Član
- Učlanjen(a)
- 05.09.2009
- Poruka
- 7.315
Sujeta nas udaljava od pobeda, a borba sa tekovinama ovog vremena najteža je koju moramo da dobijemo da bismo uspeli.
Premijera dokumentarnog filma „O Gringo” Darka Bajića o fudbaleru Dejanu Petkoviću Rambu biće održana večeras, u 20 sati, u „Sava centru”. Film će biti prikazan na otvaranju 4. festivala dokumentarnog filma „Beldoks”, koji će proglasiti otvorenim Vlade Divac, inače akter košarkaškog dokumentarca „Nekada braća” o Draženu Petroviću.
„O Gringo” (Stranac) je treći dokumentarni film Darka Bajića (prethodna dva realizovao je o Kino klubu Beograd i svom ocu Milošu Bajiću, slikaru) u kojem slika razvojni put srpskog fudbalera u Brazilu, svetskog rekordera po broju postignutih golova iz kornera i prvogEvropljanina koji je ostavio otiske svojih stopala u Kući slavnih na brazilskoj Marakani.
Čime vas je fascinirao Dejan Petković Rambo da baš o njemu snimite film?
Svaki čovek koji sebi postavi ciljeve, koji su gotovo nemogući, u meni izaziva divljenje. U Srbiji žive ljudi koji često postavljaju nemoguće ciljeve i ne ostvaruju ih. „O Gringo” je film posvećen onima koji ostvaruju te daleke ciljeve. Sreća nastaje tek onda kada se dosegne vrh i kada ste spremni da žrtvujete sve. Rambo pokazuje tu veliku energiju potrebnu da čovek ubedi sebe da nešto može da uradi.
Šta raditi na sebi kako bi dostigli tu sreću na vrhu koju je Rambo dotakao?
Moramo da želimo da pobedimo. Da bismo pobedili, iz svog života moramo da izuzmemo sve ono što nas onemogućava da ostvarimo taj cilj. Moramo da se skoncentrišemo na ono što želimo i da potisnemo sve ono što nas sputava. U poslednjih 20 godina bili smo onemogućeni da ostvarimo ono što nas čini ispunjenim. Borba sa tekovinama ovog vremena je najteža borba koju moramo da dobijemo da bi uspeli.
Sa kakvim demonima se Rambo borio na tom putu ka vrhu brazilskog društva „bogova fudbala”?
Rambo je na vreme otišao iz ove zemlje, ali se borio sa demonima u inostranstvu. Imao je problema da dokaže svoju igračku sposobnost, ali nikada u nju nije sumnjao. To je doprinelo da napusti „Real Madrid”, u kojem je bio 12. igrač, i gde mu je trener bio Kapelo sa kojim se posvađao. Otišao je u Brazil, u zemlju u kojoj se rađaju „bogovi fudbala” i rekao sebi: ako želim da budem uspešan onda ću to biti u Brazilu. Danas može da kaže da je srećan čovek jer u srcu ima dve Marakane: brazilsku i srpsku.
Gleda li Rambo na sebe kao na „boga fudbala”?
Kada normalni ljudi ostvare nešto veliko, oni tome ne pridaju veliku važnost. Rambo prihvata nagrade jer ih je zaslužio, a, s druge strane, komunicira sa svima, i za 10 godina koliko ga poznajem, nikada nikog nije odbio da sa njim popriča, slika se... Pun je snage, i na terenu i van njega.
Kako komentarište to što, iako je bio prihvaćen u Brazilu, za njega nije bilo mesta u našoj reprezentaciji?
Mi se brzo navikavamo na greške i ponavljamo ih. To nam se stalno dešava u istoriji i u životima. Greška jednog selektora se projektovala na naslednike, i mnogi su se ogrešili o Ramba. Postoje stvari koje nisu samo sport, i ovu nepravdu čine još većom. Najbolja opomena bila je na Svetkom prvenstvu kada su brazilski igrači došli na utakmicu srpskih fudbalera sa plakatom: „Gde vam je Dejan Petković?”. Reč je i o sujeti, koja nije srpski patent, ali je kod nas vrlo izražena. Ta sujeta nas udaljava od velikih pobeda ne samo u sportu, već i u umetnosti i nauci.
