VUKOVA SLAVA U BEOGRADU
Vuk Stefanović Karadžić ima tu zaslugu, da je u Srba hrvatski jezik podigao na stupanj književnog jezika. Prije njega Srbi su svakako pisali: staroslavenskim crkvenim jezikom, pomiješanim sa narodnim, turskim, arnautskim i inim riječima, prama tome kako je ko bio izobražen... Vuk je vidio da to ne valja. Upoznao se s Hrvatima, nadasve sa djelima književnika Dalmacije i Dubrovnika, te krune hrvatskih gradova, i stanuo uvađat medu Srbe hrvatski književni jezik. Onda se na nj dignula strašna galama u srpskom svijetu... Ali što je bolje, bolje je. Hrvatska štokavština ijekavskog izgovora stanula otimat mah medu Srbima, te oni poćeše pisati od prilike onako kako mi govorimo. Nu to je ipak za malo trajalo i mali broj srpskih književnika služio se ovim narječjem. Doskora svi okrenu pisati doduše narodnim jezikom, štokavštinom, ali ne književnim dijalektom kako je htio Vuk, nego ekavštinom i taj se običaj kod Srba danas drži...
Danas Srbi, pohlepni i nezasitljivi (...), htjeli bi da izvrnu stvar, te prikažu da je Vuk nas, nas Hrvate, naučio »srpski«! Nas, čiji su stari u Dubrovniku, Dalmaciji i Hrvatskoj pisali onim narječjem i izgovorom još onda kad se nije znalo ni za Vuka ni za kakvu Srbiju; nas, kod kojih je isti Vuk dolazio da uči... To ga međutim nije smetalo da izda poslije onu svoju lozinku “Srbi svi i svuda”, kojom je htio progutati Hrvate. Dokaz da Vuk u poslu bratske ljubavi bio je isto što i drugi Srbi. On je putovao hrvatskim zemljama. gdje je proučavao jezik koji on sam nazivlje hrvatskim i kupio narodne pjesme, ali to je prozvao srpskim...
Vuk Stefanović Karadžić bio je veliki talenat, upravo genij, a kao samouk mnogo je uradio na književnom polju. Ali Srbi ga zato toliko ne slave, oni ga slave radi političke ideje “Srbi svi i svuda”, koja cilja za tim da se Hrvatska omete u svome radu za slobodu i cjelokupnost na račun Velike Srbije, koja je nemoguća. Vuk književnik bio je samo neka forma, pod kojom se je skrivao Vuk političar... Ovo je pravo shvaćanje Vukove slave u Beogradu...
Извор: Crvena Hrvatska, Dubrovnik, br. 4l / l6. X. 1897. godine, str. 2.