Stanislav Vinaver (1891—1955)

Učlanjen(a)
28.04.2011
Poruka
48
STANISLAV VINAVER
(Šabac, 1891 — Niška Banja, 1955)


StanislavVinaver1.jpg


Stanislav Vinaver, književnik i prevodilac, rođen je u Šapcu, 1. marta 1891. godine, u uglednoj jevrejskoj porodici. Otac Josif, lekar, umro je kao sanitetski major od malarije u Đevđeliji 1915. godine, posle preležanog pegavog tifusa. Majka Ruža, pijanistkinja, koja je često priređivala javne i kućne koncerte, pored ostalih i sa Robertom Tolingerom, zadavljena je u nemačkoj gasnoj komori 1942. godine.

Po završenoj osnovnoj školi Vinaver je, tačno s početkom 20. stoleća, 1901. godine, postao đak Više gimnazije u Šapcu, iskazujući posebnu nadarenost za pojedine predmete. Već kao učenik trećeg razreda, bio je izabran u Odbor za podizanje spomenika Knez Ivi od Semberije, kome je na čelu bio profesor Todor Radivojević.

Od 1908. godine, gimnazijsko školovanje nastavio je u Beogradu. Posle mature, odlazi u Pariz, na Sorbonu, gde se posvetio studijama matematike i fizike. Predavali su mu u ono vreme čuveni profesori: Žan-Anri Poenkare (matematiku), Vanda Landovska (muziku) i Anri Bergson (filozofiju). Žan-Anri Poenkare ga je često i kući pozivao, pa je imao prilike da upozna i njegovog mlađeg brata Rejmona, koji je tada bio predsednik francuske Vlade i ministar inostranih poslova. Vinaver ga je nekoliko puta obaveštavao o srpskim prilikama. Ipak, najveći uticaj na njega imao je filozof Anri Bergson, koji je "bio mađija, metafizički doživljaj najviše vrste" i čijim je učenjem bio neizlečivo inficiran za ceo život. Berkson ga je "za književnost okrenuo", pa će Vinaver ubuduće sebe nazivati Bergsonovim šegrtom; u znak poštovanja i zahvalnosti posvetio mu je, 1924. godine, svoj rad Problemi nove estetike, Bergsonovo učenje o ritmu.

U balkanskim i Prvom svetskom ratu Vinaver učestvuje kao dobrovoljac, potporučnik u slavnom Đačkom bataljonu i solunac. Sa vojskom je prešao albanske vrleti i gudure i nekako dospeo na ostrvo Krf. Tu je, 1916. godine, bio postavljen za ađutanta Pristaništa na Krfu, ađutanta u Srpskom ratnom presbirou i urednika Srpskih novina. U obavljanju brojnih poslova bio je neumoran — sve je stizao i sve završavao. Obilazio je Pristanište, lađe, logore, bolnice i ustanove za snabdevanje. Nalazio se pri ruci svakom srpskom vojniku koji bi, sa kakvim trebovanjem, u Pristanište pristigao. Pribavljao je propusnice za ostrvo Vido onome koji brata godinu dana nije video. Rešavajući brojna pitanja, lično je išao francuskom komandantu baze, katkad i bogoradao, ali je u svojim namerama uspevao. Držao je mnogobrojne veze sa visokim savezničkim oficirima i podoficirima, komandantima, engleskim magacionerima, osobljem lađa koje su često plovile u Francusku i gde je uvek trebalo nekoga ubaciti.

Na Krfu je upoznao profesora Slobodana Jovanovića, koji je bio na čelu Srpskog ratnog presbiroa i predano radio na izradi spiskova poginulih i pomrlih srpskih vojnika. Kako je Evropu i svet trebalo upoznati sa patnjama i stradanjima srpske vojske, Slobodan Jovanović je, 1916. godine, u Francusku i Englesku uputio filozofa Branislava Petronijevića, vladiku dr Nikolaja Velimirovića i Stanislava Vinavera. Vinaver je u Engleskoj nekoliko predavanja držao zajedno sa "zlatoustim velikodostojnikom srpske crkve" dr Nikolajem Velimirovićem. Govoreći o srpskim stradanjima, vladika Velimirović se toliko uzbuđivao da mu je krv znala poteći na nos ili na uši.

Iz Pariza, po nalogu Nikole Pašića, 1917. godine, Vinaver je upućen u Petrograd, u svojstvu prevodioca srpske diplomatske misije. Misija je stigla u Rusiju koji mesec pred početak Oktobarske revolucije, pa je on bio očevidac ovih događaja.

U Petrogradu je Vinaver najviše radio na pribiranju dobrovoljaca za Solunski front. Činio je to tako predano da su se mnoge dobrovoljačke jedinice nazvale Vinaverovim četama.

Na povratku kući, 1919. godine, potporučnik Vinaver je poveo poslednju četu jugoslovenskih dobrovoljaca iz Rusije. Išli su preko Carigrada, međunarodnim vozom kroz Bugarsku, bez prava na napuštanje vagona u stanicama. Po redu vožnje, voz se u Sofiji zadržavao dva sata. Koristeći bugarsku nebudnost, Vinaver je postrojio svoju četu i poveo je u grad. Kad je četa ušla u Slavjansku ulicu, naredio je strojevi korak, kojim su išli sve do crkve Svete Nedelje gde je, sa svim vojnim počastima sem plotuna, odata pošta moštima Svetog velikog kralja svesrpske zemlje Stefana Uroša II Milutina. Kad su Bugari dočuli šta se događa, Vinaverova četa je već bila u vozu koji se približavao Nišu.

Bugari su ovo shvatili kao veliku aroganciju pobednika nad pobeđnim i teško kršenje mirovnih odredaba. Pretili su međunarodnom arbitražom i tražili kazne za vinovnike ovog događaja. Bilo js potrebno dosta diplomatskog takta kako bi se stvar nekako zataškala.

Kada je, u aprilu 1925. godine, Vinaver došao u Bugarsku da izveštava o pokušaju atentata majora Jankova na bugarskog diktatora Alsksandra Cankova, još na granici mu je oduzet pasoš. Međutim, to mu nije smetalo da na grobu Svetog kralja Milutina dva puta dnevno pali sveću. Zahvaljujući angažovanju naših diplomatskih organa, uručen mu je novi pasoš.

Po okončanju Prvog svetskog rata, dobio je nameštenje u Umetničkom odeljenju Ministarstva prosvete, gde mu se sto nalazio između Branislava Nušića i Bore Stankovića. Povremeno je Vinaver radio i za Ministarstvo inostranih dela, naročito ako je trebalo nešto složenije prevesti, ili sačiniti što koncizniji izvod osnovnog sadržaja. Obavljao je ove poslove sa velikim zadovoljstvom, jer se nadao diplomatskoj karijeri.

Početkom 1920. godine dobio je nalog da sačini belešku o tek objavljenoj knjizi Pobeda i mir, čiji je autor bio francuski predsednik Rejmon Poenkare, inače Vinaverov poznanik iz studentskih dana. Belešku je trebalo sačiniti što pre i dostaviti lično dr Anti Trumbiću, ministru inostranih dela. Belešku o knjizi, koju je čitao na originalu, dakle na francuskom jeziku, Vinaver je sačinio relativno brzo, temeljno i odgovorno. Posebno je istakao Poenkareove povoljne ocene o Srbima i odbacivanje srpske krivice za rat u kome su oni postali i najveći stradalnici i najveći heroji.

Dr Ante Trumbić, Hrvat u jugoslovenskoj Vladi, ubrzo je pozvao Vinavera, zahvalio mu na ekspeditivnosti i zatražio neka dodatna pojašnjenja. Nije mu bilo jasno, a verovatno se to nije uklapalo ni u njegova politička shvatanja i opredeljenja, da Poenkare ne ostavlja nimalo krivice Srbima za izbijanje Prvog svetskog rata.

— Za Poenkarea pitanje srpske krivice ne postoji i nigde se u knjizi ne postavlja! — odbrusio je Vinaver i nastavio:
— Da li vi sumnjate da bih ja Poenkarea falsifikovao?

Zbog žestokog verbalnog duela sa Trumbićem, Vinaver je sebi zatvorio vrata diplomatske službe, ali tu nije bio kraj njegovim nedaćama. Ubrzo je ministru prosvete Pavlu Marinkoviću stigao nalog Ante Trumbića da se Vinaver otpusti iz Umetničkog odeljenja. Uz energično zauzimanje Bore Stankovića, Marinković je odbio da to učini, a odbio je da pribavlja i Vinaverove izjave i izjašnjavanja. Samom predsedniku Ministarskog saveta Ljubomiru Davidoviću uskratio je pravo da saslušava nameštenike njegovog Ministarstva, što je izazvalo opšte zaprepašćenje i u Vladi, i u Ministarstvu i na Dvoru, naravno i u umetničkim i kafanskim krugovima beogradskim.

Vinaver nije otpušten, ali je iz ovoga sukoba druga strana ipak izašla kao pobednik. U novoj ustavotvornoj Vladi Stojana Protića, za Pavla Marinkovića više nije bilo mesta, a novi ministar prosvete Miloš Trifunović odmah je ukinuo Umetničko odeljenje.

Od tada, Vinaver je postao stalni saradnik Vremena, čiji je vlasnik bio doktor književnosti Kosta Luković. Kao novinar, Vinaver je bio koncizan, kratak i jasan. Umeo je u vest da sažme ono što je najbitnije. Bio je vešt u ocenama i siguran u procenama. O svemu je bio obavešteniji od ostalih i donosio je vesti do kojih drugi nisu mogli doći. Svoje znanje stranih jezika i svakodnevno iščitavanje dnevne i strane štampe, stavio je Vremenu na raspolaganje; zahvaljujući tome, ovaj list je odisao neophodnim svetskim duhom i njegovim pikanterijama, oplemenjenim vinaverovskim stilom.

Za razliku od većine kolega, nije bio "redakcijski pacov". U redakciji se bavio samo koliko je bilo neophodno.
Održavajući svakodnevne kontakte sa velikim brojem značajnih i uticajnih ljudi, podatke za list pribavljao je u gradu, a u redakciju je dolazio samo da završi posao. Znao je istovremeno da diktira, trima daktilografkinjama, tri različita priloga za list.

Godine 1926, iz beogradskog Hotela Palas, kao akreditovani novinar Vremena, izveštavao je sa Svetskog kongresa masona. Ritualno zasedanje, koje je bilo otvoreno za javnost, otvorio je pivarski magnat Đorđe Vajfert.

Imao je izgrađen novinarski stil — čitljiv, jasan, prepoznatljiv i interesantan. Radi ilustracije, prezentiramo jedan njegov prilog iz Vremena:

"Juče je Apelacija jednom seljaku, koji je ubio oca, smanjila kaznu sa dve godine robije na šest meseci zatvora. Prvostepeni sud sudio je juče opet gospodinu Simi Panduroviću zbog uvreda i kleveta koje je naneo gospodinu Stanislavu Stefanoviću u samom sudskom sporu oko prevoda Hamleta i osudio ga na pedeset dana zatvora. Zbog sličnih uvreda i kleveta na istog gospodina, gospodina Pandurovića je isti sud osudio na pedeset dana zatvora pre jedva mesec dana. Ali ovo suđenje gospodinu Panduroviću nije poslednje, jer je gospodin Stefanović digao još nekoliko tužbi protiv njega. I, po svemu sudeći, gospodin Pandurović će imati da odsedi u zatvoru kao da je bar dva oca ubio."

Sem Vremena, novinarstvom se bavio u Radio Beogradu i Centralnom presbirou.

Do Drugog svetskog rata sarađivao je u brojnim listovima i časopisima:

Zvono (1908), Bosanska vila (1909, 1911), Nada (1909), Srpski književni glasnik (1909), Delo (1910 — 1913), Brankovo kolo (1911), Nova iskra (1911), Štampa (1911), Narodno jedinstvo (1920), Listići (1920), Pijemont (1912 — 1913), kalendar Vardar (1912), Zvezda (1912), Srpske novine (1916), kalendar Zora (1917), Zabavnik (1917), Sloboda (1918), Književni jug (1919), Dan (1919), Osa (1920), Progres (1920), Dunav (1921), Kritika (1921), kalendar Novo doba (1921), Palangar-Osa (1921), Republika (1921, 1923), Zenit (1921), Epoha (1922), Hipnos (1922), Misao (1922 —1923), Putevi (1922), Novi list (1922/23), Vesele novine (1923), Almanah Branka Radičevića (1924), Belgrader Zeitung (1924), Jevrejski život (1924), Vreme, Pravda (1926, 1934), Zagreber Tablant (1926), Književni polet (1929), Margenblatt, kalendar (1930), Ideje (1934 — 1935), Srpski književni glasnik, Novi Sad (1937), Ceško-slovensko-jihoslovenska revue (1938), Slavenski Jadran (1938), Glasnik rezervnih oficira i ratnika (1939) i Nova smena (1939).

Kao oficir bivše jugoslovenske vojske, zarobljen je u kratkotrajnom aprilskom ratu 1941. godine i vozom transportovan u zarobljeništvo u Nemačku. Ratne godine uglavnom je proveo u nemačkom logoru Osnabrik, o čemu je Beogradu, 1945. godine, objavio knjižicu pod naslovom Godine poniženja i borbe život u nemačkim "oflazima".

Svojih poslednjih deset godina, od 1945. do 1955, Vinaver je proveo je u Beogradu, radeći kao profesionalni književnik i prevodilac.

Stanislav Vinaver je umro u Niškoj Banji, 1. avgusta 1955. godine.

izvor:riznicasrpska




03b69485-6b27-4806-be54-81d7f08b1b12.jpg



KNJIŽEVNI RAD STANISLAVA VINAVERA



Na književnom polju oglasio se jako rano, kao dvadesetogodišnjak, zbirkom pesama Mjeća, 1911. godine. Pisao je i poeziju i prozu i upražnjavao mnoge književne rodove i vrste. Odlikovao se velikom kulturom i lucidnošću, ali i nemirima i nekomformizmom koji su njegov neosporni talenat "rasejali" na sve strane. Ipak, najviše je dao u esejistici i poeziji, a česta vraćanja Vinaveru naših istaknutih književnih teoretičara i kritičara govore da o njegovom radu još nije sve rečeno. Bio je pisac vičan peru, blagoglagoljiv i rečit, uvek spreman na razigranost i reči i ideja, bez želje da robuje oveštaloj lingvističkoj formi, sa strašću zaverenika jezičke kulture. Posedovao je trajnu sklonost ka verbalnom humoru, čak i parodiji, što se svakako može vezati za njegov čivijaški duh. Iskrio je duhovitošću i humorom, ali ne iz potrebe da se nekome naruga ili da ga ponizi, nego da dokaže da se o svemu može govoriti i iz drugog ugla. Njegove parodije odlikuju se beskrajno duhovitim obrtima, svežinom izraza i smislom za grotesku. Pantologija novije srpske pelengirike zapravo je parodija Antologije novije srpske lirike Bogdana Popovića. To je, prema ocenama književnih kritičara, "najbolja knjiga parodija u našoj književnosti". Doživela je veliki uspeh i više izdanja i do danas ostala najpopularnija Vinaverova knjiga.

Kao pesnika, Vinavera predstavljamo pesmom Čovek kraj druma, iz zbirke Čuvari sveta, koja odiše sumornom spoznajom o čovekovoj prolaznosti:

Stvarao je katedrale
Za ništavan očenaš,
Rasplitao integrale
za prebijen marijaš.

Beskrajni je dozvo svet
U bezmernom osećaju,
Bacio ga kao cvet
Bolesnome zavičaju.

Gromove je zahuktao,
Snage vezo preogromne;
On je za nas, brodolomne,
Roj stoleća razbuktao.

Slomljen leži sad kraj druma
Kao zmija prebijena;
U njemu je glad i čuma
Groznicama zanesena
Gorčinama opijena.

Među brojnim Vinaverovim objavljenim radovima izdvajamo sledeće:

Mjeća /knjiga stihova/, Beograd, 1911.
Priče koje su izgubile ravnotežu, Beograd, 1913.
Misli, Beograd, 1913.
Varoš zlih volšebnika /pesme/, Beograd, 1920.
Pantologija novije srpske pelengirike, Beograd, 1920.
Gromobran svemira /eseji/, Beograd, 1921.
Nova pantologija pelengirike, Beograd, 1922.
Ruske povorke, Sarajevo, 1924.
Čuvari sveta /pesme/, Beograd, 1926.
Problemi nove estetike. Bergsonovo učenje o ritmu, Beograd, 1927.
Gori, gori, jedna jugoslovenska simfonija, Beograd, 1927.
Šabac i njegove tradicije, Šabac, 1935.
Tomaš Masarik, Beograd, 1937.
XV kongres Pen-kluba u Parizu, Beograd, 1937.
Ikarov let, sudbina današnje književnosti, Šabac, 1937.
Čardak ni na nebu ni na zemlji, Beograd, 1938.
Momčilo Nastasijević, Beograd, 1938.
Najnovija Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, Beograd, 1938.
Ratni drugovi /pesme/, Beograd, 1939.
Godine poniženja i borbe, život u nemačkim "oflazima", Beograd, 1945.
Evropska noć /pesme/, Beograd, 1952.
Jezik naš nasušni /esej/, Novi Sad, 1952.
Nadgramatika /izbor eseja/, Beograd, 1963.
Zanosi i prkosi Laze Kostića /monografija/, Novi Sad, 1963.
Stanislav Vinaver /izbor/, priredio Jovan Hristić, Beograd, 1964.
Vinaverovi brojni prevodi sa engleskog, francuskog, ruskog i nemačkog jezika
(Tven, Rable, Vijon, Blok, Gete) i danas su ostali nenadmašni.



Branko Šašić
ZNAMENITI ŠAPČANI I PODRINCI

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Mi se čudno razumemo

Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.



Ostavi

Ostavi, ostavi makar svisnuo
Sumnje bolećive teške pokornosti
Preni se, preni se - srce stisnuo,
Tragom potonule gluhe sumornosti.

Dolaze, dolaze tamnim klepetom,
Izvori predrevni večne sanjarije,
Svet nam je, svet nam je stare igrarije
Zanesen vekovnim gluhim trepetom.

Čuješ li, vidiš li tajnih tokova
Gde se rasklapaju grdni bezdani -
Sanjaš li, slušaš li, slatkih sokova
Strahovot lekovit zanos zvezdani.


Ja nemam mira

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem ,glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.
 
Učlanjen(a)
28.04.2011
Poruka
48
Stihovi: Stanislav Vinaver


standard_634327747485468750.jpg


MI SE ČUDNO RAZUMEMO

Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.


NATPIS

Nad liticama, nad klancima
Duhovi kruže
Njih se ne tiču prolazni zanosi.

Oni bdiju da mutnoća ne napusti svet
Da se reke ne rasane u glomaznim tokovima
I da oblaci ne odbegnu u staro izdajstvo.

Jer strašno bi bilo (vele)
Kao nekad, u početku vekova,
Da se rasani i razgali —
Da se nebeski svod oslobodi ukrasa,
Da tice zalupaju prozračnim krilima
o vedrinu
Da plava zvonkost zažubori otrovno

I jeziva jasnost nastane.


JA NEMAM MIRA

Ja nemam mira a u rat ne hrlim;
Leden a gorim, plašim se i nadam;
Po nebu letim, a na zemlju padam;
Ne hvatam ništa, a svijet citav grlim.

Amor me kazni da sred uza stojim,
Nit omcu driješi, nit okove steže,
Nit da me smakne, niti da odveže,
Nece me živa, ne smatra me svojim.

Bez vida vidim, nijem, glas gubim:
Umrijeti žudim, a pomoci tražim,
Sebi sam mrzak, a drugoga ljubim.

Nit mi se mrije nit mi se živi,
Smijem se placuci, žalošcu se snažim.
Ovakvom stanju vi ste, gospo krivi.



VEKOVIMA TICE NAS KLIJAJU

Vekovima tice nas klikuju
Da um se pomrači, da duša svisne
Ali bogovi tamno likuju
I sumorno grane šumore lisne.

U jednu bi zaveru tice da vežu, da spletu i spoje:
Sva krila, sve pesme, sve zore i sve boje...

Od leta tičijeg do leta
Od sveta ičijeg do sveta
Nas dvoga samo se boje
Ne mogu da nas vide i čuju
Protiv nas zavere svoje
Bogovi grubi pletu i kuju...

Mrzak im duh i duha slast
I tica mudrih raspevana strast.


TRENUTAK SUNCOKRETA

Pesmom znanja jadikovka
Opčinjena sluti vlat
Treperenja od vekova
I bleskova obuhvat.

Zlatnog ognja sunovrat,
Pričest sunca sa vrhova,
Uznesenje plamnih snova
U pustinjski žarki sat.

Vrh dolina, vrh visina,
U jezama od daljina,
Neodoljiv grabi kret.

Svemir strasnim stignut znanjem
Začaran je obasjanjem
U vatreni suncokret.


OSTAVI

Ostavi, ostavi, makar svisnuo,
Sumnje bolećive teške pokornosti,
Preni se, preni — srce stisnuo,
Tragom potonulim gluhe sumornosti.

Dolaze, dolaze tamnim klepetom
Izvori pradrevni večne sanjarija.
Svet nam je, svet nam je stare igrarije
Zanesen vekovnim gluhim trepetom.

Čuješ li, vidiš li tajnih tokova
Gde se rasklapaju grdne bezdani —
Sanjaš li, slutiš li slatkih sokova
Strahovit lekovit zanos zvezdani.


DR AVRAM VINAVER

Šta govore ti ljudi
U košuljama belim,
Razrogačenih očiju
Suvi i crni i nezemaljski?
Šta galame??

Bolničari ih čuvaju,
Da ne iskoče kroz prozor.
Doktori ih obilaze sa strahom.
Svaki čas po nekog iznesu.

Leže po sobama, hodnicima
Neki su u dvorištu, na kaldrmi, na ulici.
Otpočeli su da obuzimaju celo Valjevo,
Našu celu državu.

Oni buncaju
Sa njima bunca od pegavca cela naša zemlja.
I po logorima ih ima,
Železnice ih vuku
Domovi su ih puni.
Po selima, na kolibama malim
Na vajatima
U šljivacima
Viju se crne zastave
Morija zatomi svet.

Doktor Avram Vinaver
Sanitetski major
Upravnik Pete Rezervne Bolnice
Poštapajući se teško,
Ispijen od bolesti i briga
Obilazio je bolesnike dan i noć
Posmatrao njihov unezveren pogled
Po njemu znao gde se ko nalazi
Na putanji života i smrti.

Nagledao je šta se radi
I pomagao svojim prisustvom
Da se izvije kod vojnika
Onaj lak osećaj ka mirnom, ka zdravom,
Koji i sačinjava sav život.
Sa nekima je diskutovao
Na naročiti način,
Beskrajno strpljivo i očinski
Nekom stravičnom ljubavlju,
— Jer su mnogi, urlajući
Tražili odgovor na pitanje:
Zašto ih ne puštaju da skaču
Na prozore, kroz zidove, i kroz vrata
Kada su gonjeni, sa svih strana
Kao divlja zver.

Major Avram
Sa trudom nadčovečanskim
Držao je otvorene oči
— Ogromne plave oči pod zlatnim cvikerom —
I nije smeo da ih sklopi ni za tren
Jer je znao
— Pošto i njega trese rekurens
Već toliko dana
A nije tražio zamenu
Jer tome sad nije vreme
U oskudici lekara —

Da mu se može desiti,
Da i on odoli promuklim razlozima
Tome vapaju očajnom
I tako ubedljivom
Bezbrojnih bolesnika,
Koje čuje i dan i noć
Nemajući za drugo šta sluha —

I da otvori prozor,
I da iskoči iz ove sobe,
Iz ove varoši,
Iz ove vasione...


izvor:riznicasrpska



FESTIVAL JEDNOG PISCA
STANISLAV VINAVER — SVET JE VELIKA KNJIGA



vinaver_3.jpg



JUNAK SRPSKE MODERNOSTI

OBIČNO ME SMATRAJU ZA LUDOG I PUSTOG. SAD ME NE PRIZNAJU, A KAD UMREM PRIHVATIĆE SVE MOJE IDEJE

S. VINAVER, 1955

Natpisi na podu za usmeravanje publike, ekskluzivni muzički i video programi, zidne projekcije stihova, ulični strip pano koji zove na dve izložbe, gradske šetnje i razgledanja, provokacija publike, razgovori... Onome ko pamti Festival jednog pisca posvećen Rastku Petroviću pre četiri godine, biće blizak i ambijent u kome se odigrava drugi po redu Festival jednog pisca koji je ovoga puta posvećen bliskom saradniku Rastka Petrovića, Stanislavu Vinaveru (1891—1955), najžešćem borcu za modernost srpske književnosti posle Prvog svetskog rata. Kulturni centar Beograda (autori festivala Olivera Stošić Rakić i mr Predrag Petrović, autorka postavke Dušica Knežević) približava nam ovu ličnost ambijentalno-dokumentarnom izložbom/instalacijom — baziranom na istraživanjima Vinaverove zaostavštine i društveno-kulturne klime njegovog doba, koju realizuje autorski tim od pet umetnika (Dušica Knežević, Aleksandar Zograf, Svetlana Volic, Irena Popović i Mrđan Bajić). Publiku naredne sedmice, 19. juna, očekuje interdisciplinarna panel-diskusija o Vinaverovom delu u savremenom kontekstu, dok će na samom kraju Festivala, 26. juna, biti promovisana i knjiga Citat Vinaver (priredio G. Tešić).

Stanislav Vinaver se, po rečima njegovog sina Konstantina, smatrao novinarem koji se bavi književnošću, a bio je mnogo više od toga: pesnik, kritičar, feljtonista, prevodilac, poliglota, filozof, esejist, istoričar književnosti, jezički genije, naučnik, matematičar, fizičar, parodičar, žestok polemičar, ljubitelj i znalac muzike, pozorišta i mode, pijanista, hiromant, pesnički i obični prorok, svedok ruske revolucije i fašističkog spaljivanja knjiga u Berlinu, učesnik ratova, jogin, diplomata, zarobljenik, stradalnik, pobednik...

Putovanje u prošlost, uz čajne kolačiće, srpsku madlenu - gurabije i hladni voćni čaj, priredili su Vinaverovi savremenici, glumica Mira Stupica, pisac Voja Čolanović, kompozitor Dušan Maksimović i prevoditeljka Nadežda Vinaver, snaha Stanislava Vinavera, koji su se u zakazano vreme spremno prisetili Vinaverove zanosne opčinjenosti životom. Piščev sin Konstantin, u snimljenoj izjavi emitovanoj umesto uvoda, govorio je da je njegovom ocu najveća prokupacija čitavog života bio srpski jezik - uvek je zapisivao nove rečeničke obrte i podvlačio izraze u knjigama, i u šali su mu govorili, kada bi išao da drži neko predavanje: Ideš da pričaš o govornoj melodiji? Vinaver je imao još jednog sina, Vuka, plodnog istoričara, o kome je govorila Vinaverova snaha Nadežda Vinaver. Vinaver je spajao nespojivo, bio je i student matematike, ali i sarađivao sa nekom babom vračarom u Parizu i neko vreme je zamenjivao na poslu. Praktikovao je jogu. Tek kada se vratio iz nemačkog zarobljeništva 1945. doktori su mu zabranili da dubi na glavi i traži svoj ton koji bi ga spojio s Univerzumom, relaksirao. To je naučio od jednog tibetanskog majstora joge s kojim je delio sobu u ruskom zarobljeništvu 1918/19.

Mira Stupica je govorila o pismu podrške koje joj je napisao u tadašnjem rigidno ideološkom okruženju, što je bilo ravno čudu. Kada su predratni nadrealisti obukli kožuhe komesara i zabranjivali pozorišne predstave (Milan Dedinac, Marko Ristić) Vinaver je opet bio na pravoj strani, ljudskoj i umetničkoj, divio se izražajnosti jezika ove glumice. Voja Čolanović pričao je o radu u posleratnom Tanjugu u kome je Vinaver bio majstor iz senke suvereno vladajući jezicima, prevodivši direktno sa sitne trake telegrafa. Bilo je čak u planu formiranje druge novinske agencije poput Tanjuga kojom bi rukovodio Vinaver. Za predratne gimnazijalce i studente, Vinaverova Pantologija bila je najsubverzivnija knjiga tog vremena. Duhovitost koja je krasila Vinavera ispoljila se jednom prilikom kad su čuli da je nekog vojnika zgazio automobil. Vinaver se našalio da je to doprinos borbi za razoružanje sveta.

Raša Popov se prisetio kako su Vinaverov stenogram odgovora Mihajlu Laliću sa kongresa književnika čitali po hodnicima sa oduševljenjem. Prevodio je Marka Tvena živim jezikom, izrazima negacije kao što je Cvrc Milojka!, oslobađajući jezik iz suvoparnih stega prevođenja. Vinaver je, po Popovu, srpska renesansa i humanizam zbog njegovog prevoda Rablea.

Radoznalost je bila karakteristična osobina čitave porodice u koju je Nadežda Vinaver došla kao snaha, porodice obuzete strašću istraživanja i otkrivanja. Sve je bilo prepuno knjiga i časopisa, a Vinaver je pratio najraznovrsnije oblasti, čitao o svemu, dijagonalno, brzo upijajući najrazličitija znanja.

