Stare civilizacije

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
INKE

350px-80_-_Machu_Picchu_-_Juin_2009_-_edit.jpg


Inka (špan. Inca).- Veliko carstvo Inka rođeno je u srcu andskih Kordiljera, sa središtem u današnjem Peruu. Tamošnje stanovništvo naziva ga Tahuantinsuyu (Tawantinsuyu) 4 smjera, i sastoji se od 4 dijela: Chinchaysuyu, Cuntisuyu (po reformiranom quechua Quntisuyu), Antisuyu i Collasuyu (po ajmarskom plemenu Colla, u najnovije vrijeme reformirano u Qullasuyu). Samo središte države, Qusqu (danas špan. Cusco) podijeljen je na Urin Qusqu (Donji Cusco) i Hanan Qusqu (Gornji Cusco).

220px-Pisac_Terassen_medium.jpg


Inke nisu imale pismo i nisu poznavali željezo, ali su zato bili izvrsni stručnjaci u upravljanju svojim teritorijem i vladanjem nad pobijeđenima. Sredstvo sporazumijevanja bili su konopčići sa čvorovima poznati kao quipu (khipu) sa čijim su odgonetavanjem bili osposobljeni jedino quipucamayoc (khipukamayuq). Govorili su kečuanski jezik.

220px-Inka_mauern_cuzco.jpg


Povijest

Legendarno podrijetlo Inka

Prema legendi, iz spilje južno od Cuzca izašla su četiri brata, prvi Inke. Jedan od njih zvao se Manco Capac, utemeljitelj dinastije Inka.

Poslije duga lutanja Manco Capac je zabio zlatni štap u zemlju Waynapate i time obilježio mjesto Cuzco. Tu je oženio svoju sestru Mama Ocllo i osnovao veliko carstvo koje je okupilo brojna raštrkana plemena u moćnu državu.
Uspon Inka

Oko 1200. godine, u dolini Cusco, maleno polunomadsko pleme Quechua nameće svoj zakon susjednim narodima. Slabo se zna o tom malom brdovitom kraljevstvu sve do 1438. godine kada na vlast dolazi Pachacuti koji je reorganizirao državu i poveo prva velika teritorijalna osvajanja. Oko 1463. pada kraljevstvo Chimu, a oko 1470. počinje gradnja velikog sustava prometnica koje će Inkama olakšati osvajanja i kontrolu nad osvojenim teritorijama.

Deseti vladar dinastije Tupac Yupanqui, Pachacutijev sin i nasljednik, nastavlja očeva osvajanja te unatoč ustancima u rubnim dijelovima države, šalje dvije vojne ekspedicije; jednu prema Tucumanu (Argentina) i drugu prema Bio-Biju (Čile).Međutim, pobune divljih Araukanaca i Mapuchea na sjeveru spriječavaju daljnji prodor prema jugu.

Rat na sjeveru nastavio se i za njegova nasljednika Huayna Capaca (1493.-1527.) i traje do 1511. godine kada je uspostavljen mir, krhki tzv. pax Incaica. Za vladavine cara Huayna Capaca, carstvo se prostire na 4.500 km od sjevera do juga, što je otežavalo upravljanje nad tako velikim teritorijem. Zbog toga je car ograničio svoje djelovanje na jačanje granice ekvadorske pokrajine prema sjeveru, gdje je u Qiotu napravio drugu carsku rezidenciju. Godine 1527. umro je Huayna Capac kao žrtva epidemije koja je u Peru stigla s Europljanima, a da nije stigao odabrati nasljednika. Iza sebe ostavio je dva sina, Huascara, koji je bio čistokrvni Inka i Atahualpu, koji je bio sin jedne ekvadorske princeze. Između njih dvojice nastao jue sukob oko nasljeđivanja prijestolja koji se prometnuo u krvavi građanski rat. Unutrašnji sukob u Carstvu Inka olakšao je Španjolcima, koji su se iskracali na obale 1532., osvajanje njihova carstva.


Na čelu carstva nalazio se vladar (Sapa Inka) iz dinastije Inka. Do dolaska Španjolaca smjenjuje se trinaest careva koji nose titulu 'Inka', po kojima se stoga vrlo često cijeli narod naziva Inkama, a carstvo prelazi s oca na sina. Prema legendi dinastiju je u 13. stoljeću osnovao Manco Capac. Car, zvan Inka za svoj je narod polubog. Njegov je otac Inti, bog sunca.
Organizacija države

Carstvo Inka bilo je organizirano prema strogom vertikalnom sustavu. Ayllu, zajednice temeljene na ratarstvu i stočarstvu udružene su u plemena na čelu s poglavicom (curac). Plemena su se udruživala u kneževine i na kraju u pokrajini.

Upravitelje pokorenih pokrajina tretiralo se na različite načine, ovisno jesu li se pristali podložiti ili su osvojeni uporabom voje sile. Dio osvojene zemlje ostajao bi u vlasništvu seljaka, ali morali su obrađivati i drugi dio zemljišta čiji je prinos pripadao državi, ali i treći dio čiji je urod namijenjen bogu sunca. Car je čas pomirljiv, a čas neumoljiv. Događa se da narode koji nisu prijateljski raspoloženi jednostavno protjera tisuće kilometara od njihova kraja. Odsječeni tako od svog rodnog mjesta, prisiljeni su se predati na milost i nemilost Inkama. Car daje izgraditi tisuće kilometara popločenih cesta kako bi njegove odluke doprle do svih predjela carstva. Na njima se smjenjuju brzi glasnici. Na taj način poruka može u 4 dana prijeći 700 kilometara.
izvor:sok-terapija



Maya

Maya, jedan od najciviliziranijih indijanskih naroda domorodačke Amerike nastanjen na poluotoku Yucatán u Meksiku, Hondurasu, Salvadoru i Belizeu, te susjednoj Gvatemali. Danas broje oko 2.000.000 pripadnika. Civilizacija Maja je većinom propala do dolaska konkvistadora početkom 16. stoljeća, a njihove moćne gradove progutala je džungla.

300px-Uxmal01-panorama.jpg


images



Ime maya nastalo je iz riječi maiam, čije značenje nije poznato, a navodno označava ime njihove zemlje.

Jezik

Jezik Maja pripada jezičnoj porodici majan (španj. mayense; eng. Mayan) a njime se govorilo najmanje 3.000 godina u područjima gdje je ovaj narod izgradio svoju kulturu. Od drevnog jezika maya do danas razvilo više srodnih jezika kojima se služe njihovi potomci Yucatec Maya, Mopán, Lacandon, Itzá, Cruzob i Icaiche.




Prva naselja Maya pojavljuju se u prvom ili drugom tisućljeću pr. Kr. Do oko 500. pr. Kr. osnovana su mayanska glavna središta u središnjim nizinama, poput Nakbe i El Mirador. Arheološkim istraživanjem pronađena su i naselja iz istog razdoblja na južnim visoravnima i na sjevernim dijelovima Yucatana.

Klasični period 300. - 900.
Maje nisu nikada stvorile unitarnu državu, već je njihovo carstvo bilo podijeljeno na brojne gradove-države od kojih su neke privremeno imale supremaciju nad drugima ili bili povezani u saveze gradova.

Tokom klasičnog perioda Maje su bili na svome vrhuncu, njihovi gradovi bili su povezani mrežom cesta od kojih su neke još u upotrebi. Neki od najznačajnijih gradova su Comalcalco, Palenque, Copan, Altun Ha, Calakmul, Uaxactún i Quiriguá i Tikal. U zemlji Maja živjelo je tada oko 2,000,000 ljudi. Najveći i najraskošniji grad Tikal imao je između 75,000-100,000 stanovnika. Kako je raslo stanovništvo, tako je rastao i broj nezavisnih gradova-država. Plemstvo ovih nezavisnih država međusobno se ženilo, ali i ratovalo.

Postklasični period 900. - 1500.

220px-Palenque_Ruins.jpg

-Ostaci graa Palenque

Održala su se tri značajna grada: Mayapan (porodica Cocom), Chichen Itza (Indijanci Itzaes) i Uxmal (porodica Xiu). Uxmal se nalazi 78 kilometara južno od Méride. Većina objekata sagrađena je između 700. i 1100. godine. Kronike Maya nam govore da ga je oko 500. podigao Hun Uitzil Chac Tutul Xiu. Grad je dominirao sve dok su bili u savezu s Itzáma.

Chichen-Itza dominira od 800. do 1200. godine. Kad su Španjolci došli na Yucatan grad je već bio napušten. Negdje između 1196. i 1441. grad počinje propadati, Indijanci Itza polako se povlače na područje Gvatemale kod jezera Peten, gdje žive i danas. On je središte političke, vjerske i vojne snage.


Chichen-Itza je poznata po El Castillu, Hramu ratnika, Opservatoriju, Igralištu za loptu (Juego de Pelota) i svetom bunaru ili "Cenote de los Sacrificios".


Negdje oko 1200. godine ili poslije, raskidom saveza s Chichen-Itzom dominacija prelazi u Mayapan. Uxmal počinje propadati, a porodica Xiu odlazi u novi grad Mani. Španjolskim osvajanjem Yucatana Tutul-Xiu postaju saveznici Španjolaca. Negdje do 1550. godine u Uxmalu je još bilo nešto života, a onda je potpuno napušten.


Grad Mayapan, 40 kilometara jugoistočno od Meride i 100 kilometara zapadno od Chichen Itze postaje političko i vjersko središte jukatanskih Maja porodice Cocom. Grad se održao do 1441. kada su ih napali Tutul-Xiu i Itze. Sukob je trajao do 1461. kada je grad osvojen i pobijeni svi Cocome; preživio je samo jedan Huanac Ceel-ov sin koji je bio na putovanju.

Post-Kolumbovo doba

Dolaskom Španjolaca na Yucatan (1520.) završava slobodan život ovog naroda koji već živi po džunglama. Godine [[1524]g. Španjolci na čelu s Pedrom de Alvaradom bez poteškoća su pokorili južni dio poluotoka, 1528. sjeverni je dio zauzeo Francisco de Montejo. Osvajanje Yucatana dovršeno je 1546., no Maye su i dalje pružale otpor Španjolcima.



Godine 1851. Maje podižu ustanak na Yucatanu čije je sjedište selo Chan-Santa-Cruz, ove Indijance danas poznajemo kao Santa Cruz ili Cruzob Indijance. Vođeno je više neuspjelih ekspedicija protiv ovog naroda sve do 1910. godine. Godine 1854. bitku je izgubio Valladolid, više od 2.000 bijelaca je masakrirano.


Godine 1860. pukovnik Acereto s 3.000 ljudi napao je Chan-Santa-Cruz, izgubio je 1.500 ljudi, ranjene koje je ostavio izmasakrirani su. Nevolja je bilo i s Icaiche Indijancima koji su 1860. godine ratovali protiv Meksikanaca, Cruzoba, i izvršili invaziju na Britanski Honduras. Dobro poznati Marcos Canul poveo ih je 1870. i zauzeo Corazal Town i napao 1872. Orange Walk. Canul je poslije bio svrgnut, a novi Icaiche vođa obećao je prijateljstvo Britancima.


Znanost

Narod Maja (Grci Novog svijeta) postigao je visoka dostignuća u matematici, astronomiji (imali su kalendar kojega ni današnji ne nadmašuje), građevinarstvu, umjetnosti i imali su svoje pismo. Zbog toga ih često smatramo najrazvijenijom civilizacijom Novoga svijeta.


Maye su se prilikom zabilježavanja datuma koristile glifovima, ali i brojevima, tako da je svaki glif mogao biti zabilježen i brojčano. Razvili su jedinstveni matematički sustav brojeva, prema kojemu se jedinice označavaju točkama, a crte se koriste za pet jedinica. Brojeve su zapisivali vodoravno, ali i okomito. Poznavali su i upotrebljavali nulu, a njihova je pozicijska vrijednost brojeva bila veoma slična dekadskoj.


U Mayanskom brojevnom sustavu pozicijska vrijednost broja raste od nižeg reda prema višem. U prvom redu (najnižem) pišu se brojevi u vrijednosti do 19, u drugom u vrijednosti do 20, u trećem do 400 itd. Slika 29. prikazuje broj 2 472. Broj se čita od gornjeg reda. Točka i crta u prvom redu predstavljaju broj 2 400 (6 X 400), tri točke u drugome redu predstavljaju broj 60 (3 X 20), a dvije točke i dvije crte broj 12. Kada zbrojimo sva tri broja (2 400 + 60 + 12) dobijemo broj 2 472. Maye su pomoću ovakvih brojevnih zapisa izvodile računske operacije zbrajanja i oduzimanja, a u računanju na ravnoj površini pomagali su si zrncima kakaa. Moderna istraživanja dokazala su da se ovakvim brojevnim zapisom mogu izvoditi i računske operacije množenja i dijeljenja.

Zvijezde i vrijeme

Maye su i veliki astronomi koji su, zahvaljujući promatranju neba i računanju, uspjeli napraviti solarni kalendar. Astronomi naroda Maya promatraju nebo golim okom. Bilježe kretanja zvijezda i planeta: Sunca, Mjeseca, Venere. Na taj način mogu predvidjeti datume ili događaje (pomrčine, ravnodnevnice) koje najavljuju dolazak novoga boga zaštitnika.


mandalamaya.jpg


Dodavali su još pet dana "van" kalendara kako bi stvorili godinu, u terminologiji Maya Haab. Tijekom tih "vankalendarskih dana", koje su nazivali Uayeb, Maye su pazile da ne zaspe, ne svađaju se i ne spotaknu u hodu. Vjerovali su da će ono što učine tada raditi uvijek, pa su se držali kuće i pazili da ne obave kakav težak posao ili učine što neugodno, da to ne bi morali obavljati dovijeka.


Obredni kalendar ili Tzolkin, što znači «raspodjela dana», sastoji se od dva razdoblja jedno od trinaest dana, a drugo od dvadeset (Kin), a sveukupno je imao 260 dana. Svakom danu prethodi jedan broj od 1 do 13. Na ovaj način broj i dan nisu mogli da se poklope dok ne navrši godina od 260 dana. Tzolkinom su šamani određivali dane radova u polju, ali i dane obrednih svečanosti.


Treći kalendar poznat kao Duga računica sastojao se od neprekidnog brojanja dana od početka sadašnjeg doba, 13. kolovoza 3114. pr. Kr. Nadnevci u ovom kalendaru obično sadrže pet brojeva od kojih prvi označava skupove od četristo godina, drugi skupove od dvadeset godina, treći godine (svaka po 360 dana), četvrti broj mjeseci i peti broj dana.


Maye su smatrale dane živim bićima, zapravo bogovima. Tako je vrijeme bilo personificirano sasvim konkretno. Svaki dio vremena - dan, mjesec, godina - bio je određeni predmet ili entitet, a nosili su ga božanski glasnici koje su predstavljali brojevi. Na hijeroglifima su glasnici prikazani sa svojim teretom, breme drže remenom ovješenim oko čela i tako mogu prevaliti dugi put, a da se ne umore. Na hijeroglifima su i bogovi noći koji nastupaju kad se dan ugasi.


Pismo

Pismo Maja kombinacija je fonetskih simbola i ideografa.

Hijeroglifsko pismo Maya nam je u većini slučajeva teško razumljivo ili nerazumljivo jer su španjolski svećenici prilikom pokrštavanja spalili znatan broj kodeksa i tako nas lišili nenadoknadivih povijesnih izvora da bi sebi olakšali posao.


Biskup Diego de Landa pokušajući proširiti kršćanstvo opisao je Mayama vjeru. Maye su bile toliko fascinirane idejom razapinjanja boga da idući put kad je biskup došao u grad vidio je djecu razapetu na križ posvuda . Biskup je bio toliko ljut da je naredio da se sve knjige, sav rad prevadjanja, spali. Diego se ipak kasnije pokušava iskupiti djelom "Relacion de las Cosas Yucatan" u kojemu je napisao izvješće o Mayama s mnogo korisnih obavijesti, ali nedovoljnim za potpuno shvaćanje te civilizacije i njezinog razvoja.


Maye koriste crteže četvrouglasta oblika, glife. Ti znakovi predstavljaju stvari, životinje, bogove. Drugi glifi, nešto lakši označavaju priloge, prijedloge, pridjeve. Pisači kombiniraju glife oblikujući kratke rečenice. Možemo razumjeti trećinu njihovih glifičkih znakova, a često nam je nepoznata njihova misaona povezanost. Dešifrirano je samo 800 mayanskih ideografa (odnosno znakova od kojih svaki označuje cijeli pojam).


Maye su pisale na kori smokvinog drva, na vlaknima agave ili jelenskoj koži koju su savijali u obliku harmonike. Spisi su dugački oko 5 m i široki oko 80 cm, a izgledaju poput albuma s listovima na preklapanje s mnogobrojnim slikama. Sačuvala su se samo tri kodeksa: Codex Dresdensis , Codex Peresianus i Codex Tro-Cortesianus . Pisani su glifima, a sadrže neke podatke o bogovima Maya.


Pismo mayskoj civilizaciji ponajprije služi za bilježenje datuma i zvijezda, zapisivanje svećenskih proročanstava. Ponekad se zabilježi kad jedan vođa zarobi drugoga, pa kakva ženidba ili nečija smrt. Maysko sveto pismo postalo je ukrasom. Kleše se u kamen stećaka, žrtvenika, stuba. Također se gravira u nakit, školjke, kosti pa čak i crta na grnčariju, drvene stupove i zidove.

Umjetnost
Raznolikost civilizacije Maya odrazila se i na izgled njihovih gradova. Grad je prije svega urbani centar, planiranog rasporeda, organiziran, reguliran određenim normama, sa strukturama javnog karaktera koje prihvaćaju stanovništvo različitih uloga i zanimanja. Grad Maya je antiteza svemu ruralnom, on je središte vlasti i urbanog života. To je mjesto sastanka ljudi, razmjenjivanja usluga i materijalnih dobra. Arhitektonski kompleksi potiču maštu toliko da se u čovjeku probudi znatiželja kako su tako velike kamene blokove mogli rezati s takvom točnošću, kako su ih bojali, kako su ih prenosili do gradilišta, budući da nisu poznavali kotač.

Građenje spomenika bilo je za stare Maye - religija. Veliki broj pitanja u svezi s njihovom kulturom predstavlja zagonetke za arheologe, ali je pouzdano utvrđeno da se radi o najraznovrsnijim i najprofinjenijim spomenicima arhitekture u povijesti (veoma često Maye nazivaju Grcima Amerike).


Slikarstvo, s istančanim osjećajem za boje, i profinjeno izvedena kiparska djela najčešće su u službi arhitekture. Arhitekturu obogaćuju prvenstveno reljefi(kiparsko djelo kod kojeg se likovi i predmeti uzdižu s površine, s kojom su čvrsto vezani. Reljefi služe za dekoraciju i raščlanjivanje građevina, odnosno predmeta te mogu biti izvedeni u


Majanska umjetnost

kamenu, kovini, bjelokosti, keramici, gipsu, drvu ili umjetnim materijalima. Prema stupnju ispupčenosti razlikuju se vije vrste reljefa :niski reljef ili bareljef te polureljef ili visok reljef) u kojima su do najveće oštrine izraženi kontrasti svjetla i sjene. Kompozicije reljefa su harmonične i kompaktne; cijele su plohe ispunjene, često pompozno i gotovo na «barokni» način, sa precizno izvedenim finim detaljima. Kamen kojim su obložene neke konstrukcije, skulpture i mozaici pomno su obrađeni. Svi su monumenti bili obloženi slojem stucca na kojeg se nanosila boja, najčešće crvena.


Motivi upotrijebljeni kao simboli malobrojni su i možda se čak čine monotonima, sve dok ne počnemo tragati za njihovim dubljim značenjima. Stalno se pojavljuju školjke, dragulji, cvijeće, ptice, kukuruz, srce, strijele, kaktusove bodljike; ali se ti motivi vješto iskorištavaju da bi se stvorili svi pojmovi potrebni za duboku filozofiju i potpunu kozmologiju.


Stele su kipovi koji predstavljaju čudne likove okružene hijeroglifima i simbolima. Kao arhitektonski ukras koristile su se skulpture s bareljefima u kojima se često pojavljivala ljudska figura koja je tijekom vremena postajala sve više naturalistička. Likovi koji su prikazani na stelama najčešće prikazuju bogove, ali i vladare koje su smatrali božanstvima. Stele su bogato ukrašene simbolima vjerske i političke moći prikazanog lika, toliko da prelaze u kič.


Život i običaji Maja

Maye su imale nekoliko imena. Prvo, vlastito ime, zatim očevo prezime, pa majčino prezime. Dječaci su pomagali očevima u polju i ostalim poslovima, dok su djevojčice ostajale s majkama kod kuće i pomagale s domaćinstvom. Obredom inicijacije adolescenti su prelazili u odraslu populaciju. Ceremoniju je predvodio šaman, koji je molio nad djecom. Adolescenti su prinosili darove šamanu u perju i kakau. Nakon obreda inicijacije priređivalo se slavlje.

Prilikom sklapanja braka, veoma se pazilo da mladenci nisu u krvnom srodstvu. Poštivali su monogamiju, ali je držanje konkubina (priležnica) bilo dozvoljeno, a odobravali su i razvod. Udovac ili udovica imali su pravo stupiti u novi brak nakon što je prošla godina dana od sahrane pokojnog supružnika.


Maje su bili obrađivači tla u tropskoj kišnoj šumi, do polja su vjerojatno dolazili sistemom 'posijeci-i-spali' (slash and burn). Uzgajao se kukuruz, grah, čili-papričice, pamuk, kakao, 'maguey', rajčica i drugo. Njihove obiteljske farme poznate su kao 'milpa'. Maje su bili i vješti lovci i ribari, mesa su ipak jeli malo, većinom na svečanostima.


Zanimljivo je da su stare Maye smatrale znakom ljepote «gledanje u križ». Status se također izražavao piercinzima na ušima, nosu, te različitim ornamentima na tijelu. Često pripadnici višeg statusa svoje zube ukrašavali žadom i drugim svetim kamenjem. Treba spomenuti da je kod Maya bila uobičajena deformacija lubanje. Visoko i ravno čelo također je smatrano znakom ljepote. Ravno čelo postizali su vezivanjem dasaka na čelu dojenčadi (dok kosti lubanje još nisu bile u potpunosti spojene), koje su ostavljali vezane danima. Socijalni status razlikovao se i po načinu oblačenja.


Klasno društvo je zasigurno postojalo, uz plemstvo i svećenstvo bili su tu i (plebejci) razni zanatlije, majstori u obradi kamena, žada, i puka koji je obrađivao zemlju. Provincijalni dostojanstvenici potjecali su od 4 plemićke obitelji. Vođe gradova i sela bili su nižeg ranga, i nisu pripadali kraljevskoj krvi. Klanski sistem je postojao, a nasljeđe se računalo po muškoj liniji. Što je čovjekov status na društvenoj ljestvici bio viši, to je njegova kuća bila bliža obrednom centru grada, iako puk nije živio u samome centru. Najnižu klasu činili su robovi koji nisu imali nikakvih prava. Položaj, zemlja i robovi bili su nasljedni. Kriminal je kažnjavan smrću.

Vjera
Maye, baš kao i Asteci, misle da su bogovi više puta uništili svijet. Kako se to opet ne bi dogodilo, pokušavaju umilostiviti božanstva darovima i žrtvama. Maye vjeruju u bogove koji su utjelovljenje prirodnih elemenata kao što su sunce, kiša, kukuruz. Legenda tvrdi da su prvi zemaljski žitelji bili Sunce i Mjesec. Često su se međusobno svađali. Mjesec je manje sjajan od Sunca zato što mu je Sunce izvadilo jedno oko kako bi ga kaznilo za nevjeru. Božanstva šalju kišu mućkajući ogromne tikve pune vode. Istresu li odjednom njihov sadržaj, izazivaju pravi potop. Kad su ljuti, šalju tuču i oluje. Jedna neobična vjerska svetkovine okuplja dvije igračke ekipe. Igra se sastoji u tome da se teška lopta od kaučuka pokušava baciti kroz kameni prsten. Lopta se ne smije dodirivati ni rukama ni nogama, već samo ramenima, koljenima i bokovima. Utakmica je oštra i dolazi do mnogih sudara. Kapetan ekipe koja doživi poraz žrtvuje se bogovima. On s ponosom daje svoju krv za dobro bogova i ljudi.

Majanska religija je bila politeističkog tipa s raznovrsnim panteonom. Od majanskih bogova istaknuti su Kinich Ahau ili "Suncoliki gospodar" Chac, bog kiše, groma i munje i Hun Hunahpu, bog kukuruza.


Pernata Zmija je božanstvo koje se često javlja u mitovima Maya. To je hibridna i mistična životinja, a predstavlja kozmičko načelo dvojnosti: ono što gmiže i ono što leti u istom simbolu. Poznata kao Quetzalcoatl (Quetzal-co-atl) ili Kukulcan glavno je božanstvo meksičkog panteona. Kukulcan je bio boje nefrita ili nekog dragog kamena. Bio je bog vjetra, te Božji glasnik i čistač cesta. On je otkrio kukuruz i tako omogućio stvaranje ljudskog roda. Njegovo je srce proždro krijes što ga je sam zapalio, a onda je uzneseno i postalo planet Venera. Kukulcan je božanstvo kojemu se pripisivalo stvaranje čitavog čovječanstva i bilo je sigurno više povijesnih ličnosti s njegovim imenom jer su doživjeli prosvjetljenje.


Vjerski obredi

Maye, baš kao i Asteci, misle da su bogovi više puta uništili svijet. Kako se to opet ne bi dogodilo, pokušavaju umilostiviti božanstva darovima i žrtvama. Maye su bogovima pridonosili darove ovisno o potrebama naroda. Darovi su najčešće bile plodine, ptice, razne životinje, dragocjenosti, a ponekad i «sveta esencija», ljudska krv. Ljudi su zasjekli svoje tijelo, pustili krv i spremali ju u posebne posude (ponekad izrađene u obliku jaguara) kako bi ju poslije ponudili bogu. Smatralo se da puštanje krvi, između ostalog, donosi pročišćenje.

Među Mayama ljudsko žrtvovanje nije bio svakodnevni događaj, ali smatralo se od velike važnosti za velike rituale, primjerice za inauguraciju novog vladara ili posvećenje hrama ili loptališta. Žrtve su najčešće bile ratni plijen. Ratni zarobljenici nižeg socijalnog statusa postajali su robovi, dok su se zarobljenici višeg statusa pridonosili bogovima kao dar. Žrtvovanja su se odvijala na loptalištima ili na platformama hramova, a njima su predvodili šamani. Najčešće je vođa gubitničke ekipe žrtvovan odrubljivanjem glave. Žrtvovanja ljudskog srca postala su osobito popularna tijekom post- klasičnog perioda u gradovima na sjeveru Yukatana, nakon snažnog utjecaja ratničkog naroda Tolteka iz središnjeg Meksika. Žrtve bi (piše profesor Milton Carter) obojili u plavu boju i odveli na sam vrh piramida gdje bi čekala četiri svećenika nazivana Chac (u čast kišnog boga), Chac Xib Chac, Zac Xib Chac, Ek Xib Chac i Kan Xib Chac, također obojena plavom bojom, gdje bi im svećenik sa titulom nacom pomoću noža od opsidijana otvarao grudi i vadio srca koja su još kucala. Za to vrijeme žrtvine ruke i noge su držali drugi svećenici koji su ponekad nosili maske mayanskih bogova, najčešće Chaca, boga kiše. Nacom bi zatim srce dao svećeniku-chilan-u (jaguaru), koji bi krvlju poškropio idola. U nekim je gradovima poput Chichen-Itze postojaoi kip nazvan Chacmool koji je držao posudu u koju su se stavljala sviježa ljudska srca. Nakon toga bi tijelo žrtve koje se još micalo bacili niz stepenice piramide, vjerujući kako na taj način žrtva još više daje svoju krv bogovima.

Prostor koji je bio naseljen Mayama

800px-Mayamap.png

izvor:sok-terapija



KELTI




kelti1.jpg



Kelti, skupina naroda koja je imala zajedničku jezičnu, umjetničku i kulturnu tradiciju, pojavila se u središnjoj Europi oko 800.godine pr.Kr. i u njoj ostavila neizbrisiv trag. Na samim počecima keltska božanstva nisu imala ljudski oblik, a cijela je priroda bila živa, oduhovljena. Duhovi mjesta i šuma, vode života, božanska trojstva, metamorfoze i vjera u život nakon smrti bili su sastavni dio njihove slike svijeta

corel001.jpg

celtas05.jpg


Kelti su indoevropski narod koji se je još u kameno doba većinom naseljavao između sadašnje Francuske i Češke (bilo ih je i na Balkanu). Pod pritiskom Germana bili su prinuđeni da se pomeraju ka zapadu i jugu (Britanija, sev. Španija, sev. Italija, zap. Francuska). Na prvom pogledu izgleda čudno da su Kelti stalno ratovali jedni protiv drugih i nikada nisu mogli da se ujedine. Ipak, moramo uzeti u obzir da verovatno o pojmu keltske nacije nisu bili ni svestani. Kelti su živeli u malim seoskim zajednicama. Radije su se bavili stočarstvom nego poljoprivredom. U borbi su bili vrlo hrabri, ali nisu umeli da se bore po uputstvima. Kada bitka počne svaki Kelt bi se borio sam za sebe. Keltska civilizacija održala se do danas u Irskoj, Škotskoj, Bretanji i Velsu.

Kelti su bili vrlo ratoboran narod, međutim i njihova kultura je bila vrlo razvijena. Od Grka i Rimljana naučili su da prave keramičke i bronzane posude. Uglavnom su ih ukrašavali apstraktnim i geometrijskim oblicima. Bronzane broševe i štitove ukrašavali su raznobojnim emajlom; pravili su veoma lepo oružje; pravili su veoma složene tvrđave; kovali su bakarni novac; bili su dobri pesnici i pevači. Kelti koji su živeli pri moru (Francuska i Belgija; Britanija) bili su dobri mornari, kao i brodograditelji.

Rimljani su Kelte nazivali Galima. Sa njima su često dolazili u sukob. Pri seobi Kelta, jedan deo krenuo je ka Rimskoj republici i u 5 veku p.n.e. vršio napade na Etruriju. 390 god. p.n.e. pod vođstvom Brena, Kelti su upali u Rim i opustošili ga. Rimljani su uspeli da odbiju Kelte i sve do Julija Cezara, Kelti su ostali u granicama Galije i Britanije. Kada je Cezar postao konzul zatražio je da se njemu dodeli provincija Galija koju je tek trebalo osvojiti. Za vreme Cezara, jedini Kelti koji su imali nezavisnotst su Škotski i Irski gali (Pikti i Gelski kelti). Dok je bio Britaniji 52 god. p.n.e. dignut je opšti ustanak u Galiji pod vođstvom Versingetoriksa. Versingetoriks je čak postigao pobedu nad Cezarovom kod Gergovije, što je jedina poznata izgubljena Cezarova bitka. Versingetoriks je tada poveo vojsku u Aleziju, gde je utvrdio položaj čekajući pojačanje iz drugih delova Galije. Cezar ga je opkolio nizom rovova, te nije moglo biti bega. Versingetoriks je nameravao da dovede Cezarovu vojsku između svoje dve vojske, međutim kada je Galima stiglo pojačanje spoljni prsten Cezarove vojske porazio ga je, a tada je ostatak Rimljana krenuo na utvrđenje. Versingetoriks se tada predao i ustanak je konačno ugušen. To je bio i poslednji ustanak Gala. Nakon toga prihvatili su rimsku upravu i Galija nikada više nije postojala.


Religija Kelta

60v_kelti.jpg


Druidi


Kelti su bili mnogobožci. Prinosili su bogovima i ljudske žrtve, sve dok ih Rimljani nisu odvratili od toga. Njihova religija zabranjivala im je da jedu guske, zečeve i piliće. Njihovi sveštenici nazivali su druidi. Oni su obično smatrani za mudre ljude, sudili su (obično surovo) i vršili ulogu poglavice. Škoti su primili hrišćanstvo krajem 6. veka, a Irci još u 5. veku.


Keltsko društvo


tristan_kelti.gif



Keltska plemena imali su tri glavne klase:ratnike, druide i ratare.
U svakom je plemenu na jednom kraju društvenog spektra bila "aristokracija" koja je vjerojatno bila oslobođena svakodnevnih poslova u polju, a na drugom kraju bili su ratari. Druidi,su bili "svećeničko društvo" mudraca ili proroka koji su, osim što su podučavali mladež, mogli donositi i presude u sporovima među odraslima. Oni su imali javnu ulogu u zajednici i za to su bili plaćeni u novcu ili naravi. Cezar je vjerovao da su imali svetišta u prirodi, u hrastovim šumama, gdje su Mjesec i hrastova stabla (i katkad imela) igrali važnu ulogu u njihovim obredima.Bili su i vjerske vođe koji su često vladali životom i smrću ostalih pripadnika plemena. Ratari su uzgajali stoku i obrađivali zemlju željeznim oruđem te održavali kompletno gospodarstvo. Kelti su živjeli u utvrđenim logorima zvanima hillfort. Iako su građene za obranu, te utvrde su i ujedno i mjesto trgovine i vjerska svetišta-neke su čak prerasle i u gradove

Pismo i kalendar

Za razliku od mnogih ondašnjih naroda Europe, Kelti su znali za pismo i ostavili su bezbroj epigrafskih dokumenata. Koristili su 4 tipa slova: grčka (posebno na jugu Francuske), iberijska, etrurska i latinična. Najduži je poznati natpis Galski kalendar (Calendrier de Coligny) pronadjen u Apolonovom hramu u francuskom mjestu Coligny, departman Ain, s nekih 200 redova.
Danas se govore i pišu još dvije vrste keltskog jezika: britonski (bretonski, velški i kornvolski) te gaelski (irski, gelski, manski), svi vuku podrijetlo iz zajedničkog drevnog indoeuropskog jezika.
Današnji keltski narodi žive na Britanskom otočju i području Bretanje u Francuskoj. Njihovi predstavnici su: Bretonci, Geli, Irci, Kornvolci, Manci i Velšani.


Mitovi

Poganski Kelti su imali bogatu usmenu predaju. Njihove priče obuhvaćaju mitove o moćnim bogovima, kao što su velški Bran Blaženi i irski Dagda (otac bogova), legende o neustrašivim ratnim junacima, kao što je Culchulain i kralj Artur, te priče o magičnim stvorenjima iz podzemnog svijeta. Budući da Kelti nisu imali pisani jezik, redovnici su kasnije zapisali priče za buduće naraštaje.Prva pisana legenda o velškom čarobnjaku Merlinu govori da je on bio keltski dječak čiji je otac bio vrag. Vrlo rano je otkrio da može proricati budućnost. U kasnijim pričama pojavljuje se kao čarobnjak i učitelj englenskog kralj Artura.
izvor:sok-terapija



mr1.jpg


POVIJEST SLAVENA

Pradomovina Slavena je prostor triju rijeka – središnja rijeka je Dnjepar, a oko nje su Dnjestar i Don. Iz tog doba nema gotovo nikakvih povijesnih izvora, ali su zato arheološka nalazišta koja postoje veoma jaka. Pisanih izvora ima vrlo malo i vrlo su rijetki. Prvi pisani zapis o Slavenima ostavio je otac povijesti – Herodot. U 5. stoljeću prije Krista Herodot je proputovao cijeli tada poznati svijet. On je između ostalog bio i među Skitima, a išao je i sjevernije od Skita i stigao je u čudnu zemlju u kojoj je glavna djelatnost zemljoradnja. Herodot je naišao na zemlju koju ljudi oru. Zbog toga je Herodot to stanovništvo nazvao Skoloti što znači orači. Od toga potječe iz lat. Sklavi i iz grč. Sklavenoi. Herodot je pisao o kulturi i uređenju Slavenske zajednice.

Kasniji opis ostavio je veliki rimski povjesničar Kornelije Tacit iz 1. i 2. stoljeća nakon Krista. On opisuje Slavene koji sad žive kod Karpata. On ih dijeli na Slavene i Ante. Slaveni žive zapadno od Dnjepra, a Andi istočno od Dnjepra. Tacit se čudi njihovom načinu života. Govori o tome da Slaveni još nemaju vlasti. To govori da je to još rodovsko-plemensko uređenje. Govori i o gospodarstvu i zemljoradnji. I govori da se Slaveni stalno sele. Nalazimo ih na tri-četiri lokacije. Tacit ih ne ubraja među nomade zato što grade kuće. Oni se sele, ali si svaki put naprave kuće. Tacita čudi što među Slavenima nema robova. Slaveni najčešće za zarobljavanje traže otkupnine. Ako nakon nekog vremena ne dođe otkupnina, onda puste zarobljenike pa mogu se vratiti u svoj narod ili ako im je dobro tu mogu ostati među Slavenima.


ZEMLJORADNJA I OBRT


U 6. stoljeću kad su se Slaveni približili Bizantu onda su se bizantski pisci počeli zanimati za Slavene. U 10. stoljeću Konstantin 7. Porfirogenet pisao je o Slavenima. Slaveni su živjeli na području gdje živi obilje životinja. Cijelo područje je bogato ne samo šumama nego i podnim tlom. I zato je to područje nastanjeno već u paleolitiku. Slavenima je glavna djelatnost zemljoradnja. Slaveni koriste ralu za oranje zemlje. Glavni materijal za izradu oruđa i oružja je željezo. Slaveni siju žitarice, a najviše proso.


Slaveni poznaju sve domaće životinje, a u tom dijelu bili su poznati po jednoj vrsti stočarstva – pčelarstvo. Počeli su namjenski proizvoditi med za kolače i za medovinu. Med je izuzetno vrijedna namirnica jer je posve prirodan proizvod. U njegovu sastavu su prirodni šećeri i antibiotici.


Uz stočarstvo se, naravno, razvija i obrt. Slaveni su poznati po proizvodnji oružja i oruđa, a posebno su bili poznati po izradi krzna. Proizvodili su kožuhe – kaputiće s dva lica. S jedne strane je krzno, a s druge glatka koža. Polako se razvijala i razmjena i trgovina.


SLAVENSKE NASTAMBE


Slaveni su dugo živjeli u rodovsko-plemenskom društvu. Birali su starješine rodova, starješina bratstava i starješine plemena. Starješine nisu imali nasljednu vlast. Slaveni nisu živjeli na istim prostorima i ljeti i zimi. Stari Slaveni su se znali zaštititi od zime. Gradili su kuće u zemlji – zemunice. Zemunice nema što ohladiti jer u zemlji nema vjetra. Cijelo naselje zemunica pod zemljom bilo je povezano hodnicima. U zemunicama se živi dok je hladno, a čim zatopli onda se cijela zajednica seli u vikendice – to su sojenice. Sojenice su se gradile od drveta, a iznutra su bile obložene glinom.


SLAVENSKE SEOBE


Jedan od najvažnijih razloga zbog čega su se Slaveni selili je prodor Huna, a drugi važni razlog je potraga za obradivom zemljom. Slaveni ne znaju gnojit zemlju. Slaveni se sele i na prostoru pradomovine. Treći važni razlog zbog čega su se selili je jačanje rodovsko-plemenske aristokracije. Ne postoje nikakvi pisani zapisi no sigurno je da su jedni išli na zapad, jedni na jug i jedni na sjever. Bizantski pisci opisuju jednu nizinu, Vlašku nizinu, oko ušća Dunava koja je prenaseljena Slavenima. To je Sklavinija. Prodori Slavena u Bizant su bili tako strašni da je car Justinijan dao sagraditi utvrde, no ni to ih nije zaustavilo. 550. i 551. godine Slaveni su prvi put prezimili u Bizantu. Nakon toga su se vratili preko Dunava.

SLAVENSKA VOJSKA


Slavene Krokopije dijeli na Sklavene i Ante. Sklaveni su južno od Dnjestra, a Anti sjeverno. I Krokopije kaže da Slaveni već žive u demokraciji. Priznaju samo jednog boga – boga munja – Peruna. Slaveni priznaju sudbinu, štuju nimfe i prinose im žrtve. Stanuju u bijednim kolibama, udaljeni jako jedni od drugih. U rat idu pješke na neprijatelja i u velikom broju. Nemaju oklope, samo štit i koplje. Neki nisu imali ni košulje nego samo gaće. Sklaveni i Anti se ne razlikuju, izgledaju kao pravi barbari i pričaju barbarskim jezikom. Svi su riđi i prljavi. Nisu zlikovci nego po jednostavnosti su kao Huni. Poruka Bizantincima kad idu u rat protiv Slavena je: Slaveni ne vole biti zarobljavani. Vole se boriti u gustišima. Služe se često podvalama, preprekama i zamkama. U prelaženju rijeke vještiji su od ljudi. Odlično izdrže u vodi, imaju šuplju trsku i dišu s njom i po nekoliko sati pod vodom. Svaki Slaven kad ide u rat ima dva koplja i luk s malim strelicama natopljenim otrovom. Žive bez vlasti, u međusobnoj mržnji i bez reda. Ni kad idu u rat nema nekog poretka. Kad se i dogodi da izađu na bojno polje zajedno snažno zaurlaju na neprijatelja i onda napadaju svom žestinom ako se neprijatelj uplaši, a ako se ne uplaši onda bježe od njega. Nepouzdani su krše ugovore, ne slažu se. Borbeni poduhvati protiv Slavena trebaju biti u zimu kad snijeg pokazuje njihove tragove. Kako je među njima mnogo vladara, može ih se potkupiti.

DOLAZAK AVARA I SAVEZ SA SLAVENIMA


Avari su još jedan narod koji dolazi kroz vrata Europe. Oni su mongolski narod – stočari, nomadi. Bizant je sklopio savez s Avarima i slao im darove, a tražio je da počnu napadati Slavene. Slaveni, ako se brane, ne mogu napadati. Od 550. do 565. godine Avari su to i radili. Počeli su žestoko prodirati u prostor Slavena. Nakon smrti cara Justinijana, Bizant više nema novaca za podmićivanje Avara. Postoji teza da su Avari pokorili Slavene. Ali Slaveni su zemljoradnici, a Avari stočari, Slaveni imaju samo pješake za borbu, a Avari konjicu i onda su vjerojatno sklopili savez. Vlaška nizina postala je pretijesna za Slavene i Avare, a bizantski car nije dopuštao Avarima da prijeđu Dunav i nasele se na prostoru Bizanta. Zato Slaveni i Avari naseljavaju Panonsku nizinu.

