Slobodan rakitić

Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
SLOBODAN RAKITIĆ


SlobodanRakitic.jpg



Slobodan Rakitić
15. septembar 2007.​


SLOBODAN RAKITIĆ je rođen 30. septembra 1940. godine u Vlasovu, kraj Raške. Osnovnu školu završio je u Raški, gimnaziju u Novom Pazaru. Jedno vreme studirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu. Diplomirao je na filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za jugoslovensku i opštu književnost. Uređivao je književne časopise Savremenik i Raška. Bio je član prve redakcije koja je pokrenula list (1972). Od 1973. godine zaposlen je u Zadužbini Ilije M. Kolarca, kao urednik katedre za kniževnost i jezik.

Objavio je knjige pesama: Svetlosti rukopis (1967), Raški napevi (1968), Svet nam nije dom (1970, drugo dopunjeno izdanje 1979), Zemlja na jeziku (1973), Pesme o drvetu i o plodu (1978), Žudnja za jugom (1981), Potomak (1982), Osnovna zemlja (1988), dopunjeno izdanje 1989. i 1990), Tapije u plamenu (1990, drugo izdanje 1991), Duša i sprud (1994), Izabrane i nove pesme (1998) i Vodena slova (2000); knjige eseja: Od Itake do priviđenja (1985), Oblici i značenja (1994); zbornik: Poezija romantizma jugoslovenskih naroda (1978) i Izabrana dela u pet knjiga (1994).

Dobio je književne nagrade "Milan Rakić", "Isidora Sekulić", "Branko Miljković" i "Laza Kostić". Knjiga Tapije u plamenu nagrađena je Oktobarskom nagradom Beograda za 1990. godinu i nagradom "Rade Drainac" 1991. Njegove pesme su prevođene na više jezika. Knjiga Zemlja na jeziku objavljena je, u prevodu na francuski, u izdanju "L'Age d'Homme", u Loznici, 1990. godine.

Slobodan Rakitić je bio predsednik grupe Srpskog pokreta obnove u prvoj višestranačkoj skupštini Srbije (1991-1992), predsednik poslanicke grupe DEPOS-a u Saveznoj skupštini SR Jugoslavije (1993—1994). Predsednik je udruženja književnika Srbije od 21. decembra 1994. godine. Na osnivačkoj skupštini Saborne narodne stranke, 28. januara 1995. u Beogradu, izabran je za predsednika.

Živi u Beogradu.


Slobodan Rakitić Južna zemlja
PROSVETA | Beograd, 2000.

Pesnik SLOBODAN RAKITIĆ,
dobitnik je nagrade "Desanka Maksimović" u 2002. godini


Stihovi Slobodan Rakitić

TAKAV SI, MOJ ŽIVOTE

Kao uzareno popodne u krunicama sustalih cvetova, led i suncana jara u slepoocnicama,
kao otvoreni prostor izmedju potamnelih sazvezdja, pun vodoskoka i ptica,
kao nestasni drhtaj novorodjenceta, uzaludni napor krvi u odredjenom krugu,
kao zimzelena strast belih godisnjih doba,
kao nesto sto se nikada ne sme — takav si, moj zivote!

Kao ruzicasti mehur kolevke pri svetlosti lampe, sjaj prozirnih krila, voda u krugu oko mravinjaka,
kao drvo sred neba, drvo s nevidljivim plodovima,
kao opustela trpeza, san narastaja, krcag u padu,
kao slap vodoskoka u snu zalutalog putnika,
kao tajna modrog i beskrajnog zdenca,
kao iver,
kao iver na vetru — takav si, moj zivote!

Kao krv zalfije,
kao krv pcele, bela krv na vrhu sisaljke, na vrhu slatkog uboda, na vrhu dodira dve strele nevidljive,
kao treperenje cudesnih mirisa s nepoznatog cveta, dok preko prozora nagnut bdim nad vrtom opustosenim
kao nad svojom sudbinom, s rukom pruzenom kao da nesto izvan sebe trazim,
kao kratkotrajni blesak komete izmedju dve stranice knjige,
kao knjiga zagonetna,
kao zagonetka — takav si, moj zivote!

Kao nedokucivi smisao guste recenice,
kao podne pod sustavim haljinama moje ljubljene,
kao kratkotrajni pljusak letnje kise,
kao ladja na pucini bez svetionika, opustela i zaboravljena pristanista, kamen nad provalijom,
kao talas sto se vraca, nesvodljiva linija, vecno cutanje prosute krvi na belom carsafu,
kao smrt koja sebe ne sme,
kao zivot koji sebe ne sme — takav si, moj zivote!

Kao pustinja uzavrela u kojoj zatekoh uplakani narod, slepe i zaboravljene starce, osramocene device,
prljavu decu, bozjake i probisvete,
kao zene bez poroda, kao drvo bez sume, drvo bez grana, grana bez lista,
kao stablo izdvojeno i osudjeno, beskonacni pad ploda u dubinu,
kao vecernja rumen u oknima, dom u koji se niko ne vraca,
kao put,
kao put koji sebe nece — takav si, moj zivote!

Kao dvoumljenje samoubice nad ponorom,
kao ponor u ponoru, slovo u slovu, smrt u smrti,
kao vreme izgubljeno, sjaj sto preko lica sahne, sjaj sto se stalno gasi,
kao vino nepopijeno, pramen gustog opijuma u ponoc,
kao nepomicne kazaljke zaboravljenog casovnika, kazaljke beskraja izmedju cetiri sobna zida,
kao uzaludno iscekivanje pred vratima koja se nikada vise nece otvoriti,
kao vrata zakljucana,
kao vreme zakljucano,
kao kljuc — takav si, moj zivote!


1966.


PESNIK ŽIVE TRADICIJE


Prva pesma u ovom izboru, koji je načinio sam autor, nosi naslov "Ars poetica" i nalazi se u njegovoj prvoj zbirci, Svetlosti rukopisa, objavljenoj 1967. godine. Naći ćemo u tom ranom sonetu mnoge elemente budućeg pesnikovog pevanja. Slobodan Rakitić ne pripada kategoriji spontanih pesnika, pesnika koji se prepuštaju ćudljivim raspoloženjima i zahtevima trenutka. "Ja" koje govori, prevazilazi granice autobiografskog kazivanja. Ono je apstraktno središte iz kojeg se posmatra svet i u čijem se mentalnom prostoru formira jedan melanholičan pogled na stvari, na čovekov unutrašnji život.

Iako je s uspehom negovao i slobodni stih, prava Rakitićeva vokacija je klasična forma. Sonet i katren (u sedmercu i osmercu) su njegovi omiljeni oblici u kojima "disciplinuje" svoju imaginaciju. Pesma "Ars poetica" sadrži ceo jedan simbolistički program. Želja za usamljivanjem i naslućivanje nekog svemoćnog, tajanstvenog poretka stvari koji šalje poruke zatamnjenog smisla govore o nastajanju poetskog sistema kasnog simbolizma. Pesnik sebi zapoveda: "Ostati iza zida", "zatvoriti za sobom sve dveri, u nekom drugom prostranstvu biti". I u pesmi "Magnovenja" prepoznajemo glas simbolističke ekstaze:

I ja bih da letim ponad krova,
tragom pjanih mi labudova
k dvorcima sred plaveti!


Sklanjajući se od surovog sveta, pesnik u snu vidi jezera, nepreglednu tajanstvenu šumu, vrtove, dvorce od zlata i vilinska kola. Postepeno se stvara onirični pejzaž iz kojeg će pesnik, zanesen njegovim čarima, samo povremeno izranjati. Ustremljenost ka beskonačnim visinama, sanjarenje o "predivnoj" ženi i uživanje u tami noći, stvaraju svet u kome je sve krhko i maglovito - privid, lelujanje, slutnja i čežnja. Simbolistička imaginacija razara fizička bića i materijalne objekte, pretvara ih u "senku" i "penu". Istorijsko vreme je "zlo vreme", a unutrašnje vreme, odvojeno od "zlog pretskazanja" što dolazi spolja i ugrožava duševni mir, ispunjeno je srećom. Ali, ta "sreća" nije večna. Nada da će ona dugo trajati samo je iluzija kojom se teši ranjivo biće pesnika. I, kao što to obično biva, zanos prelazi u razočarenje: himnični stihovi su sve reći, a melanholični tonovi sve češći. Uzdržana tuga se preliva u beznađe, u tragičnu viziju sveta. I stvarnost, i san pripadaju univerzumu u kome proces dezintegracije uveliko teče.

Pesnikova maštanja i zapažanja ispunjena su predstavama opšteg osipanja, nestajanja. Vera da je lepota večna bila je obmana. Zlo je večno, prolaznost uništava nadu u spas. Pesnik uviđa da simbolistički estetizam ne može da zameni pravu veru. Setno raspoložen, on neguje stih elegičnog zvuka. U Rakitićevoj lamentaciji (bar u prvim godinama stvaralačkog rada) ima malo ličnog. Tragovi iskustva su jedva vidljivi. Njegov lirski ambijent je daleko i od seoskog predela i od gradskih. Jedino što bismo mogli da otkrijemo kao LIČNI doživljaj, kao sećanje, jeste pevanje ptica i šum drveća koje je pesnik zapamtio iz ranih detinjih godina. Ta sećanja su ugrađena u složene apstraktne slike. Proces stvaranja poetske slike počinje zapažanjima konkretnih stvari, da bi onda krenuo smerom simbolizacije koja potire realistički sadržaj početnih detalja. Rakitićev stih dobro izražava viziju opšte i neumitne dekompozicije. Svet je jedna velika ruševina. Mislim da niko u savremenoj srpskoj poeziji tako jako i darovito kao Rakitić ne kazuje jedno, nimalo utešno, saznanje da je sve oko nas (a i mi sami, i sva naša nadanja, i naša istorija) truležno, propadljivo.

U prvoj fazi pesnikovog razvoja (koja traje, uprošćeno govoreći, do kraja osamdesetih godina, odnosno do pojave zbirke Osnovna zemlja) njegov pesimizam ima metafizički karakter. Život je za njega lišen smisla. I onda izranja slika-simbol "osnovne zemlje": Stara Srbija koju napuštaju Srbi ostavljajući svoja ognjišta, svoja svetilišta ("Umesto sokola — orao iznad Bistrice"). Manastir Svetih Arhanđela prosto ga opseda: "Naše će pleme da se zatre". Pesimistička misao o propadanju sveta odnosi se sada u prvom redu na istorijske prilike. Naše propadanje prouzrokovano je napuštanjem zemlje u kojoj nam se nalaze duhovni temelji. "Udaljeni od drevnih znamenja otaca", primećuje Predrag P. Dragić Kijuk u jednom eseju o pesniku, "potomci, ne vide svoja lica u noći od pola veka" i umesto odgovora nalaze samo pitanja. U teškom i svečanom biblijskom versetu prikazana je sva drama golgotskog naroda čijim savremenim egzodusima prethode godine zabluda i iluzija, i odumiranja zaveta". Preostaje samo nada da nas Bog nije ostavio. Autentični religiozni impulsi prožimaju Rakitićevu liriku i čine je ne samo spiritualnom nego i veoma dramatičnom. Tragičnu kosovsku temu autor je u pesmi "Samotni potomak" (1981) izrazio na način koji se ne zaboravlja:"

Posrće samotni potomak
sa rukopisom
i bez imena;
s kolevkom
ispod ruke;
sa ognjištem
u grudima.


Ovaj nas prizor baca u nespokojstvo. Ima li izlaza iz istorijske i društvene pomrčine? Pesnik upire pogled ka nebu, ka slavnim manastirima koji svedoče o Božijem prisustvu na zemlji koju nam otimaju i gde smo nekad dokazali da smo bili narod kadar za podvige duha. Molitveni ton Rakitićeve lirike u knjizi Južna zemlja je potresan. Evo antologijskih stihova iz pesme "Molitva" (1988):

Dečanska kubeta još nam sjaje
i preobraženska peva voda.
Ledene zvezde u pomrčini
zbore nam slovo o postanju.
Bar jednom, Bože, zberi, sjedini,
pleme naše u osipanju.


Daleko od deklamatorske poezije, danas obilato zastupljene u srpskom pesništvu, Slobodan Rakitić stvara spirntualnu, reflelsivnu liriku, u čijim je dubinama nacionalna tematika transformisana u melodiozni poetski jezik, natopljen melanholijom. Uverenje da ćemo na kraju svi biti spaseni unosi jedinu svetlost u ovu liriku egzistencijalne strepnje i metafizičke tuge i "razređuje" njenu tamu. Bačen u svet u kome je sve u kovitlacu, u promenama i neizbežnim gubicima, pesnik je tragalac za večnim suštinama, za uporištima koja odolevaju prolaznosti.

Ima kritičara koji smatraju da je religiozna inspiracija vrlo bliska, ako ne i istovetna, s poetskom inspiracijom. Verujem da je to tačno. Mnoge pesme Slobodana Rakitića u knjizi izabranih pesama Južna zemlja, svojim uzvišenim tonom, snagom svoga čistog poetsko-religioznog nadahnuća podsećaju na molitve. Molitveni ton Rakitić je otkrio u srpskoj srednjovekovnoj književnosti, koja se formirala u kontekstu vizantijske kulture. Vizantijsko-srpski religiozni i književni tok je centralna kategorija u Rakitićevom poimanju tradicije. U eseju "Beleške o tradiciji i poeziji" on razvija misao da je kontinuitet pretpostavka svake tradicije. Često je taj kontinuitet u istoriji srpske kulture i srpskog naroda bio prekidan. Ti prekidi su izazivali bolne pukotine i praznine. "Osećanje istorije", svest o identitetu (individualnom i nacionalnom) nije ništa drugo do svest o postojanju žive tradicije. Iskidana nit tradicije doživljava se kao tragično saznanje o našoj kolektivnoj nemoći da idemo ka jednom zajedničkom cilju, bez skretanja i bez posrtanja. Ali, i sama ta tradicija, prevashodno pravoslavna, u Rakitićevoj poeziji dominantna, u znaku je tragične misli o čovekovoj grešnosti i smrtnosti. Slobodan Rakitić je osetio, doživeo i pesnički snažno izrazio mistični duh pravoslavlja — i njegovu obuzetost smrću, i njegovu ekstatičnu ustremljenost ka nebu, ka večnom, radosnom životu koji ne zna za prokletstvo zemaljskog osipanja.



"Za Slobodana Rakitića jezik je ona mistična energija koja nas usmerava, opominje i opčinjava. U dubinskom zvuku jezika, zvuku koji se najpotpunije oslobaća autentičnim poetskim činom, nalaze se i prošlost i sadašnjost i budućnost. U dostojanstvu i eleganciji jezičke melodije sadržani su svečani rituali meta-fizičkog ozarenja, molitvene uznesenosti, buđenja svesti o ljudskom i božanskom, o pojavnom i univerzalnom, o individualnom i nacionalnom, o današnjem i svevremenom.

Ova zbirka nedvosmisleno pokazuje da Slobodan Rakitić pripada našim najdoslednijim, najoriginalnijim i melodijski najzavodljivijim pesnicima refleksivno-metafizičkog usmerenja."

[Iz recenzije Čedomira Mirkovića]


SlobodanRakitic-Juznazemlja1a.jpg


JUŽNA ZEMLJA
Slobodan Rakitić
PROSVETA
Beograd, 2000.

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
Iz knjige izabranih pesama Slobodana Rakitića Južna zemlja


I PLOVIDBA

PLOVIDBA

Galija naša gde će stati,
sred kakva tajna pristaništa,
zar ne očekuje nas nigde ništa
iza tog mora što se zlati?

Nad nama pustoš, galebovi,
prozirna pena večne plaveti,
al svakoga nam trena preti
ta senka što za nama plovi.

Odnekud, s obale, miris paprati,
odnekud, nam morem, pesma dečija,
i svakog časa nestvarnija
biva ta senka što nas prati.

Talasa hučnih čisto inje,
i penu morsku, i prah nebesa,
i sen aveti s ruku stresam
i treptim, ko drvo sred pustinje.

I ne znam ko je nestvarniji,
ta senka, il mi — na palubi?
Osećam kako te stalno gubim —
na vodi da l osta trag ičiji?

Ni vreme da se jednom stiša!
Slutim s daleke visoravni
zaboravljeni miris davni,
nežnu mahovinu, svetli lišaj.

Odasvud kob: to talas vapi!
Gde bejah, Gospode, pre rođenja?
Dok ovde mi se i oblik menja,
ja bivam kap u jednoj kapi.

Galija naša gde će stati,
sred kakva tajna pristaništa,
zar ne očekuje nas nigde ništa
iza tog mora što se zlati?


1968.

II SVETLOSTI RUKOPISA

ARS POETICA

Ostati, zasvagda, iza zida,
čuti samo pčele i poj ptičiji
s nebeske reke, glas sve sličniji
tragu zvezde dnom očnog vida.

Zatvoriti, za sobom, sve dveri,
u nekom drugom prostranstvu biti,
sa senkom se svojom sjediniti
u stablo što se tek plodom meri.

Minu li nebom zvezdana kola,
otvoriće se, namah, preko stola
vrt koji neka tajna ruka stvori.

A kad prenuh se, sve bi opsena!
Čuh samo krik orla i krik plena,
lovce i lavež psa negde u gori.


1967.



POHVALA LJUBAVI

Nečujna me kiša vazda plavi,
obrise sveta duh mi obavije.
U mome snu biće ti najčistije,
u tvom glasu šumi beskraj plavi.

Da l te videh u snu il na javi,
i čega nema zar ni bilo nije?
U mojoj smrti biće ti najstvarnije,
u svemu bdi pogled ti treptavi.

Dok pevam i tražim da l išta postoji
izvan te reči što me s tobom spoji
kada u magli zasjaš nehotice?

Postadoh stablo na rubu ponora,
da slušam vale nevidljivog mora
i zanet gledam tvoje blago lice.


1965.



OZARENJA

Odjednom, kad se tajna vrata
otvore i kroz magle mlečne
prosinu iz tmine oči ti večne,
oglase se nebeska jata.

Al sjaj si što se stalno gasi,
i dok pjan posrćem, mutnog uma
zastanem negde, sred pusta druma
i slutim tvoje zlatne vlasi.

I zasjaš, al čim se pokrenem
da ti dodirnem lik od pene,
nestaneš, i san me svlada.

Kad se u noći opet prenem,
vidim nad sobom tvoje zene
i blage ruke, ko nekada!


Verovatno 1966.


IZOKRENUTI BUNAR

Dok lik mi se preobražava,
vidim drugo mesto u gori.
Tuđa se senka od mene stvori
i usred jave — druga java.

Ne sahne vetar zaborava,
sad moje reči Drugi zbori.
Otvaraju se drugi prostori
i čudotvorna svetli trava.

Mračno obzorje preko uma
plamti, kao što plamti šuma,
kad bi bar duša da se stiša.

Al iz nebeske provalije
kao bunar kad se izlije
po svu noć pada crna kiša.


1966 (1980)



III RAŠKI NAPEVI

MAGNOVENJA

Ovuda, opet, da l ćemo proći
još jednom, kad nas ne bude,
senka i ja kroz žar i studen,
rubom dana i rubom noći?

U let se, k nebu, jezero vine
i blešti silno mlečnim tragom.
U snu me svojom rukom blagom
tače devica od mesečine.

Potom, zagubih put u brđe!
Na vetru lako perje labuđe
nestade iznad vrleti.

I ja bih da letim ponad krova,
tragom pjanih mi labudova
k dvorcima sred plaveti!


1967.



DOK UMIREM

Knjige na stolu, prašne, i već tuđe,
zuj mušice, veče u umornom oku,
memla u vazduhu, potmuli bol u boku,
vrata kroz koja nema više ko da uće.

Gle, i kasni zrak sunčani igra na podu,
posustao, al već sutra će da grane,
još jednom, i još jednom će da svane
dan u zlatnim kočijama na svodu.

Nikog da prozor otvori, da se čuje
šum vetra, insekti što u vrtu zuje,
odnekud, s polja, i napev veselih berača.

Na podu zrak se gasi, gasne i duša!
Sama se knjiga zatvara na stolu, i već slušam
korake svoje dok preko neba koračam!


1967.



SA KUĆNOG KROVA
NEKA ČUDNA PTICA


Sa kućnog krova neka čudna ptica
glasi se, i znam da joj je pesma kobna.
Ne bežim, već otvaram širom vrata sobna
i slušam, dugo u noć, setnog lica.

Ne znam da l je u meni, ili van mene,
gnezdo joj skrito, dom u kom počiva?
Njen tavni napev s mojom se pesmom sliva,
al ne videh joj nikad oči skrivene!

Kad namah glas joj presahne, zanemi,
drhtav, ko val propet što k nebu stremi,
jurnem u noć, s nadom da mi se javi.

S čelom preko stene ledne u taj čas
začujem opet s krova njen treptav glas
i tad mi čitav svemir zadrhti u glavi!


1967.



IV SVET NAM NIJE DOM

SVET NAM NIJE DOM
Milanu Komneniću

Da jednačiš se, rekoh, s vodom
il s vazduhom, kao plod što se
u padu, ponad Mlečnog Puta,
sa smrću svojom budućom jedini.
Da privid biva sve, prazna sen,
taj privid, tanki list gluvoće,
tromost uma, il tromost duha
na putu što već, videh, čili
i kao dim se gubi, u polju.
Da uzrasteš, rekoh, ponad dubrava,
ko loza, lastar, il mladica,
kad razlučeni smo, Vladičice,
međ nama suci, jeretici,
osinjak ljuti, gusta zvučnost
spirala što nam umljem
trepere vođene rukom tajnom.

Smrt nevidljiva, dah li vetra,
il dah voljene, s neke terase
s koje, u suton, strepeć, slušah li
glas nekoji, iz gore, proročki,
senicu, drozda, zlatnu utvu,
il božjaka što na dveri će nam
u ponoć, možda, blago zakucati.
Zalud pesak skupljen, il prah
godina i zvezda razvejanih,
kad razvejani smo, zasvagda,
kad kap po kap život bi nam,
po putima, na gorama, na međama,
kad gonjeni smo, i goniči!

Pa istovetnost, suzo prostranstva,
zemlje i vode, tela i duha,
zvučna putenost vazda voljene
što iz tame me, nad vodom, obasja
ko svetlo krilo belog angela.
Pa kakvo trojstvo Broja
pred malom tajnom tela uzdrhtala,
kad ozaren budućom smrću
pod kedrom previsokim, u bunilu,
leptire šarene nad kolevkom, videh li,
pčele na grani rascvaloj, kraj uzglavlja,
glavu deteta u nedrima,
sok na usnama il mleko majčino?
Sve samo bleda senka biva
život jednog, pre rođenja.

Terase, terase van vremena i uma,
i opet, terase prema polju nagnute,
blago, i pogled što sjedinjuje se
s drvetom, kamenom, vatrom i vodom,
pogled moj što kamen il drvo biva već,
prah preko stvari koje behu naše,
koje, možda, i nisu bile naše,
preko puteva kojima koračasmo,
kojima, možda, i nismo koračali,
pogled koji nije naš, a naš je,
smrt koja nije naša, a naša je,
prah pre nas, i posle.

Ni svet nam, rekoh, nije dom,
u drvo zar, u praznu školjku zar,
ničji sin, zagubih put,
pod svodovima tvojim da vekujem,
Gospo moja, da mi je!
Al, ne prepoznajemo se više,
ni lice svoje na licu Majke,
ni glas svoj u glasu Oca,
ni otisak prstiju na lakom listu,
na potamnelom staklu u kom trepti
slika nekog dalekog boga.
Zalud približavah ti se,
sluteći dah ti, s nebesa,
tvoju ruku, u vis, blago uznetu,
u noćnom miru, sred vaseljene;
pred tobom, pred Izvorom,
u trenu trpnje beskrajne
do koje ne mogah se uzdići.

Ko bdi nad nama, zmaj zaštitnik,
il angel s trubom posvećenom,
demon zli, što, možda, u tami čuči,
očiju strašnih, urokljivih?
Ko sprečava nas? Ko bunca? Čiji nož
pod uzglavljem, čije strele,
čiji glas, visoko, visoko?

Il samo sve iznutra peva,
munja, bič studeni, među drvećem,
frula od zove, začarana, čuh li,
lovački rog, šuplja senka, jastreb,
semenka i njeno dvojstvo srži,
samo glas istovetnosti!
Putenost stabala, drhtavica
soka što se propinje u vis,
slike pomerene, vaseljena, rekoh li,
rekoh li, zaista, povratka nema,
jeste svet, a nije nam dom,
povratka ni u tebe, moja Gospo!
Odraz nebesa il odraz dubine, videh,
sve neizmenjeno vraća se zemlji,
voda vodi, vazduh vazduhu,
i opet, zemlja zemlji,
a svet nam nije dom!

Zvučnost tela i zvučnost duha,
vilenjak i njegova senka, videh,
dvojnik siroti i njegova hromost,
pomeren okvir, zanos, blud, zavapih,
zavapih ispod terasa vanvremenih,
kako da te dosegnem?
Ruka ti sred zvučnosti sja,
bezumne reči zborim!

Prsti poređani u niz, rekoh,
slomljene kazaljke, zupčanici,
okrvavljena srča, stolovi hira,
čupavo drveće i ćupovi meda.

Nasušna nado, uzdanice, klekoh,
žrtvenik, il Onaj kom se svako klanja,
vazduh, il Onaj koji ga sazda,
voda, il njen večni Izvor,
svet, il možda Vrhovni Majstor,
plode sazvučja, materijo, pokretu
plamena tog što nas sjedinjuje,
da nikada nas posve ne sjedini.
Zaista, sve se korenu vraća,
ko što ti i ja mrtav dohodim,
s tačkom na početku
i s tačkom na kraju.


1969.
izvor:riznicasrpska


Iz knjige izabranih pesama Slobodana Rakitića Južna zemlja


VI OSNOVNA ZEMLJA

RAS

Zar ikome je dano da stasa
vrh Boga? Tu beše grad. I kula.
I presto na kom seđaše župan. Sad — podne jula.
Ni sokola nad bregom. Ni mirisa. Ni glasa.

Gde neimar je? Gde zdanje? Sat se ne vidi.
Ni oklopnici. Ni kamen na kamenu, sada.
Tu beše grad — od svakog veći grada.
Da li iko pamti ime ove hridi?

Bez drveta — plod se u mraku njiše,
nevidljiv neko nad praznom rekom diše,
to mrtav grad se, u meni, budi.

Zar nesta sve to? U meni se stiče
svet iz neke sasvim druge priče
i oganj trostruke studi.


1969.



GRANIČARSKI NAPEV

Isto nebo, al zemlja druga,
isti vetar, al drugi zvuci.
Sve tiši je damar u ruci.
Još samo negde peva vuga.

Ista kiša, al crna duga.
U domu svome, al taoci,
sami, ko na točku paoci,
hode sejači preko luga.

Crne se mokri drvoredi
i crna voda u Labu ledi.
Na kućnom pragu ovan zaklan.

Crn dan, opet, iznad Kosova.
Crni se seme, rasuta slova,
a visoko još grakće vran.


1979 (1989)



CRNA JE VODA SITNICA

Crna je voda Sitnica,
crno nebo vrh Čečana.
Zastani ispred Dečana
kao potonja skitnica.

Ući u žita klasala,
seja ti otrov popila,
al suzu nije pustila.
Cuješ li plač iz jasala?

Uzleću crni svatovi,
jato za jatom kosova.
Rojevi ljutih osova
i razjareni hrtovi.

Slomljeni svi su pečati,
tuđin nam ništi tapije.
Telali s južne kapije
u ponoć će zaječati.

Al duša što se stanila
u svakom zrnu pšenice,
glasi se glasom senice.
Čija nas strela ranila?

Crne nam vode dohode
Iz Laba i iz Sitnice.
Nevesta čupa vitice kad
je niz polje odvode.


1987.


RAŠKI NAPEV

Daleka svetla doma moga
i rana cvast drena i gloga.
Majka na pragu, na prestolu,
hleb i zdela mleka na stolu.
I jagorčevina u prisoju
i nebo koje menja boju.
I led kad se na Ibru topi
i kukurek koji me opi.
I dub koji na mrazu puca
i lampa kad u mraku zasvetluca.
I prepelica na otkosu
i mati kada za mnom vodu prosu.
I miris stručka bosioka,
i miris stručka bosioka.


1988.



SILAZAK U POLJE KOSOVO

Ko u reku kad slazi duga,
vlaziš, sestro, u polje isto
iz lestve nevidljive.
Drvo se i sad završava listom.
Al sad je to priča druga,
a iste crkve i njive.

Još isto sunce sija,
hleb, vino i tvoje lice.
Isti je zmijski ujed,
i isto žito klija.
Drugi se sad jezik čuje,
il isti glas je senice.

Opet je tama pala na Kosovo.
U Sitnici crna je pena
i plod svaki pun mraka.
Svetli nam Kneževa glava, i slovo,
za sva vremena,
negde visoko, iznad oblaka.

I dok zaručnika tražiš,
ime izgubljeno, lik i sen,
niko te, sestro, poznao ne bi.
Kolasta azdija u raži,
koprena od zlata i prsten
priviđaju se i sad tebi.

Isto šume lan i pšenica,
isti su, nad poljem, grom i munja,
mahovina, lišaj i zemlje grumen.
Isto nam zaklikće žunja.
I mada svud su sad tuđa lica,
ista je večernja rumen.


1989.



BRNJACI

Jedan je grad pod zemljom, drugi pod vodom,
jedan u tuđini, drugi na nebesima.
S talasa čitam o strahu i gresima.
Hladno je i pod užarenim svodom.

Isto nam sunce sija, od krvi i zlata,
nad svakim cvetom zuji careva pčela.
Pod vodom, u mulju, moja grana je svela.
U ponoć budi me cika sokola, hrta i ata.

Vrbe se sagle pod vodom zapaljenom.
Tutnji iz dubine. Opkoljen zlim vremenom
sa omčom oko vrata čekam sudnji čas.

Njišu se brda nad jezerom, obasjana
zlatom što svetli iz Hristovih rana.
Sa potopljenog zvonika čujem svoj glas.


Raška, 2. maj 1998.



Brnjaci, mesto na Kosovu gde je nekada bio dvorac srpske kraljice Jelene Anžujsk, XIII vek. Dvorac i mnoge srpske kuće potopljeni su u vreme gradnje hidrosistema Ibar - Lepenica, kada su većim svojim delom vode Ibra usmerene prema Kosovu.


VII VAGA

VAGA

Onaj vazduh
i ovaj vazduh,

ona zemlja, koju više ne vidim,
i zemlja ova u osipanju,
i zemlja ova, rekoh,
koja mi sve više
izmiče ispod stopala,

onaj dan
i ovaj dan,

jesu li isti?

Onaj narod u tminama
i narod ovaj u tminama
jesu li isti?

Jezik onaj, u nevidljivim znacima,
i jezik ovaj, bez ognja,

jesu li isti?

Ko se kome približava
niz reke ploveći valovite
na tankim čunovima
bez vesala?

Stada ova
i stada ona (jagnjad krilata
preko nebeskih livada),
jesu li ista?

Vepar u kukuruzištu
i crni bivo
kraj reke.

Kos, drozd i vuga
svu noć pevaju
ne razlikujući se.

Reči one
i reči ove jesu li iste?

Još samo sebi mogu da govorim,
Bogu iza leđa
na tas dušu da stavim.

Još samo sebi da govorim,
jesam li isti danas i juče,
jesam li isti ovde i tamo,
jesam li
na drugi oblik sviko?

Senka ona
i senka ova
jesu li iste?
Ništa na svome mestu nije,
niko na svome mestu nije,
a kiša pada ko i juče,
i sunce greje ko i juče,
i voda teče baš kao i juče.

A ništa isto nije.


1982.



VIII TAPIJE U PLAMENU

STROFA

Listovi, listovi, listovi,
ko sve da ih zbroji?
Tek stablo jedno stoji
nad vodom, ko ime žedno.
Noć u polju nepreglednom
u ogrtač svoj me povi.


1979.



STID

Onaj što nam je vezao teg
o vrat i razorio dom,
i mrtav nas još goni u zbeg
po istom polju — paklenom.

Bar da nas runo ovčije
zgreje il munja nebeska.
Sakućemo — pleme ničije
očima punim peska.

Iz mraka slušamo smeh
njegov i sklapa nam se vid.
To zloduh nadima svoj meh.
Osta nam još samo stid.


1989.



JUŽNA ZEMLJA

1.
Sa južnom zemljom
u slovu,
u jeziku.

Sa jezikom bez zemlje,
sine moj.

Nijedan hram
krilat nije?
Nijedno drvo
uspravno i rodno?

Ne lete ptice više
prema jugu.
To jug nije.


1982.



TAPIJE U PLAMENU

Tapije naše, u plamenu!
Braćo moja, u domu svome
kao u tuđem da ste!

Zemlja vas ne štiti,
nebo vas ne čuje!

Bogu iza leđa,
ime vam čili
na vodi,
na zemlji,
na vetru.

Samo ptice ogromne lebde
kao obešene da su;
samo vetrouške, visoko nad poljem,
zapaljenih kljunova.

Ne ogleda se sebar
u sjaju raonika.
Ne vidim kralja
nad poveljom.

Huji crni dažd
nad stadom i vinogradom.

Ludo dete, prozračnih ruku,
sakuplja rasuto klasje
i crno zrnevlje
hiljadugodišnje pšenice.

Huji vatra nebeska
nad knjigom,
nasred polja otvorenom,
koja se sama lista.

Huji Bog
nad tapijama našim
u plamenu.


1984.



X DUŠA I SPRUD
ČIJA SI SENKA, DUŠO MOJA

Čija si senka, dušo moja,
čije te stope svud prate?
Zrela se žita u polju zlate
i dasi gornjega sloja.

Za neki drugi menjala bi vek,
za drugo jutro, drugi dan,
za ogrtač drukčije tkan.
Radije otrov — no lek.

Dušo moja, u polju, sama,
tražeći mesto gde je dublja tama,
tumaraš kao plamen bledi.

Čili i plod na nestvarnoj grani,
u jednu tačku slivaju se dani
i dah se na usni već ledi.


1977.



DUŠA I SPRUD

Kome da zborim: muk je svuda,
kuda da krenem: mrknu puti?
Obala spram obale sluti
i moju dušu nasred spruda.

Šta snuje prazni oblik suda,
Šta izvor u kom voda ćuti?
Šta nad rekom pozni minuti?
Kuda sa međe, budan kuda?

Ne zatrepti ni vrh topole
kad zanosi je tajni skole.
Ali sa međe ko nam zbori?

Kad priklonih se tvome liku,
videh da u istom obliku
i moja duša ko tvoja gori.


1980.



XI VODENA SLOVA

JUTRO

Jutro nas zatiče
budne u posteljama
starije za čitav vek.

Koža već menja boju
na jutarnjem suncu
i dah nam se rasipa
kroz otvorene prozore.

Kao da neko dalek
širi velike mehure
na vetru tankom,
tako se nadima
zemaljski prostor.

Da l nam je išta ostalo
od negdašnjeg života?


1982.



SVET U ODLOMCIMA

Ono što kiša govori zemlji, drveću i krovovima kuća,
ono što govori prozorskim oknima,
ono što govori mom ćutanju i mom nemom govoru,
ova letnja kiša na mahove što dolazi,
ono daleko more, moj živote,
ove jabuke na stolu i cveće ovo u vazi,
knjiga nepročitana i pismo nenapisano,
ova pesma kojoj ne znam više smisao,
ono koračanje preko polja i pored reke
i ova nepokretnost sada,
ovaj svet, sav u odlomcima,
je li nalik ičem što smo mislili da će biti,
što smo nekada želeli da bude.


29. jul 1982.



NAPOMENA UZ OVAJ IZBOR

Pesme u knjizi Južna zemlja, uz određena neophodna odstupanja u pojedinim ciklusima, raspoređene su hronološki — prema knjigama u kojima su izvorno objavljene. Središni deo izbora čine knjige Zemlja na jeziku, Osnovna zemlja i Tapije u plamenu, pa otuda i naslov Južna zemlja, po jednoj pesmi sa kosovskom temom. Znatan udeo u izboru ima i nedavno objavljena pesnička zbirka Vodena slova.

Za razliku od prethodnog izbora, objavljenog 1998, u Raški, čiji je završni ciklus imao samo pet novih pesama — "Kameni konj", "Kraljevićeva smrt", "Sazvežće Dvanaest srpskih anđela", "Čudotvorac" i "Moji trenuci" — ovo izdanje sadrži dva ciklusa pesama koje, osim pesme "Kraljevićeva smrt", nisu ranije objavljivane u zasebnim knjigama. To su ciklusi "Govor ratnika" i "Povratak kralja". Pesme sa motivima iz Švajcarske grupisane su u poseban ciklus "Boravak u Alpima".

Naslovi ciklusa u ovom izdanju dati su prema naslovima knjiga, što je logično kad se ima u vidu da je reč o knjizi izabranih pesama.

Neke pesme su dvostruko datovane. Prvi datum odnosi se na godinu nastanka, a drugi, u zagradi, na godinu kad je pesma dobila konačni oblik koji, sudeći bar po mom dosadašnjem iskustvu, i ne mora da bude konačan. To se, u stvari, nikada i ne zna. I ovog puta u nekim pesmama izvršene su manje jezičkostilske izmene. Pesma "Kad zagubih se u paprati", iz moje rane faze, pored izvesnih korekcija u prvoj strofi dobila je i nov naslov — "Međa".

U ovom izboru, koji je nešto drugačije komponovan nego prethodni, neke pesme dobile su i drugo mesto. U novom kontekstu one su dobile samim tim i nova značenja.

Pregrupisavanja u pojedinim ciklusima izvršena su radi tematsko-motivske koherentnosti izbora. Na početku je pesma "Plovidba", u središtu "Vaga", na kraju pesma "Da pomenem". Svaka od ove tri pesme pojedinačno, u kontekstu knjige Južna zemlja, ima ulogu svojevrsnog i tematsko-motivskog i oblikovnog "markera". Znatno je smanjen udeo knjige Duša i sprud, a dat je primat knjizi Zemlja na jeziku, koja u izboru, kao svojevrsna metafizička matrica, ima stožerno mesto.

Pesma "Vaga", koja pokreće jedno od najtežih mogućih pitanja - problem identiteta - po unutrašnjoj logici samog izbora našla se između knjiga Osnovna zemlja i Tapije u plamenu. Prilikom kontekstualizovanja pesme "Vaga" imao sam u vidu da je knjiga Tapija u plamenu komplementarna knjizi Osnovna zemlja, više tematsko-motivski, a manje oblikovno. Kao pesma-spona, umesto da odgovori na pitanja postavljena u ovim dvema knjigama, "Vaga" je postavila nova pitanja ili, tačnije rečeno, odgovorila je, ali novim pitanjem.

U nekolikim pesmama, prevashodno u Osnovnoj zemlji i Vodenim slovima, slobodno sam se služio stihovima i metaforama drugih pesnika, na šta nije potrebno posebno ukazivati. Bilo kao komentar, replika ili reminiscencija, to parafraziranje, ako mogu tako da kažem, ima svoju funkciju u kontekstu pesme i ne ugrožava njen identitet. Kao ilustracija može da posluži prvi stih pesme "Vidiš li, Kneže", koji korespondira sa početkom pesme austrijskog pesnika Paula Celana "Fuga smrti": "Crno mleko preranosti mi ga pijemo s večeri". Pesma "Vidiš li, Kneže" nastala je 1989, u vreme obeležavanja šest stotina godina od Kosovskog boja, i kao da je — podrazumevajući tragični smisao Celanovog stiha "Viče smrt svirajte slađe smrt je majstor iz Nemačke" — nagovestila srpsko stradanje, egzodus i kosovski polom.

Završetak pesme "Da pomenem" parafraza je završnih stihova u pesmi X. L. Borhesa "Granice". Slučaj sa pesmom "Moji trenuci" već sam po sebi je borhesovski. Pesma je nastala kao replika na pesmu pod istim naslovom, 1991, za koju je rečeno da je poslednja Borhesova pesma, iz njegove zaostavštine. Tako su i novine objavile. Pesnikov glas sa druge strane zvučao je kao testamentarna poruka. Pokazalo se, međutim, na osnovu svedočenja Borhesove udovice, gospođe Marije Kodame, da to i nije Borhesova pesma. Tek, ja sam u podnaslovu svoje pesme "Moji trenuci" ostavio naznaku "Po Borhesu", iako to u osnovi nije tačno. Ko zna, uostalom. Sama ta činjenica i nije više važna. Ni za Borhesa. Ni za mene. Važno je da li je pesma dobra ili nije. Podsticaj za njen nastanak ne mora se uvek i znati. Najčešće se i ne zna.

Za dobre poznavaoce poezije ovakav postupak je sasvim relevantan i zato sam i smatrao da je nepotrebno posebno ukazivati na takva mesta. Još manje ima potrebe, čini mi se, za takvim objašnjenjima kad su u pitanju oni koji poeziji prilaze isključivo kao čitaoci. Pesma se jednostavno voli ili ne i za njih je to i jedino merilo.

Smatram da je sasvim prirodno i što je kosovska tema u izboru zauzela najveći prostor. Knjige Osnovna zemlja i Tapije u plamenu u celini su posvećene njoj, a upravo na tim dvema knjigama, kao što sam već rekao, i temelji se izbor Južna zemlja. Ako bi trebalo imenovati suštinski prostor ove poezije, u rilkeovskom poimenovanju jednog takvog određenja, onda je to nesumnjivo kosovska tema. Ona će to, za mene, uvek i ostati.

Slobodan Rakitić

Južna zemlja

PROSVETA



JEDNA REPLIKA: ČEMU SLUŽI ĆUTANJE O GENOCIDU, FENOMEN PONAŠANJA ŽRTVE


Postavljeno je ovde, pre podne, pitanje sta je sa Muzejom genocida. Ako se dobro secam, u Skupstini Srbije je 1992. god. donet Zakon o Muzeju genocida. I sam sam, kao poslanik u Skupstini, tada obrazlagao potrebu donosenja takvog zakona. Ocigledno je da je od tada malo ili nista uradjeno, ili se pak o tome malo zna. Uostalom, to i nije tema ovog skupa, osim sto genocid nad Srbima omedjuje prostor srpskog stradanja i srpskog zrtvovanja, pa se moze s razlogom reci da, ipak, postoji logicna veza da se u okviru zadate teme o srpskom kulturnom prostoru govori i o tome.

Srbi medju sobom moraju odrediti svoju odgovornost za genocid koji je nad njima vrsen. Da li su to oni zasluzili ili nisu. Da li su krivi sto se nisu suprotstavljali, sto su se ponasali kao zrtve i na kraju to i postali. Ili su, pak, Srbi narod nad kojim se moze nekaznjeno vrsiti genocid. Zataskavanje i negovorenje o genocidu cini mi se pre svega intelektualno neartikulisanim, a u svom krajnjem ishodu, sto se u ovom ratu pokazalo, rezultira novim stradanjima, ovoga puta ne samo srpskog vec i drugih naroda.

Ustaski genocid, pocinjen na teritoriji NDH, nije zvanicno priznat. Za to nikome nije sudjeno u Nuernbergu, ne samo Pavelicu. Sadasnji medjunarodni sud za ratne zlocine u Hagu ogranicen je ne samo prostorno nego i vremenski: na prostor bivse Jugoslavije, a ne na NDH, iako se radi o istom prostoru, jer je drugi sadrzan u prvom. S druge strane, zastarelost zlocina nad Srbima u NDH ne moze se prihvatiti, jer zlocini genocida ne zastarevaju, sto je vrlo cesto isticano. Ako se sada moze vrsiti istraga o novcu i zlatu koje su nacisti oduzeli od Jevreja, izneli iz Nemacke i stavili na taje racune, znaci da je moguce vrsiti istragu o masovnim zlocinima nad Srbima, o kojima postoje svedocanstva, arhivirani dokumenti, pa cak i preziveli.

Siguran sam da mnogi moji prijatelji misle da je cutanje o zlocinima nacin da se uspostavi mir medju zavadjenim narodima, ali ja, na zalost, taj nacin ne razumem i pokusao sam da obrazlozim svoje nerazumevanje. Pedeset godina cutanja nije sprecilo da se zlocin ne ponovi, i to jos u stravicnijem obliku.

Sadasnja BiH, muslimansko-hrvatska federacija, Republika Srpska i deo Hrvatske, podrucja su u kojima se genocid ponavlja, sto je medjunarodna zajednica morala da ima u vidu pri uspostavljanju nezavisnih drzava na tim prostorima.

Zavrsio bih ovu repliku najnovijim zlocinom hrvatskih vlasti. Stampa danas izvestava (naslovna strana "Dnevnog telegrafa") da je izvesna Nevenka Vujasinovic iz Ivosevca izvrsila samoubistvo, jer su joj casne sestre nakon porodjaja u kninskoj bolnici oduzele dete. U vesti se dalje kaze da je to prvo srpsko dete rodjeno posle ofanzive hrvatske vojske na Republiku Srpsku Krajinu i njene okupacije. To je samo jos jedan, kaze se dalje u vesti, u nizu zlocina nad Srbima kako bi se zastrasili Srbi i odustali od povratka svojim kucama. Kako su dete oduzele casne sestre, to samo kazuje da hrvatska katolicka crkva cini isto sto i hrvatske vlasti.


Slobodan Rakitić
izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Član
Učlanjen(a)
08.10.2009
Poruka
1.849
OPOZICIJA U SRBIJI I NACIONALNI INTERES


Još od antičkog helenskog društva, koje je kolevka svekolike evropske političke teorije i prakse, poznato je da su samo politički sistemi zasnovani na učešću najšireg broja građana u državnim poslovima bili u stanju da ostvaruju interese grada-države. Od tadašnjih mislilaca potiče i osnovno razlikovanje političkih uređenja — na ona valjana, usmerena ka opštem dobru, i druga, loša, čiji je cilj dobro pojedinih delova države, tj. pojedinih građana.

Srpske nacionalne interese može da ostvari vlast utemeljena u Srbiji, a ne izabrana i postavljena van Srbije. Prvi uslov za ostvarivanje državnih i nacionalnih interesa jeste postojanje demokratske opozicije, kako sada, tako i posle promene sistema. Opozicija treba da bude drugi pol vlasti.

Od svog nastanka do danas opozicija u Srbiji se nalazi izvan mogućnosti da smeni vlast demokratskim sredstvima jer ne postoje zakoni primereni višestranačkom političkom sistemu.

Režim je 1990. godine bio primoran da ozakoni političke stranke i time delimično uvede višestranački sistem, jer su demokratske promene u srednjoj i istočnoj Evropi uzrokovale u narodu najšire nezadovoljstvo protiv jednopartijskog sistema vlasti. U godinama koje su nastupile, režim se nije brzo prilagođavao novim uslovima i gubio je tle pod nogama, anti-komunistički naboj u narodu je još bio živ, kao i nada da će mlade srpske države preko Drine, koje su potpuno raskrstile sa komunizmom, preživeti. Upravo u tim godinama opozicija je bila u najvećem zamahu, no, pored otpora koji je pružao režim, suočila se sa nepoverenjem i često i neprijateljskim odnosom međunarodne zajednice, koja je želela "jakog čoveka" za pregovaračkim stolom, ne i legitimnu i time istinski jaku državnu vlast u Srbiji. Pored takvog odnosa velikih sila, opoziciji u najvećem broju slučajeva nije verovala ni srpska dijaspora.

Stagnacija uticaja opozicije počela je padom Krajine i sklapanjem Dejtonskog ugovora, a svoju poslednju veliku pobedu protiv režima, priznavanje rezultata lokalnih izbora iz 1996. godine, opozicija je morala da izbori sama. Zato sada ne sme da pristane na oštru polarizaciju sa režimom, što zahteva međunarodna zajednica, time gotovo uslovljavajući svoju podršku, jer bi tako bilo poništeno osamdeset i sedam dana nadljudske borbe, koji su zadivili svet, ali su brzo zaboravljeni.

...

Opozicija u Srbiji je od samog početka višestranačkog života bila ignorisana od strane međunarodne zajednice, a sada se od nje traži da se konfrontira sa izolovanim režimom.

Zapad je u desetogodišnjem periodu, posle pada Berlinskog zida, igrao na pogrešnu kartu u Srbiji. Suštinski je podržavao onaj deo opozicije koji nije bio sposoban da izvrši radikalne demokratske promene, čime se išlo na ruku režimu. Niko tom režimu nije pomogao u opstajanju kao Zapad sa svojom pogrešnom politikom, sankcijama i izolacijom Srbije.

Strani posmatrači su na dosadašnjim izborima bili veoma blagonakloni prema svim nepravilnostima i manjkavostima izbornih pravila i procedure.

Okrugli sto demokratske opozicije dostigao je visok stepen saglasnosti oko izbornih uslova i načela zajedničkog delovanja. To je dobra startna pozicija za zajednički nastup, koji treba da izdejstvuje izbore i obezbedi najbolje rezultate, ali u određenom trenutku. Preuranjeno ujedinjavanje opozicije dalo bi mogućnost režimu da se prilagodi, i umanji njegove efekte.

Ukidanje sankcija na određeno vreme, 3-6 meseci, uz uslov da vlast odmah pristupi okruglom stolu sa opozicijom, na koji je već pozvana, i stvori uslove za raspisivanje fer i demokr. izbora po standardima OEBS-a, možda bi bila najprimerenija pomoć međunarodne zajednice Srbiji i njenim građanima.

...

Veoma je važno da u demokratskom preobražaju Srbije učestvuju Crkva, Kruna i dijaspora. Režim se dijaspori obraćao, ali samo kada je bila potrebna finansijska pomoć.

Srbija ima više prioritetnih nacionalnih ineteresa, među kojima je teško ustanoviti redosled po važnosti ili po hitnosti. Zajednički život Srbije i Crne Gore treba sačuvati u ovim danima kada je veoma ugrožen, ali i istovremeno pružiti podršku Srbima na Kosovu i Metohiji, pre svega političku, sačuvati Kosovo i Metohiju u sastavu Srbije, zadržati i unapređivati postojeći nivo odnosa sa Republikom Srpskom i ne dozvoliti da ga ugrozi centralizacija Bosne, koja je, na žalost, čvrsto planirana, i za sada se precizno sprovodi. Međutim, jasno je da je demokratizacija Srbije i promena sistema uslov za sprovođenje ovih nacionalnih interesa, i zato opozicija ne sme da dozvoli da bude talac režima, koji navodno brine o nacionalnim interesima.

Sabornost u delovanju i odlučivanju, onakva kakva nam kao naciji pripada po pravoslavnom hrišćanstvu, mora predstavljati novi početak političkog života kojem svi težimo.



Iz predavanja Slobodana Rakitića na nacionalnom savetovanju "Budućnost Srba na kraju XX veka", u organizaciji Svetskog sabora Srba, 26. i 27. XI 1999.
izvor:riznicasrpska



"DUČIĆEVIM DANOM"
OBILJEŽENA GODIŠNJICA SMRTI PJESNIKA JOVANA DUČIĆA
ĐORĐE SLADOJE OVOGODIŠNJI DOBITNIK DUČIĆEVE NAGRADE



BESJEDE O JOVANU DUČIĆU I DOBITNIKU DUČIĆEVE NAGRADE ZA 1997. SLOBODANU RAKITIĆU OBILJEŽILE KNJIŽEVNO-KRITIČKI DIO
OVOGODIŠNJEG DUČIĆEVOG DANA. DOBITNIK DUČIĆEVE NAGRADE ZA 2007. GODINU PJESNIK ISTANČANOG I NAJNEPOSREDNIJEG IZRAZA.



Pjesnik Đorđe Sladoje ovogodišnji je dobitnik Dučićeve nagrade za pjesničko stvaralaštvo, saopštio je načelnik opštine Trebinje dr Dobroslav Ćuk na centralnoj večeri kulturne manifestacije "Dučićev dan", održanoj u Domu kulture, u znak sjećanja na Blagovijesti 1943., dan smrti pjesnika Jovana Dučića, koja je ove godine odgođena sedam dana nakon Blagovijesti zbog Vaskršnjih svečanosti.

Ova je vijest izazvala buran aplauz među Trebinjcima koji su se sa njegovom poezijom i samim pjesnikom Đorđem Sladojem susretali i u Trebinju, na Dučićevim večerima.

U obrazloženju nagrade, načelnik Ćuk koji je i predsjednik žirija "Dučićevih večeri poezije", rekao je da je Sladoje pjesnik najneposrednijeg i veoma složenog i istančanog izraza pravoslavne duhovnosti, koji iza sebe ima deset knjiga.

"Riječ je o pjesniku koji suvereno vlada formom i najboljim nasljeđem moderne lirike, pjesniku koji ispisuje poeziju visoke kulture, plemenite osjećajnosti i naglašenog moralnog stava, uprkos vremenu svakojakih sumnji i rastakanja vrijednosti", istakao je Ćuk, uz čestitke upućene pjesniku u ime žirija.


BESJEDA O RAKITIĆU

SlobodanRakitic3.jpg


Ipak, centralni dio programa pod nazivom "Veče laureata", bio je posvećen pjesniku Slobodanu Rakitiću, dobitniku Dučićeve nagrade za 1997. godinu, čije je stihove, osim pjesnika samog, govorio beogradski glumac Gojko Šantić, prvak Jugoslovenskog dramskog pozorišta, dok je o Rakitićevom stvaralaštvu govorio akademik Dragan Nedeljković iz Beograda.

On je odmah na početku kazao da se Slobodan Rakitić odavno oglašavao kao vizuelni lirik, "jedan od onih izabranika koji žive među javom i međ snom, odavno se pitajući šta jeste i šta sniva", te da je u pitanju pjesnik koji ljubi svoj dučićevski, šantićevski, srpski rod.

Akademik Nedeljković je podvukao da je Rakitićeva poezija izraz svijetlih tajni o čovjeku, ljudskoj sudbini, drami naše civilizacije i tragičnoj istoriji srpskog naroda i dodao:

"Osetićete i bez mojih tumačenja da je Rakitić pesnik uzvišene duhovnosti i ne znam duhovnijeg od njega na našem pesničkom obzorju. On je i pesnik naše srpske tragedije, one koja je u nama kao naša tragička krivica i pred nama i našim precima, njihovim zavetima i svetinjama.

Ovaj naš ponositi srpski pesnik neguje ono potpuno rodoljublje koje podrazumeva i kritiku svog naroda i otečastva, a ljubav je ta gospodarica koja ga obavezuje i nadahnjuje da bude savestan i da u njeno ime, pored našeg i opšteg dobra, kazuje i porazne istine o nama".

Primjećujući u svojoj besjedi da su Srbi duševan, ali ne i duhovan narod, strahovito zaboravan, iako je, kako kaže, poznato da i veliki narodi, ako su zaboravni, propadaju, Nedeljković spasenje nalazi u kulturi, konstatujući i to da smo se od nje otuđili i da joj se treba vratiti.

Osvrćući se, potom, na Rakitićeve pjesme u kojima se on okreće Bogu, Nedeljković tvrdi da one imaju proročanski ton, te da gotovo nikada one nisu vedre, već je u njima dosta crnih slika i slutnji, ali i ljepote i svjetlosti.

One, kako kaže dalje Nedeljković, imaju i zlih slutnji, ali i spasonosnih ozarenja — "jer nada se ne sme sahraniti. Dok nade ima, dok je duh nepokoren, dok su u našoj pameti svetlonosna znanja, verujemo da nismo izgubljeni".

U tonu nade i vjere akademik Nedeljković je i završio svoje kazivanje o Slobodanu Rakitiću i njegovoj poeziji, pozivajući prisutne u Sali Doma kulture.

"Preobrazite se, obucite se u ljubav i dobrotu, spasonosne znake istinske nadmoćnosti. Pesnik koji je danas sa nama daje nam primer plemenitosti. On osvetljava put, jer u sebi nosi svetlost. On ima sa čime izaći pred Dučića i pred Njegoša. On je dostojan pesničkog zvanja".


TRADICIONALNA BESJEDA O DUČIĆU

Tradicionalnu Besjedu o Dučiću održao je na ovoj manifestaciji i Slobodan Rakitić, istakavši da je malo srpskih pjesnika koji su u mladosti bili tako hvaljeni i uzdizani, a u starosti osporavani kao što je ovaj znameniti Trebinjac, koji je u Popovićevoj "Antologiji novije srpske lirike" bio zastupljen sa 33 pjesme, da bi kasnije bio gotovo zaboravljen.

"Po dubini nacionalne utemeljenosti i metafizičkoj zebnji, hrišćanskom milosrđu i lepoti velikih istina koje je propovedao o Bogu, ljubavi i otadžbini, Dučić je svetac srpskog jezika i srpskog pesništva", dodaje Rakitić, poredeći ga sa pjesništvom Momčila Nastasijevića, o kome Stanislav Vinaver kaže da je u pitanju "ukrštaj tradicionalnih vrednosti i modernog pevanja i mišljenja, duhovna uznesenost i egzistencijalna tegoba", ali, kako dodaje Rakitić, na jedan poetičniji način.

On dodaje i to da je Jovan Dučić stvaralac ispred i iznad svoga vremena, koji "peva slikom i misli zvukom", nazivajući njegove pozne pjesme lirskim ikonama, a zbirku "Lirika" - čudesnim lirskim hramom.

On takođe tvrdi da srpska poezija nema dramatičnijih stihova posvećenih smrti i Bogu i ničiji susret sa smrću i Bogom nije bio, kako kaže, potresan kao Dučićev.

Rakitić smatra, za razliku od nekih drugih kritičara, da je i "Lirika" Dučićev artistički vrhunac, jer je svaka pjesma u njoj "stamena i ozarena, pa liči na ikonostas, a čitava njegova poezija na hram", gdje se očituje Dučićev vizantizam, naspram mramornog latinstva.

Govoreći potom o Dučićevim posljednjim pjesmama objavljenim u američkom "Srbobranu", Rakitić kaže da one predstavljaju "plač i krik nad srpstvom", ali i "himne u slavu velikih hrišćanskih načela".

"Dučić nije izneverio hrišćanski humanizam. Poslednje pesme, pisane pred smrt, testamentarno, više su vapaj nego pesme. Nije više bilo vremena za prepravljanje, doterivanje i traganje za savršenim oblikom, ali i pored toga imaju antologijske vrednosti", dodaje Rakitić i ističe da je Dučić "jedan od najuspravnijih srpskih pesnika" upravo zbog ovih pjesama i njegove "Lirike".

Veliki korak ka Dučićevoj poeziji, nakon ignorantskog stava koji je prema njemu zauziman u vremenu komunizma, Rakitić vidi još u "Antologiji srpskog pesništva" Miodraga Pavlovića iz 1964. godine, u kojoj je zastupljen sa 11 pjesama.

"Tom se antologijom prognani pesnik na velika vrata vratio u srpsku književnost, a u svoj zavičaj, u svoje 'milo Trebinje' kako je govorio, vratio se kada je to bilo najpotrebnije", kazao je na kraju Rakitić, podvukavši da je Dučić imao rijetku privilegiju, poput svih velikih stvaralaca, da su iznad svog vremena.

U kulturno-umjetničkom programu "Večeri laureata" nastupili su primadona i prvak Opere Narodnog pozorišta Beograd, Milka Stojanović i Živan Saramandić, kao i trebinjski hor Sveti Vasilije Ostroški i Tvrdoški...

izvor:riznicasrpska
 
Poslednja izmena:
Always a lady
MODERATOR
Učlanjen(a)
25.08.2009
Poruka
38.978
Umro pesnik i demokrata Slobodan Rakitić

Umro pesnik i demokrata Slobodan Rakitić

Pesnik, esejista i jedan od vođa demokratske opozicije tokom devedesetih godina Slobodan Rakitić umro je juče (1. januara) u Beogradu u 73. godini, posle kratke i teške bolesti, saopštilo je Udruženje književnika Srbije (UKS).

1.jpg
Pesnik, esejista i jedan od vođa demokratske opozicije tokom 90-ih godina: Slobodan Rakitić

Rakitić, predsednik UKS od 1994. do 2004, rođen je 1940. u Vlasovu, kraj Raške, a od 1960. je živeo u Beogradu.

Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, na grupi za jugoslovensku i opštu književnost, uređivao je književne časopise "Savremenik", "Raška" i "Književna reč". Od 1973. do 2007. radio je u Zadužbini Ilije M. Kolarca, kao urednik katedre za književnost i jezik.

Od 2005. do smrti bio je predsednik "Srpske književne zadruge".

U vreme jednopartijskog sistema u bivšoj Jugoslaviji Slobodan Rakitić je kao književnik bio angažovan u borbi za poštovanje i zaštitu ljudskih i građanskih prava i sloboda, između ostalog i u okviru Odbora za zaštitu misli i slobode izražavanja (1985-1989).

U prvom višestranačkom sazivu srpskog parlamenta, Rakitić je 1991. i 1992. bio predsednik tada najveće opozicione poslaničke grupe Srpskog pokreta obnove, a potom je izabran za poslanika u Skupštini SRJ, gde je bio predsednik poslaničke grupe Demokratskog pokreta Srbije (DEPOS) 1993. i 1994.

Na osnivačkoj skupštini Saborne narodne stranke, 1995. godine, Slobodan Rakitić je izabran za predsednika. Saborna narodna stranka delovala je u okviru bloka stranaka demokratske opozicije do demokratskih promena u oktobru 2000. godine.

Objavio je, između ostalih, knjige pesama "Svetlosti rukopisa" (1967, dopunjeno izdanje 2009), "Žudnja za jugom" (1981), "Potomak" (1982), "Osnovna zemlja" (1988, dopunjeno izdanje 1989. i 1990), "Tapije u plamenu" (1990, drugo izdanje 1991), "Plamen i rosa" (2010). Napisao je tri knjige eseja "Od Itake do priviđenja" (1985), "Oblici i značenja" (1994), "Bratstvo po Orfeju" (2007) i sastavio zbornike "Poezija romantizma jugoslovenskih naroda" (1978) i "Antologija poezije srpskog romantizma" (2011).

Nagrade i Orden

Dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada, među kojima su i "Milan Rakić" (1974), "Isidora Sekulić" (1982), "Branko Miljković" (1989), "Laza Kostić" (1995), "Desanka Maksimović" (2002), "Zlatni Orfej" (2010).

Sinod Srpske pravoslavne crkve odlikovao ga je 2010. Ordenom Svetog Save drugog stepena.

Izvor: Beta
 
Natrag
Top