Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
Dani base i "kumpjera"
U Smoljani je 12-13.oktobra 2007.godine održana prva , tradicionalna ,kulturno-turistička manifestacija „Dani base i kumpjera“.S obzirom na bogatstvo ,bolje reći siromaštvo sličnih manifestacija u bližem nam zavičaju ,značaj pomenute manifestacije je veoma velik.
Zahvaljujući grupi organizatora iz Smoljane ,ali i par njih koji ne žive u Smoljani ali ih vežu korjeni za rodni kraj ,organizacija je bila skoro savršena .
Skupio se veliki broj Smoljanskih domaćina i domaćica ,i na improvizovanim štandovima su izložili ne samo ova dva glavna proizvoda po kojima je Smoljana poznata nadaleko-basu i kumpjere, nego i ostale poljoprivredne i mliječne proizvode koje su stvorili i uzgojili vlastitim rukama na prirodan način po receptima svojih predaka .Bilo je tu i kupusa ,mrkve ,cvekle,sira ,rakije ,meda,voća domaćeg i šumskog ,ljekovitog bilja i ostalog što se moglo uzgojiti i napraviti vrijednim rukama domaćinskim na posnoj zemlji i oštroj klimi ili ubrati i sakupiti po nezagađenim proplancima Grmeč- planine.
Bilo je tu i ručnih radova vrijednih Smoljanskih žena:čarapa ,naretaka,prsluka i toraba tkanih i ostalog ispletenog i otkanog za vrijeme dugih zima Smoljanskih, sad u ova vremena ,a dosta toga i u ona vremena, pa sačuvano ,iznijeto sa ono nešto sirotinje “onih dana „ pa pronijeto kroz Banjaluke, Dervente i ostale Vojvodine i ponovo vraćeno ovdje gdje je i nastalo.
U takmičarskom dijelu programa stručni žiri je proglasio pobjednike u nekoliko kategorija .
-Najveći krompir..............................Dragišić Milan
-Najbolja basa...................................Branković Joka
....................................Branković Milja
-Najbolja pomješa ............................Kerkez Brankica
..............................Dragišić Stoja
-Najbolji kajmak...............................Mrđa Anđa
-Najbolji tvrdi sir..............................Mirković Milja
-Ostalo................................................Marjanović Rajko
................................................Branković Savka
................................................Stojanović Savo-Tutanj
Bilo je kulturnog ,da ne kažem umjetničkog programa .
U goste nam je došla vokalna grupa „Runolist“ iz komšijskog Drinića ,komšijske Republike Srpske.Bilo je pjesme i basiranja, i sa bine od pomenutog benda, ali bogami i iz publike ,jer su pjesmu prihvatili i gledaoci ,bio je tu Milorad Mrđa –Bas jedan od poznatijih Smoljanskih pjevača ,nekad i sam član prilično poznate grupe „Drvosječe“ koja je, u ona nekadašnja vremena ,snimila dvije kasete krajiških pjesama.
„Rođeni smo kod Oštrelj planine“,“U mom selu kraj potoka“,“Aoj moja Draginjo“
...e ko se toga ne sjeća....
Bilo je tu i KUD iz Drvara koje je oduševilo posjetioce sa svojim programom .
I još nešto važno ,priredbu je svojim prisustvom uveličala i ekipa RTRS na čelu sa Slavišom Sabljićem reporterom ,ratnim i poratnim, inače komšijom iz susjednog Drvara ,da ne kažem „ zmajem Drvarskim“.
A da je zmaj, u pravom smislu riječi ,pokazao je napravivši sjajnu emisiju iz ciklusa „Kapi zavičaja „ ispričavši priču o Smoljani u kratkim crtama ,a posebno o ovoj manifestaciji.Bilo je i priča o kumpjerima odakle su se sve sjemena donosila u Smoljanu, a i pokazano kako se pravi basa i odakle je ona možda došla nekad u Smoljanu.Tako je široki auditorijum širom Republike Srpske ,BiH i ostalih okolnih zemalja gdje dopire signal RTRS-a mogao vidjeti priču o Smoljani i „Danima base i kumpjera „
Za sve prisutne osim prigodnog kulturno-umjetničkog programa ,bilo je, Bogami, i za pojesti i popiti.Vrijedni organizatori su pripremili kuvani kupus i ispekli su polica ,jer priča o basi i kajmaku bez polica nebi bila kompletna .
I na kraju je bilo i besplatnog piva ,tako da je manifestacija bila baš kako treba .
Jos nesto ,dio manifestacije se desio i navece,pod svjetlosti reflektora , koji su ljetos postavljeni ispred škole tako da „obasjavaju“ košarkaški i teniski teren,s čim se malo koje selo može pohvaliti u ova vremena .A pored je i sportska dvorana ,tako da Smoljana ima čime podičiti i među većim i naprednijim selima u bližoj i daljoj okolini.
A sad nešto o predmetima manifestacije ,da ne kažem basi i kumpjerima .
Prvo se u proljeće rano „išćera“ đubar na njivu. Najčešće ovčiji,a može i ovaj drugi,razgne se i onda čim malo otopli ,najčešće tu negdje u drugoj polovini aprila ili kasnije sije se krompir.Krompir se uglavnom sije“ pod plug“ ,rjeđe „pod motiku“.A pod plug bi bilo da se odmah sije prilikom oranja pod svaku treću brazdu se“ pomeću“ krompiri.Najčešće se oralo konjima i drvenim plugom i to su obično radili muški članovi domaćinstva a pometali su žene i djeca .Kad se posije cijela njiva onda bi se poslije dan dva i podrljalo ,najčešće drvenom drljačom sa željeznim klinovima i sjetva bi bila gotova .Bilo je i sijanja pod motiku kad bi se njiva prvo uzorala i podrljala a onda motikom iskopali jarci u koje bi se pometo krompir, pa poslije isto motikom zagrnulo.U novija vremena se oralo i drljalo traktorom ,a poslije „špartalo“ manjim plugom i tako sijalo.Do ljeta bi se krompir jednom okopo i negdje pred kosidbu „zagrno“ ,motikom bi se prolazilo između redaka krompira i zemlja nagrtala uz krompir .To bi uglavnom bio sav rad do vađenja krompira ,kad se jos prije toga znala pokositi cima koja bi znala izrasti prilično visoko.A onda se u jesen vadio krompir,najčešće rogljama ,a moglo je i motikom i plugom „prevrtačom“.I tu je posao znao biti podjeljen na muške i ženske članove domaćinstva –muški su vadili, a žene i djeca kupili i trpali u vreće.Kad se izvadi znala se cijela njiva crveniti od krompira ,a ako rodi onda ga je baš znalo biti Mati mi je pričala da su oni znali dolje uz rijeku,u neka stara dobra vremena, posijati 8-9 vreća ,a naći preko 100 vreća i to samo onog krupnijeg, a onaj sitni je ostajao na njivi nije se ni kupio.Krompir se poslije toga za zimu spremao u trapove.Neko je imao trap u kući ,ispod neke sobe,a češće napolju.Trapovi bi se ozidali i dobro utoplili tako da krompir nije imao šanse da smrzne tokom duge i oštre zime.
Kažu da su prvo bili smo crveni kumpjeri u Smoljani a tek kasnije su se pojvili bijeli.Prvo je narod sijao samo svoje sjeme, a kasnije su se mjenjali sa nekim iz sela da malo promjeni sjeme da budu bolji.Tako je doslo i do razmjen e sa drugim krajevima ,pa su se pojavili i Glamočki kumpjeri (a vele da su se tamo najbolje pokazali od svih ovih naših krajeva ) a kako ispriča u Sabljićevoj emisiji jedan sudionik donosilo se sjeme i iz Peulja kod Grahova(koje je nazalost većina Smoljanaca upoznala u neka ružna vremena) ,pa su zbog tog spominjanja tog mjesta vezano za kumpjere čitavu tu porodicu zavli „Peule“.
Krompir se u Smoljani uzgajao potpuno prirodno bez ikakvih hemiskih dodataka ,vještačkog đubriva ili raznih hebricida ...
Zlatice ,kao najopasnijeg nametljivca krompira ,doskora nije ni bilo kod nas ,a valjda nam se pojavila kad je sve polako krenulo dođavola ,i najvjerovatnije je donijeta sa nekim novim sjemenima krompira .
A jela od krompira ...
E tu bi se tek imalo o čemu pričati.Police ,kao neprelazna poslastica za dugih zimskih noći sa basom ili kajmakom ,a moglo je i samo sa soli ako vec nema ovoga drugoga .Mogle su i sa kiselim kupusom mada tu češće ide kuvani krompir ,skuvan onako neoguljen u kakvom velikom loncu pa poslije onako vruć oguljen.I on je mogo sa kajmakom ili basom i bez kupusa a najbolja je kombinacija kad sve to ima zajedno i kupus i police i kajmak i naravno pod kupusom slanine kuvane i još kakvog suvog mesa.Pa pita od krompira ,uprženi u „tevsiji“sa mesom ili čim drugim, pa do najnovih varijacija na temu u obliku pomfrita ili pirea...
A tek kad ga nako baciš u vatru cijelog ,kod kakvog kotla rakiskog ili đe u polju kod blaga ...
Pa kad uz to ima i lončić base...
BASA Ona nam nije stigla iz Amerike,a možda je iz Rusije.U jednoj emisiji nekada davno sedamdesetih godina veoma popularnog putopisnog serijala „Karavan“,njegov autor Milan Kovačević reče da se basa proizvodi u takvom obliku samo u Lici i na Kavkazu.Tako je vjerovatno iz Like došla u naše krajeve.
Povezanost Like i Krajine kroz istoriju bila je veoma intenzivna ,silne bune i ustanci protiv Turaka ,i njihove kasnije osvete uslovljavali su bježanje i sklanjanje naroda otuda vamo i obrnuto.A i dobar broj porodica koji danas naseljava ili je naseljavo Smoljanu i ostale krajeve okolo na svom putu iz Crne Gore,Kosova ,Dalmacije prije dolaska ovamo zadržavo se neko vrijeme u tim krajevima ,pa je tako i basa u nekoj varijanti došla ovamo i bogami tu i ostala .
Prvo bi mogli reći nešto o tome kako se pravi basa.
Basa se pravi ,što bi se stručno reklo ,od obranog mlijeka .Znači kad se krave pomuzu,prokuva se varenika i ohladi i sa nje se skine skorup –ona kora koja se gore uhvati i od njega se pravi kajmak.E to što ostane varenika poslije skidanja kajmaka se ugrije i od nje se pravi basa tako što se „zalije na suritku“.Znači sipa se u neku posudu u kojoj se nalazi suritka i basa se odvoji na vrh posude.To što ostane u posudi je suritka i ona se koristi za sledeće pravljenje base.Basa se pokupi nekim cjedilom i ocijedi i posoli pa se stavlja se u neki poseban sud .Nekada su to bili drveni sudovi kačice , a u novije vrijeme su ih zamjenile kante.E taj je sud moro biti probušen na dnu da se može polako cijediti.Tako je kajmak koji se skido sa prokuvanog mlijeka bio dosta masan i kaloričan ,a basa koja se pravila od onog mlijeka koje je sad bilo dosta manje masno bila je manje masna i dosta zdravija za jelo a kažu da je imala još medicinski korisnih stvari posebno za želudac .E sad postoji varijanta da se dobije nešto između base i kajmaka kad se u basu pomiješa onog pravog kajmaka i to se zove pomješa .
Nekada u Smoljani dok je bilo više blaga, a bogami i više naroda ,i ishrana se uglavnom bazirala na domaćoj proizvedenoj hrani gdje su mliječni proizvodi igarli značajnu ulogu pravljenje base i ostalih prozvoda od mlijeka davan je veliki značaj.
Za tu svrhu bile su posebne prostorije koje su se zvale stanić i tu je bilo ognjište na kome se u posebnom kotlu kuvala varenika i poslije razlijevala u drvene posude karlice sa koji se prvo skido kajmak, a poslije pravila basa.U staniću su stajale sve posude u kojima su se držali svi mliječni proizvodi:kačice,karlice i ostalo a bili su napavljeni sa strana drveni dolapi koji su bili zatvoreni da se ne prljaju, a bila je to preteča nekih kasnijih kredanaca, i li već čega sličnog.Za rad oko mlijeka u tad a brojnim domaćinstvima bile su zadužene planinke ,određen broj žena koji se bavio samo s tim ,a poslije određenog vremena bi ih mjenjale druge ,znači na smjenu.
Neke porodice su blago izgonile ljeti u kolibe koje su se nalazile negdje gore više na Grmeču ,na Ogumači ili Risovači pa su s njima išle i planinke koje su gore muzle krave i ovce i pravile kajmak i basu.Kad spomenu ovce i od njih se moglo praviti kajmak i basa ali to baš nije bio čest slučaj kod nas ,a kažu da je taj ovčiji kajmak dosta masniji i tvrđi jer je ovčija varenika dosta gušća.
izvor:grmec.com
Planinarenje na Crni Vrh
Slavko MRĐA
Recimo, riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane,zbunjen,
dugo se češka po glavi:
Grmeč- goro, ko bi tebe oro
nema pluga koliko si duga
Uspio sam poslije par dana da pronađem čak trojicu ljudi koji su bili spremni da idu s nama na planinarenje i to sve bolje od boljeg:jedan je bio gore negdje 90-ih godina ,lovac je i dobro se snalazi na terenu ;drugi je profesionalni planinar ,koji je obećao ponijeti „dži-pi-esove“ i druge uređaje kao i markere da obilježimo stazu,a treći je bio „domaći“ iz Smoljane kao isto neko ko dobro poznaje teren.
Ali ,ne lezi vraže,dan –dva prije sva trojica su otkazala .Ali mi smo bili uporni ,idemo makar sami, pa sta bude.
Na sam dan dolaska na polaznu tačku u Smoljanu smo uspjeli pronaći jednog čovjeka iz Smoljane koji zna otprilike put,ali poznaje teren okolo ,radio je tu u šumi blizu pa ćemo se bar moći orjentisati gdje smo i na koju starnu trebamo ići.
Malo smo se bojali lošeg vremena ,ja sam pretraživao vremenske sajtove(mada na Grmeču vlada mikro klima i gore se može 5 puta na dan promjeniti vrijeme) i prognoza je bila da će biti umjereno oblačno sa malom mogućnošću kiše.
Prilično smo kasno došli u Smoljanu oko ponoći,i otišli spavati mada se nismo baš nešto naspavali bili smo nervozni pred sutrašnji put.Noć je bila oblačna pa smo se malo plašili da neće biti kiše odmah ujutru,ali na kraju se ispostavilo da ta oblačna noć bila dobra jer ujutru nije bilo rose.Bila je to dobra stvar jer nam bar noge neće biti mokre što i nije baš nevažna stvar. Rano sam ustao ,na brzinu pokupio već pripremljene stvari u rancu i krenuo na zborno mjesto.
Prizor je bio prelijep, rano jutro nigdje nikakvih zvukova samo pokoja ptica naruši prirodni mir.I jedna lisica promače pored nekih ljesaka ,valjda čudeći se otkud ja tako rano .
Našli smo se na zbornom mjestu nas četvorica koji idemo gore i jedan koji će nam biti „logistička podrška „ , daće nam svoju staru Askonu da se prevezemo dokle možemo putem i pripremiće nam roštilj, da se okrepimo kad se vratimo sa planine.
Imali smo dvije radio stanice ,jednu kod nas, a drugu kod ovog u selu,da možemo imati vezu pošto smo sumnjali da ćemo imati mrežu na telefonima kad se budemo penjali-što smo i bili u pravu.
I krenuli smo cestom preko Mrđa, Tavana, Potoka (gdje smo natočili vode), pa do Razboja .Tu smo ostavili auto i malo stajali i razgledali prekrasne pejzaže Grmeča obrasle četinarskom šumom svud okolo.
Uprtili smo rance i krenuli s Božijom pomoći. Ispred nas se isprječila Šobatovačka greda ,koju smo morali zaobići da bi se počeli penjati na Crni vrh. Svi su nam govorili da je zaobiđemo sa desne strane a mi smo se odlučili da idemo od Razboja sa lijeve strane. Krenuli smo uzbrdo nekim štrapnikom, kud su se vukli balvani, idući polako ulijevo da zaobiđemo gredu.
Par puta smo izašli na vrh grede da se orijentišemo dokle smo je savladali i malo smo posmatrali okolo ali slabo šta smo mogli vidjeti,svud okolo je bila nepregledna šuma a ispred nas nekoliko vrhova tako da nije lako bilo odrediti na koji se moramo popeti.
Išli smo već prilično paralelno sa vrhom grede i onda odjednom iza nekog kamenja izbili na pravi makadamski put na nekih 1500 metara.Put je išao pravo uzbrdo uz uspon „ko uz kuću“ što je govorio stari narod.Skontali smo da je to „čekrk“ o kome su nam pričali,tud je nekad bila pruga kojom su se spuštala drva sistemom čekrka :za neku debelu jeliku bi se pričvrstio neki veliki čekrk,pa bi se nekako izgurao ili izvukao konjima prvi prazan vagon, a onda bi dalje puni vagoni kad bi se spušatli vukli gore prazne i tako stalno.
Malo smo se odmorili i krenuli putem uzbrdo. Na drveću okolo su bila ispisana imena išto bi moglo da znači da smo na dobrom putu i da su to isto prolazili planinari, ali mogli su biti i neki lugari ili radnici jer smo nailazili na radilišta gdje se nedavno radilo. Prizor okolo puta impozantan ,samo malo neba vidimo iznad nas a okolo smrče i jele do neba, ponegdje prošarano pokojom bukvom ili grabom, a malo – malo pa naidjemo na ogromne stijene obrasle mahovinom .
Uskoro i snijeg u nekim dolinama do kojih ne dopire sunce i teško da će on i okopniti dok ne padne slijedeći.Poslije kaldrme i čekrka put je malo uži i nije nasut,ali je i dalje dobar-moglo bi se reći da je to šumska staza, a počeli smo pored puta nalaziti neke znakove koji su mogli da budu oznaka planinarskog puta, ali su mogle biti i granice odjela ili već šta ....
Odlučili smo pratiti tragove, pa šta bude.
Zanimljivo da na putu nije bilo puno uspona kao smo mi očekivali,tako da nismo bili previše umorni mada smo par puta pravili kraće pauze,a na jednom finom proplanku smo i jeli i povratili malo snagu.Stalno smo pratili znakove na drveću i kamenju bile su to uglavnom strelice napisane crvenim sprejom ,usmjerene ka gore, a imena na drveću ,posebno ženska, ulivale su nam nadu da smo na pravom putu i da su put obilježavala neka ekipa koja se ,kao i mi ,penjala na Crni vr.
Poslije jednog malo većeg uspona naišli smo na jedan plato u šumi okolo okružen šumom i stijenama a prekriven snijegom. Stvarno veličanstven prizor –pedeset metara dugačka i široka poljana ,snijeg pola metra ali tvrd da po njemu možeš hodati bez problema .
Izgubili smo znakove pa smo ja i Cale, naš vodič, dogovorili pošto su ova dvojica bili malo zaostali za nama da obiđemo okolo da nađemo neki znak dok ovi stignu.
Ja sam poslije desetak metara naišao na jednu veliku stijenu na kojoj je nešto pisalo.Prišao sam bliše i nisam mogao vjerovati,pisalo je :“Crni vrh 10 minuta „ i strelica gore.Pozvao sam ostale i svi su bili presrećni kad su vidjeli znak.Bili smo na domaku cilja .Malo smo se odmorili ,nestrpljivi da se napokon domognemo vrha .
Tih 15 minuta bilo je uzbrdo bez neke označene staze.Uskoro se pred nama pokazalo kamenje obasjano suncem .To je to !!!
Cale je bio prvi ,popeo se preko jedne grupe kamenja ,i dok sam ga slijedio čuo sam ga kako galami. Umalo nije stao na zmiju!!!
Na 1600 metara ,moglo bi se reći u snijegu ,u maju-zmija .Stižem ga ,na vrhu smo –tu je kamen trigonometrijska tačka .Na njemu neki naši prethodnici napisali:“Čuvaj se zmija ima poskoka „.Hvala ,umalo smo izbjegli jednu...
Mali proplanak jedva nekih 7-8 metar u dužinu i širinu,okolo kamenje ,visoke jelike i sa svih strana ,osim ove kud smo se popeli, provalija tako da se nemoguće popeti bez neke specijalne opreme.
Tu smo na Crnom vrhu, najvisem vrhu Grmeča na 1604 metra.
Drveće izraslo do neba, pa okolo nevidimo ništa ,jedan možda od razloga što Crni vrh nije atraktivan za planinare-nema nekog pogleda sa visine da se vidi sve okolo,ovdje se nevidi skoro ništa .Gore sjeverno vidi se malo šuma i jedan vrh ,mogla bi to biti Mala Javornjača drugi vrh Grmeča po visini.
Pričali su mi par njih koji su se penjali negdje pred rat ,da se vidi u daljini Sanski Most ,a još dalje Prijedor ,ali izgleda da je drveće izraslo u ovih 20 godina taman toliko da se više ne vidi ništa .Ja sam ,dok su se ostali odmarali pored kamena koji označava vrh ,se malo „verao“ po kamenju da probam šta vidjeti i sa jednog mjesta praktično viseći nad provalijom držeći se za četinu i stojeći u snijegu u daljini sam vidio put i grad ,mada je vrijeme bilo,iako je grijalo sunce, malo mutno .
