LEGEND
- Učlanjen(a)
- 14.12.2009
- Poruka
- 29.042
Kapije Damaska
Kapije Damaska
Kada su već počele pripreme za pogrebnu ceremoniju mirovnog plana za Siriju, prekid vatre stupio je na snagu, uz podrazumevajuće i očekivane incidente za koje se i dalje ne zna da li su posledica smirivanja posle velikog potresa ili nagoveštaj novog seizmičkog udara.
Primirje se, izgleda, drži iako je samo dan uoči njega libanski „Dejli star” pisao da je vreme da se štampa čitulja planu emisara UN i Arapske lige Kofija Anana.
Mirovni plan ima sve neophodne sastojke da uspe, ali na Bliskom istoku to često nije dovoljno. Ima tu mnogo orijentalnih začina koji mogu da zapapre situaciju i unište plan skrojen da zaustavi najkrvaviju i najdužu sekvencu „arapskog proleća”.
Bivši generalni sekretar UN obezbedio je svojoj inicijativi od šest tačaka široku podršku sa svih strana sveta: poručio je da posle 13 meseci i najmanje 9.000 mrtvih neprijateljstva moraju da budu prekinuta 12. aprila u šest ujutru po lokalnom vremenu. U četvrtak se činilo da je uspeo.
I regularna vojska predsednika Bašara el Asada i pobunjenička Slobodna sirijska armija obećale su da će poštovati prekid vatre koji će nagledati međunarodni posmatrači pod komandom norveškog generala.
Ispostavilo se odmah da su obe strane varale. Srećom, oružane čarke su u srazmeri bile daleko od sukoba koji je Siriju doveo na ivicu pravog i složenog građanskog rata: autokratski režim protiv nezadovoljnog naroda, većinski suniti protiv Asadove šiitske manjine iz sekte alavita, regularna vojska protiv dezertera, saveznici Rusije protiv miljenika Zapada.
Neredi u Siriji izbili su u martu 2011, neposredno posle onih u Tunisu i Egiptu. Ljudi su na mirnim demonstracijama tražili više socijalne pravde i više političkih sloboda.
Možda je Asad bio neiskusan kada je pre 11 godina postao predsednik nasleđujući oca Hafeza. Tek što je u Londonu diplomirao medicinu, vratio se u Damask da bi brzo postao svetionik nade, neko od koga su se očekivale reforme.
Najavio ih je. Važio je za najpopularnijeg arapskog lidera. Protivio se američkoj invaziji na Irak, izraelskim napadima na Gazu. Nudio se kao saveznik u borbi protiv islamskog fundamentalizma i globalnog terorizma.
Popularan, sa čvrstim osloncem na vojsku i službe, dočekao je „arapsko proleće” uveren da se ono njemu neće desiti. Osećao se suviše snažan da bi u tom trenutku „poklekao” pred zahtevima „arapske ulice”. Ako je i hteo promene, smatrao je da o tome ne odlučuje narod već on.
Narod nije tražio njegovu smenu, već samo promene koje bi ublažile siromaštvo, socijalnu bedu i „raisovu” potrebu da sve drži pod kontrolom. Asad je pak smatrao da su oni sa Zapada, koji ga godinama pritiskaju, zavode sankcije i optužuju zbog bliskosti sa Iranom, rešili da ga sruše koristeći plašt arapskih „dana gneva.
Zapad jeste bio zatečen spontanošću revolucija u Tunisu, Egiptu i Jemenu, ali se brzo pribrao. Dok je na sve načine čuvao svog ugroženog štićenika u Bahreinu, već je uzimao daljinski upravljač usmeravajući ga prema „neposlušnim” arapskim režimima.
Zašto ne pomisliti da je Zapad Asadu spremao Gadafijevu sudbinu? Kako objasniti da među žrtvama gotovo trećinu čine vojnici režima? Kako je goloruki narod uspeo da zapali tolike tenkove? Bez pomoći spolja?
Kada se čovek vrati na sve ono što se dogodilo u Libiji, mogao bi i da pohvali Asadovu pronicljivost. Enigma se krije na drugoj strani. Zašto tada, u prvim nedeljama revolta, nije povukao neke poteze koje će učiniti kasnije: ukinuti monopol jednopartijske vlasti Baas partije? Da je to uradio, stišao bi nezadovoljstvo, kao što su to uradili vladari Jordana i Maroka.
Umesto toga, ostao je na prvom pasusu prve strane udžbenika za despote: ako ti neko preti, odmah uzvrati silom. Hvaljeni reformista pokazao je drugu stranu Janusovog lica. Odbio je da eksperimentiše i vratio se oprobanom receptu oca koji je svojevremeno u krvi ugušio pobunu islamista u gradu Hama.
Istovremeno je dobro procenio globalnu situaciju. Administraciji Baraka Obame nije do četvrtog rata u islamskom svetu tokom jedne decenije. Posebno ne u izbornoj godini.
Znao je da će Rusi i Kinezi da stanu iza njega pošto su bolno opekli ruke u Libiji – kada su u Savetu bezbednosti podržali „humanitarnu intervenciju” koju je Zapad ubrzo pretvorio u otvorenu borbu za promenu režima i Gadafijevu likvidaciju.
Doživeo je primirje i sada se nada da će biti jedini koji je preživeo na vlasti posle toliko nasilja.
Zvanični Damask verovatno smatra da je obustavom vatre pobedio. Izbegao je vojnu intervenciju. Većina svetskih zvaničnika ublažila je retoriku i prestala da traži Asadovo povlačenje kao preduslov rešenja krize.
Opstao je i zato što, bez obzira na filtriranje informacija, ima značajan broj sledbenika. Mnogo širi od njegove šiitske alavitske manjine koja barem četiri decenije porodično upravlja većinskim sunitima. Pretnje intervencijom i pozivi na Asadovo rušenje uplašili su mnoge Sirijce koji ne žele da im se ponovi libijski scenario. Asad može i da igra na kartu da je sprečio da se islamisti usele u vrhove vlasti poput Tunisa, Egipta ili Libije. U tom slučaju odradio je veliki posao za Ameriku koja pokazuje sve više znakova da je spremna da amputira „arapsko proleće”.
Možda se upravo to dogodilo na kapijama Damaska. Možda je to tajna Asadovog opstanka. Biće da nije slučajno da je u prvim danima nereda po Siriji državna sekretarka Hilari Klinton o Asadu govorila kao o „reformatoru”.
Koliko je onda vremena Asad kupio? Barem do februara 2013. kada stanar Bele kuće počinje da funkcioniše. Dosta je to vakta za Bliski istok.
Prestankom nasilja, sirijska kriza mogla bi da uđe u mirnije vode po kojima se Asad poprilično dobro snalazi. Mogao bi da ponovi neke od reformatorskih poteza. Već je ponudio amnestiju opozicionarima čije ruke nisu umrljane krvlju. Mogao bi mirnije da čeka da se strasti stišaju do predsedničkih izbora 2014.
Asad ima još razloga za osmeh. Njegova opozicija je razjedinjena – što su jasno pokazali svi pokušaji njenog objedinjavanja.
Ali, osećaj trijumfalizma Asadovu vlast lako može da odvede na stranputicu. Ako pokuša da izigra dogovor, Rusija i Kinagube svako pravo da ga brane. Mnoga pitanja tek čekaju odgovore.
Šta će biti sada? Ako Asadova vojska i napusti sve veće gradove poput Hame, Homsa i Alepa, gde će se vratiti? U kasarne po unutrašnjosti, tamo gde je i počeo otpor režimu.
Šta će uraditi opozicija ohrabrena obećanjima Zapada i Asadovih arapskih neprijatelja da će ih bodriti, ako treba i naoružavati? Da li su opozicionari spremni da pregovaraju sa čovekom koga su već videli na vešalima?
Ko će Asadove protivnike naterati da polože oružje kada mnogi ne slušaju naređenja? Nije slučajno zvanični Damask zahtevao „pismene garancije”. Niko tu nikome ne veruje.
Ako pobunjenici i prekinu sa borbom, gde će? Kako da se integrišu u društvo, vrate u armiju ili javnu službu? Hoće li biti revanšizma posle toliko ubijenih, ranjenih i raseljenih?
Kroz Siriju se prelamaju razni, često suprotstavljani interesi lokalnih, regionalnih i globalnih sila. Iako nisam pobornik teze da bi tamošnji rat lako zapalio Bliski istok, još manje svet, to ne umanjuje važnost primirja.
Posle 13 meseci krvavog haosa, konačno jedna dobra vest. Pod uslovom da se prekid vatre održi.
Šta, međutim, ukoliko Ananov plan krahira? Problem je što strane sile, koje su bile toliko glasne, nemaju u rukavu nikakav Plan B. Nema alternative jer je svaka strana igrala igru po sopstvenim kalkulacijama.
Politika
Kapije Damaska
Kada su već počele pripreme za pogrebnu ceremoniju mirovnog plana za Siriju, prekid vatre stupio je na snagu, uz podrazumevajuće i očekivane incidente za koje se i dalje ne zna da li su posledica smirivanja posle velikog potresa ili nagoveštaj novog seizmičkog udara.
Primirje se, izgleda, drži iako je samo dan uoči njega libanski „Dejli star” pisao da je vreme da se štampa čitulja planu emisara UN i Arapske lige Kofija Anana.
Mirovni plan ima sve neophodne sastojke da uspe, ali na Bliskom istoku to često nije dovoljno. Ima tu mnogo orijentalnih začina koji mogu da zapapre situaciju i unište plan skrojen da zaustavi najkrvaviju i najdužu sekvencu „arapskog proleća”.
Bivši generalni sekretar UN obezbedio je svojoj inicijativi od šest tačaka široku podršku sa svih strana sveta: poručio je da posle 13 meseci i najmanje 9.000 mrtvih neprijateljstva moraju da budu prekinuta 12. aprila u šest ujutru po lokalnom vremenu. U četvrtak se činilo da je uspeo.
I regularna vojska predsednika Bašara el Asada i pobunjenička Slobodna sirijska armija obećale su da će poštovati prekid vatre koji će nagledati međunarodni posmatrači pod komandom norveškog generala.
Ispostavilo se odmah da su obe strane varale. Srećom, oružane čarke su u srazmeri bile daleko od sukoba koji je Siriju doveo na ivicu pravog i složenog građanskog rata: autokratski režim protiv nezadovoljnog naroda, većinski suniti protiv Asadove šiitske manjine iz sekte alavita, regularna vojska protiv dezertera, saveznici Rusije protiv miljenika Zapada.
Neredi u Siriji izbili su u martu 2011, neposredno posle onih u Tunisu i Egiptu. Ljudi su na mirnim demonstracijama tražili više socijalne pravde i više političkih sloboda.
Možda je Asad bio neiskusan kada je pre 11 godina postao predsednik nasleđujući oca Hafeza. Tek što je u Londonu diplomirao medicinu, vratio se u Damask da bi brzo postao svetionik nade, neko od koga su se očekivale reforme.
Najavio ih je. Važio je za najpopularnijeg arapskog lidera. Protivio se američkoj invaziji na Irak, izraelskim napadima na Gazu. Nudio se kao saveznik u borbi protiv islamskog fundamentalizma i globalnog terorizma.
Popularan, sa čvrstim osloncem na vojsku i službe, dočekao je „arapsko proleće” uveren da se ono njemu neće desiti. Osećao se suviše snažan da bi u tom trenutku „poklekao” pred zahtevima „arapske ulice”. Ako je i hteo promene, smatrao je da o tome ne odlučuje narod već on.
Narod nije tražio njegovu smenu, već samo promene koje bi ublažile siromaštvo, socijalnu bedu i „raisovu” potrebu da sve drži pod kontrolom. Asad je pak smatrao da su oni sa Zapada, koji ga godinama pritiskaju, zavode sankcije i optužuju zbog bliskosti sa Iranom, rešili da ga sruše koristeći plašt arapskih „dana gneva.
Zapad jeste bio zatečen spontanošću revolucija u Tunisu, Egiptu i Jemenu, ali se brzo pribrao. Dok je na sve načine čuvao svog ugroženog štićenika u Bahreinu, već je uzimao daljinski upravljač usmeravajući ga prema „neposlušnim” arapskim režimima.
Zašto ne pomisliti da je Zapad Asadu spremao Gadafijevu sudbinu? Kako objasniti da među žrtvama gotovo trećinu čine vojnici režima? Kako je goloruki narod uspeo da zapali tolike tenkove? Bez pomoći spolja?
Kada se čovek vrati na sve ono što se dogodilo u Libiji, mogao bi i da pohvali Asadovu pronicljivost. Enigma se krije na drugoj strani. Zašto tada, u prvim nedeljama revolta, nije povukao neke poteze koje će učiniti kasnije: ukinuti monopol jednopartijske vlasti Baas partije? Da je to uradio, stišao bi nezadovoljstvo, kao što su to uradili vladari Jordana i Maroka.
Umesto toga, ostao je na prvom pasusu prve strane udžbenika za despote: ako ti neko preti, odmah uzvrati silom. Hvaljeni reformista pokazao je drugu stranu Janusovog lica. Odbio je da eksperimentiše i vratio se oprobanom receptu oca koji je svojevremeno u krvi ugušio pobunu islamista u gradu Hama.
Istovremeno je dobro procenio globalnu situaciju. Administraciji Baraka Obame nije do četvrtog rata u islamskom svetu tokom jedne decenije. Posebno ne u izbornoj godini.
Znao je da će Rusi i Kinezi da stanu iza njega pošto su bolno opekli ruke u Libiji – kada su u Savetu bezbednosti podržali „humanitarnu intervenciju” koju je Zapad ubrzo pretvorio u otvorenu borbu za promenu režima i Gadafijevu likvidaciju.
Doživeo je primirje i sada se nada da će biti jedini koji je preživeo na vlasti posle toliko nasilja.
Zvanični Damask verovatno smatra da je obustavom vatre pobedio. Izbegao je vojnu intervenciju. Većina svetskih zvaničnika ublažila je retoriku i prestala da traži Asadovo povlačenje kao preduslov rešenja krize.
Opstao je i zato što, bez obzira na filtriranje informacija, ima značajan broj sledbenika. Mnogo širi od njegove šiitske alavitske manjine koja barem četiri decenije porodično upravlja većinskim sunitima. Pretnje intervencijom i pozivi na Asadovo rušenje uplašili su mnoge Sirijce koji ne žele da im se ponovi libijski scenario. Asad može i da igra na kartu da je sprečio da se islamisti usele u vrhove vlasti poput Tunisa, Egipta ili Libije. U tom slučaju odradio je veliki posao za Ameriku koja pokazuje sve više znakova da je spremna da amputira „arapsko proleće”.
Možda se upravo to dogodilo na kapijama Damaska. Možda je to tajna Asadovog opstanka. Biće da nije slučajno da je u prvim danima nereda po Siriji državna sekretarka Hilari Klinton o Asadu govorila kao o „reformatoru”.
Koliko je onda vremena Asad kupio? Barem do februara 2013. kada stanar Bele kuće počinje da funkcioniše. Dosta je to vakta za Bliski istok.
Prestankom nasilja, sirijska kriza mogla bi da uđe u mirnije vode po kojima se Asad poprilično dobro snalazi. Mogao bi da ponovi neke od reformatorskih poteza. Već je ponudio amnestiju opozicionarima čije ruke nisu umrljane krvlju. Mogao bi mirnije da čeka da se strasti stišaju do predsedničkih izbora 2014.
Asad ima još razloga za osmeh. Njegova opozicija je razjedinjena – što su jasno pokazali svi pokušaji njenog objedinjavanja.
Ali, osećaj trijumfalizma Asadovu vlast lako može da odvede na stranputicu. Ako pokuša da izigra dogovor, Rusija i Kinagube svako pravo da ga brane. Mnoga pitanja tek čekaju odgovore.
Šta će biti sada? Ako Asadova vojska i napusti sve veće gradove poput Hame, Homsa i Alepa, gde će se vratiti? U kasarne po unutrašnjosti, tamo gde je i počeo otpor režimu.
Šta će uraditi opozicija ohrabrena obećanjima Zapada i Asadovih arapskih neprijatelja da će ih bodriti, ako treba i naoružavati? Da li su opozicionari spremni da pregovaraju sa čovekom koga su već videli na vešalima?
Ko će Asadove protivnike naterati da polože oružje kada mnogi ne slušaju naređenja? Nije slučajno zvanični Damask zahtevao „pismene garancije”. Niko tu nikome ne veruje.
Ako pobunjenici i prekinu sa borbom, gde će? Kako da se integrišu u društvo, vrate u armiju ili javnu službu? Hoće li biti revanšizma posle toliko ubijenih, ranjenih i raseljenih?
Kroz Siriju se prelamaju razni, često suprotstavljani interesi lokalnih, regionalnih i globalnih sila. Iako nisam pobornik teze da bi tamošnji rat lako zapalio Bliski istok, još manje svet, to ne umanjuje važnost primirja.
Posle 13 meseci krvavog haosa, konačno jedna dobra vest. Pod uslovom da se prekid vatre održi.
Šta, međutim, ukoliko Ananov plan krahira? Problem je što strane sile, koje su bile toliko glasne, nemaju u rukavu nikakav Plan B. Nema alternative jer je svaka strana igrala igru po sopstvenim kalkulacijama.
Politika