Član
- Učlanjen(a)
- 08.10.2009
- Poruka
- 1.849
SLOBODAN RAKITIĆ
Slobodan Rakitić
15. septembar 2007.
SLOBODAN RAKITIĆ je rođen 30. septembra 1940. godine u Vlasovu, kraj Raške. Osnovnu školu završio je u Raški, gimnaziju u Novom Pazaru. Jedno vreme studirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je na filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za jugoslovensku i opštu književnost. Uređivao je književne časopise Savremenik i Raška. Bio je član prve redakcije koja je pokrenula list (1972). Od 1973. godine zaposlen je u Zadužbini Ilije M. Kolarca, kao urednik katedre za kniževnost i jezik.
Objavio je knjige pesama: Svetlosti rukopis (1967), Raški napevi (1968), Svet nam nije dom (1970, drugo dopunjeno izdanje 1979), Zemlja na jeziku (1973), Pesme o drvetu i o plodu (1978), Žudnja za jugom (1981), Potomak (1982), Osnovna zemlja (1988), dopunjeno izdanje 1989. i 1990), Tapije u plamenu (1990, drugo izdanje 1991), Duša i sprud (1994), Izabrane i nove pesme (1998) i Vodena slova (2000); knjige eseja: Od Itake do priviđenja (1985), Oblici i značenja (1994); zbornik: Poezija romantizma jugoslovenskih naroda (1978) i Izabrana dela u pet knjiga (1994).
Dobio je književne nagrade "Milan Rakić", "Isidora Sekulić", "Branko Miljković" i "Laza Kostić". Knjiga Tapije u plamenu nagrađena je Oktobarskom nagradom Beograda za 1990. godinu i nagradom "Rade Drainac" 1991. Njegove pesme su prevođene na više jezika. Knjiga Zemlja na jeziku objavljena je, u prevodu na francuski, u izdanju "L'Age d'Homme", u Loznici, 1990. godine.
Slobodan Rakitić je bio predsednik grupe Srpskog pokreta obnove u prvoj višestranačkoj skupštini Srbije (1991-1992), predsednik poslanicke grupe DEPOS-a u Saveznoj skupštini SR Jugoslavije (1993—1994). Predsednik je udruženja književnika Srbije od 21. decembra 1994. godine. Na osnivačkoj skupštini Saborne narodne stranke, 28. januara 1995. u Beogradu, izabran je za predsednika.
Živi u Beogradu.
Slobodan Rakitić Južna zemlja
PROSVETA | Beograd, 2000.
Pesnik SLOBODAN RAKITIĆ,
dobitnik je nagrade "Desanka Maksimović" u 2002. godini
Stihovi Slobodan Rakitić
TAKAV SI, MOJ ŽIVOTE
Kao uzareno popodne u krunicama sustalih cvetova, led i suncana jara u slepoocnicama,
kao otvoreni prostor izmedju potamnelih sazvezdja, pun vodoskoka i ptica,
kao nestasni drhtaj novorodjenceta, uzaludni napor krvi u odredjenom krugu,
kao zimzelena strast belih godisnjih doba,
kao nesto sto se nikada ne sme — takav si, moj zivote!
Kao ruzicasti mehur kolevke pri svetlosti lampe, sjaj prozirnih krila, voda u krugu oko mravinjaka,
kao drvo sred neba, drvo s nevidljivim plodovima,
kao opustela trpeza, san narastaja, krcag u padu,
kao slap vodoskoka u snu zalutalog putnika,
kao tajna modrog i beskrajnog zdenca,
kao iver,
kao iver na vetru — takav si, moj zivote!
Kao krv zalfije,
kao krv pcele, bela krv na vrhu sisaljke, na vrhu slatkog uboda, na vrhu dodira dve strele nevidljive,
kao treperenje cudesnih mirisa s nepoznatog cveta, dok preko prozora nagnut bdim nad vrtom opustosenim
kao nad svojom sudbinom, s rukom pruzenom kao da nesto izvan sebe trazim,
kao kratkotrajni blesak komete izmedju dve stranice knjige,
kao knjiga zagonetna,
kao zagonetka — takav si, moj zivote!
Kao nedokucivi smisao guste recenice,
kao podne pod sustavim haljinama moje ljubljene,
kao kratkotrajni pljusak letnje kise,
kao ladja na pucini bez svetionika, opustela i zaboravljena pristanista, kamen nad provalijom,
kao talas sto se vraca, nesvodljiva linija, vecno cutanje prosute krvi na belom carsafu,
kao smrt koja sebe ne sme,
kao zivot koji sebe ne sme — takav si, moj zivote!
Kao pustinja uzavrela u kojoj zatekoh uplakani narod, slepe i zaboravljene starce, osramocene device,
prljavu decu, bozjake i probisvete,
kao zene bez poroda, kao drvo bez sume, drvo bez grana, grana bez lista,
kao stablo izdvojeno i osudjeno, beskonacni pad ploda u dubinu,
kao vecernja rumen u oknima, dom u koji se niko ne vraca,
kao put,
kao put koji sebe nece — takav si, moj zivote!
Kao dvoumljenje samoubice nad ponorom,
kao ponor u ponoru, slovo u slovu, smrt u smrti,
kao vreme izgubljeno, sjaj sto preko lica sahne, sjaj sto se stalno gasi,
kao vino nepopijeno, pramen gustog opijuma u ponoc,
kao nepomicne kazaljke zaboravljenog casovnika, kazaljke beskraja izmedju cetiri sobna zida,
kao uzaludno iscekivanje pred vratima koja se nikada vise nece otvoriti,
kao vrata zakljucana,
kao vreme zakljucano,
kao kljuc — takav si, moj zivote!
1966.
PESNIK ŽIVE TRADICIJE
Prva pesma u ovom izboru, koji je načinio sam autor, nosi naslov "Ars poetica" i nalazi se u njegovoj prvoj zbirci, Svetlosti rukopisa, objavljenoj 1967. godine. Naći ćemo u tom ranom sonetu mnoge elemente budućeg pesnikovog pevanja. Slobodan Rakitić ne pripada kategoriji spontanih pesnika, pesnika koji se prepuštaju ćudljivim raspoloženjima i zahtevima trenutka. "Ja" koje govori, prevazilazi granice autobiografskog kazivanja. Ono je apstraktno središte iz kojeg se posmatra svet i u čijem se mentalnom prostoru formira jedan melanholičan pogled na stvari, na čovekov unutrašnji život.
Iako je s uspehom negovao i slobodni stih, prava Rakitićeva vokacija je klasična forma. Sonet i katren (u sedmercu i osmercu) su njegovi omiljeni oblici u kojima "disciplinuje" svoju imaginaciju. Pesma "Ars poetica" sadrži ceo jedan simbolistički program. Želja za usamljivanjem i naslućivanje nekog svemoćnog, tajanstvenog poretka stvari koji šalje poruke zatamnjenog smisla govore o nastajanju poetskog sistema kasnog simbolizma. Pesnik sebi zapoveda: "Ostati iza zida", "zatvoriti za sobom sve dveri, u nekom drugom prostranstvu biti". I u pesmi "Magnovenja" prepoznajemo glas simbolističke ekstaze:
I ja bih da letim ponad krova,
tragom pjanih mi labudova
k dvorcima sred plaveti!