Da li bi ta greška sa reprezentacijom bila ispravljena ako bi Rambo sutra, možda, bio trener reprezentacije?
Da ostavimo to onima koji o tome odlučuju. Kada neko na terenu tačno zna šta i kako treba da uradi, kada ima pregled igre svih igrača, precizan je u dodavanju i u inicijaciji akcije kao Rambo, onda bi takva osoba znala i da vodi srpsku reprezentaciju.
Koja je to magična veza između fudbala i filma?
Film „O Gringo” traje kao fudbalska utakmica, 90 minuta, ali bez poluvremena, jer nisam želeo da omogućim gledaocima da odmaraju i promene taktitu (smeh). Kada snimam film, igram se sa svojim mislima i pokušavam da provociram publiku. Uvek sam pravio filmove koji govore o vremenu u kojem živimo, i o prošlosti, ali i filmove koji žele da proniknu u budućnost. U „Gringu” sam želeo da pokažem da nije važan rivalitet, već da su najbitniji sreća i adrenalin koje doživimo na kraju utakmice, a i filma. Želim da to bude izvor novog optimizma u Srbiji.
--------------------------------------------------------------------
Tokom rada na filmu o „deliji” Petkoviću, koliko ste, kao partizanovac, odustali od onog osnovnog „biti grobar” u sebi?
Opredeljenje za Zvezdu ili Partizan je rivalitet i deo mita. Iako grobar, za Zvezdu sam navijao uvek kada je to trebalo, a ona mi je podarila velike radosti: pobeda protiv Bajerna, trijumf u Bariju i osvajanje Intertoto kupa. Film „O Gringo” pokazuje da kada neko postane svetska zvezda zaslužuje podršku i jednih i drugih navijača.
Ivan Aranđelović
objavljeno: 04.05.2011.
(srb.time.mk)
Premijera dokumentarnog filma „O Gringo” Darka Bajića o fudbaleru Dejanu Petkoviću Rambu biće održana večeras, u 20 sati, u „Sava centru”. Film će biti prikazan na otvaranju 4. festivala dokumentarnog filma „Beldoks”, koji će proglasiti otvorenim Vlade Divac, inače akter košarkaškog dokumentarca „Nekada braća” o Draženu Petroviću.
„O Gringo” (Stranac) je treći dokumentarni film Darka Bajića (prethodna dva realizovao je o Kino klubu Beograd i svom ocu Milošu Bajiću, slikaru) u kojem slika razvojni put srpskog fudbalera u Brazilu, svetskog rekordera po broju postignutih golova iz kornera i prvogEvropljanina koji je ostavio otiske svojih stopala u Kući slavnih na brazilskoj Marakani.
Čime vas je fascinirao Dejan Petković Rambo da baš o njemu snimite film?
Svaki čovek koji sebi postavi ciljeve, koji su gotovo nemogući, u meni izaziva divljenje. U Srbiji žive ljudi koji često postavljaju nemoguće ciljeve i ne ostvaruju ih. „O Gringo” je film posvećen onima koji ostvaruju te daleke ciljeve. Sreća nastaje tek onda kada se dosegne vrh i kada ste spremni da žrtvujete sve. Rambo pokazuje tu veliku energiju potrebnu da čovek ubedi sebe da nešto može da uradi.
Šta raditi na sebi kako bi dostigli tu sreću na vrhu koju je Rambo dotakao?
Moramo da želimo da pobedimo. Da bismo pobedili, iz svog života moramo da izuzmemo sve ono što nas onemogućava da ostvarimo taj cilj. Moramo da se skoncentrišemo na ono što želimo i da potisnemo sve ono što nas sputava. U poslednjih 20 godina bili smo onemogućeni da ostvarimo ono što nas čini ispunjenim. Borba sa tekovinama ovog vremena je najteža borba koju moramo da dobijemo da bi uspeli.
Sa kakvim demonima se Rambo borio na tom putu ka vrhu brazilskog društva „bogova fudbala”?
Rambo je na vreme otišao iz ove zemlje, ali se borio sa demonima u inostranstvu. Imao je problema da dokaže svoju igračku sposobnost, ali nikada u nju nije sumnjao. To je doprinelo da napusti „Real Madrid”, u kojem je bio 12. igrač, i gde mu je trener bio Kapelo sa kojim se posvađao. Otišao je u Brazil, u zemlju u kojoj se rađaju „bogovi fudbala” i rekao sebi: ako želim da budem uspešan onda ću to biti u Brazilu. Danas može da kaže da je srećan čovek jer u srcu ima dve Marakane: brazilsku i srpsku.
Gleda li Rambo na sebe kao na „boga fudbala”?
Kada normalni ljudi ostvare nešto veliko, oni tome ne pridaju veliku važnost. Rambo prihvata nagrade jer ih je zaslužio, a, s druge strane, komunicira sa svima, i za 10 godina koliko ga poznajem, nikada nikog nije odbio da sa njim popriča, slika se... Pun je snage, i na terenu i van njega.
Kako komentarište to što, iako je bio prihvaćen u Brazilu, za njega nije bilo mesta u našoj reprezentaciji?
Mi se brzo navikavamo na greške i ponavljamo ih. To nam se stalno dešava u istoriji i u životima. Greška jednog selektora se projektovala na naslednike, i mnogi su se ogrešili o Ramba. Postoje stvari koje nisu samo sport, i ovu nepravdu čine još većom. Najbolja opomena bila je na Svetkom prvenstvu kada su brazilski igrači došli na utakmicu srpskih fudbalera sa plakatom: „Gde vam je Dejan Petković?”. Reč je i o sujeti, koja nije srpski patent, ali je kod nas vrlo izražena. Ta sujeta nas udaljava od velikih pobeda ne samo u sportu, već i u umetnosti i nauci.
Da li bi ta greška sa reprezentacijom bila ispravljena ako bi Rambo sutra, možda, bio trener reprezentacije?
Da ostavimo to onima koji o tome odlučuju. Kada neko na terenu tačno zna šta i kako treba da uradi, kada ima pregled igre svih igrača, precizan je u dodavanju i u inicijaciji akcije kao Rambo, onda bi takva osoba znala i da vodi srpsku reprezentaciju.
Koja je to magična veza između fudbala i filma?
Film „O Gringo” traje kao fudbalska utakmica, 90 minuta, ali bez poluvremena, jer nisam želeo da omogućim gledaocima da odmaraju i promene taktitu (smeh). Kada snimam film, igram se sa svojim mislima i pokušavam da provociram publiku. Uvek sam pravio filmove koji govore o vremenu u kojem živimo, i o prošlosti, ali i filmove koji žele da proniknu u budućnost. U „Gringu” sam želeo da pokažem da nije važan rivalitet, već da su najbitniji sreća i adrenalin koje doživimo na kraju utakmice, a i filma. Želim da to bude izvor novog optimizma u Srbiji.
--------------------------------------------------------------------
Tokom rada na filmu o „deliji” Petkoviću, koliko ste, kao partizanovac, odustali od onog osnovnog „biti grobar” u sebi?
Opredeljenje za Zvezdu ili Partizan je rivalitet i deo mita. Iako grobar, za Zvezdu sam navijao uvek kada je to trebalo, a ona mi je podarila velike radosti: pobeda protiv Bajerna, trijumf u Bariju i osvajanje Intertoto kupa. Film „O Gringo” pokazuje da kada neko postane svetska zvezda zaslužuje podršku i jednih i drugih navijača.
Ivan Aranđelović
objavljeno: 04.05.2011.
(srb.time.mk)
Poslednja izmena od urednika: