Kad u najobičniji film, pa još za vreme recesije, uložite milijardu dolara, najsigurnije je napraviti pompu i ubediti publiku unapred da im se film jako sviđa, dok ga još nisu ni pogledali. A kad već ulažete tolike novce, valja uraditi film po klišeima, a ne rizikovati.
I uostalom, zašto je potrebno milijardu dolara da bi se snimio film? Koliki je budžet Srbije? Sa parama uloženim u film, pa u reklamu, pa u opremanje bioskopa 3D tehnologijom, pa promocije, pa zarada - mislim da je ukupan novac koji se pojavio u vezi ovog filma približan našem budžetu. Užas. A film i dalje zarađuje, pa još kad krene prodaja dvd-a, pa licence za prikazivanje na televizijama... Koliko je Bergmanu bilo dovoljno para da snimi film? Nikad nije imao problema sa nalaženjem sponzora baš zato što su mu filmovi bili vrlo jeftini. A efekat im je veličanstven, tj. nikada nisu patili od bezličnosti, od sterilnosti, od neoriginalnosti, ali to je valjda razlika između autorskog rada i mejnstrima za široke narodne mase.
Mislim da je Avatar najbolji primer da film danas postoji zbog potrošnje i prodaje, zarade i reklame. Jer nije tu zaradila samo producentska kuća koja je finansirala njegovo snimanje. Zarade su ostvarile i marketinške agencije, mreže bioskopa, korporacije koje su ga sponzorisale, sajtovi i kompanije koje ga reklamiraju. Ustvari, pare koje se vrte oko ovog filma su verovatno mnogo veće nego budžet Srbije. Ali, svo to natezanje zbog profita je ustvari ubilo kreativnost, inventivnost i originalnost. I ne samo kod Avatara, već uglavnom kod cele holivudske produkcije. Avatar predstavlja, bar po meni, jedno od najvećih povlađivanja i uvlačenja u probavni trakt publici u istoriji filma, a po odnosu stvarnog i objektivnog kvaliteta filma (jako ružna reč, kao da se govori o pašteti, a ne o filmu, ali se prosto nameće) i veličini propagandnog aparata i plaćene kritike u medijima, ovo je i najprecenjeniji film u istoriji. On jednostavno nema nijedan kvalitet (opet ta reč) koji izlazi iz okvira američkog potrošačkog shvatanja sveta u kojem vladaju opčinjenost izgledom, prizemne i patetične emocije, manihejska borba dobra i zla (pri čemu je dobro maksimalno dobro, a zlo maksimalno loše) i ostala demagoška podilaženja. Mislim, može se on pogledati, ali samo ako nemate nameru da ubeđujete sebe kako je to čudo neviđeno i kako će vam promeniti život i poglede na svet, a pogotovo ako ne očekujete neki veliki umetnički iskorak i izraz. Jer on to i nije, po vrednostima kojima se vrednuje neko delo Avatar je kič, a kritika je upravo suprotno od toga pokušala da ubedi javnost kako je reč o, za duže vreme, nedostižnom umetničkom postignuću. Ispada da je jedino čudo u svemu ovome upravo reklama. Ubediše ljude.