Sklanjajući se od surovog sveta, pesnik u snu vidi jezera, nepreglednu tajanstvenu šumu, vrtove, dvorce od zlata i vilinska kola. Postepeno se stvara onirični pejzaž iz kojeg će pesnik, zanesen njegovim čarima, samo povremeno izranjati. Ustremljenost ka beskonačnim visinama, sanjarenje o "predivnoj" ženi i uživanje u tami noći, stvaraju svet u kome je sve krhko i maglovito - privid, lelujanje, slutnja i čežnja. Simbolistička imaginacija razara fizička bića i materijalne objekte, pretvara ih u "senku" i "penu". Istorijsko vreme je "zlo vreme", a unutrašnje vreme, odvojeno od "zlog pretskazanja" što dolazi spolja i ugrožava duševni mir, ispunjeno je srećom. Ali, ta "sreća" nije večna. Nada da će ona dugo trajati samo je iluzija kojom se teši ranjivo biće pesnika. I, kao što to obično biva, zanos prelazi u razočarenje: himnični stihovi su sve reći, a melanholični tonovi sve češći. Uzdržana tuga se preliva u beznađe, u tragičnu viziju sveta. I stvarnost, i san pripadaju univerzumu u kome proces dezintegracije uveliko teče.
Pesnikova maštanja i zapažanja ispunjena su predstavama opšteg osipanja, nestajanja. Vera da je lepota večna bila je obmana. Zlo je večno, prolaznost uništava nadu u spas. Pesnik uviđa da simbolistički estetizam ne može da zameni pravu veru. Setno raspoložen, on neguje stih elegičnog zvuka. U Rakitićevoj lamentaciji (bar u prvim godinama stvaralačkog rada) ima malo ličnog. Tragovi iskustva su jedva vidljivi. Njegov lirski ambijent je daleko i od seoskog predela i od gradskih. Jedino što bismo mogli da otkrijemo kao LIČNI doživljaj, kao sećanje, jeste pevanje ptica i šum drveća koje je pesnik zapamtio iz ranih detinjih godina. Ta sećanja su ugrađena u složene apstraktne slike. Proces stvaranja poetske slike počinje zapažanjima konkretnih stvari, da bi onda krenuo smerom simbolizacije koja potire realistički sadržaj početnih detalja. Rakitićev stih dobro izražava viziju opšte i neumitne dekompozicije. Svet je jedna velika ruševina. Mislim da niko u savremenoj srpskoj poeziji tako jako i darovito kao Rakitić ne kazuje jedno, nimalo utešno, saznanje da je sve oko nas (a i mi sami, i sva naša nadanja, i naša istorija) truležno, propadljivo.
U prvoj fazi pesnikovog razvoja (koja traje, uprošćeno govoreći, do kraja osamdesetih godina, odnosno do pojave zbirke Osnovna zemlja) njegov pesimizam ima metafizički karakter. Život je za njega lišen smisla. I onda izranja slika-simbol "osnovne zemlje": Stara Srbija koju napuštaju Srbi ostavljajući svoja ognjišta, svoja svetilišta ("Umesto sokola — orao iznad Bistrice"). Manastir Svetih Arhanđela prosto ga opseda: "Naše će pleme da se zatre". Pesimistička misao o propadanju sveta odnosi se sada u prvom redu na istorijske prilike. Naše propadanje prouzrokovano je napuštanjem zemlje u kojoj nam se nalaze duhovni temelji. "Udaljeni od drevnih znamenja otaca", primećuje Predrag P. Dragić Kijuk u jednom eseju o pesniku, "potomci, ne vide svoja lica u noći od pola veka" i umesto odgovora nalaze samo pitanja. U teškom i svečanom biblijskom versetu prikazana je sva drama golgotskog naroda čijim savremenim egzodusima prethode godine zabluda i iluzija, i odumiranja zaveta". Preostaje samo nada da nas Bog nije ostavio. Autentični religiozni impulsi prožimaju Rakitićevu liriku i čine je ne samo spiritualnom nego i veoma dramatičnom. Tragičnu kosovsku temu autor je u pesmi "Samotni potomak" (1981) izrazio na način koji se ne zaboravlja:"
Posrće samotni potomak
sa rukopisom
i bez imena;
s kolevkom
ispod ruke;
sa ognjištem
u grudima.
Ovaj nas prizor baca u nespokojstvo. Ima li izlaza iz istorijske i društvene pomrčine? Pesnik upire pogled ka nebu, ka slavnim manastirima koji svedoče o Božijem prisustvu na zemlji koju nam otimaju i gde smo nekad dokazali da smo bili narod kadar za podvige duha. Molitveni ton Rakitićeve lirike u knjizi Južna zemlja je potresan. Evo antologijskih stihova iz pesme "Molitva" (1988):
Dečanska kubeta još nam sjaje
i preobraženska peva voda.
Ledene zvezde u pomrčini
zbore nam slovo o postanju.
Bar jednom, Bože, zberi, sjedini,
pleme naše u osipanju.
Daleko od deklamatorske poezije, danas obilato zastupljene u srpskom pesništvu, Slobodan Rakitić stvara spirntualnu, reflelsivnu liriku, u čijim je dubinama nacionalna tematika transformisana u melodiozni poetski jezik, natopljen melanholijom. Uverenje da ćemo na kraju svi biti spaseni unosi jedinu svetlost u ovu liriku egzistencijalne strepnje i metafizičke tuge i "razređuje" njenu tamu. Bačen u svet u kome je sve u kovitlacu, u promenama i neizbežnim gubicima, pesnik je tragalac za večnim suštinama, za uporištima koja odolevaju prolaznosti.
Ima kritičara koji smatraju da je religiozna inspiracija vrlo bliska, ako ne i istovetna, s poetskom inspiracijom. Verujem da je to tačno. Mnoge pesme Slobodana Rakitića u knjizi izabranih pesama Južna zemlja, svojim uzvišenim tonom, snagom svoga čistog poetsko-religioznog nadahnuća podsećaju na molitve. Molitveni ton Rakitić je otkrio u srpskoj srednjovekovnoj književnosti, koja se formirala u kontekstu vizantijske kulture. Vizantijsko-srpski religiozni i književni tok je centralna kategorija u Rakitićevom poimanju tradicije. U eseju "Beleške o tradiciji i poeziji" on razvija misao da je kontinuitet pretpostavka svake tradicije. Često je taj kontinuitet u istoriji srpske kulture i srpskog naroda bio prekidan. Ti prekidi su izazivali bolne pukotine i praznine. "Osećanje istorije", svest o identitetu (individualnom i nacionalnom) nije ništa drugo do svest o postojanju žive tradicije. Iskidana nit tradicije doživljava se kao tragično saznanje o našoj kolektivnoj nemoći da idemo ka jednom zajedničkom cilju, bez skretanja i bez posrtanja. Ali, i sama ta tradicija, prevashodno pravoslavna, u Rakitićevoj poeziji dominantna, u znaku je tragične misli o čovekovoj grešnosti i smrtnosti. Slobodan Rakitić je osetio, doživeo i pesnički snažno izrazio mistični duh pravoslavlja — i njegovu obuzetost smrću, i njegovu ekstatičnu ustremljenost ka nebu, ka večnom, radosnom životu koji ne zna za prokletstvo zemaljskog osipanja.
"Za Slobodana Rakitića jezik je ona mistična energija koja nas usmerava, opominje i opčinjava. U dubinskom zvuku jezika, zvuku koji se najpotpunije oslobaća autentičnim poetskim činom, nalaze se i prošlost i sadašnjost i budućnost. U dostojanstvu i eleganciji jezičke melodije sadržani su svečani rituali meta-fizičkog ozarenja, molitvene uznesenosti, buđenja svesti o ljudskom i božanskom, o pojavnom i univerzalnom, o individualnom i nacionalnom, o današnjem i svevremenom.
Ova zbirka nedvosmisleno pokazuje da Slobodan Rakitić pripada našim najdoslednijim, najoriginalnijim i melodijski najzavodljivijim pesnicima refleksivno-metafizičkog usmerenja."
[Iz recenzije Čedomira Mirkovića]
JUŽNA ZEMLJA
Slobodan Rakitić
PROSVETA
Beograd, 2000.
izvor:riznicasrpska
Slobodan Rakitić
15. septembar 2007.
SLOBODAN RAKITIĆ je rođen 30. septembra 1940. godine u Vlasovu, kraj Raške. Osnovnu školu završio je u Raški, gimnaziju u Novom Pazaru. Jedno vreme studirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je na filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za jugoslovensku i opštu književnost. Uređivao je književne časopise Savremenik i Raška. Bio je član prve redakcije koja je pokrenula list (1972). Od 1973. godine zaposlen je u Zadužbini Ilije M. Kolarca, kao urednik katedre za kniževnost i jezik.
Objavio je knjige pesama: Svetlosti rukopis (1967), Raški napevi (1968), Svet nam nije dom (1970, drugo dopunjeno izdanje 1979), Zemlja na jeziku (1973), Pesme o drvetu i o plodu (1978), Žudnja za jugom (1981), Potomak (1982), Osnovna zemlja (1988), dopunjeno izdanje 1989. i 1990), Tapije u plamenu (1990, drugo izdanje 1991), Duša i sprud (1994), Izabrane i nove pesme (1998) i Vodena slova (2000); knjige eseja: Od Itake do priviđenja (1985), Oblici i značenja (1994); zbornik: Poezija romantizma jugoslovenskih naroda (1978) i Izabrana dela u pet knjiga (1994).
Dobio je književne nagrade "Milan Rakić", "Isidora Sekulić", "Branko Miljković" i "Laza Kostić". Knjiga Tapije u plamenu nagrađena je Oktobarskom nagradom Beograda za 1990. godinu i nagradom "Rade Drainac" 1991. Njegove pesme su prevođene na više jezika. Knjiga Zemlja na jeziku objavljena je, u prevodu na francuski, u izdanju "L'Age d'Homme", u Loznici, 1990. godine.
Slobodan Rakitić je bio predsednik grupe Srpskog pokreta obnove u prvoj višestranačkoj skupštini Srbije (1991-1992), predsednik poslanicke grupe DEPOS-a u Saveznoj skupštini SR Jugoslavije (1993—1994). Predsednik je udruženja književnika Srbije od 21. decembra 1994. godine. Na osnivačkoj skupštini Saborne narodne stranke, 28. januara 1995. u Beogradu, izabran je za predsednika.
Živi u Beogradu.
Slobodan Rakitić Južna zemlja
PROSVETA | Beograd, 2000.
Pesnik SLOBODAN RAKITIĆ,
dobitnik je nagrade "Desanka Maksimović" u 2002. godini
Stihovi Slobodan Rakitić
TAKAV SI, MOJ ŽIVOTE
Kao uzareno popodne u krunicama sustalih cvetova, led i suncana jara u slepoocnicama,
kao otvoreni prostor izmedju potamnelih sazvezdja, pun vodoskoka i ptica,
kao nestasni drhtaj novorodjenceta, uzaludni napor krvi u odredjenom krugu,
kao zimzelena strast belih godisnjih doba,
kao nesto sto se nikada ne sme — takav si, moj zivote!
Kao ruzicasti mehur kolevke pri svetlosti lampe, sjaj prozirnih krila, voda u krugu oko mravinjaka,
kao drvo sred neba, drvo s nevidljivim plodovima,
kao opustela trpeza, san narastaja, krcag u padu,
kao slap vodoskoka u snu zalutalog putnika,
kao tajna modrog i beskrajnog zdenca,
kao iver,
kao iver na vetru — takav si, moj zivote!
Kao krv zalfije,
kao krv pcele, bela krv na vrhu sisaljke, na vrhu slatkog uboda, na vrhu dodira dve strele nevidljive,
kao treperenje cudesnih mirisa s nepoznatog cveta, dok preko prozora nagnut bdim nad vrtom opustosenim
kao nad svojom sudbinom, s rukom pruzenom kao da nesto izvan sebe trazim,
kao kratkotrajni blesak komete izmedju dve stranice knjige,
kao knjiga zagonetna,
kao zagonetka — takav si, moj zivote!
Kao nedokucivi smisao guste recenice,
kao podne pod sustavim haljinama moje ljubljene,
kao kratkotrajni pljusak letnje kise,
kao ladja na pucini bez svetionika, opustela i zaboravljena pristanista, kamen nad provalijom,
kao talas sto se vraca, nesvodljiva linija, vecno cutanje prosute krvi na belom carsafu,
kao smrt koja sebe ne sme,
kao zivot koji sebe ne sme — takav si, moj zivote!
Kao pustinja uzavrela u kojoj zatekoh uplakani narod, slepe i zaboravljene starce, osramocene device,
prljavu decu, bozjake i probisvete,
kao zene bez poroda, kao drvo bez sume, drvo bez grana, grana bez lista,
kao stablo izdvojeno i osudjeno, beskonacni pad ploda u dubinu,
kao vecernja rumen u oknima, dom u koji se niko ne vraca,
kao put,
kao put koji sebe nece — takav si, moj zivote!
Kao dvoumljenje samoubice nad ponorom,
kao ponor u ponoru, slovo u slovu, smrt u smrti,
kao vreme izgubljeno, sjaj sto preko lica sahne, sjaj sto se stalno gasi,
kao vino nepopijeno, pramen gustog opijuma u ponoc,
kao nepomicne kazaljke zaboravljenog casovnika, kazaljke beskraja izmedju cetiri sobna zida,
kao uzaludno iscekivanje pred vratima koja se nikada vise nece otvoriti,
kao vrata zakljucana,
kao vreme zakljucano,
kao kljuc — takav si, moj zivote!
1966.
PESNIK ŽIVE TRADICIJE
Prva pesma u ovom izboru, koji je načinio sam autor, nosi naslov "Ars poetica" i nalazi se u njegovoj prvoj zbirci, Svetlosti rukopisa, objavljenoj 1967. godine. Naći ćemo u tom ranom sonetu mnoge elemente budućeg pesnikovog pevanja. Slobodan Rakitić ne pripada kategoriji spontanih pesnika, pesnika koji se prepuštaju ćudljivim raspoloženjima i zahtevima trenutka. "Ja" koje govori, prevazilazi granice autobiografskog kazivanja. Ono je apstraktno središte iz kojeg se posmatra svet i u čijem se mentalnom prostoru formira jedan melanholičan pogled na stvari, na čovekov unutrašnji život.
Iako je s uspehom negovao i slobodni stih, prava Rakitićeva vokacija je klasična forma. Sonet i katren (u sedmercu i osmercu) su njegovi omiljeni oblici u kojima "disciplinuje" svoju imaginaciju. Pesma "Ars poetica" sadrži ceo jedan simbolistički program. Želja za usamljivanjem i naslućivanje nekog svemoćnog, tajanstvenog poretka stvari koji šalje poruke zatamnjenog smisla govore o nastajanju poetskog sistema kasnog simbolizma. Pesnik sebi zapoveda: "Ostati iza zida", "zatvoriti za sobom sve dveri, u nekom drugom prostranstvu biti". I u pesmi "Magnovenja" prepoznajemo glas simbolističke ekstaze:
I ja bih da letim ponad krova,
tragom pjanih mi labudova
k dvorcima sred plaveti!
Sklanjajući se od surovog sveta, pesnik u snu vidi jezera, nepreglednu tajanstvenu šumu, vrtove, dvorce od zlata i vilinska kola. Postepeno se stvara onirični pejzaž iz kojeg će pesnik, zanesen njegovim čarima, samo povremeno izranjati. Ustremljenost ka beskonačnim visinama, sanjarenje o "predivnoj" ženi i uživanje u tami noći, stvaraju svet u kome je sve krhko i maglovito - privid, lelujanje, slutnja i čežnja. Simbolistička imaginacija razara fizička bića i materijalne objekte, pretvara ih u "senku" i "penu". Istorijsko vreme je "zlo vreme", a unutrašnje vreme, odvojeno od "zlog pretskazanja" što dolazi spolja i ugrožava duševni mir, ispunjeno je srećom. Ali, ta "sreća" nije večna. Nada da će ona dugo trajati samo je iluzija kojom se teši ranjivo biće pesnika. I, kao što to obično biva, zanos prelazi u razočarenje: himnični stihovi su sve reći, a melanholični tonovi sve češći. Uzdržana tuga se preliva u beznađe, u tragičnu viziju sveta. I stvarnost, i san pripadaju univerzumu u kome proces dezintegracije uveliko teče.
Pesnikova maštanja i zapažanja ispunjena su predstavama opšteg osipanja, nestajanja. Vera da je lepota večna bila je obmana. Zlo je večno, prolaznost uništava nadu u spas. Pesnik uviđa da simbolistički estetizam ne može da zameni pravu veru. Setno raspoložen, on neguje stih elegičnog zvuka. U Rakitićevoj lamentaciji (bar u prvim godinama stvaralačkog rada) ima malo ličnog. Tragovi iskustva su jedva vidljivi. Njegov lirski ambijent je daleko i od seoskog predela i od gradskih. Jedino što bismo mogli da otkrijemo kao LIČNI doživljaj, kao sećanje, jeste pevanje ptica i šum drveća koje je pesnik zapamtio iz ranih detinjih godina. Ta sećanja su ugrađena u složene apstraktne slike. Proces stvaranja poetske slike počinje zapažanjima konkretnih stvari, da bi onda krenuo smerom simbolizacije koja potire realistički sadržaj početnih detalja. Rakitićev stih dobro izražava viziju opšte i neumitne dekompozicije. Svet je jedna velika ruševina. Mislim da niko u savremenoj srpskoj poeziji tako jako i darovito kao Rakitić ne kazuje jedno, nimalo utešno, saznanje da je sve oko nas (a i mi sami, i sva naša nadanja, i naša istorija) truležno, propadljivo.
U prvoj fazi pesnikovog razvoja (koja traje, uprošćeno govoreći, do kraja osamdesetih godina, odnosno do pojave zbirke Osnovna zemlja) njegov pesimizam ima metafizički karakter. Život je za njega lišen smisla. I onda izranja slika-simbol "osnovne zemlje": Stara Srbija koju napuštaju Srbi ostavljajući svoja ognjišta, svoja svetilišta ("Umesto sokola — orao iznad Bistrice"). Manastir Svetih Arhanđela prosto ga opseda: "Naše će pleme da se zatre". Pesimistička misao o propadanju sveta odnosi se sada u prvom redu na istorijske prilike. Naše propadanje prouzrokovano je napuštanjem zemlje u kojoj nam se nalaze duhovni temelji. "Udaljeni od drevnih znamenja otaca", primećuje Predrag P. Dragić Kijuk u jednom eseju o pesniku, "potomci, ne vide svoja lica u noći od pola veka" i umesto odgovora nalaze samo pitanja. U teškom i svečanom biblijskom versetu prikazana je sva drama golgotskog naroda čijim savremenim egzodusima prethode godine zabluda i iluzija, i odumiranja zaveta". Preostaje samo nada da nas Bog nije ostavio. Autentični religiozni impulsi prožimaju Rakitićevu liriku i čine je ne samo spiritualnom nego i veoma dramatičnom. Tragičnu kosovsku temu autor je u pesmi "Samotni potomak" (1981) izrazio na način koji se ne zaboravlja:"
Posrće samotni potomak
sa rukopisom
i bez imena;
s kolevkom
ispod ruke;
sa ognjištem
u grudima.
Ovaj nas prizor baca u nespokojstvo. Ima li izlaza iz istorijske i društvene pomrčine? Pesnik upire pogled ka nebu, ka slavnim manastirima koji svedoče o Božijem prisustvu na zemlji koju nam otimaju i gde smo nekad dokazali da smo bili narod kadar za podvige duha. Molitveni ton Rakitićeve lirike u knjizi Južna zemlja je potresan. Evo antologijskih stihova iz pesme "Molitva" (1988):
Dečanska kubeta još nam sjaje
i preobraženska peva voda.
Ledene zvezde u pomrčini
zbore nam slovo o postanju.
Bar jednom, Bože, zberi, sjedini,
pleme naše u osipanju.
Daleko od deklamatorske poezije, danas obilato zastupljene u srpskom pesništvu, Slobodan Rakitić stvara spirntualnu, reflelsivnu liriku, u čijim je dubinama nacionalna tematika transformisana u melodiozni poetski jezik, natopljen melanholijom. Uverenje da ćemo na kraju svi biti spaseni unosi jedinu svetlost u ovu liriku egzistencijalne strepnje i metafizičke tuge i "razređuje" njenu tamu. Bačen u svet u kome je sve u kovitlacu, u promenama i neizbežnim gubicima, pesnik je tragalac za večnim suštinama, za uporištima koja odolevaju prolaznosti.
Ima kritičara koji smatraju da je religiozna inspiracija vrlo bliska, ako ne i istovetna, s poetskom inspiracijom. Verujem da je to tačno. Mnoge pesme Slobodana Rakitića u knjizi izabranih pesama Južna zemlja, svojim uzvišenim tonom, snagom svoga čistog poetsko-religioznog nadahnuća podsećaju na molitve. Molitveni ton Rakitić je otkrio u srpskoj srednjovekovnoj književnosti, koja se formirala u kontekstu vizantijske kulture. Vizantijsko-srpski religiozni i književni tok je centralna kategorija u Rakitićevom poimanju tradicije. U eseju "Beleške o tradiciji i poeziji" on razvija misao da je kontinuitet pretpostavka svake tradicije. Često je taj kontinuitet u istoriji srpske kulture i srpskog naroda bio prekidan. Ti prekidi su izazivali bolne pukotine i praznine. "Osećanje istorije", svest o identitetu (individualnom i nacionalnom) nije ništa drugo do svest o postojanju žive tradicije. Iskidana nit tradicije doživljava se kao tragično saznanje o našoj kolektivnoj nemoći da idemo ka jednom zajedničkom cilju, bez skretanja i bez posrtanja. Ali, i sama ta tradicija, prevashodno pravoslavna, u Rakitićevoj poeziji dominantna, u znaku je tragične misli o čovekovoj grešnosti i smrtnosti. Slobodan Rakitić je osetio, doživeo i pesnički snažno izrazio mistični duh pravoslavlja — i njegovu obuzetost smrću, i njegovu ekstatičnu ustremljenost ka nebu, ka večnom, radosnom životu koji ne zna za prokletstvo zemaljskog osipanja.
"Za Slobodana Rakitića jezik je ona mistična energija koja nas usmerava, opominje i opčinjava. U dubinskom zvuku jezika, zvuku koji se najpotpunije oslobaća autentičnim poetskim činom, nalaze se i prošlost i sadašnjost i budućnost. U dostojanstvu i eleganciji jezičke melodije sadržani su svečani rituali meta-fizičkog ozarenja, molitvene uznesenosti, buđenja svesti o ljudskom i božanskom, o pojavnom i univerzalnom, o individualnom i nacionalnom, o današnjem i svevremenom.
Ova zbirka nedvosmisleno pokazuje da Slobodan Rakitić pripada našim najdoslednijim, najoriginalnijim i melodijski najzavodljivijim pesnicima refleksivno-metafizičkog usmerenja."
[Iz recenzije Čedomira Mirkovića]
JUŽNA ZEMLJA
Slobodan Rakitić
PROSVETA
Beograd, 2000.
izvor:riznicasrpska
Poslednja izmena: