Šta je to samoobuzdavanje?

[trompyx]

Samoobuzdavanje je pojam koji se često povezuje s budizmom i drugim duhovnim tradicijama. On se odnosi na sposobnost kontrole uma, emocija i postupaka. Suština samoobuzdavanja je da pojedinac svjesno i namjerno usmjerava svoje misli, riječi i djela na način koji je koristan i mudar.

U kontekstu budizma, samoobuzdavanje se odnosi na discipliniranje uma kako bi se prevladale negativne emocije poput pohlepe, mržnje, ljubomore ili neznanja. Budizam naglašava važnost razvijanja svjesnosti, pažnje i samokontrole kako bi se postigao unutarnji mir i oslobađanje od patnje.

Samoobuzdavanje uključuje svjesnost vlastitih misli i osjećaja te njihovu kontrolu. To može uključivati prakticiranje meditacije kako bi se um smirio i usredotočio, kao i usvajanje etičkih načela koja potiču nenasilje, poštovanje prema drugima i odgovorno ponašanje.

Važan aspekt samoobuzdavanja je i prepoznavanje i suočavanje s vlastitim željama i porivima te sposobnost odupiranja impulsima koji bi mogli dovesti do negativnih posljedica, kako za nas samih tako i za druge.

Samoobuzdavanje nije ograničeno samo na duhovne tradicije. Može biti i važan aspekt osobnog razvoja, samokontrole i samodiscipline u raznim područjima života, poput rada, studija, prehrambenih navika ili održavanja zdravih međuljudskih odnosa.

Ukratko, samoobuzdavanje je sposobnost svjesnog upravljanja mislima, emocijama i djelovanjem kako bi se postigao unutarnji mir, mudrost i sloboda od patnje.

 

[Laodikeja]

Isus kaže:

"Ja sam čokot a vi loze: i koji bude u meni i ja u njemu on će roditi mnogi rod: jer bez mene ne možete činiti ništa" (jevanđelje po Jovanu 15. 5 ).

 

[Isabeleta]

Nije teško biti fin

Ovo ti je dobro.

Nije ti ni tema loša, korisno je za pročitati, ali meni se čini kao da su savjeti iz neke od onih knjiga za samoterapiju ili self help literature.
Pogrešno je misliti kako je samoobuzdavanje vezano uz budizam. Ok, napisao si i druge duhovne tradicije, ali u daljnjem opisu ima pojmova koji se vezuju baš za budizam. Meni osobno ne treba budizam, ali ok. ako nekom pomogne da bude revniji u službi Božjoj. Zapadnjaci su prigrlili daleke istočne religije kao nešto novo, inovativno, primamljivo... ne poznavajući svoju vjeru i tradiciju, a to je žalosno.
Sve je to postojalo oduvijek u kršćanstvu i proživljeno po generacijama ljudi tijekom stoljeća. Bilo da govorimo o askezi, samokontroli, čišćenju duševnih moći, svladavanju nutarnjih i vanjskih osjetila, tamnoj noći osjetila...i da ne nabrajam više pojmove pod kojima se živjelo i umiralo s jednim jedinim ciljem: postati novi čovjek i biti sličan Kristu. Jer onaj koji robuje svojim mislima, osjećajima, navikama, naravno da nije slobodan. Dakle, ne zbog samorealizacije i vlastitog zadovoljstva, već zbog Krista.

Ima more citata kršćanskih pisaca o tome, evo ti nekoliko iz 16 stoljeća:

“Svaka požuda na pet načina šteti duši: umara je, muči je, čini je tamnom, čini je nečistom i oslabljuje je.”

“Za napredak je najnužnije da ovom velikom Bogu šute požude i jezik, jer jezik koji on najbolje čuje jest šutljiva ljubav”

“Da se prevlada požude: Redovito nastojati da se nasljeduje Isusa Krista u svim svojim djelima, upriličujući se njegovom životu koji treba promatrati da se znade nasljedovati i ponašati se u svim stvarima kako se je on ponašao.”

 

[mystery77]

To je samosavladavanje

 

[Laodikeja]

Samoobuzdavanje - to je pokušaj da čovek sam svojim ličnim naporima pobedi svoje nasleđene ili stečene grešne sklonosti.

Svaki takav pokušaj će možda imati nekakvog efekta da u tome delimično i uspe.

Ipak, to nema nekog određenog smisla ako nije proizvod vere, i ako ta vera tako deluje da se u čoveku desi promena.
Ta vera mora dovesti do toga da u čoveku deluje sam Bog, koji će promeniti njegovo srce i misli.

"I daću vam novo srce, i nov ću duh metnuti u vas, i izvadiću kameno srce iz tijela vašega, i daću vam srce mesno.
I duh svoj metnuću u vas, i učiniću da hodite po mojim uredbama i zakone moje da držite i izvršujete" ( knjiga proroka Jezekilja 36. 26 - 27 ).

"Odgovori Isus i reče mu: zaista, zaista ti kažem: ako se ko nanovo ne rodi, ne može vidjeti carstva Božijega.
Reče Nikodim njemu: kako se može čovjek roditi kad je star? eda li može po drugi put ući u utrobu matere svoje i roditi se?
Odgovori Isus: zaista, zaista ti kažem: ako se ko ne rodi vodom i Duhom, ne može ući u carstvo Božije.
Što je rođeno od tijela, tijelo je; a što je rođeno od Duha, duh je.
Ne čudi se što ti rekoh: valja vam se nanovo roditi.
Duh diše gdje hoće, i glas njegov čuješ, a ne znaš otkuda dolazi i kuda ide; tako je svaki čovjek koji je rođen od Duha" ( Jovan 3. 3 - 8 ).

 

[mire000]

Samoobuzdavanje je pojam koji se često povezuje s budizmom i drugim duhovnim tradicijama. On se odnosi na sposobnost kontrole uma, emocija i postupaka. Suština samoobuzdavanja je da pojedinac svjesno i namjerno usmjerava svoje misli, riječi i djela na način koji je koristan i mudar.

U kontekstu budizma, samoobuzdavanje se odnosi na discipliniranje uma kako bi se prevladale negativne emocije poput pohlepe, mržnje, ljubomore ili neznanja. Budizam naglašava važnost razvijanja svjesnosti, pažnje i samokontrole kako bi se postigao unutarnji mir i oslobađanje od patnje.

Samoobuzdavanje uključuje svjesnost vlastitih misli i osjećaja te njihovu kontrolu. To može uključivati prakticiranje meditacije kako bi se um smirio i usredotočio, kao i usvajanje etičkih načela koja potiču nenasilje, poštovanje prema drugima i odgovorno ponašanje.

Važan aspekt samoobuzdavanja je i prepoznavanje i suočavanje s vlastitim željama i porivima te sposobnost odupiranja impulsima koji bi mogli dovesti do negativnih posljedica, kako za nas samih tako i za druge.

Samoobuzdavanje nije ograničeno samo na duhovne tradicije. Može biti i važan aspekt osobnog razvoja, samokontrole i samodiscipline u raznim područjima života, poput rada, studija, prehrambenih navika ili održavanja zdravih međuljudskih odnosa.

Ukratko, samoobuzdavanje je sposobnost svjesnog upravljanja mislima, emocijama i djelovanjem kako bi se postigao unutarnji mir, mudrost i sloboda od patnje.

Samoobuzdavanje ili samosavladavanje je pojam koji se pojavljuje i u bibliji. Sve zavisi od prevoda, kako je koji lingvista preveo termin sa grckog.

Samoobuzdavanje - to je pokušaj da čovek sam svojim ličnim naporima pobedi svoje nasleđene ili stečene grešne sklonosti.

Nije bas tako. Pavle pise da svako treba da obuzdava i savladava sebe. Cineci to on polako umrtvljuje telo i telesne zelje, kontrolise svoje misli itd.. Na kraju telo biva razapeto zajedno sa Hristom. I njegova volja biva podlozena Hristovoj volji, njegov karakter se menja.

Nije pogresno da se covek trudi, da ulaze napore. On takodje mora da ucini nesto sa svoje strane, jer ne moze ocekivati da sve Bog uradi.

Zato i kaze - "koji seje u telo od tela ce poznjeti pogibao. A koji seje u duh, od duha ce poznjeti zivot vecni"

Ko seje? Covek to radi!

On treba da hrani svoje misli dobrim stvarima, a telu ne sme dati hranu. Jer ako hrani telo ono ce ziveti a ako ga mori gladju, ono ce umreti. Telo oznacava "gresnu prirodu" i odnosi se na telesne zelje. Telo na kraju umire i biva razapeto sa Hristom. Tako covek postaje oslobodjen greha i gresnih zelja.

Znaci, covek saradjujuci sa Bogom pobedjuje greh, a Hristos mu pomaze.

Pojam samosavladavanje i obuzdavanje, je Hriscanski pojam i pojavljuje se u bibliji na grckom..

 

[mire000]

Sve je to postojalo oduvijek u kršćanstvu i proživljeno po generacijama ljudi tijekom stoljeća. Bilo da govorimo o askezi, samokontroli, čišćenju duševnih moći, svladavanju nutarnjih i vanjskih osjetila, tamnoj noći osjetila...i da ne nabrajam više pojmove pod kojima se živjelo i umiralo s jednim jedinim ciljem: postati novi čovjek i biti sličan Kristu. Jer onaj koji robuje svojim mislima, osjećajima, navikama, naravno da nije slobodan. Dakle, ne zbog samorealizacije i vlastitog zadovoljstva, već zbog Krista

Apsolutno. Sve ovo postoji u Hriscanstvu odavno. Pavle je pisao o samokontroli, samosavladavanju i oslobodjenju od gresnih ZELJA. Samo ljudi ne citaju, i ne razumeju Pavla. To je bas ono sto sam privatno pisao..

Ljudi misle da je budizam nesto posebno, da uci oslobodjenju od zelja i nepotrebnih patnji. A to sve Hriscanstvo nudi odavno.

Covek koji ne zeli, on je slobodan. Tako je Hriscanin oslobodjen zelja koje ga vuku i mame, bilo da je to hrana, materijalne stvari poput odela, mobilnih telefona, kuca i stanova. On je slonodan od zelje za seksom, ljubavlju, zelje za slavom, da mu je toplo i ugodno, za cigaretom, alkoholom, bilo cim sto je svetsko. Jer on zadovoljstvo nalazi samo u Bogu i Hristu, koji u njemu zivi.

Takav covek ne cezne za onim sto nema ili ne moze da ima.. Ne strahuje, ne boji se.. On poseduje apsolutni mir..

Budizam nije nista posebno, on nudi mir, oslobodjenje od patnji, ali bez Boga. A bez Boga to nije moguce ostvariti. Zato ljudi pribegavaju meditaciji, raznim tehnikama skretanja misli i sl..

Takve tehnike imaju svoju svrhu sve dok covek ne nadje mir u Hristu. Onda su bezvredne..

 

[Bora1961]

Samoobuzdanje je kada ides ulicom, vidis strava zensku, povuces rucnu i kazes sebi, da je zauzeta.

 

[Laodikeja]

Mire, jeste tako.

Ako smo bez Boga onda to jeste pokušaj da čovek sam svojim ličnim naporima pobedi svoje nasleđene ili stečene grešne sklonosti.

Sa Bogom to ide prirodno.
On to čini predajući sebe Bogu koji deluje i oslabađa čoveka grešnih sklonosti.

Nije suština želeti a ne učiniti, već ne želeti.

Jer želeti je isto što i učiniti.

Jer Isus kaže "KO POGLEDA NA ŽENU SA ŽELJOM, VEĆ JE UČINIO PRELJUBU U SRCU SVOJEMU"

Ljudi su zato u istoriji oformili manastire kao nekakvu alternativu.
I prebivaju u manstirima da bi sebe izolovali od sveta i pobedili svet.

To može imati pozitivnih strana.
Ali, ako se ne promeni srce - ne vidim suštinu.

Jer lako je biti junak u miru.
Treba biti u boju.

A tako se izgrađuje karakter.

 

[mire000]

Samoobuzdanje je kada ides ulicom, vidis strava zensku, povuces rucnu i kazes sebi, da je zauzeta.

I kolac je lep, miris te mami, a unutra otrov. Zivotinja bi odmah pojela, a covek kao razumno bice bi trebalo da zastane i razmisli o posledicama..

Zena koja je lepa, ne mora biti dobra. A moze biti i zauzeta..

Mire, jeste tako.

Ako smo bez Boga onda to jeste pokušaj da čovek sam svojim ličnim naporima pobedi svoje nasleđene ili stečene grešne sklonosti.

Sa Bogom to ide prirodno.
On to čini predajući sebe Bogu koji deluje i oslabađa čoveka grešnih sklonosti.

Nije suština želeti a ne učiniti, već ne želeti.

Jer želeti je isto što i učiniti.

Jer Isus kaže "KO POGLEDA NA ŽENU SA ŽELJOM, VEĆ JE UČINIO PRELJUBU U SRCU SVOJEMU"

Ljudi su zato u istoriji oformili manastire kao nekakvu alternativu.
I prebivaju u manstirima da bi sebe izolovali od sveta i pobedili svet.

To može imati pozitivnih strana.
Ali, ako se ne promeni srce - ne vidim suštinu.

Jer lako je biti junak u miru.
Treba biti u boju.

A tako se izgrađuje karakter.

U sustini zelje nisu lose. Na primer zelja za hranom, zelja za ljubavlju i seksom, zelja za udobnoscu.. To su prirodne zelje.. Ali ako covek ne zadovolji te zelje, oseca patnju, muci se, zudi.. Ako pak i zadovolji, to mu prelazi u naviku, pa postaje rob uzitku i pohlepi.. Na kraju mu vise nista nije dovoljno, pa odlazi u krajnost i perverziju..

Tako se covek muci, zadovoljio on zelje ili ne.. A zato se to desava???

Covek nije stvoren da udovoljava samome sebi, vec da udovoljava Bogu i bliznjima, da im bude na blagoslov.

Sreca je drugog ciniti srecnim, a ne udovoljavati samom sebi.. To uci Hristos!

Da bi se covek oslobodio patnje koju zelja izaziva, on mora prestati da zeli.. Mora shvatiti da nije centar univerzuma, da nije stvoren da bi samom sebi udovoljavao, vec drugim ljudima i Bogu..

Kada bi svi ljudi udovoljavali jedni drugima, patnje ne bi bilo. Ali na zalost, mi ne zivimo u savrsenom svetu..

Kada covek dodje Hristu, on razume svoju svrhu i smisao zivota, ne pokusava vise da udovolji sebi, vec sluzi drugima i Bogu. A to je najveca sreca! Kao nagradu, covek dobija mir, postize sklad sa univerzumom i sa Bogom. Ne uzmemirava se, ne strahuje, ne zeli..

Sto neki nazivaju nirvanom, to Hriscanstvo nudi odavno, ali se o tome malo prica...