Učlanjen(a)
19.09.2009
Poruka
27.640
Svetlana Bojkovic




ceca.jpg



Svetlana „Ceca“ Bojković (14. decembar 1947, Beograd) je srpska glumica filmska, pozorišna i televizijska glumica. Karijeru je započela 1967. godine, filmom Jednog dana moj Jamele, da bi deset godina kasnije ostvarila svoj najveći uspeh na filmu, zahvaljujući ulozi Mike u socijalnoj drami Pas koji je voleo vozove. Ceca je devedesetih svakako bila najveća domaća televizijska zvezda zahvaljujući ulogama u izuzetno popularnim TV serijama Siniše Pavića: najpre kao Emilija Popadić u Boljem životu, zatim kao sestra Antonija u Srećnim ljudima, i na kraju kao Valerija Gavrilović u Porodičnom blagu.

Iz braka sa glumcem Milošem Žutićem ima kćerku, takođe glumicu Katarinu Žutić. Bojkovićeva se 2011. godine udala po treći put, za diplomatu Slavka Kruljevića, ambasadora Republike Srbije u Finskoj. Naredne godine se preselila u Helsinki, i okončala karijeru.

Svetlana je 1978. dobila Zlatnu arenu na Filmskom festivalu u Puli, za ulogu u filmu Pas koji je voleo vozove, a 2003. godine postala je prva dobitnica nagrade Žanka Stokić.

Bojkovićeva je diplomirala na Akademiji za pozorište, film, radio, i televiziju u Beogradu. Ostvarila je veliki broj uloga u pozorištu, kao i na filmu i na televiziji, od kojih treba istaći sledeće : „Pas koji je voleo vozove“ (1977), „Neka druga žena“ (1981), „Halo taksi“ (1983), „Bolji život“ (TV serija) (1987 — 1991), „Smrt gospođe ministarke“ (TV) (1991), „Srećni ljudi“ (TV serija) (1993 — 1996), „Porodično blago“ (TV serija) (1998 — 2001).

Priznanja:
- Nagrada „Velika Žanka“ (2003.)
- Nagrada za životno delo „Dobričin prsten“ (2005.)

wikipedia





Filmografija:



Jednog dana moj Jamele (1967)
Prvoklasni haos (1968)
Pod staklenim zvonom (1968)
Ljubitelj golubova (1968)
Ledeno ljeto (1968)
Dosljaci (1969)
Potop (1969)
Velicanstveni rogonja (1969)
Tri serenade (1969)
Preko mrtvih (1969)
Obicna prica (1969)
Krcma na glavnom drumu (1969)
Jednog dana ljubav (1969)
Rodjaci (1969– )
Selo bez seljaka (1970–1973)
Protekcija (1970)
Omer i Merima (1970)
Djido (1970)
Cedomir Ilic (1970– )
Kuda idu divlje svinje (1971– )
Vezbe iz gadjanja (1971)
Cucuk Stana (1972)
Izdanci iz opaljenog grma (1972– )
Sami bez andjela (1972)
Dorcolska posla (1972)
Amfitrion 38 (1972)
Afera neduzne Anabele (1972)
Obraz uz obraz (1972– )
Pozoriste u kuci (1972–1984)
Nase priredbe (1973– )
Poslednji (1973)
Veliki pronalazac (1973– )
Nesreca (1973)
Hotel za ptice (1973)
Dimitrije Tucovic (1973– )
Brak, sveska prva (1974)
Mister Dolar (1974)
Otpisani (1974– )
Dragi, budi mi nepoznat (1975)
Lepeza ledi Vindemir (1975)
Cast mi je pozvati vas (1976– )
Izgubljena sreca (1976)
Arandjelov udes (1976)
Povratak otpisanih (1976– )
Nikola Tesla (1977– )
Pas koji je voleo vozove (1977)
Zena na kamenu (1977)
Jedan dan (1977)
Sedam plus sedam (1978– )
Pucina (1978)
Misao (1978)
Igra u dvoje (1978)
Pozorisna veza (1980)
Sunce (1980)
Beogradska razglednica 1920 (1980)
Svetozar Markovic (1980– )
Neka druga zena (1981)
Crvena kraljica (1981)
Tri sestre (1982)
Halo taxi (1983)
Osvajanje srece (1983– )
Sumrak (1983)
Poslednje sovuljage i prvi petli (1983)
Ljetovanje na jugu (1984)
Price iz fabrike (1985– )
X+Y=0 (1985)
Frka (1986– )
Neozbiljni Branislav Nusic (1986)
Bolji zivot: Novogodisnji special (1987)
Bolji zivot (1987–1991)
Bolji zivot (1989)
Seobe II (1989)
Valjevska bolnica (1990)
Ljubav je hleb sa devet kora (1990)
Gala korisnica: Atelje 212 kroz vekove (1990)
Smrt gospodje Ministarke (1991)
Konak (1991)
Policajac sa Petlovog brda (1992)
Policajac sa Petlovog Brda (1993– )
Srecni ljudi (1993– )
Vukovar, jedna prica (1994)
Novogodisnja prica (1994)
Filumena Marturano (1996)
Srecni ljudi: Novogodisnji special (1996)
Joj, Karmela (1996)
Filomena Marturano (1996)
Ptice koje ne polete (1997)
Lagum (1998)
Porodicno blago (1998–2002)
Proputovanje (1999)
Budi fin (2001)
Zona Zamfirova (2002)
Zona Zamfirova (2002– )
Mansarda (2003– )
M(j)esoviti brak (2003– )
Miris formalina (2005)
Sejtanov ratnik (2006)
Bela ladja (2006– )
Pozoriste u kuci (2007– )
Lud, zbunjen, normalan (2007– )
Selo gori, a baba se ceslja (2007– )
Gorki plodovi (2008– )
Mansarda 2 (2009– )
Ono kao ljubav (2009– )
Neke druge price (2010)
Mali ljubavni bog (2011)
Ulica lipa (2008– )
Sindjelici (2013– )
Santa Maria della Salute (2016)
Santa Maria della Salute (2017– )
Mamini sinovi (2017– )​
 
Poslednja izmena od urednika:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Ne napuštam glumu zauvek

[h=2] INTERVJU: Svetlana Bojković, glumica
[/h] [h=1]Ne napuštam glumu zauvek[/h]
Igraću do sredine februara, posle toga imam mesec dana da se spakujem i obavim sve tekuće poslove do polaska u Helsinki


svetlana.jpg
Foto Vukica Mikača

Odlazim u Finsku sredinom marta. Vrlo dobro se osećam. Zapravo, odlično. Pre tri godine bih rekla da je to nemoguće. Prvi put u životu živim ulogu u senci, što mi se sviđa. To je za mene novi, nepoznati prostor. Mislim da mi je vreme i za to. Da ne budem više ona koja vuče. I to mi je drago. Zaokružila sam dugačak period.

Glumica Svetlana Ceca Bojković upravo ovako najavljuje svoje novo poglavlje u životu. Velika dama srpskog glumišta sredinom marta i definitivno putuje u Helsinki, u svojstvu supruge Slavka Kruljevića, koji je ukazom predsednika Borisa Tadića imenovan za novog ambasadora Srbije u Finskoj.

– Moj suprug je visoki državni službenik, čovek profesionalac, kako se kaže, karijerni diplomata. Radi svoj posao, u koji se uopšte ne mešam, ali imamo dodirnih tačaka, jer isto gledamo na kulturu, jer je čovek u tom smislu vrlo obrazovan i imamo zajedničke pogleda na umetnost. Mislim da je moj odlazak u Finsku došao u pravo vreme, zato što sam za ove 42 godine, koliko sam u ovom poslu, mnogo radila. Više od toga nisam ni mogla. Ne mogu da kažem da sam propustila neke godine i vreme bez rada. Sve je, zapravo, bilo podređeno, naravno sa mojom velikom ljubavlju prema profesiji: i pozorištu, i televiziji, i filmu. Glumi sam bila maksimalno posvećena u kontinuitetu, bez velikih pauza, bez većih turističkih odmora. Tako da mislim da sam zaslužila da se malo udaljim, pa, ako hoćete, započnem i novo poglavlje u životu – kaže Svetlana Bojković.

Znači li to da napuštate glumu?

Ne kažem da napuštam glumu zauvek, već na izvestan period, jer ne mogu biti na repertoaru i živeti u Finskoj. Ali to znači da mogu s vremena na vreme da dođem i nešto snimim. Nešto sam već i dogovarala, jer bi na jesen trebalo da se radi film o Desanki Maksimović. Međutim, to je još uvek samo u pregovorima. Ono što je izvesno i u ovom trenutku sigurno jeste da ću dolaziti u Beograd svakih mesec i po dana zbog kćerke i majke, da ih vidim. Da se vidim sa kolegama, prijateljima...

Šta će biti sa predstavama u kojima trenutno igrate?

Igraću do sredine februara, posle toga imam mesec dana da se spakujem i obavim sve tekuće poslove do polaska u Helsinki. Ostaje mi Nušićeva „Gospođa ministarka” u režiji Milice Kralj u Banjaluci, koju ionako igramo jednom u dva meseca, tako da uvek mogu da odem i odigram predstavu. Ovde u Beogradu imam tri predstave na aktuelnom repertoaru. Za te uloge imam alternacije, pa ću videti: nekada kada dođem u Beograd, ako se kockice poklope, bez obaveza pozorišta prema meni i mojih prema pozorištu mogu da nastupim u nekoj od uloga, jer dobro znam šta znači praviti repertoar. U predstavi „Matica” Gorana Petrovića, u režiji Rahima Burhana umesto mene u liku Milene Gavrilović igraće Jelica Sretenović, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu u Molijerovom „Tartifu” u režiji Egona Savina, u liku gospođe Pernel nastupaće Branka Petrić, a u komadu „Nije smrt biciklo da ti ga ukradu” Biljane Srbljanović u režiji Slobodana Unkovskog ulogu Gospođe tumačiće Jasmina Avramović.

Da li imate već neke planove u smislu ambicioznijeg predstavljanja srpske kulture i umetnika u Finskoj?

To će biti prilika za mene da upoznam finsku kulturu koja je vrlo raznovrsna, koliko sam uspela za ovaj prethodni period da pročitam i da se informišem. To će mi biti zanimljivo i izazovno. Svakako da ću pokušati, mada naravno da ne mogu unapred davati obećanja, da učinim nešto na unapređenju srpske kulture i negovanju veza između ovih dveju kulturnih sredina, iako nisam nikakav kulturni ataše. Ali sam umetnik i trudiću se da na pravi način prezentujem našu kulturu koliko god je to moguće u Finskoj. Naravno, tu uvek postoji i taj finansijski momenat, koji je dramatičan, pa ću videti da li će se državne institucije odzvati na tu vrstu projekata.

U kakvom stanju ostavljate srpsku pozorišnu scenu? Kako vidite
pozorište 21. veka?


Pozorištu preti opasnost od slobodnog tržišta. Naravno da treba da postoje sve vrste pozorišta, samo da bude jasno šta je šta. To je, međutim, kod nas jako zbrkano. Neke stvari koje pripadaju alternativi igraju se u institucionalnim pozorištima. Pozorišta su nekako izgubila svoja profile. Zna se šta je nekada bio Atelje 212, šta je bilo Jugoslovensko dramsko pozorište, a šta Narodno pozorište. Izmešala su se u repertoarskom smislu. Nije za zameriti, jer je sve konfuzno, pa što ne bi bila i pozorišna scena. To je posledica vremena, trenutka u kojem živimo. Nadam se da će se to vremenom ipak iskristalisati. Tragično je što se sve manje i manje novca ulaže u kulturu. To je veliki nedostatak. Ne znam kako „deveraju” upravnici pozorišta u Beogradu. Po ovome, kako sam čula, kolika su materijalna sredstva predviđena, postoji opasnost da će biti stopirana proizvodnja.

Koliko nas je tranzicija pokvarila?

U velikoj meri. Čim su ljudi primorani da se snalaze za opstanak, razne opcije su u igri i ljudi se kvare. Kada ste prinuđeni da se snalazite mimo regularnih procesa, samim tim ste gurnuti u oblast koja nije legalna. Ipak, ljudi sve teže i teže žive. Ne znam ni kako mnogi opstaju, ali ipak, opstaju i ćute. Prisutna je nekakva kolektivna depresija.

Jednom prilikom ste zamerili i da živimo „teror mladosti”. Kako to objašnjavate?

Da, na sceni je prisutan teror mladosti. Ne samo na pozorišnoj, već na najširoj društvenoj sceni. To je takođe velika zbrka. Naravno, nemam ništa protiv mladosti i treba joj dati prostor. Ona treba da nasleđuje sve, ali vi ste kao mlad čovek u moje vreme učili uz starije, uz ljude od kredibiliteta, pa ste postepeno uz njih sazrevali i bivali zaposleni. Danas mladi ljudi bez pokrića dolaze na određena rukovodeća i vrlo važna mesta, a da su preskočili taj period razvoja. Nisu oni krivi, takvo je zapravo ustrojstvo i uglavnom, što je normalno za taj životni period, nemaju iskustvo. A onda ta osionost, kakvu mladost sama po sebi nosi, dolazi u prvi plan, obično bez pokrića. U tom smislu se pojavljuje ono što se može nazvati teror.

Šta je sa domaćim vaspitanjem? Da li je sačuvalo kontinuitet?


Nažalost i domaće vaspitanje se gubi. I ono je sve ređe i ređe prisutno danas. To je verovatno posledica prezauzetosti roditelja ili se možda mladi ljudi vaspitavaju u duhu ovoga vremena: nemoj da budeš savestan, nemoj da budeš preterano odgovoran, gledaj ti samog sebe, kako ćeš da se snađeš... A tu se gubi profesionalna etika i moral. Nadam se da će, kada se vratim za četiri godine, sve ovo o čemu pričamo biti bolje.

Politika

 
Natrag
Top