove_mala.jpg


Srednjovjekovna utvrda iznad Prilepa

Na periferiji makedonskog grada Prilepa, iznad naselja Varoš, uzdižu se Markove kule, srednjovjekovna utvrda koja je zahvaljujući svojoj posebnosti proglašena prirodnim dobrom republike Makedonije. Smještena je na brdu, na visini od 150 do 180 metara, okružena strmim, granitnim stijenama.
Godine arheoloških istraživanja su pokazale da se na tom mjestu nalazilo rimsko naselje – Keramija. Za vrijeme rimske vladavine grad se širio prema jugozapadu, što svjedoče i mermerni ukrasi pronađeni na ostatcima jedne ranohrišćanske bazilike.
Prva utvrda na prostoru Markovog Grada podignuta je najvjerovatnije u X veku od strane Vizantinaca i na momente se nalazila u sastavu Prvog Bugarskog Carstva. Poslije njegove propasti i ustanka Komitopula tvrđava se našla u sastavu tzv. Makedonskog carstva koje je stvorio Samuilo. Poslije bitke na Belasici 1014. godine Samuilo je u Prilepu sačekao svoju osljepljenu vojsku i tu je na licu mjesta umro od posljedice srčanog udara.

markove_kule.jpg


Grad se nakon toga nalazio u sastavu Vizantije, Bugarske i Epirske despotovine, a krajem XIII vjeka ga osvaja kralj Milutin (1282-1321). Dušan Silni ga naziva velikoslavnim gradom i u njemu smješta jedan od svojih dvorova carskih. On ga 1350. godine predaje na upravu svom županu Vukašinu Mrnjavčeviću (1366-1371), koji je 1366. godine proglašen za kralja. Posle propasti braće Mrnjavčević na Marici 1371. godine Prilepski Grad postaje prijestolnica Vukašinovog sina Marka koji je kao osmanlijski vazal sa titulom kralja upravljao okolinom sve do svoje pogibije u bici na Rovinama 1395. godine. Poslije njegove smrti Osmanlije anektiraju cjelokupnu oblast i preuzimaju kontrolu nad Prilepom. U samom gradu nisu dugo zadržali svoju posadu i on je uskoro bio napušten i prepušten propadanju.



Glavni grad poezije


most_struga.jpg


T'ga za Jug

Maria João Fonseca - “T'ga za jug” je slogan koji većinu ljudi asocira na čuveno crveno vino iz Makedonije. Osim toga to je i naziv pjesme Konstantina Miladinova koja se preko 56 godina čita prilikom otvaranja "Struških večeri poezije", najstarijeg festivala poezije na ovim prostorima.
Ovaj događaj je odličan razlog da posjetite Strugu, prekrasan grad na rijeci Crni Drim koja ističe iz Ohridskog jezera.
Šetajući duž rijeke u centru grada nemojte se iznenaditi ako naiđete na baštu punu kamenja. Pogledate li bolje natpise na njima možete pročitati imena kao što su Joseph Brodsky, Pablo Neruda, Eugenio Montale, Seamus Heaney, Mahmoud Darwish, Rafael Alberti, Ted Hughes, Vasco Graça Moura i mnogi drugi. Svi oni imaju najmanje dvije zajedničke stvari: svi su pjesnici i dobitnici “Zlatne krune”, jedne od nagrada koja se dodjeljuje svake godine na festivalu.
“Struške večeri poezije” su nastale 1962. godine prilikom obilježavanja stogodišnjice od objavljivanja zbirke narodnih pjesama koju su pripremila dva makedonska pjesnika, braća Dimitar i Konstantin Miladinov. Od tada se svake godine u avgustu održava jedan od najrenomiranijih festivala poezije, koji je nakon 1965. poprimio međunarodni karakter i postao mjesto susreta pjesnika sa svih pet kontinenata.

strugafest.jpg


U toku festivala kulturne manifestacije se smjenjuju jedna za drugom: čitanje poezije, radionice, okrugli stolovi, koncerti klasične i etno muzike i akcije kao što su “Karavana poezije”, koja omogućava drugim dijelima Makedonije da osjete duh festivala; tako se na primjer i u Skoplju, gdje festival ima jedno sjedište, organizuju večeri poezije. Objavljivanje tematske antologije za izdavačku kuću "Pleiadi" i prevodi brojnih seminara također predstavljaju veiki doprinos širenju popularnosti poezije.
Struga se nalazi na jugozapadu republike Makedonije. To je miran gradić spreman za prijem turista koji mogu uživati u njegovim plažama, prirodi koja ga okružuje i brojnim spomenicima kulture u samom gradu i njegovoj okolini. Struga dijeli Ohridsko jezero sa drugim gradovima u Makedoniji i Albaniji. To je idealno mjesto za dodjelu nagrada poput “Zlatna kruna poezije” koja se dodjeljuje čuvenim svjetskim pjesnicima za njihov sveukupan doprinos poeziji. Nagrada “Braća Miladinov” se dodjeljuje za najbolju knjigu pjesama objavljenu u razmaku između dva festivala, a nagrada “Ponti” je posvećena mladim pjesnicima za njihovu najbolju prvu knjigu.


Priča o Makedoniji

bigorski_mala.JPG


Biser Balkana

Dušica Sinadinovska - Teško je zamisliti da jedan naizgled mali prostor u sebi skriva tako mnogo bogatstva: arheološke lokalitete, spomenike koji pripovjedaju priče iz prošlosti, ogromno kulturno naslijeđe sačinjeno od muzike, poezije, vina... kao i prirodne ljepote zbog kojih je Makedonija danas poznata pod nazivom “biser Balkana“.
Makedonija je mala država sjeverno od Grčke, koja je svoju nezavisnost stekla 1991. godine pod imenom FYROM (Formal Yugoslav Republic Of Macedonia - Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija). Na površini od 26 hiljada kvadratnih kilometara živi preko 2 miliona stanovnika, različitih vjeroispovijesti, što je vidljivo i u arhitekturi gradova.
Nastanak Makedonije seže u 700. pne. kada kralj Perdika osniva prvu makedonsku državu. Zemlja dostiže svoj vrhunac za vrijeme vladavine kralja Filipa II° (359 – 336.pne.) i nakon toga kada njegov sin Aleksandar Veliki osvaja Perzijsko carstvo, Egipat i sa vojskom dolazi do Indije.
Nakon Aleksandrove smrti njegovo carstvo se postepeno smanjivalo u ratovima njegovih naslijednika da bi 146. pne. teritorij današnje Makedonije postao rimska provincija. Iz ovog perioda datiraju izvanredni mozaici koji se još uvijek mogu vidjeti na arheološkim lokacijama Heraklea, Stobi e Skupi, kao i prelijepi grad Ohrid, koji je zahvaljujući svojim spomenicima kulture stavljen pod pod zaštitu UNESCO-a.
Smještena na raskrižju između Istoka i Zapada, na putevima koji povezuju Crno more i Evropu, Makedonija je oduvijek bila tranzitna zemlja, povremeno na meti napada i osvajanja različitih naroda.. Njena istorija sačinjena je od sukoba i dešavanja koja su tokom vremena otežavali razvoj i stabilnost zemlj, pa je i zbog toga dugo ostala u sjeni susjednih država.
Do dvanaestog stoljeća Makedonija je bila u sastavu Vizantijskog carstva, čija je dominacija bila prekinuta invazijom Slavena u VII stoljeću, što je dovelo do dubokih promjena u kulturi, jeziku i navikama stanovništva. To je, nakon što je Vizantija ponovo osvojila Makedoniju, dovelo do potrebe za stvaranjem novog alfabeta za ovaj slavenski jezik, koji je u tom periodu bio samo oralni.
Ćirilica, pismo koje se kasnije proširilo među Slavenima, nastala je u Ohridu, a autori su dvojica grčkih misionara iz okoline Soluna, Ćirilo i Metodije. Njihov zadatak je bio prevesti Bibliju na jezik koji lokalni ljudi mogu razumjeti. Time je omogućeno širenje kršćanstva na teritoriju koji naseljavaju Slaveni.
U tom razdoblju Makedonija je bilaod izuzetne važnosti za slavensku kultur, zahvaljujući svojim školama i vjerskim centrima, specijaliziranim u prevođenju i širenju svetih tekstova. Mnogobrojni manastiri, crkve i umjetnička djela svjedoče o kulturnom napretku ovog perioda u makedonskoj istoriji.
Osmanlijska osvajanja u XIV stoljeću izazvala su dodatne promjene u kulturi i arhitektonskom pejzažu zemlje. Mostovi, džamije sa karakterističnim minaretima, turske banje, tvrđave, derviške tekije... sve to je to ostalo urezano u lokalnu geografiju. Nakon povlačenja Turaka u XX stoljeću ovi objekti su uglavnom preinačeni u druge svrhe, pa je tako sada moguće vidjeti umjetničku izložbu na mjestima kao što su Daut pašin hamam, Kuršumli An ili ručati u Kapan Anu u Skoplju.
Od završetka Drugog svjetskog rata Makedonija je bila dio Jugoslavije, istorijsko naslijeđe koje nipošto ne bi trebalo zanemariti, naročito uzme li se u obzir važnost tog periodu u rekonstrukciji, izgradnji komunikacijskih kanala, obrazovanju i naročito u promjenama mentaliteta do kojih je došlo uslijed istorijskih dinamika u kojima se ovaj narod osjetio dijelom zemlje koja je, zajedno sa Indijom i Egiptom, jedna od osnivačica Pokreta nesvrstanih. Postoje mnoga svjedočanstva iz ovog perioda, mnoštvo spomenika i počasti borcima palim u narodnooslobodilačkom ratu, koji su danas podsjetnici na život u Jugoslaviji. Još uvijek postoje i grupe nostalgičara i zagovaratelja političke doktrine omiljenog jugoslovenskog predsjednika Tita.
Unatoč stalnim promjenama i zemljotresima koji su povremeno pogađali njene gradove, od kojih posljednji 1963. godine, Makedonija se kontinuirano razvijala i danas je to gostoljubiva i dinamična zemlja koja obiluje festivalima i dešavanjima, te koju posjećuju putnici i umjetnici iz svih krajeva svijeta. Festival poezije u Strugi je poznat u cijelom svijetu, a na njemu su učestvovali i pjesnici kao Ungaretti, Pablo Neruda i Josif Brodski.
Posebno vrijedi izdvojiti makedonsku muziku kao sastavni dio njene kulture, čija posebnost je upravo u različitim ritmovima nastalim iz utjecaja brojnih drugih kultura s kojima se miješala. Preko 24 muzička dešavanja svake godine pružaju priliku muzičarima svih stilova (etno, pop, jazz, klasična...) da se pokažu i predstave publici svoj rad.
U Makedoniji se često isprepliću sadašnjost i prošlost. Ako se zaputite u šetnju manjim gradovima još uvijek možete naići na ljude odjevene u tradicionalnu narodnu nošnju, naročito ako je riječ o starijim ženama koje teško napuštaju tradiciju i običaje. Osim toga, u Galičniku, manjem mjestu u zapadnoj Makedoniji, svake godine se odvija čuvena Galička svadba. Radi se o kulturnoj manifestaciji na koju mladi parovi dolaze da se vjenčaju. Tom prilikom se oblači narodna nošnja i sviraju tradicionalni instrumenti kao što su zurle, a svi posjetioci su dobrodošli da svojim prisustvom uveličaju ovo druženje.
Svi ovi aspekti čine Makedoniju tako posebnom. Od zdrave i ukusne hrane, vina poznatog u svim balkanskim zemljama, visokih planina i bistrih jezera do beskrajnih polja koja po kojima se u maju rascvjetaju makovi. Mnogi naučnici dolaze u ove krajeve radi istraživanja biljnih i životinjskih vrsta koje se mogu vidjeti samo ovdje. Makedonija je mala zemlja, turistički još uvijek neistražena, koja svakako zaslužuje vašu posjetu. Oni koji su je već posjetili zasigurno nose u srcu simpatije za ovaj narod i ovu zemlju.
izvor:putovatibalkanom




 
Poslednja izmena od urednika:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Nacionalni park Mavrovo


Na području Općine se nalazi najveći nacionalni park Makedonije, površine 73.00 hektara. Nacionalni Park Mavrovo je jedino mjesto u Republici gdje se nalazi 12 rijetkih vrsta biljaka i 33 vrste biljaka koje se rijetko nalaze u drugim dijelovima države. Fauna je predstavljena sa 12 vrsta riba, 12 vrsta reptila, 140 vrsta ptica, 38 vrsta sisavaca (među kojima medvjed, ris, divokoza i jelen).

kartamavrovo.jpg


Prirodni resursi

Planine koje se nalaze u Općini pripadaju lancu planina Šar koje se prostiru na sjeveroistočnom dijelu Države. Reljef je posebno raširen i raspolaže sa 52 vrha koji prelaze 2.000 metara.
Golem Korab sa visinom od 2.764 metra je najviši vrh u Makedoniji i predstavlja istinsku turističku atrakciju. Drugi planinski lanac općine je Bistra sa svojim najpoznatijim vrhom Medeniza (2.163 metra).
Vode
Glavni riječni tokovi u Općini su rijeka Radika i njene pritoke. Radika razdvaja planine Bistra, Korab i Šar, i predstavlja potok bistre vode, bogate endemskom pastrmkom posebno cijenjenom u državi.
Rijeka prolazi centralnim i južnim dijelom Općine stvarajući jednu spektakularnu dolinu okarakteriziranu prelijepim pejzažima i odličnim mjestima za sportski ribolov.
U općini postoje različita ledena jezera od kojih 14 trajnih (na planini Desat postoji 5 ledenih jezera, na planini Korab 8 i na planini Šar jedno). Najniže među njima je jezero Lokuv u mjestu Desat koje se nalazi na visini od 1.565 m, dok je najviše jezero smješteno ispod vrha Golem Korab na visini od 2470 m.
Turistička mjesta
Na području općine i Nacionalnog Parka nalaze se turistička mjesta idealna za turističke izlete i piknike. Ovi lokaliteti se nalaze duž južnog dijela Doline Radika. Posebnu vrijednost pejzaža imaju pogledi na Zareva Cesma (Careva Česma) i Tonivoda odakle se može vidjeti veći dio planine Korab, dio planine Šar, jezero Mavrovo i neki dijelovi planine Bistra. Duž toka rijeke Radika može se uživati u interesantnoj panorami “Cuklesto Kamce” sa prekrasnim pogledom na mnoga naselja na području i na cijeli tok rijeke Radika, i pogledom na šumu Trebiste.
Posebno je interesantan lokalitet Brezovez, blizu naselja Selze koje predstavlja prirodno stanište risa, divokoze i medvjeda.
Najprivlačniji i najposjećeniji lokaliteti su:

duf.JPG


Vodopadi Duf udaljeni oko 30 minuta pješice od naselja Rostuše. Staza koja vodi blizu naselja Rostuše je označena i veći dio puta se jednostavno prelazi. Da bi se došlo do vodopada prolazi se kroz grlo visoko 30 metara, što predstavlja istinsku atrakciju. Mjesto posjeduje ugodnu temperaturu koja i tokom najvrućih ljetnih dana ne prelazi 20 stepeni.
Jedan interesantan podatak je da su na vodopadima postavljeni konopci za silazak od strane jednog poznatog zaljubljenika u ekstremne sportove, francuza po nadimku Shakal.
Lokuv Mjesto na planini Desat, na visini od 1565 m predstavlja ponos lokalnog stanovništva koje je u njegovoj blizini postavilo bankine za odmor i jednu fontanu sa svježom i pitkom vodom. Do mjesta se stiže hodajući oko 8 km po planini sa planinskim stazama polazeći od naselja Bitusce ili od naselja Trebiste. Pored toga, postoji mogućnost iznajmljivanja konja. Od mjesta Lokuv (samo uz dozvolu Ministarstva unutarnjih poslova) može se preći sa climbingom do granice sa Albanijom i može se posjetiti jedno od “očiju planine” (jezerca sa bistrom vodom smještena na visokim ravnima planine).
Koliba blizu Borove Šume na planini Krcin predstavlja jedno veoma privlačno mjesto i mjesto za piknik do kojega se stiže polazeći od takozvanog Mosta Staparov u naselju Velebrdo ili naselja Bitusce, kroz označenu stazu, jednostavnu za prelazak koja prolazi kroz borovu šumu. Nakon hodanja od oko 2 sata stiže se do mjesta gdje je smještena jedna opremljena koliba sa krevetima za odmor i improviziranom terasom odakle se pruža spektakularan pogled na rijeku Radika.
Jezero Mavrovo predstavlja jedan istinski biser nacionalnog parka i općine. Iako je umjetno, privlači pažnju turista svojom ljepotom. Oko jezera prolazi jedan asfaltiran put koji povezuje glavni put sa skijaškim stazama, hotelima, i mnogobrojnim smještajnim strukturama.

mavrovo4.JPG


Izvor Bojkov
se nalazi na samo 3 km udaljenosti od naselja Mavrovo u pravcu Nikiforovo. Voda sa ovog izvora se smatra čudotvornom za ozdravljenje obzirom da je zaštićena od Svetog Nikole. Petak Balaklija (prvi petak nakon Uskrsa) lokalno stanovništvo se ujedini na jednom tradicionalnom pikniku.
Pećine: Sarkova Dupka, Aliliza i Kalina Dupka su najpoznatije između mnogobrojnih pećina prisutnih na ovom području. Pećina Sarkova Dupka je otvorena za turiste i u potpunosti je sigurna. Pećina je otkrivena prije tri decenije od strane lokalnog stanovništva koje je u početku strahovalo da uđe u pećinu. Prvi koji je sakupio hrabrosti je jedan seljak po nadimku Sarko, a živio je blizu pećine. Odatle i naziv ove groteskne ljepotice Sarkova Dupka. Posjetioci mogu sići u unutrašnjost pećine uz pomoć polukružnih metalnih stepenica, koje vode do prvog dijela pećine na dubinu od oko 20 metara ispod zemlje.

Manastirski turizam u Makedoniji

manastirski.gif


Traganje za smislom. Posjeta pravoslavnim manastirima u Makedoniji

Nataša Dokovska - Manastirski turizam u Makedoniji se počeo razvijati zajedno sa rekonstrukcijom konačišta, oživljavanjem manastirskih aktivnosti i prozvodnjom hrane. Pioniri turizma te vrste su bili manastir Sv.Leontij u Vodoči i manastir Sv. Presveta Bogorodica, u Veljusi.
“Vidimo se ponovo najesen, ali ovaj put u Makedoniji”, rekao mi je moj ruski kolega Jurij, s kojim sam bila u Švedskoj. Objasnio mi je da će u oktobru doći u moju zemlju, u organiziranu posjetu makedonskim manastirima i crkvama.
Jurij kaže da će ovo biti već peta turistička posjeta koja ima za cilj upoznati makedonsko kulturno naslijeđe. Dolazak je iz Moskve čarter letom, u aranžmanu neke meakedonske turističke agencije, čijeg se imena nije sjećao. Priznao mi je, da ono što je čuo od prijatelja koji su posjetili Makedoniju, nagnalo je njegovu suprugu i njega, da planiraju to putovanje za sljedeći oktobar.
Tokom našeg razgovora sam primjetila da on jako dobro poznaje imena makedosnkih manastira i crkava, pa u šali govori: “Ostalo je još samonekoliko pravoslavnih zemalja i treba da poznajemo jedni druge”.
Pada mi na pamet istraživanje o Makedoniji, koje je prije par godina napravilo nekoliko francuskih
analitičara. U zaključku njihovog izvještaja pisalo je da bi Makedonija, osim poljoprivrede, mogla živjeti i od alternativnog turizma, prvenstveno manastirskog, seoskog, banjskog...
Očigledno je neko poslušao taj savjet, pa danas, tri godine nakon spomenutog izvještaja, može se slobodno rećida je amnastirski turizam preuzeo primat nad drugim oblicima alternativnog turizma.
Uzevši u obzir činjenicu da u Makedoniji postoji veliki broj manastira, koji su u zadnjih petnaest godina restaurirani o otvoreni za turiste, nema razloga da sumnjamo u razvoj ove turističke grane.
Vodoča i Veljusa – pioniri
Manastirski turizam u Makedoniji se počeo razvijati zajedno sa rekonstrukcijom konačišta, oživljavanjem manastirskih aktivnosti i prozvodnjom hrane. Pioniri turizma te vrste su bili manastir Sv.Leontij u Vodoči i manastir Sv. Presveta Bogorodica, u Veljusi.
Ovi manastiri plijene svojom arhitekturom, monumentalnošću i očuvanošću. Njihovi najčešći gosti su diplomate koji borave u Makedoniji. Priča se da je bivši ruski ambasador u Makedoniji, Agaron Asaturk, bio čest gost i najveći promoter tzv. duhovnog turizma, koji se kod nas još uvijek svodi na posjete organiziranih grupa.
Manastiri u Vodoči i Veljusi su otvoreni za posjete svim prostorijama, osim onih u kojima žive monasi.
Najviše dolaze grupe raznih organizacija i škola kojima neko od monaha tumači istorijsku vrijednost i značenje ovih hramova za krščanstvo u zemlji – kažu u Strumičkoj eparhiji pri MPC.
Također, naglašavaju da nemaju baš neku saradnju sa lokalnim turističkim agencijama u vezi promocije ovih manastira i Strumičkog regiona, ali se zadovoljavaju posjetama putnika namjernika koji odavde odlaze zadovoljni.
Konkurentnost u cijeni
Unatoč nepostojanju ozbiljne saradnje sa turističkim agencijama, ima i agencija koje za nisku cijenu nude prenočište u konacima i ekološki uzgojenu i zdravu hranu, pripremljenu po receptima starih monaha. Njazastupljeniji manastiri na listama turističkih agencija u Makedoniji su: “Sveti Jovan Bigorski”, “Sv. Joakim Osogovski”, “Sv. Naum Ohridski”, renovirani lešočki manastir “Sveti Atanasij”, kao i manastire u selima Brajčino, Jankovec i Slivnički manastir u Prespi.
Prema agencijama koje promoviraju manastirski turizam u Makedoniji, strani turisti najveći interes
pokazuju za hotelski kompleks “Sv.Naum”, koji je crkva dala pod koncesiju.
- Strani turisti se teško odlučuju da prenoće u nekom od konačišta al isu zato vrlo zainteresirani za cjelodnevne izlete i ručak u manastirskom kompleksu – kažu u turističkoj agenciji “Ekonekt” koja već nekoliko godina radi na razvoju alternativnog turizma.
Iz ove agencije govore da su najtraženije destinacije za posjete manastir “Sv.Joakim Osogovski” kod Krive Palanke i “Sv.Jovan Bigorski”, u neposrednoj blizini Debra. Njihova konačišta su u potpunosti restaurirana i u mogućnosti da ugoste do 80 ljudi. Oni raspolažu i kuhinjama u kojima gosti mogu sami sebi pripremiti jelo ili jesti u jednom od dva restorana gdje je na ponudi i bogat izbor tradicionalne makedonske kuhinje. Zaštitni znak ovdašnje ponude je pita ispod sača.
Ali, ipak, čini se da je za turiste koji odluče prenoćiti ovdje najvažniji faktor niska cijena. Cijena noćenja u starom konaku “Sv.Joakim Osogovski” je 250 denara (8,5 KM), a u novom konaku A kategorije košta 500 denara (17KM). Cijena nije viša ni u manastiru “Sv. Jovan Bigorski” odakle turisti ne mogu otići a da ne probaju poznati posni grah.
Skandinavci najčešći gosti
U Makedoniji nema puno agencija koje se bave alternativnim turizmom. Jedna od prvih koje su se počele time baviti je i agencija “Gou Makedonija”, koja postoji već tri godine i koja ima moto “uponajte prošlost i ljepote Makedonije”. Preko njihove agencije Makedoniju godišnje posjeti preko dvije stotine stranih turista koji žele upoznati prirodne ljepote zemlje.
Kosta Mickovski, direktor agencije “Gou Makedonija” kaže da već tri godine rade na promociji, pružajući turistima mogućnosti seoskog, manastirskog i avanturističkog turizma.
“Ljudi s kojima sarađujemo su sofisticirani turisti kojima je važno da upoznaju Makedoniju, vide njenu ljepotu, i nauče više o nama. Program je prilagođen njihovim potraživanjima, i skoro uvijek iskazuju želju da posjete i manastire” - govori Mickoski i objašnjava da njihova agencija stalno ima na umu i to da njihova turistička ponuda doprinosi i ekonomskom razvoju lokalne zajednice. I kod njih na listi najtraženijih manastira su: “Sv. Atanasij” u Lešoku, “Sv. Jovan Bigorski” i “Sv. Joakim Osogovski”.
Mickovski kaže da u zadnje vrijeme i naši sugrađani poakzuju veći interes za upoznavanjem i posjetama manastirima, a njihova agencija je za takve prilike počela organizirati “team building tour”, što znači da zasposleni u nekoj firmi zajedno idu na izlete po Makedoniji.
Strani turisti zainteresovani za alternativni turizam u Makedoniji mogu se informisati na nekoliko web portala koji nude razne programe. Dužina ovakvih tura traje oko sedam dana, a cijena se kreće od 500 – 700 eura, zavisno od ponude programa. Najčešći gosti su Evropljani, a iz agencija kažu da najveći interes za manastire pokazuju Skandinavci. Također, očekuje se veliki priliv ruskih, rumunskih i izraelskih turista.

Tikveš – srce makedonskog vina

tikves.gif


Želja nam je predstaviti vam nadaleko poznata makedonska vina. Spoj tradicije i vrhunskog kvaliteta.

Sara Gigante i Stefano Stabile - Vino je poezija Zemlje, njena pjesma posvećena Nebu. Jedna čaša vina, uz obrok, osim što nas ugodno opija, pripovjeda nam i svoju priču o Civilizaciji, Istoriji, naporima i ljubavi ljudi koji su je stvorili. Poznata su nam vina iz Francuske, Italije, Španije, pa čak i Sjedinjenih Američkih Država i Australije. Poslušajmo sada Glas vina Makedonije, Balkanskog dragulja.
Mediteranska klima doline rijeke Vardar, bogatstvo termalnih i mineralnih izvora te brojna, prekrasna jezera koja zajedno sa prisutnim uzvisinama ograničavaju uticaj hladnih vjetrova, i plodno tlo, čine Makedoniju idealnom zemljom za proizvodnju vina. I zaista, priča o makedonskim vinima ima daleke korijene. Pili su ga već na dvoru makednoskog kralja Filipa II i njegovog sina Aleksandra Velikog. Dionizijev kult je bio raširen u muzejima Beograda, Sofije i Berlina, kao i na makedonskim arheološkim nalazištima Kavadarci i Negotin, gdje možemo vidjeti grožđe i vinovu lozu, isklesane u mramoru, kamenu ili na ilovači.
Anektirana Rimskom Carstvu do 7° vijeka, postala je jedna od najvažnijih regiona za uzgoj vinove loze; to pokazuju i zanimljiva, slikovna svjedočanstva, npr. u Kavadarcima, gdje su se dva puta godišnje održavale proslave u čast Boga Vina. Tradicija se nastavlja i nakon invazije Slavena i tokom
perioda Otomanske imperije (1350-1918), unutar brojnih manastira. Minijature pronađene u naselju Vetaša i sačuvane u Vatikanskoj biblioteci, otkrivaju nam i to da su već od 10° vijeka monasi bili posvećeni ovim aktivnostima.
Prvu vinariju je dao izgraditi Aleksandar Veliki, 1885. u Kavadarcima. Još na početku 20° vijeka konjske karavane su prevozile mijehove vina, prelazeći kavadarske kapije. U istom periodu su karavane iz Strumice polazile prema južnoj Srbiji.
Bolest vinove loze koja je harala od 1890 do 1920 je stigala i u Makedoniju, koja je tada imala 40 000 obrađivanih u vinogradima i izvozila u Francusku preko grčkih i albanskih luka.
Mnogi vinogradi su nestali, neki prestali sa proizvodnjom, a neki presađeni lokalnom vinovom lozom ili sortama pristiglim iz Francuske, Njemačke, Austrije, koje su već bile poznate u Istočnoj Evropi.
Vrhunac proizvodnje je dosegnut u 20° vijeku. Dvije trećine proizvodnje vina u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji bilo je makedonskog porijekla. Makedonija je 1991. proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Pored javnih poljoprivrednih poslovnica kao Tikveš, Vinojug, Povardije, Lozar, koje su privatizirane, nastaju i male privatne vinarije kao Fonko, Bovin, Skovin, ograničene kvantitetom proizvodnje, ali kvalitet njihovih vina je prepoznat i nagrađen na brojnim konkursima i sajmovima održanim u susjednim zemljama (Srbija, Hrvatska) i u inostranstvu (Francuska, Njemačka, Engleska).
Poslovna dobit od izvoza makedonskih vina seprocjenjuje na oko 30 miliona eura godišnje. Taj iznos se može porediti samo sa izvozom duhana, tekstilnih proizvoda i janjećeg mesa.
Površina pod vinovom lozom u Makedoniji je 28 500 hektara (što odgovara prostornoj površini Bordoa u francuskoj), i 2/3 od toga se koriste za proizvodnju vina. Oko 35% proizvedneog vina je “crno” vino, a ostalo spada u tzv. bijela vina. godišnja proizvodnja vina se procjenjuje na 1-1.2 miliona hektolitara, od čega je 80% namijenjeno izvozu.
Uzevši u obzir ambijentalne uslove te različitost sorti i proizvodnje, Makedonija je podijeljena u tri Vinarske regije. Svaka regija ima tri svoja okruga sa vinogradima i vinogorjima.
U regiji Povardarje, dolina rijeke Vardar, na jednom širokom dijelu teritorija, između granica sa Srbijom i Crnom Gorom, nalazi se 75% makedonskih vinograda, i tu se proizvodi 8,5 % od ukupne proizvodnje vina. Unutar te regije se nalazi i okrug Tikveš. srce makedonskog vina, takodjer poznato i po proizvodnji rakije.
Jedna poslovica kaže: “ Ako želiš upoznati jednu naciju, sjedi za njihovim stolovima i pij njihovo vino”. Okus hrane skoro uvijek otkriva i upotpunjava kvalitet vina, kao što i vino povečava zadovoljstvo uživanja u hrani.
Različita vina i jela jedne zemlje predstavljaju njeno savršeno naslijeđe. Kao u Makedoniji npr. Vranec, poznat jos i kao Crnogorski Vranac ili Kratosija. Riječ koja znači “jak crni konj”, otporan i na mnogo niske temperature, crvene je boje krvi. Sa starenjem postaje sve tamniji, poput crvenog rubina, a okus dobiva aromu čokolade, likera i tek ubranog bilja. aromu šljive i šumskog voća. Ovo vino se odlično kombnira sa tradicionalnom makedonskom kuhinjom i predstavlja uspiješnu sintezu Balkana i Mediterana sa naslijeđem turskih okusa. Može ga se konzumirati uz šopsku salatu, burek, i različite vrste sireva ili kačkavalj.
Što se tiče bijelih vina tu je Traminec. Zlatno žute je boje sa nijansama ljubičaste. Intezivne i začinjene cvjetne arome koja malo podsjeća na lavandu. Može s ekonzumirati samo, ali dobro ide i uz kolače, posebno baklavu.
Žilavka dobro ide uz pastrmku iz ohridskog jezera. To je svježe vino, pomalo kiselkastog okusa, žuto zelenkaste blijede boje i mirisom kajsije, tropskog voća i zrele smokve. Pije se mlado ali nakon dvije do tri godine dobiva na punoći okusa.
Jedna neizostavna priika da bi se doživjela veza između Čovjeka, Zemlje i Vina je učešće u Slavi Svetog Trifuna (zaštitnik vina), 14. februara, u Kavadarcima. Sve započinje jutarnjom liturgijom u Pravoslavnoj Crkvi. Običaj nalaže obrezivanje prvih izdanaka vinove loze. ljudi zadržavaju obrezane komadiće da bi im donijeli sreću i prosperitet tokom godine. U obližnjim grobljima u blizini crkava se služe vino i rakija, a slavlje se nastavlja cijelog dana, u kućama i na ulicama. Vinarije su otvorene cijeli dan za sve one koji ih žele posjetiti ili popiti čašicu i probati neki kolač. Poznato je da vino nije prijatej tišine tako da ulicama odjekuje žamor ljudi veseih lica, ulični svirači, plesovi... Cjelokupan ambijent predstavlja izvrsnu priliku za upoznavanje sa načinom života, kulturom i makedonskim gostoprimstvom.
Na sat vremena udaljenosti vožnje autobusom nalazi se brdo Lepovo. Klima je spoj mediteranske i kontinentalne, duga topla ljeta i blage zime, što uz nezagađen i čist zrak ,od Lepova čini jedno od najpogodnijih mjesta za uzgoj vinove loze. Proizvođači ovdje uspiješno kombiniraju najmodernije naučne metode sa onim tradicionalnim, postižući izvanredne rezultate.
Drugi putopisi iz ovih krajeva preporučuju učestvovanje u berbi grožđa, e da bi produbili poznavanje cjelokupnog procesa proizvodnje vina, kao i degustaciju tradicionalne hrane i vina u zonama: Kavadarcim Sopot, Negotin. Dnevne ture se održavaju u ljetnim mjesecima.
Kao što možemo pretpostaviti, enoturizam u Makedoniji, kao i u ostatku svijeta, je u snažnom usponu i predstavlja važan resurs ekonomskog razvoja i održivosti za manje regije i zajednice, osim što održava i promoviše lokalnu lulturu, istoriju i običaje.
U tom kontekstu su opštine Kavadarci,Negotin, Demir Kapija i Rosoman, zajedno sa još dvoje predstavnika iz privatnog sektora, oformili “Tikwes Wine Route Foundation”. Radi se o nevladinoj organizaciji koja pokušava razviti oblike održivog turizma u regiji. Među svojim ciljevima ima i pokušaj ujedinjenja svih zainteresiranih, da bi udarili temelje promociji Tikveša kao privlačne turističke destinacije, vrednujući njene posebnosti. Jedna od inicijativa je i učešće u berbi, koja traje više dana, tradicionalno u drugoj polovini septembra i označava početak masovne berbe u čitavoj regiji. Još jedan događaj vrijedan spomena je Sajam Vina, koji okuplja kao izlagače vinarije iz cijelog regiona, firme specijalizirane u proizvodnji opreme za vinogradare te proizvođače i njihove proizvode. Posjetioci imaju priliku probati različita vina, od kojih su mnoga visoko kvalitetna i nagrađivana na različitim nacionalnim i međunarodnim konkursima.
Težak je zadatak objasniti riječima taj Svijet koji se vrti oko vina , opisujući zemlju u kojoj se proizvodi i prošlost koja se gubi u vijekovima, pokušavajući pružiti kompletnu sliku o jednom svijetu koji je često određen brojevima, kriterijima, statistikama, procentima, analizama i međunarodnim izvještajima. Sve te brojke i slova često ne uspijevaju prenijeti trud i ljubav za zemlju na kojoj vinova loza raste i daje svoje plodove. Opipljiva snaga vina se nalazi u obnovljenim emocijama, bojama, “životu” koji ga čini jedinstvenim, mirisima i mentalnim projekcijama koje nosi u sebi i koje turista često uspijeva “oživjeti” noseći bocu sa sobom kući.
Vino, u svojoj suštini, predstavlja Krv Zemlje. Malo je broj mjesta gdje su ljudi prenijeli svoje postojanje grožđu i vinu, sa namjerom stvaranja umjetničkog djela. Vjerujemo da u Mekodoniji još postoji ovaj osječaj. Ogromni napori makedonske industrije u poboljšavanju standarda kvalitete vina, proizvodnje, marketinga i razvijanja saradnje sa inostranim vinarijama, su najbolja potvrda tome u prilog. Vina kao Vranec, Žilavka, Stanušina i Temjanika su među najtraženijim u Njemačkoj, Holandiji, Engleskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. Novi su i “različiti”, sa karakteristikom i kvalitetom koje govore o jedinstvenosti zemlje iz koje dolaze. Govore o Makedoniji.

Vjenčanje u Makedoniji: Galička svadba

svadba_mala.jpg


Tradicionalno, ritualno vjenčanje koje oživljavava običaje iz prošlosti.

Federico Sicurella - Mladi Makedonci i Makedonke rođeni u Galičniku, drevnom selu u sjeverozapadnoj Makedoniji, imaju jednu mogućnost na koju su posebno ponosni. Oni imaju priliku vjenčati se na tradicionalni način, kako se to u prošlosti činilo u njihovom mjestu, u ritualu koji se dešava samo jednom godišnje, praćen plesom i zvucima zurli i bubnjeva.

svadba_3.jpg


Radi se o Galičkoj svadbi, dešavanju koje je u prošlosti trajalo pet dana, da bi vrhunac bio na Petrovdan 12. jula, što je predstavljalo period u godini kada su se parovi mogli vjenčati. Galička svadba u našim vremenima je dio “Galičkog ljeta” i sada je to dvodnevna manifestacija, koja se održava za vikend najbliži Petrovdanu.

svadba_4.jpg


Svake godine parovi “kandidati” za vjenčanje u Galičniku učestvuju u jednoj vrsti takmičenja iz kojeg izlazi jedan pobjednički par, koji će imati čast da vlastito vjenčanje proslavi u ovom malom maekodonskom selu.
Slavlje počinje u subotu činom vjenčanja, paradom i prvim plesovima, a nastavlja se do kasno u noć. Slijedeći dan je posvećen tradicionalnim plesovima, koji prate hipnotizirajući zvuci tambura i flauta. Vlada veliko iščekivanje za muški ples nazvan “Teškoto”. Simbolično značenje tog plesa predstavlja prevazilaženje životnih poteškoća, a sam ples je jako zahtijevan zbog ritma koji se stalno ubrzava, dok se veći dio trajanja izvodi oslanjajući se na samo jednoj nozi.

svadba_2.jpg


Jako sugestivan scenarij, kamena varoš i mali stepenasti trg, čine savršenu pozadinu za žene i muškarce obučene u tradicionalne nošnje; žene u crvenim, bijelim i crnim odijelima, muškarci u lanenim, pastorskim pantalonama, prslucima, trakama i šeširima koje razmijenjuju tokom plesa. Najočekivaniji trenutak je dolazak mladenaca, koji stižu glavnom ulicom, dok se ispred njih kreću djevojke, bacajući cvijeće i karamele posmatračima, da bi se odmah nakon toga priključile plesu.
Ne može se negirati da Galička svadba danas predstavlja turističku atrakciju. No, unatoč toj činjenici, za razliku od mnogih drugih dešavanja, koji su izgubili na autentičnosti, Galička svadba je uspijela sačuvati atmosferu drevnog i lijepog narodnog običaja. Ograničeni smještajni kapaciteti te izolovana pozicija sela spriječavaju masovni priliv turista, koji teško da prelazi brojku od preko dvije stotine ljudi.

svadba_1.jpg


Da bi stigli u Galičnik, smješten između planina Mavrova, potrebna vam je dobra auto mapa, budući da nema dovoljno putokaza. Postoji mogućnost da se stigne u organizovanom aranžmanu ali to nije baš najeftinija opcija. Naš savjet je da putujete samostalno, prenoćivši kod neke od porodica iz sela (uz malo poduzetnog duha lako je postići dogovor).
Galička svadba je živahno narodno veselje koje vrijedi doživjeti, prepustiti se bojama, ritmu i suncu makedonskog ljeta.

Manifestacije i dešavanja

galsv.jpg


U nastavku lista kulturnih i sportskih manifestacija koje se godišnje održavaju u Regiji:
Galička Svadba (organizira se povodom vjerske proslave Petrov den -Petrovdan) svake godine 12. jula;
Kulturno ljeto Reka (tradicionalna kulturna manifestacija karakteristična za dan posvećen tradicionalnoj pogači (lisnato tijesto) mjesta Reka i organizira se tokom ljetnog perioda.
Proslava mjeseca Ramazana i Kurban Bajrama na području mjesta Reka (mjesec Ramazana koji traje jedan mjesec je jedna posebnost, uz noćno bdijenje stanovništva, i sa tradicionalnom muzikom).

vodizi.jpg


Skijaški memorijal mjesta Mavrovo koji se održava tokom zimske sezone na sportskim terenima Bistra.
Večer Jance – organizira se od 2007. godine predviđa proslavu na obali rijeke sa tipičnim proizvodima i tradicionalnim plesovima;
Svadbe mjesta Reka – organizirane u ljetnom periodu;
Gurgov Den – svakog 5. maja, na ovaj dan se organizira piknik u planini, uz šetnju od 2-3 sata prikuplja se šumsko voće, pjevaju se tradicionalne pjesme, pripremaju se tradicionalna jela;
Piknik u maju na travnjacima Bigor. Na posebno interesantan način slavi se praznik rada. Jedna od rijetkih proslava kada stanovništvo cijele države, na zajednički način organizira piknik;
Proslava 2. augusta Ilinden (revolucija iz 1903. godine) u mjestu Bitusce;
Takmičenje u sportskom ribolovu – Pehar Musciciara “ Radika 2007’’ – organizirano u ljetnom periodu;
Umjetnička izložba – Galicnik, tokom ljetnog perioda;
Religiozna proslava Sveta Bogorodica – 27. i 28. augusta svake godine u Leunovo;
Climbing – osvajanje vrha Golem Korab (2765 m).
izvor:putovatibalkanom


Makedonski Turci: cas sviraci, cas šamani


suonati.jpg


"U Jugoslaviji se govorilo: u Srbiji ne pleši, a u Bosni ne pjevaj, jer ceš se osramotiti. Ali u Makedoniji nit' pjevaj nit' pleši. Jer oni su u tome najbolji."
"U mjestu Strumica djeca slušaju svirku vec u majcinoj utrobi" kaže Narlje "cim se rode, žele biti muzicari."
"Trube, bubnjevi, zrikavci, posljednje zvijezde. Muzika se probija s povjetarcem kroz stabla hrastova, spušta se u nanosima s planina, ima okus ruža, aromatskog bilja i zlatoglava, obuzima ljude koji idu šumskim puteljkom. Konjanici, oznojeni, sa zadahom što smrdi na pivo i rakiju, drže zvijeri za grivu. Citave obitelji na traktorima prekrivenim cvjetnim vijencima. Ne spava se na noc Svetog Ðorda, u Makedoniji, zemlji Aleksandra Velikog.
Ako Dionizije još stanuje u Europi, skriven je ovdje. Svira u flautu zvanu zurla i u veliki doboš zvan tapan. Suludi ritam, asimetrican, šepav. Kažu da dobro ide uz nepravilnosti tla, i da je nastao iz magarcevog kasa. Nije to Grcka, nije Dunav, nije Balkan. Ali je sve to. Madarske violine prevedene u duhacke instrumente, zaražene Mediteranom i životnom energijom Slavena...."
Ovako je Paolo Rumiz prije nekoliko mjeseci opisao turske svirace u Makedoniji, koji ne micu iz svog sela zvanog Strumica, smještenog u mirnoj dolini izmedu Bugarske i Grcke.
"Zemlja blagoslovljena džamijama i manastirima, bogata paradajzom, kikirikijem, paprikama, agrumima i... orkestrima".
To su Aguševi, žive u dolini u kojoj je nastao autenticni zvuk Balkana, kojeg interpretiraju kao niko drugi. Kada je autor muzike za Kusturicine filmove pokušao da ih angažira, odbili su.



Ima li šta bolje od sira? Turizam u Makedoniji


orhid.JPG


Moj je prijatelj jednom prilikom vrlo jetko odgovorio na moja tužaljke vezane za manjak profesionalnosti i ljubaznosti konobara, recepcionista i svih ostalih koji su zaposleni u turistickom odjelu u blizini Ohridskog jezera, najveceg jezera u Makedoniji. Rekao mi je da se strategija promocije ovog podrucja zasniva na jednoj jedinoj recenici: "Gledaj jezero! Nema šanse da ovako lijepo jezero pronadeš drugdje u svijetu". To je sve.
Piše Dejan Georgievski, Skopje
Trebalo bi biti jednostavno pricati o turizmu u Makedoniji. U zemlji planina, jezera, obicno gostoprimivih i ljubaznih stanovnika, prilicno dobre hrane i vrelih ljetnih mjeseci, turizam bi trebao biti vodeci faktor ove zemlje.
Ipak, ništa ne slijedi logiku. Tranzicija kojoj se kraj ne nazire, kao i ratovi u susjednim zemljama (ali i unutar Makedonije), uvijek su uspijevali sprijeciti onaj boom koji je davno obecan, ali nikad ostvaren.
Cinjenica koja najviše obeshrabruje upravo je, kako smo vec naveli, nedostatak uvjerljive strategije za razvoj turizma u ovoj zemlji. Neokapitalisti makedonskog turizma još nisu naucili jednu od najociglednijih lekcija tržišne ekonomije: ako želiš ostvariti profit, moraš prije svega uložiti.
Naravno, Makedonija je prisutna na svim važnijim svjetskim sajmovima turizma, ali sa prilicno slabim rezultatima. Naši su štandovi obicno maleni i jedva primijetni, a reklamni slogovi idiotski i toliko dosadni da ih cak i njihovi autori ubrzo zaborave. Veliki je nedostatak informacija o Makedoniji. Dovoljno je pogledati na Internetu, mjestu na kojem svako ocekuje da pronade ovakav vid informacija. Rezultati koji proizlaze iz pretraživaca su jadni, a neke od rijetkih stranica koje postoje nepotrebne su i nude stare informacije. Druge stranice su vec stoljecima "under construction", kao što je stranica Turistickog udruženja Makedonije.
Drugi problem s kojim se susrece turisticka industrija u Makedoniji jeste cinjenica da za vecinu Makedonaca "turizam" znaci ljetne odmore, prije svega višesatno suncanje ili igranje karata na obalama vode. Nije to cudno ako uzmemo u obzir da ljetne temperature ne padaju nikada ispod 30 stupnjeva. Dakle, prvi izbor su jezera i obale obližnjih zemalja kao što su Grcka, Bugarska, Turska i Crna Gora.
A to nas, neizbježno, vraca na Ohrid.
Ohrid je, naravno, mnogo više od ogromne vodene površine.
Prije svega to je jedno od najstarijih jezera u Europi, dio rezervata prirode u kojem žive sasvim jedinstvene forme života na svijetu. Klima je umjerena, posebno ljeti, u poredenju sa drugim dijelovima zemlje. Ako ništa, na Ohridu se mnogo bolje spava nego u Skoplju.
Ali, Ohrid ima mnogo više za ponuditi. Na njegovim obalama nalazi se grad koji je ime dobio po jezeru, osnovan prije više od 24 stoljeca. Nastao je na ruševinama rimskog grada Lichnidosa. Gotovo na svakom cošku grada nalazi se po crkva velike kulturno-umjetnicke vrijednosti (a nastavljaju graditi i nove). Ovaj grad bio je sjedište barem jednog Carstva i jedne Crkve. Da ne pominjemo prvi univerzitet slavenskog svijeta, kojeg je osnovao poznatiji svetac od dvojice koji su rodeni u Ohridu, sveti Klement.
Vec 42 godine u Ohridu se održava ljetni festival "Ohridsko Leto", na kome gostuju muzicari iz citavog svijeta, posebno izvodaci klasicne muzike, ali sa nekim iznimkama. Na primjer, prošle godine stigla je u Makedoniju teksaška grupa "Tito i Tarantule".
U Ohridu se od 12. do 20. avgusta/kolovoza ne živi se samo od muzike. Tu su i mnogobrojne teatarske predstave. Program za ovu godinu još nije dovršen, ali umjetnici poput Andre Navara i Viktor Kogan vec su poceli donositi svoja pomagala u vrt katedrale Sveta Sofija, na velicanstvenu scenu za koncerte. Od prošle prošle godine teatarske predstave ne održavaju se u staroj tvrdavi koja domninira gradom, vec u nedavno restauriranom amfiteatru koji ima 5000 sjedecih mjesta, a koji je, prema mišljenju strucnjaka, jedan od najakusticnijih u svijetu.


ohrid2.JPG


Kulturni turizam nažalost nije narocito razvijen u Makedoniji. To je tužna konstatacija, obzirom da bi Makedonija imala mnogo toga za ponuditi. Izmedu ostaloga, tu se nalaze brojne nekropole, a proces njihovog otkrivanja stalno napreduje. Duž ceste koja povezuje Skoplje i Ohrid, preko Bitole, nailazimo na tri nekropole. Nekropolu Skupi (pored Skoplja na putu za Kosovo), potom nekropolu Stobi (oko 20 km južno od Veleša) te nekropolu Heraclea Lynkestis (u blizini Bitole). Medutim, ova mjesta arheoloških iskopina nisu još uvijek istražena, tako da posjetilac može samo prošetati oko slavnih ruševina. Ne postoji nikakav muzej, mjesta su loše obilježena, i ako je moguce reci, još gore izreklamirana. Nije moguce kupiti cak ni suvenir, što jako vole prosjecni turisti. Ti mali predmeti idealni za pokazivanje prijateljima kada dodu na veceru.
Druga mogucnost za nekoga ko se želi baviti kulturnim turizmom jeste posjeta pravnoslavnim manastirima. A oni se svi, bez iznimke, nalaze u veoma sugestivnim predjelima.
Uz manastire je moguce prenociti, što ne košta mnogo, cak ni za makedonske standarde, te je djelimicno moguce i ucestvovati u nekim momentima manastirskog života. Ako je potrebno izdvojiti jedan od njih, predložio bih manastir svetog Jovana Bigorskog, koji se nalazi u kanjonu rijeke Radike. Ikone ovog manastira ubrajaju se medu najvažnija djela rezbarije u citavom podrucju Balkana.
Festival prilicnog zanacaja, koji se održava u Skoplju vec više od dvadeset godina, jeste "Skopsko Leto". Konceptualno je slican festivalu u Ohridu, a sacinjen je od niza malih povezanih festivala, kao što je na primjer OffFest, muzicki festival sa gostima iz citavoga svijeta, festival bluza i rok muzike.
Prava dragocjenost za ljubitelje tradicionalne muzike jeste Festival muzike i tradicionalnih instrumenata "Pace Atanasovski" koji se održava prve sedmice juna/lipnja u Dolneni, selu nedaleko od Prilepa. Na njemu ucestvuju muzicari koji dolaze iz citave Makedonije koji se susrecu u prirodnom amfiteatru u blizini sela. Ako vam ni ovo nije dovoljno, možete posjetiti "Ilindenski Denovi", reviju narodnih muzickih i plesnih grupa iz Bitola. Revija se održava 2. avgusta/kolovoza, na godišnjicu narodne pobune protiv otomanskih okupatora. Okupljanje koje takoder ne treba propustiti jeste Balkan Festival narodnih plesova koji se održava u Ohridu u avgustu/kolovozu.
Medu važnijim festivalima svakako je i onaj posvecen dramaturgu po imenu Vojdan Cernodrinski, prvom koji je pisao na makedonskom jeziku. Ovaj se festival održava svake godine u Prilepu.
Tradicija, barem prividno, ljeti igra bitnu ulogu u kulturnom makedonskom životu. Vjeorojatno najpoznatiji dogadaj jeste "Galicka Svadba", koji se održava u istoimenom selu u zapadnoj Makedoniji krajem jula/srpnja. Parovi i z citave države kadnidiraju se kako bi postali par koji ce imati cast da bude vjencan tijekom ovog spektakla.
Naravno, treba biti odjeven na što je moguce tradicionalniji nacin. Izbor uvijek pada na parove sa sela, ali ponekad je to mjesto upražnjeno, jer selo Galicnik nema mnogo stanovnika. Mještani ovog sela poznati su kao vrsni graditelji , ali su sas vecinom na privremenom radu u inostranstvu.
Jedan od problema kulturnog turizma Makedonije jeste upravo njegova koncentriranost, barem u ljetnom periodu, duž obala Ohridskog jezera. A to implicira da su mnoge postojece mogucnosti djelimicno razasute na publiku koju više zanima dugotrajno kupanje i suncanje...
Ali dosta više sa kulturom. Razgovarajmo o odgovornom turizmu.
"Šta??!" najcešci je odgovor sugovornika kojeg upitamo o odgovornom turizmu. Ovdje je taj termin potpuno nepoznat, a, koliko ja zanam, niko nije ni pokušao da ga uvede u upotrebu. Ali, dragi putnice, nisu sve nade izgubljene. Nešto je slicno uvedeno u "lijepa stara vremena" socijalizma. Zvalo se "seoski turizam": ideja je bila da se domacinima placa nocenje i hrana, te da im se potom pomaže u njihovom svakodnevnom poslu. No, ovo nikad nije imalo velikog uspjeha, zato što su i sami seljani malo obradivali vlastitu zemlju i nije bilo mnogo posla. Danas bi problem mogao biti nešto drugaciji. Nezaposlenost je toliko velika da bi rada željni turista mogao trpjeti ne baš miroljubive reakcije od strane lokalne radne snage. Još veci problem predstavlja cinjenica da su sela gotovo napuštena. Najcešce tu živi pokoji par staraca koji bi mogli ipak biti zanimljivi, ako ništa onda sa antropološkog stanovišta. Ostale su zone vec urbanizirane i industrijalizirane.
To ne znaci da se i mimo Ohrida necete moci zabaviti tijekom makedonskog ljeta. Mjesto koje bismo preporucili jesu planine Bistra, gdje se nalazi i jezero, mnogo cistog zraka i gdje, ako želite, možete pomoci lokalnim pastirima da vode stado, muzu stoku i prave sir. A, kad vec govorimo o tome, nema nicega boljeg od ovih lokalnih sireva.

izvor:putovatibalkanom

makedonske tradicionalne nošnje

Narodne nošnje je zagrljaj različitih kultura zastupljenih u ovom dijelu Balkana. Oni prenose vještinu i domišljatost domaćih umjetnika - makedonske žene, koje proizvode same svoju nošnju koriste (obično vuna, lan, pamuk, konoplja), pomoću tradicionalnih alata.
Do ranih desetljeća 20. stoljeća, kada je narodne nošnje dosegnula svoj vrhunac bila je još uvijek široko nošena i nakićena.Bilo je više od 70 različitih vrsta bogato ukrašenih nošnji na području Makedonije. Svaka regija ima svoj specifičan dio odjeće, koji su se razlikovali od odjeće od susjednih regija u svojim stilskim, estetske i funkcionalne značajkama. Razlog za pojavu toliko različitih nošnji, posebno za žene, je geografska izolacija od etičkog područja, kao i česte migracije i etničke raznolikosti stanovništva.

vckata_dira.jpg


Značajke koje čine tradicionalne nošnje veličanstveni je vez (u bogatstvu geometrijskih i cvjetnih uzoraka), aplike, tkani ukrasi, nakit s resama, fini metalni navoj - srmom, gajtanima i, kao i nakit, izrađen od metala, perli i voće od prirode.
Dva glavna tipa nošnji zapadne Makedonije i istočne Makedonije. Zapadni makedonski tip uključuje Gornja Vardarska dolina, Debar-Mijak i Brsjak etnografska područja.
Tradicionalna nošnja u tim dijelovima Makedonije se odlikuju brojnim komada odjeće, sastoji se uglavnom od nošnje koja je bogata i u kojoj prevladavaju crvene boje.

Svestrana primjena brojnih starih tehnika veza (u vunenim, svilenim ili metalni navoj), uljepšavanje s pletenicama, filigranskim ukrasima i brojne komade s perlama i dragim nakitom, izrađenim uglavnom od metala, daju izvanredne strukturu i vizualni efekt.

detail.jpg

Istočna Makedonija tip uključuje: Srednju Vardarska dolina, i skup etnografskih područja.
Nošnja iz ovih krajeva su općenito lakši i prilično običan, bez masivni nakit, izuzetna dekoracija i življim bojama. Crvena je boja prevladava, i druge dekoracije obuhvaćaju šarolike uzice, pletenice, trake.


11.jpg

okolina_na_skopje.jpg

17.jpg



Skopska Blatija

nevjesta,
prijelazu iz 20. stoljeća

Crnetica (duga haljina),
Saja (gornja odjeća s rukavima rudimentaran), Pojas
Praena vuta (pregača),
Uzkuknici &
Krpčinja tako Pari (šalovi s ukrasnim)
Kjurdija (bez rukava kaput od klašna),
Fes (plitki šešir obrubljen s kovanicama,)
Krpa (marama)
Remen (bend obrubljen s kovanicama),
Pafti, (kopča),
Ledenik, Pirišan,
Piskuli
krst​


  • skopska_blatija1.jpg
    skopska_blatija2.jpg

Sela pod Suva Gora


Venčajnca (svadben haljina)
Elek(steznik);
Pojas
Skutina (pregača);
Šamii (marame);
Čapragje (male kopče);
Monistren kjustek (pletene žice ukrašene perlicama);
Gornik (svadbeni kaput od bijelog klašna);
Kolan (srebri pojas);
Sokaj (dugo pokrivalo za glavu)
Čevre (bijeli pamučni šal izvezen sa svilenim i srebrnim nitima)
Kosa je pletena i ispreplićena
Prcle (hrpa sitnih pletenice kose)
Kalčini golemi sitni (čarape);
Opinci (sandal​

suva_gora1.jpg
suva_gora2.jpg


Gorna Reka​
mlada nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeće

Košulja(nabrane svadba haljina), nad kojima je Mintan (struk)i Džamadan (bez rukava)
Dolama (vezene jakna), Skender pojas
POS (svila krila);
Kolan tako Pari (pojas za novce);
Gerdan (nakit nošen preko grudi);
Pešterka (pregača);
Šamija (šal)



  • Fes tako trepetulka (šešir obrubljen dukatima
  • TAS (ovalni metalni poklopac), na kojije pričvršćen
  • Veški (pamuk trake pokriva novci);
  • Marama (maramu sa malim perlicama) isprepletene u kosi
  • Za stopala i noge su Tozluci, Čulki
  • Kalčin I (čarape)

gorna_reka1.jpg
gorna_reka2.jpg



Debarsko Pole


mlada nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeće


  • Košulja (svadbena haljina s izvezenim rukavima), preko kojih je Pregrlak
  • Zobanče (kratkih rukava jakna)
  • Lepa bovča (apron)​
  • Kalemkjari ZA pred sebe (svilene marame)
  • Pafti (velika srebrna kopča)
  • Džube tako nafe (bez rukava, kaput podstavljen krznom lisice)
  • Kapa (ovalna, plitka kapa),
  • Darpna klabodanlija (bijeli pamučni šal izvezen zlatom i drugih obojenih teme)

debarsko_pole1.jpg
debarsko_pole2.jpg




Ohridsko Pole​

mlada nevjesta,
Početkom 20. stoljeća

  • Golema košula (svadba haljina),
  • Klašenik (prsluk, nije vidljiv);
  • Grlinka i Grljuvče​
  • Pojas (krila, nije vidljiv);
  • Skutina tako bufki (pregača);
  • Pridulnici (vuneni šalovi);
  • Struško šamivče (krila);
  • Belo džube (bijela bez rukava osjetio kaput);
  • Mangura, Gerdan, Caprag (nakit nositi preko prsa);
  • Igla​
  • Igla raskrstena, Ubetki (svadben nakit nosi na glavi);
  • Sokaj (dugo pokrivalo za glavu),
  • Marama tako vezba (bijele pamučne šal, lijepo vezeni s resama);
  • Alski čorabi tako vetka (ručno pletene čarape s cvjetnim motivima).

  • ohridsko_pole1.jpg
    ohridsko_pole2.jpg

Gorna Prespa

mlada žena u svečanoj nošnji,
Početkom 20. stoljeća

  • Košula (haljina),
  • Grlinka (mali prednji komad);
  • Mintani (podlaktice rukava);
  • Šegun (kratkih rukava vrh odjeće izrađene od klašna);
  • Eleče (kratki prsluk), Pojas (krila, nije vidljiv);
  • Pretcemnik (svilene pregače);
  • Pafti (velika srebrna kopča);
  • Džube (bez rukava kaput od pusta i ukrašene krznom).
  • Kocak (pletenice) i glava je prekrivena
  • Čkepe (svileni šal)

gorna_prespa1.jpg
gorna_prespa2.jpg



Gorni Bitolski Sela


mlada žena
obučena za svetkovine,
prijelazu u 20. stoljeća

  • Košula alska (haljina);
  • Alski šaak (steznik izrađen od klašna);
  • Pojas (krila);
  • Alska futa (pregača);
  • Pafti kubelii (velika srebrna kopča),
  • Skopec
  • Darkma (bijele pamučne marame vezen u jednom kutu s crvenim svilenim nitima)
  • Gugan

gorni_bitolski_sela1.jpg
gorni_bitolski_sela2.jpg



Železnik, Kičevija

nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeća

  • Golema košula (svadben haljina); Klašenik (bez rukava steznik), Pojas
  • Alen skutnik (pregača)
  • Skopec (nizovi kovanica)
  • Pafti (kopča)
  • Golema kjurdija (bez rukava kaput)
  • Bečka šamija​
    na dan vjenčanja mladenka pokriva glavu
  • Prevez (crvene pamučne tkanine)

kicevija1.jpg
kicevija2.jpg



Radoviško Pole

mlada žena
obučen za svetkovine,
Početkom 20. stoljeća

  • Košula (haljina)
  • Ečel'k (svila košulja)
  • Pojas
    u​
    posebnim prigodama
  • Skutač - dipla alova (dvije pregače, od kojih je jedana presavijena i u pojasu)
  • Eleče (kratki prsluk),
  • Gorni i Dolni kopčijna (dva komada srebrnog nakita nosi na poprsju), glava je prekrivena
  • Sam (bijelog pamuka marama za glavu)
radovisko_pole1.jpg
radovisko_pole2.jpg


Bojmija

mlada nevjesta,
Početkom 20. stoljeća

  • Gašti (duge hlače), Košula ; Dulamka
  • Anterija (dugih rukava nakinđurena od tkanog pamuka i svile);
  • Pojas (krila);
  • Krstaklija dipla (pregača);
  • Rizi (netkane tkanine);
  • Puloi (velika srebrna kopča);
  • Eleče (kratki prsluk), Fes (plitka kapa), Tepel'k (srebrni nakit nositi na glavi)
  • Fes je prekriven
  • Mumija (svileni šal)
  • Zadni obečki (ukrasne rasvjetne lance);
  • Kolbi (velika srebrna narukvica)


bojmija1.jpg
bojmija2.jpg


Pijanec

mlada nevjesta,
prijelazu u 20. stoljeća

  • Košulja (haljina), preko kojih su Interija (duga gornja odjeća, nije vidljiva) i
  • Saja Šarena (plain-tkati vunena jakna), Pojas (krila, nije vidljiv);
  • Futa (pregača)
  • Pafti (buckle)​
    Pafti (kopča)
  • Trijačka sos trkala (pamučne tkanine)
  • Džube (bez rukava kaput)
  • Kopče i
  • Lanec (nakit nositi preko prsa)
  • Duale (svileni šal)

pijanec1.jpg
pijanec2.jpg



Duračka Reka

mlada nevjesta,
prijelazu iz 20. stoljeća

  • Kenarna košula (haljina s čipkom), nad kojima je Alov (steznik, nije vidljiv);
  • Širitlija tako uzbojki (steznik); Poes-Kemer (krila, nije vidljiv);
  • Peškir - skutača tako tri pretkavi (pregača s horizontalnim prugasti uzorak na dnu);
  • Peperuglija skutača (pregača s dijamant u obliku obrazaca);
  • Monistreno kolanče tako pafti (beaded pojas s kopčom),
  • Krpi (komada materijala)
  • Fermene (kratka jakna obrubljen krznom lisice)
  • Džube (bez rukava kaput)
  • Jašmak (dvije bijele pamučne marame na glavi, a preko ramena);
  • Kolalii (pletene vunene čarape)




duracka_reka1.jpg
duracka_reka2.jpg

izvor:putovatibalkanom

icon1.gif


MAKEDONIJA-kultura
[SIZE=+0]
[/SIZE]
Uvijek usko povezani sa svojim zavičaj, na makedonskiot narod uglavnom su živjeli kroz stoljeća tradicije to prenošenje s jedne generacije na drugu, i na taj način stvara neobično rijetke materijalne i duhovne kulture koji nosi neke patrijarhalne karakteristike.
Među njihove ogromne kulturne baštine, makedonski kreatori impresivan narodne poezije i dance glazbu su sačuvana do danas vrlo značajna kulturna baština - makedonske narodne umjetnosti. Kao kolektivni i anonimni umjetničkog stvaralaštva, makedonske narodne umjetnosti razvija i formira direktno sa svojim tvorcima .To je odraz ne samo bogatstvo stvaralačkog duha i visoke vrijednosti makedonske's, ali od ekonomske, socijalne i kulturne uvjete različitim povijesnim razdobljima.

rbigor1.jpg


Makedonske narodne umjetnosti čiji počeci se mogu uočiti u udaljene dijelove, razvio na temelju starih slavenskih i stare balkanske umjetnosti, kao i kroz različite elemente od drugih ljudi osobito bizantskih i Turaka.
Iako sadrže puno stranih elemenata, makedonske narodne umjetnosti razvila samostalno, a njihova djela odlikuje se velikom originalnosti. Makedonski je prilagođen one strane elemente prema vlastitom ukusu i ideala, dajući svoje forme i proporcije, boje i kompozicije, stvarajući nešto svoje, što se može s pravom smatrati, izraz njihova duha i osjećaje.
Njihova umjetničke aktivnosti i talent prenio na svakodnevne predmete koji su istovremeno rustikalna, lijepe i praktične. Primjena tradicionalnih tehnološkim procesima, naslijedili od starih vremena, anonimni stvaralac formirana (u umjetnički način) različite objekte s cvjetnim i životinjskim teme, drvo, glina, kamena, metala i drugih materijala nalaze u prirodi. Tu Stoga, različiti predmeti za svakodnevnu upotrebu, pogotovo vrlo funkcionalna, obogaćeni su s estetskih karakteristika. Posebna pažnja posvećena je dizajnu i dekoraciju svoju odjeću, tako da narodna nošnja i nakit su najizrazitije i najviše brojni primjeri tradicionalne kreativnosti Makedonaca. Narodnih nošnji u Makedoniji (nastalih tijekom dugog vremenskog razdoblja), očuvana tragovi starih kulturnih utjecaja, i na svoj način razvoja stane elementi stare balkanske, slavenskih i orijentalne kulture. Iznad svih proizvoda domaće tekstilne proizvodnje, makedonske narodne nošnje odlikuju se bogatstvom i ukrasa. Zapadna Makedonija, posebno podijeljene u manje regionalnih jedinica s različitim etničkim obilježjima je pravi mozaik raznih lijepe narodne nošnje, gdje ženska nošnja su od posebnog interesa.
Ukrasni vez makedonski, karakteristične u oblicima, tehnički složen i živopisnih boja daje poseban izraz i razlika u narodnim nošnjama. Ženske haljine posebno su dekorativne, a glavni nositelj ove vrste tradicionalnog umjetničkog stvaranja. Vez nije samo umjetnički izraz i bitan element, ali najkarakterističniji od nošnje različitih regija.
Makedonski narodni vez, uglavnom od vune i svile, impresionira svojim raznobojnim gdje se sve nijanse crvene dominirati. Svjetlo crvena je posebno karakteristična za vez u Prilep, Bitola, Debar Ohrid i regije. Ženske haljine od Dolen Polog i Skopska Crna Gora su ukrašene crnim lijevanim vezom koja nas podsjeća sa svojim stilski sastav ranokršćanske tekstila dekor.

cnosija.jpg


Narodnog tekstila makedonske's su važna grana narodne umjetnosti, iako je danas ograničen, on i dalje kao nužno i prijeko potrebno za makedonske je u većini dijelova.
Osim različitih materijala i dijelova nošnje i tekstilni predmeti za svakodnevnu domaće koristi veliki makedonski tepisi izrađeni u Ohrid, Prilep, Kruševo su od osobite važnosti. Oni su od stvarne vrijednosti zbog svoje ljepote, bogato ukrašene, ali skladne boje. Vlasi u makedonski, plemenskim pastirima gotovo do danas, uvijek sam napravio posebne vrste guste pokriva, odlikuju bojama. Nakit ima posebno mjesto u makedonske narodne umjetnosti kao sastavni dio narodne nošnje, zajedno s vezom, što predstavlja njegov najveći ukrasne značajki. Izrađena je od raznih materijala (zlato, srebro, bakar, bisera) i učinjeno uz pomoć različitih tehnika (lijevanje, filigranski rad, granulacija, graviranje) nakit je bogata oblicima, vrlo dekorativni i u skladu sa svojim nacionalnim nošnjama. Makedonski nakita mogu se naći u poznatim centrima fillgree plovila, Bitola, Ohrid, Struga, Skopje, odakle vrijedne ručno izrađeni proizvodi su raspršena diljem Makedonije.
Neki uzorci ovog nakita su pravi remek-djela filigranske plovila sa starim očuvane oblike i elemente. Pogotovo izvanredan, s bogatim ornamention je nakit pronađen na formalne ženske haljine od Skopska Crna Gora, Skopska Blatija, Struska i Ohrid, Prilep Marko i doline, dajući poseban umjetnički efekt na njihove narodne nošnje.
Uz metalni nakit može se naći različiti ukrasi, pletene u biserima u istočnom dijelu Makedonije. Biser nakit je poseban ručni rad s izrazito bogatim i stilske motive. Različite metalni predmeti za svakodnevnu uporabu, koje je likovno kovači su oblikovani i bogato ukrašen razna jela od bakra i mjedi, s bogatim gravurama rukom ukras učinio coppersmiths nalaze se u gotovo svim gradovima u Makedoniji, (posebno u Prilep, Ohrid, Kruševo i Skopje). Bakar jela su charaterised bogatim oblicima i originalne linije, dobro sastavljen uz vrlo funkciju objekata. Njihov nakit, vrlo bogata i variageted, napravio uglavnom u tehnici graviranja plitkih reljefa i kovanje uglavnom je orijentirana karakteristika.

cbarde.jpg


Keramika Makedonija razvio i usavršio kroz mnoga stoljeća je bila samo da se naći u keramici centrima donedavno - Resen, Veles, Struga, Skopje, Debar, Besovo a osobito u selu Vranestica, u okrugu Kicevo.
Makedonski keramika odlikuje drevne forme koje odražavaju pojavljivanja monumentalnosti, kao u teške i masivne jela od Debar, Struga, Skopje. Keramika iz Resen i da pripadaju Vlasi ljudi, izgleda vrlo impresivan sa svojim dugim viteškim i oblika. Keramike jela su izrađeni od gline uglavnom na noga-radio lončarskom kolu i ukrašena prilično primitivnih sredstvima, boja, grafita, i primjene reljefnim motivima. Sa svojim variageted oblicima i bogatstvu ukrasa, oni svjedoče o njihovim dobro razvijenim smislom za umjetnost i bogate mašte.
Od vremena, nezapamćen makedonski je imati koristi različite alate i drvenim predmetima u kućanstvu koje su još uvijek sačuvane i danas, imajući vrlo stari trag ljudskog umjetničkog stvaralaštva.

crezba.jpg


Koristeći vrlo primitivna oruđa, anonimnog umjetnika obrubljen i ukrašen sve što je s graviranje. Svi objekti koriste seljaci za svoj rad u polju ili pastira ljudi sa stokom u planinama, kao i one objekte koji su korišteni od strane žene za različite poslove. Folk graviranje međutim, dostigla svoj savršenstvo u poznatim djelima makedonsko carves - Mijak - planine stanovništva iz Debar okruga koji su oblikovali drva kao što su profesionalni obrtnici, stvarajući poseban i određenu umjetnost, koja je prošla iznad narodnoga razini, postaje zajednička Balkan baštine.
Majstori iz Mijak, carvers radio u dubokim i plitkim rezbarenje. Ukrasni predmeti od laika i svete karaktera koja je nekada krasila bogate gradske kuće (Tetovo, Debar) crkve - St.Spas u Skoplju, Sv Dimitrija u Bitoli, samostana (Sv. Jovan Bigorski) u Makedoniji i na Balkanu, preostali najdragocjenije kulturno-povijesni spomenici i remek-ove grane makedonske narodne umjetnosti.


Megalitski Opservatorij Kokino,
četvrti na popisu NASA-e.



Opservatorij Kokino Megalitski prostire na obje platforme svaki od njih posjeduje svoje tipične sadržaja. Zvjezdarnica dužina je oko 90 metara, a njegova širina oko 50 metara.
Prijestolja su najimpresivnijih i može se odmah vidjeti na mjestu. Kao što smo već spomenuli, prijestolja su usmjereni u pravcu sjever-jug, tako da osoba sjedi na prijestolju je orijentiran prema istoku i istoku horizonta. To pod uvjetom da je baza za arheologe 'pretpostavke da od ovog mjesta ljudi promatrati uspon nebeskih objekata na horizontu. Unatoč tome, astronomska mjerenja i analize su pokazali da prijestolja su svete i obredne mjestima, ali nema veze sa astronomskim promatranjima.
Za odgovor zašto su ove drevne stranica smatra se da je zvjezdarnica, treba podsjetiti na osnovne karakteristike Sunca i Mjeseca pokreta. U toku jedne kalendarske godine, Sunce i Punog Mjeseca ustati na različitim mjestima na horizontu, i određivanje tzv ekstremne pozicije porast na horizontu. To znači da je Sunce u zimi, kada je dan najkraći ili na dan zimskog solsticija (22. prosinca), diže u to je najjužniji položaj na horizontu. Zatim, iz dana u dan on se kreće prema sjeveru i na dan proljetnog ekvinocija (21. ožujka) Sunce izlazi na istoku. Ned nastavlja kretati prema sjeveru, duljine dana povećava i na dan ljetnog solsticija (21. lipnja) Sun doseže najsjeverniju točku na horizontu. Nakon toga ned vraća i na dan jesenski ekvinocij (23. rujna), opet će rasti na istoku, i na 22. prosinca će završiti ciklus diže u trenutku zimskog solsticija.Svaki pažljivi promatrač Sunca lako se može primijetiti i označiti točke na sunce koje izranja u dane zimskog solsticija, proljetni i jesenski ekvinocij i ljetnog solsticija.
kokino2.jpg


Marker ljetni solsticij je dobro očuvan, proljetni i jesenski ekvinocij biljeg ima neke male štete, i marker zimski solsticij je najveće štete. Ove štete su najvjerojatnije zbog katastrofalnog potresa.

Mjesec ima više složenih pokreta i označavanje točaka od punog mjeseca porast su prilično teško. Najjednostavniji način objašnjavajući da je u zimskim Mjesec kreće po nebu na mjestima gdje Sunce prelazi u ljeto, a ljeti seli na mjestima gdje sunce kreće u zimskom periodu. Dakle, oko markeri ljeti i zimi solsticij na lijeve i desne strane ne bi trebalo biti dva kamena biljega koji će obilježiti Puni mjesec izlazi bodova u svojim tipičnim ekstremnim pozicijama. Ove vrste kamena markera može se naći na području drevnog opservatorija. Da bi ova stranica biti rangirana kao opservatorij ne bi trebalo biti još jedan vrlo važan uvjet ispunjen.Svih sedam biljezi se mora vidjeti iz jednog istom mjestu, ili linije koje prolaze kroz markeri za cut-križ u jednoj točki, koja je zapravo centralno mjesto za opservatorij i koji je također identificiran na mjestu.

Arheo-astronomskim analizirati olakšati u precizno određivanje vremena građenja kad kamen markera za označavanje sunca i Mjeseca ustati točke na horizontu su izgrađene. Analizirajte pokazala je da su kameni biljezi izgrađen u desetljećima oko 1800 prije nove ere, što znači Megalitski Opservatorij Kokino je najmanje 3.800 godina star. Dokažite da smo stvarno se bave s označenim točkama Sunca i Mjeseca ustati se može vidjeti na fotografijama gdje se dokumentirano uspon Sunce kamen marker na dan ljetnog solsticija je prikazano. Kao posljedica precesije Zemljine osi rotacije, a danas sunce ustati malo manji i malo lijevo od oznake, ali upravo to je dokaz za točnost kamena marker, jer su ta odstupanja predviđeno točno astronomski analizirati.

kokino3.jpg


Takvi dokazi bili prihvaćeni od strane američke svemirske agencije NASA-e, a 2005 ove agencije kretao Megalitski opservatorij Kokino na 4-th mjesto na World's Ancient opservatoriji popis.

KOPANICARSTVOTO-UMETNOST I ZANAE

Osnovna dilema koja sto trba da bide razresena e postavuvanjeto jasna distinkcija megu poimite zanaet i umetnost, t.e. nemesanje na sozdavanjeto na edno umetnicko delo so vestinata na zanaetcijata. Duri ni najslozenoto zanaetcisko delo ne zasluzuva da se narece umetnicko, ako ne sodrzi makar i malku fantazija.
Umetnikot obicno ne raboti so gotovi delovi, tuku so razni vidovi na materijali, koi malku ili voopsto ne se obraboraboteni, a procesot na sozdavanje se sostoi od niza aktivnosti na umetnikot.Umetnikovoto sozdavanje e dlaboko intimno i mnogu custvitelno zatoa i mnogu tesko da se objasni i opise cekor po cekor. Edinstveno samiot umetnik moze da go sledi vo potpolnost. Mikelandzelo veli " gi osloboduvam figurite od mermerniot blok vo koj tie se zarobeni". Sledstveno na ova, mozeme da zboruvame za nasiot kopanicar koj svoite prekrasni kreacii gi osloboduva od parceto oreovo drvo. Kopanicarot vsusnost mu dava zivot na naobrabotenoto parce drvo koe pred nego pretstavuva predizvik.
Ogromnata i sustestvena razlika pomegu sozdavanjeto na umetnikot i zanaetcijata e vo toa sto zanaetcijata raboti spored tocno opredeleni klisea i odnapred znae kako i sto treba da proizvede. Bidejki zanaetcijata raboti za kupuvacot, odnosno investitorot, toj e poveke zagrizen za sredstvata otkolku za celta. Negovata rabota cesto moze da se zameni so mehanicka rabota ili so masina. Toa za umetnikot ne moze da se kaze, bidejki do sega ne e poznata masina koja moze sama da kreira umetnicki dela. Dodeka zanaetcijata go pravi samo toa sto e vozmozno i znae da go pravi, umetnikot istrazuva vo nepoznatoto i sekogas se trudi da go postigne ona za sto smeta deka e nevozmozno.
Sustinskata razlika pomegu umetnickoto delo i zanaetciski izraboten predmet e originalnosta. Tuka se javuva problemot na klasifikacija na orginalnosta, t.e. vo kolkava mera nekoe delo e originalno. Upotrebata na odredeni, porano koristeni, elementi vo nekoe delo ne go pravi po pravilo toa delo plagijat. Znaci se sudirame so eden problem, koj go postavuva prasanjeto na originalnost. Stepenot na originalnosta na deloto ne e vo kolicinata na upotrebenite elementi, tuku vo uspesnosta na nivnata kompozicija, kombinacija, soodnos, harmonija, proporcii, skladnost, protivrecnost, simbolika, forma, boja, materijal,stil i.t.n.

izvor:prckov
izvor:putovatibalkanom

 
Član
Učlanjen(a)
18.10.2010
Poruka
5
Со Голема почит кон уредникот на овој пост!!!!
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
со голема почит кон уредникот на овој пост!!!!

blagodaram za ovie vasite zborovi
golem pozdrav za site vo Makedonija
Molim vas pošto ja o Makedoniji imam površno znanje molio bih vas da dopunite ovaj tekst sa onim stvarima što vi mislite da su bitne za Maskedoniju.
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Odmor u selu Arvati


arvati.jpg


Umorni ste od svega. Želite drugačiji odmor, u netaknutoj prirodi i mirnom selu u kojem nema turističke vreve? Želite da doživite nešto novo, o čemu ćete zadivljeni pričati svojim poznanicima, prijateljima i rođacima? Dođite u Makedoniju, u čarobno selo Arvati!
Kupaćete se u prelepim jezerima, šetati pašnjacima, udisati okrepljujući planinski vazduh i piti čistu vodu direktno sa izvora! Osetićete prirodu i doživeti tradicionalni život autentičnog sela i priuštiti sebi nezaboravan, drugačiji odmor.
Smešteni u kućama, a ne u hotelu, upoznaćete duh jednog naroda, njegove običaje, folklorno svaralaštvo, stare zanate, tradicionalne kulinarske specijalitete, rakije, vina...
Selo Arvati nalazi se u jugozapadnom delu Makedonije, 190 km južno od glavnog grada Skoplja, i 34 km istočno od Ohrida, grada pod zaštitom UNESCO- a, 11 km severno od Grčke i severoistočno od Albanije. Između dva nacionalna parka, Pelistera i Galičice, selo Arvati smešteno je na istočnoj obali Prespanskog jezera, u plodnoj Prespanskoj dolini, na 1000 metara nadmorske visine, okruženo planinom Baba, u podnožju Pelistera (2601 m), na obroncima nacionalnog parka prirode. Na samo 29 km od sela Arvati je i grad Bitolj, bogat istorijskim znamenitostima, a posebno ostacima iz antičkog perioda. Na 11 km je gradić Resen, čijoj opštini selo administrativno pripada. Do sela Arvati stiže se dobro razvijenom putnom mrežom, sa kojom su povezani i međunarodni aerodromi u Ohridu (na samo 34 km) i Skoplju (190 km).



Hiljade života Stare čaršije


kapa_an.jpg


Drevno srce Skoplja

Risto Karajkov - Stara čaršija je drevno srce Skoplja koje, u današnjem vremenu, predstavlja blijedu presliku svog nekadašnjeg sjaja. Iako pomalo prašnjava i zapuštena, još uvijek je živo i dinamično mjesto, koje, kao i mnogo puta ranije, očekuje obnovu i priliku da ponovo postane središtem kulturnog i društvenog života grada.
Neki bi rekli da je ljepša čak i od čuvene sarajevske Baščaršije, ali takvo što ne izgovarajte pred bosancima. U svakom slučaju je veća. Lokalni kulinarski specijalitet je isti, radi se o čevapu kojeg ovdje nazivaju kebab. Doprinos Balkana međunarodnoj kuhinji. Dok se na sarajevskoj Baščaršiji čevapi služe s jogurtom, ovdje je običaj da ih dobijete uz “gravče na tavče” tj. zapečeni grah. Za potpuni doživljaj Stare čaršije svakako je neophodno probati kebab i gravče na tavče.
Stara čaršija se proteže od Kamenog mosta do Bit pazara, najveće gradske tržnice smještene na lijevoj obali rijeke Vardar. Sadašnji izgled čaršije su osmislili turci u XV vijeku, ali je zasigurno postojala i prije. Još za vrijeme Rimljana, i kasnije u doba vizantijske vlasti, odvijao se vrlo živ trgovački saobraćaj. Čak se pretpostavlja da su Staru čaršiju osnovali trgovci iz Dubrovnika i Venecije. Stari vizantijski spisi potvrđuju pregovore vođene sa venecijanskim vlastima, kako bi osigurale određene povlastice svojim trgovcima u ovoj zoni.
U XIV vijeku dolaze Turci (zauzimaju Skoplje 1392. godine i odatle nastavljaju pohod na Srbiju i Bosnu) i ostaju na ovim prostorima pet stotina godina. Makedonci kažu da tek kada se nađu u Istanbulu postanu svjesni koliko turcizama koriste u svom jeziku.
Tokom XV vijeka izgrađen je veliki broj objekata Stare čaršije, među njima i Bezisten, tržnica zatvorenog tipa, nešto poput trgovačkih centara tog vremena.Tokom devedesetih godina prošlog vijeka tu su bile smještene i neke od najzanimljivijih boemskih kafana, posjećivane uglavnom od studenata Likovne akadamije. Jedan dio Akademije likovnih umjetnosti je Suli an, poznato okupljalište napravljeno po uzoru na odmorišta za karavane. U samom centru Stare čaršije nalazi se i Kurshumli an, koji sada ima funkciju muzeja, i Kapan an u kojem su smješteni brojni dućani, restorani, pa čak i sjedišta nevladinih organizacija.
U staroj čaršiji se nalaze i najvažnije skopske džamije, među kojima i najveća Mustafa pašina džamija. a tu je i crkva Svetog spasa, tvrđava Kale i hamam (tursko kupatilo).
Stara čaršija je ostala neizmijenjena vijekovima. U njoj su još uvijek smještene zanatske radnje i dućani, knjižare i prodavnice miješovite robe. Jedna ulica nosi naziv “zlatarska ulica” i u njoj se nalazi najveći broj skopskih zlatara.
Tokom XVI vijeka u Staroj čaršiji jeregistrovano postojanje 1053 radnje (što danas svakako nije slučaj), koje su sultanu donosile velike prihode. Skoplje je u tom periodu bilo naseljeno većinskim muslimanskim stanovništvom. Gospodarske mogućnosti Stare čaršije privlačile su ljude sa svih strana, Arape, Armence, Jevreje... U tom vremenu su Jevreji iz Španije i Portugala napravili svoju koloniju u gradu, oko 40 jevrejskih porodica je registrovano u turskim dokumentima iz XVI vijeka.
Skoplje je pogodio snažan zemljotres 1689. godine, što nije prvi put u istoriji grada. Različiti dokumenti opisuju potrese koj isu se desili u periodu između V i X vijeka, ali onaj najrazorniji svakako je bio 1963. Stara čaršija je tada uništena, brojni kulturno-istorijski spomenici ozbiljno oštećeni, a ekonomski razvoj mjesta zaustavljen. Trebalo je sve početi ispočetka.
Danas Stara čaršija čeka priliku da ponovo postane epicentrom kulturnog života u gradu. Tranzicijski period je učinio svoje, izgrađena su nova, moderna zdanja, pa iako turisti vole šetati i razgledavati stare ulice, lokalno stanovništvo bira neka druga mjesta za izlazak.
Uloženi su mnogi napori za očuvanjem i obnovom ovog dijela grada, ali sredstava ipak nikad dovoljno.Čuveni Cifte Amam (gradska banja) je pretvorena u Nacionalnu galeriju. Ipak, samo povratkom omladine i novih generacija Stara čaršija će ponovo zaživjeti. Kao i mnogo puta ranije.


Brajčino na turističkoj karti svijeta


brajcino_mala.jpg



Švicarska ideja za makedonsku bajku

Nataša Dokovska - Brajčino je smješteno u podnožju planine Babe, u neposrednoj blizini nacionalnog parka Pelister na samo 15 minuta od Prespanskog jezera. Jedinstveno makedonsko selo uvršteno na turističku mapu svijeta, sa podznakom “ekološki turizam”, bogato je izvorima pjenušavih voda, visokih i zelenih šuma, planinskim vrhovima koji plijene svojom ljepotom, jabukama koje se uzgajaju na nadmorskoj visini od 1000 metara i jagodama koje sazrijevaju krajem ljeta.
Skriveno u podnožju Babe dok ga s jedne strane osvježava pelisterski zrak a s druge zapljuskuje prespansko sunce, ovo mjesto autentične arhitekture i ljubaznih domačina (onih koji su ostali jer većina je otišla “trbuhom za kruhom” u prekookeanske zemlje.) je i po svom položaju i po prirodim ljepotama zaista nešto posebno. To su prepoznali i eksperti iz nevladine organizacije “Pronatura”, koji su izvidili 37 potpelisterskih sela i odlučili pokrenuti incijative ekološkog turizma u tome kraju.


brajcino1.jpg


„Pronatura“ dovodi turiste u Brajčino


Oduševljeni položajem, ljepotom i mogućnostima koje Brajčino pruža za razvoj ekološkog turzma, neke švicarske organizacije ponudile su Pronaturi finansijsku pomoć i podršku. Projekat se upravlja motom “povezivanje ljudi sa kulturom i prirodom” te predviđa opremanje seoskih domacinstava za smještaj potencijalnih turista. Sada se u selu može smjestiti četrdesetak turista, a cijena noćenja sa doručkom prati švicarski standard i iznosi od 850 do 1200 dinara po osobi. Snežana Trandovska iz nevladine organizacije “Udruženje za održivi razvoj Brajčina” na relativno visoke cijene smještaja kaže: “Kvaliteta se plaća svuda u svijetu, pa i ovdje. Prehrana se plaća dodatno, a služi se u četiri kuće gdjese može probati lokalna, seoska hrana i specijaliteti”.
Većina turista koji dolaze su Švicarci i Holanđani smješteni u Ohridu, a u Brajčino dolaze da se prošetaju. Najveći broj turista dolazi preko vikenda i tada su smještajni kapaciteti najčešće popunjeni.
Jeftiniji smještaj može se naći u manastirskim konacima “Sv. Petka” i koriste ga ugavnom planinari i grupe koje vole jednostavniju akomodaciju i po nižim cijenama. Noćenje tu iznosi 330 dinara, a može se koristi i manastirska kuhinja, što se plaća dodatnih 60 dinara dnevno.
Otvaranjem graničnog prelaza “Markova noga” očekuje se i veći priliv grčkih turista koji svakodnevno posjećuju Prespansko jezere sa grčke strane.
Evropski standard za turistički razvoј
Ovaj kraj je izvrsan za odmor i rekreaciju svih ljubitelja prirode. Lokalni ljudi organizovani u „Udruženje za održivi razvoj Brajčina“ učinili su sve da pruže kompletne informacije svima koji žele posjetiti njihov kraj, a neki među njima su obučeni i za turističke vodiče. Oni se brinu oko logističke i svake druge podrške turistima, od njihovog dolaska do napuštanja sela.
Svuda su postavljeni putokazi, obojeni različitim bojama, od kojih svaka ima svoje značenje. Putokazi za kulturno naslijeđe obojeni su crveno plavom bojom. Bijela boja vodi turiste u šetnju do pet crkava i manastira, iz 16 vijeka, smještenih na kraju sela. Zeleni putokaz označava put prema Pelisteru i planinskim jezerima.
Kroz selo su postavljene klupe a kante za otpatke se nalaze na svakih dvije stotine metara. U centru se nalaze table koje informišu posjetioce o istoriji mjesta, znamenitostima koje vrijedi posjetiti i hrani koju treba da probaju. Ljubazni domaćini za svakoga imaju lijepu riječ, a o gostima se brinu kao da se radi za svoje najbliže. Stari dedo Dame kaže da mu je puno lakše živjeti od kada je uključen u ovaj projekat. Djeca su mu uvijek angažirana a nešto se i zaradi.
„Od poljoprivrede se više ne živi kao prije. Kako se niko nije ranije nije sjetio za ovaj vid turizma?“ - pita se dedo Dame, zadovoljan što sada ima nekog posla za sve.
U “Udruženju za održivi razvoj Brajčina” kažu da je zadnjih godina prisutan trend povratnika pečalbara u ovo selo, što se pripisuje projektu Pronatura. Da bi kupili plac morate porijekom biti odavde, a kuća koju namjeravate graditi treba da se uklapa u autenticnu arhitekturu iz 19. vijeka, koja je zadržana u ovom selu.
Za neke posebno vrijedne i atraktivne kuće valorizaciju su radili stručnjaci iz bitoljskog muzeja i označili ih posebnim tablama informacijama koje govore o načinu i datumu izgradnje .


brajcino3.jpg


Brajčino na turističkoj karti svijeta

Od prošlog ljeta Brajčino se ubraja među svijetske turističke destinacije koje njeguju ekološki turizam. Posredstvom turističkog portala zainteresovani mogu da uspostave kontakt sa „Udruženjem za održivi razvoj Brajčina, rezervišu sobe za boravak i obezbijede druge pogodnosti, prevoz od aerodroma do sela, šetnju po okolini i posjetu turističkim atraktivnim lokacijama. To je pridonijelo da se Brajčino nađe na turističkoj karti svijeta što nije mala stvar za Brajčane i Makedoniju.
Braјčino – pionir ekoturizma
Pokušaj da ekoturizam gurne na mala vrata u Makedoniju prvi put je napravila tetka Nikolina. Ona kaže: „Rođena sam u Brajčinu i radila sam i živjela u Skoplju do penzije, a kada sam se penzionisala vratila sam se u svoj rodni kraj i renovirala staru kuću. Počela sam izdavati sobe i gostima nuditi domaću hranu koju sam pripremala po receptima svoje bake. Njen primjer su slijedili i ostali seljaci koji su danas organizirani u pravo turističko udruženje.
Danas se u Brajčinu spavanje nudi na jednom mjestu, a hrana na drugom. U novoj krčmi „Raskrsnica“ gdje s ehrane neki od turista koji posjećuju selo, obrok može da se dobije samo uz prethodnu najavu. Stranci su posebno zainteresovani za ukusne specijalitete od divljači koji se tu pripremaju.
Za razliku od organizovanih seljaka, tetka Nikolina nije član turističkog udruženja i svoje stalne goste ne želi dijeliti sa bilo kim.
Јedna ponuda - puno sadržaja
Projekat ekoturizma u Brajčinu nudi šetnju i upoznavanje sa okolinom uz pomoć stručnih i obučenih ljudi. Za strane turiste najatraktivnija je šestosatna šetnja oko Velikog Jezera u središtu nacionalnog parka Pelister, na visini od 2200 metara. To prilikom se mogu posjetiti i druga sela kao Malovište, Magarevo i Nižepolje, vrlo specifična i atraktivna.
Zbog blizine Prespanskog jezera, za ljubitelje voda i ptica, veoma je interesantna destinacija ostrvo Veliki Grad, kao i ornitološki rezervat Ezerani te Podmočani gdje se čuva kolekcija narodnih nošnji.
Turistički biro organizuje i posjetu jednoj od najstarijih crkava u Makedoniji – manastriskoj crkvi posvećenoj svetom Đorđu, koja se nalazi u selu Kurbinovo.