U Vinaverovu čast, pre neko veče, glasno su se smejali i publiku zasmejavali pisci Sava Damjanov, Miodrag Raičević, Vujica Rešin Tucić i Tomislav Marković, dok će ovih dana o beskonačnom Vinaveru svedočiti i muzika koju je voleo.

Ipak, da li ćete na festivalu osetiti pravi vinaverovski drhtaj, treptaj, biti preplavljeni njime, kao što je to bio ovaj pesnik celog svog života, zavisi samo od vas jer Vinaver je pre svega dijalog i prepuštanje muzici jezika...


Dragoljub Stanković

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Stanislav Vinaver

Traži se čovek

U određen oblik kao da ne može,
U vidljivih poteza poredak čvrst,
U shvatljive misli obuhvat,
U uklopljen red.

Treba mu, eto, sna i čoveka,

Trepetnih bića, zvezdane slutnje,
Čudesnih reči, teške mađije
I zanosa.

Da pijanim nadahnućem,

Koliko za jedan nerazumljiv val,
U ogromnom brujanju neraskidnom,

Iz večite obuzetosti od pamtiveka,

Pomeri svet.




U biću


U biću je strasni skok
Što svoj čeka kasni čas,
U srcu je tamni val
Za bezmerja plamni sklop.

Ne ostavlja verni trag
Omađijan smerni šum:
Zarasto je živi put
U korova krivi san.




Večnost


Mi smo tihu slut slutili
Što su magle obavile,
Prezreli je, premutili
- Osvojile tiše sile.

Duboku smo noć gradili:
Zanosile crne zublje -
Gde smo jeza krv sadili
Ovladale sile dublje.

Teška crna večnost stiže
Beskrajnoga obuhvata:
Koja ruža uzabrata
Biće bolnom blesku bliže.



Zanesi nas


Zanesi nas mišlju strasnom
Munjevitom lekovitom
Vrtoglavom slutnjom jasnom
Ka izvoru plahovitom
Ka izgaru vidovitom.

Rasklopi nam splet obzorja
Vode znanja i dubina
Razbesni nam neosporja
Razjari nam svih predgorja
Utrnuli grč davnina.

Ka večitom premaranju
Prebolelih događaja
Ka bunovnom pregaranju
Čvorova i odmršaja
Ka snu blesku i stvaranju.



POMERITI


Pomeriti jednu od ovih crta,
Istrgnuti najsitniji luk -
Zar ne bi predeo prekinuo trajanje,
Zar bi što moglo da se zglobi ponova.

Koliko poteza za jedan obuhvat,
Koliko smerova!
Sve to znati, shvatiti, održati

I pamtiti.



PLJUSAK


Najedrio pljusak zračni
U mirise, u prizivne,
U klik zgranut nebovlačni;
U draguljske čežnje slivne

Zaneo nas beut vračni,
Vihrom viju slasti kivne,
Bezbroj sila, ludo bračni
Sni pradrevni, tajne tkivne.

Svud rojevi u spojeve,
Svud spojevi u rojeve,
Drhti, strepi ludosmer -

Svet se spliće, skreće, sleće,
Usmer, osvrt, prah i cveće
U razjaren unezver.



NOĆU PREMA


Mami i strepi, kobi i muti:
Sve manji doskok, oštriji luk,
Sve tiši zanos, kraći minuti -
Svetliji značaj, strasniji zvuk.

Oko u oko, snovi u snove,
Prolom u prolom, slutnje u slut -
Uklinje, zgraža, priziva, zove:
Krivinama je svet obasut.

Ustuka nema, ni druge tajne,
Večna je duše za dušu glad -
Za poraz čula, za sne beskrajne
Jedan je zastoj, jedan je pad.


izvor:vojvodinacafe.rs





 
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Otac srpske avangarde

Otac srpske avangarde

22---1.jpg

Ove godine navršilo se 12o godina od rođenja Stanislava Vinavera ( 1891-1955), književnika, prevodioca, diplomate, erudite, jednog od osnivača srpske moderne.
Njegov život i stvaralaštvo čine ga nesumnjivo jednom od najznačajnijih ličnosti srpske kulturne istorije 20. veka. Ipak, čini se da je po malo zaboravljen, i u srednjoškolskim nastavnim programima i u književnom životu. Stanislav Vinaver rođen je u Šapcu, u uglednoj jevrejskoj porodici intelektualaca. Školovao se u rodnom gradu i u Beogradu, a na pariskoj Sorboni studirao je matematiku i fiziku.
U Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu učestvovao je kao dobrovoljac. Kao jedan od 1300 kaplara u slavnom Đačkom bataljonu prešao je golgotu Albanije. Na Krfu je radio u Državnom pres birou, a obavljao je i brojne informativno-diplomatske poslove u Francuskoj, Velikoj Britaniji i u Rusiji. Između dva velika rata posvetio se novinarstvu i književnosti, družeći se sa perjanicama srpske moderne- Milošem Crnjanskim, Rastkom Petrovićem, Radetom Draincem, Markom Ristićem.
Već 1911. objavio je prvu zbirku simbolističke poezije „Mjeća“, kojom započinje novi pravac u srpskoj književnosti. Jedan je od utemeljivača ekspresionizma i autor „Manifesta ekspresionističke škole“. Zalagao se za slobodni stih, za raskid sa tradicionalnim umetničkim formama i žestoko osporavao „patriotske i deseteračke kanone“ koje su postavili do tada neprikosnoveni književni kritičari Jovan Skerlić i Bogdan Popović. Godine 1920. objavio je svoje najznačajnije , kapitalno delo „Pantologija novije srpske pelengirike“, svojevrsnu parodiju na Popovićevu „Antologiju novije srpske lirike“ .
Stanislav Vinaver bio je veoma plodan i žanrovski raznolik pisac. Sem knjiga poezije, napisao je brojne eseje, satire, književne, lingvističke i književno-istorijske rasprave. Jedna od najznačajnijih je „Zanosi i prkosi Laze Kostića“, koju za života nije uspeo da objavi. U knjizi na oko 600 strana, Vinaver je oslikao kompletno duhovno i umetničko nasleđe srpske kulturne pa i državne istorije, napisavši ne samo monografiju o Lazi Kostiću, već i svojevrsni auto-poetički testament. Ta studija je žestoka kritika srpskog kulturnog mediokritetstva i mitomanstva i nakon prvog, posthumnog izdanja iz 1963. godine, trebalo je , bezmalo, pola veka da ponovo bude iščitana i objavljena (2006).
Udruženje književnika Srbije planira da tokom jeseni organizuje književne tribine posvećene jubileju Stanislava Vinavera. U Šapcu, rodnom Vinaverovom gradu, 120. godišnjicu njegovog rođenja obeležiće izložbom i književnim večerima.
R. Lotina

Moderan prevodilac klasika

Stanislav Vinaver prvi je na srpski preveo Hašekovog „Dobrog vojnika Švejka“, Rableovog „Gargantuu i Pantagruela“, Kerolovu „Alisu u zemlji čuda“, Tvenove „Doživljaje Toma Sojera i Haklberi Fina“, kao i remek-delo svetske književnosti, Servantesovog „Don Kihota“. Poslednje godine života proveo je u Beogradu, radeći kao profesionalni književnik, satiričar i prevodilac sa francuskog, engleskog, ruskog, češkog, poljskog i nemačkog jezika. Njegovi specifični prevodi, u kojima je, zarad prenošenja najdubljeg smisla i tumačenja prevođenog teksta, vidljivo odstupao od originala, ponekad su nailazili na odbijanje izdavača, ali su i danas ostali nenadmašni, skoro kao posebna književna dela.

Izvor: Dnevnik.rs

 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
NE

Ne čujem grozd zvukova:
Tek samo dubok prizvuk,
Tek samo cvileći cik.

Ne vidim rub vidljivog:
Tek lude oči groznice,
Tek mudri zanos plaveti.

Ne slutim tok istine:
Tek samo tupi očaj,
Tek puko nadahnuće.

Ne shvatam ljudski smer:
Tek potpun poraz,
Tek likujuće slavlje.

Ne živim tajnim smislom -
Tek samo bunilom večitim,
Tek samo vedrinom večitijom


SLUTNJA

Kad molitve prekinute
Prevaziđe teški zled,
Kad gorčine osmehnute
Kroz zanosa mimogred,

Kad predele što zlo slute
Iskali u jetki gled,
Izbori u krepki red
Zlatne tajne nadahnute.

Tad nasluti zreli mir,
Plahe sreće slutnjom novom,
Brzim migom, sretnim znakom -

Jasnog bleska strasnim zovom -
Novi vrtlog, novi vir,
Snom obuzet i sumrakom.
 
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
KNJIŽEVNI RAD STANISLAVA VINAVERA



b8917545-4e70-46c8-a576-50cf016c38a9.jpg



Na književnom polju oglasio se jako rano, kao dvadesetogodišnjak, zbirkom pesama Mjeća, 1911. godine. Pisao je i poeziju i prozu i upražnjavao mnoge književne rodove i vrste. Odlikovao se velikom kulturom i lucidnošću, ali i nemirima i nekomformizmom koji su njegov neosporni talenat "rasejali" na sve strane. Ipak, najviše je dao u esejistici i poeziji, a česta vraćanja Vinaveru naših istaknutih književnih teoretičara i kritičara govore da o njegovom radu još nije sve rečeno. Bio je pisac vičan peru, blagoglagoljiv i rečit, uvek spreman na razigranost i reči i ideja, bez želje da robuje oveštaloj lingvističkoj formi, sa strašću zaverenika jezičke kulture. Posedovao je trajnu sklonost ka verbalnom humoru, čak i parodiji, što se svakako može vezati za njegov čivijaški duh. Iskrio je duhovitošću i humorom, ali ne iz potrebe da se nekome naruga ili da ga ponizi, nego da dokaže da se o svemu može govoriti i iz drugog ugla. Njegove parodije odlikuju se beskrajno duhovitim obrtima, svežinom izraza i smislom za grotesku. Pantologija novije srpske pelengirike zapravo je parodija Antologije novije srpske lirike Bogdana Popovića. To je, prema ocenama književnih kritičara, "najbolja knjiga parodija u našoj književnosti". Doživela je veliki uspeh i više izdanja i do danas ostala najpopularnija Vinaverova knjiga.

Kao pesnika, Vinavera predstavljamo pesmom Čovek kraj druma, iz zbirke Čuvari sveta, koja odiše sumornom spoznajom o čovekovoj prolaznosti:


Stvarao je katedrale

Za ništavan očenaš,
Rasplitao integrale
za prebijen marijaš.

Beskrajni je dozvo svet

U bezmernom osećaju,
Bacio ga kao cvet
Bolesnome zavičaju.

Gromove je zahuktao,

Snage vezo preogromne;
On je za nas, brodolomne,
Roj stoleća razbuktao.

Slomljen leži sad kraj druma

Kao zmija prebijena;
U njemu je glad i čuma
Groznicama zanesena
Gorčinama opijena.

Među brojnim Vinaverovim objavljenim radovima izdvajamo sledeće:


— Mjeća /knjiga stihova/, Beograd, 1911.

— Priče koje su izgubile ravnotežu, Beograd, 1913.
— Misli, Beograd, 1913.
— Varoš zlih volšebnika /pesme/, Beograd, 1920.
— Pantologija novije srpske pelengirike, Beograd, 1920.
— Gromobran svemira /eseji/, Beograd, 1921.
— Nova pantologija pelengirike, Beograd, 1922.
— Ruske povorke, Sarajevo, 1924.
— Čuvari sveta /pesme/, Beograd, 1926.
— Problemi nove estetike. Bergsonovo učenje o ritmu, Beograd, 1927.
— Gori, gori, jedna jugoslovenska simfonija, Beograd, 1927.
— Šabac i njegove tradicije, Šabac, 1935.
— Tomaš Masarik, Beograd, 1937.
— XV kongres Pen-kluba u Parizu, Beograd, 1937.
— Ikarov let, sudbina današnje književnosti, Šabac, 1937.
— Čardak ni na nebu ni na zemlji, Beograd, 1938.
— Momčilo Nastasijević, Beograd, 1938.
— Najnovija Pantologija srpske i jugoslovenske pelengirike, Beograd, 1938.
— Ratni drugovi /pesme/, Beograd, 1939.
— Godine poniženja i borbe, život u nemačkim "oflazima", Beograd, 1945.
— Evropska noć /pesme/, Beograd, 1952.
— Jezik naš nasušni /esej/, Novi Sad, 1952.
— Nadgramatika /izbor eseja/, Beograd, 1963.
— Zanosi i prkosi Laze Kostića /monografija/, Novi Sad, 1963.
— Stanislav Vinaver /izbor/, priredio Jovan Hristić, Beograd, 1964.
Vinaverovi brojni prevodi sa engleskog, francuskog, ruskog i nemačkog jezika
(Tven, Rable, Vijon, Blok, Gete) i danas su ostali nenadmašni.


Branko Šašić
ZNAMENITI ŠAPČANI I PODRINCI

izvor:riznicasrpska



O STANISLAVU VINAVERU



EVROPSKA-NOC-I-DRUGE-PESME-STANISLAV-VINAVER_slika_O_388308.jpg



Stanislav Vinaver je "najevropskiji" srpski pisac modernoga duha, ali i "najsrpskiji" pisac evropske duhovne orijentacije u našoj književnosti, umetnosti i kulture protekloga veka. Velikom srpskom jezikotvorcu maternji jezici bili su zapravo poljski i nemački. Ovaj "stvaralački paradoks", u slučaju "Stanislav Vinaver", relativizuje stav da je maternji jezik odrednica pripadnosti jednoj nacionalnoj kulturi. Hodi li se magijskim jezičkim lavirintima Vinaverovim, dolazi se do spoznaje da je upravo on, jedan od malobrojnih stvaralaca, svojom ingeniuoznošću učinio veoma mnogo za ovdašnju književnost i kulturu u celini. Dakle, po maternjem jeziku pripadao bi poljskoj ili nemačkoj književnosti. Ali na tim jezicima nije stvarao. Sa njih je prevodio krucijalne književne tekstove na srpski jezik, takodje veoma uspešno.

Vinaver je u srpskoj literaturi XX veka postao simbol poetskog moderniteta. On je već u prvoj deceniji svojim radikalnim poetičkim zahvatima (naročito u sporu sa tzv. larpurlartističkim konceptom Bogdana Popovića i pozitivističkom, pragmatističkom estetikom Jovana Skerlića) inicirao projekat srpske avangarde, zajedno sa Svetislavom Stefanovićem i Dimitrijem Mitrinovićem. Prelom, prevrat i razaranje klasičnih formi i normi (pogledajmo samo Priče koje su izgubile ravnotežu, telegrafske sonete sačinjene od jednosložnih stihova, zatim parodije kao specifične forme kritičkog prevrednovanja poetske tradicije itd.) jeste ono što je Stanislava Vinavera, kao francuskoga djaka "bergsonovsko-malarmeovsko-valerijevskog" tipa, učinilo radikalnim začetnikom modernističko-avangardnog projekta.


Kao intelektualac širokog obrazovanja, nesvodivog i nekanonizovanog duha, uvek je bio u žestokom sporu sa onom vrstom dogmatskog, ideologizovanog, normativističkog, pozitivističkog mišljenja i pevanja koje je tekovina mrtve tradicije. Neumorno je iz evropskoga okružja u srpski poetski kontekst kritički prenosio, prepevavanjem i prevodjenjem, strasno i zaneseno, prkosno i u inat "zakonodavcima" i "propovednicima" poetske prakse, ono što je negde, "tamo u svetu", najvrednije, najznačajnije... Taj jezički mag i čudotvorac, prenosnik je onoga što je u evropskoj poetskoj modernističkoj tradiciji bilo najplodotvornije i najživlje. On je, u ovdašjnoj književnoj umetnosti, ponavljam, s razlogom — "najevropskija", odnosno "najsvetskija" pojava, pravi "Institut srpske poetske modernosti".


Za života Vinaveru nisu priređivane slavljeničke književne manifestacije, niti mu je dodeljeno ijedno priznanje za književni rad. Za njega — večitog prznicu, inadžiju, neugodnog i opakog polemičkog protivnika, ostao je kao po nepisanom pravilu samo prezir, nepoštovanje, ignorancija tada vladajućih socrealističkih spisateljskih vlastodržaca s kojima je bio u permanentnom književničkom (ne samo ideološkom!) sporu. Doduše, oni su bili ideolozi literature, a to je za Vinavera bio sasvim dovoljan povod za iscrpljujući i neprekidan "rat" koji je u svakoj prilici dobijao…


Godine 1991, o stogodišnjici Vinaverovog rođenja, ni Beograd, niti ostatak književne i kulturne javnosti (izuzev Muzeja pozorišne umetnosti Srbije i dr Zorana Jovanovića) — niko, ama baš niko, nije javno ukazao na značajnu činjenicu rođenja najvećeg srpskog bergsonovca, rablezijanca, hašekovca, šeherezadinovca, valerijevca, nastasijevićevca, zaljubljenika u narodne vezove, muziku, pozorište, likovni rukopis, delo Rastka Petrovića, Šekspira, blistavog znalca epske i lirske narodne tradicije, vijonovca, remboovca, jezikotvorca...


Moji lični pokušaji da pokrenem kulturnu javnost kako bi se objavila Vinaverova sabrana dela i osnovala "Zadužbinu Vinaver", koja bi imala raznovrsne manifestacije duhovne modernosti, a zatim i pokušaji da se nastavi objavljivanje "Almanaha Vinaver" pokrenutog 1997. godine, ostali su, za sada, bez naročitog uspeha. Možda će VINMIR, novoimenovani kompjuterski fajl/folder u koji ubacujem sve što je činilo Vinaverov Svet (od reči mir, koja znači svet na ruskom, jeziku sa kojeg je takođe prevodio) dovesti do realizacije mojih želja, u kojima, na sreću, ipak nisam usamljen.


"Slučaj" je pak hteo da se, ovih dana priprema rušenje Vinaverove kuće (Beograd, Đakovačkoj 21, kod Đeram pijace), u kojoj je ovaj kulturni poslenik proveo nekoliko decenija, gde je umro i u kojoj su nastajale najznačajnije stranice moderne srpske i evropske književnosti. U ovoj kući "drugovali" su Gete, Bergson, Rembo, Malarme, Prust, Valeri, Rable, Vijon, Rastko, Nastasijević, Bora Stanković, Nerval, Keno i mnogi, mnogi drugi. U Beogradu, ophrvanom mnogim prizemnijim problemima, valjda se i ne može, niti sme, očekivati tolika duhovna zrelost koja bi omogućila da se ovakve prestižne "institucije" duha ipak sačuvaju.


Utoliko je značajniji "Festival jednog pisca", Vinaveru posvećena manifestacija Kulturnog centra Beograda, u okviru koje se i objavljuje ova knjiga. To jeste velika gozba duha koja će, iskreno se nadam, pomoći da se shvati i prihvati da su "ideje" nešto što u našem društvu zaslužuje mnogo više pažnje.


Knjiga Citat Vinaver, za ovdašnju izdavačku praksu neuobičajen antologijski herbarijum, predstavlja stoga mogući izazov, provokaciju za one koji mogu utemeljiti Vinaverovu Zadužbinu modernoga duha.


Knjiga je antologijskog tipa. Sačinjena je isključivo od objavljenih tekstova Stanislava Vinavera: od prvog "o čitanju" iz 1908. do poslednjeg posvećenog knjižaru i izdavaču Svetislavu B. Cvijanoviću, iz 1955. godine. Dakle, ona je neka vrsta "kolaža" svih žanrova u kojima se ovaj pisac stvaralački manifestovao: poezija, proza, parodija, esej, reportaža, kritika, polemika, pesnički prevod, komentar, zapis itd. Iako na prvi pogled knjiga deluje možda obimno, u njoj je zapravo predstavljen jedan veoma suženi izbor Vinaverovih najboljih stranica.


