Smrt prijatelja sa Odre

[Olimp 987]

Imao sam jednoga prijatelja na rijeci Odri. Upoznali smo se , a opet i nismo onako kako se upoznaju ljudi, ploveći rijekom koja je meni velika ljubav, a njemu njegov dom. Često smo se susretali na Odri. Uvijek se uvažavali kao bića koja tu rijeku vole, kao bića kojima ona predstavlja puno. Sloboda divljine gdje smo se susretali, davala je dovoljno prostora za oboje.

Vremenom sam mu i porodicu upoznao, prekrasnu partnericu i podmladak koji se tek izlegao iz jaja i započeo uz roditelje prve plovidbe rijekom, učeći od njih sve vještine potrebne za preživljavanje na rijeci, u divljini. Susretao sam ih, polako plovio pored njih ne želeći da im narušim mir koji je vladao na rijeci, mir koji je bio u njima.

Na rijeci je uvijek vladao nekakav sklad svih bića kojima je ona bila hraniteljica, dom, ili kao meni, medij za odmor. Svi smo "sve znali" prepoznavali se, gledali da jedni drugima ne ometamo život i životni mir u kojemu smo se susretali.

Neki dan, uzeh vremena i volje da odem u "moje" carstvo mira, na rijeku Odru. Da se malo razgibam, upijem tišinu i mir rijeke i okoline, da vidim svoje prijatelje iz životinjskoga svijeta.

Ploveći prekrasnom rijekom, pored koje se tek život počinje buditi s prvim proljetnim sunčevim zracima, gledam obale, površinu rijeke, barske kornjače, ribe koje se ponekada praćiknu u vodi . . .

Nekako u zraku osjetih kako se život budi, kako se napinju biljke ne bi li izdanke prvih listova izbacile.

Uživajući u svemu tome što me okruživalo u daljini ugledah nemilu scenu.

Upletenog u granje oborene vrbe, visoko podignute glave, vidjeh si prijatelja. Staroga znanca sa mnogih mojih posjeta rijeci. Nekako miran čeka moj nailazak. Začudilo me da je miran, da se ne miče, da nekako neprirodno dočekuje moj nailazak.

Prestadoh veslati, prepustih se laganoj struji rijeke, polako mu se primakoh. Srce mi je brzo kuckalo, u želucu kao da se veliki užareni kamen stvorio. Spoznah strašnu istinu. Istinu koja je uvijek i svuda prisutna u prirodi. Spoznah da mi je prijatelj mrtav.

Priđoh bliže. Sasvim blizu sa grčem u želucu. Pogledah ga dobro. Tjelom se naslonio na grane vrbe, glavu podigao visoko prebacivši je preko grane, oči blago zatvorio. Kao da se odmara od svih napora plovidbe.

Kao da lagano drijema sanjajući sve lijepe dane koje je doživio u predivnoj prirodi rijeke Odre. Lišen svih briga, obaveza, opasnosti, uživa tako obasjan suncem, sam , osamljen, u svoj svojoj punoj veličini.

Gledam ga tako, žalostan, kada odjednom osjetih olakšanje. Ne treba žaliti što je njegov životni put završen. Imao je lijep život, porodicu, prekrasni ambijent u kojem je živio. Doživio je smrt onako kako bi je volio i ja doživjeti. Tihu, mirnu, u samoj rijeci, sa tjelom u položaju kao da spavam, kao da se odmaram u divnome snu gledajući niz rijeku. Odabrao je i mjesto smrti da ne ostane van rijeke, na obali, već da ostane vječno u rijeci. Pravi ljubitelj rijeke. Biće rijeke.

Umiren tom spoznajom tiho sam plovio pored njega ne remeteći mir koji je vladao. Nisam ga niti u smrti htio uznemiravati. Mjesto gdje je odabrao umrijeti ostavio sam nedirnuto, niti jednim zvukom neoskrnavljeno.

Tiho sam nastavio svojim riječnim putom dalje.

U mislima sam se opraštao od svojega prijatelja. Zavjetovao sam ga da na nebeskoj rijeci nađe svoj mir, da nađe neku drugu rijeku, ljepšu od ove, ako postoji ljepša, da na njoj savije svoje gnijezdo.

Da sačeka i mene da mu se pridružim, pa da zajedno plovimo vječnošću nebeskih rijeka.

suicide