Po svemu bi to trebao biti Sanski Most. Put bliže nama i red građevina u dugom nizu,bi morala biti Sana –šteta što vrijeme nije malo jasnije da se bolje vidi ali dobro šta se može...
Nije mi baš prijatno visiti nad provalijom, pa se vraćam do ekipe na „koti“.
Slikamo se za uspomenu ,a u metalnoj kutiji smo pronašli i knjigu u koju se upisuju „osvajači „ vrha .Vidim da je nova knjiga od nekog skorijeg vremena (oni što su se penjali prije rata kažu da je tad bila knjiga ,čak i pečat da se ovjeri planinarska knjižica ) ovdje su uglavnom potpisi u nekih zadnjih 2-3 godine većina nekih inžinjera i šumara koji su ovdje obilježavali šumu ali i par ljudi iz okoline (Bravsko,Janjila )koji su se popeli kao i mi -„namjerno“.
Tu je i mješoviata ekipa iz Novog Sada ,Banjaluke i Bravska koja nam je obilježila put i pomogla ne samo nama nego vjerovatno i onim koji će se penjati ovim putem kasnije.
Sunce je grijalo na vrhu ,a mi smo mu bili bliže, pa smo ga izgleda bolje osjećali ,ali kad se grupa oblaka navukla i zaklonila ga imali smo osjećaj da je neko ugasio svjetlo. Mogu zamisliti kako je ovdje kad pada kiša i grmi – Crni vr je tada baš crni.
Da mi to ne bi osjetili na svojoj koži polako se spremamo za povratak ,bolje da mi gore ne čekamo da nam Grmeč pokaže svoje ćudi. Dok se polako spuštamo ,prvo nailazimo na neki brlog u kome je medvjed vjerovtno obitavo ,malo niže u stijenama vidimo obris neke pećine. Nismo baš bili raspoloženi da se puno zadržavamo,a razmišljam da bi to mogla biti pećina u kojoj, po legendi ,boravi zmija aždajkinja koja kažu svake godine obilazi sestru na Klekovači, pa poslije ostane trag povaljanog drveća i kamenja .Kad se sjetim kako nam je gore na vrhu dobrodošlicu poželjala zmija ,jest malo manjih dimenzija ,ali nikad se ne zna ...
Nije baš ta priča bez osnova ,ako su i ovi vjerovatno prije nas vidjeli zmiju ili više njih na vrhu,biće da su one stalni stanovnici vrha ,pa kad je neko nekad vidio neku malo veću zmiju gore ,a u strahu su velike oči,onada se ta priča prenosila sa koljena na koljeno i došlo se do legende o aždajkinji ogromnih dimenzija .
Spuštamo se polako prvo do one snježne poljane gdje malo odmaramo, pa polako niže. Puni smo utisaka pa nismo ni umorni, a prešli smo prilično puta .
Uskoro smo na cesti u Razboju i dolazimo do auta .Vraćamo se preko Tavana i Mrđa u selo i ne možemo vjerovati da smo to prilično lako obavili.
Dolje nam je roštilj bio gotov pivo rashlađeno pa smo mogli da proslavimo naš uspijeh do duboko u noć, a dogovorili smo se da u neko skorije vrijeme organizujemo još neku sličnu ekspediciju.
izvor:grmec.com
" Krnja Jela i Smoljana bijela,
Ta dva sela imaju kumpjera..."
Autor: S. Mrđa
Autor: S. Mrđa
U Smoljani je 12-13.oktobra 2007.godine održana prva , tradicionalna ,kulturno-turistička manifestacija „Dani base i kumpjera“.S obzirom na bogatstvo ,bolje reći siromaštvo sličnih manifestacija u bližem nam zavičaju ,značaj pomenute manifestacije je veoma velik.
Zahvaljujući grupi organizatora iz Smoljane ,ali i par njih koji ne žive u Smoljani ali ih vežu korjeni za rodni kraj ,organizacija je bila skoro savršena .
Skupio se veliki broj Smoljanskih domaćina i domaćica ,i na improvizovanim štandovima su izložili ne samo ova dva glavna proizvoda po kojima je Smoljana poznata nadaleko-basu i kumpjere, nego i ostale poljoprivredne i mliječne proizvode koje su stvorili i uzgojili vlastitim rukama na prirodan način po receptima svojih predaka .Bilo je tu i kupusa ,mrkve ,cvekle,sira ,rakije ,meda,voća domaćeg i šumskog ,ljekovitog bilja i ostalog što se moglo uzgojiti i napraviti vrijednim rukama domaćinskim na posnoj zemlji i oštroj klimi ili ubrati i sakupiti po nezagađenim proplancima Grmeč- planine.
Bilo je tu i ručnih radova vrijednih Smoljanskih žena:čarapa ,naretaka,prsluka i toraba tkanih i ostalog ispletenog i otkanog za vrijeme dugih zima Smoljanskih, sad u ova vremena ,a dosta toga i u ona vremena, pa sačuvano ,iznijeto sa ono nešto sirotinje “onih dana „ pa pronijeto kroz Banjaluke, Dervente i ostale Vojvodine i ponovo vraćeno ovdje gdje je i nastalo.
U takmičarskom dijelu programa stručni žiri je proglasio pobjednike u nekoliko kategorija .
-Najveći krompir..............................Dragišić Milan
-Najbolja basa...................................Branković Joka
....................................Branković Milja
-Najbolja pomješa ............................Kerkez Brankica
..............................Dragišić Stoja
-Najbolji kajmak...............................Mrđa Anđa
-Najbolji tvrdi sir..............................Mirković Milja
-Ostalo................................................Marjanović Rajko
................................................Branković Savka
................................................Stojanović Savo-Tutanj
Bilo je kulturnog ,da ne kažem umjetničkog programa .
U goste nam je došla vokalna grupa „Runolist“ iz komšijskog Drinića ,komšijske Republike Srpske.Bilo je pjesme i basiranja, i sa bine od pomenutog benda, ali bogami i iz publike ,jer su pjesmu prihvatili i gledaoci ,bio je tu Milorad Mrđa –Bas jedan od poznatijih Smoljanskih pjevača ,nekad i sam član prilično poznate grupe „Drvosječe“ koja je, u ona nekadašnja vremena ,snimila dvije kasete krajiških pjesama.
„Rođeni smo kod Oštrelj planine“,“U mom selu kraj potoka“,“Aoj moja Draginjo“
...e ko se toga ne sjeća....
Bilo je tu i KUD iz Drvara koje je oduševilo posjetioce sa svojim programom .
I još nešto važno ,priredbu je svojim prisustvom uveličala i ekipa RTRS na čelu sa Slavišom Sabljićem reporterom ,ratnim i poratnim, inače komšijom iz susjednog Drvara ,da ne kažem „ zmajem Drvarskim“.
A da je zmaj, u pravom smislu riječi ,pokazao je napravivši sjajnu emisiju iz ciklusa „Kapi zavičaja „ ispričavši priču o Smoljani u kratkim crtama ,a posebno o ovoj manifestaciji.Bilo je i priča o kumpjerima odakle su se sve sjemena donosila u Smoljanu, a i pokazano kako se pravi basa i odakle je ona možda došla nekad u Smoljanu.Tako je široki auditorijum širom Republike Srpske ,BiH i ostalih okolnih zemalja gdje dopire signal RTRS-a mogao vidjeti priču o Smoljani i „Danima base i kumpjera „
Za sve prisutne osim prigodnog kulturno-umjetničkog programa ,bilo je, Bogami, i za pojesti i popiti.Vrijedni organizatori su pripremili kuvani kupus i ispekli su polica ,jer priča o basi i kajmaku bez polica nebi bila kompletna .
I na kraju je bilo i besplatnog piva ,tako da je manifestacija bila baš kako treba .
Jos nesto ,dio manifestacije se desio i navece,pod svjetlosti reflektora , koji su ljetos postavljeni ispred škole tako da „obasjavaju“ košarkaški i teniski teren,s čim se malo koje selo može pohvaliti u ova vremena .A pored je i sportska dvorana ,tako da Smoljana ima čime podičiti i među većim i naprednijim selima u bližoj i daljoj okolini.
A sad nešto o predmetima manifestacije ,da ne kažem basi i kumpjerima .
KUMPJERI Kažu da kumpjeri potiču iz Južne Amerike,negdje sa Anda ,i da su brzo pošto je čika Kolumbo otkrio Ameriku (što mu mi Srbi nikad nećemo oprostiti) došli u Evropu.
Sad koliko im je trebalo da dođu u ove naše krajeve nezna se, ali da su se tu dobro snašli –jesu.Biće da su u ovim našim Grmečkim i ostalim visinama ,našli sličnost sa svojim Andima i da su se tu dobro adaptirali.Vjerovatno su naši preci kad su dolazili u ove krajeve sa sobom donosili i krompir i on je bio uslov opstanka .
Teško bi se opstalo u teškim vremenima (a malo ih je ovdje bilo da nisu bila takva ) da nije bilo krompira .Puno čeljadi i malo zemlje,nije bila obećavajuća kombinacija .Ali srećom krompir nije tražio puno,zemlja i klima su mu odgovarale,ako još ima malo đubra da se razbaca po zemlji prije oranja ,i da baš ne bude jaka suša i iščupaće se nekako iz oštre i duge Grmečke zime.Ko je imo više kumpjera mjenjo ih je za nešta drugo što mu je trebalo,kažu da su ovi „preko šume“ znali dogoniti kuruze za kumpjere ,jer kod njih s onu stranu Grmeča nije bio dobar i rađo ko na ovu našu.A kumpjeri se u Smoljani već vjekovima siju na isti prirodni način.
Sad koliko im je trebalo da dođu u ove naše krajeve nezna se, ali da su se tu dobro snašli –jesu.Biće da su u ovim našim Grmečkim i ostalim visinama ,našli sličnost sa svojim Andima i da su se tu dobro adaptirali.Vjerovatno su naši preci kad su dolazili u ove krajeve sa sobom donosili i krompir i on je bio uslov opstanka .
Teško bi se opstalo u teškim vremenima (a malo ih je ovdje bilo da nisu bila takva ) da nije bilo krompira .Puno čeljadi i malo zemlje,nije bila obećavajuća kombinacija .Ali srećom krompir nije tražio puno,zemlja i klima su mu odgovarale,ako još ima malo đubra da se razbaca po zemlji prije oranja ,i da baš ne bude jaka suša i iščupaće se nekako iz oštre i duge Grmečke zime.Ko je imo više kumpjera mjenjo ih je za nešta drugo što mu je trebalo,kažu da su ovi „preko šume“ znali dogoniti kuruze za kumpjere ,jer kod njih s onu stranu Grmeča nije bio dobar i rađo ko na ovu našu.A kumpjeri se u Smoljani već vjekovima siju na isti prirodni način.
Prvo se u proljeće rano „išćera“ đubar na njivu. Najčešće ovčiji,a može i ovaj drugi,razgne se i onda čim malo otopli ,najčešće tu negdje u drugoj polovini aprila ili kasnije sije se krompir.Krompir se uglavnom sije“ pod plug“ ,rjeđe „pod motiku“.A pod plug bi bilo da se odmah sije prilikom oranja pod svaku treću brazdu se“ pomeću“ krompiri.Najčešće se oralo konjima i drvenim plugom i to su obično radili muški članovi domaćinstva a pometali su žene i djeca .Kad se posije cijela njiva onda bi se poslije dan dva i podrljalo ,najčešće drvenom drljačom sa željeznim klinovima i sjetva bi bila gotova .Bilo je i sijanja pod motiku kad bi se njiva prvo uzorala i podrljala a onda motikom iskopali jarci u koje bi se pometo krompir, pa poslije isto motikom zagrnulo.U novija vremena se oralo i drljalo traktorom ,a poslije „špartalo“ manjim plugom i tako sijalo.Do ljeta bi se krompir jednom okopo i negdje pred kosidbu „zagrno“ ,motikom bi se prolazilo između redaka krompira i zemlja nagrtala uz krompir .To bi uglavnom bio sav rad do vađenja krompira ,kad se jos prije toga znala pokositi cima koja bi znala izrasti prilično visoko.A onda se u jesen vadio krompir,najčešće rogljama ,a moglo je i motikom i plugom „prevrtačom“.I tu je posao znao biti podjeljen na muške i ženske članove domaćinstva –muški su vadili, a žene i djeca kupili i trpali u vreće.Kad se izvadi znala se cijela njiva crveniti od krompira ,a ako rodi onda ga je baš znalo biti Mati mi je pričala da su oni znali dolje uz rijeku,u neka stara dobra vremena, posijati 8-9 vreća ,a naći preko 100 vreća i to samo onog krupnijeg, a onaj sitni je ostajao na njivi nije se ni kupio.Krompir se poslije toga za zimu spremao u trapove.Neko je imao trap u kući ,ispod neke sobe,a češće napolju.Trapovi bi se ozidali i dobro utoplili tako da krompir nije imao šanse da smrzne tokom duge i oštre zime.
Kažu da su prvo bili smo crveni kumpjeri u Smoljani a tek kasnije su se pojvili bijeli.Prvo je narod sijao samo svoje sjeme, a kasnije su se mjenjali sa nekim iz sela da malo promjeni sjeme da budu bolji.Tako je doslo i do razmjen e sa drugim krajevima ,pa su se pojavili i Glamočki kumpjeri (a vele da su se tamo najbolje pokazali od svih ovih naših krajeva ) a kako ispriča u Sabljićevoj emisiji jedan sudionik donosilo se sjeme i iz Peulja kod Grahova(koje je nazalost većina Smoljanaca upoznala u neka ružna vremena) ,pa su zbog tog spominjanja tog mjesta vezano za kumpjere čitavu tu porodicu zavli „Peule“.
Krompir se u Smoljani uzgajao potpuno prirodno bez ikakvih hemiskih dodataka ,vještačkog đubriva ili raznih hebricida ...
Zlatice ,kao najopasnijeg nametljivca krompira ,doskora nije ni bilo kod nas ,a valjda nam se pojavila kad je sve polako krenulo dođavola ,i najvjerovatnije je donijeta sa nekim novim sjemenima krompira .
A jela od krompira ...
E tu bi se tek imalo o čemu pričati.Police ,kao neprelazna poslastica za dugih zimskih noći sa basom ili kajmakom ,a moglo je i samo sa soli ako vec nema ovoga drugoga .Mogle su i sa kiselim kupusom mada tu češće ide kuvani krompir ,skuvan onako neoguljen u kakvom velikom loncu pa poslije onako vruć oguljen.I on je mogo sa kajmakom ili basom i bez kupusa a najbolja je kombinacija kad sve to ima zajedno i kupus i police i kajmak i naravno pod kupusom slanine kuvane i još kakvog suvog mesa.Pa pita od krompira ,uprženi u „tevsiji“sa mesom ili čim drugim, pa do najnovih varijacija na temu u obliku pomfrita ili pirea...
A tek kad ga nako baciš u vatru cijelog ,kod kakvog kotla rakiskog ili đe u polju kod blaga ...
Pa kad uz to ima i lončić base...
BASA Ona nam nije stigla iz Amerike,a možda je iz Rusije.U jednoj emisiji nekada davno sedamdesetih godina veoma popularnog putopisnog serijala „Karavan“,njegov autor Milan Kovačević reče da se basa proizvodi u takvom obliku samo u Lici i na Kavkazu.Tako je vjerovatno iz Like došla u naše krajeve.
Povezanost Like i Krajine kroz istoriju bila je veoma intenzivna ,silne bune i ustanci protiv Turaka ,i njihove kasnije osvete uslovljavali su bježanje i sklanjanje naroda otuda vamo i obrnuto.A i dobar broj porodica koji danas naseljava ili je naseljavo Smoljanu i ostale krajeve okolo na svom putu iz Crne Gore,Kosova ,Dalmacije prije dolaska ovamo zadržavo se neko vrijeme u tim krajevima ,pa je tako i basa u nekoj varijanti došla ovamo i bogami tu i ostala .
Prvo bi mogli reći nešto o tome kako se pravi basa.
Basa se pravi ,što bi se stručno reklo ,od obranog mlijeka .Znači kad se krave pomuzu,prokuva se varenika i ohladi i sa nje se skine skorup –ona kora koja se gore uhvati i od njega se pravi kajmak.E to što ostane varenika poslije skidanja kajmaka se ugrije i od nje se pravi basa tako što se „zalije na suritku“.Znači sipa se u neku posudu u kojoj se nalazi suritka i basa se odvoji na vrh posude.To što ostane u posudi je suritka i ona se koristi za sledeće pravljenje base.Basa se pokupi nekim cjedilom i ocijedi i posoli pa se stavlja se u neki poseban sud .Nekada su to bili drveni sudovi kačice , a u novije vrijeme su ih zamjenile kante.E taj je sud moro biti probušen na dnu da se može polako cijediti.Tako je kajmak koji se skido sa prokuvanog mlijeka bio dosta masan i kaloričan ,a basa koja se pravila od onog mlijeka koje je sad bilo dosta manje masno bila je manje masna i dosta zdravija za jelo a kažu da je imala još medicinski korisnih stvari posebno za želudac .E sad postoji varijanta da se dobije nešto između base i kajmaka kad se u basu pomiješa onog pravog kajmaka i to se zove pomješa .
Nekada u Smoljani dok je bilo više blaga, a bogami i više naroda ,i ishrana se uglavnom bazirala na domaćoj proizvedenoj hrani gdje su mliječni proizvodi igarli značajnu ulogu pravljenje base i ostalih prozvoda od mlijeka davan je veliki značaj.
Za tu svrhu bile su posebne prostorije koje su se zvale stanić i tu je bilo ognjište na kome se u posebnom kotlu kuvala varenika i poslije razlijevala u drvene posude karlice sa koji se prvo skido kajmak, a poslije pravila basa.U staniću su stajale sve posude u kojima su se držali svi mliječni proizvodi:kačice,karlice i ostalo a bili su napavljeni sa strana drveni dolapi koji su bili zatvoreni da se ne prljaju, a bila je to preteča nekih kasnijih kredanaca, i li već čega sličnog.Za rad oko mlijeka u tad a brojnim domaćinstvima bile su zadužene planinke ,određen broj žena koji se bavio samo s tim ,a poslije određenog vremena bi ih mjenjale druge ,znači na smjenu.
Neke porodice su blago izgonile ljeti u kolibe koje su se nalazile negdje gore više na Grmeču ,na Ogumači ili Risovači pa su s njima išle i planinke koje su gore muzle krave i ovce i pravile kajmak i basu.Kad spomenu ovce i od njih se moglo praviti kajmak i basa ali to baš nije bio čest slučaj kod nas ,a kažu da je taj ovčiji kajmak dosta masniji i tvrđi jer je ovčija varenika dosta gušća.
izvor:grmec.com
Planinarenje na Crni Vrh
Slavko MRĐA
Recimo, riječ je o Grmeču,
kroz prozor on se plavi,
učitelj pita,
a Brane,zbunjen,
dugo se češka po glavi:
"Grmeč planina...Grmeč...on je..."-
kradom se knjige laća-
"on se prostire...
molim,on se...
od Ključa do Bihaća.
kradom se knjige laća-
"on se prostire...
molim,on se...
od Ključa do Bihaća.
On je šumovit...drvo...on je..."-
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima-medvjed i vuci..."
i pero vrti u ruci-
"po njemu rastu borovi,jele,
i s njima-medvjed i vuci..."
'Branko Ćopić'
Sve ovo o Grmeču bez priče o penjanju na njegov najviši vrh nebi bilo potpuno .Baš negdje kad se pojavio sajt nas grupa je imala ideju da se popne gore i zabiljezi to kao jednu od prvih reportaža na sajtu. Te godine, oko Ilindana kada smo ionako svi tamo u Smoljani na zboru ,spremili smo se da iskoristimo priliku i popnemo se gore.
Kiša dan poslije Ilindana nas je omela i tako je to ostalo samo kao dobra ideja .
Negdje u maju ove godine slučajno smo se sastali nas trojica iz te prve grupe i dogovorili se da u maju sigurno ostvarimo tu davnu ideju.Nisam baš bio pretjerani optimista ,ali kad smo se čuli telefonom sledećih dana i glavna tema svih razgovora bila je „Idemo li gore??“
Ja sam uzeo na sebe da pripremim malo put jer sam znao da nije baš jednostavno popeti se gore posebno što to nije neka atraktivna destinacija za penjanje.
U to sam se uvjerio malo pretražujući po internetu ,nigdje nije bilo ništa o Crnom vrhu,pretražio sam sve sajtove planinarskih društava u bližem i daljem okruženju ali niko nigdje ne pominje najviši vrh Grmeča.
Trebali smo se pripremiti za put.
Prvo nam je trebao neko ko zan put i ko je gore bio. A tu je tek problem,mada se vrh uzdiže, moglo bi se reći iznad sela ,malo ljudi iz Smoljane je bilo gore ,posebno od ovih mlađih, a interesantno da ni među starijim ljudima nema mnogo onih koji su bili na vrhu, mada mi puno njih sa kojima sam razgovaro rekli da su bili u podnožju vrha radeći u šumskim radilištima ili u rudniku koji je jedno vrijeme bio aktivan ispod samog Crnog vrha.
Kiša dan poslije Ilindana nas je omela i tako je to ostalo samo kao dobra ideja .
Negdje u maju ove godine slučajno smo se sastali nas trojica iz te prve grupe i dogovorili se da u maju sigurno ostvarimo tu davnu ideju.Nisam baš bio pretjerani optimista ,ali kad smo se čuli telefonom sledećih dana i glavna tema svih razgovora bila je „Idemo li gore??“
Ja sam uzeo na sebe da pripremim malo put jer sam znao da nije baš jednostavno popeti se gore posebno što to nije neka atraktivna destinacija za penjanje.
U to sam se uvjerio malo pretražujući po internetu ,nigdje nije bilo ništa o Crnom vrhu,pretražio sam sve sajtove planinarskih društava u bližem i daljem okruženju ali niko nigdje ne pominje najviši vrh Grmeča.
Trebali smo se pripremiti za put.
Prvo nam je trebao neko ko zan put i ko je gore bio. A tu je tek problem,mada se vrh uzdiže, moglo bi se reći iznad sela ,malo ljudi iz Smoljane je bilo gore ,posebno od ovih mlađih, a interesantno da ni među starijim ljudima nema mnogo onih koji su bili na vrhu, mada mi puno njih sa kojima sam razgovaro rekli da su bili u podnožju vrha radeći u šumskim radilištima ili u rudniku koji je jedno vrijeme bio aktivan ispod samog Crnog vrha.
Grmeč- goro, ko bi tebe oro
nema pluga koliko si duga
Uspio sam poslije par dana da pronađem čak trojicu ljudi koji su bili spremni da idu s nama na planinarenje i to sve bolje od boljeg:jedan je bio gore negdje 90-ih godina ,lovac je i dobro se snalazi na terenu ;drugi je profesionalni planinar ,koji je obećao ponijeti „dži-pi-esove“ i druge uređaje kao i markere da obilježimo stazu,a treći je bio „domaći“ iz Smoljane kao isto neko ko dobro poznaje teren.
Ali ,ne lezi vraže,dan –dva prije sva trojica su otkazala .Ali mi smo bili uporni ,idemo makar sami, pa sta bude.
Na sam dan dolaska na polaznu tačku u Smoljanu smo uspjeli pronaći jednog čovjeka iz Smoljane koji zna otprilike put,ali poznaje teren okolo ,radio je tu u šumi blizu pa ćemo se bar moći orjentisati gdje smo i na koju starnu trebamo ići.
Malo smo se bojali lošeg vremena ,ja sam pretraživao vremenske sajtove(mada na Grmeču vlada mikro klima i gore se može 5 puta na dan promjeniti vrijeme) i prognoza je bila da će biti umjereno oblačno sa malom mogućnošću kiše.
Prilično smo kasno došli u Smoljanu oko ponoći,i otišli spavati mada se nismo baš nešto naspavali bili smo nervozni pred sutrašnji put.Noć je bila oblačna pa smo se malo plašili da neće biti kiše odmah ujutru,ali na kraju se ispostavilo da ta oblačna noć bila dobra jer ujutru nije bilo rose.Bila je to dobra stvar jer nam bar noge neće biti mokre što i nije baš nevažna stvar. Rano sam ustao ,na brzinu pokupio već pripremljene stvari u rancu i krenuo na zborno mjesto.
Prizor je bio prelijep, rano jutro nigdje nikakvih zvukova samo pokoja ptica naruši prirodni mir.I jedna lisica promače pored nekih ljesaka ,valjda čudeći se otkud ja tako rano .
Našli smo se na zbornom mjestu nas četvorica koji idemo gore i jedan koji će nam biti „logistička podrška „ , daće nam svoju staru Askonu da se prevezemo dokle možemo putem i pripremiće nam roštilj, da se okrepimo kad se vratimo sa planine.
Imali smo dvije radio stanice ,jednu kod nas, a drugu kod ovog u selu,da možemo imati vezu pošto smo sumnjali da ćemo imati mrežu na telefonima kad se budemo penjali-što smo i bili u pravu.
I krenuli smo cestom preko Mrđa, Tavana, Potoka (gdje smo natočili vode), pa do Razboja .Tu smo ostavili auto i malo stajali i razgledali prekrasne pejzaže Grmeča obrasle četinarskom šumom svud okolo.
Uprtili smo rance i krenuli s Božijom pomoći. Ispred nas se isprječila Šobatovačka greda ,koju smo morali zaobići da bi se počeli penjati na Crni vrh. Svi su nam govorili da je zaobiđemo sa desne strane a mi smo se odlučili da idemo od Razboja sa lijeve strane. Krenuli smo uzbrdo nekim štrapnikom, kud su se vukli balvani, idući polako ulijevo da zaobiđemo gredu.
Par puta smo izašli na vrh grede da se orijentišemo dokle smo je savladali i malo smo posmatrali okolo ali slabo šta smo mogli vidjeti,svud okolo je bila nepregledna šuma a ispred nas nekoliko vrhova tako da nije lako bilo odrediti na koji se moramo popeti.
Išli smo već prilično paralelno sa vrhom grede i onda odjednom iza nekog kamenja izbili na pravi makadamski put na nekih 1500 metara.Put je išao pravo uzbrdo uz uspon „ko uz kuću“ što je govorio stari narod.Skontali smo da je to „čekrk“ o kome su nam pričali,tud je nekad bila pruga kojom su se spuštala drva sistemom čekrka :za neku debelu jeliku bi se pričvrstio neki veliki čekrk,pa bi se nekako izgurao ili izvukao konjima prvi prazan vagon, a onda bi dalje puni vagoni kad bi se spušatli vukli gore prazne i tako stalno.
Malo smo se odmorili i krenuli putem uzbrdo. Na drveću okolo su bila ispisana imena išto bi moglo da znači da smo na dobrom putu i da su to isto prolazili planinari, ali mogli su biti i neki lugari ili radnici jer smo nailazili na radilišta gdje se nedavno radilo. Prizor okolo puta impozantan ,samo malo neba vidimo iznad nas a okolo smrče i jele do neba, ponegdje prošarano pokojom bukvom ili grabom, a malo – malo pa naidjemo na ogromne stijene obrasle mahovinom .
Uskoro i snijeg u nekim dolinama do kojih ne dopire sunce i teško da će on i okopniti dok ne padne slijedeći.Poslije kaldrme i čekrka put je malo uži i nije nasut,ali je i dalje dobar-moglo bi se reći da je to šumska staza, a počeli smo pored puta nalaziti neke znakove koji su mogli da budu oznaka planinarskog puta, ali su mogle biti i granice odjela ili već šta ....
Odlučili smo pratiti tragove, pa šta bude.
Zanimljivo da na putu nije bilo puno uspona kao smo mi očekivali,tako da nismo bili previše umorni mada smo par puta pravili kraće pauze,a na jednom finom proplanku smo i jeli i povratili malo snagu.Stalno smo pratili znakove na drveću i kamenju bile su to uglavnom strelice napisane crvenim sprejom ,usmjerene ka gore, a imena na drveću ,posebno ženska, ulivale su nam nadu da smo na pravom putu i da su put obilježavala neka ekipa koja se ,kao i mi ,penjala na Crni vr.
Poslije jednog malo većeg uspona naišli smo na jedan plato u šumi okolo okružen šumom i stijenama a prekriven snijegom. Stvarno veličanstven prizor –pedeset metara dugačka i široka poljana ,snijeg pola metra ali tvrd da po njemu možeš hodati bez problema .
Izgubili smo znakove pa smo ja i Cale, naš vodič, dogovorili pošto su ova dvojica bili malo zaostali za nama da obiđemo okolo da nađemo neki znak dok ovi stignu.
Ja sam poslije desetak metara naišao na jednu veliku stijenu na kojoj je nešto pisalo.Prišao sam bliše i nisam mogao vjerovati,pisalo je :“Crni vrh 10 minuta „ i strelica gore.Pozvao sam ostale i svi su bili presrećni kad su vidjeli znak.Bili smo na domaku cilja .Malo smo se odmorili ,nestrpljivi da se napokon domognemo vrha .
Tih 15 minuta bilo je uzbrdo bez neke označene staze.Uskoro se pred nama pokazalo kamenje obasjano suncem .To je to !!!
Cale je bio prvi ,popeo se preko jedne grupe kamenja ,i dok sam ga slijedio čuo sam ga kako galami. Umalo nije stao na zmiju!!!
Na 1600 metara ,moglo bi se reći u snijegu ,u maju-zmija .Stižem ga ,na vrhu smo –tu je kamen trigonometrijska tačka .Na njemu neki naši prethodnici napisali:“Čuvaj se zmija ima poskoka „.Hvala ,umalo smo izbjegli jednu...
Mali proplanak jedva nekih 7-8 metar u dužinu i širinu,okolo kamenje ,visoke jelike i sa svih strana ,osim ove kud smo se popeli, provalija tako da se nemoguće popeti bez neke specijalne opreme.
Tu smo na Crnom vrhu, najvisem vrhu Grmeča na 1604 metra.
Drveće izraslo do neba, pa okolo nevidimo ništa ,jedan možda od razloga što Crni vrh nije atraktivan za planinare-nema nekog pogleda sa visine da se vidi sve okolo,ovdje se nevidi skoro ništa .Gore sjeverno vidi se malo šuma i jedan vrh ,mogla bi to biti Mala Javornjača drugi vrh Grmeča po visini.
Pričali su mi par njih koji su se penjali negdje pred rat ,da se vidi u daljini Sanski Most ,a još dalje Prijedor ,ali izgleda da je drveće izraslo u ovih 20 godina taman toliko da se više ne vidi ništa .Ja sam ,dok su se ostali odmarali pored kamena koji označava vrh ,se malo „verao“ po kamenju da probam šta vidjeti i sa jednog mjesta praktično viseći nad provalijom držeći se za četinu i stojeći u snijegu u daljini sam vidio put i grad ,mada je vrijeme bilo,iako je grijalo sunce, malo mutno .
Po svemu bi to trebao biti Sanski Most. Put bliže nama i red građevina u dugom nizu,bi morala biti Sana –šteta što vrijeme nije malo jasnije da se bolje vidi ali dobro šta se može...
Nije mi baš prijatno visiti nad provalijom, pa se vraćam do ekipe na „koti“.
Slikamo se za uspomenu ,a u metalnoj kutiji smo pronašli i knjigu u koju se upisuju „osvajači „ vrha .Vidim da je nova knjiga od nekog skorijeg vremena (oni što su se penjali prije rata kažu da je tad bila knjiga ,čak i pečat da se ovjeri planinarska knjižica ) ovdje su uglavnom potpisi u nekih zadnjih 2-3 godine većina nekih inžinjera i šumara koji su ovdje obilježavali šumu ali i par ljudi iz okoline (Bravsko,Janjila )koji su se popeli kao i mi -„namjerno“.
Tu je i mješoviata ekipa iz Novog Sada ,Banjaluke i Bravska koja nam je obilježila put i pomogla ne samo nama nego vjerovatno i onim koji će se penjati ovim putem kasnije.
Sunce je grijalo na vrhu ,a mi smo mu bili bliže, pa smo ga izgleda bolje osjećali ,ali kad se grupa oblaka navukla i zaklonila ga imali smo osjećaj da je neko ugasio svjetlo. Mogu zamisliti kako je ovdje kad pada kiša i grmi – Crni vr je tada baš crni.
Da mi to ne bi osjetili na svojoj koži polako se spremamo za povratak ,bolje da mi gore ne čekamo da nam Grmeč pokaže svoje ćudi. Dok se polako spuštamo ,prvo nailazimo na neki brlog u kome je medvjed vjerovtno obitavo ,malo niže u stijenama vidimo obris neke pećine. Nismo baš bili raspoloženi da se puno zadržavamo,a razmišljam da bi to mogla biti pećina u kojoj, po legendi ,boravi zmija aždajkinja koja kažu svake godine obilazi sestru na Klekovači, pa poslije ostane trag povaljanog drveća i kamenja .Kad se sjetim kako nam je gore na vrhu dobrodošlicu poželjala zmija ,jest malo manjih dimenzija ,ali nikad se ne zna ...
Nije baš ta priča bez osnova ,ako su i ovi vjerovatno prije nas vidjeli zmiju ili više njih na vrhu,biće da su one stalni stanovnici vrha ,pa kad je neko nekad vidio neku malo veću zmiju gore ,a u strahu su velike oči,onada se ta priča prenosila sa koljena na koljeno i došlo se do legende o aždajkinji ogromnih dimenzija .
Spuštamo se polako prvo do one snježne poljane gdje malo odmaramo, pa polako niže. Puni smo utisaka pa nismo ni umorni, a prešli smo prilično puta .
Listam po svesci.
odjednom,evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
"Opis Grmeč Planine".
odjednom,evo,
čudnovat naslov sine,
pisano krupno i pažljivo:
"Opis Grmeč Planine".
"Grmeč se stere dva dana hoda,
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.
gora i goli kam,
dvaput ga prođoh sa brigadom,
a sedam puta sam.
On je bezvodan -
i to piše -
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.
i to piše -
svakom dajem do znanja,
tamo sam često kišnicu pio
iz kakvog trulog panja.
Podosta ima skrovitih mjesta
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.
za mnoge bolnice naše,
za borbu ima prekrasnih čuka,
toga se Švabe plaše.
S ljeve mu strane Sanica selo,
ustaški "Alkazar",
na nj smo krenuli na juriš,noću,
pao je - jasna stvar.
ustaški "Alkazar",
na nj smo krenuli na juriš,noću,
pao je - jasna stvar.
Sdesna je blizu Bihać stari,
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.
tvrđava ponosita,
zauzesmo ga novembra petog,
tu sam vidio Tita.
Bogat je Grmeč,
zapamti druže,
drveta - prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više - jele".
zapamti druže,
drveta - prave strijele.
U nizi rastu krošnjate bukve,
a malo više - jele".
Na kraju piše:
"Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te".
"Rođena goro,
tuđin juriša na te,
a ja te branim do zadnjeg metka
i daću život za te".
'Branko Ćopić'
Uskoro smo na cesti u Razboju i dolazimo do auta .Vraćamo se preko Tavana i Mrđa u selo i ne možemo vjerovati da smo to prilično lako obavili.
izvor:grmec.com
Poslednja izmena:
redstavnistvorsbg.rs