Citat Vinaver sačinjen je prema hronološkom principu: za svaku godinu odabrani su samo neki od najvrednijih i najprovokativnijih tekstova, kojih inače u svakom žanru i svakom periodu periodu ima više. Hronološke odeljke prati ikonografska građa, kao i uvodne beleške uz svaku godinu ili manji skup godina, sa nekom vrstom potpunijeg pregleda stvaralačke aktivnosti. Ujedinjeni, ovi segmenti predstavljaju paralelnu priču o Vinaveru i kulturnom kontekstu u kojem je delovao i stvarao.


Knjiga pokazuje koliko je Vinaver jedinstvena, i na žalost, još uvek nedovoljno shvaćana evropska vrednost srpske kulture. Ona je neka vrsta sveobuhvatnog uvoda i vodiča kroz razuđeno i izuzetno delo ovog najznačajnijeg Evropljanina u korpusu srpske kulture. S druge strane, ona ukazuje na paradigmatske tačke svetske kulturne baštine, a u isto vreme je i pregled, presek, karta bogatstva srpske kulturne i umetničke tradicije, sa onim važnim i neophodnim znakom modernosti.


Ipak, knjizi nedostaje veliki broj izuzetnih tekstova koji su neka vrsta "moderne klasike" (npr. čudesne studije o Prustu, Šekspiru, Rembou, Stankoviću, Nervalu, Vijonu, Skerliću, Geteu, Grimu, Rakiću, nemačkim romantičarima). Sužen je i izbor pozorišnih kritika, kao i političkih tekstova. Ovom izboru nedostaju i neobjavljeni tekstovi, mahom muzički eseji o Vandi Landovskoj, eseji o Majakovskom, čudesne reportaže o Beogradu, radio-dramski tekstovi pisani uoči Drugog svetskog rata... Smatrali smo da i Vinaverovi prevodi apsolutno zaslužiju mesto u ovakvoj knjizi, pa su najupečatljiviji "predstavljeni" isključivo preko detalja — prepeva poetskih segmenata.


Dakle, bilo je moguće napraviti nekoliko "Antologija Vinaver". Ovo je naravno samo jedna varijanta ličnog izbora u nizu mogućih koja nudi drugačiju priču o Vinaveru, što može biti izazov i poziv za uključivanje u akciju izdavanja njegovih celokupnih dela.


Citat Vinaver je, nadamo se, uzbudljiva ilustracija najmodernije priče srpske književnosti, priče koja, iako dugo skupljana na margini, ima prepoznatljivo ime: STANISLAV VINAVER!


Priredio Gojko Tešić

izvor:riznicasrpska



MODERAN I UNIVERZALAN U NACIONALNOJ KULTURI


stanislav-vinaver.jpg


U ediciji "Posebna izdanja" Grafički atelje "Dereta" je objavio knjigu Stanislava Vinavera "Zanosi i prkosi Laze Kostića". Vinaverova esejistička knjiga o poznatom romantičarskom pjesniku, objavljena posthumno 1963. godine, predstavlja raskid sa epskom deseteračkom tradicijom. Vinaver je za ovu knjigu vodio veliku bitku i za života nije mogao naći izdavača, jer niko nije uvidio značaj onoga o čemu je pisao. Knjiga do sada nije imala ponovljeno izdanje i prećutkivana je posljednjih 50 godina.

Nemiran duh i bundžija, Vinaver je polemičkim majstorstvom i preciznim kritikama srpskog kulturnog mediokritetstva i mitomanstva s lakoćom uspijevao da matira protivnike starog kova. Vinaver je pokazao da se može biti moderan u kontekstu nacionalne kulture, ali je i do danas ostao neshvaćen. U knjizi "Zanosi i prkosi Laze Kostića" na skoro šeststo strana briljantnog eseja o velikom pjesniku Lazi Kostiću, Stanislav Vinaver je uspio da oslika kompletno duhovno i umjetničko nasljeđe srpske književnosti, kulture, mitologije, državnosti. Ovo nije samo monografija o Lazi Kostiću, već i Vinaverova autopoetička knjiga, koja u sebi spaja umjetničku radoznalost, enciklopedijsko znanje i autentični duh. "Zanosi i prkosi Laze Kostića" sadrži kompletnu Kostićevu biografiju i njegova djela, istorijski kontekst u kome su nastajala, bilješke o njegovim savremenicima. Vinaver piše i o muzici, problemima stiha, posebno deseterca, troheja i heksametra, jezičkim mogućnostima, melodiji jezika, o modernoj poeziji. U Kostićevim stihovima otkriva uticaj brojnih pisaca: Homera, Euripida, Šekspira, Getea, Oskara Vajlda, Šilera, ali i filozofa poput Heraklita, Hajdera.


Vinaver nije prešao preko činjenice da je Laza Kostić od "zuluma kralja Milana" otišao na Cetinje gdje je bio "dobro viđen". Vinaver ističe da niko kao Laza Kostić nije opjevao Crnu Goru i da je "Maksim Crnojević" himna Crnoj Gori. Dragocjeni su Vinaverovi zapisi o Kostićevom boravku na Cetinju. Po Vinaverovom mišljenju knjazu Nikoli je bio potreban Laza Kostić i kao stručnjak dr amaturg, jer je knjaz baš tada napisao "Balkansku caricu". Laza Kostić je bio urednik "Glasa Crnogorca", pa "Crnogorke" i "Nove Zete", družio se sa tada najpismenijim čovjekom u Crnoj Gori, Jovanom Pavlovićem. Kostića su posebno interesovali crnogorski folklor, običaji i izrazi. Kao urednik "Glasa Crnogorca" Kostić je sve podnosio knjazu na cenzuru. Nikola ga šalje u Beč, a Kostić (februara 1885) u listu "Neue Freie Presse" objavljuje kritiku "Balkanske carice". On ga ne diže u pjesničko nebo, mada ga hvali koliko može, a kada mu je Kostić iznio tehničke zamjerke, knjaz je htio da uništi komad.


"Zanosi i prkosi Laze Kostića" sadrže još mnogo nepoznatih detalja iz Kostićevog života, o tome kako se Nikola Tesla interesovao za Kostićev književni rad i želio da mu pronađe izdavača u Americi. Data je i uporedna analiza Kostićevog i Njegoševog prevoda Homerove Ilijade, kao i osvrti na brojne istorijske događaje toga doba: revoluciju 1848, Berlinski kongres... "Zanosi i prkosi Laze Kostića" sjajna je esejistička knjiga u kojoj se miješaju mnogi žanrovi, a mnogi je po oštroumnošću s pravom porede sa "Knjigom o Njegošu" Isidore Sekulić.


Stanislav Vinaver (Šabac, 1891 — Niška Banja, 1955) je bio sorbonski đak i poštovalac Anrija Bergsona, a uz to i matematičar, filozof, pjesnik, esejista, prevodilac, majstor parodije i humora, poliglota, novinar, diplomata... Bio je jedna od središnjih ličnosti beogradskog modernističkog kruga, autor "Manifesta ekspresionističke škole". Prevodio je djela sa ruskog, španskog, francuskog, engleskog, njemačkog, poljskog. U Prvom svjetskom ratu bio je jedan od 1300 kaplara, a kroz lik Konstantina ovjekovječila ga je slavna engleska književnica Rebeka Vest u putopisu "Crno jagnje i sivi soko". Iako se prošle godine navršilo pola vijeka od Vinaverove smrti, ova godišnjica gotovo da je protekla bez pomena, ali najveće priznanje mu je odala izdavačka kuća "Dereta", koja već nekoliko godina štampa biblioteku njegovih nenadmašnih prevoda (među kojima su i Rableov "Gargantua i Pantagruel", djela Marka Tvena, Radjarda Kiplinga, Getea, Jaroslava Hašeka)



CETINJE JE ŠKOLA ZA DIPLOMATIJU


Pod velom tajne ostali su razlozi odlaska Laze Kostića sa Cetinja. Vinaver navodi Kostićeve izjave o Nikoli iz bečkih arhiva. Po njima, Kostić Nikolu "optužuje za licemjerstvo, samoživost, tiraniju, bezdušnu igru sa narodnim interesima. Za sebe kaže Laza da je ispao iz kneževe milosti, jer je isuviše iskreno kritikovao kneževa pogrešna djela". Vinaver navodi i Kostićevo pismo iz 1891. u kome kaže: "Ja sam na Cetinju naučio u školi života, osobito ove dve godine, da sva moja pređašnja nauka nije ništa prema tome. Šta je Carigrad? Prevaziđen! Cetinje je mnogo bolja škola za diplomatiju..."


V. Ognjenović
25.03.2006.

izvor:riznicasrpska



OSVAJANJE SNA - Stanislav Vinaver








Gloria Nixon-Crouch's ceramic forms



Освајање сна.

Све крин до крина, бездан тишина,
Вртлог врлина, сумор суштина -
Све се раскраја у сто бескраја,
У сто очаја, сто одношаја
У сто дивљина, сто давнина.
Сва мора брује безмерјем струје,
Мириси рује несвест милина,
Потоци хује бестрв планина -
Све гује зује језом олује
Безноћ је дана – безвласт даљина.
Тим срцем врелим, свенадно смерним,
Тим смелим трудом, свим узалудом,
Свим недосудом, свим нерасудом,
Том слашћу худом, превлашћу лудом
Тим бићем зрелим, горко чемерним:
Букните будно, бескраје скројте,
Складите развој, облике спојте
Зглобите време, безброје збројте -
Што неће цветом – сјајем освојте.







Gloria Nixon-Crouch's ceramic forms


Mi se čudno razumemo


Mi se čudno razumemo
k'o dva bola, k'o dva vala
k'o dva mosta u otkrića:
ja te volim čudno, nemo,
ti si ona čudna mala,
mašta drevna moga bića.

O tebi su pitalice,
od vekova moje bile,
odgovor o kom se sanja.
Odgovor je tvoje lice
ti si slika one vile;
iz dečačkih nagađanja.

I stvari snovi, evo
polagano nadolaze
k'o da ide vreme tavno.
Svaki gest tvoj ja sam snev'o,
znam napamet tvoje fraze
svaku reč sam čuo davno.





G
lo ria Nixon-Crouch's ceramic forms



Traži se čovek

U određen oblik kao da ne može,
U vidljivih poteza poredak čvrst,
U shvatljive misli obuhvat,
U uklopljen red.

Treba mu, eto, sna i čoveka,
Trepetnih bića, zvezdane slutnje,
Čudesnih reči, teške mađije
I zanosa.

Da pijanim nadahnućem,
Koliko za jedan nerazumljiv val,
U ogromnom brujanju neraskidnom,

Iz večite obuzetosti od pamtiveka,
Pomeri svet.





Gloria Nixon-Crouch's ceramic forms



U biću

U biću je strasni skok
Što svoj čeka kasni čas,
U srcu je tamni val
Za bezmerja plamni sklop.

Ne ostavlja verni trag
Omađijan smerni šum:
Zarasto je živi put
U korova krivi san.






izvor:moji-tragovi.blogspot
 
Poslednja izmena:
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Spomen ploča Stanislavu Vinaveru

Spomen ploča Stanislavu Vinaveru

D. Bt.

U četvrtak će biti otkrivena ploča u Đakovačkoj ulici na Zvezdari. Ovaj književnik nikoga nije ostavljao ravnodušnim, za života, a i kasnije




CEO moj život je bio jedan veliki napor, pre svega patriotski. Čitava naša generacija je bila takva... Hteli smo svi mi, moj naraštaj, da se zanesemo u pitanje života i smrti. Raka Drainac, Rastko Petrović, Tin Ujević, Momčilo Nastasijević - svi smo mi, svaki na svoj način, hteli isto - da ostvarimo pravi izraz na našem jeziku. Nas je život ispunjavao čudom, divljenjem, ushićenjem. U literarnom pogledu smo pošli od našeg doživljenog iskustva, moderne nauke i čitavog dotadanjeg evropskog iskustva. Pisci pre nas su bili uski, bojali se zapada, propadali kad su odlazili tamo, gubili svoju originalnost. Mi smo koristili iskustvo zapada da bismo bolje razumeli sebe“.

Ovako je svojevremeno govorio Svetislav Vinaver, jedna od najčudnijih, najoriginalnijih ličnosti naše književnosti kome će u četvrtak biti otkrivena spomen-ploča, koja je postavljena na zgradi u Đakovačkoj 21, gde je nekada bila njegova porodična kuća u kojoj je decenijama živeo. Obeležje će u 11.30 sati otvoriti Predrag Marković, ministar kulture, i profesor Gojko Tešić, istoričar književnosti.

Za života, a i decenijama kasnije ovaj pesnik, pripovedač, esejista, pozorišni kritičar, muzičar, prevodilac, autor sjajnih parodičnih antologija... Nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Već njegove prve knjige, „Mjeća“ i „Priče koje su izgubile ravnotežu“, izazvale su različita reagovanja. Pesnik Velimir Rajić se divio: „Bože moj! Strašno je i pomisliti šta je sve kadar jedan mlad čovek u Srbiji da napiše“. Prijatelj Milutin Bojić je zapisao „Vinaver želi da bude originalan i interesantan, i to mu ponekad i pođe za rukom“. Ali tada najmoćniji književni kritičar Jovan Skerlić ovako je presudio: „Gospodin Vinaver je dobra glava, ali mlada glava koja se još puši!“ Brz i oštar na jeziku, Vinaver mu nije ostao dužan, pa mu je odgovorio epigramom pod pseudonimom Trajko Ćirić:

Što se Trajku glava puši,
Neko hoće da ga satre!
Zagonetka vrlo prosta:
Mržnja vode protiv vatre!“

U to vreme omiljeno mesto mu je bilo hotel „Moskva“, gde su mu svakodnevno društvo pravili Miloš Crnjanski, Rastko Petrović, Toša Manojlović, Rade Drainac. Tada je bio sa službom u umetničkom odeljenju Ministarstva prosvete, gde mu je načelnik bio Branislav Nušić, a stariji kolega na poslu Bora Stanković.
Dobrovoljac u Prvom svetskom ratu, pušku je uzeo i u drugom, ali je bio zarobljen i tamnovao u nekoliko logora. Vratio se narušenog zdravlja, jedno vreme radio u Tanjugu i „Ježu“, puno prevodio i nekoliko godina imao čuvenu rubriku „Beogradsko ogledalo“, svojevrsnu hroniku ondašnjeg kulturnog života. Omiljeno mesto tada mu je bio „Mažestik“, u kom je sate provodio razgovarajući sa svojim prijateljima, ali i protivnicima, kao i sa čitaocima. Pošto nije imao svoj telefon, koristio je hotelski da bi pozvao prijatelje u Evropi i saznao šta se tamo zbiva. Mnogo vremena provodio je i u Francuskom kulturnom centru, Geteovom institutu i u kafani „Kolarac“, gde je viđan u društvu Bete Vukanović.
Voleo je da ode u Nišku banju da, kako je govorio, „srce podmladim i krvotok osvežim“. Tamo ga je srce izdalo 2. avgusta pre podne 1955. Na nadgrobnom spomeniku na Beogradskom novom groblju ispisan je njegov epitaf, koji možda i ponajbolje portretiše i njega i njegovu generaciju:

Izgurasmo, izgurasmo,
izgrcasmo, isplivasmo,
ispetljasmo, iskičmasmo,
gde god cara stara znasmo
svakom obraz osvetlasmo.
Sve od sebe sobom dasmo
ograšjima oblistasmo:
odagnasmo, ogrejasmo
kao sunce prosijasmo:
odolesmo, otrajasmo.“

Ostala je priča koju je zabeležio Rade Konstantinović da je na Vinaverovoj još svežoj humci Zuho Džumhur prstima nacrtao njegov lik kako se smeje, lica okrenutog Beogradu. I kako je pružajući napojnicu grobarima rekao: „Vinaver nije ostao nikome dužan. Ni vama, ni onima... Vidite kako im se poslednji smeje“.


ADMIRAL U PIDžAMI
SEĆAJUĆI se svoga oca, Konstantin Vinaver je zapisao: „Dva puta nedeljno išao je do Univerzitetske biblioteke; ja sam išao sa njim. Nosio je ono malo kožno koferče koje je Džumhur ovekovečio svojom karikaturom. U njemu su bile knjige koje je vraćao da bi uzeo nove i ja sam to koferče nosio kući jer je bilo dosta teško... Posebno rado ga se sećam iz onih dana kada je mogao da boravi u bašti kuće u Đakovačkoj ulici. Obično je sedeo u pidžami, preko koje je nosio specijalno vezan meki kućni kaput koji smo u šali zvali admiralskom uniformom. Satima je tako čitao ili pisao.“
 
LEGEND
Učlanjen(a)
14.12.2009
Poruka
29.042
Jedan knjizevni karneval

Јeдан књижевни карневал





ВРШИМ ОПРАВКЕ СТАРИХ СВЕТОВА



naransin.jpg

vinaver.jpg


Великани српске поезије
и прозе, књижевни критичари, професори универзитета, добили су своје уврнуто издање
у књизи
Станислава Винавера
„Пантологија нове српске пеленгирике” у којој су с пуно умешности пародирани


nnn.jpg
и 1938. године песник Јован Дучић није опростио песнику Станиславу Винаверу његово дело, почето 1920. године, у којем је пародирао стихове и прозу тада најпознатијих стваралаца. Ушао им је Винавер у стих и стил, у њихове теме и мотиве, риме, у срж њихове поетике и као у изврнутом огледалу приказао особености књижевних миљеника.


Са конференције Мале Антанте на Бледу, Милош Црњански извештава и о томе:
„Дучић не општи са Винавером. Не може да заборави оно што је Винавер написао, у својој „Пантологији”, о нама песницима”. Бројни великани српске поезије приказани су у том делу својим „песмама”, пародијама, које је уверљиво и с пуно мајсторије написао један човесуђењенислав Винавер.

Ново „суђење”


Сматрају је једном од најутицајнијих књига у историји српске књижевности, а потекла је од једног од наших најугледнијих књижевних критичара. „Антологија новије српске лирике” Богдана Поповића, објављена 1911. године, до данас се наводи као једно од најбољих дела ове врсте. Она је и остварење Поповићевих естетичких начела: са својом теоријом „ред-по-ред”, тражио је изучавање и оцењивање вредности књижевног дела проучавањем његове грађе, конкретних уметничких поступака, одбацујући апстрактна разматрања о суштини дела.

tvoracvaseljene.jpg


То научно сецирање, али и сврставање „подобних” песама у антологијски избор, били су позив Станиславу Винаверу, који се већ окушао у пародирању, да и сам створи дело које ће сликовито и оригинално да прикаже српско књижевно стваралаштво. Објављујући књигу 1920. године, пародира не само излагање професора Поповића, већ и песнике који су се нашли у његовом избору. Да ствар буде болнија по оне који не знају да прихвате уметничку слободу или, макар, окрену све на шалу, Винавер их је тако верно приказао да његове пародије неодољиво подсећају на оригинал, али уврнут, претеран, смешан, на тренутке бесмислен. Од наслова његовог дела, „ Пантологија нове српске пеленгирике” до последњих страна на којима су шаљиви огласи, од песме до фусноте и коментара, све је написано у духу пародије, у Винаверовом изврнутом огледалу гледамо књижевно стваралаштво кроз историју, рад критичара и антологичара, издаваштво, живот писаца његових савременика.