U otkrivanju tradicionalnih mirisa i okusa Bitolja


bitola.jpg



Put u grad koji čuva sjećanja Istoka gledajući prema Zapadu


Sara Gigante - Bitolj je grad u jugozapadnom dijelu Makedonije, drugi po veličini i treći po broju stanovnika u zemlji. Smatra se jednim od najljepših gradova na Balkanu, sa najljepše uređenim korzoom i parkovima. Poznat je i kao grad konzula jer u njemu počasne konzule ima sedam zemalja, a nalazi se i na nekadašnjem rimskom putu Via Ignatia, koji je povezivao Solun sa jadranskom obalom.
Izvor inspiracije za pjesnike svih epoha – pretpostavlja se da postoji oko 500 pjesama posvećenih Bitolju – a njegov položaj i ljepota čine ga nezaobilaznim mjestom za sve putnike koje zanima istorija i istraživanje.
Posjetu zaslužuju i ruševine grada Herakleje, dva kilometra od Bitolje, važnog ekonomsko-političkog i vojnog centra Filipa II. U otkopavanjima 1938. godine tu su pronađeni su dobro očuvani ostaci, mozaici i gradske zidine.
Bitolj se još od srednjeg vijeka ističe i kao trgovački grad. U šetnji njegovim uskim ulicama jak je doživljaj susreta i spoja istoka i zapada, “eksplozija” boja i mirisa nekih drugih vremena, koje smo mi posjetioci sa zapada već zaboravili ili možda nismo imali prilike ni upoznati.
Pogled pun radoznalosti istražuje niske kuće obojene bojama koje variraju od crvene do bež, dok ponuda na štandovima s robom mi izvlači iz đepa novce kojima još uvijek nisam naučila racionalno upravljati.
Bitolj je grad hiljadu priča... Pomalo magičnih i pomalo istinitih.
Jedna od tih priča se tiče Sat Kule, čije postojanje, prema nekim dokumentima, datira još iz 16 vijeka, ali budući da nedostaje detaljan i precizan opis ne možemo biti potpuno sigurni u ove izvore. Prema drugim mišljenjima Sat Kula je izgrađena 1830. istovremeno sa crkvom Sv. Dimitrija. Narodno predanje govori da su turske vlasti oduzele građanima 60 000 jaja koja su zajedno sa malterom koristili da bi napravili kulu.
Najveća atrakcija Bitolja je svakako njegov dobro očuvani stari grad-tržnica, sa oko 600 radnji.
Istorija Bitolja se gubi u prošlim vijekovima i trebalo bi se zagledati u prošlost da bi se ustanovilo vrijeme izgradnja prve đamije (14. vijek) od strane Turaka, koji su nakon okupacije započeli sa pravljenjem tekija, hamama, imareta (javne kuhinje) i bezistana (zatvorenih tržnica).
Tokom 15. vijeka grad se ubrzano razvija zahvaljujući intezivnoj trgovačkoj razmjeni sa Venecijom, poprimajući sve više istočnjački izgled.
Završetak turske vladavine i dva balkanska rata označili su početak raspada stare tržnice koja je dijelom uništena i u borbama oko oslobađanja grada.
Tek 1967. godine je stupio na snagu zakon kojim se zaštićuje ono što je ostalo:27 ulica, 604 trgovine, Bezisten (natkrivena tržnica), deboj (turska banja iz 17. vijeka) i Hađi-begova đamija.
Bezisten je natkrivena tržnica koju su sagradili Turci u 16. vijeku. Unutar nje se nalazi 86 radnji koje su nudile tekstil raznih vrsta. Njen izgled je bio nepromijenjen sve do Drugog svjetskog rata kada je ozbiljno oštećena. U modernim vremenima mnoge trgovine i restorani su povratili boji ovom lijepom arhitektosnkom djelu.
U Bitljskom muzeju moguće je vidjeti i memorijal posvećen Kemalu Ataturku, koji je prvih godina svog življenja u Makedoniji, svoje školovanje završio upravo u Bitolju.
Jedna stara poslovica kaže: “Francuska bi postojala bez Napoleona i de Gaulle-a, ali Turske ne bi bilo bez Ataturka”.
Crkva Sv.Dimitrija je napravljena 1830. godine, kada su Turci, nakon viševjekovne zabrane, dali dozvolu za izgradnju, i to iz razloga da bi držali pod kontrolom nezadovoljstvo stanovništva. Dozvola za gradnju ipak nije dozvoljavala ukrašavanje fasade i određivala je i visinu objekta, na način da ne bude previše vidjiv i ne dominira u izgledom grada.
Također, ukoliko ste u posjetu Bitolju, trebali bi vidjeti i jevrejsko groblje iz 1497. godine, najstarije na Balkanu.
Bogata istorija i dobro očuvani, autentični spomenici, nasmijana lica ljudi i ukusna hrana. Sve to i još mnogo toga je Bitolj. Grad koji vrijedi posjetiti i vratiti se u njega.
izvor:putovatibalkanom
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Vevcani karneval, Struga
13-14 January

C97782EE7EC627498E3378945FA6ABA1.JPG
1D7540FF61FBE04DB960B9B5A32592E3.JPG

Vevcani karneval, koji postoji od 14 stoljeća je dugu baštinu, održava se svake godine 13 do 14 januara u jugozapadnoj makedonskog sela Vevcani.

Priznate od strane Federacije europskih Karneval gradova (FECC), karneval privlači hiljade domaćih i međunarodnih posetitelja da vide ljude Vevcana maskirane u maske koje izražavanju humor i sarkazam.

Neki od najčešćih kostima uključuju vragove, demone i ostale mitske likove.

F42D57332B60D145B17F50D0F6F941F9.JPG
7C1DED37FF19C94995530ACE387CA16A.JPG
C871BBAF10C3D94991131ABEB008A7F5.JPG

Tokom karnevala, tradicionalna glazba i igra na zurlas (tradicionalni dvostruko Reed drveni duhački instrument) i bubnjevi.
Pošto nema instrumenata stvara se buka s običnom zvonima, loncima i bilo što drugo može se naći.
Tradicionalni Vevcani Karneval je jedan od najboljih Makedonije.

A48E3F47AA08C04AA0EA876D16277A97.JPG
81DF19FE6514814EA7FD1C6A8720826C.JPG

izvor:translate


Struške večeri poezije

BA8D5029E079BA4A9793C20FF07168B2.JPG

Tradicionalni festival poezije u Strugi otvara 24. avgust.
Priprema međunarodnog festivala i do tri dana do otvorenja kada Struga postaje mjesto okupljanja od 30 stranih i 20 domaćih pesnika.

Oni će sudelovati u međunarodnom čitanju poezije, Meridijani, već tradicionalno se održava nakon svečanosti otvaranja uz stihove "Tuga za jug" Konstantina Miladinova.

5FEC4905C255394D9F35061D4154C74B.jpg

Pesnička zbirka "Prenesene Stone" Nikola Madzirov je dobila ovogodišnju "Miladinovci Brothers" nagradu, koja manifestacija "Struške večeri poezije" (SPE) predstavlja za najbolju knjigu poezije od strane makedonskog autora između dva festival izdanja, objavio je žiri u četvrtak konferenciju za novinare u SPE sjedište.

Nagrada "Struga Mostovi", koji je festival zajedno s UNESCO-m predstavlja najbolji debi knjigu poezije, dobio je mlada Belgijska pesnikinja Manua Rime za "Buket čovječnosti".

Manifestacija je tradicionalna - Meridijani, Mostovi, Portret posvećen ovogodišnji laureatu festivala "Zlatni vijenac", palestinskom pesniku Mahmoudu Darwishu, koji će se otvoriti simpozij na temu "Poezija i progonstvu".

1983C880709AFD4483AA878B0D2F4A21.jpg

Program će također predstaviti Večer turske poezije, promocije antologijskih izdanja, ekskluzivno izdanje Darwish poezije, promocija izdanja "Plejade", zajedno s pratećim manifestacijama, grafičkih izložbi, glazbenih događanja i poetska predstava.
izvor:translate


Ohridski ljetni festival

Ohridski letnji festival jedan je od najvećih i najvažnijih festivala glazbe i drame u Makedoniji.
Prvi koncert održan je u 1961 u crkvi sv Sophia, svojom iznimnom akustikom.

5F2E3A26549F2145B02AA2A16F0CE755.jpg


Festival u Ohridu je međunarodni zbog sudelovanja velikog broja vodećih glazbenih ansambala najpoznatijih europskih i svjetskih glazbenih centara.
Tu su sudionici iz 44 zemalja.

359B0DDCE846ED47B4F58AFC2D63F243.jpg

Ovaj festival ima solidnu reputaciju koja je postupno postala dio velike obitelji od najpoznatijih europskih glazbenih festivala.

Ohridski ljetni festival ima svoj zvuk koncepciju, i u stanju je da sastavi glazbeni program koji uključuje i umjetnike svetskog glasa.

Ohridski ljetni festival se održava svake godine od 12 jula - 20 avgusta.

Broj predstava je oko 40:28 glazbenih događanja i 12 predstava.

U posljednjih 45 godina bilo je više od 1150 predstava u kojima 30.000 domaćih i stranih umetnika i izvođača su učestvovali.

Prosječan godišnji broj posjetitelja je oko 20.000.

Predstave obično održavaju u povesnim objektima i spomenicima.

Festivalski program je u pratnji nekoliko drugih aktivnosti.

Jedan od njih je Međunarodna Master's School za talentirane mlade violiniste, violončeliste, pijaniste i pjevače.

Do sada je 35 takvih škola, ili seminara održano.

To je svakako impozantan uspeh za svojih 45 godina, ali takav uspeh također nameće obavezu još više impresivan poduzetnika.
izvor:translate


Bitola - tonući grad


1620659211.jpg


Vremeplovno putovanje u oneraćeni former part of zajednička domovina započelo je u ranim jutarnjim satima na Autoputu Bratstvo-jedinstvo, pa se od latiničnog Beograda (latiničnom je ekavicom bila ispisana većina natpisa koju vidjesmo na proputovanju), preko Niša, Aleksinca, Leskovca, Soko Banje, Paračina (samo su hrpe stucanog stakla svjedočile da omrtvljena tvornica stakla radi), Vranja, neobično uredno i svrsishodno uređenog okoliša oko Vladičina Hana, nastavilo preko Prilepa – prođosmo ga sat prije nego što su prilipski tutunoberačite zatvorili cestu protestirajući tako zbog neisplaćenog novca za otkupljeni duhan - sve do Bitole.
Bitola je klimatska oaza; specifikum – dok je u Ohridu, Strugi i Demir Kapiji bilo +15, mi smo, unatoč blizini Baba planine, bili iznenađeni s - 25 u centru grada. Još je po nečem specifična – sva je naročito makedonska. Naši prijatelji tvrde da se većina makedonskih gradova više ne može pohvaliti tvrdom makedonštinom – Ohrid je bugarski, Gevgelija grčka, Tetovo albansko, Skopje srpsko, i ukoliko netko poželi da se naužije tradicionalnog makedonskog duha – hora mu je krenuti u grad koji je osnovao, stvarno, Filip II. Makedonski. Mozaici koji se mogu pronaći u bazilici i u episkopskoj rezidenciji svjedoče dodir s blagom Herakleae. Kako je tko dolazio, tako je gradu svoj pečat davao: Mustafa je Kemal Ataturk izgradio Tursku vojnu školu; sada je muzejom u kojem se čuva memorijalna soba oca moderne europske Turske. Bitolska Crkva sv. Dimitrije je jedna od većih pravoslavnih crkava u Makedoniji. Bezistan je nastao u 1.stoljeću kada i džamija Avdara Kadija, a p/bazar potječe iz 19 st. Iz grada je, za onoga rata, deportirano 3000 Židova u Treblinku, o čemu svjedoči Jewish Gate. Zanimljivo i indikativno je da u gradu čak devetnaest zemalja ima svoje konzulate.
Bitola se strancu nudi kao grad u kojem se održava Međunarodni festival filmski kamera „Manakai Brothers“, Interfest – festival klasične glazbe; Heraklea Evenings - ljetni festival drame i glazbe; Mali Montmarte u Bitoli, Ilindenski dani – smotra narodne glazbe i plesova, Međunarodni trienale grafičke umjetnosti, Otvoreni dani Bitole – slikarska dječja kolonija.
Ako se hoće doživjeti pravu Bitolu, njezina se povijesna potka treba za trenutak ostaviti malo postrani; bit će dovoljno prošetati ulicama grada (nijedna ulica, nijedan ulaz nije očišćen od snijega) i središnjim Širokim sokakom (nijedna cura nema čizme bez visokih potpetica), obići groblje (da bi se vidjelo tko je u gradu živio), pazar (da bi se spoznalo s čim se i kako se trguje), bogomolje (da bi se znalo kojim svecima se mole). To je najbrži način za spoznaju životnog ritma jednog grada, razine higijenskih i komunalnih uvjeta, standarda građana - što to jedu, piju, oblače, ljube, koliko i gdje troše, kakve su im (ne)radne navike i na koji način prikrivaju (ne)imanje..

U hotelu Epinal, nazvanom po glavnom gradu francuskog departmana Vosges, poznatom po reprodukciji svetih slika i proizvodnji dječjih slikovnica (a slično se zove i jedno platno finoga tkanja), u kojem smo bili smješteni, s holnog zida obnovljenog parama novog grčkog vlasnika, glede, dok mi u njih blejimo, uvećani ufresčani Kiro Gligorov i onaj Trajčevski. Hotel je jedan od rijetkih poslovnih, radnih gradskih prostora koji se normalno grije tijekom zimskih mjeseci, pa i više do toga: domaćinsku atmosferu podgrijavaju dva ogromna kamina koje višenamjenski konobari svako malo hrane ogromnim cjepanicama. Nema veze što se cijeli hotel, bazen i sauna, blagovaonica čuju po dimu, što dim granično grize za oči; važno je da se uporno imitira atmosfera gravčeta na tavčetu, lebčeka, ajvara i pindžura, papričica, uzua, tgata na jug, imanja sega dovolno i prekoviše...
Makedonci su uljudni, blagi, pristojni, pristupačni ali i kabadahijski uspravni; svaki Makedonac je jako ispravljen, značajno zabačene glave. (Makedonski)Albanci izjavljuju da je najvažnija čovjekova osobina patriotizam. Jedni druge podupiru. Pedeset posto stanovnika Bitole ne radi, a oni koji rade primaju plaću vrlo malu i neprimjernu cijenama. No, u hotelu svako večer svira živa glazba. Na repertoaru su stare makedonske starogradske pjesme i poneka bosanska sevdalinka. Glazba svira čak u dva hotelska prostora - u holu i restoranu, a svirka vikendom počinje u 10 sati zjutrom. I u drugim restoranima je isti slučaj.
Bitolom mirišu s(u)kobljeni razlozi – kolebljivi jezičak na vagi - koji bi mogli biti uništavalački. Grad je to koji polako tone u vrijeme. Život njezin i naše uvjerenje da je tako seki dan čuvaju samo bogati Grci iz komercijalnih razloga. Jesu li oni dovolni za ubavo živlenije? Rajski epinalski dim bi mogao biti svaki čas otpuhan i raznesen slijepim globalizacijskim vjetrom, usmjerenim (samo trenutno) višim razlozima. Sutra će biti novi dan i sve će biti drukčije glede prioriteta u razlozima, ali bit će kasno za redefiniranje odluke i smjera.
Teške magle zbunjuju makedonski Titanik, u kojem je bučno samodopodno komešnje (na slogan zajedno smo posilni* reagiraše podsmješljivo i suzdržano) nesvjesno da se svaki čas može urušiti u mračno vremensko potonuće.

***

Kažu da ovdje ljeti još uvijek za vrijeme svadba, proševina i drugih slavlja po kućama i kavanama sviraju čalgije, instrumentalni muzički sastavi od najmanje tri svirača. Proste čalgije mogu biti obrazovane od dvije zurle i s jednim tupanom, ali prodoran zvuk tog ansambla nema diskretan tembr i ne odgovara zatvorenom prostoru. Bolje čalgije uvrštavaju cimbal, harmoniku, a neki i tapan ili tarabuku. Tapan je folklorna udaraljka; gornji dio je od orahova drveta, a koža je zategnuta s obje strane. Jedna je teleća, ili od starog ovan, katkad magareća, a ona druga je tanja, kozja - objasniše nam čalgijari. Navlažena koža se uvija oko drvenog obruča, a zatim se zateže konopcem. Zvuk se proizvodi drvenom maljicom, malo povijenom prema vrhu, i to po debljoj koži, a lijevom rukom se tremolira tankim prutićem. Nama svirili na tapanče, so manji tapan s prodornijim glasom. Jedan je udarao na tarabuku. Arapi je zovu darabuke. Izgleda kao grčki sud za vino, sa širokom dnom i uskim duguljastim vratom. Na široj strani, reče čalgijar, da je zategnuo mačju kožu. Tip ju je zakačio uzicom za lijevo rame, a kasnije ju je držao među nogama. Ton je dobivao udarcima zbijenih prstiju obiju ruku o membranu.

A ja sam od čalgijara kupila al-lud iliti lautu, iliti lutnju, instrument sa žicama perzijsko-arapskog podrijetala, obično izgrađen od palisandra, mahagonija i bosanske smreke (?!). Arabljani su donijeli u Španjolsku i Siciliju u 14. st., a poslije se proširio po čitavoj renesansnoj Europi. Ima trbušasti, kruškoliki oblik rezonirajućeg korpusa, te relativno dug vrat, koji je na vrhu, gdje su zategnute žice, savijen - kao da je prelomljen pod pravim kutom. Ima 11 žica posebne udezbe. Zvuk se proizvodi trzanjem žica prstima desne ruke, a prstima lijeve skraćuju se žice pritiskom da bi se dobio zvuk različite visine. Sličan zvuk proizvodi saz ili sitar, ako sviriš po istočnjački.
Nalik lauti vidjela sam instrument u talijanskom Bariju; uz pratnju arciliuta kostimirani plesači izvodili su baroknu svitu. Dubrovački su trubaduri također svirali na modificiranim leutima – mandolinama i chitarronima.

Postoji Društvo prijatelja laute; i dandans stvaraju i obnavljaju kompozicije, pa ih izvode i na gitari i na lauti.
Član tog društva nisam, vengo just prijatelj nečistih mirisa. Zato sam i ponijela lautu. Netko će već prebiranjem po njezinim žicama, a i da ne gleda u tabulator – na jednom listu napisanu glazbenu stenografiju (ispisani brojevi bez linija), iščeprkati tonuće istočnozapadne al-udom sljubljene mirise.

izvor:translate
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Manstir "Sveti Arhangel Mihail"
Teovo


Vo neposredna blizina, nad Teovo, kako na prirodna terasa, se gleda najubaviot spomenik, kogo ovde vekovite ne go videle, manastirot Sveti Arhangel Mihail.

Niz ~etirigodi{no, anga`irano sebevgraduvawe, ktitorot, vo slava na Boga i vo ~est na Svetiot Arhangel Mihail,izgradil manstir.

Teovo.jpg

Ktitorstvoto e poznata kategorija vo celata Pravoslavna Crkva, no vo ramkite na Makedonskata, posebno vo ponovata, toa e piedestalna retkost. Sepak, ova grandiozno, novo svetili{te, e delo na samo eden ~ovek. Na protojerejot-stavrofor Stojko Ristovski. Toj otpo~na, mnogu odamna, so gradewe na hramot, vnatre vo sebe, pa Mu soyida Dom na @iviot Bog kako izraz na negovata silna vera i blagodarnost na Boga za site dobrodeteli so koi gi nagradil, a Mu gi prinese za site nas.

Manastirot e rasposlan na nadmorska viso~ina od 450 m.,na lokacija vrz koja se najdeni stari temeli od nekoga{en manstir. Mo`ebi od vremeto na duhovno retardirani Bogomili ? Za toa indicira i bliskoto selo Bogomila, no i tvrdata karpa, Teovo-Bogovo, Gospodovo, koe ne go zaboravilo nezgasnatiot spomen za ova sakralno svetili{te. Nego od pepel go krena negoviot ktitor. Samiot Teov~anec. Pronajdenite koski na nepoznatiot monah Jovan, preku videnie, apoteozno gi sohrani vo temelot na kambanarijata. Na taa vizurna, manastirska terasa, na povr{ina od 3.000 kvadratni metri, vo besprekorna grade`na izvedba, vi{neat tri objekti: hramot, kambanarijata i konakot.
Manstirskata crkva e ednokoraben hram, so dimenzii 9 X 4,5 m., a visinata na centralnoto kube e 7 m., taka {to vkupnata korisna povr{ina iznesuva nad 40 kv.metri. Avtor na proektot e arh.Dragi{a @ivkovski od Skopje. Zografi na ikonite se Svetozar Bogdanovski i Tawa Mi{eva, a na fresko`ivopisot Dragan Risteski i Lazar Le~i} od Ohrid. Hramot od vremenski pri~ini se u{te ne e celosno zografiran, no za skoro vreme go ~eka svoeto kompletirawe.
Kmbanarijata e dominantniot objekt vo manstirskiot kompleks. Nejzinata osnova e 2,5 X 2,5 m. vo prizemjeto, so tri kata, vo visina na 23 m.
Manstirskiot konak e vistinsko remek delo na gradba i ureduvawe stamben prostor. Vo osnova sodr`i dimenzii 18 X 9 m. so dve niski prizemja, kat so kaskadno re{enie i dve potkrovja. Korisnata povr{ina iznesuva vkupno 304 kv. Metri.
So mali isklu~oci, site grade`ni objekti se zavr{eni i ekipirani so nova oprema. Celiot kompleks e ograden so kamena i kovana ograda, a vnatre{niot prostor e zazelenet so kultivirana treva. So golemi zalo`bi, ktitorot izdejtvuval do manastirot da se doa|a po nov asfalten pat, dodeka, pak, dolgiot pat, poradi o{tetenost, da bide popraven so ispolnuvawe na dupkite.
Na ~inot osvetuvawe prisustvuvalo golemo mnozinstvo na blago~estiv pravoslaven narod brojno sve{tenstvo od site kraevi na Makedonija. ^inot osvetuvawe go izvr{ija ~etiri arhierei: Kiril, Petar, Timotej i Stefan, vo soslu`enie na ktitorot prota-stavroforot Stojko Ristovski i brojno sve{tenstvo.
Po ~inot osvetuvawe, Mitropolitot Stefan pred mnogubrojniot veren narod, ja proiznese negovata propoved, od koja ktitorot i semejstvoto, obzemeni od radosta i ~uvstvata, so samo nim poznat emotiven naboj, trognati do solzi, rekoa: "Revnosta za Tvojot Dom Gospodi, ne ispolni. . ."Propovedta na Mitropolitot Stefan gi trogna site: "Kako se bogatime vo Gospoda i dali na{eto bogatstvo e za neboto, ili pak, molci go jadat"?
Prota-stavroforot Stojko Ristovski e eparhiski sekretar na Povardarska eparhija od 1.Januari 1978 godina do denes, kako i parohiski sve{tenik pri crkvata "Sveta Bogorodica" vo Veles.
U{te so samoto postavuvawe na tie dol`nost vo Povardarskata eparhija, poto~no vo Veles, iscelo se anga`ira vo grade`ni dejnosti kako vo svojata poverena parohija taka i niz eparhijata. Negova e zaslugata za vonredno retkata izgradbata na administrativnata rezidencija na Povardarska eparija, dvospratnata administrativna zgrada so krstilnica od temeli pri crkvata "Sv.Bogorodica", celosni rekonstrukcii so `ivopis na crkvite "Sveta Bogorodica" i "Sveti Spas", i golemi potkrepi vo podr`ka na pove}e gradbi niz eparhijata.
Neka mu bide ~estito i vekovito od site. Bog da go nagradi so krepko zdravje i u{te pogolemi blagodetni sili, da go tvori Bo`joto, za spasenie na svojata du{a, du{ite na negovoto semejstvo i vernicite od Teovo i na celata MPC. Teovskiot manstir, neka bide eden venec pove}e vo dodeluvaweto na ve~nata, Bo`ja, nagrada.
izvor:m-p-c.org
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
OHRID - uvek aktuelna destinacija!

Ukoliko niste posetili Ohrid evo novog izazova. Za one koji se sa nostalgijom sećaju SFR Jugoslavije, vreme je za ponovno buđenje zaboravljenih emocija! Vreme je da se zapevaju stare makedonske pesme uz nacionalnu makedonsku kuhinju i tikveško Roze. Priuštite sebi jedan novi i uvek potrebani odušak, a u tom izboru verujemo da će vam pomoći donji tekst i fotografije. Uverite se da veze do skora bratskih naroda od Vardara pa do Triglava i dalje postoje.

Ohdir-main.jpg


Panorama Ohrida. Za još informacija pogledajte vodič kroz OHDRID na travel forumu.
Ohrid je grad u Republici Makedoniji, na severoistočnoj obali Ohridskog Jezera i središte Ohridske arhiepiskopije. Ohridska opština se sastoji od grada Ohrida i još 28 sela koji zajedno imaju oko 55.000 stanovnika. Leži u dnu Ohridskog Polja, na osamljenoj vapnenačkoj hridi (792 m), koja rtasto zalazi i visoko se diže iznad Ohridskog Jezera (695 m). Po takvom položaju na hridi („vo hrid“, „o riđ“, „o hrid“) došlo je slovensko ime Ohrid. Narod ga najčešće zove Orid. Od 1980. godine su Ohrid i Ohridsko jezere na spisku svetskih baština UNESKO-a. Jezero je smešteno u dubokoj i zatvorenoj kotlini. Sa svih strana, a posebno sa zapadne i istočne okružuju ga visoke planine. Na istoku je planina Galičica (2255 m), a na zapadu Mokra Planina i Jablanica (1945 m).
Za sve posetioce pitanje koje se nameće je kako stići u Ohrid. Od Preševa do Ohrida putuje se 3 do 5 sati u zavisnosti od vremenskih uslova, iskustva vozača i automobila. Put je dobar, a ukoliko idete preko Skoplja i Mavrova, što je i bolja varijanta proverite pneumatike. Iako smo vozili u proseku 20-60 km iznad dozvoljene brzine, nismo naišli na patrole.
Ohrid je pravi turistički gradić. Hiljade mladih i lepih ljudi dolazi sa raznih strana da se provedu. Zanimljiva je kolčina energije akumulirana za provod u mlađim generacijama. U kafićima (Liquid, Nemo, Park) vlada opšte narodno veselje ne samo noću, već i ujutru, preko dana, posle podne i tako u krug. Cena pića u diskotekama se kreće od 80 do 120 denara (jedan euro je oko 60 denara). Mnogobrojni restorani sa tradicionalnom makedonskom kuhinjom i tikveškim vinom zadovoljiće i one sa najprobirljivijim ukusom.
Šoping je nezaobilazna aktivnost svakog putovana, a izbor autentičnih suvenira je izuzetno bogat. Pored karakterističnih suvenira sa detaljima Ohrida, povratak bez Ohridskog bisera prosto nema smisla.
Krstarenje Ohridskim jezerom je još jedan užitak koji sebi morate priuštiti. Bistra plava voda, mirna, zimi omeđena zaleđenim planinama, obasjana samo najupornijim zracima tiho šapuće svoje tajne. Na doku u centru Ohrida dve jahte naimenično prihvataju grupe turista pa dopustite da vam Ohridsko jezero ispriča neke od svojih tajni.

Ohrid.jpg

Samuilova tvrđava je srednjevekovno utvrđenje u Ohridu na obali Ohridskog jezera i spada u red gradskih tvrđava. Utvrđenje je smešteno na dva brda čiji se vrhovi uzdižu na 90 i 50 metara iznad nivoa jezera koje ga okružuje i pruža prirodnu odbranu njegovoj zapadnoj i južnoj strani. Grad je sa tri strane (zapadna,severna, istočna) opasan bedemima različite visine u zavisnosti od položaja. Utvrđenje se naziva Samuilova tvrđava ili Samuilov grad prema caru Samuilu kome se pripisuje izgradnja utvrđenja u njegovom današnjem obliku. Pored ovog naziva često se koristi i termin Ohridska tvrđava odnosno Ohridski grad jer se današnji Ohrid dugo vremena nalazio unutar bedema utvrde.

Samuilova-tvrdjava.jpg
Da li vam je ovo poznato:​
BILJANA PLATNO BELESHE

Biljana platno beleshe na Ohridskite izvori.
Ozdola idat vinari, vinari belogragjani.
Krotko terajte karvanot da ne mi platno zgazite!
Da ne mi platno zgazite, platnoto mi e darovno. Platnoto mi e darovno, za svekor i za svekrva, za svekor i za svekrva, za dever i za jatrva.
Ako ti platno zgazime so vino ke go platime!
So vino ke go platime i bela ljuta rakija.
So vino ke go platime i bela ljuta rakija. Biljana platno beleshe na Ohridskite izvori...



Najznačajnije crkve i manasteri u Ohridu su: Crkva Svete Sofije, Crkva Sv. Klimenta (Bogorodica Perivleptu), Plaošnik, Sveti Jovan Kaneo, Crkva svetog Dimitrija, Crkva svetog cara Konstantina i carice Jelene i td. Sa 365 manastira kako bar meštani kažu Ohrid zauzima sigurno jednu od najznačajnih tačaka hrišćanstva na Balkanu.


U ovom malom srednjovkovnom gradiću u sezoni bude i preko 50 000 gostiju, a u knjizi utisaka naše gazdarice, osim Srba i Makedonaca, upisani su i Hrvati, Slovenci, Italijani, Rusi pa čak i gosti iz Japana. Pravilo kaže da kad neko dođe u Makedoniju prvo poseti Ohrid pa onda Skoplje. Gostoljubivost i predusretljivost Ohriđana je na visokom nivou, a vreme ih je naučilo vrhunskom ugostiteljskom zanatu! Neke stvari se ne mogu opisati već se prosto trebaju doživeti i uveriti se u stihove Dado Topića: Makedonija ti pruža ljubavi sve! Za još informacija pogledajte vodič kroz OHDRID na travel forumu.
izvor:tt-group
 
Poslednja izmena:
Natrag
Top