U 7. stoljeću Bizant je opet bio u ratu. Bizantski car je povukao svu vojsku s Balkanskog dijela i granice su ostale nebranjene. Tada su Slaveni i Avari naselili taj cijeli dio – jugoistočni dio Europe. 614. godine Slaveni i Avari su zajedno napali Salonu, a Iliri iz salone su pobjegli malo južnije i sakrili se u Dioklecijanovoj palači. 626. godine pokorili su Epidaurus, a stanovnici su pobjegli u obližnje Škoriće. Slaveni su naseljavali prostor od Bečke šume i rijeke Soče na sjeveru i preplavili su cijeli Balkanski poluotok. Stigli su sve do današnje Grčke i zauzeli su prostor od Istre do Cetine, ali gradovi na obalama su ostali pod bizantskom vlasti.


SLAVENSKA RELIGIJA


Najvrjednija stvar kod Slavena je religija. Slaveni su dugo bili animisti. I taj animizam doveo je do stvaranja dva vrhovna božanstva. Formira se dualizam. Dva vrhovna božanstva su Dajbog ili Bjelobog – dobri bog i njegova suprotnost Zlibog ili Črnobog – bog zla.


U vrijeme kad je počela seoba naroda, u 4. stoljeću, među Slavenima postoji politeizam. Vrhovni bog, bog neba i gospodar munja je Perun i njemu se pale krjesovi. Bog Volos je bog stoke i zaštitnik stočara. Svarog je bog vatre, Vesna i Lada su božice proljeća. Bog Radgost je bog gostiju. A božica zla, smrti i nevolja je Morana. Slaveni su svetkovine slavili pod otvorenim nebom, nikad nisu gradili bogovima hramove.


reportaza-sloveni3.jpg


Drevni narodi u Hrvatskoj


Iliri 34 %
Sloveni 20 %
Kelti 18 %
Teutonci 12 %
Feničani 8 %
Helenski narodi 8 %
izvor:sok-terapija



AVARI


Euroazijski Avari (poznatiji i pod imenom Obri), nomadski narod podrijetlom iz Središnje Azije.
Postoje dvije grupe Avara, euroazijski i Kavkaski Avari, žitelji današnjeg Dagestana.

images


Prema kineskim izvorima oko 400. godine osnovan je savez plemena Dzut - Dzut, najvjerojatnije među Ujgurima koje su u Bizantu nazivali Ogorima. Ovladali su zemljom hunskog plemena Sabira otkuda se jedna grupa oko 460. godine pokrenula prema Kaspijskom i Crnom moru. Tada se i po prvi put pojavljuje ime Avari u europskoj povijesti. Avari se ponovno pojavljuju 557. godine kada nude pomoć Bizantu u borbi protiv drugih barbarskih plemena. Car Justinijan ih plaća za borbu protiv Bugara koji su učestalo upadali u bizantske teritorije. Pošto pobjeđuju Bugare na rijeci Donu, prodiru na ušće rijeke Dunav, gdje potčinjavaju sebi Slavene.


FeltAvar1900.jpg


Bajan, osnivač avarske države 567. godine prelazi Karpate i u savezu sa Langobardima uništava Gepide i zauzima područja istočno od Dunava. Kada su Langobardi napustili Panoniju, Avari ostaju jedini gospodari ovog područja i šire svoju vlast prema Dalmaciji ali i prema Češkoj i prema Alpama. Iako su bilo malobrojni, vrlo brzo su potčinili sva slavenska plemena koja su se tu našla.

Avari%2Bna%2Bkonjima.jpg


Uz povremene upade u Furlaniju i u Franačku državu, Avari su uglavnom najveći problem predstavljali Bizantu, pa su pod Bajanom ovladali bizantskim uporištima u Panoniji, Sirmijumom i Singidunumom , a učestalo su upadali preko starih rimskih putova i u Dalmaciju. Njihov najveći pothvat je bio neuspjeli napad na Carigrad 626. godine, u kojem su osim Avara sudjelovali i Slaveni i Gepidi, nakon čega su odbačeni s velikim gubicima. Porazom kod Carigrada i počinje prestanak njihove moći. Avari se razdjeljuju, ali ipak u Panoniji uspijevaju sačuvati još dva naredna stoljeća svoju moć, sve do 796. godine kada Karlo Veliki (vidi: Franačko-avarski ratovi) ulazi u Panoniju i uništava Avare, koji poslije toga i zauvijek nestaju.

avar1.jpg


Avari su bili organizirani po rodovima i plemenima na čijem su se čelu nalazili tarhani. Na čelu više rodova i plemena se nalazio kagan, a u ratnim pohodima pored njega je postojao još i jugur, kao prvi zapovjednik. Avari su imali brze konje i bili su odlični jahači, što im je i omogućilo nadmoć nad brojčano jačim Slavenima.


nomad_g6_avar_1.jpg


Bitke su vodili uglavnom na otvorenim prostorima, a gradili su i velike logore, utvrđene zemljanim nasipima iz kojih su mogli vršiti ispade na sve strane. Kada su im se oko 570. godine pridružili Bugari i Huni, mogli su brojati oko 50 tisuća.



AD_600_Altyn_Oba.jpg

izvor:sok-terapija

 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
MONGOLII

300px-Taniec_tatarski.jpg


Džingis Kan (1162-1227), (ime je katkad pisano Čingiz ili Čingis; pravim imenom Temudžin), mongolski osvajač, utemeljitelj najvećeg kopnenog carstva u historiji.

Sin poglavice malog mongolskog plemena, Temudžin je naslijedio titulu u 13. godini nakon što su mu pripadnici jednoga neprijateljskog plemena otrovali oca. Podaci o ranom razdoblju Temudžinova života potiču iz "Tajne historije Mongola", mongolskoga epa napisanoga oko 1250. Po tome izvoru, problematične vjerodostojnosti, no jedinom historijskom izvoru na raspolaganju, članovi plemena su izabrali novoga poglavicu, a Temudžin i njegova majka su nastavili živjeti unutar plemenske zajednice, ali na marginama, jedva preživljavajući skupljanjem gomoljika i čuvanjem stoke. Po drugim je legendama Temudžin pao u ropstvo susjednog plemena, ali to je manje izgledno.


Tatari_sec_XVII58.bmp


Ujedinjenje plemena i stvaranje mongolskog naroda


U svojim dvadesetima, Temudžin se nametnuo kao vođa rastućoj grupi mongolskih plemena. Nije rijetka pojava da se u razdoblju takozvanog "stepskog feudalizma" pojavi karizmatični vođa, ujedini dotad razjedinjena etnički srodna ratnička plemena i povede ih u osvajačke ratove protiv susjednih civiliziranih zemalja (najpoznatiji je primjer Atila, no to se odnosi na nebrojene poglavare Huna, Germana, Avara, Turaka...). Ono što je razlikovalo Džingis kana od sličnih prethodnika je upornost i sistematičnost, kao i dalekosežna vizija o prostranom nomadskom carstvu. Najduži dio svoje ratničke karijere Temudžin nije utrošio na "osvajanje svijeta", nego mu je preko 20 godina u nebrojenim bitkama, pregovorima i lukavstvima trebalo da pokori samu Mongoliju. Tokom tog razdoblja uveo je decimalni sistem u vojni ustroj (mongolska divizija, "tuman", imala je 10.000 ljudi, što je otprilike standard za prosječnu diviziju modernih vojski), imenovao grupu plemena Mongolima (dotad je vladao haos u plemenskim imenima, od kojih je, uz više njih, najpoznatije tatarsko-no, to je ime i u potrebi za Temudžinovu rodu suprotstavljeno pleme), preuzeo alfabet susjednih Ujgura za pismo mongolskoga jezika, te donio zakonik ("Jasa") o društvenom ustroju. Nakon što je pokorio i ujedinio Mongole, dajući mu ime "Mongol" (prije su se koristila razna plemenska imena), što znači hrabri: na velikom saboru (Kuriltaj) održanom 1206, grupa mongolskih vojnih, političkih i duhovnih vođa proglasila je Temudžina za Džingis kana ili "sveopšteg vladara". Na polju ratovanja, Džingis kan je organizirao vojsku na sljedećim principima (koji su se, valja napomenuti, vremenom usavršavali): osnovu vojske je činilo mongolsko konjaništvo u kojem su dominirali strijelci lukom; usvojene su i usavršene opsadne tehnike koje je preuzeo zajedno s kineskim stručnjacima i inženjerima; u vojsci je vladala stroga disciplina, za razliku od razularenog ponašanja karakterističnog za većinu armija toga doba; i, konačno: Mongoli su imali nenadmašnu i izvanredno efikasnu obavještajnu službu koja im je omogućavala brzinu manevra, kao i primjenu psihološkog ratovanja preko širenja glasina. Ukratko, Džingis kan je oko 1200. godine ustrojio vojsku po principima koji su dominirali tek u Drugom svjetskom ratu i poslije njega.


Genghis_Khan.jpg

Džingis Kan

Rat protiv Kine


U to doba Kina je bila podijeljena u tri države: Hsi Hsia, Kin i Sung, kao i izolirana velikim kineskim zidom od nomadskih plemena na sjeveru. Uzroci za višegodišnji rat, u kojemu je Džingis kan napao s preko 60.000 konjanika prvo Hsi Hsia, a potom i Kin, a što je kulminiralo razaranjem Pekinga 1215. nisu poznati. Često su navođene sljedeće teorije: mongolska je politika po svojoj naravi bila ekspanzionistička i militaristička, a došlo je i do prenaseljenosti Mongolije pa nomadi nisu mogli osigurati opskrbu za život jer su bili na primitivnom stepenu društvenog razvitka. Te tvrdnje su vjerovatno istinite, no do mongolske agresije je došlo, po svemu sudeći, uslijed više razloga, a glavni je bio rastočenost i haos koji su vladali među zavađenim kineskim državama, a taj je moment iskoristio Džingis kan za osiguranje protiv potencijalnih kineskih intervencija, koje su bile neprestane u prethodnim dekadama i vijekovima i stalno su "visile u zraku". Nomadi sa sjevera (Huni, proto-Mongoli, Tibećani) su u mileniju prije Džingis kanove invazije stalno ugrožavali bogatu i razvijenu kinesku civilizaciju. Sraz dvaju svijetova koji su postojali uz stalnu svijest o prijetnji "onoga drugoga": nomadskog temeljenog na stočarstvu, pljački i ratovanju s jedne strane, te gradske civilizacije (hranjene napornim radom milionskog seljaštva) sa svim rafinmanom hiljadugodišnje baštine koja je asimilirala mnoge vjerske, tehnološke i umjetničke tekovine, po svemu sudeći, bio je neminovan. Džingis kan je napao Kinu jer je dobro znao da će bilo koje od kineskih carstava napasti Mongole, čim bude mogla.
Džingis kan je krenuo u rat s oko 150.000 vojnika protiv 2 miliona neprijateljskih vojnika (to je najniža procjena, ostale govore o 3-5 miliona, i stanovništvu od preko 80 miliona). Rat koji je Džingis kan poveo protiv kineskih imperija, a koji je dokončao njegov unuk Kublaj kan 1279. osvajanjem cijele Kine, ima sve simbole genocida. Dovoljno je napomenuti da je Kina 1200., uoči mongolske invazije, imala oko 100 miliona stanovnika, a 1300., kada se već polako demografski počela oporavljati, 60 miliona.
U ostalom pogledu, rat protiv kineskih država je bio plodotvoran: Džingis kan je preuzeo i usavršio kinesku vojnu tehnologiju i taktiku opsade gradove, uposlio mnoštvo kineskih inženjera i stručnjaka, te, najvažnije, uzeo za savjetnika siniziranog Mandžurca Jeliu-Čutsaja, koji je mudrim savjetima spriječio daljnje širenje brutalnosti i humanizirajuće djelovao u smjeru očuvanja i zaštite kineskog naroda i civilizacije općenito.

Rat protiv prednje Azije

Širenje mongolskog carstva pod Džingis Kanom


Nakon kineskog pohoda, Džingis kan je osvojio državu Kara-Kitaj, koja je ležala zapadno od Mongolije, i tako došao u doticaj s moćnim islamskim carstvom Horezmije (ili Horezma) koje je pokrivalo, otprilike, područje sadašnjih Irana, Iraka, bivšega sovjetskog Turkestana, Afganistana i dijelove okolnih zemalja, uglavnom na području Kavkaza. Mongoli su uspostavili uspješne trgovačke veze s Horezmom, i, po svim podacima, Džingis kan nije planirao sukob s tom državom. No, budući da je horezmijski šah, otkrivši u jednom trgovačkom karavanu mongolske špijune, reagirao nasilno i neke od njih smaknuo, a druge ponizio (u skladu s onodobnim tabuima, obrijavši im bradu, što je bila smrtna uvreda za pravovjerne muslimane, a Džingis kan je, diplomatski, za saradnju s muslimanskim carstvom koristio uglavnom muslimanske trgovce), rat je, po kodeksima onog vremena, bio neizbježan. Razjareni Džingis kan je skupio i ustrojio vojsku od oko 130.000 vojnika (u to doba cijeli mongolski narod nije brojao više od 600.000 ljudi) koja je uz krajnje napore prešla vrhunce Pamira, i, podijeljena u nekoliko odijeljenih ratnih jedinica, u nekoliko bitaka potukla šahovu vojsku, broj koje se procjenjuje od 500.000 do 2 miliona. Sam je šah, bježeći pred mongolskim potjerama, umakao i umro u bijedi na jednom otočiću u Kaspijskom moru. Veliki su se gradovi (Buhara, Merv, Nišapur) predali, pa iako je bilo nasilja nad stanovništvom (najviše u Buhari), do velikih masakara nije došlo neko vrijeme.

Mongoli su, zavladavši Horezmijom, postavili marionetske upravnike i nisu se puno miješali u život stanovništva. Nakon legendarnog i zastrašujućeg govora u džamiji u Buhari (u koju je ujahao na konju i s govornice sebe proglasio bičem Božijim), Džingis kan se utaborio na području sadašnjeg Irana, poslao svog vojskovođu Subutaja u ekspediciju preko Kavkaza (u tom su izuzetnom pothvatu potučeni Rusi i njihovi saveznici Kumani), a u osvojenoj je zemlji uveo vjersku toleranciju, što je u praksi značilo toleriranje mazdaista i nestorijanskih kršćana. No, to je bio, uz mongolske privredne namete, fitilj koji je upalio opštemuslimansku pobunu protiv mongolske vlasti i od njih favoriziranih vjerskih manjina. Stanovništvo velikih gradova je poubijalo ili istjeralo mongolske, ili od njih postavljene turske posade. Uslijedio je krvavi rat između mongolske vojske koja je brojala oko 100.000 ljudi i višemilionskog stanovništva Horezmije.
Tokom opsada velikih gradova poput Merva, Samarkanda ili Herata, velik je broj gradskog stanovništva stradao (po brojkama iz djela iranskoga historičara Rašid al-Din Fadl Allaha (1247-1318), koji je bio ministrom na dvoru Džingiskanovih potomaka, u Mervu preko 700.000 ljudi, a u Heratu preko milion i po). U Nišapuru je pobijeno preko milion ljudi, kao i sve živo, uključujući i životinje. Najčešće citirane procjene govore o najmanje 7 miliona stradalih, dok su druge brojke dvostruko, pa i trostruko veće. Nakon krvavog gušenja pobune, Džingis kan je, zanesen fantazijama o besmrtnosti, poslao po taoističkoga mudraca, kineskog alhemičara Čang-Čuna. Alhemičar mu je mirno saopštio da je besmrtnost, kako ju on želi postići, preko eliksira, neostvariva, no da to i nije pravi smisao življenja, te ga uputio u načela taoizma. Principi "Tao te činga" duboko su se dojmili Džingis kana, koji je veoma dobro uočio da je u korijenima taoizma i njegovo vlastito šamansko vjerovanje. I pored svim osvajačevim udvaranjima i tetošenjima, kineski mudrac se želio vratiti u domovinu, što mu je i udovoljeno, ali uz Džingis kanov poklon koji se sastojao od velikog kovčega ispunjenog draguljima i zlatom.

30ljhxd.jpg


Rat protiv Tanguta i smrt


Godine 1225. Džingis kan se vratio u Mongoliju. U svojim šezdesetim, poduzeo je mjere za nesmetan prijenos vlasti poslije smrti, što je urodilo plodom, jer je mongolsko carstvo njegovih neposrednih nasljednika bilo u snažnoj ekspanziji još skoro jedan vijek. Posljednja godina njegova života obilježena je opet ratovanjem: Tanguti, narod koji je vladao vazalskim carstvom Hsi Hsia, pobunio se i nije htio dalje plaćati danak. Došlo je do mongolske opsade, tokom koje je Džingis kan umro. Navodi se više uzroka: pad s konja, malarija, tangutska kletva, kao i iscrpljenost i ostarjelost. Tanguti su nakon Džingis kanove smrti istrijebljeni, a osvajač je pokopan na nepoznatom mjestu: budući da je posmrtna povorka ubijala uz put sve živo, od ljudi do stoke i ptica, a kasnije je pobijena i većina ljudstva povorke da bi se spriječilo oskrvnuće Džingis kanovog groba, za posljednje se počivalište najvećeg vladara Euroazije, uprkos brojnim istraživačkim ekspedicijama zadnjih decenija, ne zna. U doba Džingis kanove smrti, njegovo se carstvo prostiralo od Žutog mora do Kaspijskog jezera.


Većina historičara se slaže u sljedećih nekoliko tačaka: Džingis kanovo osvajanje je bitno uticalo na oblik buduće ruske civilizacije i potonje kulture, jer su ruski carevi svoje "karijere" započeli kao mongolski vazali, a sistem orijentalnog despotizma je ucijepljen u rusko narodnosno biće ponajvećma u vijekovima provedenim u "tatarskom jarmu"; Evropa je krenula putem bujnog razvitka i ekspanzije uslijed više činitelja, no jedan od njih je zasigurno bilo slabljenje islamskog pritiska zbog mongolskog razaranja prednje Azije; paradoksalno, Džingis kanovo osvajenje sadašnjih područja Irana, Turkmenistana i dijela Iraka (što su nastavili njegovi unuci) dovelo je do konačne turkizacije većeg dijela srednje Azije jer su Mongoli, relativno malobrojni, uzrokovali seobu turkofonih naroda koji su činili dobar dio mongolskih jedinica; također, democid na velikom području od Irana do Mongolije je bitno odredio odnos snaga u budućnosti, nekad gusto naseljeni Afganistan i okolne zemlje su bile skoro depopulirane; isto, mongolska vlast je dovela do emancipacije i afirmacije iranskog duha u islamskoj civilizaciji, koji je postao dominantnim uključivši u svoju sferu uticaja cijelu Indiju; magnetska sila velikih religijskih civilizacija, posebno islamske i budističke, rastočila je mongolski sistem šamanskih vjerovanja i prakse, pa su se Mongoli izgubili u islamskoj i pravoslavno-kršćanskoj civilizaciji, dok su u samoj Mongoliji primili lamaistički budizam koji ih veže s Tibetancima. Među krajnje ironije phistorije spada činjenica da je mongolski narod, preci kojeg su prolili, po više procjena, više krvi no oba svjetska rata zajedno, prihvativši lamaistički budizam postao jednim od najmiroljubivijih naroda na planeti, i to narodom koji u svom narodnom vjerovanju poštuje Džingis kana kao Bodisattvu, ili božansko utjelovljenje samilosti i sućuti.

izvor:sok-terapija


Egipat

Drevni Egipat bio je civilizacija smještena uz donji Nil, pružajući se od Delte Nila na sjeveru pa sve do Džebel Barkala na jugu u vrijeme njegove najveće ekspanzije (15. stoljeće prije Krista). Održao se tri tisućljeća, od oko 3200 p.K. do 343 p.K., završavajući kada je perzijski car Artakserkso III. osvojio Egipat. Civilizacija je bila temeljena na navodnjavanju.
Velika Sfinga[/flash] nasuprot Kefrenove piramide u Gizi, Četvrta dinastija , (cca 2600 p.K. ili možda

220px-Egypt.Giza.Sphinx.02.jpg


Karta Drevnog Egipta


Map_Ancient_Egypt.png


Egipat je transkontinentalna nacija smještena uglavnom u Sjevernoj Africi, s Sinajskim poluotokom koji se nalazi u Aziji. Ima obalu na Sredozemnom moru, Crvenom moru, Sueskom zaljevu i zaljevu Aqaba. Graniči s Libijom na zapadu, Sudanom na jugu, i pojasom Gaze pod palestinskom upravom i Izraelom na istoku. Drevni Egipat je bio podijeljen na dvije države, poznate kao Gornji i Donji Egipat. Rijeka Nil teče prema sjeveru od južne točke do Sredozemnog mora. Nil, oko kojeg se okupila većina stanovništva Egipta, bio je žila kucavica egipatske kulture još od kamenog doba i kulture Naqada.


Područje oko Nila zvalo se Kemet ("crna zemlja"), ime je dobila po tamnoj zemlji nanesenu poplavnim vodama Nila. Pustinja je imala ime Dešret ("crvena zemlja")


Nomadski lovci-sakupljači počeli su živjeti uzduž Nila tijekom pleistocena. Tragovi tih ranih ljudi javljaju se u obliku rukotvorina uzduž nilskih terasa i u oazama. Do oko 6000 p.K. u dolini Nila se javilo organizirano ratarstvo i velike građevine.

Narod

Postoje mnoge teorije o porijeklu ranih Egipćana, ta je tema još uvijek protkana proturječnostima.


Egipatsko društvo bilo je spoj naroda sjevera i sjeverozapada Afrike sa narodima jugozapadne Azije. Nedavna istraživanja genetičara potvrđuju ovu teoriju, ali rasprave o toj temi još uvijek traju.


Egipatska kultura bila je izuzetno stabilna i mijenjala se vrlo malo kroz razdoblje od gotovo 3000 godina. To uključuje religiju, običaje, umjetničko izražavanje, arhitekturu i društvenu strukturu.


Povijest drevnog Egipta zapravo počinje s Egiptom kao ujedinjenom državom, što se dogodilo oko 3000 p.K. Narmer, koji je ujedinio Gornji i Donji Egipat, bio je prvi faraon; iako arheološki dokazi da je razvijeno egipatsko društvo postojalo i znatno prije toga: Preddinastijski Egipat.


U 10. tisućljeću p.K. uzduž Nila kulturu uzgajivača žitarica koji su koristili najraniji oblik srpova, zamijenila je kultura lovaca, ribara i lovaca-sakupljača koji su koristili kamena oruđa. Postoje i dokazi o ljudskim prebivalištima u jugozapadnom dijelu Egipta, blizu granice sa Sudanom, prije 8000 p.K. Klimatske promjene i/ili pretjerana ispaša oko 8000 p.K. počele su isušivati egipatske pašnjake, s vremenom oblikujući Saharu oko 2500 p.K.], pa su rana plemena selila prema Nilu gdje su razvili sjedilačko gospodarstvo i centraliziranije društvo. Postoje dokazi pastoralizma i uzgoja žitarica u istočnoj Sahari u 7. tisućljeću p.K. Do 6000 p.K. stari su uzgajali stoku i gradili velike građevine. Gradnja uz pomoć žbuke bila je u upotrebi od 4000 p.K.


Arheolozi često izlaze s različitim kronologijama drevnog Egipta, također će se često naći u istom radu navedeno više alternativnih kronologija. Iz ovog razloga može biti razlika između datuma koji su prikazani ovdje, i onih u ostalim člancima. Isto tako, često postoji i više varijanti pisanja imena. Egiptolozi obično dijele povijest faraonske civilizacije koristeći raspored kojeg je izradio Maneton u svome djelu Aegyptaica.

Periodizacija razvoja Egipatske države

Egipatskom su državom u najvećem dijelu njezine duge prošlosti vladale razne vladarske obitelji koje nazivamo dinastijama. Dinastije su se izmjenjivale na vlasti u razdobljima jačanja pojedinih gradskih središta i stoga ih ćesto nazivamo prema njihovim imenama. Tijekom četiri tisuće godina egipatske povijesti na vlasti se nalazilo više od 30 dinastija. Razvoj egipatske civilizacije dijelimo na sljedeća razdoblja:



Oporezivanje


Egipatski su vladari nametnuli različite poreze svome narodu. Budući da u to doba nije bilo nikakvog poznatog oblika valute, porezi su plaćani "u naturi" (robom ili radom). Vezir je nadzirao porezni sustav kroz državne odjele. Ti su odjeli morali svakodnevno podnositi izvještaje o količini raspoložive robe, kao i kolike je se ubuduće očekuje. Porez je bio plačan ovisno o zanatu ili dužnostima pojedinca. Zemljoposjednici su plaćali porez u žitu i ostalim proizvodima koje su uzgojili na svojoj zemlji. Obrtnici su plaćali u robi koju su proizvodili. Lovci i ribari plaćali su od onoga što je bilo ulovljeno u rijeci, močvari ili pustinji. Jedan član svakog kućanstva bio je obvezan platiti porez javnim radom, kopanjem kanala u radom u rudniku, nekoliko tjedana godišnje. No, bogatiji plemenitaši mogli su unajmiti siromašnijeg čovjeka da otplati njihov porez radom.


Jezik


Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Egipatski jezici

Jezik drevnog Egipta čini nezavisnu granu Afro-Azijske grupe jezika. Najsličnije su mu berberska, beja, te semitska grupa jezika. Najranijim pronađenim zapisima egipatskog jezika određeno je da potječu iz oko 3200.p.K., što taj jezik čini jednim od najstarijih i najduže bilježenih jezika. Znanstvenici svrstavaju egipatski u šest velikih kronoloških dijelova:

* Arhaički egipatski (prije 3000.p.K.)


Sastoji se od zapisa iz kasnog preddinastijskog perioda i ranodinastijskog perioda. Najstariji poznat dokaz egipatskog hijeroglifnog pisma pronađen je na keramičkim posudama iz Naqada


* Staroegipatski (3000–2000.p.K.)


jezik Starog kraljevstva(države) i prvog prijelaznog perioda. Zapisi u piramidama čine većinu zapisanoga u ovom stadiju jezika. Na zidovima elitnih Egipćana ima i autobiografskih zapisa koji predstavljaju staroegipatski. Jedna od njegovih bitnih karakteristika je utrostručenje ideograma, fonograma i determinativuma da bi se označila množina. Ukupno gledajući, ne razlikuje se mnogo od slijedećeg stadija..


* Srednjeegipatski (2000–1300.pK.)


Često se naziva i klasični egipatski, ovaj je stadij poznat po raznim pisanim dokazima u hijeroglifskim i hijeratskih rukopisa iz Srednjeg kraljevstva(države). Sadrži i pogrebne zapise na sarkofazima, mudrosne tekstove s uputama o načinu života u skladu s egipatskom filozofijom; priče koje opisuju pustolovine određenog pojedinca na primjer Priča o Sinuhe; medicinski i znanstveni tekstovi; i pjesničke tekstove u hvalu boga ili faraonaa, kao što je Himna Nilu. Pučki egipatski se već počeo razlikovati od pisanog jezika što je vidljivo u nekim hijeratskim tekstovima Srednjeg kraljevstva, ali klasični srednjeegipatski nastavio se zapisivati u službenom kontekstu još do duboko u kasnodinastijski period.


* Kasnoegipatski (1300–700.p.K.)


Zapisi iz ovog stadija javljaju se u drugom dijelu Novog kraljevstva(države), kojeg mnogi smatraju "Zlatnim dobom" drevne egipatske civilizacije. Postoji u velikom broju vjerskih i svjetovnih tekstova. Kasnoegipatski nije potpuno različit od srednjeegipatskog, budući da se mnogi "klasicizmi" javljaju u povijesnim i literarnim dokumentima u ovom razdoblju. Međutim, razlika između srednjeegipatskog i kasnoegipatskog veća je nego između srednjeegipatskog i staroegipatskog. Također bolje od srednjeegipatskog predstavlja jezik kojim se govorilo u Novom kraljevstvu i nadalje. Hijeroglifski pravopis dobio je, između kasnodinastijskog i Ptolomejskog razdoblja, golem broj novih slova (grafema)..


Pismo


Pismo.JPG


Narmerova ploča dugo je bila najstariji zapis hijeroglifima. Pronađena je tijekom iskapanja u Hierakonpolisu (današnji Kawm al-Ahmar) 1890-ih, a starost joj je određena na 3200 p.K. no novija istraživanja pokazuju da simboli na keramici iz Gerzeje, iz 4000 p.K., sliče tradicionalnim hijeroglifskim oblicima. 1998. tim njemačkih arheologa pod vodstvom Guntera Dreyera je, na iskapanjima kod Abydosa, otkrio grobnicu koja je pripadala preddinastijskom vladaru. U njoj su pronašli 3 stotine oznaka zapisanih proto-hijeroglifima, starost im je određena na oko 33.st.p.K.

Egiptolozi egipatsko pismo zovu egipatski hijeroglifi, oni su danas najstarije poznato pismo. Hijeroglifi su bili dijelom slogovni i dijelom slikovni. Hijeratski je kurzivna oblik egipatskih hijeroglifa a prvi puta se koristio za vrijeme prve dinastije (oko 2925.p.K.–oko 2775.p.K.). Demotski egipatski je pojam koji označava pismo i jezik koji je slijedio kasnoegipatskom. Koptski je jezik preživio u govoru do srednjeg vijeka, a danas ga koristi kršćanska manjina kao liturgijski jezik.


Počevši od oko 2700.p.K., Egipćani koriste piktograme da bi predstavili zvučne glasove – suglasnike i samoglasnike. Do 2000.p.K., koristilo se 26 piktograma da bi se opisalo 24 (koja su poznata) egipatska zvučna glasa.


Hijeroglifi su se prestali koristiti oko 4.st.n.e. Nakon 15.st.n.e. počeli su pokušaji da se hijeroglifi dešifriraju.

Kultura


300px-BD_Hunefer.jpg



Egipatske religije nastale su preuzimanjem vjerovanja egipatskog naroda od preddinastijskog razdoblja pa sve do pojave kršćanstva i islama u Grčko-rimskom razdoblju.


Sve životinje koje su, od Preddinastijskog razdoblja, prikazivane i obožavane u umjetnosti, pismu i religiji drevnog Egipta, bile su autohtone afričke životinje. To se promijenilo dolaskom Grčko-rimskog razdoblja. Jednogrba deva, koja je prvo pripitomljena u Arabiji, u Egiptu se pojavljuje početkom 2. tisućljeća prije Krista.


Hram je bio središte naselja starog Egipta. Služio je kao gradska vijećnica, sveučilište, knjižnica, kao i za religijske funkcije.


Religiozna priroda egipatske civilizacije utjecala je na njen doprinos umjetnostima drevnog svijeta. Mnoga velika djela drevnog Egipta prikazuju bogove, božice i faraone, koji su također smatrani božanstvima. Umjetnost drevnog Egipta je općenito obilježena idejom reda.


Mumije i piramide koje su pronađene i izgrađene izvan drevnog Egipta pokazuju utjecaj vjerovanja drevnog Egipta na druge prapovijesne kulture. Jedan od načina širenja njihovog utjecaja bio je i put svile. Neke od država s kojima je drevni Egipat bio povezan bile su Nubija i Punt na jugu, Egejska i drevna Grčka na sjeveru, Levant i druga područja na Bliskom Istoku, i Libija na zapadu.


56201.jpg

izvor:sok-terapija


F E N I Č A N I

1620732511.jpg
images


Feničani su jedan od najzanimljivijih naroda zabilježenih u povijesti. Oni su zapamćeni kao najbolji brodograditelji i najveći trgovci u povijesti, a ono što su nam ostavili kao ostavštinu zaista je veličanstveno. To je, na prvom mjestu, alfabetsko pismo koje se pojavilo u 12. stoljeću prije Krista kao jednostavnije i lakše za pisanje trgovačkih računa, a koje je, preko grčke kulture, došlo i do nas. Oni su i prvi bojali tkaninu u boju purpura i to je dugo ostala boja kraljeva i kraljevskih obitelji. Feničanske države nastaju početkom drugog tisućljeća prije Krista.

Prvi veliki gradovi su Ugarit i Biblos, a kasnije nastaju i Sidon i Tir. Ipak, svi ti gradovi bili su pod vlašću mnogo jačih država kakve su egipatska i hetitska. Nered koji je nastao naletom pomorskih naroda u 12. stoljeću prije Krista doveo je do povlačenja ovih sila, a nastaju neke nove države. Fenicija svoj vrhunac dostiže u doba Hirama I., kralja Tira koji je stvorio carstvo nikad do tada zabilježeno, pravo pomorsko-trgovačko carstvo.

Istočna obala Mediterana domovina je ovog čuvenog pomorskog naroda.

Feničani su dobili ime po ljubičastoj boji koju su proizvodili. Grci su ih nazvali Phoiniki - Φοινίκη ili ljubičasti. Malo je poznato o Feničanima. Nađeno je nekoliko njihovih natpisa. Bili su odlične knjigovođe. Zna se da su imali svoju književnost ali njihove knjige nisu opstale. Oni sebe nisu zvali Feničanima, već Kenaani (Kinaani) ili Sidoncima, po Sidonu, jednom od njihova dva najvažnija grada, koji je ležao sjeverno od Tira.

Jezik


Nekoliko pomaka feničkog jezika, koji su se sačuvali, nalaze se u komediji Plauta, rimskog komediografa iz 3. stoljeća. Neka lica te komedije govore prostim feničkim narječjem. Isto tako u modernom djelu nailazimo na odlomke čudnovatog i nerazumljivog jezika, umetnute tu i tamo, da bi kod publike izazvali smijeh na račun malog posrednika, trgovčića, koji je doputovao iz daleka, a pripada jednom dijelu ljudske zajednice, koji nikad nije bio popularan.

Trgovina


20100323015644%21PhoenicianTrade.png


Feničani su
proizvodili purpurnu boju visoke kvalitete, kojom su bojili tkanine i tajnu proizvodnje sebično čuvali. Boja se dobivala iz vrsta školjki, a cijena haljina je bila toliko visoka da su ih mogli kupiti samo najbogatiji.

Feničani su
trgovali rezbarijama i staklom te ih razmjenjivali sirovinama bjelokosti, zlatom, dragim kamenjem i metalima. Trgovačke luke bile su Tir, Beritus (današnji Bejrut) i Kartaga. Feničani su bili pomorski torbari starog svijeta.
Bili su radini, lukavi, okretni i bistri, ali nisu imali ni najosnovnijeg pojma o ugodnim vrlinama kao što su poštenje ili čestito poslovanje.
Vinca_Fenicani.jpg

Oni su ostavili alfabet pomoću kojeg možemo sačuvati naše misli i današnje znanje u korist budućih pokoljenja. Ljudi su često navodili tu činjenicu kao dokaz, da su Feničani imali interesa za uzvišenije stvari života. Pismo je bilo praktično pomagalo za olakšanje poslovnih transakcija. Feničani, kao i stanovnici njihove najvažnije kolonije, Kartažani, bili su poslovni ljudi, bavili su se nepopularnom granom trgovine, posredništvom, od srca su ih prezirali ljudi, s kojima su dolazili u dodir.
Pretpotstavlja se da su kroz nekoliko stoljeća imali monopol na trgovinu robljem u istočnom dijelu Sredozemnog mora, a to ih nije činilo popularnijima. To potvrđuju gole klisure, koje pokazuju mjesto, gdje je nekad stajala Kartaga.

Brodogradnja i pomorstvo


Fenićane se smatra prvim mediteranskim narodom, koji je počeo graditi lađe podobne za plovidbu. Oni su stvorili novi tip lađe, koji se kasnije upotrebljavao isključivo za ratne svrhe. Čamci Egipćana bili su skoro isto toliko široki kao i dugi, a piroge Babilonaca bile su cilindrična oblika, puke košare obložene blatom. Mogle su se upotrebljavati kao ratni brodovi, ali u suštini to su bile trgovačke lađe. Feničani su pak sasvim napustili stari uzor.

Gradili su sasvim duge i uske brodove, koji su uslijed toga bili mnogo brži nego bačvaste lađe
, u kojima su njihovi susjedi sporo plovili duž obala svojih širokih rijeka. Konkretnog dokaza, kojim bih potkrijepili ovu tvrdnju nema. Postoji velik broj slika egipatskih i grčkih i rimskih i kretskih lađa, ali osim nekoliko komada kovanog novca i par asirskih skulptura nema ništa, što bi dalo detaljnu sliku feničke ili kartaške trgovačke lađe. No, okolnosti govore njima u prilog.

images


Oni su
osnovali kolonije u svakom dijelu Sredozemnog mora. I Cadiz u Španjolskoj, i Marseille u Francuskoj, i većini gradova na Sardiniji i Korzici, i Kartaga na sjevernoj obali Afrike, sve su to bile feničke naseobine mnogo prije nego što su pripadale Grcima i Rimljanima. Imamo pouzdanih dokaza, da su Feničani prošli kroz Herkulove Stupove (moderni Gibraltar) mnogo prije nego se tko drugi odvažio na tako dalek put.
Ima isto tako vjerodostojnih dokaza, da su plovili do Scilly Islands, na jugu Engleske, i tamo mijenjali mediteransku robu za kositar iz Cornwalla. Interesantno je, da im, nikad nije bilo dopušteno stupiti na englesko tlo, jer su uživali vrlo loš ugled. Velšani su radije s njima trgovali na neutralnom (i po svoj prilici nenastanjenom) zemljištu. Inače bi njihovi poslovni prijatelji iz daleke zemlje, kao zaključak poslovanja, oteli njihove žene i kćeri, da ih zatim prodadu trgovcima robljem u Africi, Španjolskoj i Siriji.

images


Plovili su dalje od maglovitog carstva nepoznatih otoka Sjevernog mora. Pretpostavlja se da su plovili do Baltika. Baltičko more je u staro doba bilo prava riznica za svakog poduzetnog trgovca. Baltik je bio domovina smole, koju su rimske gospođe upotrebljavale za bojenje kose. Kad je crvena kosa već jednom bila u modi, svaka je rimska matrona morala bojiti kosu. Stoga su najstariji trgovački putevi, koji vode iz sjevernog dijela Europe u južni, bili oni kojima su išli torbari s tovarima jantara na leđima. Feničani se nisu zaustavili na Baltiku.

Herodot priča o feničkoj mornarici, koju je egipatski faraon Nek II. iznajmio za put oko cijele Afrike, i prema tome bi fenički moreplovci bili uživali u pogledu na Table Bay dvadeset vjekova prije nego što je Vasco da Gama dao ovom kraju današnje ime Rt Dobre Nade.

Poznato je da su Kartažani, koji su bili samo fenički kolonisti, istražili zapadnu obalu Afrike sve do Rta Blanco, tisuću i pet stotina milja južno od Gibraltara, i da su osnovali više trgovačkih središta u onom kraju. Oni su također otkrili i Kapverdske otoke, tisuću i sedam stotina godina prije no što su se Portugalci pojavili na pozornici. Feničani ne bi mogli sve to postići još u vrijeme, kad se Grci nisu počeli ni kretati, da nisu imali neku bolju vrstu lađe, i to ne na vesla nego na jedra, jer nikako se nije moglo prijeći one udaljenosti samo pomoću ljudske pogonske snage.
Malo ima podataka kako su bile opremljene feničke lađe na ovim putovanjima.
Čini se, da su Feničani u početku bili zadovoljni s onim čudnovatim jarbolom, koji je poznat iz egipatskih slika, a koji je sličio na izvrnuto slovo V. Budući da su oni redovno plovili u smjeru vjetra (pojam o krstarenju protiv vjetra je sjevernjački izum mnogo kasnijeg datuma), takav jarbol je bio posve dovoljan za njihove potrebe, iako nije mogao biti tako pouzdan kao jarbol napravljen iz jedne grede. Ponekad su upotrebljavali dva jedra i to jedno s lijeve, a drugo s desne strane križa na jarbolu. No slike mnogo novijeg datuma, slike kasnije rimske ratne lađe, sagrađene po originalnom feničkom uzoru, pokazuju, da su oni postepeno napustili dvostruki jarbol za obični. I dalje su ostali kod četvrtastog jedra, ali su katkad znali podići mali jarbol s jedrom na prednjem dijelu broda, da bi mu tako povećali stabilnost i olakšali upravljanje.

fenicani.jpg


Feničani su
poznavali sidro. Tako kapetan nije morao više izvlačiti svoju lađu na suho poslije sumraka, već je mogao ostati na bilo kojoj točci vode, pod uvjetom da je vrijeme bilo prilično mirno i more dosta plitko za usidrenje. Nisu poznavali čelična ili brončana sidra. Umjesto toga služili su se teškim stijenama ili vrećama od životinjskih koža koje bi ispunili kamenjem.
Ima jedan otsjek života na brodu, o kojemu bismo rado znali nešto više, to jest, kako su ovi davni moreplovci mogli nositi dovoljno hrane i pitke vode za tako duga putovanja? Dok su ostajali na Sredozemnom moru, s njegovim prikladnim lukama, oni su se po potrebi mogli iskrcati da prirede jelo i nabave svježe pitke vode. No pitanje je postajalo teže izvan gibraltarskih vrata i duž zapadne obale Afrike, gdje se i danas sva roba prevozi na obalu pomoću naročitih čamaca (lighter), jer uopće nema luka. Ali moramo se sjetiti, da su Feničani, kao sve semitske rase te kao moderni Arapi i Berberi, bili vrlo umjereni u svojim dnevnim potrebama .
Pregršt urmi ili suhoga grožđa bila je prosječnom mornaru dovoljna hrana za dvadeset i četiri sata. A od lončara istočnog Sredozemnog mora uzimali su posude za pitku vodu, dok vinogradari Cezarove Galije nisu iznašli bačve, koje su skoro dvije tisuće godina bile jedino sredstvo, pomoću kojega su naši pomorci u prošlosti mogli prevoziti vino, pivo, rakiju i vodu.
Putovanja su bila duga i dosadna, koja su često trajala godinama, ovi davni moreplovci nisu tako teško osjećali . Osim toga bilo je onih brojnih igara slučaja, koje su isto tako dio broda, koji dolazi iz Orijenta, kao i brodski štakori. Kad je putovanje bilo završeno, dijelio se plijen i onda je slijedilo nekoliko nedjelja burnog života i ljubavi i kockanja u krčmama domaće luke. I tad opet natrag na tvrdu dasku brodske palube, na put u Taršiš ili Beirut po one cedre s Libanonske gore, koje je njihov susjed kralj Salamun trebao za gradnju hrama u malom gradu feničkog zaleđa, a koje je trebalo u nizu divovskih splavova povući do Jafe. Ili je trebalo otploviti u maglom pokrivena sjeverna mora, gdje su neukroćeni divljaci imali vrlo dragocjenu kovinu, poznatu pod imenom kositar.

VF

Leptis Magna, Libija


Biserom rimskog carstva s impresivnim zgradama, tržnicom i lukom, nazivao se i grad Leptis Magna na libijskoj obali istočno od Tripolija. Grad su utemeljili još Feničani, a u rimske je ruke pao nakon Punskih ratova. Budući da je sagrađen na pjeskovitom tlu, velik dio grada je sačuvan, a osim po iskopinama i predivnoj obali, Leptis Magna poznat je i kao rodni grad okrutnog cara i reformatora Septimija Severa.

Biblos63.jpg


Biblos, Libanon: 5000 prije Krista


Biblos su osnovali Feničani i nazvali ga Gebal, a Grci koji su uvozili papirus iz grada nazvali su ga Biblos, iz te je riječi izveden i naziv Biblija. Glavne turističke atrakcije su fenički hramovi, dvorac Byblos i crkva Svetog Ivana Krstitelja.

liban-sidon-8066.jpg


Sidon, Liban


Jedan od dva najvažnija feničanska grada, Sidon, postoji i danas, u Libanu i važan je komercijalni centar

izvor:sok-terapija
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849


H U N I

huns.jpg


Huni su narod mongolsko-turkmenskoga porijekla (?), nomadi i vrsni konjanici. 350. su godine uništili državu barbara Alana, a 375. pod vodstvom Balamira prodiru u Europu kroz Vrata naroda i potiču seobe barbarskih plemena prema granicama Rimskoga carstva - to je početak seobe naroda. Napadaju teritorije Ostrogota i Vizigota i poražavaju ih. 434. g. vlast nad Hunima preuzima Atila, Bič božji, i ujedinjuje njihova plemena, stvarajući tako moćno carstvo koje se prostiralo od Karpata do Podunavlja. 451. godine Huni se bore protiv rimskog vojskovođe Flavija Aecija u bitci na Katalunskim poljima (Galija). Aecije pobjeđuje, ali dopušta Atili da se povuče jer ga vidi kao moguću pomoć protiv Germana. 452. Huni međutim napadaju sjevernu Italiju i zauzimaju Akvileju, no razvoj carstva zaustavljen je 453. Atilinom smrću. Tada se oni i povlače iz Europe i dalje miješaju sa Turcima (=Bugari), Germanima i Avarima.

385px-Hunnenwanderung.png


Podrijetlo

Još i danas se brojni znanstvenici prepiru oko hunskog podrijetla. U 18. st. Joseph de Guignes je identificirao Hune sa nomadskim ratnicima koji su se zvali Xiongnu, a poznavali su ih u drevnoj Kini.
Današnje teorije sadrže brojne elemente, a jedan od elemenata je i ime Hun koje je u početku opisivalo vladajuću skupinu nomadskih ratnika iz središnje Azije, najvjerojatnije današnje Mongolije, koji su vjerojatno bili u srodstvu, ili sjedinjeni sa nomadskim narodom Xiongnu koje su porazili Kinezi, te su oni najvjerojatnije bili prisiljeni krenuti zapadnije, naposlijetku osvajajući Europu 200 godina kasnije. Ali nema dovoljno dokaza o tome što se događalo sa tim nomadskim narodima od vremena kada su napustili Kinu do vremena kada su se pojavili u Europi. Jedan od dokaza koji povezuje Hune sa nomadima Xiongnu, jest činjenica da srednjoazijski izvori prevode Hune kao Xiongnu a Xiongnu kao Hune.

Povijest

Nakon što su uništili državu Alana, pod vodstvom Balamira prodrli su u Europu kroz vrata naroda i potakli seobu naroda. Uskoro su uništili Ostrošotsko kraljevstvo i unijeli veliku paniku u Europu.
Oko 430.g. Rua je postao kralj hunske konfederacije. Sklopio je savez sa Rimskim vojskovođom Flavije Aecijem te mu pomogao u bitci za dominaciju na Zapadu. Rua je bio vrlo ambiciozan, te se spremao na veliki osvajački pohod protiv Istočnog Rimskog Carstva. Planovi su mu propali jer je uskoro umro, ostavivši svoje nećake Atilu i Bledu za naslijednike. Rimljani nisu ni slutili da će prava opasnost tek uslijediti.
Bleda i Atila su podijelili svoje carstvo na dva odvojena dijela, ali su ga uvijek držali kao jedno. Uskoro je Atila uspio prisiliti vojno oslabljeno Istočno Rimsko Carstvo da potpiše sporazum sa Hunima, priznajući hunsku nadmoć. Taj je sporazum donekle pokušao iskoristiti Istočnorimski car Teodozije II. sagradivši velike zidine oko carske prijestolnice u Carigradu. Mir nije dugo potrajao, budući da je rimski biskup Marg prešao Dunav kako bi opljačkao Hunske grobove, u čemu je i uspio, ali je tim činom razbijesnio Hune što je rezultiralo novim sukobima Huna i Rimljana.

220p.jpg


Atila, Bič Božji

Huni su uskoro nahrlili na Istočno Rimsko Carstvo. Car Teodozije je bio praktički bespomoćan budući da su u isto vrijeme Vandali u sjevernoj Africi osvojili rimski grad Kartagu te su se istovremeno odvijali ratovi Rimljana sa Perzijancima. Huni su ubrzo osvojili brojne gradove na njihovu putu do Carigrada. Kratkim primirjem 441.g. Huni su nakratko zaustavljeni. Međutim već 443.g. sukobi su se nastavili kada su Rimljani Hunima odbili plaćati danak. Huni su pod vodstvom Atile, kojega su kršćani nazivali Bič božiji, došli do Carigrada i pokorili carsku vojsku, ali nisu uspijeli osvojiti prijestolnicu Ističnog Rimskog Carstva, budući da nisu imali dovoljno dobre opsadne sprave koje bi im omogućile osvajanje golemih Carigradskih zidina. Atilina se barbarska vojska ubrzo povlači u unutrašnjost svog carstva a Bleda uskoro umire, ostavivši Atilu jedinim vladarem Huna. Ova hunska pobijeda nad Rimljanima bila je tek početak njihove prave moći.

Postavši prvim vladarom Huna koji je imao definitivno svu moć, Atila je nastavio pljačkati i paliti sve na svom putu. Preživio je i opis njegove invazije koji govori da je hunska nacija postala toliko snažna, da je više od sto gradova osvojeno a sam Carigrad je bio pod velikom opasnošću te je mnogo ljudi pobijeglo iz grada a mnogi su ubijeni, tako da se mrtvi više nisu mogli brojati.

U Carigradu su Rimljani hunskom vojskovođi Ediku obećali veliko bogatstvo i slavu, ako sudjeluje u uroti protiv Atile, ali je ovaj, stigavši do hunskog kralja, izdao Rimljane za pokušaj Atilina ubojstva. Rimljani su se vratili u Carigrad, ne sluteći da su izdani. Saznavši da je urota otkrivena a jedan od urotnika Bigal, zarobljen, car Teodozije je odlučio sklopiti primirje. Zanimljivo je da je Atili i Hunima plaćanje danka bilo draže od rata a razlog je vjerojatno taj da je Hunima danak a ne osvojen teritorij, bio najveći simbol nadmoći.

Iako su Huni dotada bili većinom u dobrim odnosima sa Zapadnim Rimskim Carstvom dok su ratovali sa Istočnim, to se uskoro promijenilo. Dobri odnosi su većinom bili prisutni zbog Flavija Aecija, vojskovođe Zapadnog Rimskog Carstva sa kojim su Huni bili prijatelji još od Atilinog ujaka Rue. Mnogi povjesničari tvrde da je jedan od razloga zaoštravanja odnosa između dvaju carstava taj što je Vandalski kralj Gaizerik Atili ponudio pomoć u borbi protiv Vizigota u Galiji te je to dovelo i do sukoba sa Rimljanima u Zapadnom Rimskom Carstvu i Atile. Ali postoji i drugi motiv; Honoria, problematična sestra zapadnorimskog cara Valentinijana III., poslala je pismo Atili u kojem ga je zamolila da joj pomogne izbijeći brak sa rimskim senatorom Herkulanom na koji je možda bila prisiljena.


honoria.jpg

Honorija, Atilina žena

Honorija možda nije htijela time zaprositi Atilu, Atila je pismo protumačio kao molbu za ženidbu, na što je pristao te zatražio pola Zapadnog Rimskog Carstva kao miraz. Kada je car Valentinijan otkrio Atilin plan, odbio je predati svoju sestru Honoriju i dio svoga carstva. Carev je postupak hunski kralj iskoristio kao izgovor kako bi napao Galiju. Istovremeno je istočnorimski car Teodozije umro a novi car Marcijan koji ga je naslijedio, odbio je plaćati danak Hunima.
Budući da nije mogao istovremeno napadati istok i zapad, Atila je krenuo na zapad prema Galiji, paleći i rušeći brojne gradove. Uvidjevši sa kakvom je opasnošću Zapadno Rimsko Carstvo suočeno, rimski je vojskovođa Flavije Aecije bio prisiljen sklopiti savez sa Vizigotima, narodom koji je najviše mrzio.
7. Travnja Huni su osvojili i spalili grad Metz te nakon toga krenuli prema Orleansu, gdje su na putu prema gradu bili iznenada zaustavljeni, kada je Atila ugledao da se na obzorju pojavila sijedinjena vojska Vizigota i Rimljana te je bio prisiljen krenuti prema Katalaunskim poljanama, gdje će se 20. Lipnja 451. g. dogoditi jedna od najodlučnijih i najvažnijih bitki u povijesti.
Ova se bitka često prikazuje kao sukob Huna sa Rimljanima, ali su u stvarnosti obje strane bile vrlo multinacijonalne. U skladu sa hunskim običajima, Atila je naredio da se pregledaju organi žrtvovane životinje rano ujutro prije bitke. Prorečeno je da će Hune zadesiti katastrofa a jedan od suparničkih vođa biti će ubijen. To se i dogodilo, budući da su idućeg jutra Vizigoti otkrili da je njihov vođa Teodorik poginuo.
Iako je imao prednost Flavije Aecije je odlučio da Hune ne uništi u potpunosti, jer ako bi to učinio, bojao se da bi Vizigoti mogli prekinuti njihov sporazum te postati još veća prijetnja. Tako je nagovorio Vizigote da se povuku i time omogućio Hunima i Atili da pobijegnu sa bojnog polja. Ishod ove bitke je u ustvari bio neodlučan, budući da su obje strane pretrpile velike gubitke, ali se uglavnom smatra pobjedom Rimljana i njihovih saveznika jer se uvidjelo da Atila nije nepobjediv te je njegov juriš i osvajački pohod na Galiju zaustavljen.

Atila se povukao, ali je uskoro poveo svoje vojnike u osvajanje Italije. 452.g. zauzeo je i opljačkao brojne gradove, pod izgovorom da je došao po Honoriju. Akvileju je uništio i šrušio do temelja a legenda govori kako je otišao toliko daleko, da je čak sagradio utvrdu na vrhu brda, kako bi gledao kako grad gori te je na taj način utemeljio grad Udine.

Car Valentinijan je pobijegao iz Ravenne u Rim a njegov je vojskovođa Flavije Aecije ostao na licu mijesta, ali nije imao dovoljno snažnu vojsku da započne bitku. Rimljani su bili zatečeni iznenadnom hunskom invazijom pa su brzo pokušali sklopiti mir poslavši izaslanstvo sa svojim najboljim diplomatima koji su uključivali PapuLeona I. i prefekta Trigencija.

Hunska invazija Italije


Checa-HunCharge.jpg


Iako nije sigurno kako su se pregovori odvijali, sigurno je to da su se nakon njih Huni povukli iz Italije, najvjerojatnije zbog epidemije koja ih je poharala.
Nakon što su se vratili u nizine Mađarske, koje su bile sjedište hunskog carstva, Atila je pripremao napad na Carigrad, ali taj pohod i daljnji razvoj svojega carstva je prekinut njegovom smrću. Tradicionalan opis njegove smrti je napisao antički povjesničar Prisko, koji govori da je veliki hunski vođa umro od izljeva krvi u mozak tijekom njegove prve bračne noći sa mladom Ildiko, koja je najvjerojatnije bila germanskog podrijetla. Alternativna priča o njegovoj smrti je nešto drukčija a govori kako je Atilu ubila njegova žena, vjerojatno na poticaj Istočnorimskog cara Marcijana. Pravu istinu vjerojatno nikada nećemo znati, ali ono što je sigurno jest da su hunski vojnici, nakon što su otkrili mrtvo tijelo svojeg vođe, počeli rezati svoju kosu te probadati i ranjavati svoje lice i tijelo mačevima. Smrt najvećeg od svih ratnika nije bila oplakivana plečem žena, već krvlju ratnika. Legenda govori da je pokopan u trostrukom sarkofagu od zlata, srebra i željeza ispod riječnog korita a oni koji su ga pokopali i znali gdje se grob nalazi bili su ubijeni kako bi točna lokacija ostala tajnom.
Krvoločnog je Atilu naslijedio njegov stariji sin Ellak koji nije bio niti približno sposoban da održi prije osvojena područja i golemo carstvo na okupu. Drugi su Atilini sinovi iskoristili situaciju i započeli borbu oko podijele Atilina naslijeđa. Usred svega toga, Huni su oslabili te su ih naposlijetku porazili Gepidi pod vodstvom Ardarika u bitci kod dugo neidentificirane rijeke Nedao 454 g. gdje je Atilin sin Ellak poginuo. Arheologija je utvrdila lokaciju bitke tek 2007. Smrću Atilina sina Dengizika, posljednjeg hunskog kralja, Huni se povlače prema Aziji, gdje nestaju u vjetrovima, isto tako kao što su se i pojavili.
Mnogi su narodi kasnije tvrdili da potječu od Huna, te da su njihovi etnički i kulturni naslijednici. Mađari i Bugari su često smatrali sebe Atilinim naslijednicima. To je i moguće, budući da su se Huni nakon raspada njihovog carstva najvjerojatinije razmješali sa drugim narodima.


attila.jpg



Društvo i način života



Arheologija nam danas malo pomaže u otkrivanju Huna, ali potvrđuje činjenicu da su cjenili lijep nakit koji su pokapali sa svojim mrtvima, budući da su arheolozi otkrili bogate grobne priloge, što se rijetko pronalazi među barbarskim grobovima.

Prema Rimljanima Huni su jeli, spavali i živjeli na konjima te bi zadobivali vrtoglavicu kada bi stali na zemlju. To je vjerojatno i uveličano, ali sigurno dokazuje kako je Hunima, za razliku od Europljana u to vrijeme, konj bio neizmjerno bitan u njihovu životu. U stepskim područjima u kojima su živjeli konj je bio neizmjerno bitno prijevozno sredstvo. Također su im konji bili vrlo važni u lovu, bogatstvu i preživljavanju te prije svega ratnim osvajanjima. Zbog njihovog nomadskog načina života Huni su bili neprekidno u pokretu, svake noći tražeći novo mjesto na kojem bi zastali. Sto god bi im se našlo na putu, bilo da je to bilo naselje ili nešto drugo, oni bi uništili.


images

TATAR BIFTEK - smatra se da su Huni drtžali meso pod sedlom dok ne bi bilo dovoljno prešano da ga tako živog pojedu, te je Tatar biftek njihovo jelo.

Huni - ratnički narod


images


Nisu poznavali pismo i nisu gradili gradove od kamenja. Umjesto toga su koristili tkaninu i drvo. Kako bi im ratnici izgledali što zasatrašujuće, deformirali su im izgled povezivanjem glave dok su još bili djeca. Generacijsko nasljeđivanje im nije ništa značilo, budući da su nove vođe birali prema njihovoj borilačkoj i ratničkoj vještini. Hunima nije uopće bili stalo do toga što su drugi mislili o njima te su se ponosili time što su bili siromašni.
Hranili su se korijenjem divljih biljaka i polusirovim mesom koje bi čuvali ispod svojih sedla. Mogli su koristiti samo grubi lan i kože za odjeću koju su nosili sve dok im se nije raspala a bila je poderana. Takva pohabana odijeća im je činila izgled još strašnijim.


images


Budući da su njihovi vladari imali veliki interes za pljačkanjem, uništavanjem, osvajanjem i zlatom, možemo zaključiti da su moć i blagostanje bili usko povezani. Upravo su visoki dužnosnici i činovnici bili oni koji su nakon uspješnog ratnog pohoda pridobili najviše ratnoga plijena koji je bio bitan za osiguravanje visokokih društvenih položaja. Carstvom je upravljala skupina činovnika koje je odabrao vladar ili je služba bila naslijeđena. Oni su služili poput administratora ili zapovjednika koji je imao vlast nad malom vojskom. Budući da su talentirani i sposobni činovnici bili rijetki, nije bila rijetkost da su kraljevi pokorenih zemalja često zapošljavani u toj službi. Većim dijelom su ti podređeni kraljevi bili vrlo odani hunskom kralju.
Poput drugih stepskih naroda, daleko najveći je dio hunske vojske činilo konjaništvo a hunski su se ratnici oslanjali na pokretljivost, spretnost i brzinu njihovih konja te prodornu snagu njihovih lukova i strijela. Bili su prirodni ratnici koji su jahali konja i gađali strijelama cijelog svog života. Na bojnom polju bi se oslanjali na brzi juriš kojeg je slijedila kiša strijela ispaljenih iz njihovih lukova.
Na takve brze taktike Europljani nisu bili navikli, pa nisu imali prednost. Velikaši su uglavnom nosili tijelesni oklop za razliku od običnih ljudi koji uglavnom nisu imali ništa slično, ali su svi imali štitove. Uz lukove i strijele Huni su koristili mačeve, koplja i druga rijetka oružja kao što je laso. Često bi krenuli konjima u suprotnome smjeru od neprijatelja a tijelima bi se okrenuli te počeli ispaljivati strijele. Vojska se sastojala od otprilike 30 000 vojnika. Nije bila rijetkost da su u nju, uz Hune koji su bili na čelu, bili i drugi barbarski narodi.
Hunima su vladali kraljevi koje je vrlo teško upisati u kraljevsku listu budući da o Hunima znamo malo te nemamo mnogo informacija. Huni su prije Atile bili konfederacija te nisu imali jednog definitivnog vladara. Vjerojatno je Atila bio jedini vladar koji je uspostavio potpunu i cijelovitu kontrolu i upravu nad Hunima.


Lista hunskih kraljeva:


Kama Tarkhan (?)
Vund (c. 370.)
Balamber (c. 375.)
Alyphi (c. 370.-c. 390)
Uldin (c. 390.-c. 411.)
Donat (?-412.)
Karton (c. 411.)
Oktar (?)
Rugila (c. 432.)
Bleda (c. 437.-c. 444.)
Atila (c. 437.- 453.)
Ellak (453.-c. 455. )
Tuldila (c. 457.)
Dengizik (c. 460.-463.)

Jezik


Jezik kojim su se ovi strašni ratnici služili je već odavno izumro. Zapisa toga jezika ima iznimno malo a njegov je odnos sa drugim jezicima predmet rasprave. Mnogi drže da je on bio Altajski jezik, koji je u srodstvu sa današnjim Kuvaškim jezikom. Neki smatraju da su Huni govorili i tzv. r i l tip Turskog jezika.

Religija i pogrebni običaji


Njihova vjerovanja su donekle misteriozna. Rimski je povjesničar Amijan Marcelin iz 4. st. tvrdio da Huni nisu bili vezani nikakvim štovanjem religije ili praznovjerja, ali njegovim se izjavama suprotstavljaju brojni drugi izvori toga vremena. Oni čak nude neke dokaze o vjerovanjima Huna.

Jedini sistematski opis je napisan u armenijskim kronikama Mojsija Daskhuranki iz druge polovice 7. st. koji govori kako su Huni koristili konje kao spaljene žrtve pri štovanju boga kojeg Mojsije naziva nekim "gigantskim brutalnim čudovištem". Također su prinosili žrtve vatri i vodi te određenim bogovima puteva i mjesecu te svim stvorenjima koje su oni smatrali neobičnim i jedinstvenim. Mojsije je veliku pozornost posvetio hunskim pogrebnim običajima koji su bili vrlo neuobičajeni. Udarali su u bubnjeve, žviždali preko trupla, rezali dijelove svojih tijela te se goli borili mačevima. Prije nego što bi pokopali tijelo, ako je pokojnik bio osoba visokog položaja, naricatelji bi jahali oko mrtvačkih nosila, galopirajući. Tijelo bi se stavilo u lijes i pogrebni banket bi prethodio ukopu. Bio je običaj da uzvanici stave dragocjenosti u grobnice. Atila je pokopan tijekom noći, u tajnosti, a oni koji su ga pokopali su ubijeni. Neki smatraju da je to učinjeno kako bi lokacija grobnice ostala tajna. Naime, moguće je da se izvršilo ljudsko žrtvovanje.
Potvrđena je i prisutnost haruspeksa koji su gatali iz utroba životinja. U večini aspekta, čini se da je hunska religija bila šamanska i totemska iako nema pisanih izvora koji to izravno potvrđuju.

Naslijeđe


Huni su nekada bili narod kojeg su se bojali i plašili svi njihovi neprijatelji. Često se broj ratnika u njihovoj vojsci uvečavao kako bi se ukazalo na njihovu surovost i okrutnost.

Nakon Atiline smrti, njegovi su sinovi željeli prigrabiti što više moći i slave svaki za sebe samog. Nisu imali tehnike i sposobnosti da vladaju i održe svoje golemo carstvo, koje se protezalo od Kavkaza do Rajne i bilo tada največe i najsnažnije u Europi, na okupu. Nisu bili zadovoljni zajedničkom vladavinom te je to pridonijelo podjelom carstva na dva dijela kojima su vladala dva Atilina sina. To je doprinijelo i skoroj propasti carstva. Praktički Atilu, njegovo carstvo nije moglo nadživjeti, a to je za Hune značilo njihovo povlačenje i nestanak iz povijesti.
U Zapadnoj Europi, Huni nisu postigli ništa više od premještanja barbarske moći. Gote su potjerali zapadno i pomogli u stvaranju grada Venecije, koju su osnovali izbjeglice iz gradova poput Akvileje koje su Huni razorili tijekom njihova pljačkanja po Sjevernoj Italiji.
Zbog toga su zapamćeni kao najstrašniji od svih barbarskih grupa koje su doprinjele padu Rima te su opisani kao okrutni i barbarski. Sasvim su suprotni trag ostavili u Istočnoj Europi, gdje su u državama poput Mađarske i Bugarske Huni i Atila postali heroji i simboli hrabrosti i moći. Mađarska dinastija Arpadovića i bugarski carevi čak su tvrdili da su njihovi direktni potomci.

slika1-1.jpg


Bili Atila i njegov narod beskrupulozni barbari ili narod hrabrosti i snage, Huni će uvijek ostati zapamćeni po svojoj okrutnosti i hrabrosti svojih vojnika. Iako su nestali, njihov je utjecaj i danas vidljiv diljem Europe.
izvor:sok-terapija
 
Član
Učlanjen(a)
03.01.2011
Poruka
1.573
U prilogu je data tabela genetskih istrazivanja izvrsena od strane sljedecih instituta i institucija:

- Instituta za antropoloska istrazivanja, Zagreb
- Medicinskog fakulteta, Skopje
- Klinicki centar, Beograd
- Estonski Biocentar pri Tart Univerzitetu
- Medicinski Univerzitet, Pristina
- Medicinski Fakultet, Tuzla
- Klinicka bolnica „Bijeli Brijeg“ Mostar
- Dom Zdravlja, Zagreb
- Skola medicine, Edinburg, Skotska

Kako bi rezultati bili najblizi onima na terenu, uzorci su sajluplani i testirani u svim gradovima bivse Jugoslavije.
Bosnaci i Hercegovci ovdje nisu prikazani kao tri etnicke grupe, nego kao cjelokupno stanovnistvo uopce.
Moze se predpsotaviti da je stanovnostvo velikog dijela Dalmacije i Crne Gore jednakog genetskog koda kao i Hercegovci.

Napomena:
Grupama su data nacionalna imena (Turci, Iliri, Huni, Slaveni, Kelti, Praljudi i Romi) prema tome kako ih najlakse raspoznajemo. U istrazivanjima instituta umjesto, na primjer Turci, pise: ova je grupa (J) anatolskog porijekla i najvjerovatnije je sa Osmanlijama dosla na Balkanski poluotok. I tako dalje.




J (Turci)
E(Iliri)
K(Huni)
R(Slaveni)
R1b(Kelti)
I(Praljudi)
Romi
Hrvatska-kopno
1.90%
5.60%
0.90%
34.30%
15.70%
37%
0%
Bosna
1.40%
10.14%
2.84%
24.60%
1.40%
53.65%
0%
Hercegovina
1.40%
8.90%
2.84%
12.06%
3.55%
70.91%
0%
Srbija
8.00%
21.25%
7.08%
15.93%
10.62%
36.28%
0.90%
Kosovo-Albanci
16.70%
47.40%
1.27%
4.42%
21.10%
7.96%
0%
Makedonija
12.60%
24.06%
1.27%
15.19%
5.06%
34.17%
0%
Romi-Makedon
1.80%
29.82%
0.00%
1.70%
1.75%
5.26%
59.60%

















Hrvatska kopno
Bosna
Hercegovina
Srbija
Kos.Albanci
Makedonci
Romi
J (Turci)
1.90%
1.40%
1.40%
8.00%
16.70%
12.60%
1.80%
E(Iliri)
5.60%
10.14%
8.90%
21.25%
47.40%
24.06%
29.82%
K(Huni)
0.90%
2.84%
2.84%
7.08%
1.27%
1.27%
0.00%
R(Slaveni)
34.30%
24.60%
12.06%
15.93%
4.42%
15.19%
1.70%
R1b(Kelti)
15.70%
1.40%
3.55%
10.62%
21.10%
5.06%
1.75%
I(Praljudi)
37%
53.65%
70.91%
36.28%
7.96%
34.17%
5.26%
Indija (Romi)
0%
0%
0%
0.90%
0%
0%
59.60%


Po ovim tabelama vidi se jasno da se medjusobno razlikuju Srbi, Hrvati, Bosanci, Hercegovci...
Pod Hercegovcima se mogu ubrojiti jos Dalmatinci i Crnogorci.
Interesantno je da su najvecu kompenentu slavenstva imaju Hrvati, a ne Srbi.
Interesantno je da iako medjusobno najblizi razlikuju se Bosanci i Hercegovci.
Interesantno je da vise tuskog gena imaju Hrvati nego Bosanci, dok Srbi imaju 700% vise nego Hercegovci.

Hercegovci imaju preko 70% gena praljudi, dakle nisu selili (da ponovim, pod Hercegovcima se podrazumijeva stanovnistvo Dalmacije, Hercegovine i Crne Gore), i ne mogu se smatrati Slavenima!
Takodje ilirska grupa (Iliri po ovoj genetskoj skali nisu starosjedioci!) je kod Hercegovaca ispod 10%, dok je kod Srba preko 100% veca.




Pitanje je kako se doslo na ideju slavenstva kada se moze govoriti samo o manjim komponentama slavenskog gena, koji jedino kod Hrvata (kontinetalna Hrvatska) premasuje 30%.?


Za kosovoske Albance se moze reci da su Iliri jer je ta komoponenta najizrazenija, ali keltska i turska grupa gena ukazuje da zaista nisu starosjedioci, to se prije moze reci za Srbe jer je u njih postotak prastanovnicke gupe najveci.


Iz prilozenih tabela mozete sebi napraviti dijagram u excelu sto ce vam dati vrlo slikovit uvid u balkanske narode.


Ima prastanovnistva sa prostora Hrvatske, BiH i Srbije se zagubilo.


Ako neko ima podatke o tome, molio bih da ih postira.





clip_image002.gif

 
Član
Učlanjen(a)
02.06.2009
Poruka
131
Mnogo hvala na ovom postu!
Lepo, zanimljivo i korisno...
 
Natrag
Top