Vinaverov-knjizevni-karneva.jpg


Увек спреман на полемику, аутор „Манифеста експресионизма“, врсни преводилац и одличан песник, Винавер није зазирао да у бројним текстовима оспорава ставове критичара који су уживали велики углед и чије су речи за многе биле закон. Пародија је била оригиналан, необичан и делотворан начин да каже шта мисли, да буде оштар критичар, али и да се нашали, поигра с књижевним величинама. Објављивао их је у новинама, док појавом „Антологије новије српске лирике” није му пало на памет да обједини то своје стварање и на изокренут начин прикаже српске књижевне ствараоце. Већ сам наслов првог издања из 1920. године, „Пантологија нове српске пеленгирике” подсећа на Поповићево дело.
Као и Поповић, Винавер књижевне ствараоце дели на три раздобља, а „Пантологију” почиње предговором, потписаним са „професор Уредне књижевности”. Осим што нам такав потпис дозива у свест професора упоредне књижевности, Богдана Поповића, у три речи Винавер је пародирао и његове књижевно-теоријске ставове: ако песма цела мора да буде лепа, ако је ред-по-ред испитамо, пазимо да нигде нема падова, одударања од целине, онда је то – уредна књижевност. Изабрао је „пантологичар” многе писце који су прошли суд професора Поповића: Његоша, Ђуру Јакшића, Милана Ракића, Алексу Шантића, Милана Ћурчина, а додао и неке којих нема у „Антологији”, попут Симе Пандуровића.
Почетна замисао ослањала се на Поповићево дело, али како је „Пантологија” расла, Винавер се све више удаљавао од првобитног узора. Његово дело, проширено новим пародијама, доживело је још два издања, 1922. и 1938. године у којима се пантологичар већ потпуно удаљио од антологичара.

Цветна цитра цара Душана

Јован Дучић имао је разлога да буде увређен: он је с неколико песама заступљен у Винаверовом пародијском избору српских писаца. Корени тога су можда и у чињеници да је Дучић један од најзаступљенијих песника у Поповићевој антологији. Писац који нас извештава о љутњи чувеног песника и његовом „неопштењу” са Винавером на Бледу, Милош Црњански, и сам се нашао у „Пантологији“. Винаверу је толико слатко било да се нашали са њим да је пародирао и поезију Црњанског, његову прозу у одломку названом „Нотес о Белићу”, који личи на наглавачке окренути наслов романа Милоша Црњанског „Дневник о Чарнојевићу”, његове преводе хаику поезије, коју је песник толико волео. Ставио га је чак и у шаљиве огласе на крају „Пантологије” из 1922. године:
„Јављам пријатељима да сам у духу своје поезије престао бити човек и постао дрво. Сва писма упућивати на: Топчидер, 7-ма буква, лево. Милош Црњански, бивши човек”.

lenjiri.jpg


За разлику од Дучића, међутим, Црњански се није љутио на Винавера. Заједно шетају на Бледу, али разговор који воде у освит Другог светског рата, када је Винавер већ обележен као Јеврејин, тема је за неку другу причу. Док су неке Винаверове пародије више песничка игра, духовито извртање особености и песничких поступака, као у случају Црњанског, друге су у својој наводној неозбиљности много оштрија критика, што је вероватно препознао и Дучић. Иза пародије његовог циклуса „Царски сонети”, у којима Дучић описује сцене из средњовековља, сјај и господство двора цара Душана, стоји Винаверова опаска:
„Дучић је замишљао једну прошлост којом би се могао похвалити пред странцима, па и пред рођеним својим народом. То није била аутентична прошлост, него једна рекламна прошлост”. Стављање нагласка на то да је српски двор на врхунцу славе, претеривање у описивању раскоши и богатства који повремено више личе на двор Луја Четрнаестог, краља Сунца, како је то приметио Јован Деретић, одјекнуло је у „Пантологији” у песми „Сјајан и неразумљив царски сонет”:

„Узе царе цветну цитру од
чауша.
И свиро је дуго с пуно
вере чврсте
А тице и звери, људи,
чељад разна
Гледаху са слутњом на
цареве прсте
Лијући на патос уља грчких
вазна“.


Винаверове пантологијске творевине ретко се тичу баш одређеног дела: то је нова песма, чини се да би могао да је напиће и сам стваралац којем је приписана да нема претераности и уврнутости пародије. Она открива све најважније одлике песника, али их ставља у такав оквир у којем се јасно истичу мане или се песничка озбиљност изврће у смех. Његошева мисаона поезија, постаје високопарно декламовање у десетерцу, често без икаквог смисла о небесима и чудесима, светској армонији, клици електризма. Ђура Јакшић, који у типично романтичарском маниру, пева о отуђености лирског субјекта и света, у пантологијском издању васељену назива бедним посмрчетом, а Селену, месец, гадним, гнусним копилетом.
Одлика Симе Пандуровића да у своју поезију умеће стране речи и изведенице, доведена је до тога да стихови постају рогобатни:

„Живот је тежак ко малтер
перпендикулара
Гнусни еуфемизам бреветира
ропац
Психологију делира харангира
шкопац,
Ми смо монструм сумње у
психи окулара,
И демон блуда у полусвету
преживара”.


Винавер је ушао у поезију врхунских, али и трећеразредних, данас заборављених песника. Певао је као романтичар, класициста, парнасовац, слагао стихове и риме у александринцу, десетерцу, слободном стиху. Ма колико за неке било болно да се гледају у Винаверовом огледалу, мора се признати очигледно: само неко ко је пажљиво читао и проучавао, ко је и сам мајстор писане речи, ко је ту поезију добро разумео, дошао до њене суштине, могао је тако вешто да се саживи са поетиком тако различитих стваралаца из тако удаљених периода наше књижевности.

Дивка-Тивка као Сара Бернар


okasion.jpg


„Пантологијски” избор песника био је само почетак. Винавер је у своје дело унео и прозне писце, критичаре, драме, чак и један оперски либрето, па и такве форме као што су огласи, разни дописи или матурска питања. Већ у првој реченици одломка „Тонкина жудба”: „Нису ни изашли из куће а да њу, Тонку, која је лежала у соби званој женска соба, а тако названој по тетки јој, Сики, која се за Турчина удала, Тонку која је још лежала, опомену”, јасно препознајемо Бору Станковића. Једна од најособенијих црта Станковићевог стваралаштва, његова усредсређеност и стављање нагласка на женске ликове, јасно је истакнута само у једној реченици.
Згуснуто, на неколико страна, Винавер ређа и особености „Бурлеске господина Перуна бога грома”, необичног романа Растка Петровића. „Шта се све није нашло на њених стотинак страна”, пише Јован Деретић о „Бурлески” и набраја: словенски богови и хришћански свеци, једна београдска болница, светогорски калуђери, Ван Гог, а радња која почиње у осмом веку и наставља у четрнаестом, завршава се неколико година после изласка књиге. У Винаверовом извођењу, у „Сапогама Дивке-Тивке”, тај трк кроз простор и време још је бржи и луђи:
„Када је умро Данте сви су плакали, а највише једна калуђерица сва у црном, у црној плишаној хаљини. Она се звала Маркиза де Помпадур и била је балерина Београдског позоришта и руска избеглица из Панчева.
Уствари, то је била Дивка-Тивка која је под именом Саре Бернар играла мачиш на Тамерлановом гробу у Аустралији, а после је богови казне, она падне, сломије ногу и отвори бакалницу у Макензијевој улици. Винавер је нарочито био осетљив на празно родољубље, ратну „патриотску“ књижевност, рабљење уметности у идеолошке сврхе, политичке, националне. У „Пантологији” износи два прилога о српско-хрватском питању: један насловљен „Пред новим ратом“ и приписан Станоју Станојевићу, професору историје, а други, у којем се бране „хрватски интереси” , непотписани, такође, веома сликовитог и убојитог насловом „Невероватна поквареност српског народа (О овоме истом предмету има и песма)”. Мржња се подгрева и у ученим круговима, указује Винавер, и осликава то у „Пантологији” прилозима у којима се закључци изводе не само из произвољних, већ и бесмислених поставки.

veze.jpg


У првом прилогу тврди се: „Хрвати су пореклом Срби. То су били Срби који су се много хрвали па их прозваше Хрвати”, док се у другом напомиње: „Срби су огранак Хрвата који се вратио дивљаштву. Најбољи доказ да су Срби дивљаци јесте да не знају ни обична слова. На своме грбу: само слога Србина спасава, они су слова с два пута окренули натрашке”.

Аутобиографија гориле

Оштрица Винаверове критике књижевних, па и друштвених појава, видљива је и у напоменама које дописује на свршетку појединих текстова. Тако уз ратну приповетку Драгише Васића, винаверовски удешену, стоји коментар да су у првој приповеци ликови били непатриотски и разочарани, због чега је у уредништву „Књижевног гласника” тај „нежељени песимизам ублажен”, па је приповетка сада подобна и за најширу публику. Кроз „Пантологију” сазнајемо и понешто о стању у издаваштву: Када ће изаћи мартовски број „Критике”?, стоји у једном од питања из Зборника матурских питања. Одговор: „у децембру идуће године, сликовито описује колико је прилив новца био редован. Сазнајемо понешто и о новинарству: у огласима на крају „Пантологије” из 1922. године рекламира се „Нови лист”, орган нових људи који прати нове појаве у свету, нарочито у Енглеској, „Политика” – „најобавештенији лист за страну информацију и археологију” чији се дописи добијају без поштанских чекања, право из Министарства иностраних дела, „Време”, које за нови број најављује текст „Како сам постао човек – аутобиографија гориле”, уз напомену „ово је дограбио пре свију наш сарадник, специјални дописник са Суматре“. Пантологија постаје винаверологија, стварање посебног света који је обухватио читаву једну књижевну и друштвену стварност, карневалска поворка са маскама које пренаглашавају особене црте, шаренило које спаја старо и ново, судар авангарде која долази са преживелим формама које још владају. Она је и шаљива игра и одбрана уметности и сведочанство једног времена.

naransin.jpg



Politikin zabavnik
 
Natrag
Top