Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
INKE
Inka (špan. Inca).- Veliko carstvo Inka rođeno je u srcu andskih Kordiljera, sa središtem u današnjem Peruu. Tamošnje stanovništvo naziva ga Tahuantinsuyu (Tawantinsuyu) 4 smjera, i sastoji se od 4 dijela: Chinchaysuyu, Cuntisuyu (po reformiranom quechua Quntisuyu), Antisuyu i Collasuyu (po ajmarskom plemenu Colla, u najnovije vrijeme reformirano u Qullasuyu). Samo središte države, Qusqu (danas špan. Cusco) podijeljen je na Urin Qusqu (Donji Cusco) i Hanan Qusqu (Gornji Cusco).
Inke nisu imale pismo i nisu poznavali željezo, ali su zato bili izvrsni stručnjaci u upravljanju svojim teritorijem i vladanjem nad pobijeđenima. Sredstvo sporazumijevanja bili su konopčići sa čvorovima poznati kao quipu (khipu) sa čijim su odgonetavanjem bili osposobljeni jedino quipucamayoc (khipukamayuq). Govorili su kečuanski jezik.
Povijest
Legendarno podrijetlo Inka
Prema legendi, iz spilje južno od Cuzca izašla su četiri brata, prvi Inke. Jedan od njih zvao se Manco Capac, utemeljitelj dinastije Inka.
Poslije duga lutanja Manco Capac je zabio zlatni štap u zemlju Waynapate i time obilježio mjesto Cuzco. Tu je oženio svoju sestru Mama Ocllo i osnovao veliko carstvo koje je okupilo brojna raštrkana plemena u moćnu državu.
Uspon Inka
Oko 1200. godine, u dolini Cusco, maleno polunomadsko pleme Quechua nameće svoj zakon susjednim narodima. Slabo se zna o tom malom brdovitom kraljevstvu sve do 1438. godine kada na vlast dolazi Pachacuti koji je reorganizirao državu i poveo prva velika teritorijalna osvajanja. Oko 1463. pada kraljevstvo Chimu, a oko 1470. počinje gradnja velikog sustava prometnica koje će Inkama olakšati osvajanja i kontrolu nad osvojenim teritorijama.
Deseti vladar dinastije Tupac Yupanqui, Pachacutijev sin i nasljednik, nastavlja očeva osvajanja te unatoč ustancima u rubnim dijelovima države, šalje dvije vojne ekspedicije; jednu prema Tucumanu (Argentina) i drugu prema Bio-Biju (Čile).Međutim, pobune divljih Araukanaca i Mapuchea na sjeveru spriječavaju daljnji prodor prema jugu.
Rat na sjeveru nastavio se i za njegova nasljednika Huayna Capaca (1493.-1527.) i traje do 1511. godine kada je uspostavljen mir, krhki tzv. pax Incaica. Za vladavine cara Huayna Capaca, carstvo se prostire na 4.500 km od sjevera do juga, što je otežavalo upravljanje nad tako velikim teritorijem. Zbog toga je car ograničio svoje djelovanje na jačanje granice ekvadorske pokrajine prema sjeveru, gdje je u Qiotu napravio drugu carsku rezidenciju. Godine 1527. umro je Huayna Capac kao žrtva epidemije koja je u Peru stigla s Europljanima, a da nije stigao odabrati nasljednika. Iza sebe ostavio je dva sina, Huascara, koji je bio čistokrvni Inka i Atahualpu, koji je bio sin jedne ekvadorske princeze. Između njih dvojice nastao jue sukob oko nasljeđivanja prijestolja koji se prometnuo u krvavi građanski rat. Unutrašnji sukob u Carstvu Inka olakšao je Španjolcima, koji su se iskracali na obale 1532., osvajanje njihova carstva.
Na čelu carstva nalazio se vladar (Sapa Inka) iz dinastije Inka. Do dolaska Španjolaca smjenjuje se trinaest careva koji nose titulu 'Inka', po kojima se stoga vrlo često cijeli narod naziva Inkama, a carstvo prelazi s oca na sina. Prema legendi dinastiju je u 13. stoljeću osnovao Manco Capac. Car, zvan Inka za svoj je narod polubog. Njegov je otac Inti, bog sunca.
Organizacija države
Carstvo Inka bilo je organizirano prema strogom vertikalnom sustavu. Ayllu, zajednice temeljene na ratarstvu i stočarstvu udružene su u plemena na čelu s poglavicom (curac). Plemena su se udruživala u kneževine i na kraju u pokrajini.
Upravitelje pokorenih pokrajina tretiralo se na različite načine, ovisno jesu li se pristali podložiti ili su osvojeni uporabom voje sile. Dio osvojene zemlje ostajao bi u vlasništvu seljaka, ali morali su obrađivati i drugi dio zemljišta čiji je prinos pripadao državi, ali i treći dio čiji je urod namijenjen bogu sunca. Car je čas pomirljiv, a čas neumoljiv. Događa se da narode koji nisu prijateljski raspoloženi jednostavno protjera tisuće kilometara od njihova kraja. Odsječeni tako od svog rodnog mjesta, prisiljeni su se predati na milost i nemilost Inkama. Car daje izgraditi tisuće kilometara popločenih cesta kako bi njegove odluke doprle do svih predjela carstva. Na njima se smjenjuju brzi glasnici. Na taj način poruka može u 4 dana prijeći 700 kilometara.
izvor:sok-terapija
Maya
Maya, jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike nastanjen na poluotoku Yucatán u Meksiku, Hondurasu, Salvadoru i Belizeu, te susjednoj Gvatemali. Danas broje oko 2.000.000 pripadnika. Civilizacija Maja je većinom propala do dolaska konkvistadora početkom 16. stoljeća, a njihove moćne gradove progutala je džungla.
Ime maya nastalo je iz riječi maiam, čije značenje nije poznato, a navodno označava ime njihove zemlje.
Jezik
Jezik Maja pripada jezičnoj porodici majan (španj. mayense; eng. Mayan) a njime se govorilo najmanje 3.000 godina u područjima gdje je ovaj narod izgradio svoju kulturu. Od drevnog jezika maya do danas razvilo više srodnih jezika kojima se služe njihovi potomci Yucatec Maya, Mopán, Lacandon, Itzá, Cruzob i Icaiche.
Prva naselja Maya pojavljuju se u prvom ili drugom tisućljeću pr. Kr. Do oko 500. pr. Kr. osnovana su mayanska glavna središta u središnjim nizinama, poput Nakbe i El Mirador. Arheološkim istraživanjem pronađena su i naselja iz istog razdoblja na južnim visoravnima i na sjevernim dijelovima Yucatana.
Klasični period 300. - 900.
Maje nisu nikada stvorile unitarnu državu, već je njihovo carstvo bilo podijeljeno na brojne gradove-države od kojih su neke privremeno imale supremaciju nad drugima ili bili povezani u saveze gradova.
Tokom klasičnog perioda Maje su bili na svome vrhuncu, njihovi gradovi bili su povezani mrežom cesta od kojih su neke još u upotrebi. Neki od najznačajnijih gradova su Comalcalco, Palenque, Copan, Altun Ha, Calakmul, Uaxactún i Quiriguá i Tikal. U zemlji Maja živjelo je tada oko 2,000,000 ljudi. Najveći i najraskošniji grad Tikal imao je između 75,000-100,000 stanovnika. Kako je raslo stanovništvo, tako je rastao i broj nezavisnih gradova-država. Plemstvo ovih nezavisnih država međusobno se ženilo, ali i ratovalo.
Postklasični period 900. - 1500.
-Ostaci graa Palenque
Održala su se tri značajna grada: Mayapan (porodica Cocom), Chichen Itza (Indijanci Itzaes) i Uxmal (porodica Xiu). Uxmal se nalazi 78 kilometara južno od Méride. Većina objekata sagrađena je između 700. i 1100. godine. Kronike Maya nam govore da ga je oko 500. podigao Hun Uitzil Chac Tutul Xiu. Grad je dominirao sve dok su bili u savezu s Itzáma.
Chichen-Itza dominira od 800. do 1200. godine. Kad su Španjolci došli na Yucatan grad je već bio napušten. Negdje između 1196. i 1441. grad počinje propadati, Indijanci Itza polako se povlače na područje Gvatemale kod jezera Peten, gdje žive i danas. On je središte političke, vjerske i vojne snage.
Chichen-Itza je poznata po El Castillu, Hramu ratnika, Opservatoriju, Igralištu za loptu (Juego de Pelota) i svetom bunaru ili "Cenote de los Sacrificios".
Negdje oko 1200. godine ili poslije, raskidom saveza s Chichen-Itzom dominacija prelazi u Mayapan. Uxmal počinje propadati, a porodica Xiu odlazi u novi grad Mani. Španjolskim osvajanjem Yucatana Tutul-Xiu postaju saveznici Španjolaca. Negdje do 1550. godine u Uxmalu je još bilo nešto života, a onda je potpuno napušten.
Grad Mayapan, 40 kilometara jugoistočno od Meride i 100 kilometara zapadno od Chichen Itze postaje političko i vjersko središte jukatanskih Maja porodice Cocom. Grad se održao do 1441. kada su ih napali Tutul-Xiu i Itze. Sukob je trajao do 1461. kada je grad osvojen i pobijeni svi Cocome; preživio je samo jedan Huanac Ceel-ov sin koji je bio na putovanju.
Post-Kolumbovo doba
Dolaskom Španjolaca na Yucatan (1520.) završava slobodan život ovog naroda koji već živi po džunglama. Godine [[1524]g. Španjolci na čelu s Pedrom de Alvaradom bez poteškoća su pokorili južni dio poluotoka, 1528. sjeverni je dio zauzeo Francisco de Montejo. Osvajanje Yucatana dovršeno je 1546., no Maye su i dalje pružale otpor Španjolcima.
Godine 1851. Maje podižu ustanak na Yucatanu čije je sjedište selo Chan-Santa-Cruz, ove Indijance danas poznajemo kao Santa Cruz ili Cruzob Indijance. Vođeno je više neuspjelih ekspedicija protiv ovog naroda sve do 1910. godine. Godine 1854. bitku je izgubio Valladolid, više od 2.000 bijelaca je masakrirano.
Godine 1860. pukovnik Acereto s 3.000 ljudi napao je Chan-Santa-Cruz, izgubio je 1.500 ljudi, ranjene koje je ostavio izmasakrirani su. Nevolja je bilo i s Icaiche Indijancima koji su 1860. godine ratovali protiv Meksikanaca, Cruzoba, i izvršili invaziju na Britanski Honduras. Dobro poznati Marcos Canul poveo ih je 1870. i zauzeo Corazal Town i napao 1872. Orange Walk. Canul je poslije bio svrgnut, a novi Icaiche vođa obećao je prijateljstvo Britancima.
Znanost
Narod Maja (Grci Novog svijeta) postigao je visoka dostignuća u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti i imali su svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta.
Maye su se prilikom zabilježavanja datuma koristile glifovima, ali i brojevima, tako da je svaki glif mogao biti zabilježen i brojčano. Razvili su jedinstveni matematički sustav brojeva, prema kojemu se jedinice označavaju točkama, a crte se koriste za pet jedinica. Brojeve su zapisivali vodoravno, ali i okomito. Poznavali su i upotrebljavali nulu, a njihova je pozicijska vrijednost brojeva bila veoma slična dekadskoj.
U Mayanskom brojevnom sustavu pozicijska vrijednost broja raste od nižeg reda prema višem. U prvom redu (najnižem) pišu se brojevi u vrijednosti do 19, u drugom u vrijednosti do 20, u trećem do 400 itd. Slika 29. prikazuje broj 2 472. Broj se čita od gornjeg reda. Točka i crta u prvom redu predstavljaju broj 2 400 (6 X 400), tri točke u drugome redu predstavljaju broj 60 (3 X 20), a dvije točke i dvije crte broj 12. Kada zbrojimo sva tri broja (2 400 + 60 + 12) dobijemo broj 2 472. Maye su pomoću ovakvih brojevnih zapisa izvodile računske operacije zbrajanja i oduzimanja, a u računanju na ravnoj površini pomagali su si zrncima kakaa. Moderna istraživanja dokazala su da se ovakvim brojevnim zapisom mogu izvoditi i računske operacije množenja i dijeljenja.
Zvijezde i vrijeme
Maye su i veliki astronomi koji su, zahvaljujući promatranju neba i računanju, uspjeli napraviti solarni kalendar. Astronomi naroda Maya promatraju nebo golim okom. Bilježe kretanja zvijezda i planeta: Sunca, Mjeseca, Venere. Na taj način mogu predvidjeti datume ili događaje (pomrčine, ravnodnevnice) koje najavljuju dolazak novoga boga zaštitnika.
Dodavali su još pet dana "van" kalendara kako bi stvorili godinu, u terminologiji Maya Haab. Tijekom tih "vankalendarskih dana", koje su nazivali Uayeb, Maye su pazile da ne zaspe, ne svađaju se i ne spotaknu u hodu. Vjerovali su da će ono što učine tada raditi uvijek, pa su se držali kuće i pazili da ne obave kakav težak posao ili učine što neugodno, da to ne bi morali obavljati dovijeka.
Obredni kalendar ili Tzolkin, što znači «raspodjela dana», sastoji se od dva razdoblja jedno od trinaest dana, a drugo od dvadeset (Kin), a sveukupno je imao 260 dana. Svakom danu prethodi jedan broj od 1 do 13. Na ovaj način broj i dan nisu mogli da se poklope dok ne navrši godina od 260 dana. Tzolkinom su šamani određivali dane radova u polju, ali i dane obrednih svečanosti.
Treći kalendar poznat kao Duga računica sastojao se od neprekidnog brojanja dana od početka sadašnjeg doba, 13. kolovoza 3114. pr. Kr. Nadnevci u ovom kalendaru obično sadrže pet brojeva od kojih prvi označava skupove od četristo godina, drugi skupove od dvadeset godina, treći godine (svaka po 360 dana), četvrti broj mjeseci i peti broj dana.
Maye su smatrale dane živim bićima, zapravo bogovima. Tako je vrijeme bilo personificirano sasvim konkretno. Svaki dio vremena - dan, mjesec, godina - bio je određeni predmet ili entitet, a nosili su ga božanski glasnici koje su predstavljali brojevi. Na hijeroglifima su glasnici prikazani sa svojim teretom, breme drže remenom ovješenim oko čela i tako mogu prevaliti dugi put, a da se ne umore. Na hijeroglifima su i bogovi noći koji nastupaju kad se dan ugasi.
Pismo
Pismo Maja kombinacija je fonetskih simbola i ideografa.
Hijeroglifsko pismo Maya nam je u većini slučajeva teško razumljivo ili nerazumljivo jer su španjolski svećenici prilikom pokrštavanja spalili znatan broj kodeksa i tako nas lišili nenadoknadivih povijesnih izvora da bi sebi olakšali posao.
Biskup Diego de Landa pokušajući proširiti kršćanstvo opisao je Mayama vjeru. Maye su bile toliko fascinirane idejom razapinjanja boga da idući put kad je biskup došao u grad vidio je djecu razapetu na križ posvuda . Biskup je bio toliko ljut da je naredio da se sve knjige, sav rad prevadjanja, spali. Diego se ipak kasnije pokušava iskupiti djelom "Relacion de las Cosas Yucatan" u kojemu je napisao izvješće o Mayama s mnogo korisnih obavijesti, ali nedovoljnim za potpuno shvaćanje te civilizacije i njezinog razvoja.
Maye koriste crteže četvrouglasta oblika, glife. Ti znakovi predstavljaju stvari, životinje, bogove. Drugi glifi, nešto lakši označavaju priloge, prijedloge, pridjeve. Pisači kombiniraju glife oblikujući kratke rečenice. Možemo razumjeti trećinu njihovih glifičkih znakova, a često nam je nepoznata njihova misaona povezanost. Dešifrirano je samo 800 mayanskih ideografa (odnosno znakova od kojih svaki označuje cijeli pojam).
Maye su pisale na kori smokvinog drva, na vlaknima agave ili jelenskoj koži koju su savijali u obliku harmonike. Spisi su dugački oko 5 m i široki oko 80 cm, a izgledaju poput albuma s listovima na preklapanje s mnogobrojnim slikama. Sačuvala su se samo tri kodeksa: Codex Dresdensis , Codex Peresianus i Codex Tro-Cortesianus . Pisani su glifima, a sadrže neke podatke o bogovima Maya.
Pismo mayskoj civilizaciji ponajprije služi za bilježenje datuma i zvijezda, zapisivanje svećenskih proročanstava. Ponekad se zabilježi kad jedan vođa zarobi drugoga, pa kakva ženidba ili nečija smrt. Maysko sveto pismo postalo je ukrasom. Kleše se u kamen stećaka, žrtvenika, stuba. Također se gravira u nakit, školjke, kosti pa čak i crta na grnčariju, drvene stupove i zidove.
Umjetnost
Raznolikost civilizacije Maya odrazila se i na izgled njihovih gradova. Grad je prije svega urbani centar, planiranog rasporeda, organiziran, reguliran određenim normama, sa strukturama javnog karaktera koje prihvaćaju stanovništvo različitih uloga i zanimanja. Grad Maya je antiteza svemu ruralnom, on je središte vlasti i urbanog života. To je mjesto sastanka ljudi, razmjenjivanja usluga i materijalnih dobra. Arhitektonski kompleksi potiču maštu toliko da se u čovjeku probudi znatiželja kako su tako velike kamene blokove mogli rezati s takvom točnošću, kako su ih bojali, kako su ih prenosili do gradilišta, budući da nisu poznavali kotač.
Građenje spomenika bilo je za stare Maye - religija. Veliki broj pitanja u svezi s njihovom kulturom predstavlja zagonetke za arheologe, ali je pouzdano utvrđeno da se radi o najraznovrsnijim i najprofinjenijim spomenicima arhitekture u povijesti (veoma često Maye nazivaju Grcima Amerike).
Slikarstvo, s istančanim osjećajem za boje, i profinjeno izvedena kiparska djela najčešće su u službi arhitekture. Arhitekturu obogaćuju prvenstveno reljefi(kiparsko djelo kod kojeg se likovi i predmeti uzdižu s površine, s kojom su čvrsto vezani. Reljefi služe za dekoraciju i raščlanjivanje građevina, odnosno predmeta te mogu biti izvedeni u
Majanska umjetnost
kamenu, kovini, bjelokosti, keramici, gipsu, drvu ili umjetnim materijalima. Prema stupnju ispupčenosti razlikuju se vije vrste reljefa :niski reljef ili bareljef te polureljef ili visok reljef) u kojima su do najveće oštrine izraženi kontrasti svjetla i sjene. Kompozicije reljefa su harmonične i kompaktne; cijele su plohe ispunjene, često pompozno i gotovo na «barokni» način, sa precizno izvedenim finim detaljima. Kamen kojim su obložene neke konstrukcije, skulpture i mozaici pomno su obrađeni. Svi su monumenti bili obloženi slojem stucca na kojeg se nanosila boja, najčešće crvena.
Motivi upotrijebljeni kao simboli malobrojni su i možda se čak čine monotonima, sve dok ne počnemo tragati za njihovim dubljim značenjima. Stalno se pojavljuju školjke, dragulji, cvijeće, ptice, kukuruz, srce, strijele, kaktusove bodljike; ali se ti motivi vješto iskorištavaju da bi se stvorili svi pojmovi potrebni za duboku filozofiju i potpunu kozmologiju.
Stele su kipovi koji predstavljaju čudne likove okružene hijeroglifima i simbolima. Kao arhitektonski ukras koristile su se skulpture s bareljefima u kojima se često pojavljivala ljudska figura koja je tijekom vremena postajala sve više naturalistička. Likovi koji su prikazani na stelama najčešće prikazuju bogove, ali i vladare koje su smatrali božanstvima. Stele su bogato ukrašene simbolima vjerske i političke moći prikazanog lika, toliko da prelaze u kič.
Život i običaji Maja
Maye su imale nekoliko imena. Prvo, vlastito ime, zatim očevo prezime, pa majčino prezime. Dječaci su pomagali očevima u polju i ostalim poslovima, dok su djevojčice ostajale s majkama kod kuće i pomagale s domaćinstvom. Obredom inicijacije adolescenti su prelazili u odraslu populaciju. Ceremoniju je predvodio šaman, koji je molio nad djecom. Adolescenti su prinosili darove šamanu u perju i kakau. Nakon obreda inicijacije priređivalo se slavlje.
Prilikom sklapanja braka, veoma se pazilo da mladenci nisu u krvnom srodstvu. Poštivali su monogamiju, ali je držanje konkubina (priležnica) bilo dozvoljeno, a odobravali su i razvod. Udovac ili udovica imali su pravo stupiti u novi brak nakon što je prošla godina dana od sahrane pokojnog supružnika.
Maje su bili obrađivači tla u tropskoj kišnoj šumi, do polja su vjerojatno dolazili sistemom 'posijeci-i-spali' (slash and burn). Uzgajao se kukuruz, grah, čili-papričice, pamuk, kakao, 'maguey', rajčica i drugo. Njihove obiteljske farme poznate su kao 'milpa'. Maje su bili i vješti lovci i ribari, mesa su ipak jeli malo, većinom na svečanostima.
Zanimljivo je da su stare Maye smatrale znakom ljepote «gledanje u križ». Status se također izražavao piercinzima na ušima, nosu, te različitim ornamentima na tijelu. Često pripadnici višeg statusa svoje zube ukrašavali žadom i drugim svetim kamenjem. Treba spomenuti da je kod Maya bila uobičajena deformacija lubanje. Visoko i ravno čelo također je smatrano znakom ljepote. Ravno čelo postizali su vezivanjem dasaka na čelu dojenčadi (dok kosti lubanje još nisu bile u potpunosti spojene), koje su ostavljali vezane danima. Socijalni status razlikovao se i po načinu oblačenja.
Klasno društvo je zasigurno postojalo, uz plemstvo i svećenstvo bili su tu i (plebejci) razni zanatlije, majstori u obradi kamena, žada, i puka koji je obrađivao zemlju. Provincijalni dostojanstvenici potjecali su od 4 plemićke obitelji. Vođe gradova i sela bili su nižeg ranga, i nisu pripadali kraljevskoj krvi. Klanski sistem je postojao, a nasljeđe se računalo po muškoj liniji. Što je čovjekov status na društvenoj ljestvici bio viši, to je njegova kuća bila bliža obrednom centru grada, iako puk nije živio u samome centru. Najnižu klasu činili su robovi koji nisu imali nikakvih prava. Položaj, zemlja i robovi bili su nasljedni. Kriminal je kažnjavan smrću.
Vjera
Maye, baš kao i Asteci, misle da su bogovi više puta uništili svijet. Kako se to opet ne bi dogodilo, pokušavaju umilostiviti božanstva darovima i žrtvama. Maye vjeruju u bogove koji su utjelovljenje prirodnih elemenata kao što su sunce, kiša, kukuruz. Legenda tvrdi da su prvi zemaljski žitelji bili Sunce i Mjesec. Često su se međusobno svađali. Mjesec je manje sjajan od Sunca zato što mu je Sunce izvadilo jedno oko kako bi ga kaznilo za nevjeru. Božanstva šalju kišu mućkajući ogromne tikve pune vode. Istresu li odjednom njihov sadržaj, izazivaju pravi potop. Kad su ljuti, šalju tuču i oluje. Jedna neobična vjerska svetkovine okuplja dvije igračke ekipe. Igra se sastoji u tome da se teška lopta od kaučuka pokušava baciti kroz kameni prsten. Lopta se ne smije dodirivati ni rukama ni nogama, već samo ramenima, koljenima i bokovima. Utakmica je oštra i dolazi do mnogih sudara. Kapetan ekipe koja doživi poraz žrtvuje se bogovima. On s ponosom daje svoju krv za dobro bogova i ljudi.
Majanska religija je bila politeističkog tipa s raznovrsnim panteonom. Od majanskih bogova istaknuti su Kinich Ahau ili "Suncoliki gospodar" Chac, bog kiše, groma i munje i Hun Hunahpu, bog kukuruza.
Pernata Zmija je božanstvo koje se često javlja u mitovima Maya. To je hibridna i mistična životinja, a predstavlja kozmičko načelo dvojnosti: ono što gmiže i ono što leti u istom simbolu. Poznata kao Quetzalcoatl (Quetzal-co-atl) ili Kukulcan glavno je božanstvo meksičkog panteona. Kukulcan je bio boje nefrita ili nekog dragog kamena. Bio je bog vjetra, te Božji glasnik i čistač cesta. On je otkrio kukuruz i tako omogućio stvaranje ljudskog roda. Njegovo je srce proždro krijes što ga je sam zapalio, a onda je uzneseno i postalo planet Venera. Kukulcan je božanstvo kojemu se pripisivalo stvaranje čitavog čovječanstva i bilo je sigurno više povijesnih ličnosti s njegovim imenom jer su doživjeli prosvjetljenje.
Vjerski obredi
Maye, baš kao i Asteci, misle da su bogovi više puta uništili svijet. Kako se to opet ne bi dogodilo, pokušavaju umilostiviti božanstva darovima i žrtvama. Maye su bogovima pridonosili darove ovisno o potrebama naroda. Darovi su najčešće bile plodine, ptice, razne životinje, dragocjenosti, a ponekad i «sveta esencija», ljudska krv. Ljudi su zasjekli svoje tijelo, pustili krv i spremali ju u posebne posude (ponekad izrađene u obliku jaguara) kako bi ju poslije ponudili bogu. Smatralo se da puštanje krvi, između ostalog, donosi pročišćenje.
Među Mayama ljudsko žrtvovanje nije bio svakodnevni događaj, ali smatralo se od velike važnosti za velike rituale, primjerice za inauguraciju novog vladara ili posvećenje hrama ili loptališta. Žrtve su najčešće bile ratni plijen. Ratni zarobljenici nižeg socijalnog statusa postajali su robovi, dok su se zarobljenici višeg statusa pridonosili bogovima kao dar. Žrtvovanja su se odvijala na loptalištima ili na platformama hramova, a njima su predvodili šamani. Najčešće je vođa gubitničke ekipe žrtvovan odrubljivanjem glave. Žrtvovanja ljudskog srca postala su osobito popularna tijekom post- klasičnog perioda u gradovima na sjeveru Yukatana, nakon snažnog utjecaja ratničkog naroda Tolteka iz središnjeg Meksika. Žrtve bi (piše profesor Milton Carter) obojili u plavu boju i odveli na sam vrh piramida gdje bi čekala četiri svećenika nazivana Chac (u čast kišnog boga), Chac Xib Chac, Zac Xib Chac, Ek Xib Chac i Kan Xib Chac, također obojena plavom bojom, gdje bi im svećenik sa titulom nacom pomoću noža od opsidijana otvarao grudi i vadio srca koja su još kucala. Za to vrijeme žrtvine ruke i noge su držali drugi svećenici koji su ponekad nosili maske mayanskih bogova, najčešće Chaca, boga kiše. Nacom bi zatim srce dao svećeniku-chilan-u (jaguaru), koji bi krvlju poškropio idola. U nekim je gradovima poput Chichen-Itze postojaoi kip nazvan Chacmool koji je držao posudu u koju su se stavljala sviježa ljudska srca. Nakon toga bi tijelo žrtve koje se još micalo bacili niz stepenice piramide, vjerujući kako na taj način žrtva još više daje svoju krv bogovima.
Prostor koji je bio naseljen Mayama
izvor:sok-terapija
KELTI
Kelti, skupina naroda koja je imala zajedničku jezičnu, umjetničku i kulturnu tradiciju, pojavila se u središnjoj Europi oko 800.godine pr.Kr. i u njoj ostavila neizbrisiv trag. Na samim počecima keltska božanstva nisu imala ljudski oblik, a cijela je priroda bila živa, oduhovljena. Duhovi mjesta i šuma, vode života, božanska trojstva, metamorfoze i vjera u život nakon smrti bili su sastavni dio njihove slike svijeta
Kelti su indoevropski narod koji se je još u kameno doba većinom naseljavao između sadašnje Francuske i Češke (bilo ih je i na Balkanu). Pod pritiskom Germana bili su prinuđeni da se pomeraju ka zapadu i jugu (Britanija, sev. Španija, sev. Italija, zap. Francuska). Na prvom pogledu izgleda čudno da su Kelti stalno ratovali jedni protiv drugih i nikada nisu mogli da se ujedine. Ipak, moramo uzeti u obzir da verovatno o pojmu keltske nacije nisu bili ni svestani. Kelti su živeli u malim seoskim zajednicama. Radije su se bavili stočarstvom nego poljoprivredom. U borbi su bili vrlo hrabri, ali nisu umeli da se bore po uputstvima. Kada bitka počne svaki Kelt bi se borio sam za sebe. Keltska civilizacija održala se do danas u Irskoj, Škotskoj, Bretanji i Velsu.
Kelti su bili vrlo ratoboran narod, međutim i njihova kultura je bila vrlo razvijena. Od Grka i Rimljana naučili su da prave keramičke i bronzane posude. Uglavnom su ih ukrašavali apstraktnim i geometrijskim oblicima. Bronzane broševe i štitove ukrašavali su raznobojnim emajlom; pravili su veoma lepo oružje; pravili su veoma složene tvrđave; kovali su bakarni novac; bili su dobri pesnici i pevači. Kelti koji su živeli pri moru (Francuska i Belgija; Britanija) bili su dobri mornari, kao i brodograditelji.
Rimljani su Kelte nazivali Galima. Sa njima su često dolazili u sukob. Pri seobi Kelta, jedan deo krenuo je ka Rimskoj republici i u 5 veku p.n.e. vršio napade na Etruriju. 390 god. p.n.e. pod vođstvom Brena, Kelti su upali u Rim i opustošili ga. Rimljani su uspeli da odbiju Kelte i sve do Julija Cezara, Kelti su ostali u granicama Galije i Britanije. Kada je Cezar postao konzul zatražio je da se njemu dodeli provincija Galija koju je tek trebalo osvojiti. Za vreme Cezara, jedini Kelti koji su imali nezavisnotst su Škotski i Irski gali (Pikti i Gelski kelti). Dok je bio Britaniji 52 god. p.n.e. dignut je opšti ustanak u Galiji pod vođstvom Versingetoriksa. Versingetoriks je čak postigao pobedu nad Cezarovom kod Gergovije, što je jedina poznata izgubljena Cezarova bitka. Versingetoriks je tada poveo vojsku u Aleziju, gde je utvrdio položaj čekajući pojačanje iz drugih delova Galije. Cezar ga je opkolio nizom rovova, te nije moglo biti bega. Versingetoriks je nameravao da dovede Cezarovu vojsku između svoje dve vojske, međutim kada je Galima stiglo pojačanje spoljni prsten Cezarove vojske porazio ga je, a tada je ostatak Rimljana krenuo na utvrđenje. Versingetoriks se tada predao i ustanak je konačno ugušen. To je bio i poslednji ustanak Gala. Nakon toga prihvatili su rimsku upravu i Galija nikada više nije postojala.
Religija Kelta
Druidi
Kelti su bili mnogobožci. Prinosili su bogovima i ljudske žrtve, sve dok ih Rimljani nisu odvratili od toga. Njihova religija zabranjivala im je da jedu guske, zečeve i piliće. Njihovi sveštenici nazivali su druidi. Oni su obično smatrani za mudre ljude, sudili su (obično surovo) i vršili ulogu poglavice. Škoti su primili hrišćanstvo krajem 6. veka, a Irci još u 5. veku.
Keltsko društvo
Keltska plemena imali su tri glavne klase:ratnike, druide i ratare.
U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokracija" koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Druidi,su bili "svećeničko društvo" mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima.Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove
Pismo i kalendar
Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.
Danas se govore i pišu još dvije vrste keltskog jezika: britonski (bretonski, velški i kornvolski) te gaelski (irski, gelski, manski), svi vuku podrijetlo iz zajedničkog drevnog indoeuropskog jezika.
Današnji keltski narodi žive na Britanskom otočju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.
Mitovi
Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima, kao što su velški Bran Blaženi i irski Dagda (otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Culchulain i kralj Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Budući da Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su kasnije zapisali priče za buduće naraštaje.Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se kao čarobnjak i učitelj englenskog kralj Artura.
izvor:sok-terapija
POVIJEST SLAVENA
Pradomovina Slavena je prostor triju rijeka – središnja rijeka je Dnjepar, a oko nje su Dnjestar i Don. Iz tog doba nema gotovo nikakvih povijesnih izvora, ali su zato arheološka nalazišta koja postoje veoma jaka. Pisanih izvora ima vrlo malo i vrlo su rijetki. Prvi pisani zapis o Slavenima ostavio je otac povijesti – Herodot. U 5. stoljeću prije Krista Herodot je proputovao cijeli tada poznati svijet. On je između ostalog bio i među Skitima, a išao je i sjevernije od Skita i stigao je u čudnu zemlju u kojoj je glavna djelatnost zemljoradnja. Herodot je naišao na zemlju koju ljudi oru. Zbog toga je Herodot to stanovništvo nazvao Skoloti što znači orači. Od toga potječe iz lat. Sklavi i iz grč. Sklavenoi. Herodot je pisao o kulturi i uređenju Slavenske zajednice.
Kasniji opis ostavio je veliki rimski povjesničar Kornelije Tacit iz 1. i 2. stoljeća nakon Krista. On opisuje Slavene koji sad žive kod Karpata. On ih dijeli na Slavene i Ante. Slaveni žive zapadno od Dnjepra, a Andi istočno od Dnjepra. Tacit se čudi njihovom načinu života. Govori o tome da Slaveni još nemaju vlasti. To govori da je to još rodovsko-plemensko uređenje. Govori i o gospodarstvu i zemljoradnji. I govori da se Slaveni stalno sele. Nalazimo ih na tri-četiri lokacije. Tacit ih ne ubraja među nomade zato što grade kuće. Oni se sele, ali si svaki put naprave kuće. Tacita čudi što među Slavenima nema robova. Slaveni najčešće za zarobljavanje traže otkupnine. Ako nakon nekog vremena ne dođe otkupnina, onda puste zarobljenike pa mogu se vratiti u svoj narod ili ako im je dobro tu mogu ostati među Slavenima.
ZEMLJORADNJA I OBRT
U 6. stoljeću kad su se Slaveni približili Bizantu onda su se bizantski pisci počeli zanimati za Slavene. U 10. stoljeću Konstantin 7. Porfirogenet pisao je o Slavenima. Slaveni su živjeli na području gdje živi obilje životinja. Cijelo područje je bogato ne samo šumama nego i podnim tlom. I zato je to područje nastanjeno već u paleolitiku. Slavenima je glavna djelatnost zemljoradnja. Slaveni koriste ralu za oranje zemlje. Glavni materijal za izradu oruđa i oružja je željezo. Slaveni siju žitarice, a najviše proso.
Slaveni poznaju sve domaće životinje, a u tom dijelu bili su poznati po jednoj vrsti stočarstva – pčelarstvo. Počeli su namjenski proizvoditi med za kolače i za medovinu. Med je izuzetno vrijedna namirnica jer je posve prirodan proizvod. U njegovu sastavu su prirodni šećeri i antibiotici.
Uz stočarstvo se, naravno, razvija i obrt. Slaveni su poznati po proizvodnji oružja i oruđa, a posebno su bili poznati po izradi krzna. Proizvodili su kožuhe – kaputiće s dva lica. S jedne strane je krzno, a s druge glatka koža. Polako se razvijala i razmjena i trgovina.
SLAVENSKE NASTAMBE
Slaveni su dugo živjeli u rodovsko-plemenskom društvu. Birali su starješine rodova, starješina bratstava i starješine plemena. Starješine nisu imali nasljednu vlast. Slaveni nisu živjeli na istim prostorima i ljeti i zimi. Stari Slaveni su se znali zaštititi od zime. Gradili su kuće u zemlji – zemunice. Zemunice nema što ohladiti jer u zemlji nema vjetra. Cijelo naselje zemunica pod zemljom bilo je povezano hodnicima. U zemunicama se živi dok je hladno, a čim zatopli onda se cijela zajednica seli u vikendice – to su sojenice. Sojenice su se gradile od drveta, a iznutra su bile obložene glinom.
SLAVENSKE SEOBE
Jedan od najvažnijih razloga zbog čega su se Slaveni selili je prodor Huna, a drugi važni razlog je potraga za obradivom zemljom. Slaveni ne znaju gnojit zemlju. Slaveni se sele i na prostoru pradomovine. Treći važni razlog zbog čega su se selili je jačanje rodovsko-plemenske aristokracije. Ne postoje nikakvi pisani zapisi no sigurno je da su jedni išli na zapad, jedni na jug i jedni na sjever. Bizantski pisci opisuju jednu nizinu, Vlašku nizinu, oko ušća Dunava koja je prenaseljena Slavenima. To je Sklavinija. Prodori Slavena u Bizant su bili tako strašni da je car Justinijan dao sagraditi utvrde, no ni to ih nije zaustavilo. 550. i 551. godine Slaveni su prvi put prezimili u Bizantu. Nakon toga su se vratili preko Dunava.
SLAVENSKA VOJSKA
Slavene Krokopije dijeli na Sklavene i Ante. Sklaveni su južno od Dnjestra, a Anti sjeverno. I Krokopije kaže da Slaveni već žive u demokraciji. Priznaju samo jednog boga – boga munja – Peruna. Slaveni priznaju sudbinu, štuju nimfe i prinose im žrtve. Stanuju u bijednim kolibama, udaljeni jako jedni od drugih. U rat idu pješke na neprijatelja i u velikom broju. Nemaju oklope, samo štit i koplje. Neki nisu imali ni košulje nego samo gaće. Sklaveni i Anti se ne razlikuju, izgledaju kao pravi barbari i pričaju barbarskim jezikom. Svi su riđi i prljavi. Nisu zlikovci nego po jednostavnosti su kao Huni. Poruka Bizantincima kad idu u rat protiv Slavena je: Slaveni ne vole biti zarobljavani. Vole se boriti u gustišima. Služe se često podvalama, preprekama i zamkama. U prelaženju rijeke vještiji su od ljudi. Odlično izdrže u vodi, imaju šuplju trsku i dišu s njom i po nekoliko sati pod vodom. Svaki Slaven kad ide u rat ima dva koplja i luk s malim strelicama natopljenim otrovom. Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji i bez reda. Ni kad idu u rat nema nekog poretka. Kad se i dogodi da izađu na bojno polje zajedno snažno zaurlaju na neprijatelja i onda napadaju svom žestinom ako se neprijatelj uplaši, a ako se ne uplaši onda bježe od njega. Nepouzdani su krše ugovore, ne slažu se. Borbeni poduhvati protiv Slavena trebaju biti u zimu kad snijeg pokazuje njihove tragove. Kako je među njima mnogo vladara, može ih se potkupiti.
DOLAZAK AVARA I SAVEZ SA SLAVENIMA
Avari su još jedan narod koji dolazi kroz vrata Europe. Oni su mongolski narod – stočari, nomadi. Bizant je sklopio savez s Avarima i slao im darove, a tražio je da počnu napadati Slavene. Slaveni, ako se brane, ne mogu napadati. Od 550. do 565. godine Avari su to i radili. Počeli su žestoko prodirati u prostor Slavena. Nakon smrti cara Justinijana, Bizant više nema novaca za podmićivanje Avara. Postoji teza da su Avari pokorili Slavene. Ali Slaveni su zemljoradnici, a Avari stočari, Slaveni imaju samo pješake za borbu, a Avari konjicu i onda su vjerojatno sklopili savez. Vlaška nizina postala je pretijesna za Slavene i Avare, a bizantski car nije dopuštao Avarima da prijeđu Dunav i nasele se na prostoru Bizanta. Zato Slaveni i Avari naseljavaju Panonsku nizinu.
U 7. stoljeću Bizant je opet bio u ratu. Bizantski car je povukao svu vojsku s Balkanskog dijela i granice su ostale nebranjene. Tada su Slaveni i Avari naselili taj cijeli dio – jugoistočni dio Europe. 614. godine Slaveni i Avari su zajedno napali Salonu, a Iliri iz salone su pobjegli malo južnije i sakrili se u Dioklecijanovoj palači. 626. godine pokorili su Epidaurus, a stanovnici su pobjegli u obližnje Škoriće. Slaveni su naseljavali prostor od Bečke šume i rijeke Soče na sjeveru i preplavili su cijeli Balkanski poluotok. Stigli su sve do današnje Grčke i zauzeli su prostor od Istre do Cetine, ali gradovi na obalama su ostali pod bizantskom vlasti.
SLAVENSKA RELIGIJA
Najvrjednija stvar kod Slavena je religija. Slaveni su dugo bili animisti. I taj animizam doveo je do stvaranja dva vrhovna božanstva. Formira se dualizam. Dva vrhovna božanstva su Dajbog ili Bjelobog – dobri bog i njegova suprotnost Zlibog ili Črnobog – bog zla.
U vrijeme kad je počela seoba naroda, u 4. stoljeću, među Slavenima postoji politeizam. Vrhovni bog, bog neba i gospodar munja je Perun i njemu se pale krjesovi. Bog Volos je bog stoke i zaštitnik stočara. Svarog je bog vatre, Vesna i Lada su božice proljeća. Bog Radgost je bog gostiju. A božica zla, smrti i nevolja je Morana. Slaveni su svetkovine slavili pod otvorenim nebom, nikad nisu gradili bogovima hramove.
Drevni narodi u Hrvatskoj
Iliri 34 %
Sloveni 20 %
Kelti 18 %
Teutonci 12 %
Feničani 8 %
Helenski narodi 8 %
izvor:sok-terapija
AVARI
Euroazijski Avari (poznatiji i pod imenom Obri), nomadski narod podrijetlom iz Središnje Azije.
Postoje dvije grupe Avara, euroazijski i Kavkaski Avari, žitelji današnjeg Dagestana.
Prema kineskim izvorima oko 400. godine osnovan je savez plemena Dzut - Dzut, najvjerojatnije među Ujgurima koje su u Bizantu nazivali Ogorima. Ovladali su zemljom hunskog plemena Sabira otkuda se jedna grupa oko 460. godine pokrenula prema Kaspijskom i Crnom moru. Tada se i po prvi put pojavljuje ime Avari u europskoj povijesti. Avari se ponovno pojavljuju 557. godine kada nude pomoć Bizantu u borbi protiv drugih barbarskih plemena. Car Justinijan ih plaća za borbu protiv Bugara koji su učestalo upadali u bizantske teritorije. Pošto pobjeđuju Bugare na rijeci Donu, prodiru na ušće rijeke Dunav, gdje potčinjavaju sebi Slavene.
Bajan, osnivač avarske države 567. godine prelazi Karpate i u savezu sa Langobardima uništava Gepide i zauzima područja istočno od Dunava. Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.
Uz povremene upade u Furlaniju i u Franačku državu, Avari su uglavnom najveći problem predstavljali Bizantu, pa su pod Bajanom ovladali bizantskim uporištima u Panoniji, Sirmijumom i Singidunumom , a učestalo su upadali preko starih rimskih putova i u Dalmaciju. Njihov najveći pothvat je bio neuspjeli napad na Carigrad 626. godine, u kojem su osim Avara sudjelovali i Slaveni i Gepidi, nakon čega su odbačeni s velikim gubicima. Porazom kod Carigrada i počinje prestanak njihove moći. Avari se razdjeljuju, ali ipak u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki (vidi: Franačko-avarski ratovi) ulazi u Panoniju i uništava Avare, koji poslije toga i zauvijek nestaju.
Avari su bili organizirani po rodovima i plemenima na čijem su se čelu nalazili tarhani. Na čelu više rodova i plemena se nalazio kagan, a u ratnim pohodima pored njega je postojao još i jugur, kao prvi zapovjednik. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima.
Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti ispade na sve strane. Kada su im se oko 570. godine pridružili Bugari i Huni, mogli su brojati oko 50 tisuća.
izvor:sok-terapija
Inka (špan. Inca).- Veliko carstvo Inka rođeno je u srcu andskih Kordiljera, sa središtem u današnjem Peruu. Tamošnje stanovništvo naziva ga Tahuantinsuyu (Tawantinsuyu) 4 smjera, i sastoji se od 4 dijela: Chinchaysuyu, Cuntisuyu (po reformiranom quechua Quntisuyu), Antisuyu i Collasuyu (po ajmarskom plemenu Colla, u najnovije vrijeme reformirano u Qullasuyu). Samo središte države, Qusqu (danas špan. Cusco) podijeljen je na Urin Qusqu (Donji Cusco) i Hanan Qusqu (Gornji Cusco).
Inke nisu imale pismo i nisu poznavali željezo, ali su zato bili izvrsni stručnjaci u upravljanju svojim teritorijem i vladanjem nad pobijeđenima. Sredstvo sporazumijevanja bili su konopčići sa čvorovima poznati kao quipu (khipu) sa čijim su odgonetavanjem bili osposobljeni jedino quipucamayoc (khipukamayuq). Govorili su kečuanski jezik.
Povijest
Legendarno podrijetlo Inka
Prema legendi, iz spilje južno od Cuzca izašla su četiri brata, prvi Inke. Jedan od njih zvao se Manco Capac, utemeljitelj dinastije Inka.
Poslije duga lutanja Manco Capac je zabio zlatni štap u zemlju Waynapate i time obilježio mjesto Cuzco. Tu je oženio svoju sestru Mama Ocllo i osnovao veliko carstvo koje je okupilo brojna raštrkana plemena u moćnu državu.
Uspon Inka
Oko 1200. godine, u dolini Cusco, maleno polunomadsko pleme Quechua nameće svoj zakon susjednim narodima. Slabo se zna o tom malom brdovitom kraljevstvu sve do 1438. godine kada na vlast dolazi Pachacuti koji je reorganizirao državu i poveo prva velika teritorijalna osvajanja. Oko 1463. pada kraljevstvo Chimu, a oko 1470. počinje gradnja velikog sustava prometnica koje će Inkama olakšati osvajanja i kontrolu nad osvojenim teritorijama.
Deseti vladar dinastije Tupac Yupanqui, Pachacutijev sin i nasljednik, nastavlja očeva osvajanja te unatoč ustancima u rubnim dijelovima države, šalje dvije vojne ekspedicije; jednu prema Tucumanu (Argentina) i drugu prema Bio-Biju (Čile).Međutim, pobune divljih Araukanaca i Mapuchea na sjeveru spriječavaju daljnji prodor prema jugu.
Rat na sjeveru nastavio se i za njegova nasljednika Huayna Capaca (1493.-1527.) i traje do 1511. godine kada je uspostavljen mir, krhki tzv. pax Incaica. Za vladavine cara Huayna Capaca, carstvo se prostire na 4.500 km od sjevera do juga, što je otežavalo upravljanje nad tako velikim teritorijem. Zbog toga je car ograničio svoje djelovanje na jačanje granice ekvadorske pokrajine prema sjeveru, gdje je u Qiotu napravio drugu carsku rezidenciju. Godine 1527. umro je Huayna Capac kao žrtva epidemije koja je u Peru stigla s Europljanima, a da nije stigao odabrati nasljednika. Iza sebe ostavio je dva sina, Huascara, koji je bio čistokrvni Inka i Atahualpu, koji je bio sin jedne ekvadorske princeze. Između njih dvojice nastao jue sukob oko nasljeđivanja prijestolja koji se prometnuo u krvavi građanski rat. Unutrašnji sukob u Carstvu Inka olakšao je Španjolcima, koji su se iskracali na obale 1532., osvajanje njihova carstva.
Na čelu carstva nalazio se vladar (Sapa Inka) iz dinastije Inka. Do dolaska Španjolaca smjenjuje se trinaest careva koji nose titulu 'Inka', po kojima se stoga vrlo često cijeli narod naziva Inkama, a carstvo prelazi s oca na sina. Prema legendi dinastiju je u 13. stoljeću osnovao Manco Capac. Car, zvan Inka za svoj je narod polubog. Njegov je otac Inti, bog sunca.
Organizacija države
Carstvo Inka bilo je organizirano prema strogom vertikalnom sustavu. Ayllu, zajednice temeljene na ratarstvu i stočarstvu udružene su u plemena na čelu s poglavicom (curac). Plemena su se udruživala u kneževine i na kraju u pokrajini.
Upravitelje pokorenih pokrajina tretiralo se na različite načine, ovisno jesu li se pristali podložiti ili su osvojeni uporabom voje sile. Dio osvojene zemlje ostajao bi u vlasništvu seljaka, ali morali su obrađivati i drugi dio zemljišta čiji je prinos pripadao državi, ali i treći dio čiji je urod namijenjen bogu sunca. Car je čas pomirljiv, a čas neumoljiv. Događa se da narode koji nisu prijateljski raspoloženi jednostavno protjera tisuće kilometara od njihova kraja. Odsječeni tako od svog rodnog mjesta, prisiljeni su se predati na milost i nemilost Inkama. Car daje izgraditi tisuće kilometara popločenih cesta kako bi njegove odluke doprle do svih predjela carstva. Na njima se smjenjuju brzi glasnici. Na taj način poruka može u 4 dana prijeći 700 kilometara.
izvor:sok-terapija
Maya
Maya, jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike nastanjen na poluotoku Yucatán u Meksiku, Hondurasu, Salvadoru i Belizeu, te susjednoj Gvatemali. Danas broje oko 2.000.000 pripadnika. Civilizacija Maja je većinom propala do dolaska konkvistadora početkom 16. stoljeća, a njihove moćne gradove progutala je džungla.
Ime maya nastalo je iz riječi maiam, čije značenje nije poznato, a navodno označava ime njihove zemlje.
Jezik
Jezik Maja pripada jezičnoj porodici majan (španj. mayense; eng. Mayan) a njime se govorilo najmanje 3.000 godina u područjima gdje je ovaj narod izgradio svoju kulturu. Od drevnog jezika maya do danas razvilo više srodnih jezika kojima se služe njihovi potomci Yucatec Maya, Mopán, Lacandon, Itzá, Cruzob i Icaiche.
Prva naselja Maya pojavljuju se u prvom ili drugom tisućljeću pr. Kr. Do oko 500. pr. Kr. osnovana su mayanska glavna središta u središnjim nizinama, poput Nakbe i El Mirador. Arheološkim istraživanjem pronađena su i naselja iz istog razdoblja na južnim visoravnima i na sjevernim dijelovima Yucatana.
Klasični period 300. - 900.
Maje nisu nikada stvorile unitarnu državu, već je njihovo carstvo bilo podijeljeno na brojne gradove-države od kojih su neke privremeno imale supremaciju nad drugima ili bili povezani u saveze gradova.
Tokom klasičnog perioda Maje su bili na svome vrhuncu, njihovi gradovi bili su povezani mrežom cesta od kojih su neke još u upotrebi. Neki od najznačajnijih gradova su Comalcalco, Palenque, Copan, Altun Ha, Calakmul, Uaxactún i Quiriguá i Tikal. U zemlji Maja živjelo je tada oko 2,000,000 ljudi. Najveći i najraskošniji grad Tikal imao je između 75,000-100,000 stanovnika. Kako je raslo stanovništvo, tako je rastao i broj nezavisnih gradova-država. Plemstvo ovih nezavisnih država međusobno se ženilo, ali i ratovalo.
Postklasični period 900. - 1500.
-Ostaci graa Palenque
Održala su se tri značajna grada: Mayapan (porodica Cocom), Chichen Itza (Indijanci Itzaes) i Uxmal (porodica Xiu). Uxmal se nalazi 78 kilometara južno od Méride. Većina objekata sagrađena je između 700. i 1100. godine. Kronike Maya nam govore da ga je oko 500. podigao Hun Uitzil Chac Tutul Xiu. Grad je dominirao sve dok su bili u savezu s Itzáma.
Chichen-Itza dominira od 800. do 1200. godine. Kad su Španjolci došli na Yucatan grad je već bio napušten. Negdje između 1196. i 1441. grad počinje propadati, Indijanci Itza polako se povlače na područje Gvatemale kod jezera Peten, gdje žive i danas. On je središte političke, vjerske i vojne snage.
Chichen-Itza je poznata po El Castillu, Hramu ratnika, Opservatoriju, Igralištu za loptu (Juego de Pelota) i svetom bunaru ili "Cenote de los Sacrificios".
Negdje oko 1200. godine ili poslije, raskidom saveza s Chichen-Itzom dominacija prelazi u Mayapan. Uxmal počinje propadati, a porodica Xiu odlazi u novi grad Mani. Španjolskim osvajanjem Yucatana Tutul-Xiu postaju saveznici Španjolaca. Negdje do 1550. godine u Uxmalu je još bilo nešto života, a onda je potpuno napušten.
Grad Mayapan, 40 kilometara jugoistočno od Meride i 100 kilometara zapadno od Chichen Itze postaje političko i vjersko središte jukatanskih Maja porodice Cocom. Grad se održao do 1441. kada su ih napali Tutul-Xiu i Itze. Sukob je trajao do 1461. kada je grad osvojen i pobijeni svi Cocome; preživio je samo jedan Huanac Ceel-ov sin koji je bio na putovanju.
Post-Kolumbovo doba
Dolaskom Španjolaca na Yucatan (1520.) završava slobodan život ovog naroda koji već živi po džunglama. Godine [[1524]g. Španjolci na čelu s Pedrom de Alvaradom bez poteškoća su pokorili južni dio poluotoka, 1528. sjeverni je dio zauzeo Francisco de Montejo. Osvajanje Yucatana dovršeno je 1546., no Maye su i dalje pružale otpor Španjolcima.
Godine 1851. Maje podižu ustanak na Yucatanu čije je sjedište selo Chan-Santa-Cruz, ove Indijance danas poznajemo kao Santa Cruz ili Cruzob Indijance. Vođeno je više neuspjelih ekspedicija protiv ovog naroda sve do 1910. godine. Godine 1854. bitku je izgubio Valladolid, više od 2.000 bijelaca je masakrirano.
Godine 1860. pukovnik Acereto s 3.000 ljudi napao je Chan-Santa-Cruz, izgubio je 1.500 ljudi, ranjene koje je ostavio izmasakrirani su. Nevolja je bilo i s Icaiche Indijancima koji su 1860. godine ratovali protiv Meksikanaca, Cruzoba, i izvršili invaziju na Britanski Honduras. Dobro poznati Marcos Canul poveo ih je 1870. i zauzeo Corazal Town i napao 1872. Orange Walk. Canul je poslije bio svrgnut, a novi Icaiche vođa obećao je prijateljstvo Britancima.
Znanost
Narod Maja (Grci Novog svijeta) postigao je visoka dostignuća u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti i imali su svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta.
Maye su se prilikom zabilježavanja datuma koristile glifovima, ali i brojevima, tako da je svaki glif mogao biti zabilježen i brojčano. Razvili su jedinstveni matematički sustav brojeva, prema kojemu se jedinice označavaju točkama, a crte se koriste za pet jedinica. Brojeve su zapisivali vodoravno, ali i okomito. Poznavali su i upotrebljavali nulu, a njihova je pozicijska vrijednost brojeva bila veoma slična dekadskoj.
U Mayanskom brojevnom sustavu pozicijska vrijednost broja raste od nižeg reda prema višem. U prvom redu (najnižem) pišu se brojevi u vrijednosti do 19, u drugom u vrijednosti do 20, u trećem do 400 itd. Slika 29. prikazuje broj 2 472. Broj se čita od gornjeg reda. Točka i crta u prvom redu predstavljaju broj 2 400 (6 X 400), tri točke u drugome redu predstavljaju broj 60 (3 X 20), a dvije točke i dvije crte broj 12. Kada zbrojimo sva tri broja (2 400 + 60 + 12) dobijemo broj 2 472. Maye su pomoću ovakvih brojevnih zapisa izvodile računske operacije zbrajanja i oduzimanja, a u računanju na ravnoj površini pomagali su si zrncima kakaa. Moderna istraživanja dokazala su da se ovakvim brojevnim zapisom mogu izvoditi i računske operacije množenja i dijeljenja.
Zvijezde i vrijeme
Maye su i veliki astronomi koji su, zahvaljujući promatranju neba i računanju, uspjeli napraviti solarni kalendar. Astronomi naroda Maya promatraju nebo golim okom. Bilježe kretanja zvijezda i planeta: Sunca, Mjeseca, Venere. Na taj način mogu predvidjeti datume ili događaje (pomrčine, ravnodnevnice) koje najavljuju dolazak novoga boga zaštitnika.
Dodavali su još pet dana "van" kalendara kako bi stvorili godinu, u terminologiji Maya Haab. Tijekom tih "vankalendarskih dana", koje su nazivali Uayeb, Maye su pazile da ne zaspe, ne svađaju se i ne spotaknu u hodu. Vjerovali su da će ono što učine tada raditi uvijek, pa su se držali kuće i pazili da ne obave kakav težak posao ili učine što neugodno, da to ne bi morali obavljati dovijeka.
Obredni kalendar ili Tzolkin, što znači «raspodjela dana», sastoji se od dva razdoblja jedno od trinaest dana, a drugo od dvadeset (Kin), a sveukupno je imao 260 dana. Svakom danu prethodi jedan broj od 1 do 13. Na ovaj način broj i dan nisu mogli da se poklope dok ne navrši godina od 260 dana. Tzolkinom su šamani određivali dane radova u polju, ali i dane obrednih svečanosti.
Treći kalendar poznat kao Duga računica sastojao se od neprekidnog brojanja dana od početka sadašnjeg doba, 13. kolovoza 3114. pr. Kr. Nadnevci u ovom kalendaru obično sadrže pet brojeva od kojih prvi označava skupove od četristo godina, drugi skupove od dvadeset godina, treći godine (svaka po 360 dana), četvrti broj mjeseci i peti broj dana.
Maye su smatrale dane živim bićima, zapravo bogovima. Tako je vrijeme bilo personificirano sasvim konkretno. Svaki dio vremena - dan, mjesec, godina - bio je određeni predmet ili entitet, a nosili su ga božanski glasnici koje su predstavljali brojevi. Na hijeroglifima su glasnici prikazani sa svojim teretom, breme drže remenom ovješenim oko čela i tako mogu prevaliti dugi put, a da se ne umore. Na hijeroglifima su i bogovi noći koji nastupaju kad se dan ugasi.
Pismo
Pismo Maja kombinacija je fonetskih simbola i ideografa.
Hijeroglifsko pismo Maya nam je u većini slučajeva teško razumljivo ili nerazumljivo jer su španjolski svećenici prilikom pokrštavanja spalili znatan broj kodeksa i tako nas lišili nenadoknadivih povijesnih izvora da bi sebi olakšali posao.
Biskup Diego de Landa pokušajući proširiti kršćanstvo opisao je Mayama vjeru. Maye su bile toliko fascinirane idejom razapinjanja boga da idući put kad je biskup došao u grad vidio je djecu razapetu na križ posvuda . Biskup je bio toliko ljut da je naredio da se sve knjige, sav rad prevadjanja, spali. Diego se ipak kasnije pokušava iskupiti djelom "Relacion de las Cosas Yucatan" u kojemu je napisao izvješće o Mayama s mnogo korisnih obavijesti, ali nedovoljnim za potpuno shvaćanje te civilizacije i njezinog razvoja.
Maye koriste crteže četvrouglasta oblika, glife. Ti znakovi predstavljaju stvari, životinje, bogove. Drugi glifi, nešto lakši označavaju priloge, prijedloge, pridjeve. Pisači kombiniraju glife oblikujući kratke rečenice. Možemo razumjeti trećinu njihovih glifičkih znakova, a često nam je nepoznata njihova misaona povezanost. Dešifrirano je samo 800 mayanskih ideografa (odnosno znakova od kojih svaki označuje cijeli pojam).
Maye su pisale na kori smokvinog drva, na vlaknima agave ili jelenskoj koži koju su savijali u obliku harmonike. Spisi su dugački oko 5 m i široki oko 80 cm, a izgledaju poput albuma s listovima na preklapanje s mnogobrojnim slikama. Sačuvala su se samo tri kodeksa: Codex Dresdensis , Codex Peresianus i Codex Tro-Cortesianus . Pisani su glifima, a sadrže neke podatke o bogovima Maya.
Pismo mayskoj civilizaciji ponajprije služi za bilježenje datuma i zvijezda, zapisivanje svećenskih proročanstava. Ponekad se zabilježi kad jedan vođa zarobi drugoga, pa kakva ženidba ili nečija smrt. Maysko sveto pismo postalo je ukrasom. Kleše se u kamen stećaka, žrtvenika, stuba. Također se gravira u nakit, školjke, kosti pa čak i crta na grnčariju, drvene stupove i zidove.
Umjetnost
Raznolikost civilizacije Maya odrazila se i na izgled njihovih gradova. Grad je prije svega urbani centar, planiranog rasporeda, organiziran, reguliran određenim normama, sa strukturama javnog karaktera koje prihvaćaju stanovništvo različitih uloga i zanimanja. Grad Maya je antiteza svemu ruralnom, on je središte vlasti i urbanog života. To je mjesto sastanka ljudi, razmjenjivanja usluga i materijalnih dobra. Arhitektonski kompleksi potiču maštu toliko da se u čovjeku probudi znatiželja kako su tako velike kamene blokove mogli rezati s takvom točnošću, kako su ih bojali, kako su ih prenosili do gradilišta, budući da nisu poznavali kotač.
Građenje spomenika bilo je za stare Maye - religija. Veliki broj pitanja u svezi s njihovom kulturom predstavlja zagonetke za arheologe, ali je pouzdano utvrđeno da se radi o najraznovrsnijim i najprofinjenijim spomenicima arhitekture u povijesti (veoma često Maye nazivaju Grcima Amerike).
Slikarstvo, s istančanim osjećajem za boje, i profinjeno izvedena kiparska djela najčešće su u službi arhitekture. Arhitekturu obogaćuju prvenstveno reljefi(kiparsko djelo kod kojeg se likovi i predmeti uzdižu s površine, s kojom su čvrsto vezani. Reljefi služe za dekoraciju i raščlanjivanje građevina, odnosno predmeta te mogu biti izvedeni u
Majanska umjetnost
kamenu, kovini, bjelokosti, keramici, gipsu, drvu ili umjetnim materijalima. Prema stupnju ispupčenosti razlikuju se vije vrste reljefa :niski reljef ili bareljef te polureljef ili visok reljef) u kojima su do najveće oštrine izraženi kontrasti svjetla i sjene. Kompozicije reljefa su harmonične i kompaktne; cijele su plohe ispunjene, često pompozno i gotovo na «barokni» način, sa precizno izvedenim finim detaljima. Kamen kojim su obložene neke konstrukcije, skulpture i mozaici pomno su obrađeni. Svi su monumenti bili obloženi slojem stucca na kojeg se nanosila boja, najčešće crvena.
Motivi upotrijebljeni kao simboli malobrojni su i možda se čak čine monotonima, sve dok ne počnemo tragati za njihovim dubljim značenjima. Stalno se pojavljuju školjke, dragulji, cvijeće, ptice, kukuruz, srce, strijele, kaktusove bodljike; ali se ti motivi vješto iskorištavaju da bi se stvorili svi pojmovi potrebni za duboku filozofiju i potpunu kozmologiju.
Stele su kipovi koji predstavljaju čudne likove okružene hijeroglifima i simbolima. Kao arhitektonski ukras koristile su se skulpture s bareljefima u kojima se često pojavljivala ljudska figura koja je tijekom vremena postajala sve više naturalistička. Likovi koji su prikazani na stelama najčešće prikazuju bogove, ali i vladare koje su smatrali božanstvima. Stele su bogato ukrašene simbolima vjerske i političke moći prikazanog lika, toliko da prelaze u kič.
Život i običaji Maja
Maye su imale nekoliko imena. Prvo, vlastito ime, zatim očevo prezime, pa majčino prezime. Dječaci su pomagali očevima u polju i ostalim poslovima, dok su djevojčice ostajale s majkama kod kuće i pomagale s domaćinstvom. Obredom inicijacije adolescenti su prelazili u odraslu populaciju. Ceremoniju je predvodio šaman, koji je molio nad djecom. Adolescenti su prinosili darove šamanu u perju i kakau. Nakon obreda inicijacije priređivalo se slavlje.
Prilikom sklapanja braka, veoma se pazilo da mladenci nisu u krvnom srodstvu. Poštivali su monogamiju, ali je držanje konkubina (priležnica) bilo dozvoljeno, a odobravali su i razvod. Udovac ili udovica imali su pravo stupiti u novi brak nakon što je prošla godina dana od sahrane pokojnog supružnika.
Maje su bili obrađivači tla u tropskoj kišnoj šumi, do polja su vjerojatno dolazili sistemom 'posijeci-i-spali' (slash and burn). Uzgajao se kukuruz, grah, čili-papričice, pamuk, kakao, 'maguey', rajčica i drugo. Njihove obiteljske farme poznate su kao 'milpa'. Maje su bili i vješti lovci i ribari, mesa su ipak jeli malo, većinom na svečanostima.
Zanimljivo je da su stare Maye smatrale znakom ljepote «gledanje u križ». Status se također izražavao piercinzima na ušima, nosu, te različitim ornamentima na tijelu. Često pripadnici višeg statusa svoje zube ukrašavali žadom i drugim svetim kamenjem. Treba spomenuti da je kod Maya bila uobičajena deformacija lubanje. Visoko i ravno čelo također je smatrano znakom ljepote. Ravno čelo postizali su vezivanjem dasaka na čelu dojenčadi (dok kosti lubanje još nisu bile u potpunosti spojene), koje su ostavljali vezane danima. Socijalni status razlikovao se i po načinu oblačenja.
Klasno društvo je zasigurno postojalo, uz plemstvo i svećenstvo bili su tu i (plebejci) razni zanatlije, majstori u obradi kamena, žada, i puka koji je obrađivao zemlju. Provincijalni dostojanstvenici potjecali su od 4 plemićke obitelji. Vođe gradova i sela bili su nižeg ranga, i nisu pripadali kraljevskoj krvi. Klanski sistem je postojao, a nasljeđe se računalo po muškoj liniji. Što je čovjekov status na društvenoj ljestvici bio viši, to je njegova kuća bila bliža obrednom centru grada, iako puk nije živio u samome centru. Najnižu klasu činili su robovi koji nisu imali nikakvih prava. Položaj, zemlja i robovi bili su nasljedni. Kriminal je kažnjavan smrću.
Vjera
Maye, baš kao i Asteci, misle da su bogovi više puta uništili svijet. Kako se to opet ne bi dogodilo, pokušavaju umilostiviti božanstva darovima i žrtvama. Maye vjeruju u bogove koji su utjelovljenje prirodnih elemenata kao što su sunce, kiša, kukuruz. Legenda tvrdi da su prvi zemaljski žitelji bili Sunce i Mjesec. Često su se međusobno svađali. Mjesec je manje sjajan od Sunca zato što mu je Sunce izvadilo jedno oko kako bi ga kaznilo za nevjeru. Božanstva šalju kišu mućkajući ogromne tikve pune vode. Istresu li odjednom njihov sadržaj, izazivaju pravi potop. Kad su ljuti, šalju tuču i oluje. Jedna neobična vjerska svetkovine okuplja dvije igračke ekipe. Igra se sastoji u tome da se teška lopta od kaučuka pokušava baciti kroz kameni prsten. Lopta se ne smije dodirivati ni rukama ni nogama, već samo ramenima, koljenima i bokovima. Utakmica je oštra i dolazi do mnogih sudara. Kapetan ekipe koja doživi poraz žrtvuje se bogovima. On s ponosom daje svoju krv za dobro bogova i ljudi.
Majanska religija je bila politeističkog tipa s raznovrsnim panteonom. Od majanskih bogova istaknuti su Kinich Ahau ili "Suncoliki gospodar" Chac, bog kiše, groma i munje i Hun Hunahpu, bog kukuruza.
Pernata Zmija je božanstvo koje se često javlja u mitovima Maya. To je hibridna i mistična životinja, a predstavlja kozmičko načelo dvojnosti: ono što gmiže i ono što leti u istom simbolu. Poznata kao Quetzalcoatl (Quetzal-co-atl) ili Kukulcan glavno je božanstvo meksičkog panteona. Kukulcan je bio boje nefrita ili nekog dragog kamena. Bio je bog vjetra, te Božji glasnik i čistač cesta. On je otkrio kukuruz i tako omogućio stvaranje ljudskog roda. Njegovo je srce proždro krijes što ga je sam zapalio, a onda je uzneseno i postalo planet Venera. Kukulcan je božanstvo kojemu se pripisivalo stvaranje čitavog čovječanstva i bilo je sigurno više povijesnih ličnosti s njegovim imenom jer su doživjeli prosvjetljenje.
Vjerski obredi
Maye, baš kao i Asteci, misle da su bogovi više puta uništili svijet. Kako se to opet ne bi dogodilo, pokušavaju umilostiviti božanstva darovima i žrtvama. Maye su bogovima pridonosili darove ovisno o potrebama naroda. Darovi su najčešće bile plodine, ptice, razne životinje, dragocjenosti, a ponekad i «sveta esencija», ljudska krv. Ljudi su zasjekli svoje tijelo, pustili krv i spremali ju u posebne posude (ponekad izrađene u obliku jaguara) kako bi ju poslije ponudili bogu. Smatralo se da puštanje krvi, između ostalog, donosi pročišćenje.
Među Mayama ljudsko žrtvovanje nije bio svakodnevni događaj, ali smatralo se od velike važnosti za velike rituale, primjerice za inauguraciju novog vladara ili posvećenje hrama ili loptališta. Žrtve su najčešće bile ratni plijen. Ratni zarobljenici nižeg socijalnog statusa postajali su robovi, dok su se zarobljenici višeg statusa pridonosili bogovima kao dar. Žrtvovanja su se odvijala na loptalištima ili na platformama hramova, a njima su predvodili šamani. Najčešće je vođa gubitničke ekipe žrtvovan odrubljivanjem glave. Žrtvovanja ljudskog srca postala su osobito popularna tijekom post- klasičnog perioda u gradovima na sjeveru Yukatana, nakon snažnog utjecaja ratničkog naroda Tolteka iz središnjeg Meksika. Žrtve bi (piše profesor Milton Carter) obojili u plavu boju i odveli na sam vrh piramida gdje bi čekala četiri svećenika nazivana Chac (u čast kišnog boga), Chac Xib Chac, Zac Xib Chac, Ek Xib Chac i Kan Xib Chac, također obojena plavom bojom, gdje bi im svećenik sa titulom nacom pomoću noža od opsidijana otvarao grudi i vadio srca koja su još kucala. Za to vrijeme žrtvine ruke i noge su držali drugi svećenici koji su ponekad nosili maske mayanskih bogova, najčešće Chaca, boga kiše. Nacom bi zatim srce dao svećeniku-chilan-u (jaguaru), koji bi krvlju poškropio idola. U nekim je gradovima poput Chichen-Itze postojaoi kip nazvan Chacmool koji je držao posudu u koju su se stavljala sviježa ljudska srca. Nakon toga bi tijelo žrtve koje se još micalo bacili niz stepenice piramide, vjerujući kako na taj način žrtva još više daje svoju krv bogovima.
Prostor koji je bio naseljen Mayama
izvor:sok-terapija
KELTI
Kelti, skupina naroda koja je imala zajedničku jezičnu, umjetničku i kulturnu tradiciju, pojavila se u središnjoj Europi oko 800.godine pr.Kr. i u njoj ostavila neizbrisiv trag. Na samim počecima keltska božanstva nisu imala ljudski oblik, a cijela je priroda bila živa, oduhovljena. Duhovi mjesta i šuma, vode života, božanska trojstva, metamorfoze i vjera u život nakon smrti bili su sastavni dio njihove slike svijeta
Kelti su indoevropski narod koji se je još u kameno doba većinom naseljavao između sadašnje Francuske i Češke (bilo ih je i na Balkanu). Pod pritiskom Germana bili su prinuđeni da se pomeraju ka zapadu i jugu (Britanija, sev. Španija, sev. Italija, zap. Francuska). Na prvom pogledu izgleda čudno da su Kelti stalno ratovali jedni protiv drugih i nikada nisu mogli da se ujedine. Ipak, moramo uzeti u obzir da verovatno o pojmu keltske nacije nisu bili ni svestani. Kelti su živeli u malim seoskim zajednicama. Radije su se bavili stočarstvom nego poljoprivredom. U borbi su bili vrlo hrabri, ali nisu umeli da se bore po uputstvima. Kada bitka počne svaki Kelt bi se borio sam za sebe. Keltska civilizacija održala se do danas u Irskoj, Škotskoj, Bretanji i Velsu.
Kelti su bili vrlo ratoboran narod, međutim i njihova kultura je bila vrlo razvijena. Od Grka i Rimljana naučili su da prave keramičke i bronzane posude. Uglavnom su ih ukrašavali apstraktnim i geometrijskim oblicima. Bronzane broševe i štitove ukrašavali su raznobojnim emajlom; pravili su veoma lepo oružje; pravili su veoma složene tvrđave; kovali su bakarni novac; bili su dobri pesnici i pevači. Kelti koji su živeli pri moru (Francuska i Belgija; Britanija) bili su dobri mornari, kao i brodograditelji.
Rimljani su Kelte nazivali Galima. Sa njima su često dolazili u sukob. Pri seobi Kelta, jedan deo krenuo je ka Rimskoj republici i u 5 veku p.n.e. vršio napade na Etruriju. 390 god. p.n.e. pod vođstvom Brena, Kelti su upali u Rim i opustošili ga. Rimljani su uspeli da odbiju Kelte i sve do Julija Cezara, Kelti su ostali u granicama Galije i Britanije. Kada je Cezar postao konzul zatražio je da se njemu dodeli provincija Galija koju je tek trebalo osvojiti. Za vreme Cezara, jedini Kelti koji su imali nezavisnotst su Škotski i Irski gali (Pikti i Gelski kelti). Dok je bio Britaniji 52 god. p.n.e. dignut je opšti ustanak u Galiji pod vođstvom Versingetoriksa. Versingetoriks je čak postigao pobedu nad Cezarovom kod Gergovije, što je jedina poznata izgubljena Cezarova bitka. Versingetoriks je tada poveo vojsku u Aleziju, gde je utvrdio položaj čekajući pojačanje iz drugih delova Galije. Cezar ga je opkolio nizom rovova, te nije moglo biti bega. Versingetoriks je nameravao da dovede Cezarovu vojsku između svoje dve vojske, međutim kada je Galima stiglo pojačanje spoljni prsten Cezarove vojske porazio ga je, a tada je ostatak Rimljana krenuo na utvrđenje. Versingetoriks se tada predao i ustanak je konačno ugušen. To je bio i poslednji ustanak Gala. Nakon toga prihvatili su rimsku upravu i Galija nikada više nije postojala.
Religija Kelta
Druidi
Kelti su bili mnogobožci. Prinosili su bogovima i ljudske žrtve, sve dok ih Rimljani nisu odvratili od toga. Njihova religija zabranjivala im je da jedu guske, zečeve i piliće. Njihovi sveštenici nazivali su druidi. Oni su obično smatrani za mudre ljude, sudili su (obično surovo) i vršili ulogu poglavice. Škoti su primili hrišćanstvo krajem 6. veka, a Irci još u 5. veku.
Keltsko društvo
Keltska plemena imali su tri glavne klase:ratnike, druide i ratare.
U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokracija" koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Druidi,su bili "svećeničko društvo" mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima.Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove
Pismo i kalendar
Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.
Danas se govore i pišu još dvije vrste keltskog jezika: britonski (bretonski, velški i kornvolski) te gaelski (irski, gelski, manski), svi vuku podrijetlo iz zajedničkog drevnog indoeuropskog jezika.
Današnji keltski narodi žive na Britanskom otočju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.
Mitovi
Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima, kao što su velški Bran Blaženi i irski Dagda (otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Culchulain i kralj Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Budući da Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su kasnije zapisali priče za buduće naraštaje.Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se kao čarobnjak i učitelj englenskog kralj Artura.
izvor:sok-terapija
POVIJEST SLAVENA
Pradomovina Slavena je prostor triju rijeka – središnja rijeka je Dnjepar, a oko nje su Dnjestar i Don. Iz tog doba nema gotovo nikakvih povijesnih izvora, ali su zato arheološka nalazišta koja postoje veoma jaka. Pisanih izvora ima vrlo malo i vrlo su rijetki. Prvi pisani zapis o Slavenima ostavio je otac povijesti – Herodot. U 5. stoljeću prije Krista Herodot je proputovao cijeli tada poznati svijet. On je između ostalog bio i među Skitima, a išao je i sjevernije od Skita i stigao je u čudnu zemlju u kojoj je glavna djelatnost zemljoradnja. Herodot je naišao na zemlju koju ljudi oru. Zbog toga je Herodot to stanovništvo nazvao Skoloti što znači orači. Od toga potječe iz lat. Sklavi i iz grč. Sklavenoi. Herodot je pisao o kulturi i uređenju Slavenske zajednice.
Kasniji opis ostavio je veliki rimski povjesničar Kornelije Tacit iz 1. i 2. stoljeća nakon Krista. On opisuje Slavene koji sad žive kod Karpata. On ih dijeli na Slavene i Ante. Slaveni žive zapadno od Dnjepra, a Andi istočno od Dnjepra. Tacit se čudi njihovom načinu života. Govori o tome da Slaveni još nemaju vlasti. To govori da je to još rodovsko-plemensko uređenje. Govori i o gospodarstvu i zemljoradnji. I govori da se Slaveni stalno sele. Nalazimo ih na tri-četiri lokacije. Tacit ih ne ubraja među nomade zato što grade kuće. Oni se sele, ali si svaki put naprave kuće. Tacita čudi što među Slavenima nema robova. Slaveni najčešće za zarobljavanje traže otkupnine. Ako nakon nekog vremena ne dođe otkupnina, onda puste zarobljenike pa mogu se vratiti u svoj narod ili ako im je dobro tu mogu ostati među Slavenima.
ZEMLJORADNJA I OBRT
U 6. stoljeću kad su se Slaveni približili Bizantu onda su se bizantski pisci počeli zanimati za Slavene. U 10. stoljeću Konstantin 7. Porfirogenet pisao je o Slavenima. Slaveni su živjeli na području gdje živi obilje životinja. Cijelo područje je bogato ne samo šumama nego i podnim tlom. I zato je to područje nastanjeno već u paleolitiku. Slavenima je glavna djelatnost zemljoradnja. Slaveni koriste ralu za oranje zemlje. Glavni materijal za izradu oruđa i oružja je željezo. Slaveni siju žitarice, a najviše proso.
Slaveni poznaju sve domaće životinje, a u tom dijelu bili su poznati po jednoj vrsti stočarstva – pčelarstvo. Počeli su namjenski proizvoditi med za kolače i za medovinu. Med je izuzetno vrijedna namirnica jer je posve prirodan proizvod. U njegovu sastavu su prirodni šećeri i antibiotici.
Uz stočarstvo se, naravno, razvija i obrt. Slaveni su poznati po proizvodnji oružja i oruđa, a posebno su bili poznati po izradi krzna. Proizvodili su kožuhe – kaputiće s dva lica. S jedne strane je krzno, a s druge glatka koža. Polako se razvijala i razmjena i trgovina.
SLAVENSKE NASTAMBE
Slaveni su dugo živjeli u rodovsko-plemenskom društvu. Birali su starješine rodova, starješina bratstava i starješine plemena. Starješine nisu imali nasljednu vlast. Slaveni nisu živjeli na istim prostorima i ljeti i zimi. Stari Slaveni su se znali zaštititi od zime. Gradili su kuće u zemlji – zemunice. Zemunice nema što ohladiti jer u zemlji nema vjetra. Cijelo naselje zemunica pod zemljom bilo je povezano hodnicima. U zemunicama se živi dok je hladno, a čim zatopli onda se cijela zajednica seli u vikendice – to su sojenice. Sojenice su se gradile od drveta, a iznutra su bile obložene glinom.
SLAVENSKE SEOBE
Jedan od najvažnijih razloga zbog čega su se Slaveni selili je prodor Huna, a drugi važni razlog je potraga za obradivom zemljom. Slaveni ne znaju gnojit zemlju. Slaveni se sele i na prostoru pradomovine. Treći važni razlog zbog čega su se selili je jačanje rodovsko-plemenske aristokracije. Ne postoje nikakvi pisani zapisi no sigurno je da su jedni išli na zapad, jedni na jug i jedni na sjever. Bizantski pisci opisuju jednu nizinu, Vlašku nizinu, oko ušća Dunava koja je prenaseljena Slavenima. To je Sklavinija. Prodori Slavena u Bizant su bili tako strašni da je car Justinijan dao sagraditi utvrde, no ni to ih nije zaustavilo. 550. i 551. godine Slaveni su prvi put prezimili u Bizantu. Nakon toga su se vratili preko Dunava.
SLAVENSKA VOJSKA
Slavene Krokopije dijeli na Sklavene i Ante. Sklaveni su južno od Dnjestra, a Anti sjeverno. I Krokopije kaže da Slaveni već žive u demokraciji. Priznaju samo jednog boga – boga munja – Peruna. Slaveni priznaju sudbinu, štuju nimfe i prinose im žrtve. Stanuju u bijednim kolibama, udaljeni jako jedni od drugih. U rat idu pješke na neprijatelja i u velikom broju. Nemaju oklope, samo štit i koplje. Neki nisu imali ni košulje nego samo gaće. Sklaveni i Anti se ne razlikuju, izgledaju kao pravi barbari i pričaju barbarskim jezikom. Svi su riđi i prljavi. Nisu zlikovci nego po jednostavnosti su kao Huni. Poruka Bizantincima kad idu u rat protiv Slavena je: Slaveni ne vole biti zarobljavani. Vole se boriti u gustišima. Služe se često podvalama, preprekama i zamkama. U prelaženju rijeke vještiji su od ljudi. Odlično izdrže u vodi, imaju šuplju trsku i dišu s njom i po nekoliko sati pod vodom. Svaki Slaven kad ide u rat ima dva koplja i luk s malim strelicama natopljenim otrovom. Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji i bez reda. Ni kad idu u rat nema nekog poretka. Kad se i dogodi da izađu na bojno polje zajedno snažno zaurlaju na neprijatelja i onda napadaju svom žestinom ako se neprijatelj uplaši, a ako se ne uplaši onda bježe od njega. Nepouzdani su krše ugovore, ne slažu se. Borbeni poduhvati protiv Slavena trebaju biti u zimu kad snijeg pokazuje njihove tragove. Kako je među njima mnogo vladara, može ih se potkupiti.
DOLAZAK AVARA I SAVEZ SA SLAVENIMA
Avari su još jedan narod koji dolazi kroz vrata Europe. Oni su mongolski narod – stočari, nomadi. Bizant je sklopio savez s Avarima i slao im darove, a tražio je da počnu napadati Slavene. Slaveni, ako se brane, ne mogu napadati. Od 550. do 565. godine Avari su to i radili. Počeli su žestoko prodirati u prostor Slavena. Nakon smrti cara Justinijana, Bizant više nema novaca za podmićivanje Avara. Postoji teza da su Avari pokorili Slavene. Ali Slaveni su zemljoradnici, a Avari stočari, Slaveni imaju samo pješake za borbu, a Avari konjicu i onda su vjerojatno sklopili savez. Vlaška nizina postala je pretijesna za Slavene i Avare, a bizantski car nije dopuštao Avarima da prijeđu Dunav i nasele se na prostoru Bizanta. Zato Slaveni i Avari naseljavaju Panonsku nizinu.
U 7. stoljeću Bizant je opet bio u ratu. Bizantski car je povukao svu vojsku s Balkanskog dijela i granice su ostale nebranjene. Tada su Slaveni i Avari naselili taj cijeli dio – jugoistočni dio Europe. 614. godine Slaveni i Avari su zajedno napali Salonu, a Iliri iz salone su pobjegli malo južnije i sakrili se u Dioklecijanovoj palači. 626. godine pokorili su Epidaurus, a stanovnici su pobjegli u obližnje Škoriće. Slaveni su naseljavali prostor od Bečke šume i rijeke Soče na sjeveru i preplavili su cijeli Balkanski poluotok. Stigli su sve do današnje Grčke i zauzeli su prostor od Istre do Cetine, ali gradovi na obalama su ostali pod bizantskom vlasti.
SLAVENSKA RELIGIJA
Najvrjednija stvar kod Slavena je religija. Slaveni su dugo bili animisti. I taj animizam doveo je do stvaranja dva vrhovna božanstva. Formira se dualizam. Dva vrhovna božanstva su Dajbog ili Bjelobog – dobri bog i njegova suprotnost Zlibog ili Črnobog – bog zla.
U vrijeme kad je počela seoba naroda, u 4. stoljeću, među Slavenima postoji politeizam. Vrhovni bog, bog neba i gospodar munja je Perun i njemu se pale krjesovi. Bog Volos je bog stoke i zaštitnik stočara. Svarog je bog vatre, Vesna i Lada su božice proljeća. Bog Radgost je bog gostiju. A božica zla, smrti i nevolja je Morana. Slaveni su svetkovine slavili pod otvorenim nebom, nikad nisu gradili bogovima hramove.
Drevni narodi u Hrvatskoj
Iliri 34 %
Sloveni 20 %
Kelti 18 %
Teutonci 12 %
Feničani 8 %
Helenski narodi 8 %
izvor:sok-terapija
AVARI
Euroazijski Avari (poznatiji i pod imenom Obri), nomadski narod podrijetlom iz Središnje Azije.
Postoje dvije grupe Avara, euroazijski i Kavkaski Avari, žitelji današnjeg Dagestana.
Prema kineskim izvorima oko 400. godine osnovan je savez plemena Dzut - Dzut, najvjerojatnije među Ujgurima koje su u Bizantu nazivali Ogorima. Ovladali su zemljom hunskog plemena Sabira otkuda se jedna grupa oko 460. godine pokrenula prema Kaspijskom i Crnom moru. Tada se i po prvi put pojavljuje ime Avari u europskoj povijesti. Avari se ponovno pojavljuju 557. godine kada nude pomoć Bizantu u borbi protiv drugih barbarskih plemena. Car Justinijan ih plaća za borbu protiv Bugara koji su učestalo upadali u bizantske teritorije. Pošto pobjeđuju Bugare na rijeci Donu, prodiru na ušće rijeke Dunav, gdje potčinjavaju sebi Slavene.
Bajan, osnivač avarske države 567. godine prelazi Karpate i u savezu sa Langobardima uništava Gepide i zauzima područja istočno od Dunava. Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.
Uz povremene upade u Furlaniju i u Franačku državu, Avari su uglavnom najveći problem predstavljali Bizantu, pa su pod Bajanom ovladali bizantskim uporištima u Panoniji, Sirmijumom i Singidunumom , a učestalo su upadali preko starih rimskih putova i u Dalmaciju. Njihov najveći pothvat je bio neuspjeli napad na Carigrad 626. godine, u kojem su osim Avara sudjelovali i Slaveni i Gepidi, nakon čega su odbačeni s velikim gubicima. Porazom kod Carigrada i počinje prestanak njihove moći. Avari se razdjeljuju, ali ipak u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki (vidi: Franačko-avarski ratovi) ulazi u Panoniju i uništava Avare, koji poslije toga i zauvijek nestaju.
Avari su bili organizirani po rodovima i plemenima na čijem su se čelu nalazili tarhani. Na čelu više rodova i plemena se nalazio kagan, a u ratnim pohodima pored njega je postojao još i jugur, kao prvi zapovjednik. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima.
Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti ispade na sve strane. Kada su im se oko 570. godine pridružili Bugari i Huni, mogli su brojati oko 50 tisuća.
izvor:sok-terapija
Poslednja izmena:
